SADRŽAJ:
1. UVOD
1.1. Graditeljstvo
1.2. Povijest građenja opekom
1.3. Osnovni elementi tehnologije
1.4. Karakteristika građevinske proizvodnje
2. ZIDARSKI ALAT
2.1. Skele
3. NASTAJANJE GRAĐEVINE
4. PRIPREMNI RADOVI
4.1. Iskolčenje tla za buduću zgradu
4.2. Nanosna skela
5. ZEMLJANI RADOVI
5.1. Vrste zemljanih radova
6. TEMELJI I TEMELJENJE
6.1. Plitko temeljenje
6.2. Klasična izvedba betonskih temelja
7. ZAŠTITA OBJEKATA OD VODE I VLAGE
7.1. Hidroizolacija
8. ZIDOVI I STUPOVI
8.1. Zidovi od opeke
8.2. Mort kao vezivno sredstvo
8.3. Zidovi od opekarskih blokova
8.4. Višeslojni zidovi
8.5. Šuplji zidovi od opeke
8.6. Pregradni zidovi
8.7. Zidovi od kamena
8.8. Mješoviti zidovi
8.9. Obloge (zidova i stupova) od kamena
8.10. Nadvoji od kamena
8.11. Polumontažni nadvoji
8.12. Montažni AB nadvoji
8.13. Zidovi I stupovi od Armiranog betona
8.14. Zidovi od prefabriciranih elemenata
8.15. Zidovi od siporex-a
8.16. Zidovi od Durisol-a
9. DIMNJACI
9.1. Zidanje dimnjaka
9.2. Montažni dimnjaci
10. STROPOVI
10.1. Monolitni AB stropovi
10.2. Polumontažni stropovi
10.3. Montažne stropne konstrukcije
11. STUBIŠTA
11.1. Monolitna stubišta
11.2. Polumontažno stubište
11.3. Montažno stubište
11.4. Oblaganje stubišta
12. PODOVI
13. OTVORI U ZIDOVIMA
14. YTONG sustav gradnje
15. Tehničko normiranje
Literatura:
3
3
3
4
5
6
7
13
15
16
17
18
19
25
29
31
33
34
39
41
56
60
67
69
70
72
75
77
78
81
84
85
88
90
92
93
94
97
100
101
106
113
114
117
121
121
123
124
129
134
145
147
2
1. UVOD
1.1. Graditeljstvo
Graditeljstvo je jedna od najstarijih stvaralačkih djelatnosti.
U raznim epohama razvoja, stupnja kulture, civilizacije i aktivnostima ljudskog društva stvarani su
građevni objekti za ljudske potrebe raznih oblika, izgleda i stilova. Izborom konstrukcije, materijala i
izgledom građevni objekti ostavljali su pečat vremena u kojem su nastali.
Građevinska tehnika se bavi građenjem, a to podrazumijeva proizvodnju građevinskih objekata uz
sudjelovanje stručne radne snage (zidari, tesari, keramičari, betonirci i dr.) i mehanizacije (kamioni,
dizalice, miješalice, strojevi za iskope i dr.).
Građevina je prostorna umjetna tvorevina koja je izvedena uz pomoć radne snage, građevinskog
materijala i mehanizacije, te je u čvrstoj vezi sa tlom na kojem leži.
Zgrada je građevina koja služi za smještaj, sklonište i boravak ljudi, životinja i stvari. Zgrada nastaje
zatvaranjem jednog dijela slobodnog prostora primjenom određenih konstrukcija (zidova, stropova, itd.).
Tehnologija je grčka riječ (sastavljena od riječi: tehne = zanat i logos = nauka) koja znači skup znanja o
načinu obrade materijala i sredstvima za rad.
Tehnologija građenja ima zadatak da ustanovi najpovoljnije načine građenja kako bi se postiglo što brže,
bolje i ekonomičnije građenje.
Tehnologija građenja nas upoznaje:
- sa tehnološkim osobinama konstruktivnih materijala
- sa ručnim i strojnim priborom za rad
- sa potrebnim pomoćnim konstrukcijama
- sa organizacijom radnog mjesta i zaštiti na radu.
Uspješno savladavanje tehnoloških znanja olakšati ćemo u velikoj mjeri, ako prilikom prolaženja pored
objekta u izgradnji zastanemo i pogledamo kako se radi, na proizvodnom radu i praksi pokušamo
primijeniti stečena znanja sa predavanja i svjesno dalje istražujemo i pronalazimo sve bolja i bolja
tehnološka rješenja.
1.2. Povijest građenja opekom
Najstarije zidane građevine nađene su u Izraelu (obala jezera Hulen) iz vremena 9000. gpK.
Najstarije građevine od sušene nepaljene opeke datiraju oko 8350. gpK.
Najstarija keramička peć potječe iz 3000. gpK, a nađena je u Khafaji u Iraku.
Pored Bliskog istoka nađene su opečne građevine približno iste starosti u Indiji.
Detalj u Darijevoj palači u Suzi
3
Pouzdano se zna da su neke piramide građene opekom.
U opeku je dodavana sjeckana slama i suha trava ( armiranje).
Nepaljenom opekom građena je Troja,te grčki hramovi do Perikla.
Oko 2000 gpK datirana je prva paljena opeka (Argos, Grčka).
Nakon Aleksandra Velikog (356.-323. gpK) potječe prva fasadna opeka
1.3. Osnovni elementi tehnologije
1.3.1. Konstruktivni materijali
Konstruktivnim materijalom nazivamo one materijale od kojih se grade građevinske konstrukcije (kamen,
beton, opeka, drvo i dr.).
Razlikujemo :
- Prirodni materijali - nalaze se kao gotovi proizvodi u prirodi. Koristimo ih neprerađene, neznatno
dorađene, ili kao sirovine za dalju preradu. (pijesak, šljunak, glina, drvo i dr.)
- Umjetni materijali - dobivaju se tehnološkim procesima prerade sirovina (vapno, cement, beton).
(Sirovine su polazišni materijali za preradu u poluproizvode i gotove proizvode; poluproizvodi su nedovršeni
proizvodi, a gotovi proizvodi su proizvodi sposobni za uporabu, npr. tek posječeno drvo je sirovina, daska je
poluproizvod, a drveni prozor je gotov proizvod. Neki materijali se mogu koristiti i kao sirovina, i kao poluproizvod ili
kao gotov proizvod, npr. kamen.)
1.3.2. Alati i alatni strojevi
Za izvođenje spomenutih obrada i ugradnju materijala koristimo alate i alatne strojeve.
Alati - pribor koji se koristi kao pomoć ruke ili kao nadoknada ruci. Oni povećavaju moć ruke i obavljaju
poslove koje sama ruka ne bi mogla napraviti.
Alatni strojevi - automatski pokreću alat koji je pričvršćen za stroj. Ovaj alat zajedno sa držačima često se
još naziva radni organ.
4
1.3.3. Radni procesi
Ako navedene elemente organizirano uključimo u proces rada onda ostvarujemo proces građenja.
Proces građenja (polazeći od višeg k nižem stupnju) može se podijeliti na :
-- kompleksni radni proces (ugradnja betona MB - 30),
-- radni proces ( transport betona dizalicom),
-- radnu operaciju (ispuštanje betona u korpu),
-- radni postupak (otvaranje silosa),
-- radni pokret (pritisak rukom na ručicu).
Raščlanjivanjem radnih procesa i njihovim opisivanjem sa uputama za siguran rad i crtežima (shemama)
dobivamo tehnološki propis.
1.4. Karakteristika građevinske proizvodnje
Građenje je proizvodnja koja se sastoji iz niza proizvodnih procesa, koja ima za cilj dobivanje gotovog
građevinskog objekta.
Građevinski objekti su različitih vrsta i oblika i mogu se svrstati u dvije skupine i to :
-- objekti visokogradnje kao što su zgrade, tornjevi, stadioni, hale itd.
-- objekti niskogradnje kao što su prometnice, brane, tuneli, mostovi i dr.
Osnovne razlike građevinske proizvodnje od proizvodnje u industriji su :
1. Mnogi objekti vezani su za konfiguraciju zemljišta čime su uvjetovani oblici, dimenzije i tehnologija, kao
što je to kod brana, mostova, obala, cesta i dr. Takvi objekti većinom ostaju unikati i po dimenzijama i
po obliku.
2. Sa dovršenjem građevine seli se organizacioni potencijal na drugo gradilište, obično u transformiranom
obliku, dok građevine ostaju na mjestu građenja. Kod proizvodnje u industriji, organizacija industrijskih
proizvoda ostaje na mjestu, a proizvodi se šalju putem trgovačke mreže potrošačima.
3. Građevinski objekti često su veoma složeni i sastoje se iz različitih dijelova i posebnih elemenata (više
etaža, vrata,i sl.). To komplicira organizaciju i tok procesa građenja, jer na gradilištu istovremeno izvodi
radove više specijaliziranih izvođača.
4. Proizvodni proces u građevinarstvu odlikuje se dugim vremenskim trajanjem. Pojedini tehnološki
procesi i radovi se u zimskim uvjetima moraju prekinuti. Naime, građevinski radovi izvode se pretežno
na otvorenom prostoru, pa su izloženi utjecaju nevremena, hladnoći, vrućini, vjetru, prašini i drugim
pojavama. Takvi uvjeti otežavaju užu specijalizaciju poduzeća kao i samih radnika.
5. Između pojedinih radova postoji tehnološka povezanost, pa dok se ne završe jedni, drugi ne mogu da
započnu (npr. žbukanje zidova može početi tek kad se zidovi ozidaju).
6. U građevinskoj proizvodnji još uvijek se ručno obavljaju mnogi poslovi kao npr. na završnoj obradi
građevinskih objekata (postavljanje ker. pločica, ugradnja stolarije, bravarije i sl.).
Izgradnja građevina iziskuje velika materijalna sredstva i angažiranje ljudi, a izvodi se putem poduzeća iz
područja građevinarstva, ali je njihova opremljenost različita, kao i veličina i specijalnost, što može
utjecati kod istovrsnih objekata na primjenu tehnologije, postizanje produktivnosti, kvalitetu a time i na
troškove proizvodnje i prodajnu cijenu.
Kako je vijek trajanja izgrađenog objekta relativno dug, sve greške u projektnom rješenju ili izvođenju
ostaju trajno prisutne i stalno vidljive.
Zbog svega toga građenje je veoma odgovoran i značajan posao
5
2. ZIDARSKI ALAT
6
2.1. Skele
Skele su privremeni tehnički uređaji potrebni pri svakom zidanju, žbukanju, itd., a naročito
pri zidanju novih građevinskih objekata.
Skela se gradi od greda (četvrtastih ili oblih), gredica, fosni, dasaka i raznih spojnih sredstava.
Skele za zgrade trebaju biti što jednostavnije, ili pak da zadovolje potrebe sigurnosti, kako zbog
radnika koji se po njoj kreću, tako i zbog prolaznika ispod skele.
Pomoću skela radnicima se omogućava da priđu svome mjestu rada. Zbog toga ovakve skele trebaju
imati dovoljno mjesta za nesmetano kretanje radnika prilikom rada, kao i za smještaj potrebnog
materijala.
Skele postavljaju skelari ili posebno obučeni tesari.
Dijelovi skele se uzajamno pričvršćuju raznim spojnim sredstvima kao što su:
- konopci, klamfe (pijavice), križne spone, podmetači, moždanici, trupci, kao i naročito
izrađeni čelični dijelovi za vezivanje i naslanjanje uzdužnih ili poprečnih greda.
Skele kod radova na zgradama mogu se podijeliti:
1. Male skele za unutarnje ili niske radove
2. Visoke skele za vanjske radove
1. Male skele za unutarnje ili niske radove
Male skele se rade pomoću nogara (kozlića). Oni se upotrebljavaju za radove do najviše 4,00 m visine,
bilo izvana ili unutra. Prema veličini radova koji se izvode, poredaju se dva ili više nogara na razmaku
2,00 m, a preko njih se stave fosne debljine 4 – 5 cm. Na taj način sastavljen je pod sa kojeg rade zidari.
2. Visoke skele za vanjske radove
Prema konstrukciji, tj. prema načinu nošenja dijelimo ih na nekoliko skupina :
PREMA NACINU
NOSENJA
1. stojeće
2. konzolne
3. viseće
4. podizne
PREMA MATERIJALU OD KOJEG SU
IZVEDENE
a) drvene
b) metalne
drvene i metalne
metalne
metalne
PREMA MJESTU GDJE SE
NALAZE
fasadne
STOJEĆE SKELE
- teške - nekad su se koristile za zidanje i izvodile su se od oblica ili većih pravokutnih presjeka
konzolno ukliještenih u teren ( bile su samonosive ). Spajanje se vršilo skobama i tesarskim vezovima.
Zbog potrebne krutosti i načina uklještenja drveni presjeci su bili veliki i neekonomični. Prečke su na
visini 2 -2,2 m (visina radne etaže) a razmak vertikala je također bio 2 - 2,2 m (zbog nosivosti poda)
- lake - su se koristile za radove na pročeljima. Nazivamo ih " skele na Ijestvama ". Imaju isti raspored
elemenata kao i teške skele ali prethodno spojene u Ijestve (manjih presjeka drva ). Koristile su se
višekratno i morale su se učvrstiti za objekt.
Služe za osiguranje pristupa Ijudi i manipulaciju
materijalom na raznim dijelovima objekta, ovisno o
tehnologiji građenja.
Dijelimo ih na:
- razne vrste nogara i pokretne skele
- fasadne skele
- konzolne skele
7
METALNE SKELE su nastale iz želje da se poveća broj primjena a time snizi cijena
pojedinačne primjene. Rad sa metalnim skelama je lakši i precizniji.
Metalne skele su lakše od drvenih skela.
Relativnu malu nosivost na izvijanje pojedinih duljih djevi moguće je nadomjestiti gušćom
postavom i povezivanjem (međusobnom ukrutom).
CIJEVNE SKELE - sastoje se od:
1. cijevi - čelične, duljine 1,5 - 2,0 - 2,5 - 3,0 - 4,0 - 5,0 m promjera 2"
(48,3 mm) debljine stjenke 3,5 mm
2. spojnice - služe za međusobni spoj dviju cijevi pod pravim kutom
(ortogonalne) ili pod bilo kojim drugim kutom
(univerzalne ili rotirajuće spojnice). Pritezanje se vrši
momentnim ključem do sile trenja od 1 000 kg (između
cijevi i spojnica).
3. nastavci - služe za nastavljanje cijevi (u istom
smjeru). Nastavci se rješavaju ili sa umetkom ili sa dvije polucijevi međusobno
povezanim vijcima s maticama.
4. papuče - elementi na koje se skela oslanja. Mogu biti fiksne i podesive
(visine). Podesiva papuča ima vreteno kružnog presjeka sa navojem.
Podešavanje visine je moguće sa jednom modificiranom maticom na koju
se oslanja cijev.
5. zaštitna ograda - mora biti visoka min 1,0 m. Sadrži dvije horizontalne cijevi međusobno razmaknute
35 cm. Pri dnu ograde postavlja se rubna zaštitna da-visine 20 cm.
6. radna platforma - rade se od talpi (fosni) ili se rade tipske platforme koje su sigurnije i lakše se
postavljaju. Drvene podnice mogu biti okovane ili se kompletno rade od čeličnog rebrastog lima.
Montaža počinje postavljanjem oslonaca s papučama.
Međusobna udaljenost vertikala je do 3 m. Prvi red cijevi
postavlja se na 20 - 30 cm od objekta, a drugi red 80 130 cm od prvog. Horizontalno povezivanje je na oko 2,0
m, s tim da je prvi red pri dnu, blizu oslonaca.
Učvršćivanje skele za fasadu se izvodi na min 5 - 6 m u
oba pravca, a to se izvodi:
a) provlačenjem cijevi kroz otvore (prozori i vrata) i
poprečnim vezanjem
b) specijalnim elementom sa kukom koja se zakači za
armaturu (potrebno je obiti dio betonske obloge)
8
KONZOLNE SKELE
FASADNE SKELE - Koristi se dio konstrukcije zgrade kako bi
se fasadne skele oslonile i montirale. Podlažu se mosnicama.
Metalne skele se u jednom komadu prenose iz etaže na
etažu. Spojevi su vareni.
VISEĆE SKELE
Viseće skele koriste se tijekom gradnje (za dovršavanje
fasade), i u korištenju objekta (za održavanje fasade).
Proizvode se kao kompletni uređaj za vertikalno i
horizontalno pomicanje sa pogonskim i upravljačkim
mehanizmom u samoj gondoli. Mogu biti horizontalno fiksne
ili pokretne. Obješene su na 2 ili 3 čelična užeta preko
sustava kolotura.
Gondole imaju ogradu samo sa vanjske i bočnim stranama, i
kotače za održavanje razdaljine od fasade. Na gondoli može
biti montirana i manja dizalica (za podizanje materijala)
PODIZNE SKELE
Podizne skele (sa zemlje) koriste se za veće terete. Sastoji se od
gondola i stupova za podizanje. Lagani metalni stupovi povezani su
međusobno pri vrhu i sidreni na objekt.
9
Montaža i demontaža skele
Za podupiranje oplatnih sklopova na većim visinama koriste se različite sklopive skele. To su
konstrukcije od tipiziranih okvira od metalnih cijevi koji se međusobno sklapaju u visinu stvarajući cjelinu.
Lake cijevne skele oblikuju se u tornjeve, a mogu postići visinu do 15,0 m. Prema konstrukciji i
obliku tornja, proizvođači nude rješenja s preuzimanjem opterećenja i do 50 kN.
Za relativno mala opterećenja i velike visine postoje tipske okvirne skele koje su sastavljene od
vertikalnih i vodoravnih elemenata, međusobno povezanih dijagonalama i specijalnim umecima. Okviri
takvih skela su 0,85 - 1,20 m širine, postavljeni na razmake od 2,50 m. Visine okvirne skele 21,0 - 51,0
m postižu se slaganjem tipiziranih elemenata pojedinačne visine 0,60 i 1,20 m. Podupirači okvirne skele
na gornjem dijelu imaju oblikovane glave s grlom za prihvat opterećenja od glavne oplatne konstrukcije,
a dolje se nalazi vretenasti uređaj za fino podešavanje visine s papučom za stabilni oslonac.
Kod teške skele cijevni stupovi su spojeni u toranj pomoću standardnih veznih elemenata. Tornjevi
nemaju ograničenja u visini, već ona ovisi o zahtjevu oplaćivane konstrukcije. Jednostavno se sklapaju
od elemenata standardnih visina: 0,60, 1,20 i 2,00 m, a isto su opremljeni specijalnim papučama i
vretenastim navojem.
Nosivost tornjeva je do 500 kN (TC–500). Željezara u Sisku je proizvodila teške toranjske skele T-200
(nosivost 200 kN) i T-400 (nosivost 400 kN), sastavljene od četiriju stupova međusobno povezanih
dijagonalama i vodoravnim prečkama.
Rešetkasti nosači koriste se za izradu oplatnih sklopova konstrukcije mostova i drugih inženjerskih
građevina, a s obzirom na oblik i veliku nosivost, mogu se koristiti i za gradilišne dizalice. S osnovnim
modulima od 1,25, 2,50, 3,75 i 5,00 m mogu se formirati rasteri konstrukcije n x 1,25 m, do 20,0 m,
iznimno čak do 40,0 m. Nosivost rešetkastih nosača je do 15 kN/m1 za veće raspone, a do 45 kN/m1 za
manje raspone.
Sve tipske skele, tj. njihovi tornjevi i rešetkasti nosači su antikorozivno zaštićeni. Ležajevi skela su
usklađeni s tipiziranim nosačima preko standardnih ležišta.
Slika - Toranjske skele s tipiziranim nosačima primijenjene na izvedbi konstrukcije mosta
10
Dovođenje oplatnih sklopova u točno projektirani položaj omogućuju posebni uređaji za fino podešavanje
i namještanje (dizanje i otpuštanje od nosive konstrukcije). Oni služe za pridržavanje i regulaciju po visini
i nagibu, te postupno pomicanje oplatnog sustava, što je posebno važno prije neposrednog pritezanja
oplatnih ploha. Nakon što beton dovoljno očvrsne, oplata se treba postupno otpustiti, bez naglih i
dinamičkih opterećenja i udara, da se beton ne bi oštetio. Svaki oplatni sustav mora imati opremu za fino
podešavanje, naročito ako su oplatne ploče velikih dimenzija i težina.
Lake sklopive skele koriste se za visine od 4 do 10m. Različitih su rješenja i konstrukcija. Elementi
lakih skela sastoje se os fiksnog okvira izrađenog od cjevastih sklopova koji se međusobno jednostavno
povezuju i podižu.
Mogu služiti kao stolovi za stropove (za veliki broj postavljanja), kao nosivi toranj (za velika opterećenja),
i kao stubišni toranj (za sigurno penjanje i silaženje).
Sklapaju se u tornjeve, a mogu se podići do 15m visine. Nosivost jednog tornja je oko 50 kN.
Radne staze i zaštitne ograde
Radne staze su prostorni elementi sa stazom, zaštitnom ogradom i konzolama za vješanje na oplatne
sklopove. S radne staze izlijeva se beton u konstrukcije, po stazama se kreću radnici, drži alat i vibratori.
Računsko opterećenje radnih staza je q = 2,0 kN/m2. Dužina elemenata je do 2m, a težina je oko 50 kg.
Za radna mjesta na visinama iznad 2,0 m od tla ili druge površine obvezne su ograde visine 1,0 – 1,1 m,
s rukohvatom koji može preuzeti horizontalno opterećenje intenziteta 1,0 kN/m1
Skele: -Predmontirana zaštitna skela
11
Radne i sigurnosne platforme za betonirane zidove
Za betonirane se zidove na platforme postavljaju i vanjske oplate fasadnih zidova. Stoga moraju biti
točno visinski postavljene kako bi se oplata na njih izravno postavila. Te se platforme obično sidre u
ugrađena sidrišta, u koja se poslije odstranjivanja fasadne oplate zavrtanjem pričvrste posebni konusi,
na koje se potom namjeste konzole. Konzole moraju biti osigurane od ispadanja, što se kod kvalitetnijih
platforma obavlja automatski, a potrebna je samo vizualna kontrola. Platforme su najčešće sklopive,
tako da su njihov prijevoz i skladištenje ekonomični, a montaža na gradilištu jednostavna i brza.
Sigurnosne platforme za zidane konstrukcije
Sigurnosne se platforme u zidanim građevinama rabe samo za zaštitu od pada u dubinu da materijal pri
padu nekoga ne bi ozlijedio ili nešto oštetio. Platforme su lagane i namještaju se na ugrađene petlje pri
betoniranju ploče. Ako se zaborave ugraditi petlje, sidrena se mjesta mogu izraditi posebnim sidrenim
elementima koji se pričvršćuju na ploču. Konzole imaju na polovici visine dodatna mjesta za
pričvršćivanje, tako da ih je u višim etažama moguće premjestiti i tako smanjiti visine padanja. To dolazi
u obzir i pri izradi sigurnosne platforme za krovne konstrukcije i pri krovopokrivačkom radu. Preklopne
se sastavljene platforme montiraju na građevinu. Osim osnovnih elemenata postoje još i posebni
elementi za izradu platforme u kutovima.
Da bi se spriječilo padanje odloženog alata ili materijala, na ograde se uz pod postavlja zaštitna daska
minimalne visine 12,0 cm.
Za penjanje na oplatne sklopove i međusobno vertikalno povezivanje radnih staza postavljaju se ljestve
koje trebaju imati rukohvat i kuku za vješanje o stabilnu konstrukciju.
Pri radu na vanjskim stranama visokih zidova konzolno se postavljaju horizontalne radne plohe,
opremljene zaštitnim ogradama. One služe kao radne staze, ali na njih se i oslanjaju oplatni sklopovi.
Pričvršćuju se na očvrsnule dijelove građevine na razne načine – vijcima i utorima ili tome slično, a
podižu se pomoću gradilišne dizalice, po ciklusima napredovanja radova.
Zaštitne ograde su unificirani elementi koji se vežu za oplatne sklopove. Postavljaju se oko radnih
mjesta na visokim građevinama, kod izrade ploča, greda i zidova. Ograda je visine do
1,1 m a
stabilnost se provjerava na horizontalnu silu od P = 1,0 kN/m1. Na ogradi se postavljaju rukohvati i
zaštitna daska na dnu da spriječi ispadanje materijala i alata.
Radne ljestve služe za penjanje radnika na oplatne sklopove. Osigurane su kukama za vješanje i
ogradama te pružaju potpunu sigurnost kod kretanja i penjanja na oplatne sklopove.
Pored navedene pomoćne opreme, za pojedine oplatne sustave razvijeni su i namjenski alati koji
olakšavaju rukovanje (kao npr. neke vrste čekića za pritezanje oplata, sječu i okretanje vijaka).
12
3. NASTAJANJE GRAĐEVINE
Cjelokupan rad od zamisli do završetka građevine mora biti organiziran, planiran i kontroliran, u čemu sa
značajnim dijelom sudjeluje faza građenja, koja mora biti posebno proučavana i organizirana.
Veliki su troškovi kod izgradnje investicionih objekata, pa je trebaju biti izvedeni uz minimalne troškove u
predviđenom roku i traženoj kvaliteti. Svrha je da se radovi izvedu sa što manje smetnji i zastoja.
Prije izgradnje objekta treba:
- donijeti odluku o izgradnji određenog objekta i osigurati sredstva za građenje.
- investitor sređuje i pitanje vlasništva zemljišta na kome će se objekt graditi
- investitor ustupa projektantu izradu tehničke dokumentacije - glavnog projekta.
- investitor osigurava građevnu dozvolu - odobrenje za gradnju i bira izvođača.
- investitor izvođaču predaje gradilište, odnosno zemljište na kome će se graditi, zajedno sa dozvolom
za građenje, dokazom da je osigurao sredstva za financiranje radova, kao i svom potrebnom
projektnom dokumentacijom
Tijek realizacije građevine može se grubo podijeliti u više faze ili procesa. U svakoj od tih faza odnosno
procesa mogu sudjelovati jedan ili više sudionika koji sudjeluju u tijeku realizacije objekta.
Sudionici u realizaciji građevine su investitor, projektant, revident, izvoditelj i nadzorni inženjer.
Županijski ili općinski ured za graditeljstvo izdaje lokacijsku i građevinsku dozvolu i sudjeluje kod
tehničkog prijema objekta.
Izgradnja objekta prolazi kroz nekoliko faza:
1. Prethodni radovi
2. Projektna dokumentacija
3. Pripremni radovi
4. Građenje
1. Prethodni radovi
-- traženje svih potrebnih podataka o terenu, okolišu, podzemnim vodama, klimi... i svim elementima
koji mogu biti važni za određenu parcelu ili objekt.
2. Projektna dokumentacija
- projektiranje: prikazivanje konstruktivnih elemenata građevine pomoću crteža i teksta
- nacrti pokazuju veličinu, izgled, materijale, položaj na parceli
- proračuni pokazuju zašto je neka konstrukcija izvedena na određeni način
- tekstualni dijelovi opisuju lokaciju, način oblikovanja...
Građevinska dozvola je temeljni dokument gradnje i dobiva se nakon tehničkog pregleda projekta
3. Pripremni radovi
- svi radovi koji su neophodni da gradilište osposobi za gradnju prema projektu organizacije
građenja (uređenje građevinske parcele na kojoj će se graditi budući objekt).
1. Planiranje terena (vađenje drveća, rušenje nepotrebnih građevina, uklanjanje otpadaka itd.)
Poslije toga teren je potrebno poravnati tj. isplanirati.
2. Uređenje cesta na gradilištu (izrada pristupne ceste koja povezuje gradilište sa vanjskom
prometnicom, uređivanje unutarnjih puteva na gradilištu koji čine unutarnju mrežu
komunikacija, a povezuju objekt u gradnji sa skladištima i radionicama).
3. Osvjetljenje gradilišta i el. energija (el. energiju koriste strojevi, a osvijetliti treba i kancelarije,
skladišta itd.).
4. Osiguranje vode na gradilištu (priključuje se na vodovodnu mrežu, kopanje bunara ili
postavljanjem rezervoara. (voda za piće, za strojeve kao miješalica za mort, za beton, za
sanitarne čvorove itd.).
5. Telefonske instalacije - za kancelarije.
6. Privremeni objekti - za smještaj radnika, materijala i alata.
13
Najprije ćemo pristupiti ograđivanju budućeg gradilišta. Naravno ukoliko objektivne okolnosti to
dozvole. Ogradu pravimo prikivanjem limenih tabli na metalnu ili drvenu konstrukciju. Stupove koji će
“nositi” konstrukciju postavljamo na max. razmaku od 2 – 2,5 m. Ograda sa ulične strane mora imati tablu
na kojoj će biti napisan pun naziv investitora, izvođača, rok početka i završetka gradnje, kao i upozorenja
da se radi o gradilištu.
U praksi je veoma česti slučaj da se na terenu predviđenom za izgradnju objekta, nalaze
mnogobrojne “prepreke”. Recimo, u najblažem obliku to može biti šiblje i drugo sitno raslinje. Malo veći
problem predstavljaju stabla drveća koja je potrebno poseći i izvaditi korenje iz zemlje.
I konačno na red dolaze građevinski objekti koje je potrebno ukloniti. Bilo da se radi o objektima
napravljenim od lakog materijala (npr. limene ili drvene barake) ili o objektima od čvrstog materijala. Svi
troškovi koji proizlaze iz navedenih radova obavezno se unose u ugovor između investitora i izvođača.
Nakon pripremnih radova, uz suglasnost lokalne elektrodistribucije, na gradilište se uvodi
privremeni električni priključak. Namijenjen je za osvetljenje gradilišta i pokretanje strojeva za rad.
Sljedeće je postavljanje instalacija za dovod i odvod vode. (naravno, uz suglasnost lokalnog vodovoda i
komunalne službe).
4. Građenje objekta
- rezultat je svih prethodnih faza i obuhvaća tok radova do predaje objekta.
- počinje iskopima i izvedbom temelja, nastavlja se izvedbom zidova, stropova i krova, a završava
obradom zidova i podova te rješavanjem instalacija
- nadzor i kontrolu građenja preuzima nadzorni organ kojeg imenuje investitor
- nakon završetka radova slijedi tehnička kontrola objekta, primopredaja između investitora i
izvođača i izdavanje UPORABNE DOZVOLE
Cjelokupan rad od zamisli do završetka građevine
kontroliran, u čemu sa značajnim dijelom sudjeluje faza
proučavana i organizirana.
Veliki su troškovi kod izgradnje investicionih objekata,
minimalne troškove u predviđenom roku i traženoj kvaliteti.
manje smetnji i zastoja.
14
mora biti organiziran, planiran i
građenja, koja mora biti posebno
pa je potrebno da budu izvedeni uz
Svrha je da se radovi izvedu sa što
4. PRIPREMNI RADOVI
Pripremni radovi: uključuju uređenje građevinske parcele na kojoj će se graditi budući objekt
(priprema terena, organizacija gradilišta, ograda parcele, sigurnost ulaza, kontejneri za tehničko
osoblje, izvedba privremenih putova, deponij ...)
Građevinske parcele - površine na kojima se može graditi pod uvjetima opisanim urbanističkim
planom.
Situacioni nacrt – (dopunjeni dio urbanističkog plana) - sadrži podatke o veličini budućeg objekta
i njegovom položaju u odnosu na susjedne objekte i prometnice.
SITUACIJA
23
10
6
3 4
P+1
GRAÐEVINSKA LINIJA
3 4 3
40
vl. BILL GATES
P= 112 m2
11,6
Na građevinskoj parceli utvrđena je :
a) Regulaciona linija - crta koja dijeli
građevinsku
parcelu
od
javne
prometne površine (linija ograde).
b) Građevinska linija - crta koja u
situacionom nacrtu označava pročelje
zgrade.
17.4
K.È. 7888/2
P =885 m2
REGULACIJSKA LINIJA
SKLISKA ULICA
ULAZ NA PARCELU
POVRŠINA ZA GRAÐENJE
ULAZ NA PARCELU
ULAZ U KUÆU
Dakle, za svako građenje treba unaprijed nabaviti geodetski snimak parcele, ishoditi lokaciju
objekta u skladu s urbanističkim planom i skupiti podatke o zemljištu. Nakon toga se može izraditi projekt
na osnovu kojega pribavljamo građevinsku dozvolu. Tek tada treba pristupiti površinskom uređenju
gradilišta i obilježavanju temelja, a poslije toga izvršenju građevinskih radova.
Površinsko uređenje gradilišta - Dolaskom na građevinsku parcelu (prostor
namijenjen za građenje), treba odstraniti sve što bi smetalo budućoj zgradi, a i
građenju (ruše se postojeći objekti, uklanja se sloj humusa, drveće koje bi
direktno smetalo građenju i sl.).
Gradilište uređuje poduzeće koje je preuzelo izvođenje radova, a sve u skladu sa zaštitom na radu.
15
4.1. Iskolčenje tla za buduću zgradu
Poslije površinskog uređenja zemljišta pristupa se obilježavanju temelja buduće građevine.
Obilježavanje se mora izvršiti po odobrenom situacionom nacrtu po kojem je obično već u naravi
iskolčena regulaciona linija. Trebamo još odrediti i građevinsku liniju, čije se određivanje vrši mjerenjem
od rubova parcele.
Iskolčavanje - određivanje vanjskih rubova ili kontura budućeg objekta, odnosno prenošenje
položaja objekta sa nacrta na teren.
Između dvije točke na regulacionoj liniji zategne se žica i učvrsti kolčićima. Točnim odmjeravanjem
okomito na regulacionu liniju odredi se položaj građevinske linije. Na dva tako odmjerena mjesta (A i B)
treba zabiti kolčiće i u njihova tjemena čavle oko kojih se omotaju krajevi nategnute žice koja označava
građevinsku liniju.
Određivanje pravih kuteva najsigurnije je geodetskim instrumentima, ali se može izvesti i uz pomoć
tesarskog kutnika.
(pomoćno sredstvo koje možemo vrlo lako napraviti na gradilištu i biti sigurni da ćemo njime dobiti pravi
kut. Radi se od užih dasaka, ali tako da se one izrežu i spoje na pravilnim udaljenostima.)
A
B
C
D
GRAĐ. LINIJA
Nakon iskolčavanja kreće se s izradom nanosne skele s koje će se izvršiti obilježavanje temelja.
16
4.2. Nanosna skela
Prema obilježenim konturama zgrade, izrađuje se tzv. "nanosna skela" s koje će se izvršiti obilježavanje
temelja, a nakon toga se iskopava tlo za predviđenu dubinu temelja.
Nanosna skela - privremena drvena konstrukcija koja služi za nanošenje položaja širine i
međusobnih udaljenosti budućih temelja, odnosno za obilježavanje temelja i prizemnih zidova
zgrade.
Nanosna skela se sastoji iz drvenih kolčića ukopanih u zemlju na mjestima sudaranja trakastih temeljnih
zidova, na koje se pribijaju daske s gornjim rubom u horizontali.
Na gornjim ivicama dasaka zasijecaju se mjesta koja označavaju širinu temelja i zateže žica između dvije
paralelno postavljene daske suprotnih nanosnih skela.
Odmjeravanjem širine temelja na gornjoj stranici daske nanosne skele, postavljanjem i zatezanjem žica i
spuštanjem viska na tlo, određuju se točke i pravci kontura temelja.
Polaganjem dasaka pljoštimice po terenu, tako da im unutrašnje ivice budu pod vrhom viska spuštenog
preko žica nanosne skele, fiksira se širina iskopa za temelje.
- nanosna skela, odnosno daske, podignuta je iznad terena od 80 - 100 cm.
- konture zgrade (temelja) na samom tlu obilježavaju se užim daskama debelim 24 mm koje uz rub
iskopa ostaju dok se do njihove visine ne izrade temelji. Te daske štite rubove iskopa od oštećenja i
urušavanja.
Sl. Primjeri nanosnih skela
Nanosna skela se koristi sve dok se ne završi sa
formiranjem i betoniranjem temeljnih greda
17
5. ZEMLJANI RADOVI
Zemljani radovi vrlo su važna vrsta graditeljskih radova kod svakog objekta. Posebno su značajni ti
radovi kad su posrijedi objekti niskogradnje, poput prometnica, hidrotehničkih objekata, melioracije i
slično, gdje su to glavni radovi.
Zemljani radovi se izvode isključivo s upotrebom mehanizacije, koja je
zahvaljujući intenzivnom razvoju proizvodnje strojeva dostigla vrlo velike
učinke, što je velike olakšalo i ubrzalo izvedbu.
Udio ručnog rada u izvedbi zemljanih radova neznatan je i postoji jedino kod
vrlo malih objekata, gdje zbog prostornih ograničenja nije moguće djelovati
strojevima.
Cilj građevinske djelatnosti je da se građevina dobro fundira, tj. da se izrade solidni temelji tako da oni
sav teret građevine i vlastiti teret prenesu na zemljište. Ovako preneseni teret mora biti u granicama
dozvoljenog opterećenja temeljnog tla.
Zbog toga treba znati što više podataka o zemljištu za temeljenje, kako se zemljište ispituje i kako se
određuje dozvoljeno opterećenje temeljnog tla, o čemu treba voditi računa pri projektiranju temeljnih
konstrukcija, te sve vrste radova koje dolaze u obzir pri izradi temelja.
Građevinska klasifikacija zemljanih materijala
Prema vrstama tla, zemljani materijali se svrstavaju u ove osnovne skupine :
1. stijena - monolitna, raspucala ili trošna.
2. nevezani (nekoherentni) materijali - drobljenac > 60 mm; šljunak 4 - 60 mm; pijesak 0,06 - 4 mm.
3. vezani (koherentni) materijali - prah 0,002 - 0,06 mm; glina < 0,002 mm
HUMUS – površinski sloj terena s komponentama biljnih i životinjskih ostataka. Obavezno se skida i
uklanja s površine na kojoj će se graditi. (Ispitivanjem se utvrđuje debljina humusnog sloja koju treba
ukloniti).
Kategorije tla:
Vrste tla s obzirom na alat (mogućnost kopanja) podijeljene su u 7 kategorija:
- I kategorija : (meko tlo) rastresita zemlja, čisti pijesak, rastresiti šljunak, humus.
- II kategorija : (obično tlo) mekana zdrava zemlja, glinoviti pijesak, sitni šljunak,
- III kategorija : (čvrsto tlo) čvrsta i žilava zdrava zemlja, pjeskovita glina, vezani šljunak,
- IV kategorija : (trošna stijena) mekani vapnenci, stijene u raspadanju.
- V kategorija : (meka stijena) srednje čvrste stijene, vapnenci.
- VI kategorija : (čvrste krhke stijene) čvrste lomljive stijene,
- VII kategorija : (čvrste žilave stijene) vrlo čvrste i žilave stijene, granit.
Zemljište je sastavljeno iz slojeva raznovrsnih svojstava i debljina. Da bi neki građevinski objekt bio
stabilan i izrađen na solidnim temeljima, mora se znati koja su zemljišta dobra za temeljenje, a koja loša.
A) Dobro zemljište za temeljenje je ono na kojem se temeljno tlo pod teretom građevine neće toliko
deformirati da bi to uzrokovalo pretjerano ili nejednoliko slijeganje, pucanje i eventualno rušenje
konstrukcije objekta. To su : kompaktna stijena, šljunak, pijesak, glina, ilovača i sl.
B) Loše zemljište je ono na kojem se uopće ne može graditi ili ga treba posebnim zahvatima osposobiti
za građenje. To su : organski mulj, humus, živi pijesak i sl.
Način temeljenja objekta ovisi od toga da li je zemljište kategorizirano kao dobro ili loše.
Na dobrim zemljištima dolazi u obzir obično ili jednostavno temeljenje, a na lošim tzv. specijalno
temeljenje (npr. pilotiranje).
Za temeljenje je važna ona površina zemljišnog sloja na kojoj će se neposredno izraditi temelj
neke konstrukcije, tzv. temeljno tlo.
18
5.1. Vrste zemljanih radova
Vrlo opsežni zemljani radovi izvršavaju se na objektima niskogradnje (iskopi, nasipi).
Na objektima visokogradnje zemljani radovi se uglavnom ograničavaju na uređenje gradilišta, kopanja za
podrumske prostore, temelje i podzemne vodove.
Najopsežniji zemljani radovi kod objekata visokogradnje su: Iskopi
Kod iskopa razlikujemo radove u uskom i širokom prostoru.
I uske i široke iskope treba počinjati na onim stranama koje su najdalje od građevinske i regulacione linije
i postepeno napredovati prema tim linijama.
A ) USKI ISKOPI
Takvi iskopi su potrebni za izvedbu temelje zgrada (dno im je ili ispod nivoa okolnog tla ili ispod dna
podrumskog iskopa.)
Najmanja dubina vanjskih temelja nepodrumljenih zgrada mora biti i u dobrom zemljištu min. 70 - 100 cm
(smrzavanje tla).
Ako na toj dubini nosivost tla nije povoljna, moraju iskopi biti dublji do max. 3,0 m.
Kod potrebe još dubljeg temeljenja primjenjuje se specijalno temeljenje.
Najmanja širina iskopa za temelje je 0,40 m, a najveća 1,2 m.
-za monolitne temelje (beton i AB) širina iskopa odgovara
širini temelja ili temeljnih stopa,
-za zidane temelje (kamen i opeka) širina iskopa mora biti na
svaku stranu za 10 cm šira od predviđene širine temelja da se
dobije radni prostor za pravilno zidanje i namještanje komada.
Zemljane stjenke iskopa ne mogu biti vertikalne, naročito ne kod većih dubina, jer bi došlo do
zarušavanja.
Max. visina iskopa (temeljnog rova) čija je strana vertikalna
u zemlji I - V kategorije je 1,0 m.
Nakon te visine, zarušavanje je potrebno spriječiti ili
izvedbom temeljne stjenke pod nagibom ili razupiranjem.
KAKO ZAŠTITITI ISKOP?
A) Nagib skošenja stjenki iskopa ovisi o čvrstoći tla
- što je tlo rahlije, to je kosina blaža.
- povećavaju se količine zemljanih radova
19
B) RAZUPIRANJE ISKOPA (podgrađivanje)
Ako se radi o "lošem zemljištu" (sklono obrušavanju), a nemamo dovoljno prostora za manipulaciju,
pristupamo varijanti razupiranja iskopa.
Konstrukcija za razupiranje sastoji se od: tzv. razupora i podgrada.
Konstrukcija podgrade se sastoji od dasaka debljine spojenih gredicama. Da razupore "ne proklize"
koriste se drveni klinovi naizmjenično postavljeni.
20
B ) ŠIROKI ISKOPI
Široki iskopi se rade uglavnom kod objekata koji imaju najnižu etažu ispod razine okolnog tla (podrumski
prostori, podzemne garaže, skloništa i sl.).
Radove za iskope u širokim prostorima treba tako organizirati da ima dovoljno
mjesta za kopanje, utovarivanje i transportiranje iskopanog materijala.
Iskopi do 2,00 m dubine nazivaju se plitki, a oni preko 2,00 m duboki iskopi.
Dovršeni i uređeni široki iskop često se naziva i građevinska jama.
Na dnu građevinske jame izrađuju se uski iskopi za izvedbu temelja zidova.
Oni su obično plići (cca 50 cm), jer nema opasnosti od smrzavanja.
Kao i kod uskih iskopa, ovdje također treba voditi računa o izvođenju stijenki iskopa, jer treba spriječiti
opasno urušavanje tla.
Zbog toga se okomite stijene iskopa mogu ostaviti u zemljištu III i viših kategorija, ali samo do dubine
1,50 - 2,0 m. Stijene u zemljištu I i II kategorije treba i na toj dubini izraditi u nagibu 1:1 do 1:1,5.
Ovakvi iskopi zauzimaju dosta mjesta, pa ako na gradilištu nema mjesta za izradu skošenih stijena
iskopa, onda se mogu ostavljati i strmiji nagibi od propisanih, ali se pristupa podupiranju zidova
građevinske jame.
- način podupiranja ovisi o kategoriji tla, visini iskopa, te o sredstvima s kojima raspolažemo.
21
Da se u građevinskoj jami ne bi zadržavala podzemna ili oborinska voda, treba se pobrinuti za odvodnju.
U dnu iskopa treba na pogodnom mjestu iskopati sabirnu jamu i postaviti pumpu za crpljenje vode iz
jame i izbacivanje izvan gradilišta.
Zaštita pri izvedbi rovova i polaganju vodova u njima obuhvaća privremeno «osiguranje» stranica
(bokova) iskopanog rova radi onemogućavanja možebitnog urušavanja okolnog terena u rov. Osiguranje
se uglavnom provodi oplaćivanjem i razupiranjem iskopanih stranica rova. Potpuno neosigurana visina
rova, ako je to moguće, ne bi smjela biti veća od 1,25 m odnosno 1,75 m.
Iskopani materijal iz rova ne bi smio biti odloženi bliže od 0,60 m od ruba iskopa rova.
Najmanje moguće visine neosiguranog
(nepodgrađenog) iskopa rova
Osiguranje iskopa rova mora biti u konstrukcijskom smislu nosivo te razmjerno lako i brzo
demontažno odnosno prenosivo. U nekim slučajevima mora biti također vododrživo tj. vodonepropusno
po postoji mogućnost kombinacije oba načina osiguranja pri iskopu rovova.
Zaštita iskopa rovova nosivim konstrukcijama u razmjerno suhom ili manje vlažnom tlu obuhvaća
spomenuto oplaćivanje i razupiranje stranica (bokova) iskopanog profila rova na različite načine.
Provodi se uporedo s njegovim iskopom:
- uobičajeno oplaćivanje stranica iskopa rova postupnim
zabijanjem u određenu dubinu drvenih ili čeličnih platica kao i
njihovo razupiranje drvenom građom, kombinacijom drvene
građe sa uobičajenim čeličnim profilima ili posebnim
razuporama, kombinacijom elemenata cijevne skele itd.,
- prethodnim zabijanjem raznih vrsta žmurja (rijeđe drvenog, uglavnom
čeličnog) i njegovo razupiranje prilikom iskopa s uobičajenim čeličnim
profilima ili posebnim razuporama,
22
Žmurje je oblik prethodno izvedene zaštitne obloge kasnije iskopanih stranica rova s uskim, duljim i
vitkim talpama.
One se prije iskopa zabijaju pomoću tzv. makara u tlo neposredno jedna uz drugu po plohi stranica
iskopa rova. Prilikom iskopa rova između prethodno zabijenog žmurja provodi se sustavno razupiranje
platica u jednoj ili više razina. Žmurje je tako složeno, da se može više puta koristiti jer se nakon uporabe
ponovo vadi iz tla.
Primjer primjene čeličnog žmura pri osiguranju
radova izvedbe cjevovoda u razmjerno velikom
odnosno širokom rovu i uskom dubokom rovu
Čelično žmurje uglavnom je razuprto ali može biti slobodno zabijeno u tlo (tj. konzolno) ukoliko nisu
velike dubine rova. Samo zabijanje i vađenje čeličnog žmurja u prilikama suvremenog građenja uvijek je
strojno pomoću motornih makara. Stoga su makare osnovna strojno-tehnološka oprema ukupnog
tehničko-tehnološkog i logističkog postupka izvedbe nekog cjevovoda u dubini nekog tla koje se prilikom
iskopa rova osigurava od urušavanja oplaćivanjem i razupiranjem pomoću čeličnog žmurja.
Pojednostavljeni prikaz tehnike polaganja
cjevovoda kroz rov (s lijeva na desno):
zabijanje žmurja udarnim ili vibracijskim
(crtkano) makarama, iskop prostora između
žmurja, nasipavanje posteljice, polaganje
cijevi pomoću bager-dizalice (u «šahtu»
smještena je oprema za spajanje cijevi
«natezanjem»), zatrpavanje i sabijanje rova
vibro-pločom, vađenje žmurja.
Sustavi velikoplošnih talpi za osiguranje iskopa rovova obuhvaćaju razne (ali po tehnološko-logističkoj
koncepciji slične) robusne metalne konstrukcije posebno oblikovanih i međusobno povezanih brzo i lako
(ra)sklopivih te prenosivih širokih posebno oblikovanih teških ploča. One su tako složene da se mogu
jednostavno koristiti i prenositi prilikom njihove uporabe sa istim strojevima, primjerice bagerima, kojima
se izvodi iskop rova.
Primjer jednog od nekad najpoznatijih sustava
lako (ra)sklopivih te prenosivih talpi za osiguranje
iskopa rovova
23
Građevne jame kopaju se ispod razine površine trena u njegovu dubinu ali samo s površine terena. U
njima se izvodi konstrukcija “podzemnog” dijela buduće građevine te su one uglavnom privremeni prazni
prostori koji moraju biti sigurni za izvođenje ostalih radova u njima.
Zaštitom ili osiguranjem iskopa građevne jame mora se spriječiti - doticanje površinske te osobito podzemne vode u iskopani prostor građevne jame (zaštita građevne
jame od bilo kakvog i bilo kojeg oblika prodiranja vode u slobodni prostor njezina iskopa),
- urušavanje iskopanih stranica građevne jame (osiguranje stabilnost iskopanih stranica građevne jame).
Osnovna zaštita ili osiguranje
građevne jame: onemogućavanje
prodiranja vode u jamu
Privremena nosiva konstrukcijska i vodonepropusna zaštita građevnih jama mogu biti stijene ili
privremeni "zidovi" od čeličnog žmurja. .
Zid građevne jame od od bušenih pilota
Stalna nosiva konstruktivna i vodonepropusna žaštita građevnih jama može biti trajni nosivi zid koji
također može biti ujedno temelj ili zid ili neki drugi dio konačne konstrukcije buduće građevine koja se
izvodi u građevnoj jami.
Trajni zidovi kao konstrukcije zaštite građevnih jama izvode se primjerice ili betoniranjem na licu mjesta
(«in situ») rjeđe kao sidreni (armirano)betonski zidovi ili kao montažni armirano betonski zidovi poduprti ili
učvršćeni sidrenjem u teren iz stranica iskopane građevne jame.
Svi navedeni zidovi izvode se, kao osiguranje, prije iskopa građevne jame. Prilikom iskopa građevne
jame unutar izvedenih zidova provodi se najčešće njihovo istovremeno sidrenje u tlo čije urušavanje oni
svojim postojanjem sprečavaju.
24
6. TEMELJI I TEMELJENJE
Temelji su najniži konstruktivni elementi
građevina.
Oni zalaze u zemljište pa povezuju
građevinu sa zemljom i određuju njezino
fiksno (stalno) mjesto na zemlji.
Da bi podignuti objekt bio stabilan,
cjelokupno opterećenje mora biti u
granicama dopuštenog opterećenja koje
prima temeljno tlo na koje se postavlja.
Prije početka izgradnje moraju biti ispitani
svojstva i nosivost zemljišta, a na osnovu
rezultata dobivenih ispitivanjem vrši se
projektiranje i određuje način temeljenja
objekta.
Temelji imaju zadatak da ukupno opterećenje od objekta ravnomjerno prenesu na građevinsko tlo.
Stabilnost i sigurnost zgrade u velikoj mjeri ovisi o kvalitetu temelja i solidnosti izvedbe. Razna
opterećenja na zgradi, pukotine, nejednaka slijeganja, a u najgorem slučaju i rušenje, često su posljedica
loše i nepravilno izvedenih temelja.
prema obliku temelje dijelimo na:
trakasti: ispod nosivih zidova kod masivnog sistema građenja, pa cijelom svojom
dužinom prenose opterećenje na temelje
temelji samci: ispod stupova, kod skeletnog
sistema gradnje
temeljne ploče: kod slabijeg nosivog tla, i ukoliko bi trakasti temelji bili
izvođeni na premalim razmacima (ekonomičost), kod višekatnih teških
objekata, min debljina ploče 30 do 50 cm
piloti: kad je nosivo tlo duboko u zemlji, ispod trošnog tla
dimenzije temelja ovise o:
- vrsti objekta i gornjem opterećenju
- vrsti materijala od kojeg se izvode temelji (kut širenja opterećenja)
- sastavu i osobitostima zemljišta (čvrstoća tla)
25
SASTAVNI DIJELOVI TEMELJA
Temelji na zgradama sastoje se iz:
- temeljnog zida i
- temeljne stope, kojom objekt stupa na zemljino tlo.
Temeljne stope postavljaju se ispod temeljnih zidova
najnižih etaža zgrada.
Kao temelj kod nepodrumljenih zgrada smatra se
temeljna konstrukcija ispod nivoa (razine) okolišnog
tla. Kod podrumljenih zgrada temelj je konstrukcija
ispod podrumskih zidova, odnosno ispod nivoa
podrumskog iskopa.
Kod manjih, lakših prizemnih objekata, temeljne
stope mogu biti iste širine kao i temeljni zidovi. Kod
većih objekata gdje je opterećenje veće, pa ga treba
rasprostrti na veće površine tako da ne prijeđe
dopušteno opterećenje tla, izrađuju se proširene
temeljne stope.
Često se u iskopanoj temeljnoj jami izrađuje donji
prošireni dio kao temeljna stopa, iznad koje je
temeljni zid ili stup.
26
PODJELA TEMELJA PO NAČINU TEMELJENJA
Prema načinu oslanjanja na zemljište, moguće je izvršiti podjelu na :
-- temelje neposredno oslonjene na temeljno tlo,
-- temelje oslonjene na pojačano zemljište,
-- temelje posredno oslonjene na zemljište.
Dubina temelja ovisi o tome da li objekt ima podzemne katove, o čvrstoći tla i o dubini smrzavanja tla. Za
naše klimatsko područje je dubina smrzavanja vode u tlu mjereno od površine terena oko 70 cm.
Za statičke širine temeljnih stopa odgovaraju različite njihove visine, odnosno dubine iskopa, što ovisi o
materijalu koji će se upotrijebiti za izradu temelja.
Za istu širinu temeljnih stopa najveću dubinu i kubaturu zahtijevaju zidani temelji, manju temelji od
nabijenog, a najmanju temelji od armiranog betona.
a) Temelji neposredno oslonjeni na temeljno tlo
Postavljaju se na dobrom zemljištu sa debljinom sloja najmanje 3,0 m. Od vrste materijala dobrog
zemljišta ovisi na koju će se najmanju dubinu od površine terena postaviti temeljne stope.
U dobro nosivom tlu dubina temeljenja kod nepodrumljenih zgrada je min. od 0,70 do 1,0 m. što je
ustvari dubina smrzavanja Ispod podrumskih iskopa dubina temelja je 0,50 - 0,60 cm.
U slučajevima gdje je nosivost površinskih slojeva mala, koristi se povećana nosivost sloja na većoj
dubini, pa se izrađuju duboki temelji.
b) Temelji oslonjeni na pojačano zemljišno tlo
Kod površinskih slojeva male nosivosti, a ako iz ekonomskih
razloga nije opravdana izrada dubokih temelja, tlo se ojačava i tim
putem osigurava sigurnost temelja.
Pojačanje tla može biti :
- izradom kamenog nabačaja,
- zamjenom sloja tla,
- sabijanjem slabog tla,
- stabilizacijom tla materijalima koji stvrdnjavaju
i skamenjuju zemljište (cement, vapno, bitumen)
c) Temelji posredno oslonjeni na zemljišno tlo
Ako je nosivo tlo na većoj dubini, temeljne stope mogu prenositi
opterećenje na tlo i posredno, posredstvom sanduka, bunara,
kesona ili šipova.
Ovi postupci primjenjuju se u sljedećim slučajevima :
- kada je neophodno postaviti objekt na lošem zemljištu,
- kada su slojevi dobrog zemljišta male debljine,
- kada su slojevi dobrog zemljišta duboko ispod objekta.
r a z in a
n o s iv o g
t la
27
28
6.1. Plitko temeljenje
Za objekte visokogradnje najčešće je obično, jednostavno ili plitko temeljenje. Temelji
nepodrumljenih zgrada zalaze u zemljište 0,7 - 2,0 metra ispod nivoa okolnog tla.
PODJELA TEMELJA PREMA MATERIJALU OD KOJEG SE IZRAĐUJU
Materijal za izradu temelja ovisi od načina izgradnje objekta, sistema građenja, raspoloživog materijala i
ekonomskih mogućnosti.
Po materijalu od kojeg se izrađuju razlikuju se tradicionalni temelji od prirodnog
kamena, opeke i suvremeni temelji od armiranog betona.
Za statičke širine temeljnih stopa odgovaraju različite njihove visine, odnosno dubine
iskopa, što ovisi o materijalu koji će se upotrijebiti za izradu temelja.
Za istu širinu temeljnih stopa najveću dubinu i kubaturu zahtijevaju zidani temelji, manju temelji
od nabijenog, a najmanju temelji od armiranog betona.
a) Temelji od kamena
- odabiru se odgovarajući oblici, veći komadi idu na dno i na rubove zbog nepravilnosti oblika i
osjetljivih spojeva računa se da se opterećenje širi pod strmim kutem 80°
Danas se temelji od kamena rijetko izrađuju jer su nerentabilni i za njihovu izradu je potrebna brojna radna
snaga, a sama izrada je dugotrajna. Izrađuju se najviše u individualnoj izgradnji manjih stambenih zgrada u
krajevima koji obiluju kamenom.
Najčešće se izrađuju od polutesanog kamena u cementnom ili
produžnom mortu kao temeljne trake s pravokutnim
poprečnim presjekom u kojem je širina 10 - 15 cm veća od
širine zida koji taj temelj nosi. Osim toga širina iskopa mora
biti na svaku stranu za 10 cm veća od širine temelja kako bi
se dobio radni prostor potreban za namještanje kamena
prilikom ugradbe.
b) Temelji od opeka
- opeka ima pravilni oblik pa način slaganja osigurava bolju vezanost i ravnomjerniji
prijenos opterećenja,
Temelje od opeke treba zidati u cementnom mortu smjese 1 : 3 - 1 : 4. Na dobrom temeljnom tlu
rade se temelji pravokutnog poprečnog presjeka s visinom 5 - 6 redova opeke i širinom za 6,5 cm na
svakoj strani većom od širine zida koji temelj nosi. Na slabijem temeljnom tlu izrađuje se temeljna stopa
potrebne širine u visini od 3 - 5 redova opeke, a dalje se 2 po 2 reda opeke stepenuju sa širinom svakog
stepena po 6,5 cm na svakoj strani.
29
c) Temelji do betona
Za izradu temelja beton je materijal koji se najviše upotrebljava. Mehanizacijom proizvodnje
betonske smjese i njezine ugradbe omogućena je brza i kvalitetna izrada velikih kubatura u kratkim
rokovima, a uz razmjerno malenu upotrebu radne snage. Daljnja je prednost čvrstoća i trajnost betona.
Čvrstoća betona dozvoljava razmjerno malene širine temelja i razmjerno malene visine temeljnih stopa.
Vlaga i voda mu ne štete nego još povećavaju njegovu trajnost.
Betonskoj smjesi može se dodati do 25% zdravog lomljenog kamena pa ga zovemo - mršavi štedni
beton.
Temelji od nabijenog betona prema popr. presjeku mogu biti :
- temelj pravokutnog presjeka,
10-20
- temelj trapeznog presjeka,
h
~50
- temelj stepenastog presjeka.
min 40
20-30 cm ~50
- brza i kvalitetna izrada velikih količina betona u kratkom roku (miješalice, transport, pumpe, )
- mala upotreba radne snage, velika čvrstoća, vlaga mu ne škodi
- kut rasprostiranja opterećenja je 40-50°Æ za isto opterećenje temelj od betona je MANJI
Temelj pravokutnog presjeka se izrađuje onda kada širina stope ne mora prelaziti više od 15 cm
na svaku stranu nošenog zida. Normalna visina takve stope je 40 - 50 cm.
Temelj trapeznog presjeka izrađuje se onda kad širina stope mora prelaziti više od 15 cm na
svaku stranu nošenog zida. Donji dio stope izrađuje se pravokutno u samom iskopu visine barem 20 - 30
cm. Visina skošenog dijela ovisna je o tangensu priklonog kuta pod kojim se teret s nošenog zida
proširuje na temeljno tlo.
Kod temelja stepenastog presjeka širina pojedinih stepena ne smiju prelaziti 15cm.
d) Armirano – betonski temelj
Primjenjuju se kod višekatnih zgrada gdje zidovi i stupovi prenose na temeljno tlo velike terete, pa
temeljne stope moraju pritiskivati temeljno tlo velikim svojim površinama.
- kad bi izrada betonskih temelja bila skupa i komplicirana zbog veličine, velike vlastite težine, povećanja
volumena zemljanih radova i velike količine upotrijebljenog materijala.
5-8 cm
< 4 0°
min 10 cm
Sve dimenzije, armatura i marke betona dobivaju se statičkim proračunom. Za betonski zid površina stope
proširuje se sa svake strane zida (b) za 5 - 10 cm. Armatura se postavlja na podlozi od 8 - 10 cm mršavog betona.
Iznad ovog sloja dolazi početni sloj betona, debljine 3 cm; postavlja se armatura i to glavne šipke u pravcu širine
stope, a razdjelna armatura paralelno sa pružanjem temeljne trake; zatim se nastavlja betoniranje.
poprečna armatura
glavna armatura
poravnavajuća ploča
30
6.2. Klasična izvedba betonskih temelja
a) Za betoniranje temeljnih stopa često ravne stranice iskopa čine
oplatu, pri čemu treba paziti da se zemlja ne zarušava na beton, da
mu na površinu ne dolazi prašina i sl., jer sve to osjetljivo umanjuje
čvrstoću betona.
Pripravljena betonska smjesa ubacuje se u očišćene temeljne jame i
rasprostire u slojeve 15 - 20 cm.
Svaki sloj se nabija sve dok mu se na površini ne počne pojavljivati
voda.
b) Ako se u nevezanom materijalu ne može postići pravilan i točan iskop zbog zarušavanja, onda za
temelj dolaze u obzir niske obostrane oplate. Takve oplate se sastavljaju od unaprijed priređenih stranica
od dasaka debelih 24 mm međusobno povezanih prečkama na razmacima 50 - 60 cm. Stranice se
postavljaju po ivicama budućih temelja fiksirane na njihovim krajevima pomoću viska s žica nanosne
skele.
prije ugradnje betona: oplata se dobro navlaži vodom da suho drvo ne bi izvlačilo vodu iz mase betona
Æ u protivnom bi se teško skidala oplata, a još važnije da bi se smanjila čvrstoća betona (voda vuče i
cement)
ugradnja: beton se sipa u slojevima do 30 cm, a svaki sloj se nabija nabijačima (ili pervibratorima) koji se
uranjaju u svježu masu betona vodeći računa da vibriranje ne traje dugo jer bi u protivnom krupnije
čestice pale na dno i beton ne bi bio homogen.
ŠTEDNI BETON -- po propisima dozvoljeno je u betonske temelje stavljati
komade zdravog i opranog kamena. Količina kamena može biti do 25% od
kubature temelja. Pojedini kamen svojom najvećom dimenzijom ne smije biti veći
od polovine debljine zida i mora biti potpuno obuhvaćen betonskom smjesom.
Tako se dobije dobra i čvrsta konstrukcija s uštedom na najskupljem sastavnom
dijelu betona tj. na cementu.
31
h
max. 1/3 b
b
REDOSLJED IZVOĐENJA PODRUMSKIH ELEMENATA OBJEKTA
1. široki iskop – građevinska jama
2. uski iskop za trakaste temelje
3. betoniranje trakastih temelja
4. između temelja izrada kamenog nasipa s nabijanjem 15 do 25 cm
5. betoniranje donje betonske podloge 8 do 15 cm
6. sloj betona završava se u visini temelja i to je podloga za izvođenje HI
7. izvedba horizontalne HI ispod budućih nosivih zidova u širini zida + 10 cm sa svake strane
8. izvedba nosivog zida podrumske prostorije
9. izvedba stropne konstrukcije
10. izvedba vertikalne HI
11. izvedba
12. 9 i 10 se zamjenjuje
13. mehanička zaštita HI (opeka NF-debljina 6,5 cm, oblaganje tankim građevinskim pločama,
salonitne ploče ili posebnim plastificiranim platnima za zaštitu
14. postavljanje drenažne cijevi u mršavi beton ili masnu glinu 0,5 do 2%
15. nasipavanje krupnijeg pa sitnijeg šljunka oko cijevi
16. nasipavanje zemlje u slojevima
17. žbukanje zidova i stropova
18. izvedba horizontalne HI po cijeloj površini podruma
19. izvedba TI poda
20. izrada cementnog estriha (glazure)
21. postavljanje ker. pločica u cem. mort li ljepilo
32
7. ZAŠTITA OBJEKATA OD VODE I VLAGE
Voda predstavlja veliku opasnost za konstrukciju objekta.
Neposredno djelovanje vode može dovesti do postepenog raspadanja materijala ili do
razaranja konstrukcije djelovanjem mase. Voda zajedno sa kisikom pospješuje koroziju čelika i željeza, a
stalna izmjena vlažnosti i suhoće veoma je štetna za drvo, dok vlaga pospješuje razvoj biljnih štetočina
na drvetu.
Djelovanjem vode nastaju i tzv "cvjetanja" na zidovima. Nakvašeni materijali uveliko gube povoljne
termičke karakteristike. Prodiranjem vode u električne vodove mogu da nastanu vrlo velike štete.
Isparavanje vode iz vlažnih konstrukcija povećava vlažnost zraka u prostorijama, čime se smanjuje
higijenska vrijednost tih prostorija.
Zemljište ili temeljno tlo vlaži oborinska i podzemna voda bilo direktnim zakišnjavanjem ili uslijed
visokog podzemnog vodostaja i širenja uslijed kapilarnog dizanja.
Najopasnije je djelovanje vode iz zemlje, jer je najčešće trajno, ta voda može da djeluje
hidrostatički, a osim toga može da bude i agresivna.
Druga je voda od padavina, koja najviše prodire kroz krov ili sa strane kroz zidove.
Vlaga na konstrukcijama i u konstrukcijama može nastati i kondenziranjem vodene pare. Zaštita od vode
i vlage izvodi se redovno na taj način da se na površinama konstrukcija koje su izložene vlazi izradi
zaštitni sloj koji ne propušta vodu, a otporan je protiv agresivnih voda.
Vlaga pogoduje razvoju bakterija, gljivica i pljesni, pa su prostori sa vlažnim zidovima i podovima
opasni po zdravlje. Plijesan u vlažnim prostorijama zahvaća i predmete, pa mnogi od njih trule i
raspadaju se. Zbog osiguravanja normalne upotrebe prostorija konstrukcije objekata izložene vlazi
moraju se izolirati, a utjecaj vode na pojedine konstrukcije i objekt spriječiti odgovarajućim rješenjima.
- svi dijelovi objekta koji su izloženi utjecaju vode ili vlage trebaju se zaštiti kako bi se spriječile negativne
posljedice na konstrukciju, materijale, a time i osigurati udobnost stanovanja i rada unutar objekta
vode koje negativno djeluju na objekt su:
Prema vrsti radova kojima štitimo objekt od vlage i vode,
razlikujemo slijedeće postupke :
-- horizontalnu i vertikalnu hidroizolaciju i
-- drenažu.
Za pravilnu zaštitu od podzemne vode i vlage, potrebno je imati točne podatke o temeljnom tlu i o
podzemnoj vodi koja se može javiti u tri vida: stalna podzemna voda (stajačica) ili podzemni vodotok koji
stalno teče, zatim procjedna voda, od padavina koja kroz propusno tlo prodire do podzemne vode ili do
nekog vodonepropusnog sloja. Za ovakvu vodu hidroizolacija je znatno jednostavnija jer nije protiv
uzgona podzemne vode. Ako su veće količine procjedne vode, istu je neophodno odvesti drenažom u
kanalizaciju ili neki vodotok, ako je to moguće.
Podzemna vlaga jeste kapilarno djelovanje podzemne vode kroz teren i zidove objekta.
- loše sagrađen objekt: neupotrjebljena zaštita protiv vlage dovodi do skupih adaptacija, koje je
nekad i nemoguće izvesti
33
7.1. Hidroizolacija
Hidroizolacija ili izolacija protiv vlage postiže se primjenom vodonepropusnih materijala u
obliku izolacionih traka ili masa koje se nanose na podlogu u hladnom i vrućem stanju u vidu
premaza.
MATERIJAL
Materijal koji je podesan za hidroizolaciju mora imati sljedeća svojstva:
- mora biti vodonepropusan, mora biti dovoljno elastičan, ali se ne smije razmekšavati na ljetnim
vrućinama, niti smije postati krhak na nižoj temperaturi;
- mora imati određenu čvrstoću, naročito ako se upotrebljava na mjestima gdje je izložen većem pritisku,
mora biti otporan protiv agresivnih voda i mora dobro prianjati za opeku, beton, kamen i metale.
Bitumen:
Ugljiko - vodično vezivo, crne boje u krutom stanju, koje se dobiva destilacijom sirove nafte, a
upotrebljava se kao vrući premaz rastopljen na 1400 C u kombinaciji sa izolacionim trakama.
kod 120-150° prelazi u tekuće stanje i tako se može premazivati u tankom sloju koji se nakon hlađenja
opet stvrdne
Katran:
proizvod dobiven destilacijom ugljena
rjeđe se koristi, iako ma slična svojstva kao i bitumen
Bitumenska emulzija
rijetka tekuća otopina bitumena koji služi kao hladni premaz
nanosi se prije vrućih premaza
podloga nanošenja mora biti suha, čista i oprašena (četke, kompresor)
IZOLACIJSKE TRAKE
- ravne, papirnate ili platnene trake premazane bitumenom ili katranom, a obostrano posute pijeskom :
krovne ljepenke - obostrano premazane bitumenom, preko ''nosača'' (žilavi papir, filc, aluminijska folija) i
posipane sitnim pijeskom da se po vrućini ne slijepi (širine trake: 80,120, 150 cm, dužine: 10 m, debljine:
0,10 – 0,20 mm)
varene ljepenke: - deblja od krovne ljepenke, sastoji se od više slojeva (postavlja se upotrebom plinskog
plamenika)
aluminijske folije - najkvalitetnije izolacijske trake
HORIZONTALNA HIDROIZOLACIJA
FUNKCIJA: odvajanje temelja, temeljne ploče i slojeva iznad Æ sprečava prodiranje vlage iz zemlje ispod
temelja
Vrijeme postavljanja: nakon betoniranja temelja i donje betonske podloge koja se izljeva između temelja
na nabijeni sloj šljunka
34
PRINCIP NANOŠENJA HI
Klasičan način
a) -- Hidroizolaciju moramo postavljati na ravnu, glatku i potpuno suhu površinu, da bi došla u dobru vezu
s betonom.
b) -- na očišćenu podlogu nanosimo premaz bitumenske emulzije (rastopljeni bitumen sa sredstvom koji
sprječava njegovo stvrdnjavanje). Uloga hladnog premaza je da ispuni sve pore materijala, te na taj način
zagladi površinu, odnosno služi za bolje vezanje slijedećih bitumenskih premaza za podlogu.
c) -- preko hladnog premaza nanosimo vrući premaz rastopljenog bitumena, a na njega se polažu
izolaciona trake, kod kojih je važno paziti na prijeklope.
Preklopi susjednih traka i traka istog reda pri nastavljanju moraju biti barem 10 cm zaliveni vrućim
bitumenom.
d) -- kada smo cijelu površinu prekrili ljepenkama, ponovo ih premazujemo vrućim bitumenom.
e) -- trake sljedećeg sloja polažu se u suprotnom smjeru od prethodnog i moraju svojim sredinama
pokrivati sastave traka donjih slojeva, a mogu se polagati i u redovima okomitim na redove donjeg sloja.
HI pomoću plamenika
danas se bitumen sve manje ''kuha''
sve se više koristi plamenik koji rastali ''donji – ležeći'' sloj ljepenke koji se pritisne na hladnu traku
horizontalna izolacija se najčešće vrši sa:
-- 2 sloja traka i 3 vruća premaza
- debljina HI označava se u slojevima traka i premaza,
35
npr. 2 + 3
VERTIKALNA HIDROIZOLACIJA
- princip postavljanja je isti kao kod horizontalne HI
- na zid od betona slojeve nanosimo direktno
- zid od opeke (budući da je hrapav) treba poravnati produžnim mortom
- ukoliko želimo postaviti i TI na zidove (npr. podrum) prije zaštitnog sloja HI postavljamo sloj toplinske
izolacije (3-6 cm) od stiropora, mineralne vune, drvolita
Podrumski zidovi su konstrukcije ukopane u zemlju i izložene sa vanjske strane vlazi koja djeluje na
njihove vertikalne površine.
Za izradu vertikalne potreban je radni prostor najmanje 60 cm ispred zida. Površina zida se ožbuka
cementnim mortom (d = 2,0 cm) i kad se osuši, premaže se vrućim bitumenom.
Preko njega se zalijepi vertikalno onih 10 cm izolacione trake iz horizontalne hidroizolacije zbog veze
(treba voditi računa da se tom prilikom traka ne prelomi) i potom se lijepe vertikalne trake sa međusobnim
premazanim prijeklopom do 10 cm. Na kraju se premazuje drugim vrućim premazom.
Dakle, tek kad se postavi horizontalna izolacija možemo izvoditi
podrumski zid na koji postavljamo vertikalnu izolaciju.
ZAŠTITA HIDROIZOLACIJE
Svaka hidroizolacija se uvijek mora štititi od eventualnog mehaničkog oštećenja, kao i od upliva kisika i
sunčevih zraka, ili od nekih kemijskih upliva.
Zaštita horizontalne izolacije može se izvesti: slojem cementnog maltera u dva sloja; zatim betonskim
pločama položenim u cementnom malteru, ili bitumenskom malteru, te zaštite slojem livenog asfalta.
Zaštita izolacije na vertikalnim i strmim površinama izvodi se na sljedeći način:
posljednji bitumenski premaz, dok je mekan, pospe se sitnim pijeskom, tako da se dobije podesna
podloga za izradu cementnog maltera debljine 2-3 cm, u koji bi trebalo ugraditi rabic pletivo. Može se
izradit kao zaštita i betonski zidić nakon što cementna izolacija otvrdne.
Ako se izradi zaštitni zidić od opeke onda se između izolacije i zidića ostavlja 2 cm razmaka koji se
kasnije, u toku zidanja, ispunjava cementnim malterom. Debljina ovih zidova je 7 do 12 cm.
I horizontalnu i vertikalnu HI treba zaštititi od mehaničkih oštećenja :
-- na horizontalnoj površini radi se sloj betona,
-- na vertikalnoj površini se dozidava opekom ili se postavljaju npr. stiropor ploče.
36
37
ZAŠTITA OD PRODORA I TLAKA PODZEMNE VODE
Ponekad može najviši vodostaj biti iznad nivoa podrumskog poda. U tom slučaju treba takav pod zaštititi
ne samo od prodora vode nego i od tlaka koji bi nezaštićeni pod izdigao i uništio.
Zaštita zgrada od agresivnih podzemnih voda koje potiskujući uvis prodiru u objekt postiže se
hidroizolacijom pojačanom armiranobetonskom pločom ili svodom.
Iznad temeljnih stopa i podne podloge, debljine oko 10 cm, izrađuje se hidroizolacija sa 3 sloja izolacione
trake, od kojih je srednja sa aluminijskom folijom i 4 vruća premaza.
Horizontalna hidroizolacija spaja se s vertikalnom preko ozidanog zida u cementnom mortu, debljine 12
cm. Iznad horizontalne izolacije betonira se armirano betonska kontra ploča sa glavnom armaturom u
gornjoj zoni. Debljina ploče je oko 20 - 30 cm. Ona je na krajevima oslonjena na temeljne stope.
38
8. ZIDOVI I STUPOVI
Zidovi i stupovi su osnovni konstruktivni elementi objekta visokogradnje sa mnogostrukom ulogom.
- U konstruktivnom smislu primaju opterećenje od horizontalnih konstruktivnih elemenata odozgo, i
zajedno sa svojom vlastitom težinom prenose na elemente ispod, pa istovremeno ukrućuju objekt i
suprotstavljaju se djelovanju sila koja djeluju na objekt;
− Namjenska im je uloga da definiraju prostor, odvoje unutrašnji prostor od vanjskog i da eventualno
unutrašnji prostor razdvoje u manje prostorne jedinice, pa se stoga dijele prema položaju na vanjske i
unutrašnje, odnosno obimne i pregradne;
− U funkcionalno-estetskom smislu, definirani prostor štite od gubitka toplote, hladnoće, atmosferskih
utjecaja, zvuka, požara, vlage i vode, a od oblikovanja i obrade unutrašnjih i vanjskih strana ovisi estetski
izgled objekta.
Zidovi su površinski elementi, a stupovi linijski.
Stupovi imaju uglavnom konstruktivnu ulogu, ali im je primjena izvanredno velika, u kombinaciji sa
zidovima svih vrsta, ovisno o karakteru objekta i tlocrtnom rješenju (dispozicija objekta).
Podjela zidova i stupova:
a) Prema konstruktivnim svojstvima (u odnosu na preuzimanje opterećenja) razlikujemo :
-- nosive ili konstruktivne zidove,
-- nenosive ili nekonstruktivne zidove.
Zidovi neke građevine mogu biti opterećeni ili neopterećeni. Opterećeni su oni zidovi, koji osim svoje
vlastite težine nose i preuzimaju još i druge terete. U zgradama su opterećeni oni zidovi, na koje se
oslanjaju stropovi ili stropne grede, odnosno krovna konstrukcija.
1. Nosivi, konstruktivni ili glavni zidovi preuzimaju sve terete (opterećenja) zgrade, pa ih zajedno sa
svojom težinom prenose na temelje, odnosno na temeljno tlo. Sačinjavaju konstruktivni sistem građevine
i odlučuju o njezinoj čvrstoći i stabilnosti.
2. Nenosivi ili pregradni zidovi se izvode ponajviše radi pregrađivanja prostorija jednih od drugih, a na
nosivu konstrukciju prenose samo vlastito opterećenje.
Stupovi su obično noseći elementi, a ponekad se, izuzetno, primjenjuju kao dekorativni elementi. Prema
pravcu pružanja konstruktivnih zidova zidanih objekata vrši se podjela sustava masivnih sistema gradnje
na uzdužni, poprečni i kombinirani sustav. Skeletni sistem gradnje - stupovi kao nosivi kostur objekta.
b) Podjela prema obliku i dimenzijama
Zapremina i površina definiraju oblik zida, a presjek i izgled definiraju oblik stupa.
Dimenzioniranje zidova i stupova vrši se statičkim proračunom uzimajući u obzir sva opterećenja koja
trebaju nositi, materijal za gradnju i sl.
Stupovi su sve više jednostavnih presjeka i oblika, ali, obzirom na konstrukciju i arhitekturu, mogu biti
puni ili šuplji, kvadratni, pravokutni, višekutni, okrugli, ovalni, ravni i profilirani, simetrični i asimetrični.
c) Podjela zidova prema materijalu
Materijal za izradu zidova i stupova može biti prirodnog ili umjetnog porijekla:
- kamen, drvo, metal; prefabrikati kao opeka i opekarski proizvodi ; beton i armirani beton.
Unutrašnji vertikalni elementi, osim već nabrojanih materijala mogu se izvesti od: gipsa, stakla, pluta,
lakih građevinskih ploča,...
Danas se koriste mnogobrojne kombinacije materijala pri rješavanju višeslojnih zidova koji se rade da bi
se smanjile dimenzije konstruktivnog dijela i poboljšala izolaciona svojstva.
Koja ćemo vrstu materijala upotrijebiti ovisi od: namjene objekta, konstruktivnog sistema, klimatskog
područja, financijskih sredstava i materijala kojim se raspolaže u bližoj okolini.
Ponekad se pojedini zid izvodi s raznovrsnim materijalima. Tako se npr. kombinira beton i kamen, kamen
i opeka, opeka i beton. To su mješoviti zidovi.
39
d) Podjela zidova prema načinu izvođenja (izrade) :
Zidovi se izrađuju od različitih materijala, koji uvjetuju i različite načine izvođenja, a to su:
1. zidane stijene - Zidanje -- slaganje po izvjesnim pravilima priređenih komada od prirodnog ili umjetnog
kamena (opeka, blokovi) i njihovo povezivanje odgovaraju}im veznim sredstvom (mort) u jednu cjelinu
koja se naziva zid, tj. zidani zid.
2. homogene stijene - Lijevanje -- postupak pri kome se u već pripremljenu oplatu ili kalupe ulijeva
svježa masa (beton, gips ili glina). Nabijanjem nabijačima ili vibriranjem smjese nestaju eventualne
zračne šupljine, te masa postaje homogena. Nakon nekog vremena završava se njeno očvršćivanje,
oplata se uklanja i dobiva se lijevani monolitni zid.
3. montažne stijene - Montaža -- postavljanje na objektu gotovih prefabriciranih zidnih elemenata, uz
pomoć strojeva (dizalica), a uz malu upotrebu ljudske radne snage. Dakle, prefabricirani zidni elementi
(ploče ili panoi) unaprijed se tvornički proizvode, pa se u kratko vrijeme mogu ostvarivati i vrlo velike
montažne zgrade.
e) Vrste zidova po njihovoj namjeni i položaju u građevini
Bez obzira na to, od kakva su materijala sastavljeni, da li su nosivi ili nenosivi, daju se pojedinim
zidovima nazivi, s obzirom na svrhu i položaj, koji zauzimaju u građevini.
Budući da su svrha i položaj zidova u zgradama raznoličniji nego u drugim objektima, poslužiti ćemo
se tlocrtom i presjekom zgrade, pa ćemo upoznati nazive i vrste pojedinih zidova u zgradama.
Prema položaju zidovi i stupovi se dijele na vanjske i unutrašnje, podrumske, prizemne, katne i stropne.
Kod skeletnog načina građenja između nosivih stupova postavljaju se nenosivi, ispunski zidovi.
1. Vanjski zidovi moraju imati odgovarajuća propisana svojstva i to pogotovo toplinska i zvučna
2. Pregradni – razdjelni zidovi
- to su unutarnji zidovi zgrade koji pregrađuju ili dijele prostore. Oni moraju biti dobri toplinski izolatori
(između grijanih i negrijanih) prostorija i zvučni izolatori (između susjednih stanova)
3. zidovi koji su opterećeni pritiskom sa strane
a) potporni zidovi – zadaća im je da podupiru zemljani nasip
b) obložni zidovi – su potporni zidovi koji se izrađuju za podupiranje čvršćeg tla
c) obalni zidovi – to su potporni i obložni zidovi kojima se učvršćuju riječne i morske obale
potporni, obložni i obalni zidovi izrađuju se od prirodnog kamena, betona i AB
4. ogradni zidovi – ograđuju slobodne površine sa strana.
Bez obzira na konstruktivni sustav vanjski zidovi moraju biti elementi koji završno oblikuju, zatvaraju i
štite toplinsko i zvučno prostor
- min. debljina nosivih zidova u statičkom smislu je 25 cm – opeka NF; 19 cm – blok; 15 cm - AB
- zbog zadovoljenja fizikalnih karakteristika (toplinsko, zvučna) zgrdada, zidovima dodajemo razne
materijale
Slojevi zida:
a) primarni slojevi – osnovni slojevi – imaju konstruktivno svojstvo (beton, opeka, AB…
b) zaštitni slojevi – štite osnovni sloj od atmosferskih utjecaja, mehaničkih oštećenja i sl. (žbuka, TI, HI)
c) dodatni slojevi – poboljšavaju neka svojstva postojećih materijala
sekundarni slojevi – služe za poboljšavanje svojstava primarnih materijala (folija , zračni prostor)
Najvažnije zaštite zidova su :
- zaštita od vlage, i kondenzacija vodene pare
- HI rješavamo materijalima na bazi bitumena, katrana
- sprječavanje kondenzacije u zidovima izvodimo pomoću parne brane (najlon, folije, gipsane ploče koje
postavljamo s unutarnje strane zida)
- materijali za TI mogu biti neorganskog, organskog i kombiniranog porijekla
- neorganskog – ekspandirani polistiren – stiropor, okipor, porofen, mineralna vlakna, staklena vuna
- organski materijali - pluto, durisol, drvene strugotine
40
TEHNOLOGIJA ZIDANJA
8.1. Zidovi od opeke
Za zidara je zidanje opekom najvažniji posao u zidarskim radovima. Da bi zidana zgrada bila čvrsta i trajna
svi njeni dijelovi moraju biti točno i stručno izvedeni. Kod izvođenja zidova zidar se mora pridržavati
uglavnom ovih pravila zidanja, koja se mogu primjeniti i na druge materijale od kojih se rade zidovi
(kamen,šuplji opekarski blokovi...) ali vještina zidanja se stječe na opeci, a usavršava na opekarskim i
betonskim blokovima,
1. Zid mora biti točno zidan, potpuno ravno izveden u okomitom i vodoravnom pravcu. Ne smije biti
krivudav niti kos.
2. Za zidanje treba upotrijebiti cijelu opeku a dijelove opeke samo tamo gdje to traži vez. Nikada ne
sjeći cijelu opeku dok su pri ruci njezini komadi.
3. Ležajne i sudarne reške moramo dobro zaliti mortom da budu pune. U zidu ne smiju biti prazne
reške.
4. Kod polaganja morta na zid pazimo da se ne polije i ne uprlja lice zida mortom. Zbog toga ne
smijemo stavljati mort tik do vanjskog lica zida, jer bi mort curio po zidu zbog pritiska od
nadozidanih opeka. Mort se polaže oko 2 cm od vanjskog lica zida. Zid koji je zaprljan mortom
trebalo bi odmah ostrugati žlicom dok je još svjež a posebno ako se upotrebljava cementni mort koji
brže i jače veže, jer bi se u protivnom morao skidati čekićem a onda bi došlo do oštećenja zida.
5. Opeku polažemo na zid tako da je malo pritisnemo u mort jednu kraj druge te gurnemo opekom
mort, tako da se sudarne reške napune mortom.Sudarnica se time ne ispuni potpuno mortom pa se
dolije zidarskom žlicom ili tavicom.Opeka se u točan položaj dotjera zidarskim čekićem ili šakom.
6. Opeku ne smijemo nikad položiti u suhi mort nego uvijek u svježi. Moramo li kod zidanja opeku
pomaknuti zbog greške, ne polažemo je u isrti mort nego je dignemo, očistimo, dodamo novi mort i
tek je tada polažemo u točan položaj.
7. Novoizvedeni zid od opeke ne smijemo kod izravnjavanja previše tresti ili zbijati jer će se opeka
odvojiti od morta, a time oslabiti vezna snaga opeke s mortom.
8. Kod polaganja morta na zid moramo paziti da svakihorizontalni sloj bude poravnat žlicom i letvom,
kako bi se postiglo da sloj morta bude na cijeloj dužini i širini zida jednako debeo i da se slijedeći
sloj opeke može položiti potpuno vodoravno. Reške između opeka moraju biti jednako široke u
cijelom sloju u cijeloj dužini zida. Kod svaka tri do četiri reda treba pregledati od jednog kraja zida
na drugi da bi se uvjerili da li je zid ravno izveden.
9. Konopčić bi trebao biti, kod zidanja, dobro napet od jednog ugla zida na drugi i to pomoću opeke
koja se objesi na njega i svojom težinom napinje konopac. Kod zida ne smijemo opeku stavljati tik
do konopca već mora postojati mali razmak od 3 do 5 mm, tako da je konopac uvijek slobodan.
10. Uglove zida treba zidati točno pomoću viska ili pomoću libele i treba paziti da kut na uglu bude
pravokutan a naročito kad se polažu vežnjaci. Treba paziti da opeka leži vodoravno i da nije
nagnuta prema licu zida jer to umanjuje čvrstoću zida. Treba paziti da razmak od konopca pa do
viska bude isti na gornjoj i donjoj strani viska. Važno je da se visak ne naslanja na zid ili na opeku.
Više puta izmjeriti širinu zida na par mjesta kako bismo se uvjerili da je zid točan a širina
nepromijenjena.
11. Za vrijeme rada na skeli pazimo da se ista ne dotiče zida, jer bi se uslijed kretanja skela tresla te bi
došlo zbog pritiska skele o novonastali zid i do rušenja,naročito onda kad je zid visok i dugačak.
Zato se uvijek prije početka rada skela provjeri da bi se uvjerili jeli doista jaka, čvrsta i ispravno
izvedena.Ako je skela neispravna, odmah je popravit i učvrstiti jer je nesreća zbog pada sa skele
najčešća nesreća s teškim ozljedama na gradilištu.
12. Nakon završetka posla trebali bi potrošiti sav mort da ne otvrdne, a zimi da se ne smrzne odnosno
uvijek treba dobro procijeniti potrebnu količinu materijala. Nikad ne bacaj preostali mort,iskoristi ga,
bačeni materijal je novac.
13. Za kišnog vremena kao i zimi treba zidove pokriti daskama ili pvc folijom da se ne namoče jer se
onda teže suše, a kasnije bi se na zidu pojavile bijele mrlje, koje bi kvarile izgled zida. U jesen i u
41
proljeće često kiši pa bi bilo poželjno svaku večer nakon završenog posla zidove pokriti i zaštititi ih
od prevelike vlage.
14. Kad zidamo dimnjak ne koristiti komade od ¼ opeke jer mogu kod uporabe a naročito čišćenja
dimnjaka ispasti i začepiti dimnjak.Nikad ne bacati u otvor dimovodnog kanala mort i komadiće
opeke da se ne zabrtvi pa bismo morali bušiti zid i time učiniti veliku štetu.Reške kod dimnjaka
uvijek najtočnije ispuniti mortom.
MJERENJE, NALAGANJE, ZIDANJE ZIDA
42
ORGANIZACIJA RADNOG MJESTA
OPEKA
Opeka je prvi umjetni materijal stvoren za potrebe građevinarstva. Glina kao sirovina za
proizvodnju nalazi se u mnogim područjima u Zemlji, lako se obrađuje i ručnim putem, pa su se u
prošlosti opeke na taj način i proizvodile.
Opeka je jedan od najstarijih građevinskih materijala koji se i u suvremenom građevinarstvu
upotrebljava za zidanje, za oblaganje, te za izradu različitih elemenata objekata visokogradnje. Stupovi
od opeke se rade rijetko.
Većina opekarskih proizvoda odlikuje se otpornošću na pritisak, postojanošću na temperaturne
promjene i atmosferske utjecaje, relativno malom težinom i dobrim toplinsko-izolacionim i zvučnoizolacionim svojstvima.
Opeka je element od pečene gline, određenog formata, a otporna je na pritisak, postojana na
atmosferske utjecaje, dobar toplinski i zvučni izolator.
Opekom se smatraju svi elementi od pečene gline čije su proizvodne mjere :
250 / 120 / 65 mm (dužina, širina, visina).
Elementi većih dimenzija od opeke nazivaju se blokovi.
Zid od opeke je konstrukcija sastavljena od pojedinih komada opeke, složenih međusobno po naročitim
pravilima i povezanih nekim veznim sredstvom (mortom).
Samo izuzetno se komadi ne povezuju vezivom ili mortom, pa takav zid nazivamo suhozid.
Zid od opeke je složena konstrukcija.
Sam rad, tj. slaganje opeke i povezivanje mortom nazivamo zidanje.
Pravilnik o tehničkim mjerama i uvjetima za izvođenje zidova zgrada regulira dopuštena opterećenja i
napone u zidovima, te prema njima, funkciji zida i drugim uvjetima određuje se vrsta, kvaliteta, marka i
dimenzije elemenata, način zidanja, debljine zida, kao i vrsta i marka morta.
Zidovi od opeke zidaju se različitim vrstama opeke, a samo zidanje vrši se uglavnom po istim pravilima i
sličnim načinom.
43
Komadi opeke složeni po naročitim pravilima tvore " VEZ OPEKE ".
Vez opeke izrađuju se u horizontalnim slojevima tako, da se iznad povezanih komada opeke jednog sloja
izvede vez opeke drugog sloja.
Smjer, položaj opeka se iz sloja u sloj izmjenjuje da bi se postigla što čvršća veza opeka međusobno.
Takva dva sloja se u daljnjem zidanju toliko puta naizmjence ponavljaju, koliko treba za visinu nekog
zida.
VRSTE OPEKE
Oblik, dimenzije, način dobivanja i primjena su osnovica za podjelu opekarskih proizvoda.
Prema obliku razlikujemo standardna (za zidanje i oblaganje), fazonska (za izradu specijalnih
elemenata i dijelova zgrada) i specijalna (za industrijske objekte).
Prema načinu dobivanja odnosno pečenja, razlikujemo više vrsta opeka. Naročito veliku primjenu
imaju klinker opeke (peku se na visokoj temperaturi) .
Najčešće vrste zidne opeke su :
-- puna opeka od gline,
-- fasadna puna opeka,
-- šuplja zidna opeka,
-- šuplja fasadna opeka,
-- radijalna opeka.
Postoje i druge vrste opeka za posebne namjene.
Propisima su određene dimenzije, kvaliteta, potrebna čvrstoća i drugi uvjeti i svojstva, koje mora imati
pojedina vrsta opeke. Određen je i način, po kojemu se vrši laboratorijsko ispitivanje propisanih svojstava
opeke, kako bi se pojedine kvalitete mogle svrstati u odgovarajuće marke opeke.
a) Puna zidna opeka
Puna opeka je proizvod od pečene gline, namijenjen izradi ožbukanih vanjskih i unutarnjih nosivih i
nenosivih zidova.
Paralelopipednog je oblika, sa oštrim ivicama i ravnim površinama. Ta opeka mora biti jednolične
strukture i dobro pečena. Plohe opeke se ne smiju vitoperiti. Površina pune opeke može biti glatka ili
izbrazdana, ali ne dubljih brazda od 3 mm.
Dimenzije opeke su : 250 / 120 / 65 mm.
Po standardu je razvrstana u četiri marke : M - 75 ; M - 100 ; M - 150 ; M - 200.
Marka opeke označava prosječnu tlačnu čvrstoću.
Punom opekom smatra se i opeka sa vertikalnim rupama, ako površina svih rupa iznosi manje od 15%
površine projekcije opeke.
b) puna fasadna opeka
Fasadne opeke su elementi od pečene gline, dimenzija 250 / 120 / 65 mm, namijenjene izradi vanjskih
i unutarnjih zidova koji se ne žbukaju.
Rade se iz dobro pripremljene gline, da bi se postigao što bolji izgled golog zida.
Marke ove opeke su : M - 100 ; M - 150 ; M - 200.
c) šuplja opeka
Upotrebljava se za malo opterećene zidove, a naročito za pregradne zidove od kojih se traži dobra
toplinska izolacija. Površina pojedinih šupljina ne smije preći 6 cm2, a ukupna površina otvora ne smije
biti manja od 15% cjelokupne ležajne površine opeke.
Šuplja opeka je zbog šupljina lakša od pune, pa ozidani zidovi manje opterećuju nosive konstrukcije na
koje se postavljaju.
Razlikujemo slijedeće vrste šuplje opeke :
-- šuplje opeke sa vertikalnim šupljinama,
-- šuplje opeke sa horizontalnim šupljinama.
44
d) šuplja fasadna opeka
- to su elementi od pečene gline sa vertikalnim i horizontalnim poprečnim i
uzdužnim šupljinama, namijenjeni izradi zidova koji se ne žbukaju.
Upotrebljavaju se kao obloge zidova od drugih opekarskih blokova s kojima
tvore vertikalno mješovite zidove.
e) radijalna opeka
Radijalne opeke su pune opeke ili opeke sa vertikalnim šupljinama, izrađene
od pečene gline, namijenjene izradi slobodno-stojećih kružnih dimnjaka, svih
promjera i visina, kao i bunkera, silosa i drugih objekata.
Dimenzije radijalne opeke su različite, a proizvode se u sljedećim markama :
M - 150 ; M - 250 ; M - 350.
ZIDANJE ZIDOVA OPEKOM
Zidanje - slaganje opeke u horizontalnim slojevima, prema pravilima za zidanje, uz istovremeno
povezivanje veznim sredstvom - mortom.
Površine zidova žbukaju se iz higijenskih i estetskih razloga.
Pravilan vez opeke možemo izvesti uvijek kada uz cijele komade upotrebljavamo i lomljene komade
opeke određenih dimenzija.
Da bi mogli napraviti pravilan vez opeke moramo znati i dimenzije opeke i njenih dijelova. Isto tako, bez
lomljenih komada opeke ne bismo mogli izvesti pravilne vezove opeke na uglovima zidova, na njihovim
križanjima i spojevima, kod zidnih udubina, pristupaka, dimovodnih kanala itd.
Kod grafičkog prikazivanja slaganja opeka, i to tlocrtno I i II sloj koristimo se slijedećim oznakama :
45
ELEMENTI ZIDA OD OPEKE
L - Lice zida - to je zidna površina, tj. strana sa koje se gleda na zid.
1. - Uzdužnjak - opeka jednog sloja, postavljena paralelno dužini zida.
2. - Vežnjak - opeka jednog sloja, postavljena okomito na dužinu zida.
3. - Sloj uzdužnjaka - sloj zida kod koga se sa strane lica zida postavljaju uzdužnjaci.
4. - Sloj vežnjaka - sloj kod koga se sa strane lica zida postavljaju vežnjaci.
5. - Ležajnica - površina morta koja povezuje međusobno dva horizontalna sloja opeke. Visina = 1,2 cm.
6. - Sudarnica - spaja dvije opeke u jednom sloju zidanja. Debljina = 1,0 cm.
7. - Prijeklopi - to su površine preklapanja opeka dva susjedna sloja.
8. - Prekidi zidanja - primjenjuju se kod zidova određene dužine, za početak i kraj zidanja zida :
- ravni prekid ( P ) - zupčast prekid ( Zp ) - stepenast prekid ( St )
PRAVILA ZA ZIDANJE ZIDOVA OPEKOM NF
1. Kod zidanja treba upotrijebiti što više cijelih komada opeka a polovice i ¾ opeke samo tamo
gdjke to zahtijeva pravilan vez.
2. Po mogućnosti upotrijebiti što više vežnjaka jer je takav zid bolji i čvršći.
3. Vez je pravilno izveden onda kada je svaka reška (fuga) donjeg sloja pokrivena opekom gornjeg
sloja. Dakle, ne smije doći reška na rešku ili kako se kaže u praksi «puno na prazno», a ne «fuga
na fugu»
4. Ležajne i sudarne reške treba izvesti pravilno, ležajne u vodoravnom pravcu a sudarne u
vertikalnom pravcu po čitavoj visini zida.
5. Zid mora biti sastavljen od uzdužnjaka i vežnjaka u dva sloja tako da se na licu zida izmjenjuje u
svakom sloju red uzdužnjaka sa redom vežnjaka. Polaganje opeka i dijelova opeke mora točno
odgovarati zahtijevima vrsta veza koji želimo izvesti.
6. Za zidanje upotrebljavamo vapneni morta, za dijelove zida koji su jače opterećeni upotrebljavamo
čisti cementni mort ili produžni cementni mort, kako je to već označeno u izvedbenom nacrtu.
7. Prije zidanja potrebno je opeku uroniti u vodu ili politi vodom da ne bi naglo upila vodu iz morta
što onemogućuje pravilno vezanje morta. Ujedno to činimo i da bi se oprala prašina koja se
nalazi na opeci. Vlaženje opeke je naročito potrebno za vrijeme ljetne žege.
8. Kod smrzavanja, naročito pri temperaturi od -3°, ne smijemo zidati. Novonastali zid treba pokriti
daskama ili vrećama da se zaštiti od smrzavanja ili kiše.
9. Na jedan metar visine dolazi 13 slojeva opeke. Jedan sloj sa mortom visok je 7.7 cm jer u visinu
sloja računamo debljinu opeke (6.5 cm) i debljinu morta ležajne reške (1.2 cm). Ako je pijesak
grublji onda je i debljina sloja morta veća pa visina sloja opeke u zidu iznosi 8 cm.
10. Debljina (širina) zida ovisi koliko je zid opterećen je tada podnosi veći teret pa mora biti širi,
odnosno jači. Debljina zida od opeka uvjetovana je dimenzijama normalnog formata opeke pa
46
tako imamo debljine zida 12, 25, 38, 51, 64, 77 cm, dakle pojačanje uvijek iznosi 13 cm što znači
širina opeke plus reška sudarnica (12,0+1,0= 13,0 cm). Zidovi izvedeni okomitom
opekom,sjekomice, debeli su 6.5 cm.Za 1,0 m2 pregradne stijene zida od 6,5 cm debljine treba
32 kom.opeke i 20 litara morta.Za zid debljine 25.0 cm,1,0 m3 zida sadrži od 395 do 403 kom.
opeke i 260 do 276 litara morta(2,0x2,0x0,25= 1,0m3)Za 1.0 m2 pregradnog zida od 12 .0 cm
debljine treba 50 kom. opeka i 40 litara morta.
11. Opterećenje zida i sušenje morta kod reški stvaraju tlačenje koje ih tanji pa kažemo da se zid
sliježe.Normalno slijeganje na jedan metar je 0,5 cm.
VEZOVI ZIDA OD OPEKE
Komadi opeke složeni po naročitim pravilima tvore " VEZ OPEKE ".
Pod vezom opeke podrazumijeva se pravilan način ugrađivanja opeke u zid.
Vez odlikuju vezači (opeke koje su dužom stranom upravne na lice zida) i dužnjaci (opeke koje su
dužom stranom paralelne sa licem zida).
Vez opeke izrađuju se u horizontalnim slojevima tako, da se iznad povezanih komada opeke jednog
sloja izvede vez opeke drugog sloja. Smjer, položaj opeka se iz sloja u sloj izmjenjuje da bi se postigla
što čvršća veza opeka međusobno. Takva dva sloja se u daljnjem zidanju toliko puta naizmjence
ponavljaju, koliko treba za visinu nekog zida.
Zid se sastoji iz slojeva, a sloj iz opeka položenih paralelno ili okomito na plohu zida. Da bi se
postigla što jača povezanost opeka, međusobno se iz sloja u sloj izmjenjuju položaji opeke.
Ako opeke teku dužom stranom paralelno s plohom zida, onda tako položene opeke nazivamo
"uzdužnjaci", dok okomito na zidnu plohu postavljene opeke zovemo "vežnjaci".
Opeke leže na plohi morta debeloj 12 mm. Ove horizontalne reške zovemo "ležajnice", dok
vertikalne reške zovemo "sudarnice" i njihova debljina je 10 mm.
Kod zidova, čije se vertikalne površine neće žbukati treba upotrijebiti dobru i kvalitetnu fasadnu
opeku koja će odoljeti svim vremenskim promjenama, a naročito smrzavanju. Izrada golih neožbukanih
zidova iziskuje pomnu i vrlo detaljnu aktivnost već pri projektiranju, gdje je i sam način ugradnje vrata i
prozora drugačiji od onog gdje se zidovi žbukaju, te žbuka prekriva razne nepravilnosti u vezu zida i
nekvalitetnu primijenjenu opeku.
Prema načinu slaganja opeka, razlikujemo :
-- vez uzdužnjaka,
-- vez vežnjaka,
-- Engleski vez, itd.
47
a) vez uzdužnjaka
- primjenjuje se pri zidanju pregradnih zidova debljine 6,5 i 12 cm. Prijeklop opeka je na 1/2 dužine
opeke. Prvi sloj počinje sa 1/2, a zatim se slažu cijele opeke. Drugi sloj zidamo samo cijelim
uzdužnjacima. -- za 1 m2 zida = 32 kom. opeke, 0,020 m3 morta.
b) vez vežnjaka
-- moguć je jedino pri zidanju zidova debljine 25 cm. Prijeklop sudarnica je na 1/4 opeke. Zida se u oba
sloja vežnjacima. Prvi sloj počinje sa dvije 3/4 opeke postavljene kao uzdužnjaci, a zatim se nastavljaju
vežnjaci. U drugom sloju su isključivo vežnjaci.
48
c) običan vez ( Engleski vez )
-- kod zidanja zidova debljine od 1 opeke (25 cm) nastojimo da u jednom sloju prevladavaju "uzdužnjaci",
a u sljedećem ili prethodnom "vežnjaci".
Da se sudarnice gornjeg i donjeg sloja ne poklapaju, početak zida u sloju uzdužnjaka izvodi se sa 3/4
opeke.
d) zid debljine 51 cm od pune opeke normalnog formata
49
VEZOVI NA ZAVRŠETKU ZIDOVA
Uglovi zidova
zid 12/12 cm
2. sloj
1. sloj
zid 25/25 cm
2. sloj
1. sloj
zid 38/38 cm
2. sloj
1. sloj
50
SUDAR ZIDA
25/25 cm
2. sloj
1. sloj
1/4
25/38 cm
2. sloj
1. sloj
38/38 cm
2. sloj
1. sloj
KRIŽANJE ZIDA 38/25 cm
2. sloj
1. sloj
51
IZRADA OTVORA U ZIDOVIMA OD OPEKE
Detalji R i S - završetak zida sa "pristupkom"
Otvori u zidu od opeke za prozore i vrata mogu biti ravni, ali vrlo često se na tim mjestima zidovi
završavaju sa tzv. "pristupkom", da bi se stolarija (doprozornik ili dovratnik) mogla ugraditi i istovremeno
zaštititi od udara kiše i vjetra.
Postupak zidanja je kroz dva sloja sa prijeklopom sudarnica na 1/4 opeke.
Pristupci su dužine 6,5 ili 13 cm, a debljine 12 cm.
ZIDANJE STUPOVA OD OPEKE
Stup: ona vertikalna nosiva konstrukcija kod koje odnos visine (h) i kraće stranice (d) iznosi :
h : d = 4 -- 20
- vitkost stupa.
Stupovi: kvadratni, pravokutni i kružni
PRAVILO: za sve stupove kvadratičnog presjeka vezovi opeke jednog sloja izrađuju se jednako kao
vezovi opeke drugog sloja, ali su zaokrenuti prema njemu za 900
Razlikujemo stupove kvadratnog presjeka dužine strane 25, 38, 51, 64, pravokutne 51x38 cm, te okrugle
i višekutne stupove. Obzirom da su stupovi nosivi elementi, posebna se pažnja obraća pravilnom
smicanju spojnica u slojevima. Vanjska strana stupova može biti žbukana, obložena drugim materijalom
ili sa obrađenim (fugovanim) sudarnicama.
52
53
IZRAČUNAVANJE DEBLJINE ZIDOVA PREMA BROJU POLUOPEKA
Debljine zidova označujemo ili centimetrima ili brojem komada opeke koje stanu u tu debljinu. Pri
tome uzimamo, da polovina opeke iznosi 12 cm kako se stvarno i izrađuju, pa takva polovina odgovara
dimenziji kraće strane opeke, što omogućuje pravilan vez sa sudarnicama širokim 1 cm.
Tako npr. zid debeo kao jedna opeka pokazuje svoju debljinu od 25 cm u sloju vežnjaka, no u sloju
uzdužnjaka očituje se ta debljina s 12+1+12 = 25 cm, dakle kao dvije polovine opeke s međusobnom
sudarnicom od 1 cm.
Sve ostale debljine zidova možemo također izraziti polovinkama opeke i sudarnicama. Ako broj cijelih
komada opeke u debljini nekog zida označimo sa n, onda u istoj debljini ima 2n polovina opeke, pa je
formula :
d = 2n x 13 - 1 ; n - broj opeka
DEBELI ZIDOVI
ZID debeo 38 cm -- najčešći je i najobičniji zid u zgradama.
Vezovi opeke za takav zid izvode se u jednom sloju s uzdužnjacima na licu zida, iza kojih se stavlja par
vežnjaka. U drugom sloju stavljaju se na lice zida vežnjaci, a iza svakog para vežnjaka stavlja se na
stražnju stranu uzdužnjak.
Zidanje zida počinje ravnim početkom zidanja, tričetvrtinkama kao dužnjacima, a u onolikom broju koliko
ima poluopeka u debljini zida. Na isti način se i završava zidanje zida. U drugom sloju su na početku i na
kraju zida tričetvrtinke postavljene kao vezači.
Na licu zida u uzdužnjačkom sloju vide se opeke postavljene kao uzdužnjaci, a u vežnjačkom sloju opeke kao vežnjaci.
Međusobni pomak sudarnica između vežnjaka gornjega i donjega sloja iznosi 1/4 opeke.
54
PRAVILA za zidanje debelih zidova :
-- vezovi opeke debelih zidova vrše se naizmjeničnim slojevima uzdužnjaka i vežnjaka. Iza uzdužnjaka
stavlja se toliko vežnjaka, koliko dopušta debljina zida. Ako debljina ne odgovara za same vežnjake,
onda se na naličje zida stavljaju uzdužnjaci.
-- ako je debljina zida određene cijelim brojem komada opeke ili parnim brojem polovina opeke, onda u
slojevima uzdužnjaka moraju biti i na licu i na naličju uzdužnjaci, a između njih vežnjaci.. U slojevima
vežnjaka moraju biti u cijeloj debljini zida vežnjaci.
-- ako je debljina zida određena cijelim opekama i polovinama komada opeke, tj. neparnim brojem
polovina opeke, onda u slojevima uzdužnjaka moraju na naličju biti vežnjaci, a u slojevima vežnjaka
moraju na naličju biti uzdužnjaci.
-- sudarnice uzdužnjaka okomite ili poprečne na smjer zida moraju se u istom sloju podudarati s
odgovaraju}im sudarnicama vežnjaka, tj. svaki uzdužnjak mora pravilno "obuhvatiti" dva vežnjaka.
55
8.2. Mort kao vezivno sredstvo
Vezivo je materijal koji u doticaju s vodom kemijski reagira ili veže.
Prema načinu stvrdnjavanja mortovi se dijele na one koji stvrdnjavaju na zraku (zračne) i one koji se
stvrdnjavaju i u vodi (hidraulične).
Kao vezivno sredstvo najčešće dolaze :
a) vapno
- zračno vezivo,
b) cement
- hidraulično vezivo.
Mort - građevinski materijal — homogena mješavina veziva, vode i agregata, koja nakon primjene u kraćem i
Dobar mort mora biti plastičan i prionjiv kako bi se priljubio uz površinu elemenata za zidanje, a isto
tako mora biti gust i ljepljiv, a nakon otvrdnuća mora biti dovoljno čvrst, stalnog volumena i postojan.
Mort služi za:
1. zidanje - da ispuni ležajnice i sudarnice između elemenata i veže ih u čvrstu cjelinu
2. za žbukanje zidova i stropova;
3. za izvedbu podnih namaza.
Zidanje zidova od bilo koje vrste opeke vrši se tako, da se prilikom slaganja pojedini komadi
međusobno povezuju materijalom, koji nazivamo m o r t.
Kod zidanja mort popunjava spojnice između elemenata za zidanje (kamen, opeka, blokovi) i
povezuje ih u jednu cjelinu koju zovemo zidani zid.
Za zidove od opeke, upotrebljavamo tri glavne vrste morta :
a) vapneni mort
-- min. tl. čvrstoća = 25 kp/cm2
b) produžni mort
= 50 kp/cm2
c) cementni mort
=100 kp/cm2
Dakle, marke morta su obično M - 25 ; M - 50 ; M - 100 ;
Mort se može pripremati ručno ili u miješalicama.
Sastav morta određuje se prema tehničkim propisima za zidove, debljini spojnica i predviđenoj
konzistenciji.
a) vapneni mort - priređuje se od gašenog vapna i čistog oštro-zrnatog pijeska.
Za zidanje zidova od opeke pripremamo vapneni mort u omjeru :
1 : 3 ili 1 : 4 ( V : P )
To znači, da na jednu zapreminsku količinu vapna treba dodati četiri, odnosno tri zapreminske
količine pijeska. Dodatak vode mora biti toliki, da dobivena kaša ne curi sa zidarske žlice, a da je ipak
dovoljno žitka.
b) produžni mort - vapno usporava vezanje (zadržava vodu), a cement daje
čvrstoću Æ povoljno i za zidanje i žbukanje
- priređuje se od cementa, gašenog vapna i pijeska u omjeru :
1 : 2 : 8 ili 1 : 3 : 9 ili 1 : 2 : 6 ( C : V : P )
c) cementni mort - priređuje se od cementa i pijeska u omjeru :
1 : 4 ili 1 : 3 ( C : P )
Za mort zidova od opeke najčešće dolazi u obzir obični portland-cement, koji počinje vezati za 1,5 sat
nakon doticaja s vodom. postojan je na vodi Æ zidanje opterećenih zidova i zidova u vlažnim
prostorijama, izradu podloga (keramika), izradu umjetnog kamena, stupova…
Mort zauzima oko 20% zidne kubature, ako je zidan opekom, a 30 – 35% u zidu od lomljenog kamena.
56
d) Gipsani mort
Gipsani mort je mješavina građevinskog gipsa i vode, a ako se ovome dodaju još gašeno vapno i
pijesak dobije se produžni gipsani mort koji se koristi za zidanje ili za obradu unutrašnjih površina
prostorija.
e) Specijalne vrste hidrauličnih mortova
Specijalni hidraulični mortovi primjenjuju se pri posebnim uvjetima, a dobivaju se dodavanjem
specijalnih sastojaka uobičajenim mješavinama.
Specijalni sastojci su: pucolan, santorin i tres (sve vulkanski tufovi), a kao njihova zamjena mljevena
šljaka visokih peći ili glineni proizvodi.
Ovi mortovi se nazivaju hidraulični vapneni mortovi.
Za podne podloge se upotrebljavaju pored cementnog i gipsanog morta magnezitni ili anhidritni
mortovi. Kao mort sa dobrim termo-izolacionim svojstvima danas se kod nas upotrebljava perlit mort.
Proizvodnja morta
Proizvodnja suhe mješavine
Centralna priprema kao mješavina agregata i veznog sredstva bez vode, doprema se na gradilište i
odlaže u specijalne silose
- miješanje kontinuiranim miješalicama uz dodatak vode
- miješanje kontinuiranim miješalicama doprema na mjesto zidanja uz pomoć crpke
- upotreba specijalnih strojeva za dopremu i žbukanje
Proizvodnja vlažne mješavine mortova:
- centralno miješanje agregata, veznog sredstva i vode
- doprema na gradilište automiješalicama
- na gradilištu se mort odlaže u posebne pretovarne silose
- ugradnja dizalicom, transporterom ili specijalnim strojevima koji ga transportiraju pneumatski
miješalica - crpka
stroj za nabacivanje morta
57
8.2.1. Žbuke
Vapneno-cementna žbuka
NAMJENA : vapneno cementna za strojno i ručno žbukanje zidova i stropova, filcane teksture.
SASTAV : vapno, cement, pijesak granulacije do 1,25 mm, aditivi
IZGLED : sivi prah sa zrnom
TEHNIČKE KARAKTERISTIKE:
gustoća očvrsle žbuke ~ 1400 kg/m3
tlačna čvrstoća » 2,5 N/mm2
faktor otpora difuziji vodene pare m
>= 15
vrijeme upotrebe (20°C, 60% rel. vlaga) 2 – 3 h
minimalna debljina nanosa 10 mm
maksimalna debljina nanosa 20 mm
POTROŠNJA : 14 kg/m2 za d=10 mm
POSTUPCI :
Priprema podloge
Sve podloge (zid od opeke, betona, porobetona) moraju biti čiste, čvrste, suhe, nesmrz-nute, bez
ostataka oplatnih ulja i soli od iscvjetavanja.
Maksimalno odstupanje ravnine zida na 4 m ± 1 cm.
Spojeve različitih materijala, instalaterske otvore, obavezno rabicirati pocinčanim punkti-ranim rabic
pletivom (25x25x0,9) ili staklenom mrežicom.
Prije početka radova treba postaviti kutne profile.
Glatke i neupojne betonske podloge obraditi Cementnim špricom najmanje dan prije nanošenja žuke.
Priprema materijala
Ručno: sadržaj vreće miješa se s vodom dok se ne postigne homogena masa pogodna za nanošenje.
Strojno: obavlja se s raznim tipovima žbukalica (m-tec duo-mix, m-tec m3E; P.F.T. G4, P.F.T. G5;
Putzknecht S48; Putzmeister MS-X i sl.) Pauza u toku rada, kod crijeva ispunjenog žbukom, ne smije biti
duža od 30 minuta.
PRIMJENA
VC žbuka nanosi se na zid od opeke obrađen predšpricom (rijetka konzistencija VC žbuka) ili na zid od
betona obrađen CEMENTNIM ŠPRICOM, u debljini do 20 mm u jednom sloju i izravnati aluminijskom H
letvom. Nakon djelomičnog očvršćivanja (vezanja), u pravilu drugi dan. VC žbuku treba navlažiti vodom,
po potrebi nanijeti novi sloj rijetke VC žbuke i zafilcati grubom i finom spužvastom gladilicom, osim za
keramičarske radove.
Prije završnih radova žbuka mora biti stara najmanje 3-4 tjedna.
Prilikom izvođenja radova pridržavati se važećih građevinskih normi.
ALAT : zidarska žlica, aluminijska H letva, gladilica sa grubom i finom spužvom
TEMPERATURA PODLOGE I ZRAKA: Najniža dozvoljena temperatura podloge i zraka je +5°C, a
najviša +30°C.
MJERE SIGURNOSTI: Nadražuje oči i kožu i zato se mora koristiti zaštitne rukavice, a u slučaju doticaja
s očima i kožom isprati s mnogo vode i konzultiraiti liječnika. Otpad je građevinski i i ne ugrožava okoliš.
Osim navedene žbuke postoji još:
- vapnene žbuke
- cementne žbuke
- plemenite žbuke (za fasadu)
- plastične žbuke
- itd.
Proizvođači žbuka daju detaljne upute za skladištenje materijala za izradu žbuka, te upute za izradu
žbuka, njihovu ugradnju, njegu i zaštitu, te njihovo održavanje.
8.2.2. Glazure
Glazure mogu biti završna obrada AB ploča (češka glazura) ili mogu biti naneseni na betonske i AB
konstrukcije (AB ploče, betonske podloge) kao izravnavajući slojevi (finalna izrada poda ili kao priprema
za postavljanje završne podne obloge).
58
TEHNOLOGIJA IZVEDBE UNUTARNJIH ŽBUKA – ZID / STROP
59
8.3. Zidovi od opekarskih blokova
Za potrebe graditeljstva industrija građevinskog materijala proizvodi razne vrste prefabriciranih
elemenata.
Elementi za zidanje zidova, ako su većih dimenzija od standardne opeke nazivaju se blokovi.
Njima se omogućuje brža, lakša i racionalnija izgradnja objekata visokogradnje. Propisima su utvrđene
dimenzije, kvaliteta, oznake za pojedine vrste i uvjeti koje trebaju ispuniti kao toplinski i zvučni izolatori.
Upotrebom blokova za zidanje postiže se ušteda u vremenu izrade zida, jer se primjenjuje manji
broj operacija nego pri zidanju običnom opekom. Blokovi su sa dimenzijama prilagođenim debljinama
zidova.
Zahvaljujući šupljinama u unutrašnjosti bloka lakši su od punih, te je moguće i lako rukovanje pri
zidanju, a ušteda je i u veznom sredstvu.
Blokovi se proizvode sa različitim konstruktivnim svojstvima, ovisno o namjeni elemenata zgrade,
odnosno kao nosivi, termoizolacioni, pregradni i sl.
Blokovi za zidanje su elementi od pečene gline paralelopipednog oblika, većih dimenzija, lakši i
sa boljim izolacionim svojstvima od obične opeke.
Opekarski blokovi se proizvode sa vertikalnim ili horizontalnim šupljinama. Pravac, dimenzije i
položaj šupljina imaju važnu ulogu kod šupljih opekarskih blokova. Ako toplina prelazi duži put kroz zidnu
masu, npr. kod blokova sa vertikalnim šupljinama, od njegove unutarnje do vanjske strane, bolji je
toplinski izolator.
Proizvodne mjere blokova usklađene su prema tzv. modularnoj koordinaciji.
- dužina (l) = 19, 25, 29 cm.
- širina (b) = 9, 12, 19, 25, 29 cm.
- visina (h) = 6, 9, 12, 19, 20 cm.
Prema materijalu: glineni (češći) i betonski
zašto se koristi blok?
- veće dimenzije Æ veća masa Æ nužne su šupljine (horizontalne i vertikalne)
- razne dimenzije - ovise o namjeni (nosivi, pregradni...),
- šupljine su različitih dimenzija i rasporeda, a razlozi njihova postojanja su:
- smanjuju težinu bloka, zvučna zaštita, smanjuju toplinsku propusnost zida (bolja TI)
i omogućava zidarima lakši prihvat
- korištenjem bloka smanjujemo vrijeme izrade zida te potrošnju veznog materijala – morta jer ima
manje sudarnica i ležajnica na istu veličinu zida, osim toga lakša je i racionialnija izgradnja,
zahvaljujući šupljinama su lakši od punih, lakše je rukovanje
60
MODULARNA KOORDINACIJA
Modularna koordinacija nastala je iz potrebe da se niz elemenata u graditeljstvu dimenzionalno
međusobno uskladi. Primjenom modularne koordinacije omogućeno je uvođenje industrijskog načina
građenja, moguća je serijska proizvodnja.
Modularna koordinacija je sustav mjera baziran na dogovorenom modulu, a uvodi se s ciljem mogućnosti
kombiniranja i uklapanja ojedinih građevinskih elemenata prigodom gradnje i opremanja zgrade.
Građevinski elementi, svrstani u tipove i standardiziranih veličina, omogućuju pri industrijskoj
prefabrikaciji elemenata bržu, jednostavnu, ekonomičnu, a time i jeftinu izgradnju objekata.
Da bi se mogla izvršiti standardizacija, usvojen je jedinstveni osnovni modul u veličini: M = 10 cm.
RASTER – geometrijska podjela odgovarajuće površine (tlocrta ili presjeka) dobivena nizanjem modula.
MODUL
- osnovna jedinica mjere kod projektiranja te kod proizvodnje materijala, namještaja…
- olakšava i ubrzava proces gradnje, omogućava montažnu gradnju
- 1M…10 cm Æ modularna mreža 10 * 10 cm
- većina blokova je izvedena prema modularnoj koordinaciji
- tvorničke mjere su za 1 cm manje od modula, ali računa se s dodavanjem morta u sudranicama (0.5 cm
sa svake strane) i tako se dobiva zamišljena mreža modularnih linija
- pravila zidanja - ista kao i kod opeke NF, preklop je samo ½
- često se može nabaviti tvorničke ''polovice bloka''
Modularna mreža: pravokutni sistem modularnih linija, odnosno modularnih ravnina, čiji su razmaci u
cijelim modulima
Modularni proizvodi: oni čije modularne mjere omogućavaju koordinaciju jednog elementa s drugim
Projektni modul: primjenjuje se kod projekata, a to je višestruki iznos osnovnog modula.
Proizvodna mjera: je mjera gotovog elementa
Konstruktivna visina kata (Hk) - preporučuje se modularna mjera 28 M ili 2,80 m.
Na slici je prikazan element za zidanje dimenzija 3M/2M.
Osnovni modul je 10 cm, a modularne mjere elementa 30/20 cm.
Proizvodna mjera elementa umanjuje se za s/2, pa je proizvodna mjera elementa:
dužina : 30 -- (2 x 0,5) = 29
širina : 20 -- (2 x 0,5) = 19 cm.
Sistemom jedinstvene modularne koordinacije u zgradarstvu preporučuje se postavljanje zidova na
slijedeći način :
- Vanjski zidovi postavljaju se svojom unutarnjom stranom uz modularnu ravninu,
srednji nosivi zidovi između dvije modularne ravnine, a pregradni zidovi sa jednom
svojom stranom uz modularnu ravninu.
- U vertikalnom presjeku kroz zgradu iznad gotovih međukatnih konstrukcija, na
polovinu spojnice s/2 postavljaju se osnovne modularne ravnine.
Njihova vertikalna rastojanja nazivaju se :
- Konstruktivna visina kata (Hk) - preporučuje se modularna mjera 28 M ili 2,80 m.
- Visina kata - vertikalno rastojanje između površina gotovog poda dva susjedna kata.
- Čista visina - visina gotovih prostorija, od poda do plafona.
61
PRAVILA ZA ZIDANJE ZIDOVA MODULARNIM OPEKARSKIM BLOKOVIMA
Pri zidanju zidova blokovima potrebno je pridržavati se slijedećih pravila :
1. Blokovi za zidanje moraju odgovarati projektom predviđenoj marki blokova za odgovarajući zid.
2. Mort za zidanje mora odgovarati projektom predviđenoj marki za odgovarajući zid.
3. Ozidani zid mora biti vertikalan radi stabilnosti zida i objekta, a spojnice horizontalne i vertikalne
ispunjene mortom.
4. Slaganje blokova u toku zidanja vrši se kroz dva sloja sa prijeklopom spojnica na 1/2 dužine bloka.
5. Debljine horizontalnih i vertikalnih spojnica su 1 mm.
6. Za nosive zidove ne smiju se upotrijebiti elementi manje marke od M - 100.
Debljina zidova ozidanih modularnim opekarskim blokovima iznosi od 9 do 39 cm. Radi postizanja veze
pri zidanju upotrebljavaju se polublokovi i četvrtblokovi.
Na slijedećoj slici - zid dužine 12 M od blokova postavljenih u modularnu mrežu.
30 cm
(3M)
modularna os
19
29 / 19 cm
(3M / 2M)
10 cm
(1M)
20 cm
(2M)
29
ZIDANJE ZIDOVA MODULARNIM BLOKOVIMA
Način zidanja modularnim blokovima uvjetovan je dužinom i debljinom zida.
a) kod zidova debljine 1M i 2M sa dužinom u parnom broju modula, zidanje počinje blokom dužine 2M i
teče cijelom dužinom zida. U II sloju započinje se i završava zidanje blokom dužine 1M.
b) kod zidova debljine 1M i 2M, sa dužinom u neparnom broju
modula, početak zida u I sloju je sa blokom dužine 1M i nastavlja
se do kraja zida blokovima dužine 2M. U II sloju zidanja zid se
počinje blokom dužine 2M, a završi blokom dužine 1M.
c) zidanje zida debljine 3M sa dužinom u parnom i neparnom broju blokova analogno je zidanju zidova
debljine 1M ili 2M. Debljina zida 3M postiže se postavljanjem po debljini zida bloka širine 2M i bloka širine
1M.
62
d) Pravokutni uglovi zidova
Zidanje se izvodi po principu naizmjeničnog provlačenja
zidova jednog kroz drugi. U jednom sloju zidanja jedan zid se
provlači, a drugi prekida i priključuje uz njega. Prijeklop sudarnih
spojnica je na 1/2 bloka.
e) Pravokutno sudaranje zidova
U jednom sloju zidanja jedan zid se provlači, a drugi
prekida i priključuje. Sudarnica zida koji se provlači pomiče
se za 1/2 bloka radi prijeklopa.
f) Pravokutna križanja
- isti princip : provlačenje jednog zida kroz drugi u jednom sloju i priključivanje drugog. Zid koji se
provlači ima pomaknutu sudarnicu za 1/2 bloka.
63
ZIDANJE POROTHERM S MODULARNIM BLOKOVIMA
– mortom se zapunjavaju vertikalni mortni džepovi u središnjem dijelu
Mortni džep zapunjen mortom dodatno ukrućuje cijeli zid i čini ga čvršćim i stabilnijim te otpornijim na
potresna djelovanja
Na mjestima vertikalnih mortnih džepova je smanjen gubitak topline
Prema EC 6 vertikalne sljubnice morta, smatraju se ispunjene ako je mort postavljen po punoj visini
zidnog elementa i najmanje 40% širine elementa ili duljine ako je dulja stranica unutar debljine zida
Osim u područjima male seizmičnosti, vertikalne sljubnice moraju biti u cijelosti ispunjene mortom.
NEPRAVILNO !
KATNOST ZA POROTHERM S s vertikalnim serklažima
64
Spoj zida POROTHERM 38S P+EPLUS i vertikalnog serklaža
Spoj zidova betonskim kutem
65
Spoj unutarnjih i vanjskih nosivih zidova
66
Spoj vanjskih i unutarnjih zidova
8.4. Višeslojni zidovi
Pod višeslojnim zidovima podrazumijevaju se zidovi rađeni od nekoliko slojeva materijala različitog
sastava i namjene vertikalno raspoređenih.
Višeslojni zidovi mogu biti nosivi i nenosivi, vanjski i unutrašnji.
Upotrebljavaju se u objektima koji podliježu propisima: o zaštiti zgrada od toplote i hladnoće, o zaštiti od
kondenzacije vodene pare i o zaštiti zvuka.
Osnovni uvjeti koje ovakvi zidovi treba da zadovolje su:
- da budu konstruktivni i ekonomični,
- da budu otporni na temperaturne promjene,
- da budu otporni na sve atmosferske utjecaje,
- da imaju odgovarajuća izolaciona svojstva i
- da odgovaraju funkcionalno-estetskim zahtjevima.
U svojim sklopovima višeslojni zidovi sadrže elemente različite namjene u slojevima. Osnovni elementi
ovih zidova su:
- osnovni slojevi,
- izolacioni slojevi i
- završno-zaštitni slojevi.
Osnovni slojevi mogu biti nosivi i nenosivi, od istog ili različitih materijala prirodnog ili umjetnog porijekla.
Oni predstavljaju glavni element zida. Vrsta materijala koja će se upotrijebiti za osnovne slojeve zavisi
od namjene i položaja zida kao i drugih uvjeta. Višeslojni zidovi mogu imati jedan ili dva osnovna sloja...
Izolacionih slojeva ima vise vrsta. Predstavljaju obavezne elemente za neke vrste višeslojnih zidova i
dijele se prema namjeni na:
- termoizolacione slojeve,
- hidroizolacione slojeve i parne brane,
- slojeve za zaštitu od zvuka i
- zračne slojeve ili prostor za cirkulaciju zraka.
Termoizolacioni slojevi služe za zaštitu od toplote i hladnoće.
Hidroizolacioni slojevi se postavljaju na kritičnim mjestima i služe za sprečavanje prodora vode i vlage u
dijelove zgrada.
67
Slojevi za zaštitu od zvuka se koriste za sprečavanje prolaza zvuka kroz elemente zgrade ili za
prigušivanje zvuka.
Zračni slojevi u nekim uvjetima mogu biti izolatori. Zračni prostor treba da omogući cirkulaciju zraka radi
sprečavanja kondenzacije vlage.
Završno-zaštitni slojevi se postavljaju na vanjskoj ili unutarnjoj površini zida. Uloga ovih slojeva je da
zaštite zid od svih vanjskih utjecaja i omoguće estetsko oblikovanje površine. Neki zidovi mogu biti i bez
završno-zaštitnih slojeva (zidovi s oblogama od prirodnog materijala i sl.)
Tipovi višeslojnih zidova.
Podjela višeslojnih zidova na tipove vrši se prema broju, vrsti i rasporedu elemenata koje sadrže.
Primarni elementi višeslojnih zidova su osnovni slojevi. Kod osnovnih slojeva su od posebne važnosti
provodljivost topline, hladnoće i zvuka. Stoga se dijele na dobre i slabe izolatore. Izolacioni i završno
zaštitni slojevi su sekundarni elementi višeslojnih zidova i upotrebljavaju se po potrebi.
Prema općoj podjeli, sve vrste višeslojnih zidova (nosivi i nenosivi, vanjski i unutarnji) se dijele na tri
osnovna tipa, zavisno od rasporeda elemenata u sklopu.
To su:
- Tip I : zidovi s jednim osnovnim slojem,
- Tip II : zidovi od različitih, priljubljenih osnovnih slojeva, i
- Tip III : zidovi od istih ili različitih osnovnih slojeva
odvojenih izolacionim slojevima.
Vanjski višeslojni zidovi.
Elementi vanjskih višeslojnih zidova mogu biti osnovni i
termoizolacioni slojevi, slojevi za zaštitu od zvuka, parna
brana i zračni slojevi (ili prostor za cirkulaciju zraka između
dva susjedna sloja) i završno-zaštitni slojevi.
Koje će elemente imati neki vanjski zid zavisi od njegove
namjene, položaja i vrste materijala od koga su rađeni
osnovni spojevi. Prema broju i rasporedu elemenata u vanjskim zidovima oni se dijele na tri
karakteristična tipa:
- Tip I : zidovi sa jednim osnovnim slojem i izolacionim slojevima pored njega
- Tip II : zidovi sa dva osnovna sloja od različitih materijala i sa različitim termoizolacionim svojstvima, koji
su priljubljeni jedan uz drugi
- Tip III: zidovi sa dva ista ili različita osnovna sloja i izolacionim slojem između njih.
IZOLACIJA VANJSKOG ZIDA
Osnovna funkcija vanjskog zida kao građevnog dijela stambene građevine je ograđivanje prostora od
raznih utjecaja kao što su atmosferski (kiša, vjetar...), gubitka topline u periodu grijanja i pregrijavanja
prostora zgrade u ljetnom periodu, te sprječavanje prijenosa zvukova.
Parametar koji karakterizira gubitke topline kroz zidove je koeficijent prolaska topline U (W/m2K), koji
ovisi o toplinskoj provodljivosti pojedinih materijala. Ukoliko koeficijent prolaska topline pomnožimo s 10
(Faustova formula), dobivamo veličinu koja pokazuje koliko je energenata potrebno za grijanje po m2
promatranog vanjskog zida godišnje. Osim koeficijenta prolaska topline za vanjski zid je važno da ne
dolazi do kondenzacije vodene pare, koja može uzrokovati pogoršanje toplinske izolacije zida i nastanak
građevinskih šteta, npr. razaranje strukture zida povećanjem volumena kondenzirane vodene pare uslijed
smrzavanja. U ljetnom periodu važne su dinamičke toplinske karakteristike vanjskog zida koje doprinose
smanjenju zagrijavanja zraka u zgradi, a time i potrošnje energije potrebne za rashlađivanje
(klimatizaciju).
PRIPREMA PODLOGE
Na samom početku pregledamo kvalitetu podloge (ravnost i neravnine). Ukoliko su odstupanja veća od 1
cm na 4 m, potrebno je neravnine izravnati žbukanjem. Ako radove izvodimo na armirano-betonskom
zidu i ukoliko su na zidu ostaci ulja s oplate, potrebno ih je isprati vodom. Ukoliko je podloga postojeća
žbuka (stara fasada), potrebno je provjeriti nosivost. Ukoliko se osipa, nije nosiva. Mehanički čekićem ili
strugačem skidamo sve nenosive dijelove, a nosive očistimo i uklonimo prašinu.
68
1. POSTAVLJANJE OSNOVNOG SOKL - PROFILA I LJEPLJENJE LAMELA
Nakon što smo pripremili podlogu, određujemo visinu osnovnog sokl-profila kojeg pričvršćujemo pomoću
pričvrsnica do 3 kom./m. Lijepljenje lamela izvodimo tako da polimerno - cementno ljepilo nanosimo na
zid ili na lamelu nazubljenim gleterom strojno. Bolja prionjivost se postiže nanošenjem, tj. utiskivanjem
ljepila gleterom direktno na lamele. Visina zubaca gletera mora iznositi min. 12 mm. Prilikom lijepljenja
lamela važno je obratiti pažnju da se lamele postavljaju s pomakom u odnosu na prethodni red i da nam
u spojeve lamela ne uđe ljepilo.
2. i 3. ARMIRANJE POVRŠINA
Prije nanošenja polimerno-cementnog ljepila i utiskivanja tekstilno - staklene mrežice (alkalno - otporne)
veličine oka 4x4 mm, potrebno je obraditi uglove i otvore. Nakon toga postavljamo armaturnu mrežicu
odozgo prema dolje utiskivanjem u polimerno-cementno ljepilo čeličnom nerđajučom gladilicom. Slijedi
pregletavanje 2. slojem polimerno - cementnog ljepila tako da nam je armaturne mrežice u sredini ili
vanjskoj trećini polimerno- cementnog ljepila.
4. IZVOĐENJE ZAVRŠNOG SLOJA
Nakon sušenja od min. 7-10 dana (ovisno o vremenskim uvjetima, završnom sloju i preporukama
pojedinih proizvođača ljepila i završnih slojeva) potrebno je najprije nanijeti na zidove impregnirajući
premaz kako bi ujednačili upojnost površine. Od završnih slojeva preporučuju se silikatni, silikonski i
silikonsko-silikatni završni slojevi minimalne debljine zrna 1,5 mm.
Unutarnji višeslojni zidovi.
Elementi unutrašnjih višeslojnih zidova su: osnovni, izolacioni i završni slojevi. Osnovni slojevi se
rade od veoma mnogo vrsta materijala. Pored drugih osobina veoma je važna zvučna izolacija ovih
zidova. Neki unutrašnji zidovi moraju imati i termoizolaciona svojstva.
Kod unutrašnjih višeslojnih zidova zastupljene su dvije osnovne vrste, dva tipa:
- Tip I : zidovi s jednim osnovnim slojem i izolacionim slojevima pored njega (s jedne ili sa obe strane) i
- Tip II: zidovi s dva ista ili različita osnovna sloja i izolacionim slojem između njih.
8.5. Šuplji zidovi od opeke
Zidovi od opeke ne moraju biti uvijek puni u cijeloj svojoj debljini. Kod većih debljina ili neopterećenih
zidova bila bi šteta ispuniti cijelu debljinu opekom i mortom, ako ta debljina nije uvjetovana nosivošću
zida.
Šuplji zidovi izvode se iz slijedećih razloga :
1. zbog uštede materijala, odnosno smanjenja težine zida,
2. iz arhitektonskih razloga,
3. zbog toplinske izolacije - zrak, koji miruje, vrlo je dobar toplinski izolator, a mnogo bolji od opeke,
pa ćemo s manjom debljinom dvostrukog ili šupljeg zida postići istu ili bolju toplinsku izolaciju, nego
što bismo je postigli punim zidom veće debljine.
69
Šuplji zidovi kao toplinski izolatori
Najvažnija im je zadaća da djeluju kao toplinski izolatori između hladnih i grijanih prostorija, odnosno
između vanjskog i unutarnjeg zraka u zgradama.
Zračna šupljina široka 1 cm u šupljem zidu ima toliku sposobnost toplinske izolacije, koliku ima 1/2 opeke
u punom zidu. To znači, da zid debeo 25 cm, izveden s dva reda uzdužnjaka i ostavljenim zračnim
prostorom od 1 cm između ta dva reda, ima istu sposobnost toplinske izolacije, kao puni zid debeo 38
cm.
Međutim, dokazano je da sposobnost izolacije nije za toliko veća, za koliko je šira zračna šupljina u zidu.
Najbolja sposobnost toplinske izolacije će se postići, ako je širina zračnog prostora oko 5 cm. Kod većih
širina zračnog prostora nastaje strujanje zraka, pa se unutarnja ploha zida ohlađuje.
Toplinska zaštita šupljeg zida ovisi o visini zračnog prostora, kao i o njegovoj suhoći. Čestice zraka u
šupljini uz unutarnju toplu stranu zida ugriju se, te se dižu, dok se uz vanjski zid ohlađuju i padaju prema
dolje. Tako nastaje unutarnje strujanje koje je to jače što je i veća razlika između vanjske i unutarnje
temperature, a i što je debljina zračnog sloja veća.
Da bi se spriječilo to cirkuliranje zraka unutar šupljine zid se vežnjacima horizontalno pregradi u manje
čelije. Drugo rješenje je da se vertikalna šupljina ispuni nekim rezistentim poroznim dobrim toplinskim
materijalom (staklena vuna).
Zbog konstruktivnih razloga, naročito zbog pravilnog veza opeke, ostavljamo zračnu šupljinu široku 6 cm.
Da bi se umanjila cirkulacija zraka, a i da zid bude čvršći, povezujemo obje stijene na visinama od 80 100 cm, tj. poslije 10 slojeva, slojem vežnjaka, koje naizmjenično dopunjavamo četvrtinkama.
Šuplji zidovi imaju razmjerno malu nosivost. Da bi se teret gornjih konstrukcija, naročito stropova,
pravilno prenosio na šuplji zid, treba ga na gornjoj strani završiti armiranobetonskim serklažom.
8.6. Pregradni zidovi
Pregradni zidovi samo pregrađuju prostor, a osim vlastitog ne nose nikakvo drugo opterećenje.
Vanjski zidovi trebaju primiti i prenijeti horizontalne sile vjetra.
Prema namjeni i mjestu ugradnje mogu se podijeliti u dvije grupe:
- vanjske pregradne zidove i
- unutarnje pregradne zidove,
a prema izvođenju (načinu izrade), dijele se u tri grupe:
- zidovi homogenog presjeka, vanjski pregradni zidovi su od lakog betona,
- zidovi od zidanih elemenata od umjetnog kamena (prefabrikati, opeka, blokovi, ploče)
- zidovi složenog presjeka.
Različiti materijali od kojih se "sendvič" sastavlja i različiti načini konstruiranja sklopa čine ovu grupu
veoma raznolikom. Najčešće su ovi zidovi prefabricirani, a rjeđe se izvode na licu mjesta.
Ovi zidovi ne opterećuju se nikakvim dodatnim opterećenjem, a da bi što manje opterećivali nosive
konstrukcije, izrađuju se kad god je to moguće od laganih materijala.
Pregradni zidovi se učvršćuju u bočne zidove i međukatne konstrukcije a moraju biti dobri zvučni i
toplinski izolatori.
Unutarnji pregradni zidovi homogenog presjeka.
Unutarnji pregradni zidovi homogenog presjeka izvode se od svih, vrsta betona, lakih i teških,
nearmiranih i, rijetko, armiranih.
70
Po načinu izvođenja dijele se na betonirane na licu mjesta i prefabricirane.
a) Betoniranje na licu mjesta može se izvesti nabijanjem u dvostrukoj oplati, minimalne debljine 8 cm,
b) Prefabricirani pregradni zidovi homogenog presjeka rade se u tablama visine jednake čistoj katnoj
visini, najčešće od lakog betona,
c) Unutrašnji pregradni zidovi od zidanih elemenata od umjetnog kamena, zidaju se od opeke, blokova ili
ploča od pečene gline, betona, i slično. Svi pregradni zidovi zidaju se po pravilu u cementnom malteru,
d) Stakleni pregradni zidovi grade se od zatvorenih šupljih blokova, otvorenih šupljih staklenih blokova i
staklenih talpi koritastog presjeka.
PR.: pregradni zidovi od opeke
- vrši se dužnjačkim vezom zidanja
- max površina pregradnog zida = 30 m2 (5 x 6 m)
- u toku zidanja konstruktivnog zida, na mjestu sudara sa pregradnim
zidom postavlja se vertikalna čelična šipka Ф 10mm i učvršćuje vilicom
- zatim se vezuje žica Ф3 mm i zateže.
PR. pregradni zidovi od šupljih ploča od pečene gline
- prilikom zidanja primjenjuju se opća pravila za zidanje
- visina i dužina zida ograničene su radi stabilnosti, a ovise o debljini
ploča koje se upotrebljavaju za zidanje
- max dužina = 3 m, max visina = 6 m
PR: pregradni zidovi od lakih građevinskih ploča
lake građevinske ploče proizvode se od mineraliziranih drvenih
vlakana u cem. mortu prešanjem u kalupima.
dim ploča : dužina-2m
visina-50 cm
min debljina – 5 cm
- zida se u produžnom mortu, sa preklopom na ½ zida
- zidna platna većih dužina od 3 m i visina od 2, 75 m ojačavaju se
dijagonalno postavljenom pocinčanom žicom Ф 5mm i zatim se zid
obostrano ožbuka.
71
8.7. Zidovi od kamena
Općenito o kamenu
Kamen je najstariji, ali još uvijek važan osnovni materijal za zidove. On je također i nezamjenjivi
materijal za donji stroj cesta i željezničkih pruga, te kao kocka za gornji stroj cesta, kao i za obalne i
potporne zidove. Odlikuje se trajnošću, otpornošću na atmosferske utjecaje i estetskim svojstvima.
Danas, kamen u zgradarstvu, osim u izuzetnim kamenim regijama, rijetko dolazi kao isključivi
građevni materijal, jer stijene stambenih zgrada građene samo kamenom zahtijevaju velike debljine zbog
dobre toplinske vodljivosti.
Kamenom zidamo ograde, podnožja stambenih zgrada, njima oblažemo potporne betonske zidove,
a tankim rezanim-piljenim kamenim pločama oblažemo pročelja zgrada, stepenice i podove.
Kamen moramo ispitati na nosivost i otpornost na smrzavanje. Najveći neprijatelj kamenu je voda,
pa razne kiseline i alge.
U zgradarstvu primjenjujemo slijedeće vrste kamena :
1. eruptivni (granit, sijenit, gabro, bazalt),
2. sedimentni (šljunak, pijesak, vapnenac, sadra ili gips),
3. metamorfni ( mramor).
Za svaki kameni zid koji je izložen djelovanju atmosferskih utjecaja i koji ostaje neožbukan moramo
primijeniti zdrav kamen koji je otporan na smrzavanje.
Način obrade kamena ovisi o namjeni kojoj kameni zid služi i o vizualnom dojmu kojeg želimo
postići, pa se površinska obrada kamena kreće od najgrublje obrade do brušene i glačane-polirane
površine kod klesanaca i tankih rezanih kamenih ploča obloge zidova.
Ova obrada ovisi u prvom redu o načinu zidanja, ekonomskim mogućnostima i umijeću izvedbe kamenog
zida.
Grubo obrađeni kamen složen na uobičajeni način zidanja imati će veće-široke nepravilne reške cca 3
cm, dok će reške kod klesanaca i obloge tankim rezanim kamenim pločama iznositi od 2 - 3 mm.
Ležajni kameni moraju biti tako postavljeni u zidu da leže na plohi kako je ležao u kamenim slojevima
prije vađenja.
Duljina kamena iznosi najmanje visinu, ali ne smije prijeći četverostruku visinu, jer će pri većoj duljini
kamen puknuti.
Iz stijena u kamenolomu, kamen se dobiva miniranjem, odvaljivanjem pa i odvajanjem blokova i
odabiranjem razbijenog kamenog materijala
Vidljiva površina ili tzv. lice kamena obrađuje se na različite načine.
Prema stupnju obrade, kamen se dijeli na :
1. Lomljeni,
2. Obrađeni,
3. Drobljeni.
Lomljeni kamen - dobiva se miniranjem stijena, a može biti:
a) običan lomljeni kamen - dobiva se lomljenjem kamenih stijena. Nepravilnog je oblika, a prije
ugrađivanja doživi samo najnužniju obradu.
b) pločasti lomljeni kamen - odabire se od komada koji su zadržali pri lomu dvije veće, približno
paralelne ležajne površine. Ploče su pravilni obrađeni ili nepravilni komadi razmjerno male debljine,
kod kojih su dvije velike površine paralelne. Tanke ploče su debljine do 4 cm, a debele preko 4 cm.
c) dotjerani lomljeni kamen - odabire se od pravilnih komada kamena kod kojih se kamenarskim alatom
dotjeruje površina za "lice" zida.
72
RAZLIČITE
KAMENA
VRSTE
POVRŠINSKE
OBRADE
ZIDOVI OD LOMLJENOG KAMENA
Pri zidanju zidova lomljenim kamenom potrebno je pridržavati se slijedećih pravila :
1. zid mora biti vertikalan sa što ravnijim slojevima radi stabilnosti zida i objekta.
2. na licu zida ne trebaju se sučeljavati više od tri spojnice.
3. dodirne spojnice ne trebaju prolaziti kroz više od dva sloja kamena.
4. dodirne spojnice trebaju se preklapati u naizmjeničnim slojevima za 1/2 ili 10 cm.
5. treba smjenjivati redove uzdužnjaka i vežnjaka, tako da na dva uzdužnjaka dođe jedan vežnjak.
Za zidanje lomljenim kamenom treba u kamenolomu odabirati takve komade da im u zidu bude dužina
veća od širine, a visina manja ili jednaka širini.
Preporuča se da težina komada bude do 30 kg, da bi ga radnik mogao prilikom zidanja postaviti u zid, a
upotrebljava se vapneni, produžni i cementni mort.
Slaganje komada ili vez kamena :
-- uzdužnjak - komad kamena čija je duža strana istosmjerna s dužinom zida.
-- vežnjak - komad kamena koji je svojom dužinom poprečno usmjeren na dužinu zida,
pa tako povezuje uzdužnjake koji su ispod njega.
-- ležajnica - gornja i donja ležajna ploha pojedinog komada kamena, koju treba tako
priklesati da bude približno horizontalna.
-- sudarnica - sudarna ploha između dva komada kamena, a može biti vertikalna ili kosa.
Ležajnice i sudarnice na licu i naličju zida vide se kao reške zida.
U zidu svaki kamen mora biti obuhvaćen mortom min. debljine 1 cm.
-- Libažni sloj - ako u zidu od lomljenog kamena nema horizontalnih ležajnica, onda treba na svakih
80 - 120 cm visine izraditi sloj s horizontalnom gornjom plohom na koju se nastavlja daljnje zidanje. To se
izvodi od 3 - 5 slojeva opeke ili sloja betona.
Kao vezni materijal za zidove od lomljenog kamena upotrebljava se :
- vapneni mort ( V : P = 1 : 4 ),
- produžni mort ( C : V : P = 1 : 3 : 9 ),
- cementni mort ( C : P = 1 : 4 ).
73
Prema vrstama lomljenog kamena, razlikujemo slijedeće vrste kamenih zidova :
A) zidovi od običnog lomljenog kamena (min. debljina zida = 60 cm),
U toku zidanja treba pojedine komade nepravilnog oblika grubo
dotjerati čekićem kako bi se mogli lakše postaviti, a da im ležajnice budu
što horizontalnije.
Sve spojnice trebaju biti u sloju morta najmanje 1 cm debljine jer nije
dopušten neposredan međusobni dodir kamena bez morta.
Pri dnu i početku zida treba postavljati što krupnije komade kamena.
Na svakih 1,20 do 1,60 m zbog sigurnosti izvodi se izravnavanje zida
postavljanjem izravnavajućih tzv. libažnih slojeva od 3 - 5 slojeva opeke
ili sloja betona.
Kod stambenih zgrada moraju se izbetonirati AB serklaži.
Za 1 m3 nosivog zida potrebno je : 1,25 m3 kamena; 0,35 m3 morta.
- zid koji ne preuzima opterećenje i kod kojeg se ne zahtijeva veća
čvrstoća i trajnost može se zidati i bez morta i on se naziva SUHOZID.
B) zidovi od pločasto lomljenog kamena ( min. debljina zida = 50 cm),
- komadi kamena su u obliku ploče sa dvije približno paralelne plohe
koje u zidu djeluju kao ležajne plohe, dok se sudarne plohe samo
donekle dotjeruju priklesavanjem.
C) zidovi od dotjeranog lomljenog kamena ( min. debljina zida = 40 cm).
- upotrebljavaju se komadi kamena sa dotjeranim ležišnim spojnicama koje omogućuju
izradu zida s horizontalnim ležajnicama pa su ovakvi zidovi čvršći od prethodnih
- Za zidanje se upotrebljava produžni ili cementni mort, a debljina reški 15 - 30 cm
- Kod ovakvih dotjeranih elemenata utrošak morta je manji.
d) ciklopski zid od dotjeranog lomljenog kamena
74
2. Obrađeni kamen
- dobiva se odvaljivanjem ili odvajanjem blokova od stijena.
Kamen obrađuju klesari, a proces obrade je dugotrajan i skup.
a) poluklesani kamen - komadi kamena kod kojih je lice i na lice 4 okomite strane obrađeno,
a ostali dijelovi su neobrađeni.
b) klesani kamen - komadi kamena paralelopipednog oblika kojima je svih 6 stranica
pravilno obrađeno, a svih 12 bridova im je oštro
npr. debele kamene ploče (d > 5 cm), tanke kamene ploče (d < 5 cm),
kocka za kolovoze - krupna kocka ( 18 x 18 x 18 cm)
- sitna kocka ( 10 x 10 x 10 cm )
ZIDOVI OD OBRAĐENOG KAMENA
Poluklesani, klesani i specijalno obrađeni komadi kamena u
arhitekturi se upotrebljavaju najčešće kao obloge zidova od betona, a
u građevinarstvu (niskogradnji) za ogradne i potporne zidove uz
prometnice, za obalne zidove itd.
Debljina rešaka kreće se od 3 do 30 mm.
Najčešće dimenzije kamena su : v = 15 - 25 cm,
š = 30 - 50 cm,
d = 45 - 75 cm.
Osnovno pravilo veza je da svaki kamen gornjeg sloja pokrije barem
jednu sudarnicu donjeg sloja i da zahvati barem dva kamena donjeg
sloja. Razmak između najbližih sudarnica gornjeg i donjeg sloja neka
je barem 10 cm.
Zidovi od klesanaca zidaju se vapnenim ili produžnim mortom. Lakši
komadi postavljaju se ručno u zid, dok se teži prenose i postavljaju
dizalicama.
8.8. Mješoviti zidovi
Zidovi od kamena i druge vrste materijala nazivaju se mješoviti zidovi.
Mješoviti zidovi se izvode iz konstruktivnih, estetskih ili iz funkcionalnih razloga. Danas se dosta rijetko
primjenjuju.
Prema tome od kakvih je materijala sastavljen razlikujemo više kombinacija.
Kod svih zidova gdje razni materijali čine jednu statičku cjelinu, njihovo ugrađivanje (uziđivanje) vrši se
paralelno, dok se oblaganje vrši naknadno kad se već zid slegao.
a) mješoviti zid od lomljenog kamena- betona
- mnogo stabilniji zid nego ozidan samo kamenom
- s jedne strane se postavlja drvena oplata zbog betona Æ kamen se veže
mortom, a nakon ozidanih dva sloja u prostor do oplate ubacuje se beton
- uzdužnjak ulazi u beton min. 1/4, a vežnjak 2/3 ukupne širine zida
- prostorije sa zidovima od kamena i betona imaju lošu termoizolaciju, pa se izrađuju vertikalno mješoviti
zidovi kamen - opeka ili kamen - beton - opeka što je još bolje i u pogledu nosivosti i termoizolacije.
75
b) mješoviti zid od klesanog kamena- betona- opeke
c) mješoviti zid od lomljenog kamena- opeke
- ekonomičniji su od zidova ozidanih samo kamenom, jer je
njegova obrada duga i skupa
- opekom se može zidati paralelno sa zidanjem kamenom, tako
da se iza svakih 4 do 5 slojeva uzdužnjaka (60 - 80 cm),
provede jedan ili dva sloja vežnjaka, pa se tako dobiva solidna
povezanost kamenog zida i opeke
d) mješoviti zid od obrađenog kamena i opeke
- visina klesanaca mora odgovarati visini nekoliko slojeva opeke,
najčešće su visine 22 cm za vežnjake (tri sloja opeke) i 29,5 cm za uzdužnjake (pet slojeva opeke)
- uvijek treba izraditi najprije jedan sloj klesanaca na licu zida, a zatim predviđeni broj slojeva opeke na
naličju zida. Upotrebljava se cementni mort u smjesi 1 : 3 sa debljinom ležajnica i sudarnica 1 cm.
- klesanci se slažu u engleskom ili blokovskom vezu Æ jedan sloj su sami vežnjaci, a drugi sloj sami
uzdužnjaci, međusobni razmak najbližih sudarnica višeg ili nižeg sloja nije manji od 10 cm
- klesanci se međusobno (svaki sloj) i sa zidom od opeke povezuju čeličnim sponkama debelim 5 - 7 mm,
a širokim 20 - 30 mm.
e) Mješoviti zid od obrađenog kamena i betona
- Najprije se zida prvi sloj kamena na licu zida
- Kad se otvrdne mort betonira se naličje zida uz pripravljenu oplatu do visine sloja na licu zida
- Prednost mu je što je jeftiniji, brže izvediv i čvršći.
76
8.9. Obloge (zidova i stupova) od kamena
Za oblaganje zidova i stupova, upotrebljavaju se deblje ili tanje ploče što ovisi od vrste kamena i
od toga da li se oblaganje vrši izvana ili iznutra. Ploče za oblaganje rade se kao table određenog formata,
s tim da im dužina obično ne prelazi preko 2,5 m, radi transporta.
Zajedničko pravilo za oblaganje zidova tanjim pločama, debljine d = 2,0 - 2,5 - 5,0 cm, je da one
budu odmaknute od zida na nastojanju, r = 1,5 - 3,0 cm kako bi ostao prostor za cirkulaciju zraka, da bi
se spriječilo kondenziranje vode, pare i vlage.
Kod debljih ploča međuprostor se zalijeva cementnim malterom. Posljednji red ploča se ankeruje
za stropnu konstrukciju. Oblaganjem pločama ne smije se imitirati zid od klesanaca. Mjesta izložena
mehaničkom udaru ili oštećenima, ne treba oblagati pločama već izvesti od masivnog kamena.
U kamenoj industriji proizvode se kamene ploče koje su u zgradarstvu istisnule klesance i
mješovito kameno ziđe.
Kamene ploče se stavljaju na izloženu vanjsku stranu zida da štite unutarnji zid, a i radi ljepote izgleda,
nosivosti i trajnosti konstruktivnih elemenata.
Oblogom kamenim pločama počinje se tek nakon slijeganja zgrade. Najbolje je da kamena ploča
stoji slobodno odmaknuta za 2 do 2,5 cm od nosive stijene i da je svaka ploča nošena specijalnim
sponama-sidrima.
Obloga kamenim pločama zahtijeva i izvedbu dilatacijskih reški u horizontalnom i vertikalnom smislu.
Najčešće se horizontalna dilatacija izvodi u visini etaže, dok vertikalna dilatacija dolazi nakon 6 do 8 m.
Reške dilatacije moraju biti ispunjene rezinstentnim plastičnim kitom ili sintetičkim trakama.
Debljina ploče ovisi o njenoj veličini, čvrstoći kamena i o vrsti spone. Za spone se primjenjuju
plemeniti nehrđajući čelici.
Za obloge se upotrebljavaju debele ili tanke kamene ploče, a oblažu se uglavnom zidovi od opeke i
betona.
A) Obloge od debelih kamenih ploča
- Debele kamene ploče su komadi obrađenog kamena
d = 5 - 15 cm s fino obrađenim licem, ležajnim i
sudarnim plohama.
- spona neka ulazi u kamen 30 mm, a u zid 12 cm.
- između zida i obloge je mort min. debljine 2 cm.
B) Obloge od tankih kamenih ploča
- Tanke kamene ploče su debljine d = 2 - 5 cm. Rade se od one vrste eruptivnog kamena koji je lijepe
boje i strukture.
- postavljaju se tek onda kada se zid slegne i osuši. Nutarnja ploha ploče odmiče se 1,5 do 2,0 cm od
gotove konstrukcije i taj prostor se ostavlja prazan.
- povezivanje se vrši samo pomoću sponki koje se izrađuju od čelične ili bakrene žice promjera od 4
do 6 mm.
77
8.10. Nadvoji od kamena
U zidovima arhitektonskih objekata izrađuju se otvori.
Razlikujemo vanjske i unutarnje otvore.
Vanjski otvori izrađuju se za postavljanje prozora i vanjskih vrata, a unutarnji otvori za konstrukcije
unutarnjih vrata ili ostaju samo otvori za prolaz.
Od konstruktivnog sklopa zgrade zavisi da li će nadvoj biti od kamena, opeke, čeličnih, drvenih ili
armiranobetonskih greda.
Nadvoj - konstruktivan element postavljen iznad otvora u zidu.
On premošćuje raspon, prima cjelokupno opterećenje iznad otvora i zajedno ga s vlastitom težinom
prenosi na oslonce koji mogu biti zidovi ili stupovi.
a) Nadvoji od kamena
Kod kamena je čvrstoća na tlak velika, dok je čvrstoća na vlak mala. Vlak ili istezanje nastaje u
donjoj zoni svake horizontalne konstrukcije koja se svojim krajevima oslanja na čvrsta uporišta, a odozgo
je opterećena. Što je presjek grede po površini manji, a razmak između uporišta ili raspon veći, to će prije
doći do loma.
Ako se greda nad otvorom segmentno ili
polukružno izboči na gornju stranu dobije se luk. Kod luka će, pod opterećenjem odozgo i u gornjoj i u
donjoj zoni djelovati tlak koji kamen dobro podnosi. Tlak će se prenositi na uporišne plohe povrh
vertikalne nosive konstrukcije.
Nadvoji od kamena iznad otvora se postavljaju na malim rasponima do 120 cm
izrađuju se od dotjeranog lomljenog kamena ili klesanaca
krajevi nadvoja moraju ležati na zidu najmanje 20 cm
b) Ravni lukovi
za ravne lukove na manjim rasponima (do 120 cm) može se upotrijebiti dotjerani lomljeni ili obrađeni
kamen, a na većim rasponima (do 160 cm) samo dotjerani kamen (klesanci)
na svakom kamenu moraju se izraditi pravilno skošene sudarne i uporišne plohe
broj komada kamena u luku mora biti neparan jer u sredini luka mora biti završni kamen ili zaglavak
78
za zidanje ravnog luka treba postaviti jednostavnu oplatu (podnicu), a čine ju:
daske: debljine 24 mm, povezane prečkama na razmacima od 50 60 cm
Æ 2-3 daske
sedlo: stup presjeka 10x10 do 16x16 cm s horizontalnom gredicom na
gornjem kraju (duljina gredice je jednaka debljini luka) Æ 2 - 3 sedla
stupovi: moraju biti na čvrstoj podlozi, a vertikalnost stupa i horizontalne
gredice se ostvaruje i fiksira dvjema kosim daskama (ruke)
Luk se zida istodobnim slaganjem kamena od uporišne plohe s obje strane, a završava se zaglavkom
Prilikom zidanja po podnici treba posipati sloj finog pijeska kako bi se na sredini dobilo nadvišenje (l/200),
a to nam omogućuje vodoravnost luka nakon uklanjanja oplate i slijeganja
Segmentni lukovi
za zidanje segmentnog luka potrebna je drvena šablona nazvana oblučilo, koje se postavlja na sedla tj.
na skelu u otvoru zida
oblučilo: sastoji se od dvije jednake (paralelne) daske koje se na gornjim rubovima međusobno povezuju
letvama ili daskama širokim 5 - 7 cm, a dugim točno onoliko kolika je debljina luka, odnosno zida uz
otvor.
79
ZIDANJE I PODUPIRANJE LUKOVA OD OPEKE
H O R IZ O N T A L N I V IJ E N A C
D e k o ra tiv n i e le m e n t n a p ro č e ljim a
p o v ije s n ih z g ra d a .
D E T A L J M J . 1 :2 0
21,5
N a jč e š ć e je rije č o is ta c im a o d 6 .5 , 1 3 ili
1 9 .5 c m š to o d g o v a r a 1 /4 , 1 /2 i 3 /4 o p e k e
n o rm a ln o g fo rm a ta .
1 9 ,5
1 12
25
38
* ** L U K O V I O D O P E K E d a n a s s e iz v d e s a m o u iz n im n o . S u s r e ć u s e k a o k o n s tru k tiv n i e le m e n ti u s ta rijim z g ra d a m a
o d o p e k e : p o v e z u ju k r a je v e o tv o ro m p r e k in u to g z id a i p re u z im a ju o p te re ć e n ja iz n a d o tv o ra
SEG M ENTNI LU K
D E T A L J M J . 1 :2 0
M n o g o s u č v r š ć i o d ra v n o g , iz v o d e
s e n a d o tv o r o m š irin e 3 , 5 , p a č a k i
8 m e ta ra , a k a o k o n s tru k tiv n i
e le m e n t m o s to v a i n a m n o g o
v e ć im ra s p o n im a .
z a g la v n i e le m e n t lu k a
L u k o v i s e z id a ju iz n a d č v rs te
d r v e n e k o n s tru k c ije , u p ro d u ž n o m
m o rtu , p o č e v š i s je d n e i d ru g e
u p o riš n e p lo h e .
25
10
25
10
35
6 ,5
r = 18
6
120
PO LU KRU ZN I LU K
D E T A L J M J . 1 :2 0
S ta tič k i je s ta b iln iji i o d ra v n o g i o d
s e g m e n tn o g lu k a .
N a g la š e n a u p o riš n a to č k a (z bo g
e s te tik e ) iz v o d i s e 7 - 2 0 c m n iž e od
s re d iš ta p o lu k ru ž n ic e o v is no o širin i
r a s p o na.
53
cm
8
r=
61
Z id a s e iz n a d p u n ih ili p ro z ra č n ih
o b lu č ila .
53
4 ,5
12
C
Š IL J A S T I L U K
D E T A L J M J . 1 :2 0
28
S ta tič k i je n a jp o v o ljn iji, a li
z a h tje v a v e lik e v is in e o to v ra i
s p e c ija ln u iz v e d b u p ro z o ra i
v ra ta .
r=
92
118.5
97
106
cm
C1
25
80
84
4 ,5
12
6,5
K o riš te n je u a rh ite k tu ri s ta ro g R im a
i M e z o p o ta m ije , re n e s a n s i i
p o v ije s n im s tilo v im a 1 9 .s to lje ć a .
C2
92
25
P re p o z n a tljiv je u
s re d n jo v je k v o n o j g o tič k o j
a rh ite k tu ri i n e o g o tič k im
o b je k tim a iz 1 9 . s t.
8.11. Polumontažni nadvoji
- POROTHERM nadvoji je prednapeti opečni proizvod, koji se koristi za premošćenje vratnih i prozorskih
otvora.
KARAKTERISTIKE:
dobra nosivost
jednostavna i
brza ugradnja
dobar nositelj morta
planiranje i izgradnja s
kompletnim opečnim
sistemom
Porotherm nadvoj 12x6,5x (0,75-3,00)
Porotherm nadvoj 10x8,5x (0,75-3,25)
Porotherm nadvoj 8x23,8x(0,75-3,00)
81
STATIKA
tlak
vlak
stanje naprezanja u zidu nad otvorom
mikrobeton kakvoće M 40
UNTERSTELLUNG NOTWENDIG
ÜBERMAUERUNG NOTWENDIG
STOSSFUGENVERMÖRTELUNG NOTWENDIG
prednapeta armatura kakvoće
fy/fpk=1800/2000
2xφ2.5mm
Detalji premošćenja otvora nadvojem 12x6.5 cm za različite debljine zidova
Detalji premošćenja otvora nadvojem 8x23.8 cm za različite debljine zidova
82
Detalji izrade otvora kutija za roletne
PREDNOSTI
1.
2.
3.
4.
5.
Jednostavno i brzo izvođenje zidnih otvora – nema armiranja, postavljanja oplate i betoniranja
Nije potrebna dodatna termoizolacija
Visoka nosivost, mala težina
Dobar nositelj morta
Planiranje i gradnja kompletnim opečnim sustavom POROTHERM
83
8.12. Montažni AB nadvoji
- prednost u odnosu na lijevane nadvoje u pogledu ekonomičnosti (mala potrošnja oplate), brzini
građenja i lakoj montaži.
- izrađuju se lijevanjem u metalnim kalupima koji omogućavaju ravne površine gotovog nadvoja, kao i
njegove točne dimenzije.
prefabricirani nadvratnik
84
8.13. Zidovi I stupovi od Armiranog betona
Općenito o betonu
Beton - smjesa koja se dobiva miješanjem veziva (cementa), agregata (pijeska i šljunka) i vode u
određenim omjerima, zavisno od upotrebe.
Hidratacijom - kemijskom reakcijom između vode i veziva dolazi do vezivanja i očvršćivanja betona.
Voda kod pripreme betona ima dvostruku ulogu. Jedan dio vode potiče vezanje i otvrdnjavanje betona, a
drugi dio daje smjesi potrebnu konzistenciju, odnosno plastičnost pri građenju.
Za masivne konstrukcije gdje nabijamo beton manja je potreba za vodom, nego što je kod tanjih i finih AB
konstrukcija gdje masa mora biti žitka.
Kvaliteta betona ovisi od svojstava sastojaka koji ulaze u sastav betona, njihovog omjera u mješavini
betonske mase, načina izrade i transporta, načina ugrađivanja i njege izbetoniranih elemenata.
VRSTE BETONA
Betonske konstrukcije izrađuju se od nearmiranog ili nabijenog betona, armiranog betona,
prednapregnutog betona i od raznih vrsta lakog betona.
1. Nearmirani beton - to je smjesa cementa, agregata i vode. Različite je čvrstoće na pritisak,
smicanje i vlak u odnosu 15 : 2 : 1. Odlikuje se i trajnošću, otpornošću na mraz i vatru, velike je
zapreminske težine (800-2400 kg/m3).
Kako posjeduje veliku čvrstoću na pritisak, a malu na vlak upotrebljava se za konstruktivne elemente u
kojima nastaju pretežno naponi pritiska, a to su temelji, potporni zidovi i sl.
2. Armirani beton - to je kombinacija nabijenog betona i čelika (armature).
Zadatak tih šipki je preuzimanje sila koje beton ne bi mogao podnijeti, odnosno preuzeti. Dakle, armatura
preuzima vlačne sile (rebrasti čelik, mrežasti čelik).
U elementima objekata armatura se raspoređuje prema statičkom proračunu i planu armature.
Uvjet je da mora postojati dovoljna čvrstoća prianjanja armature i betona. Primjenjuje se u konstrukcijama
izloženim savijanju kao npr. za stropove, mostove i sl.
3. Prednapregnuti beton - to je beton koji je prethodno ili za vrijeme djelovanja vanjskog opterećenja,
podvrgnut stalnim silama prednaprezanja. Prednaprezanje se izvodi na taj način da se u dijelove
konstrukcije gdje postoje naponi vlaka unose, pomoću žica ili kablova, dodatne sile pritiska koje napone
vlaka smanjuju ili poništavaju.
Najprije se zategnu kablovi pa se onda vrši betoniranje, i kad beton postigne dovoljnu čvrstoću, kablovi
se oslobađaju zatezanja i vraćaju na prvobitnu dužinu.
4. Lagani betoni - to su betoni koji imaju manju gustoću (zapreminsku težinu) od običnih, jer se
upotrebljava lakši agregat (topionička zgura, otpaci opeke, ekspandirana glina itd.). Zapreminska težina
(gustoća) lakih betona je manja od 1900 kg/m3.
Upotrebljavaju se za izradu zidova u stambenim zgradama, ali se najviše primjenjuju kao ispune kod
skeletnih konstrukcija, kao toplinska izolacija itd.
Laki betoni se dijele, uglavnom prema: sadržaju komponenata, tehnologiji izrade, osnovnim
karakteristikama (težina, otpornost, izolaciona svojstva,...) i namjeni.
U našem građevinarstvu, obzirom na sirovinsku bazu i razvijenu tehnologiju, proizvode se prefabrikati
dobiveni od lakih betona sa topioničkom zguram ili ekspandiranom glinom (keramzit) i lakih betona sa
impregniranim drvenim vlaknima (durisol) i ćelijastih betona (plino-betoni - siporex).
85
Betonski radovi
Betonski radovi sastoje se iz nekoliko vrsta radova, a to su :
a) mjerenje sastavnih dijelova - sastoji se u odmjeravanju predviđenih masa cementa, agregata i
vode, a po potrebi i aditiva.
b) miješanje betona - Na gradilištu za mehaničko miješanje sastavnih dijelova betona služe stalne i
pokretne miješalice. Za velike količine, beton se radi u tvornicama betona i transportira na gradilišta
putem auto-miješalica.
c) unošenje betona u oplatu - sastoji se u transportiranju i ugrađivanju betonske mase u dobro
pripremljenu drvenu ili metalnu oplatu.
d) nabijanje betona - izvodi se radi zbijanja betonske mase, pravilnog raspoređivanja u oplati i
otklanjanja segregacije smjese. Za vibriranje se upotrebljavaju pervibratori, oplatni vibratori i sl.
Sve vrste betonskih konstrukcija izrađuju se izlijevanjem betonske mase u oplatu ili kalupe, čiji oblik
poprimaju poslije očvršćivanja betona.
OPLATA ZA BETONSKE KONSTRUKCIJE
Oplate su privremene pomoćne konstrukcije koje daju betonskoj smjesi željeni oblik, a služe i procesu
otvrdnjavanja betona.
Od kvalitete oplate ovisi kvaliteta izlivene konstrukcije, pa se pri njenoj izradi treba pridržavati slijedećeg :
1. Izrada oplate ne smije zadržavati napredovanje radova,
2. Drvena oplata izrađuje se na tesarskom radilištu (na licu mjesta se samo montira),
3. Konstrukcija oplate mora biti tako sastavljena da se lako može rastaviti i ponovo upotrijebiti,
4. Oplata mora biti sigurna, čvrsta i solidno izvedena (da može izdržati pritisak mase),
5. Izrađena oplata mora ostati stabilna, propisno ukrućena i poduprta (ne dopušta izvijanje, širenje i
skupljanje ili eventualno popuštanje oplate u bilo kojem pravcu).
Način izrade oplate vrlo je često uvjetovan vrstom materijala od kojeg se radi.
Kada govorimo o izboru materijala za oplatu, prvenstveno mislimo na materijal stranice oplate.
Prema materijalu izrade, razlikujemo oplatu od :
a) drvene građe, - daske, fosne, gredice (upotreba od 3 do 5 puta)
b) raznih vrsta ploča, - šper-ploče, panel-ploče, lesonit-ploče (upotreba od 20 - 30 puta)
c) metalne oplate - table od lima (najtrajnije)
Svaka oplata se sastoji od stranice koja oblikuje
konstrukciju, od stezača i razupora koji osiguravaju
nepromjenjivost oblika konstrukcije, te od podupirača koji
sprječavaju prevrtanje konstrukcije.
86
Prema načinu upotrebe i vrsti konstrukcije, razlikujemo sljedeće vrste oplate :
1. standardna dašćana oplata,
2. pokretna oplata,
3. klizna oplata,
4. montažna oplata,
5. tunelska oplata,
1. STANDARDNA DAŠĆANA OPLATA
pr.: Niski zid od nabijenog betona u dvostrano postavljenoj dašćanoj oplati
- od dasaka, dimenzija 2,4/10 cm učvršćenih čavlima u okomito postavljene stupce na razmaku 60 do 70
cm. Bočne potiske betonske mase primaju horizontalno postavljene pojasne grede i prenose ih preko
kosnika od dasaka. Zatezanje paralelnih dašćanih tabli vrši se žicom. Poprečno postavljene letve
održavaju projektirani razmak tabli.
2. POMIČNA OPLATA
Primjenjuje se pri betoniranju visokih zidova, gdje je otežano vanjsko
ukrućenje zidova. Oplata se konstruira tako da se može podizati uvis prema
napredovanju radova, s tim što joj donji dio mora obuhvatiti završeni dio
betonskog zida.
3. KLIZNA OPLATA
Koristi se kao i pomična pri izradi AB monolitnih zidova na visokim objektima.
Primjenjuje se i za betoniranje zidova silosa, rezervoara i visokih zgrada. Sastoji se iz
dva paralelna platna oplate. Izrađena je od jake drvene građe i obložena metalnim
limom sa one strane koja dolazi do betonske mase, radi smanjenja trenja pri klizanju
oplate uvis i radi dobivanja ravnijih betonskih površina. Klizna oplata obuhvaća obadvije
površine zida. Poslije stvrdnjavanja sloja betona povlači se uvis pomoću dizalica.
4. MONTAŽNA OPLATA
Montažna oplata se izrađuje od ploča ojačavanih okvirima. Na objektu se
montažne table montiraju slaganjem jedne do druge i povezuju
zategama.
Širine montažnih tabli za oplatu iznose 30, 40, 60 i 90 cm, a visine 2,5 m.
Table se postavljaju vertikalno, a horizontalno ukrućuju skovanim
nosačima od dvije spregnute daske, dim. 2 x 14/2,4 cm. Zatezanje oplate
vrši se pomoću nateznih glava promjera 8 mm, na četiri mjesta po visini.
Razupiranje oplate vrši se pomoću betonskih gredica s otvorom kao kod
pokretne oplate.
5. TUNELSKA OPLATA
To je montažna metalna konstrukcija oplate od tabli postavljenih u obliku
slova L okrenutog za 1800. Vertikalna površina konstrukcije oplate služi za
betoniranje zidova, a horizontalna za jednu polovinu dužine raspona
međukatne konstrukcije. Uz betonske konstrukcije dolaze ravne površine
čeličnog lima, dok je sa vanjske strane oplata ojačana rebrastim profilima,
horizontalnim prečkama i kosnicima.
87
8.14. Zidovi od prefabriciranih elemenata
Industrijsko građenje zasniva se na masovnoj prefabrikaciji klasificiranih građevinskih elemenata i
galanterije.
Umjesto lijevanih masivnih zidova od betona u oplatama, mogu se izvoditi i zidani betonski zidovi
upotrebom prefabriciranih šupljih betonskih blokova.
Šuplji betonski blokovi su prefabricirani elementi manjih dimenzija prilagođeni namjeni zidova.
Industrija građevinskog materijala proizvodi dvije vrste blokova za zidanje od betona i to :
a) šuplji blokovi za zidanje od betona,
b) šuplji blokovi za zidanje od lakog betona.
Obadvije vrste šupljih blokova imaju zajedničko: oblik paralelopipeda, ravne uzdužne strane, a u
unutrašnjosti bloka su vertikalne šupljine, različitih veličina i rasporeda.
A) Šuplji blokovi od betona
- to su elementi od običnog betona (vezivo je cement, a agregat je mineralnog ili umjetnog porijekla)
- izrađuju se kao :
a) Normalni blokovi (NBB)
- za nenosive zidove (pregrade i ispune) koji ne moraju biti toplinski izolatori.
- propisane su im marke M - 25 i M - 50.
- šupljine su sa gornje strane bloka zatvorene (da bi se mogao preko blokova u zidu
rasprostirati mort)
- upotreba za podrumske zidove, garaže, skladišta (gdje ne treba velika TI)
b) Termoblokovi (TBB)
- za nosive zidove, koji moraju biti barem donekle i toplinski izolatori.
- propisana tl. čvrstoća : M - 75 i M - 100.
- problem običnog bloka: kroz sudranice još uvijek prolazi toplina Æ to se može riješiti ''zubcima''
kako bi se ''izlomila'' linija prolaza topline.. pero i utor
Dimenzije blokova :
- dužina ( l ) = 4 M = 390 mm,
- visina ( h ) = 2 M = 190 mm,
- širina ( b ) = 2 M; 2,5 M; 3 M.
- novi termoblokovi: velikog formata, poboljšana izolacijska svojstva velikim brojem uskih i dugačkih
šupljina izmaknutih za pola dužine i utiskivanjem poroznih materijala u šupljine (wienerberger)
88
B) Šuplji blokovi od lakog betona
- izrađuju se od betona zapreminske mase manje od 1,6 kg/m3, od mineralnih lakih agragata (granulirane
zgure, drobljene opeke, ekspandirane gline) i cementa, a mogu biti i od jednozrnatog agregata.
- izrađuju se kao :
a) Normalni blokovi (NLB)
- upotrebljavaju se za unutarnje zidove zgrada, a i za vanjske
zidove kod kojih se ne zahtjeva jača toplinska izolacija.
b) Termoblokovi (TLB)
- dobri izolatori od topline i hladnoće i služe za zidanje vanjskih zidova.
- propisane čvrstoće blokova : M - 25 i M - 50.
Dimenzije blokova :
- LBB 20 : 390 x 190 x 190
- LBB 25 : 390 x 240 x 190
- LBB 30 : 390 x 290 x 190
C) Zidanje zidova šupljim blokovima
Pravila za zidanje zidova šupljim blokovima su zajednička bez obzira na materijal od kojeg je blok
proizveden. Dakle, blokovi se slažu po pravilima kao pri zidanju opekom.
Blokovi se uvijek postavljaju sa šupljinama okrenutim na donju stranu, a s punom plohom na gornju
stranu. Mort se rasprostire po gornjim (punim) ležajnim površinama, a pri tome se upušta i u sudarne
šupljine između susjednih blokova.
Kod termoblokova se na sudarnim površinama mortom ispunjavaju po dva vertikalna kanala na strani lica
i naličja zida, a srednji kanal ostaje prazan, pa postaje izolacioni kanal.
89
8.15. Zidovi od siporex-a
PLINOBETONI - betoni koji se izrađuju od sitnog agregata, vode i cementa uz dodatak kemijskih
sredstava koja stvaraju u masi sitne mjehuriće (čelije) zraka ili plina.
Siporex spada u te tzv. plinobetone.
Siporex - beton koji pliva na vodi (zato jer je porozne strukture)
Svojstva siporexa su:
• izuzetno lagan građevinski materijal (od klasičnog betona lakši četiri puta)
• dobar toplinsko i zvučni izolator
• postojan pri raznim atmosferskim utjecajima
• jednostavan, lako se obrađuje i efikasan za ugradnju (lako se reže, teše, prikiva i buši).
• dobar izolator protiv buke
• otporan na smrzavanje i požar
• nema potrebe za klasičnim žbukanjem , brzo zidanje…
• lak za kombiniranje sa drugim građevinskim materijalima
Industrija siporexa proizvodi zidne blokove, grede i ploče, … YTONG
A) Zidovi od siporex blokova
- primjenjiuju se za nosive i nenosive vanjske i unutarnje zidove svih vrsta zgrada.
Zbog veličine i lakoće komada - zidanje lakše i brže nego s drugim vrstama blokova ili opeke.
Način zidanja :
- blokovi se slažu kao uzdužnjaci kao i kod zidova od opeke s prijeklopom na 1/2 dužine.
Po istim pravilima rade se i prekidi zidova, kao i uglovi i sudaranja zidova.
- povezuju se tankoslojnim produžnim mortom ( V : C : P = 2 : 1 : 14 ).
B) Siporex grede
- AB grede od siporex mješavine ugrađuju se kao nadvoji zapreminske težine 0,5 kg/dm3,
- proizvode se u ovih dimenzija:
- dužina = 145; 195; 270 cm,
- visina = 22,5; 30 cm,
- širina = 15; 17,5; 20; 22,5; 25; 27,5; 30 cm.
- ležišta na zidovima od siporex blokova na svakoj strani otvora duga po 25 cm.
- na ležišta rasprostrijeti sloj cem. morta smjese 1 : 3, pa na taj sloj treba
postaviti krajeve nadvoja.
Svaki nadvoj mora se ugrađivati sa cijelom svojom tvornički proizvedenom
dužinom i nipošto se ne smije skraćivati.
C) Zidovi od armiranih siporex ploča
- češće se primjenjuju nego zidovi od siporex blokova zbog jednostavnijeg i još bržeg građenja, a i zbog
efikasnije toplinske izolacije, jer nema mostova topline koje u zidovima od blokova tvori mort u
ležajnicama.
90
D) Obloge od siporex ploča
- siporex - vrlo povoljan materijal za vertikalno mješovite zidove (armirani beton na unutarnjoj i
siporex ploče na vanjskoj strani zida)
- nosivost (čvrstoća) se povjerava betonu, a toplinska izolacija siporex pločama.
- dimenzije ploča su : - dužina = 60,8 cm,
- visina = 22,2 ; 44,4 cm,
- debljina = 5 ; 7,5 ; 10 ; 12,5 ; 15 cm.
- pregradni zid od siporexa
1-letva
2- stiropor
3-tapeta 4pokrivna letva
5-kanal za instalacije
91
6 letva za pričvršćenje
8.16. Zidovi od Durisol-a
Durisol - drveni beton
- agregat - drvena strugotina natopljena kemijskim sredstvom za zaštitu i trajnost.
Ona se miješa s cementnom pastom (cement+voda), stavlja u kalupe i tlači visokim tlakom.
Durisol služi za prefabrikaciju šupljih blokova, zidnih panoa i krovnih ploča.
Šuplji blokovi se upotrebljavaju za zidanje zidova.
Zidni panoi - za pregradne i vanjske zidove koji se žbukaju.
Posebna vrsta prefabrikata od durisola su fasadni panoi - služe za oblaganje vanjskih zidova.
Svojstva su mu :
- postojan prema atmosferskim utjecajima - mraz,
- otporan na vatru,
- lagan je, mala težina, 500-600 kg/m3,
- laka obrada - može se piliti, rezati, tesati, dubiti, bušiti,
- dobar je toplinski i zvučni izolator.
Primjena :
- Durisol blokovi služe kao kalupi, tj. kao "izgubljena oplata" za zidove od betona.
Ti se blokovi pravilno slažu (3-4 reda), a zatim im se u šupljine ugrađuje betonska mješavina. Kad
mješavina otvrdne kalupi se ne uklanjaju, nego služe kao toplinski i zvučni izolatori tako izrađenih
betonskih zidova.
Kroz betonske konstrukcije toplina više prolazi nego kroz zidove od blokova ili opeke. Betonski elementi
su tzv. "toplinski mostovi". Prekidanje toplinskih mostova postiže se postavljanjem toplotnih brana (ploče
od heraklita, durisola i sl.) koje ostaju u betonskoj konstrukciji, pa one čine izgubljenu oplatu.
- zida se "u suho" (bez cementnog morta).
- dimenzije bloka su : - l = 50 cm ; v = 23 cm ;
š = 15; 20; 25; 30 cm,
8.17. Zidarske ugradbe
Osim dosada navedenih zidarskih radova, zidarski poslovi sadrže i razne ugradbe, bilo da je riječ o
kompletnoj ugradbi sa obradom ili samo obrada ako ju je netko prethodno ugradio.
Npr. kod bravarije, prozori, vrata, ograde itd., gdje bravar ugrađuje-učvršćuje bravarsku stavku, a zidar
izvede zidarske popravke.
U zidarske ugradbe spada i ugradba razne betonske galanterije – opločnici, rubnjaci, betonski parkovni
elementi i dr.
92
9. DIMNJACI
Da postignemo toplinu potrebnu stanovanju i industriji moramo izvesti takve uređaje sagorijevanja
koji ne samo da će osigurati bezopasan i besprijekoran postupak sagorijevanja, već će i osloboditi u
najvećoj mjeri u gorivu vezanu toplinu za korištenje.
Dimnjacima je svrha da plinove koji nastaju sagorjevanjem u jednom ili više ložišta odvode izvan
zgrade. Time ujedno omogućuju i pospješuju dovod zraka potrebnog za proces sagorijevanja s donje
strane u ložište. kao posebni konstruktivni elementi od opeke.
Dimnjaci su vertikalni kanali u zidovima ili izvan zidova izvedeni iz negorivog materijala.
Pod dimnjacima ustvari podrazumijevamo sve cijevi i šahtove koji odvode sagorive plinove od ložišta
prema gore do preko krovova u atmosferu. U stambenim zgradama oni su ugrađeni u nosive zidove, dok
su kod tvorničkih pogona obično slobodno stojeći.
Funkcioniranje dimnjaka ovisi o :
--- visini dimnjaka
--- solidnoj izvedbi dimnjaka
--- potrebnom poprečnom presjeku dimnjaka
--- položaju dimnjaka u zgradi (tlocrtu)
--- položaju dimnjaka u susjednim zgradama
--- vrsti goriva
--- toplinskoj izolaciji, materijalu
Da bi se omogućilo ispravno funkcioniranje dimnjaka bez zastoja, potrebno se prilikom izgradnje
dimnjačkih kanala pridržavati sljedećih principa :
-- za priključak samo jedne peći na dimnjački kanal dozvoljena je korisna visina dimnjaka od 3do5 m.
-- na jedan dimnjački kanal moguće je priključiti peći samo s jedne etaže.
-- za priključenje na jedan dimnjački kanal 2 - 3 peći korisna visina dimnjaka iznosi od 5 do 7 m.
-- na jedan dimnjački kanal, sa jedne etaže, mogu se priključiti i tri peći ako one ne djeluju istovremeno.
Materijal za dimnjak treba da je :
-- vatrostalan, da ne bi bio razoren kod visokih temperatura
-- nepropustan za plinove koji se pojavljuju u dimnjaku
-- otporan protiv kemijskog djelovanja plinova
-- dovoljno čvrst za mehanička naprezanja
-- dobar toplinski izolator, da plinove zaštiti od gubitka topline radi hladnog vanjskog zraka.
Najčešći materijal je obična opeka u cementno-vapnenom mortu. Ona odgovara svim gornjim uvjetima,
ali joj je nepovoljna strana ta što dimnjak zidan opekom ima mnogo rešaka i zbog toga hrapavu površinu,
te zauzima dosta prostora, a radi površnog rada kod izvedbe često nastaju pogreške.
Beton nije povoljan zbog svojih loših toplinskih svojstava. Ukoliko se beton ipak upotrijebi, treba ga u
gornjem dijelu (od dimovodnog priključka prema gore) toplinski zaštititi od prejakog ohlađivanja.
Specijalni dimnjački blokovi izvode se tvornički iz betona od usitnjene opeke. Oni prema potrebi imaju
jedan ili više dimnjačkih kanala. Vanjske stijene su dvostruke i šupljina je pregrađena u pojedine dijelove
koji se mogu upotrijebiti za ventilaciju.
SASTAVNI DIJELOVI DIMNJAKA
93
Oblici dimovodnih kanala
Zagrijani plinovi ili dim u dimovodnim kanalima čine stupac koji će od stupca vanjskog zraka ili atmosfere
biti toliko lakši koliko je viši.
Površina presjeka stupca ovisi o broju ložišta, količine goriva i vremena sagorijevanja.
Presjek stupca ili kanala uzimamo s 1/2 x 1/2 opeke, a to daje 14 x 14 = 196 cm.
Lako se zida vezovima od opeke, pa mu je to velika prednost. Međutim, bolji je kanal kružnog presjeka, i
zato često ugrađujemo (naročito u betonske zidove i zidove od naravnog kamena) gotove tvorničke cijevi
promjera 15 cm, jer tu plinovi ne nalaze jačeg otpora na razmjerno glatkoj površini kanala. Presjek kanala
ne smije se sužavati ni širiti. Suženje uzrokuje kočenje vučenja, a proširenje nepotrebne vrtloge u
dimovodnom kanalu.
slika. Oblici dimnjačkih kanala
Visina dimnjaka
Najmanja visina dimnjaka određuje se na osnovi nagiba krova i
udaljenosti od vrha krova, sljemena. Što je korisna visina
dimnjaka veća, to je veća razlika u težini stupa ugrijanih
plinova i vanjskog zraka, te propuh u dimnjaku postaje jači,
bolje funkcioniranje dimnjaka.
slika. Minimalne visine dimnjaka nad krovom
Položaj dimnjaka u zgradi
Jače i naglije ohlađivanje plinova u dimovodnom kanalu šteti pravilnom funkcioniranju dimnjaka. Zbog
toga treba dimovodne kanale zidati u srednjim zidovima zgrade. Na tavanu, gdje dimovodni kanali
prelaze iz zidova u samostalne dimnjake, treba ih odvesti što više prema sljemenu zgrade, kako bi iznad
krova što manje stršili i tako se što manje izlagali ohlađivanju svoje površine.
Ako se dimnjački kanali moraju postaviti u vanjske zidove, izolacioni sloj od unutarnje površine kanala do
fasadnog zida iznosi najmanje 25 cm. Bolje rješenje sastoji se u postavljanju kanala u zid koji se sudara
sa vanjskim zidom.
slika. Položaj dimnjačkih kanala u zidovima sa zidnom izolacijom
9.1. Zidanje dimnjaka
ZIDANJE KLASIČNIH DIMNJAKA OPEKOM
PRAVILO: Zidanje dimnjaka u zidovima od opeke uvjetovano je pravilom da plohe dimovodnih kanala
moraju biti najmanje 12 cm (1/2 opeke) udaljene od lica i naličja zida.
Zid s dimnjačkim kanalom, odnosno dimnjački zid ozidan opekom ima najmanju debljinu 38 cm za
presjeke dimnjačkih kanala 14/14 cm i ravne vanjske površine.
Zidovi manjih debljina od 38 cm, odnosno zidovi od opeke debljine 12 ili 25 cm imaju proširenje tamo
gdje se nalaze dimnjački kanali.
Zidanje zidova s dimnjačkim kanalima obvezno je punom opekom
u produžnom mortu. Unutarnje površine dimnjačkog kanala moraju
biti ravne i glatke. Dimnjački kanali se ne žbukaju, ali se zidaju
pomoću kalupa ili šablona (dim. 14x14, visine 80-100 cm) za
zidanje kanala. Povlačenjem kalupa uvis i naniže zaglađuju se
spojnice dobro ispunjene mortom, a unutarnje površine kanala
poslije zidanja ostaju glatke.
94
Vezovi opeke za dimnjake
Slaganje opeke oko dimovodnih kanala izvodi se po pravilima za zidanje opekom, s time što se
primjenjuju i sljedeća pravila :
-- uz dimovodne kanale ne smiju se upotrijebiti manji komadi od 1/2 opeke.
-- iz svakog ugla dimovodnog kanala u jednom sloju smije teći samo jedna sudarnica
-- u dužnjačkom sloju zidanja treba upotrijebiti 3/4 opeke kao početak zidanja od
dimovodnog kanala, a u vezačkom sloju četiri komada 3/4 opeke.
slika. Slaganje opeke u zidu oko dimovodnih
kanala
I i II sloj zidanja dimnjaka u zidovima :
R - debljina = 38 cm
S - debljina = 25 cm ;
T - debljina = 12 cm sa dva dimovodna
Kanala
U - debljina = 12 cm s jednim kanalom
Vezovi opeke za samostalne dimnjake
Zidovi sa dimovodnim kanalima završavaju se u najvišoj etaži zgrade (ispod tavanskog poda), a onda
dimovodni kanali prelaze u posebno zidane konstrukcije, koje nazivamo samostalni dimnjaci. Dakle, oni
se uglavnom pojavljuju na tavanu i iznad krova zgrade.
Stijene samostalnih dimnjaka zidaju se odabranim boljim komadima opeke u pojačanom mortu. Ležajnice
i sudarnice moraju biti potpuno ispunjene mortom. Treba nastojati da se upotrijebi što više cijelih komada
opeke. Samostalne dimnjake na uglovima završavamo cijelim komadima opeke. Pregradne stijene
između dimovodnih kanala također zidamo cijelim komadima opeke. Drugi sloj opeke uvijek je zrcalna
slika prvog sloja, s obzirom na uzdužnu os dimnjaka.
slika. Slaganje opeke oko samostalnih dimovodnih kanala ; I i II sloj zidanja dimnjaka
T - sa jednim kanalom ; U - sa dva kanala ; E - sa tri kanala ; L - sa četiri kanala
95
Priključci peći na dimovodne kanale
Prema principu izrade dimovodnih kanala, svaki kat ili etaža mora imati
svoj dimovodni kanal. Priključci peći za dimovodne kanale obično se
izrađuju šamotnim cijevima tvorničke proizvodnje unutarnjeg presjeka 10
x 10 cm. Cijevi se postavljaju u manjem ili većem usponu prema kanalu.
Ako je na jedan dimovodni kanal priključeno više peći (najviše tri) njihovi
priključci se izvode sa međusobnim visinskim razmakom od cca 30 cm.
Tokom vremena na unutarnjim površinama kanala produkti sagorijevanja
se talože, smanjuju površinu poprečnog presjeka i sprječavaju
funkcioniranje dimnjaka. Zbog toga se u otvor na samostalnom dimnjaku
u krovu postavljaju dimnjačka vratanca, izrađena od betona ili lima, a
zbog sigurnosti od požara sa dvostrukim krilima. Prilikom čišćenja garež
otpada i taloži se na dnu kanala, gdje se postavljaju donja vratanca za
izbacivanje čađi, na visini od 80 - 100 cm od poda podruma.
slika. Presjek kroz dimovodni kanal s priključcima
Dv - dimnjačka vratanca ; Q - limena vratanca; M - betonska vratanca
Dimnjačke kape i dimnjački nastavci
Glava dimnjaka završava se dimnjačkom kapom koja je najviše izložena temperaturnim i atmosferskim
utjecajima, pa je poželjno da bude izrađena od otpornog materijala. Kapa može biti izražena izlijevanjem
na licu mjesta u kalupu ili se može postaviti montažna u sloj morta. Na dimnjačka grla ponekad se
postavljaju elementi od lima koji sprječavaju udare vjetra. Oni ne smetaju čišćenju dimnjaka, jer se ono
obavlja kroz gornja dimnjačka vratanca.
96
9.2. Montažni dimnjaci
SHUND -- sistem
Za zidanje dimovodnih kanala po ovom sistemu proizvode se prefabricirani elementi od lakog betona
(agregat = drobljena opeka ).
Zidanje šunt - kanala na objektu sastoji se u slaganju šunt elemenata jedan na drugi po visini u
produžnom mortu, tako da tvore vertikalne kanale u obliku stupa od podruma kroz sve etaže do izvan
krova. S vanjske strane po obimu, u rastojanju od 2 cm, šunt-dimnjak obziđuje se opekom radi korištenja
sloja zraka kao izolatora a izvan zgrade u krovu obziđuje se zidom od opeka debljine 12 cm i s debljinom
zračnog sloja od 3 cm.
Na ozidani temelj u podrumu postavljaju se tokom zidanja jedan
iznad drugog elementi s jednim otvorom (p3). U prvoj etaži radi
izrade primarnog-matičnog i sekundarnog kanala postavljaju se
elementi (p1) s dva otvora.Za skretanje dima iz sekundarnog u
primarni kanal, postavlja se element (v1) .
Dakle, ložišta nisu priključena izravno na sabirni dimovodni kanal,
nego putem posebnog priključnog kanala, koji je visine jednog kata, a
služi samo za jedno ložište.
Dimnak na gornjoj strani treba nadvisivati okoliš i završen je
specijalnom pokrovnom glavom koja mora biti tako izvedena da
sprječava eventualnu protupropuh.
slika. Šunt-elementi ; p1- normalni element ; t1- element sa
priključkom v1- element za skretanje ; p3- element za primarni kanal
Ti dimnjaci funkcioniraju tako da jedan sabirni ili matični kanal većeg presjeka ( 20 x 20 = 400 cm2 ) teče
vertikalno od podruma do iznad krova. Neposredno uz sabirni kanal u svakoj etaži teče priključni ili
sekundarni kanal ( 12 x 20 = 240 cm2 ) koji je na svojem gornjem kraju ( u visini stropa ) zatvoren prema
priključnom kanalu više etaže, a otvoren prema sabirnom kanalu. Priključni kanal sprovodi dim iz peći u
matični kanal.
Ispravno funkcioniranje šunt-dimnjaka moguće je uz poštovanje sljedećih pravila :
1. izravno priključivanje peći na matični kanal nije dopušteno
2. na jedan matični kanal mogu se priključiti sekundarni kanali samo sa pet etaža
3. u svim etažama visina od poda do priključka u sekundarni kanal iznosi 0,80 m
4. minimalna visina od priključka peći do elementa za skretanje iznosi 2,20 m
slika. Vođenje šunt-dimnjaka :
pk- primarni kanal ;
sk- sekundarni kanal
N - detalj dimnjaka u jednoj etaži
As – isisivač
97
SCHIEDEL - dimnjak (montažni)
To je montažni dimnjak koji je sastavljen od industrijski izrađenih elemenata, koji po svojoj konstrukciji i
kvaliteti upotrijebljenih materijala, uz pravilnu montažu, osigurava besprijekornu funkcionalnost i trajnost.
Dimnjaci sistema Schiedel sastoje se od tri osnovna elementa:
troslojni montažni dimnjak
-- schiedel šamotne cijevi
-- mineralne trake (sloj TI)
-- schiedel plašta
Okrugli presjek (dobro strujanje i čišćenje plinova), unutarnja šamotna cijev i
višeslojna konstrukcija, osnovne su karakteristike ovog sistema :
-- okrugli presjek osigurava najpovoljniji protok dimnih plinova, kao i najlakše čišćenje
-- unutarnja šamotna cijev je vatrostalna, nepropusna za plinove i otporna na promjenu temperature, a
ima i dovoljnu tvrdoću pa je prikladna i za visoke dimnjake
-- višeslojna konstrukcija omogućava slobodno dilatiranje u svim smjerovima (slojevi nisu oslonjeni jedan
na drugog), dobru izolaciju i jednostavnu montažu.
Troslojna izvedba
Schiedelov izolirani dimnjak s prozračivanjem s unutrašnje strane je sustav izrađen od serijski
proizvedenih građevinskih elemenata koji su točno prilagođeni jedan na drugoga.
Sastoji se od:
Keramička cijev
Okrugla unutarnja cijev izrađena je od visokovrijedne keramike otporne na vatru. Njezine osobine su
prilagođene specijalnim zahtjevima tehnike dimnjaka. Po mjeri izrađena unutarnja keramička cijev
odlikuje se visokom postojanošću na temperaturu i temperaturne promjene. Izvanredno je otporna na
kiseline, izuzetno nepropusna i stabilna. Njena masa koju je potrebno zagrijati je mala. Sukladna normi
EN 1457 kl. A1N1.
Izolacija
Izolacija od plošno savitljive mineralne vune u cijelosti zatvara unutarnju cijev. Ona jamči osobine
toplinske izolacije dimnjaka u skladu s grupom otpora prolaza topline. Sukladna normi HR DIN 4102-1.
Oblik i dimenzije izolacijskih ploča prilagođeni su na Schiedelove izolirane dimnjake s prozračivanjem s
unutrašnje strane.
98
Plašt
Plašt je izrađen od laganog betona. Kanali u uglovima omogućavaju prozračivanje izolacijskog sloja s
unutrašnje strane. Istovremeno se vrši sigurno centriranje stupa unutarnje cijevi i izolacijskog sloja.
Sukladan normi EN 12446. Mala specifična težina materijala rukovanje čini jednostavnim, a sastavljanje
se vrši bez problema.
Dijelovi pribora
Pomoću dijelova pribora uspostavlja se funkcija prozračivanja s unutrašnje strane. Građevni dijelovi koji
su točno prilagođeni jedan na drugi omogućavaju brzu montažu bez problema.
UPUTSTVO ZA MONTAŽU :
Koliko će dimnjak dugo i dobro služiti dok traje i objekt, ovisi od pravilne
montaže.
- građevinska visina pojedinog elementa uzimajući u obzir i mort je 33,3
cm, tako da iz tri elementa dobijemo 1 metar dimnjaka.
- u unutrašnjosti zgrada dimnjak nije potrebno obziđivati, nego samo
ožbukati ili obložiti tapetama.
- vanjski dio dimnjaka potrebno je zaštititi od atmosferskih utjecaja. (ozida
se zidom d = 12 cm)
- elementi se spajaju produžnim mortom (C : V : P = 1 : 3 : 9)
- Schiedel unutarnji ulošci – su vatrostalne kiselootporne šamotne cijevi.
Spajaju se na utor.
Ivica utora mora biti okrenuta prema gore.
- šamotne cijevi-unutarnji ulošci dimnjaka spajaju se posebnim
vatrostalnim kitom, koji se miješa sa vodenim staklom u omjeru 4 : 3.
- Dilataciona vrpca – od mineralne vune opletena je žicom ili nesagorivom
niti. Vrpca se omota oko šamotne cijevi u prostor između omotača i cijevi
uvijek pri spajanju omotača. Tako je omogućeno istezanje šamotnih cijevi
koje nastaje zbog promjene temperature dimnih plinova.
- Fazonski komadi omogućuju jednostavnu montažu vrata za čišćenje, i
priključka peći.
- temelj dimnjaka mora biti tako dimenzioniran i građen da ne dođe do
slijeganja i pukotina.
99
10. STROPOVI
Međukatne konstrukcije su horizontalne, kose ili zasvođene konstrukcije, koje ograničavaju
prostor sa gornje strane, odnosno dijele zgradu na pojedine katove (etaže) i preuzimaju sva stalna
i pokretna opterećenja (ljudi i namještaj), pa ih prenose na zidove ili stupove, povezujući ih
međusobno i ukrućujući strukturu zgrade.
Međukatnu konstrukciju koja se nalazi između etaža često nazivamo strop, a ako se takva konstrukcija
nalazi iznad najviše etaže, iznad koje je smješten tavan, onda tu konstrukciju nazivamo tavanica. Često
se dešava da se iznad konstrukcije najviše etaže nalazi ravni krov, pa takvu konstrukciju nazivamo
konstrukcijom ravnog krova.
Na međukatnim konstrukcijama, s gornje se strane izrađuju konstrukcije poda, a s donje
konstrukcije plafona, i onda se nazivaju stropovi.
Stropovi se sastoje iz sljedećih dijelova :
1. nosive konstrukcije -- može biti iz drveta, armiranog betona, opeke, kamena i čelika, kao i iz
kombinacije ovih materijala.
2. izolacionog sloja, koji je potreban radi zaštite od zvuka, vatre i promjene temp.
3. poda, najgornjeg vodoravnog ili blago kosog sloja, po kojem se vrši promet
4. podgleda (plafona) koji se obično sastoji od žbuke i po potrebi nosioca žbuke
Ad 1) Na izbor vrste stropne konstrukcije utječe niz faktora. Stropovi izloženi vlazi ili mogućnosti požara,
kao i stropovi velikih raspona i teških opterećenja neće se u pravilu izrađivati iz drveta nego iz masivnog
materijala. Također i lokalne prilike, konstrukcija nosivih zidova i sl. mogu odlučivati kod izbora materijala
za strop. Drvene stijene zahtijevaju drvene stropove, a armirano-betonske stijene armirano-betonske
stropove. Međukatne konstrukcije izložene vlazi ili mogućnosti požara, kao i one sa velikim rasponima i
teškim opterećenjima najracionalnije je graditi od armiranog betona. Dimenzije nosive konstrukcije stropa
određuju se statičkim proračunom na osnovu dozvoljenog naprezanja materijala i određenog stalnog i
pokretnog opterećenja shodno tehničkim propisima za opterećenje zgrada.
Ad 2) Izolacioni sloj u pravilu se stavlja između nosive konstrukcije i poda, a služi kao zvučna i toplinska
zaštita. On se izvodi u obliku nasipa, namaza i ploča.
-- nasip je u pravilu debljine 8 cm. On je od laganog, sitnozrnatog i čistog materijala, a treba biti i
potpuno suh. Kao nasip služi šuta (otpaci morta i opeke), drozga, prašina od opeke i pijesak. Izolacija u
obliku nasipa je jeftina, ali jako opterećuje nosivu konstrukciju i često je nečista,
-- namazi debljine od 3 do 5 cm stavljaju se ispod drvenih podova , a obično su od pilovine i
portland cementa. Oni smanjuju konstruktivnu visinu stropa i ujedno zamjenjuju slijepi pod, jer se u njih
mogu zabijati čavli.
-- ploče od laganog betona, sadre, pluta, staklene vune, stiropora itd. kada služe kao izolacioni sloj
polažu se iznad ili ispod nosive konstrukcije, a kad je potrebna jača toplinska zaštita, one se kombiniraju
s nasipom ili namazom.
Ad 3) Izbor vrste materijala za pod ovisi o namjeni prostorije, o prometu koji je u toj prostoriji, o
raspoloživim sredstvima, te o podlozi na kojoj će ležati pod.
Pod treba zadovoljiti sljedeće zahtjeve :
- da ima ravnu površinu (pod izvan zgrade u blagom nagibu radi odvodnje)
- da je otporan na habanje (radi trajnosti)
- da prigušuje zvuk (mekaniji i elastičniji)
- da je topao (za stambene i radne prostorije)
- da se da lagano čistiti i popravljati
- da je nepropustan za vodu (kupaonica)
- da je otporan na mraz (terasa)
- da je otporan protiv kiselina (laboratorij)
Ustvari, niti jedan pod u potpunosti ne odgovara svim zahtjevima, te prema prilikama treba izabrati pod
koji je najbolje dorastao namjeni prostorije. Podovi se redovito polažu kad su svi važniji obrtnički radovi u
unutrašnjosti zgrade gotovi i prostorije zatvorene prema van.
100
Vrste podova :
1. Drveni podovi (običan dašćani pod, brodski pod, pod od parketnih dašćica)
2. Stakleni podovi
3. Kameni podovi
4. Pod od opeke
5. Namazi (betonski namaz, cementni namaz, teraco(vrsta cem. namaza), asfaltni namaz)
6. Prevlake (linoleum, guma)
Ad 4) Podgled npr. drvenih stropova najčešće je izveden u žbuci koja se nanosi na podlogu od pletiva
trske, rabicove mreže ili drugih materijala na koje se prihvaća žbuka. Odgovarajući nosilac žbuke
pričvršćuje se za donju oplatu od dasaka, letava ili lakih građevinskih ploča. Debljina trstike i žbuke iznosi
obično od 2,5 do 3,5 cm.
Dobar strop mora biti čvrst kako bi nosio predviđene terete, a da se pri tom ne savija ili ne deformira. Ne
smije se ni tresti ni ljuljati. Mora dobro izolirati zvukove, galamu, viku itd. Treba da je gust, da ne propušta
zrak, plinove i sl., a osim toga mora biti dobar toplinski izolator.
Strop treba da je trajan kao i drugi konstruktivni dijelovi zgrade.
Prema načinu izrade, međukatne armiranobetonske konstrukcije dijele se na :
-- monolitne,
-- polumontažne i
-- montažne
10.1. Monolitni AB stropovi
Armirano-betonske međukatne konstrukcije su konstrukcije livene na licu mjesta po takozvanom
"mokrom" postupku - u privremenoj drvenoj ili metalnoj oplati, odnosno kalupima.
- mogu se primjenjivati za sve vrste objekata visokogradnje (stambene, javne, industrijske i
poljoprivredne objekte) masivnih, skeletnih i okvirnih konstruktivnih sistema.
Prelaskom na industrijaliziran način izgradnje usavršeni su neki tipovi ovih konstrukcija koje se izvode
sistemom montaže prefabriciranih elemenata.
Armirano-betonski stropovi su čvrsti, vatrostalni, trajni, male konstruktivne visine i dobro se povezuju na
ostale konstrukcije, te tako ukrućuju strukturu zgrade.
Mana im je što su razmjerno teški, te što su loši toplinski i zvučni izolatori, ali to se dade poboljšati
primjenom toplinskih i zvučnih izolacija.
Monolitni stropovi izvode se na gradilištu izlijevanjem betona u oplatu, kod polumontažnih stropova
pojedini dijelovi dolaze gotovi a drugi se izvode na gradilištu, dok kod montažnih stropova dolaze svi
dijelovi već gotovi i na gradilištu se samo ugrađuju.
Prema statičkoj funkciji, međukatne konstrukcije dijele se na :
-- ravne ploče,
-- rebraste konstrukcije
A ) Ravne ploče
To su površinski nosači kod kojih opterećenje djeluje na srednju ravninu
ploče. Izrađuju se kao slobodno položene na dva ležaja, konzolne, s
prepustima, upete i kontinuirane.
Ravne ploče dolaze u obzir za raspone do 4,0 m.
Debljina ploča kreće se od 8 do 16 cm, a može se uzeti i kao 1/30
raspona, s tim da se točna debljina utvrđuje statičkim proračunom. Kod
većih raspona ploče bi postale debele, teške i neekonomične, te se
primjenjuju druge vrste armirano-betonskih stropova. Ležišta ili uporišta
ploča na zidu moraju biti barem onolika kolika je debljina ploče, ali ne
ispod 8 cm. Kao raspon ploče uzima se čisti otvor između ležišta
povećan za 5%. Najčešće se ploče betoniraju zajedno sa serklažima,
pa se širina serklaža uzima kao ležište ploče.
101
Za sve spomenute vrste ravnih ploča izrađuju se istovrsne skele i oplate, a glavna je razlika u debljini i
armaturi ploča.
SKELA
-- sastavlja se od vertikalnih stupova presjeka od 10/10 do 10/12. Stupovi se raspoređuju na međusobne
razmake od 1,2 do 1,8 m, tj. po 2 ili 3 stupa u smjeru raspona i povezuju odozgo gredama presjeka oko
10/12, a ukrućuju dvjema dijagonalno križno pribijenim daskama. Takvi se spregovi nižu paralelno po
cijeloj dužini prostora na međusobnim razmacima od 0,75 do 1,0 m i ukrućuju jednostrano dijagonalno
pribijenim daskama. Iznad greda postavljaju se sjekomice daske debele 24 mm, visoke 18 do 20 cm na
međusobnim razmacima 40 do 70 cm koje služe za nošenje oplate. Na betoniranu i sličnu podlogu
stupovi se postavljaju izravno i podbijaju klinovima. Na zemljanu podlogu treba najprije postaviti grede ili
platice, a povrh njih klinovima podbijati stupove.
OPLATA
-- slaže se jednostavnim postavljanjem dasaka debelih 24 mm u uzdužnom smjeru prostora, tj poprečno
na sjekomice postavljene daske povrh greda. Oplata za ploče izrađuje se još i od montažnih dašćanih
lesonitnih i metalnih tabli.
Oplatu armirano-betonskih stropova treba izvesti dovoljno čvrsto i stabilno da se prilikom betoniranja ne
pomakne ili deformira. Debljina građe oplate ovisi o dimenzijama armirano-betonskog stropa, pa što je on
masivniji i teži, građa će biti jača, a razmaci podupiranja i vezanja manji. Nakon što je armatura položena
na čistu i vlažnu oplatu pristupa se betoniranju stropne konstrukcije.
slika. Tesarska skela i oplata za ravnu armiranobetonsku ploču
- izrada oplate i skele je ista za sve slučajeve ravne ploče dok se položaj armature i debljine ploča
mijenja
- sve ove konstrukcije se u tlocrtima i presjecima označavaju s pozicijom
- to je ime ili oznaka konstrukcije pod kojim se svi podaci o pokretnim i nepokretnim opterećenjima,
rasponima, materijalima, dimenzijama, količini i položaju armature nalaze u statičkom računu
- statički račun je popis svih pozicija odnosno karakterističnih konstrukcija objekta sa svim potrebnim
podacima za svaku poziciju
Na zgradama se međukatna armirano-betonska ploča izrađuje zajedno sa serklažom, pa se šipke glavne
armature zbog sigurnije veze mogu produžiti i duže od oslonca.
ARMATURA PLOČE
-- Na montiranu oplatu postavlja se glavna armatura od čeličnih šipki promjera od 6 do 14 mm u pravcu
raspona. Razmak šipki ne smije biti veći od dvostruke debljine ploče ili najviše 20 cm. Glavna armatura
postavlja se u donjoj zoni ploče i izdignuta je od oplate za visinu zaštitnog sloja betona. Kod zaštićenih
konstrukcija, debljina zaštitnog sloja iznosi 1 cm, a nezaštićenih 1,5 cm. Osim glavne armature postavlja
se još poprečna ili razdjelna armatura u pravcu dužine ploče, odnosno okomito na glavnu armaturu ploče.
Izrađuje se od šipki promjera 5 do 8 mm na razmacima najviše do 35 cm. Točnije se razdjelna armatura
raspoređuje tako da ukupna površina presjeka šipki razdjelne armature iznosi 20% od ukupne površine
presjeka šipki glavne armature. Na križanjima se glavna i razdjelna armatura povezuju paljenom žicom.
Za armiranje ploče koristi se još i mrežasta armatura od glatkih ili rebrastih čeličnih šipki.
102
1. Slobodno položene ploče na dva ležaja
- imaju razmak nul-točaka momentne linije jednak rasponu, pa im najmanja debljina može biti 1/30 l , a to
je npr. za raspon od 4 m 14 cm. Glavna armatura može biti samo u donjoj zoni ploče, jer na ležištima
nema opterećenja odozgo. U praksi se prema propisima ipak svaka treća šipka, a često i svaka druga, u
krajnjim desetinama raspona, povija pod kutom od 450 u gornju zonu, u kojoj horizontalno teče nad
cijelom širinom ležišta.
Na slici je prikazana statička dispozicija za ravnu slobodno položenu ploču, sa glavnom armaturom u
pravcu manjeg raspona. U presjeku G-G vidi se položaj glavne armature (1) i razdjelne (2). Teoretski,
ležište za ravne slobodno oslonjene ploče iznosi 8 cm ili je jednaka debljini ploče.
Na zgradama se međukatna armirano-betonska ploča izrađuje zajedno sa serklažom, pa se šipke glavne
armature zbog sigurnije veze mogu produžiti i duže od oslonca.
Slika. Slobodno oslonjena ploča :
O - statička dispozicija ; M - u tlocrtu
c - razmak glavne armature ; m - razmak razdjelne armature
1 - glavna armatura ; 2 - razdjelna armatura
d - debljina ploče ; a - zaštitni sloj
- da bismo dobili što pregledniji uvid cjelokupne armature
radimo tablicu (iskaz armature)
- nacrt armature daje pregledan i detaljan crtež svake šipke
radi jednostavnije izrade i montaže
- na montiranu oplatu postavlja se glavna armatura, u donjoj
zoni ploče, a po potrebi i u gornjoj ako je opterećena na vlak
- na križanjima glavna i razdjelna armatura povezuje se
paljenom žicom – armiraći
- razdjelna armatura raspoređuje koncentrirano opterećenje i
tako opterećuje samo jednu šipku gl. armature
- prema statičkoj određenosti ploče izračunavamo debljinu,
raspon, gustoću i vrstu armature
- razlika između slobodno položene ploče i upete ploče je u
tome što se iznad ploče nastavlja (ne nastavlja) zidanje
nosivog zida
2. Konzolne ploče
Glavna armatura postavlja se u gornju vlačnu zonu. Razmak šipki glavne armature iznosi dvije debljine
ploče, ali ne smije biti veći od 20 cm. Razdjelna armatura se uzima promjera od 5 do 6 mm i postavlja
okomito na pravac glavne, ali ispod nje. Pošto se glavna armatura konzole nalazi u gornjoj zoni, važno ju
je prije betoniranja prekontrolirati. Eventualno spuštanje u donju zonu znači rušenje konzole. Konzolne
ploče upotrebljavaju se za balkone, nadstrešnice i dr.
- ako ploča ima ležaj samo s jedne strane i u njega je upeta - balkon
- uslijed naprezanja javlja se u gornjoj zoni vlačni napon tako da tu
obavezno postavljamo armaturu
- razmak šipki glavne armature je obično 2d, max 20 cm, a razdjelna
armatura O 5-6 mm postavlja se okomito na pravac razdjelne ali
obavezno ispod nje
103
3. Ploče sa prepustima - izrađuju se kao slobodno položene ploče na dva ležaja, monolitno povezane s
konzolom koja čini prepust. Izrađuju se kao međukatne konstrukcije s nadstrešnicom, za terase i sl.
4. Upete ploče - Na zgradama se često izrađuju upete
ploče. Ležišta su im kruto ukliještena u zidove. Kod ove
vrste nosača, osim pozitivnih momenata u polju, javljaju se i
negativni momenti od reakcija na ležajevima. Oni smanjuju
pozitivne momente iz polja tako da se smanjuje debljina
ploče i armatura, što je veoma značajno sa konstruktivnog i
ekonomskog stajališta.
- ležišta ploče su kruto uklještena u zidove a osim vlačnih
naprezanja u donjoj zoni, javljaju se i na krajevima ploče
kao reakcija od ležišta. To je pozitivno jer se smanjuju sile u
sredini raspona pa se tako smanjuje i debljina ploče i kol.
armature.
- armaturu blizu oslonca povijamo u gornju zonu i to
naizmjenično s lijeve i desne strane
5. Kontinuirane ploče - ako ploča s glavnom armaturom leži u jednom pravcu preko više od dva ležaja,
naziva se kontinuirana ploča. Ove ploče kao međukatne konstrukcije postavljaju se kod poprečno
postavljenih zidova zgrada.
- na svakom djelu gdje se ploča nastoji savinuti kao upeta postavljamo u gornju zonu aramtura
- karakteristika svih monolitnih AB ploča, a pogotovo ravnih je da su relativno velike vlastite težine
pr.. ravna ploča debljine 18 cm vidimo koliko iznosi masa 1 m2 ploče
V = 1x1x 0,18 = 0,18 m3
gustoća betna = 2200 kg/m3 x 0,18 = 430 kg
- vilice rebra su Ø 6 mm, glavna armatura Ø 10 – 12
- oplata može biti drvena, ali je bolja limena jer se lakše montira i demontira
- da se donji dio ploče ne vidi, u prošlosti su izvodili žbuku na sloju trstike koja se prethodno učvrstila ne
rebro
- danas radimo razne spuštene stropove
104
B ) Rebraste ploče
Kod većih raspona ili kod velikog opterećenja postaju armirano-betonske ploče debele i teške. Pošto
kod dimenzioniranja presjeka armatura preuzima napone vlaka, a beton napone pritiska, to u ploči beton
ispod neutralne osi nema statičke vrijednosti i on može otpasti, a armaturu treba skupiti na pojedinim
mjestima - u rebrima. Tako nastaju ploče s rebrima koje se sastoje od greda među kojima su razapete
ploče. Greda se u statičkom pogledu smatra kao T nosač, te se sastoji od ploče i rebra.
Rebraste međukatne konstrukcije izrađuju se kao :
-- rebraste međukatne konstrukcije
-- sitnorebraste međukatne konstrukcije
Rebraste međukatne konstrukcije - izrađuju se od armiranog betona, a sastoje se od rebra i ploče koji
čine monolitnu statičko-konstruktivnu cjelinu.
Debljina ploče iznosi od 8 do 12 cm, a visina T presjeka ploče zajedno sa gredom mora se statički
proračunati. Orijentaciono se kreće od 30 do 60 cm. Razmak rebara je od 1,0 do 2,5 m. Širina grede ovisi
o količini armature, koja se ulaže u gredu, te obično iznosi 1/2 do 1/3 visine grede.
Udaljenost armature grede od oplate iznosi najmanje 2,5 cm u zaštićenom prostoru. Međusobna
udaljenost šipki jednaka je najmanje njihovoj debljini, ali minimalno 3 cm. Zbog preuzimanja kosih glavnih
napona iz donje se zone koso prema ležištu u gornju zonu povija min. 1/3 armature koja na kraju
završava kukama.
Za gredaste tavanice uobičajen je i naziv obične rebraste
tavanice "T" presjeka čija se rebra postavljaju na osovinskom
rastojanju većem od 70 cm. Debljina ploče (dp), širina rebra (br) i
njegova visina (dr) utvrđuju se prema osovinskom rastojanju
rebara i u zavisnosti od raspona oslonaca.
Slika. Rebrasta međukatna konstrukcija ; E - aksonometrija ;
1 - greda ; 2 - mort ; 3 - ploča ; 4 - pod ; 5 - zid ; 6 - serklaž
OPLATA - Oplata za rebraste konstrukcije izrađuje se od
dasaka i drvenih ili limenih tabli. Postavlja se na skele.
To je ustvari kombinacija oplate za grede i ploče.
Sitnorebraste međukatne konstrukcije
- to su armirano-betonske međukatne konstrukcije s tankim
rebrima (4-9 cm) razmaka od 33 do 75 cm, i tankom pločom
preko rebara. Izrađuju se zajedno sa serklažima i poprečnim
ukrućenjima.
.
105
10.2. Polumontažni stropovi
Pod polumontažnim stropnim konstrukcijama podrazumijeva se unaprijeđen sistem tradicionalnih
sitnorebrastih armiranobetonskih međukatnih konstrukcija.
Polumontažne stropne konstrukcije se mogu koristiti za sve vrste objekata visokogradnje određene
katnosti i u zonama u kojima prema propisima za građenje u seizmičkim područjima, to nije zabranjeno.
U našoj praksi se najviše koriste za manje obiteljske zgrade. Za veće objekte primjenjuju se
armiranobetonske međukatne konstrukcije koje su za oko 20-30% skuplje od stropova s prefabriciranim
šupljim elementima.
Konstruktivni sklopovi polumontažnih stropova sastoje se od prefabrikovanih i livenih elemenata.
Prefabrikovani blokovi ispune kao izgubljena oplata. U livene elemente spadaju rebra i ploče. Dok su
rebra od armiranog betona, naknadno livene ploče polumontažnih tavanica rijetka se armiraju i uglavnom
imaju funkciju izravnavajućeg sloja ili sloja za monolitizaciju, zavisno od tipa stropa.
Polumantažne stropne konstrukcije od prefabrikovanih rebara razlikuju se od klasičnih armiranobetonskih
po tome što je samo ploča lijevana. Time je proizvodni postupak jednostavniji, a drvenu oplatu je
zamijenila metalna.
Grede ili rebra izrađuju se unaprijed u tvornici, pa se transportiraju na gradilište i na licu mjesta montiraju.
Tada se između rebara postavljaju oplate ili šablone u koje se najprije stavlja armatura, a zatim na licu
mjesta ugrađuje betonska mješavina. Tako se dobivaju ploče ili svodovi koji horizontalno povezuju sva
rebra i daju ravnu površinu ispod budućeg poda.
Postoji nekoliko vrsta ili sistema polumontažnih stropova:
106
SISTEM " FERT "
"Fert" stropna konstrukcija - polumontažna stropna konstrukcija sastavljena od tri osnovna materijala :
opeke, betona i čelika.
Sastoji se od :
-- gredica
-- ispune od opeke
-- betonske monolitne ploče
upotreba – za izradu stropova manjih samostanih objekata
– oblogu kuća
SVOJSTVA : - dobra toplinska i zvučna izolacija,
- laka manipulacija, skladištenje i transport,
- brza i jednostavna ugradnja,
- uklapanje u modularne mjere,
- savršena kombinacija opeke, betona i čelika.
- Nosivost konstrukcije iznosi 300 KN/m2
Slika. Sastavni dijelovi polumontažnog stropa sistema "Fert"
Gredice se sastoje od zavarenog armaturnog nosača i "korita" od pečene gline. Zavareni armaturni
nosač postavlja se u "korita" i zalijeva betonom od sitnog agregata. Nakon očvršćivanja betona u "koritu",
gredice su spremne za montažu.
Šuplja opeka za ispunu izrađuje se u širini koja zajedno s gredicama čini modularnu mjeru od 50 cm.
Visina ispune je obično od 10 do 16 cm, a dužina je 25 cm.
Beton za izradu rebara i tlačne ploče obično je debljine 4 do 5 cm, a maksimalno zrno agregata ne bi
trebalo biti veće od 16 cm.
MONTAŽA
Kod montiranja stropa potrebno je da se postave podupore na razmak od 1,20 do 1,70 m ovisno
o ukupnom rasponu. Na njih se prvo postavljaju gredice na osovinski razmak od 50 cm, zatim se između
gredica postavljaju blokovi ispune. Nalijeganje gredica na zidu treba da je 15 cm, minimum 12 cm. Za
raspone do 4 m treba u sredini raspona predvidjeti poprečno armirano betonsko rebro za ukrućenje,
širine od 12 do 15 cm, a za raspone veće od 4,5 m i dva ukrućenja, a nastali se otvor zatvori daskom.
Iznad blokova ispuna montira se konstruktivna armatura, mreža od profila veličine 6 mm na razmaku od
25 cm, što zahtijevaju propisi za gradnju u seizmičkim područjima. Na mjestu pregradnih zidova, kao i
kod većih opterećenja gredice se grupiraju po dvije zajedno jedna uz drugu. Nakon montaže betonira se
tlačna ploča zajedno s rebrima i serklažnim betonom MB 20 i agregatom 0 - 16 mm. Debljina tlačne ploče
trebala bi iznositi 4 - 5 cm. Prije samog betoniranja treba počistiti i višekratno navlažiti montirane gredice i
ispune, te provjeriti podupore. Prilikom betoniranja kolica s betonom moraju se voziti po položenim
mosnicama, a nikako po blokovima ispuna. Podupore se mogu skinuti nakon 15 dana od dana
betoniranja.
"Fert" stropna konstrukcija izvodi se pretežno kao prosta greda. Kod
raspona većih od 3m obvezna je izrada jednog ili više rebara za
ukrućenje. Početna (i završna) gredica montira se tik uz poprečni zid,
pa se betonira zajedno sa serklažom. Za nošenje pregradnih zidova
paralelnih s gredicama treba unaprijed centrično postaviti gredice
jednu uz drugu, pa onda betonirati.
107
STATIKA - U pogledu statike ova konstrukcija u fazi eksploatacije djeluje kao sitno rebričasti strop,
- računat kao prosta greda. Visina konstrukcije je 19 cm.
- Vlastita težina 2,8 KN/m2, a završna konstrukcija cca 4,15 KN/m2.
- Nosivost konstrukcije iznosi 300 KN/m2 netto.
- Faktor sigurnosti 1,65.
SKLADIŠTENJE - gredice su povezane i paletizirane u paketu od 34 komada. Kod skladištenja gredice
moraju biti složene na poprečne drvene letve, jedan metar od kraja gredice, ovako se može složiti najviše
sedam redova, s time da su poprečne letve između redova uvijek jedna iza druge.
108
SISTEM " POROTHERM "
Sastoji se od :
-- kompletni stropni sistem uz nosive gredice i stropnu ispunu čine:
ƒ POROTHERM serklaž
ƒ POROTHERM podložak
-- razmak gredica 60 cm – jednostavna, brza i ekonomična gradnja
SVOJSTVA - male deformacije
- manja količina armature zbog prednapinjanja
- veća visina opečnih elemenata - bolja toplinska izolacija
- veća debljina tlačne ploče – bolja zvučna izolacija
- jednostavniji transport
- kvaliteta proizvoda
- jednostavno provođenje elektroinstalacija
- stropna površina idealna za žbukanje
upotreba – za izradu stropova manjih samostanih objekata
– oblogu kuća
OSNOVNE DIMENZIJE STROPNOG SUSTAVA POROTHERM
- Ukupna visina stropa iznosi 22 cm
- Debljina tlačne betonske ploče je 6 cm
- Duljina gredica 275-675 cm (korak 25 cm)
stiropo
POROTHERM
POROTHERM
cem.
POROTHERM
30 ili 38
POSTAVLJANJE GREDICA
- Gredice se postavljaju na osnom razmaku od 60 cm
- Minimalno nalijeganje gredica na zid iznosi 12 cm
- Gredice se postavljaju na ravnu podlogu od cementnog morta
109
TLOCRT
gredice
zid
zid
smjer slaganja ispune
60
60
POROTHERM 60
POROTHERM gredica
POPREČNO REBRO ZA UKRUČENJE
- Kada su stropni rasponi veći od 3,0 m
- Na mjestu gdje će se izvesti rebro
- NE TREBA POSTAVLJATI OPLATU
presjek A-A
Ø8 mm/25 cm
A
4Ø10 mm
TLOCRT
POROTHERM podložak
A
110
POROTHERM serklaž
POROTHERM
serklaž
30 ili 38
Prednosti korištenja POROTHERM serklaža
-
odlična toplinska svojstva
brza i jednostavna ugradnja
dobar nosač žbuke
planiranje i gradnja korištenjem kompletnog opečnog sustava
MONTAŽA
Nadvišenje POROTHERM gredica prije betoniranja tlačne ploče
POROTHERM gredice je potrebno podupirati tako da one prije betoniranja tlačne ploče u polovici
raspona imaju nadvišenje u vrijednosti l/300.
PODUPIRANJE GREDICA
- postavljanjem podupore na gradilištu spriječava se lomljenje gredica
- POROTHERM gredice za vrijeme građenja podupirati na razmaku od max.150 cm
- gredice podupirati tako da one u polovini raspona imaju nadvišenje l/300
raspon
nadvišenje
3,0 m
4,0
5,0
6,0
1,0 cm
1,3
1,7
2,0
POROTHERM gredica
1,5 m
111
1,5 m
Detalji
112
10.3. Montažne stropne konstrukcije
Montažni stropovi razlikuju se od polumontažnih po tome što su im svi nosivi elementi prefabricirani, pa je
građenje brže, jeftinije i još manje ovisno o vremenskim prilikama. Prednost je ovih stropova i u tome što
su odmah nosivi i ne trebaju oplatu osim skele za montažu.
Konstruktivni sklopovi montažnih stropova sastoje se od prefabrikovanih ploča, greda i rebara, različitih
po obliku, sastavu i dimenzijama.
Ploče montažnih stropova mogu biti punog ili šupljeg presjeka, profilirane, kazetirane ili naborane
(primjenjuju se kao krovne konstrukcije). Proizvode se kao panoi manjih ili većih debljina na istim ili
različitim širinama i dužinama.
Rebra i grede su punih presjeka različitih profila. Za rebra se može reći da su obično presjeka "I",
običnog, duplog ili obrnutog "T" presjeka ili specijalno profilirana. U rijetkim slučajevima, grede su šupljeg
presjeka.
Slika. Montažni rebrasti stropovi
113
11. STUBIŠTA
Stubišta su vertikalni ili kosi konstruktivni elementi za svladavanje visinskih razlika tj. za penjanje
s nižeg na viši ili silaženje s višeg na niži visinski nivo.
Za savlađivanje visinskih razlika između dijelova zgrada i katova mogu se koristiti rampe, stepenice,
liftovi (dizalice) i pokretne stepenice (eskalatori) zavisno od kuta nagiba ravnine između točaka u prostoru
koje treba povezati.
Kao vertikalne komunikacije za pješački promet služe stepenice i rampe. Za privremene veze između
raznih katova služe i ljestve. Osim toga, imamo i mehanizirane vertikalne komunikacije i to dizalice raznih
vrsta i pokretne stepenice. Dizalice su redovno vertikalne, izuzetno su pod uglom manjim od 90º, a sve
ostale vrste vertikalnih komunikacija su pod manjim ili većim kutem, koji zatvaraju sa horizontalnom
ravninom.
U zatvorenom prostoru stepenište može biti između bočnih i čeonih zidova (zatvoreno stepenište) ili
slobodno postavljeno u prostoru za komuniciranje (otvoreno stepenište).
U zgradarstvu stubišta imaju vrlo važnu funkciju i ulogu, tehničko-praktičnu i estetsko-arhitektonsku, te
zato stubišta moraju zadovoljiti određenim osnovnim zahtjevima i propisima :
1. sigurno i ugodno hodanje po stubištu sa odgovarajućim usponom, odmorištima (podestima), dovoljnom
širinom krakova, sa čvrstom ogradom uz dobro danje i umjetno osvjetljenje, potrebnu nosivost i
vatrosigurnost.
2. nagib stepenica u jednom stubištu mora biti kroz sve katove isti, a za tavan i podrum može stubišni
krak biti sa strmijim nagibom. Razlike visina katova u istoj zgradi svladavaju se većim brojem stepenica, a
ne većim nagibom krakova istog stubišta.
3. višekatne zgrade moraju imati bar jedno stubište izrađeno od negorivog materijala, a u jedno-etažnim
zgradama stubište se može izvesti od drveta.
Širina stepenica, odnosno stubišnog kraka, ovisi od vrste objekta za koji je predviđeno stubište, njegove
namjene i katnosti objekta. Kod javnih objekata širina stubišnog kraka se izračunava prema broju ljudi
koji će ga koristiti (robne kuće, i slično).
Stubišta mogu biti različita prema obliku, položaju u prostoru, namjeni i načinu izrade. Osnovne razlike
između stubišta ogledaju se kroz materijal od koga se izrađuju i kroz njihove konstruktivne sklopove.
Vrste stubišta po obliku
Podjela stubišta na vrste prema obliku vrši se na osnovu oblika tlocrta stubišnog prostora i broja stubišnih
krakova. Tlocrti stubišnog prostora mogu biti kvadratnog pravokutnog, trapeznog, višekutnog, elipsastog,
kružnog ili polukružnog oblika.
Prema broju krakova stubišta mogu biti jednokraka, dvokraka, trokraka i četverokraka.
Standardni tipovi stubišta su obično s jednim ili dva kraka pravokutnog tlocrta. Na izbor oblika stubišta
utječe niz uvjeta od kojih su primarni namjena objekta, materijal i način izrade.
RAVNA STUBIŠTA
ZAVOJITA STUBIŠTA
114
PODJELA STUBIŠTA PREMA MATERIJALU
Podjela stepeništa na vrste vrši se zavisno od toga da li su svi elementi rađeni od istog ili od različitih
materijala.
Zato se stubišta prema materijalu dijele na:
- stubišta od opeke,
- stubišta od kamena,
- metalna stubišta,
- drvena stubišta,
- betonska i armiranobetonska stubišta i
- stubišta od mješovitih materijala.
Zidana stubišta od opeke i kamena su obično vanjska. Metalna stubišta se primjenjuju, uglavnom, u
industrijskim zgradama, drvena u stambenim zgradama, dok se armiranobetonska stubišta i stubišta od
mješovitog materijala koriste za sve objekte visokogradnje prema važećim propisima. Armirano-betonske
stepenice i podesti od betona, prema značaju objekta i prema troškovima izrade, oblažu se prirodnim ili
umjetnim kamenom ili drugim materijalom.
PODJELA STUBIŠTA PREMA NAČINU IZRADE
Pod načinom izrade podrazumijevaju se radni postupci (tehnologija građenja) koji mogu biti zanatski ili
industrijalizirani.
Zato se prema načinu izrade stepeništa dijele na:
- monolitna (tradicionalna) stubišta
- montažna (prefrabricirana) stubišta
- polumontažna stubišta
Kod tradicionalnih stubišta elementi konstruktivnih sklopova rade se zanatski, na licu mjesta. Kod
prefrabriciranih stubišta primjenjuje se industrijaliziran sistem izrade - montaža gotovih elemenata.
Suvremeni način izrade stubišta karakterizira kombiniran, zanatsko industrijaliziran sistem građenja.
Neki elementi stubišnih sklopova rade se tradicionalno a neki po sistemu prefabrikacije.
PODJELA STUBIŠTA PREMA NAMJENI I POLOŽAJU U PROSTORU
a) vanjska stubišta (vrtna, javna, ulazna).
b) podrumska i tavanska stubišta.
c) stubišta višekatnih zgrada, unutarnja.
d) stubišta unutar stana.
Vanjska stubišta služe za savladavanje visinskih razlika između ravnina u prostoru.
Unutrašnja stubišta služe za savladavanje visinskih razlika u nivoima između pojedinih prostorija ili
katova jednoga stana odnosno pojedinih etaža višekatnih objekata ili galerija u velikim halama i
kupolama.
Stubišta koja povezuju pojedine prostorije ili katove jednog stana (dupleks stanovi), kao i ona koja
povezuju galerije u jednom prostoru, obično su slobodna. Za povezivanje katova kod višeetažnih
objekata koriste se, uglavnom, zatvorena stubišta između bočnih i čeonih zidova.
Stubišta objekata visokogradnje dijele se prema namjeni na prilazna, ulazna, glavna i pomoćna. Prilazna
ili ulazna stubišta služe za savlađivanje visinske razlike između kote terena i prizemlja zgrade ili kote
ulaza i prizemlja. Prilazna stubišta su obično ispred ulaza u zgradu i pokrivena nadstrešnicom dok su
ulazna u samom objektu - hodniku, i sličnoj prostoriji.
Glavna stubišta služe za povezivanje svih etaža u objektu, a može ih biti jedno ili više. Zavisno od
veličine, katnosti i namjene objekta, ova stubišta mogu biti smještena u centralnom ili rubnom dijelu
objekta. Pod pomoćnim stubištem podrazumijevaju se požarne ili pomoćne stepenice koje mogu biti
vanjske ili unutarnje, ovisno od namjene objekta i važećih građevinskih propisa.
115
UNUTARNJA STUBIŠTA (ELEMENTI)
Osnovni elementi stubišta su stepenice, kose i horizontalne ploče, kose i horizontalne grede i vertikalni
oslonci (zidovi ili stupovi). Skup od nekoliko elemenata čini sklop. Stoga se pod stubištem
podrazumijevaju sklopovi stubišnog kraka i stubišnog podesta.
Konstruktivni sklop stubišnog kraka predstavlja skup stepenica, kosih ploča ili kosih greda nosača i
vertikalnih oslonaca. Konstruktivni sklop stubišnog podesta (odmorišta) predstavlja skup horizontalnih
ploča (podestne ploče), horizontalnih greda (podestne grede ili podvlake) i vertikalnih oslonaca.
Zajednički elementi stubišta, koji mogu biti dio sklopa stubišnog kraka ili stubišnog podesta, su vertikalni
oslonci i stubišne ograde.
Ako je potrebno povezati dva nivoa sa kosinom do 45, gornja površina kosine stepenasto se nazupča
nizom manjih horizontalnih površina-gazišta, na koje se noga može u hodu stabilno osloniti, odnosno
izrađuju se stepenice.
Stepenica je konstruktivni element kojim se hodom može preći sa jedne na drugu, višu ili nižu površinu.
Veći broj stepenica istih visina i širina gazišta čini stubište. Sigurno i udobno kretanje ljudi po njima
moguće je jedino ako su projektirane i izvedene prema pravilima i propisima za njihovu izradu.
Unutarnje stepenice postavljaju se u poseban stubišni prostor koji je izdvojen od ostalih prostora
stubišnim zidovima.
NAZIVI POJEDINIH ELEMENATA STUBIŠTA U STUBIŠNOM PROSTORU
1. Stube, stepenice (AB, kamen, drvo, čelik)
2. Stubišni krak (lk) - pravilan neprekinuti niz triju ili više stepenica (min. šk = 75 cm)
3. Podest ili odmorište - horizontalna ravna površina kojom se prekida stubišni krak.
Razlikujemo katni (Sp) i međukatni (Mp) podest.
Katni podest je u nivou međukatne konstrukcije. (dp = 120 - 150 cm)
4. Katna visina (H) - vertikalni razmak između nivoa gotovih podova dvije susjedne etaže.
Zbroj visine prostorije (h) i debljine međukatne konstrukcije (k) ili H = h + k
5. Konstruktivna širina stubišnog kraka (a) - jednaka je dužini stepenice
(bez eventualne dužine ugrađivanja stepenica u zid).
6. Korisna širina stubišnog kraka (b) - razmak od ograde do završene površine zida.
Određuje stvarnu upotrebnu širinu stepenice.
7. Ograda stepenica - obavezan element, a služi da zaštiti osobe na stubištu (v = 0,90 - 1,0 m)
8. Linija hoda (penjanja) - crta se po sredini stubišnog kraka i međupodesta.
Na njoj se upisuju broj i dimenzije stepenica, a strelicom pokazuje smjer penjanja.
9. Prilazna stepenica (I) - prva stepenica na koju se stupa pri penjanju na stubišni krak.
10. Izlazna stepenica (II) - posljednja stepenica u stubišnom kraku prema katnom podestu.
Stepenica je određena svojom širinom, visinom i dužinom.
11. Gazište (š) - horizontalna površina između čela dvije susjedne stepenice.
12. Visina stepenice (v) - visinska razlika dvije susjedne stepenice.
14. Dužina stepenice - odgovara najčešće konstruktivnoj širini stubišnog kraka.
Pod dimenzioniranjem elemenata stubišta podrazumijeva se utvrđivanje njihovih funkcionalnih dimenzija,
širine i dužine. Dimenzije nosivih elemenata utvrđuju se statičkim proračunom na osnovu opterećenja i
njihovih osobina u konstruktivnim sklopovima.
Širina stepenišnog prostora (Ls) predstavlja zbroj širina jednog ili više stubišnih krakova i rastojanja
između njih (d). Dužina stubišnog prostora predstavlja zbroj dužina stubišnog kraka i širina podesta.
116
11.1. Monolitna stubišta
Armirano-betonske konstrukcije stepenica na zgradama primjenjuju se zbog njihovih konstruktivnih
svojstava, otpornosti na požar, trajnosti, mogućnosti izrade u svim oblicima, uklapanja u sve oblike
stubišnog prostora, kao i izrade po svim sistemima izrade zgrada.
Podjela armiranobetonskih stepenica na tipove i vrste vrši se prema obliku stubišnog prostora, broju
krakova, konstrukciji i načinu izvođenja. Izbor vrste stubišta koje će se primijeniti ovisi o namjeni,
konstruktivnom sistemu i tehnologije izvođenja samog objekta.
U konstruktivnom pogledu kose armirano-betonske stubišne ploče opterećene su korisnim opterećenjem,
stepenicama i ogradom, koje zajedno sa vlastitom težinom prenose na oslonce.
Osnovne vrste stubišta prema konstrukciji, statički gledano su: konzolne, upete i slobodno oslonjene
stepenice. Za upete ili slobodno oslanjanje elemenata stubišta koriste se stubišni zidovi ili nosive grede.
a) Dvokrako stubište na koljenastim AB pločama
Armirano-betonske kose stubišne ploče oslanjaju se
na podestne ploče, u koje su djelomično upete.
Podestne ploče primaju opterećenje cijelom svojom
širinom. Donja strana stubišne konstrukcije je samo
koljenasto izlomljena. Ovaj sistem je pogodan za
izradu oplate. Primjenjuje se kod zgrada sa visinom
kata oko 2,5 m i tada je debljina kose ploče oko 9 10 cm, a podestne oko 14 cm.
117
b) Dvokrako stubište sa stepenicama na kosim AB pločama oslonjenim na podestne grede
Cjelokupno opterećenje na jedan stubišni krak prima kosa
armirano-betonska ploča i prenosi ga na dva oslonca, u
ovom slučaju niži i viši podestni nosač.
Podestni nosači oslanjaju se na stubišne zidove. Širine su
od 20 - 25 cm, a visine 30 - 40 cm. Podestni nosač je
zajednički oslonac za kosu ploču stubišnog kraka i za ravnu
podestnu ploču. Debljina podestne ploče je 8 - 10 cm.
Stepenice na kosim pločama oslonjenim na podestne
nosače izrađuju se kao monolitne lijevanjem betona u
prethodno postavljenoj oplati sa armaturom, koja obuhvaća
podeste, podestne nosače i stubišne krakove. Naknadno,
preko hrapave površine kose AB ploče dobetoniraju se
stepenice.
c) Dvokrako konzolno stubište
Pod konzolnim stubištem podrazumijeva se ono
stubište kod koga su elementi kraka jednostrano
upeti, odnosno konzolni. Elementi kraka mogu biti
samonosivi stepenice kao konzolne grede i konzolne
kose ploče, ukliještene u vertikalne oslonce (zidove ili
stupove) ili kose grede (nosače). Zavisno od vrste i
položaja glavnih nosača u sklopovima stubišnog
kraka i podesta, u statičkom smislu, stubišni krak i
podest su odvojene cjeline. Konzolne stepenice su
kod nas zabranjene, jer su veoma nestabilne u
slučaju zemljotresa.
Izrađuju se najčešće kod jednosmjernih stepenica.
Stubišna konstrukcija sastoji se iz dva elementa.
Jedan element je kosa greda sa nazupčanom
gornjom površinom na koju se postavljaju i učvršćuju
stepenišna gazišta. To su konzolne ploče sa armaturom u gornjoj zoni.
AB stubište se izrađuje se izlijevanjem betona u postavljenoj oplati sa montiranom armaturom u nosivoj
konstrukciji stubišta. Same stepenice, odnosno nazupčani dijelovi, jesu od nabijenog betona. Betonska
smjesa može se izlijevati istovremeno za ploču i stepenice. Oplata za stepenice sastoji se samo iz
nasatično postavljenih dasaka, učvršćenih u nazubljene daske na licu stubišnog kraka. Sa gornje,
gazišne strane ulijeva se beton, nabija i ravna. Vođice za ravnanje površina gazišta su gornje površine
nasatičnih dasaka na čelima stepenica.
118
Dimenzioniranje stepenišnog prostora
Dimenzioniranje stubišnog prostora vrši se zavisno od niza činilaca kao što su: oblik, položaj i broj
stepenišnih krakova, vrsta i broj liftova, oblik i veličina prostora posebne namjene, konstruktivni
sistem stepeništa, materijal i tehnologija izrade.
KRETANJE STEPENICAMA
Udobno kretanje ljudi stepenicama moguće je ako su projektirane i izvedene prema proračunima,
propisima i pravilima za izradu stepenica. Proračun stepenica odnosi se na utvrđivanje pravilnog
međusobnog odnosa visine stepenice (V) prema širini gazišta (Š). Ovaj odnos (V/Š) istovremeno
označava nagib stepenica ili tg α .
Dužina koraka odrasle osobe pri kretanju horizontalnom površinom iznosi 61 do 63 cm. Kako je penjanje
dva puta teže od hoda po ravnoj površini, uzima se da dvostruka visina stepenica zajedno sa visinom
gazišta treba biti 61 - 63 cm.
Slika. Shematski prikaz koraka ; V - visina stepenice ;
Š - širina stepenice ;
Dakle, formula za izračunavanje stepenica glasi :
2V + Š = 63 cm ; Š = 63 - 2V ;
Prema tome, visina stepenica i širina gazišta su u stalnom odnosu. Ukoliko je veća visina stepenica,
utoliko se širina gazišta smanjuje.
Ispitivanjem izvedenih stepenica sa različitim odnosima penjanja došlo se je do zaključka da su
najudobnije stepenice kod kojih je visina 17 cm, a širina gazišta 29 cm. Razlika između širine gazišta i
visine iznosi :
Š - V = 12 cm, što potvrđuje da je najpovoljniji odnos kada je gazište veće od visine za 12 cm.
Koje će dimenzije biti usvojene, ovisi o namjeni zgrade, broja ljudi koji se njima služe i od raspoloživog
prostora za njihov smještaj, kao npr.
- višeetažne javne zgrade - 16/30 ; - bolnice - 14/34.
- stambene zgrade - 17/29 ; - škole - 16/30.
a) Određivanje širine stubišnih krakova
Širine stubišnih krakova ovise o namjeni zgrade, raspoloživog prostora, broja ljudi koji se na njima kreću,
kao i važnosti stepenica.
Najmanja širina za unutrašnje stepenice jednog stana iznosi 75 cm.
Najveća širina stepenica i to za javne i poslovne zgrade iznosi 210 cm.
Uobičajena širina stepenica za stambene zgrade iznosi 120 - 150 cm.
b) Stubišni podesti
Podesti, kojima je gornja površina približno u onoj visini u kojoj su i površine podova u prostorijama iste
etaže, nazivaju se glavni podesti. Podesti se kao i međupodesti izrađuju kao armirano-betonske nosive
ploče.
Dužina podesta i međupodesta utvrđuje se dužinom jednog do dva koraka s dodatkom jedne širine
stepenice.
Formula za dužinu podesta glasi:
Lp = n x 63 + Š
119
U praksi se, međutim, dužina međupodesta uzima da bude ista kao i širina stubišnog kraka (120 cm).
Glavni podest je uvećan (130 - 150 cm). Za škole dužina podesta jednaka je širini stubišnog kraka
uvećana za 20 cm.
Podesti su dio stepenišnog prostora koji ima dvojnu namjenu: da služi za odmor prilikom penjanja i za
ulazak u prostorije odnosno stanove svakog kata. Prostor između stepenišnih krakova sa koga se ulazi u
prostorije ili stanove obično se naziva podest a prostor koji služi za predah prilikom penjanja polupodest.
Funkcionalne dimenzije stubišnog podesta i polupodesta su širina (lp) i dužina (Lp).
Dužina podesta kod standardnih stepeništa jednaka je širini stepenišnog kraka (Lp=lk), dok širina
podesta zavisi od vrste stepeništa prema obliku i broju krakova.
Kod jednokrakih stepenica širina stubišta jednaka je zbroju širine kraka, komunikacionog prostora pored
njega i razmaku između njih što iznosi lp=1,30+0,50+1,80=3,60m.
Širina podesta dvokrakih stepenica jednaka je zbroju širina krakova i rastojanja između njih i iznosi
lp=1,20+1,20+0,10=2,50 m.
Visinska rastojanja između podesta odnosno podesta ili polupodesta dobivaju se na osnovu broja
stepenica (n) i visina čela (h) usklađenih sa katnom visinom (H). Tako je visinska razlika između podesta
jednokrakog stepeništa jednaka katnoj visini i iznosi H=16x17,5=2,80m.
Kod dvokrakog stubišta visinska razlika između podesta i polupodesta jednaka je polovini katne visine i
iznosi H/2=2,80/2=1,80cm.
120
11.2. Polumontažno stubište
Na licu mjesta se najprije izbetoniraju kose stubišne ploče, a naknadno se postave definitivno obrađene
stepenice od prirodnog ili umjetnog kamena - betona, drveta ili metala. Na ovaj način sprječava se
oštećenje stepenica pri obavljanju drugih grubih radova na objektu.
Kosa stubišna ploča izvodi se sa stepenastim nazupčenjem sa gornje strane koji služi za oslanjanje
stepenica. Preko ovakvih nosača postavljaju se gotove gazišne ploče.
11.3. Montažno stubište
To je stubište koje se sastoji od prefabriciranih elemenata koji se na objektu ugrađuju montažom. U
prefabrikaciji može biti proizveden tako da se ugrađuje kao potpuni element ili izrađen od pojedinih
prefabriciranih elemenata koji se sastavljaju u cjelinu na licu mjesta.
Potpuni prefabricirani element za stubište proizvodi se u širini stubišnog kraka, a dužinom obuhvaća i
stubišni krak i podeste.
Konstruktivni sklop montažnih stepenica može se postići kombinacijom različitog broja pojedinačnih
elemenata.
Općenito, prefabricirano stubište sastoji se iz slijedećih elemenata :
-- stepenica,
-- nosiva ploča (tetiva)
-- podest sa podestnim nosačima.
Prefabricirani podest može biti ravna armirano-betonska ploča ili sa šupljim tijelima ispuna. Prefabricirani
podestni nosači proizvode se sa utorima za oslanjanje dva paralelna nosača međusobno učvršćena
čeličnim šipkama. Ti nosači su proizvedeni sa stepenastim nazupčenjem sa gornje strane koji služe za
oslanjanje stepenica. Na ležišta između podestnih nosača slažu se stepenice u kraku počevši od
pristupne.
Primjeri montažnih armirano-betonskih stubišta :
Slika. Elementi stuba u obliku slova L
i specijalno nazupčane tetive
Slika. Stube trokutnog profila s uzdužnom
šupljinom i tetivama u obliku slova L
121
U ovom je sistemu stuba poprečnog presjeka u obliku slova L, pa je dulji krak nastupnica, a kraći
prednjica. Stube se umeću među tetive također u obliku slova L, pa kraći krak služi kao ležište krajeva
prednjeg dijela i krajeva stražnjeg dijela nastupnice.
Slika. Stube u obliku slova L i tetive nazupčane na nutarnjoj strani za
armirano-betonska montažna stubišta
122
11.4. Oblaganje stubišta
Pod masivnim stepenicama podrazumijevaju se stepenice od opeke, kamena i betona (livene ili
prefabricirane). Postavljanje ovakvih stepenica u zatvorenom prostoru zahtijeva završnu obradu —
profiliranje i oblaganje - zavisno od njihove namjene i vrste objekta u kojima će se koristiti.
Oblikovanje odnosno profiliranje stubišta vrši se prema materijalu od koga su rađeni ukoliko nije
predviđeno oblaganje stepenica i to: gazišne površine, čeone površine i obrazne površine. Obrada donjih
strana stepenica, odnosno stepenišnog kraka, obično se vrši kao kod plafona ukoliko ne postaje posebni
uvjeti.
Materijali koji se obično primjenjuju za oblaganje gazišnih, čeonih i obraznih površina stepenica su: drvo,
metal, teraco, guma, linoleum, keramičke pločice specijalno prefabricirane i mramorne ploče.
Izbor materijala za oblaganje stepenica vrši se zavisna od njihove namjene i vrste objekta u kojima će
stepenice koristiti. U višekatnim stambenim zgradama najčešće se za oblaganje stepenica i podesta
koristi teraco. Obloga od drveta - obično daska debljine do 2,5 cm primjenjuje se za stepenice u
individualnim porodičnim zgradama, dupleks stanovima i manjim
turističko ugostiteljskim objektima
(motelima, odmaralištima i slično). Guma i linoleum, kao materijali koji prigušuju udarni zvuk i lako se
održavaju, primjenjuju se najviše za oblaganje stepenica u javnim objektima sa velikim prometom
(robne kude, administrativno-poslovne zgrade, kino dvorane i drugi slični objekti). Oblaganje gazišta
metalnim pločama obično se vrši u industrijskim objektima. U reprezentativnim zgradama uobičajeno je
da se stepenice oblažu mramornim pločama ili glaziranim keramičkim pločicama. Materijal koji se
primjenjuje za oblaganje industrijskih ili pomoćnih stepenica je cementna košuljica. Za oblaganje drvetom
u gazištu je potrebno postaviti drvene pakne trapezastog oblika ili tiplove za koje se pričvršćuju gazišta
od dasaka. Veza dasaka čela i gazišta vrši se na isti način kao i kod stepenica od drveta.
Ukoliko se oblaganje čela i gazišta vrši gumom, linoleumom, keramičkim pločicama ili mermernim
pločama, preko čeonih i gazišnih površina se prethodno postavlja sloj cementnog morta debljine 1,5 cm.
Obloga od teraca je debljine 4,0 cm za gazišta a 3,0 cm za čela stepenika. Metalne ploče za oblaganje
gazišta su specijalna profilisane. Postavljaju se direktno na gazišnu površinu sa povijenom ivicom koja
prelazi preko cementne košuljice kojom je obloženo čelo stepenice.
Oblaganje obraznih površina stepenica vrši se po pravilu od istog materijala kao i kod čeonih i gazišnih
ali se rijetko primjenjuje u suvremenim objektima.
Prema vrsti i važnosti pojedine zgrade, stubišta se uređuju raznim namazima i oblogama.
To može biti :
-- cementni namaz (smjese 1 : 2)
-- obloga od ploča pr. kamena
-- obloga od linoleuma, gume i plastike
123
12. PODOVI
Podovi - horizontalne površine po kojima se hoda, a izrađuju se kao jednostavne ili obložene
konstrukcije što zavisi o namjeni prostorije, kao i od položaja poda (podrum, prizemlje, potkrovlje)
Podna konstrukcija - jedan ili više slojeva materijala koji leže na čvrstoj podlozi
(zemljištu, međukatnoj konstrukciji ...).
Svojim tehničkim i estetskim svojstvima trebaju omogućiti kretanje ljudi, strojeva ili vozila, nošenje
nepokretnog tereta; da omoguće zaštitu od toplote, hladnoće, vode, vlage i udarnog zvuka kao i da
svojim izgledom učine prijatan rad ili boravak u prostorijama.
Zahtjevi koji se postavljaju na podnu (međukatnu) konstrukciju su toplinska i zvučna izolacija.
Da bi u potpunosti odgovorili svojoj namjeni, podovi trebaju odgovarati važećim građevinskim propisima
za završne radove u zgradarstvu a posebno onima koji se odnose na zvučnu i toplotnu zaštitu zgrada.
Podne konstrukcije (kao sastavni dio gotovih međukatnih konstrukcija) sastoje se od:
- osnovnih (primarnih) i dodatnih (sekundarnih) elemenata.
Primarni elementi su obavezni za sve vrste podnih konstrukcija dok sekundarni obuhvaćaju slojeve koji
obavezno ulaze u sklopove ako je to uvjetovano namjenom ili važećim propisima.
Osnovni elementi podnih konstrukcija su:
- podne podloge (PP) - elementi višeslojnih podnih konstrukcija preko kojih se postavljaju podne obloge i
trebaju biti od čvrstih materijala koji omogućuju stabilnost i povezivanje sa oblogom u monolitnu cjelinu.
Livene podne podloge (PPL) imaju najširu primjenu a mogu biti od cementnog i gipsanog morta, raznih
vrsta betona (običan, keramzit ili perlit beton), asfalta i sl.
- elastični slojevi (E) - elementi za prigušivanje zvuka - moraju biti od takvih materijala koji će
svojim fizičko-kemijskim svojstvima zadovoljiti u pogledu zvučne izolacije i zvučne propustijivosti
- ploče od tvrde pjene, pluto i elastificiranog stiropora.
- podne obloge (PO) – rade se od materijala koji su izdržljivi na pritisak, prodor namještaja i habanje. One
trebaju biti stabilne, sigurne, vodonepropusne, otporne prema kemikalijama, da osiguraju lako održavanje
i da odgovaraju propisima o protupožarnoj zaštiti.
Dodatni elementi podnih konstrukcija su:
- hidroizolacioni slojevi (HI),
- slojevi za toplinsku i zvučnu zaštitu (termo-zvučni izolatori (TZI)) i
- dodatni slojevi za zaštitu od kondenziranja vlage (DS) (parne brane).
Podne konstrukcije dijelimo na dvije grupe:
a)krute podne konstrukcije (K) -primjenjuju se za objekte kod kojih nije potrebna zvučna izolacija
b) elastične podne konstrukcije (E) (plivajuće podove). - primjenjuju se u zgradama koje
trebaju zvučnu zaštitu (stambene zgrade).
- kod krutih podnih konstrukcija obavezni primarni slojevi su podne obloge i podne podloge
- kod plivajućih podova pored obloga i podloga još je i elastičan sloj za prigušivanje zvuka.
124
Plivajući podovi
Zvuk
Buka se širi zračno ili preko elemenata konstrukcije. Zbog velike gustoće materijala,
nosivi elementi su loš izolator od udarnog zvuka koji nastaje u direktnom kontaktu s
podlogom (hodanje, trčanje, pomicanje namještaja…)
Povijest
- podne konstrukcije su uglavnom izvođene sa podlogom na sloju pijeska
rasutim preko međukatne konstrukcije
- ovaj sitnozrni materijal je apsorbirao zvuk
Danas
- prodiranje udarnog zvuka se sprečava izvođenjem tzv. plivajućih
podova (standardni način izvođenja zvučne izolacije)
Što su plivajući podovi?
To su podovi kod kojih podloga leži (pliva) na izolacijskom sloju i nema dodira sa nosivom konstrukcijom
ili instalacijama u podu.
- umetanjem elastičnog materijala gornji se sloj građevnog elementa odvaja od donjeg nosivog sloja, a
jednako tako i od svih vertikalnih dijelova kao što su: zidovi, instalacije, i dr..
Način izvedbe
Odvajanje od nosive konstrukcije (AB ploča) - izvodi se tako što se na međukatnu konstrukciju polažu
izolacijski materijali koji upijaju zvuk.
(mineralna vuna, stiropor, tvrde pjene od umjetnih masa, staklene vune i sl.)
- debljina sloja je od 4-10 cm što ovisi o namjeni prostorija i vrsti poda.
Odvajanje od zidova – izvodi se tako da se u prostor do zida postavljaju rubne trake visine oko 10 cm.
(trake se rade od stiropora, rebrastog kartona i sl.)
Primjer materijala: Novolit Stiropor EPS – ploče debljine = 20 mm (Elastificirani ekspandirani polistiren)
Blokovi stiropora se nakon vađenja iz kalupa odmah prešaju na znatno manji volumen. Ovim se
postupkom utječe na molekularnu strukturu a rezultat je povećana elastičnost, odnosno niža vrijednost
dinamičke krutosti.
Kada se blokovi stabiliziraju se na oko 10 – 15 % manji volumen od početnog, ploče se režu na 10 %
veću debljinu od nazivne. (nakon opterećenja (500 kg/m2). sa betonskim estrihom (debljine 4- 6 cm)
trajno će zadržati svoju nazivnu debljinu).
PE folija Zaštita izolacije
- debljine 0.2 mm sa preklopima 20 cm punoplošno se polaže na EPS i podigne uz vertikalne
trake najmanje 2 cm iznad predviđene razine estriha.
Svrha postavljanja PE folije je spriječiti istjecanje cementnog mlijeka (prilikom izvođenja mokrih podloga
(CM)) i nastanka zvučnog mosta između estriha i nosivog građevnog elementa poda.
Estrih / košuljica
Debljinu betonske podloge - estriha treba proračunati (najmanje 4 cm). Estrih se preporučuje izvesti od
mikrobetona, po potrebi armiran lakom čeličnom mrežom.
Vrste podloga
Plivajuće podloge prema načinu izvedbe dijelimo:
Mokre podloge: (cementno betonske podloge)
Suhe podloge: (ploče od iverice ili gispkartonske ploče)
- izvode se kod sanacije postojećih konstrukcija
(poboljšanje toplinske i zvučne izolacije)
125
ESTRIH podovi
- tako zovemo sve podloge koji se izvode preko plivajućih materijala, a ispod različitih obloga od
keramike, drveta ili PVC-a.
- najčešće je riječ o podlogama od cementnog morta i gipsa.
- plivajući estrih može biti i kruta AB ploča debljine do 5 cm položena preko elastičnog sloja od staklene ili
mineralne vune debljine do 2,5 cm.
- gips je materijal koji je ekološki podoban, ne goriv, udoban, a uz sve je dobar regulator topline.
Estrih treba odvojiti od zidova kako ne bi prenosio zvučne valove. Taj rubni prostor uz zid se popunjava
mineralnom vunom, stiroporom i sl.
Ukoliko je površina prostorije veća od 20 m2 pod treba podijeliti dilatacionima reškama (sprječava se
nekontrolirano pucanje..)
Suhi estrih podovi
Zadovoljavaju sve zahtjeve ugradnje u stambenim i poslovnim zgradama.
Razlog tome je i mogućnost upijanja viška vlage u prostorijama zbog svoje
prirodne poroznosti.
mala masa ploče: oko 15 kg/kom
mala težina: idelano za potkrovlja i podove na slabijim međukatnim konstrukcijama
praktični i lako nosivi formati: pr. 60 x 200 cm
povećava se sigurnost zaštite od požara
jednostavna obrada i brzo postavljanje skraćuje ukupno vrijeme gradnje (nema sušenja)
suhom gradnjom ne unosi se dodatna vlaga u prostor
prohodnost poda je već za nekoliko sati
126
Vrste podnih obloga (PO)
1. podne obloge: vidljiv dio podne konstrukcije, tzv. ''lice poda''
Njezina svojstva moraju biti :
- postojana ili trajna
- udobna
- mehaničke osobine
- otporna na habanje
- postojanost boja
- laka za održavanje (čišćenje)
- estetski zadovoljavajuća
- u prostorima specijalnih namjena (laboratorij …) obloge moraju zadovoljavati i druge zahtjeve
(kiselootporni, otporni na električni udar…)
Podne obloge mogu biti od velikog broja prirodnih ili prefabriciranih materijala. U visokorazvijenim
zemljama, izbor i primjena određene vrste materijala za podnu oblogu su regulirani propisima, ovisno od
namjene objekta odnosno prostorije. Izbor podnih obloga u nas vrši projektant usklađujući zahtjeve
investitora s važećim tehničkim propisima.
Materijali koji se primjenjuju za podne obloge su:
−kamen i mješavine s kamenom sitneži,
−drvo i mješavine s drvenom sitneži,
−opekarski prefabrikati ,
−beton i betonski prefabrikati ,
−gips i lenoleum,
−prefabrikati od gume i plastičnih masa,
−tkanine od prirodnih i vještačkih vlakana,
−asfalt, staklo i metal.
Prema toplinskoj vodljivosti:
HLADNI PODOVI: kameni, betonski i asfaltni podovi
SREDNJE-TOPLI PODOVI: linoleum, guma, PVC… postavljeni na betonsku podlogu
TOPLI PODOVI: drvo, tekstil, pluto, tanki sloj PVC-a… postavljeni na ''toplu'' podlogu (TI)
Prema izolacijskim svojstvima:
podovi s hidroizolacijom: kupaonice, kuhinje, terase, podrumi…
podovi sa zvučnom izolacijom: uglavnom izvedeni kao ''plivajući podovi''
Prema materijalu izrade:
podovi od prirodnog materijala: zemlja, drvo, kamen…
podovi od umjetnih materijala: beton, guma, linoleum, pluto…
Podne obloge od kamena i kamene sitneži
- spadaju u takozvane hladne podove.
- pod mješavinom s kamenom sitneži podrazumijevaju se kameni mozaik i teraco podovi
koji mogu biti liveni ili od prefabriciranih ploča. Liveni podovi postavljaju se direktno na
tavanicu ukoliko nema posebnih uvjeta.
Podne obloge od drveta
- predstavljaju tople podove. Odlikuju se dobrim svojstvima na pritisak i habanje i
zadovoljavaju osnovne zahtjeve o termičkoj i zvučnoj izolaciji. Nisu otporni na vlagu i požar a mogu biti
oštećeni od parazita i insekata.
Osnovne vrste drvenih podova su od običnih dasaka, profiliranih dasaka (brodski pod), manjih profiliranih
dasaka (parket), ploče od pluta ili prefabrikovanih ploča od drvenih vlakana. Livene mješavine na bazi
drveta primjenjuju se veoma rijetka. Drveni podavi se najviše koriste u stambenim i javnim objektima i to
najčešće parket.
127
Podne obloge od opekarskih prefabrikata
- obuhvaćaju opeku, keramičke pločice, klinker opeku ili pločice, i mozaik pločice koje se
proizvode u standardnim dimenzijama i raznim bojama.
Podovi od keramičkih pločica odlikuju se velikom čvrstoćom i otpornošću na habanje i kiseline, lako se
održavaju, nezapaljivi su i vodonepropustljivi ali su loši termički i zvučni izolatori.
Podne obloge od betona i betonskih prefabrikata
- primjenjuju se za prostorije izložene masovnom komuniciranju ljudi i vozila, pomoćnim i proizvodnim
prostorijama privrednih objekata, u prostorijama sa mokrim čvorovima ili za otvorene i poluotvorene
dijelove zgrada.
Karakteristike betonskih podova: dovoljna čvrstoća na pritisak, otpornost na glačanje i habanje, umjereno
ili znatno prljanje i dosta lako održavanje. U dobre osobine spada i to što su nezapaljivi, ali su zato hladni
i loši termo-zvučni izolatori.
Podne obloge od linoleuma
- spadaju u polutople podove, a imaju široku primjenu u prostorijama sa masovnim komuniciranjem.
Lineoleum je mješavina mljevene plute, boje i oksidisanog lanenog ulja.
Podne obloge od gume
- najviše se koriste u prostorijama sa masovinim komuniciranjem (željezničke i autobuske stanice, robne
kuće, sportske dvorane i dr.) i specijalne namjene.
Podne obloge od asfalta
- primjenjuju se u prostorijama s velikim komuniciranjem i prenošenjem teškog tereta (proizvodne hale,
skladišta, garaže) i otvorenim ili poluotvorenim dijelovima zgrada (terase, lođe i balkoni). Asfaltni podovi
se dobivaju lijevanjem mješavine bitumena i mineralnih agregata u slojevima debljine 2,0-2,5-3,0 cm ili
postavljanjem azbestno-asfaltnih ploča preko čvrstih podloga.
Podovi od stakla i metala
- primjenjuju se samo u specijalnim slučajevima i to veoma rijetko. Mozaik staklo je luksuzna i
dekorativna podna obloga koja se dobiva postavljanjem komadića stakla raznih boja i veličina preko
podloge od bijelog cementnog maltera. Mozaik se priprema tako što se najprije složi umjetnički smišljena
kompozicija od staklenih komada na ravnoj podlozi a preko nje nalijepi karton. Zatim se stakleni
mozaik utisne u svježu cementnu posteljicu, ostavi do stvrdnjavanja a karton se naknadno namoči i
skine.
128
13. OTVORI U ZIDOVIMA
U zidovima arhitektonskih objekata izrađuju se otvori.
Razlikujemo vanjske i unutarnje tvore.
Vanjski otvori izrađuju se za postavljanje prozora i vanjskih vrata, a unutarnji otvori za konstrukcije
unutarnjih vrata ili ostaju samo otvori za prolaz.
Oblik i dimenzije otvora za prozore i vrata, utvrđuju se već prilikom izrade i razrade projekta i to prema:
- vrstama materijala od kog će biti prozori i vrata,
- vrstama roletni predviđenim za prozore i prozor-vrata,
- položaju i načinu otvaranja prozora i vrata,
- vrstama materijala zidova u kojima se rade otvori, modularnim mjerama.
S obzirom da prozori služe za osvjetljavanje i provjetravanje prostorija, a vrata za povezivanje
prostora, oblik i dimenzije otvora koji se ostavljaju u zidu za prozore i vrata su veoma različiti.
Zidni otvori za vrata i prozore zahtijevaju određene dimenzije koje se moraju uskladiti kako u projektu
tako i u izvedbi objekta.
- često putra dolazimo do neusklađenosti tvorničkih mjera stolarije i ostavljenih otvora u zidovima
(rušenje, dožbukavanje i sl.)
- da se to smanji svi sudionici u izgradnji trebaju poštivati i znati mjere otvora i stolarije
modularna mjera – rastojanje u cijelim decimetrima (1M:10 cm)
proizvodna mjera - udaljenost okvira mjerenog s vanjske strane
svijetla mjera - razmak unutarnjih rubova okvira(prolaz svjetlosti)
zidarska mjera - mjera zidarskog otvora (bez žbuke)
arhitektonska mjera - razmak otvora završnog zida (žbuka)
Veličine prozora dane su u međunarodnim mjerama na osnovu kojih se sa jedne strane određuje
proizvodna mjera stolarije, a sa druge strane unutrašnja zidarska mjera prozora.
- proizvodna mjera je manja za 1 cm od modularne
- zidarska mjera je veće za 1 cm od modularne
- stolarska mjera - nije uvjetovana, a ovisi o konstrukciji štoka
Svaki prozor se sastoji od doprozornika (štoka), prozorskog okvira (rame), stakla, koji zajedno s ramom
čini krilo, nadprozornika (nadvoj), potprozornika (parapet)
PROZORSKI OTVORI
U prozorskim otvorima radi zaštite prostorija od atmosferskih utjecaja, temp.
promjena, buke i sl.
Elementi prozorskih otvora su:
D-doprozorni zidovi; N-badprozornik (nadvoj); B-potprozornik; P-parapet; Rprozorski okvir; K-prozorsko krilo; 1-staklo; 2-okvir krila
OTVORI ZA VRATA
Širina vrata je po standardima također dana u modularnim mjerama, dok je visina
određena prema visini krila (industrijska proizvodna mjera 200 cm).
Poseban značaj za vrata ima način otvaranja, pa se stoga u projektu mora
naznačiti.
Prema položaju zida u kome se nalaze. konstrukcije vrata dijele se na:
unutarnja vrata, postavljena u otvore unutarnjih zidova
vanjska i balkonska vrata, postavljena u otvore vanjskih zidova zgrada.
Elementi otvora vrata su:
1-krilo vrata; 2-dovratnici (stolarski ili bravarski; 3-nadvratnik(nadvoj); 4-zid od vrata
129
UGRAĐIVANJE VRATA U ZID
Vrata možemo ugrađivati na tri načina:
a)suho ugrađivanje – kada postavljamo okvir dovratnika u zidni otvor poslije žbukanja
b)polusuho ugrađivanje – postavljamo okvir dovratnika u zidni otvor prije žbukanja
c)mokro ugrađivanje – kada se dovratnik ugrađuje za vrijeme zidanja, pri čemu se ne smije opteretiti.
Okvir dovratnika se učvršćuje vijcima za drvene umetke koji su ugrađeni u zid i nadvratnik
- polusuho ugrađivanje vrata u zid
SŠ-svjetla širina; SV-svijetla visina; ZŠ-zidarska
širina;M PŠ-proizvodna širina
SVV-svijetla visina vrata; PVV-proizvodna visina
vrata
n x M- modularna širina; Mo-modularna visina
- suho ugrađivanje vrata u zid
a-masivni slijepi okvir; b-okvir od letvica; M-puni slijepi
okvir; P-pod
130
- ugrađivanje vrata mokrim postupkom u pregradne zidove od opeke
1-beton; 2-čavli; 3-ter-hartija; 4-dovratnik
Ugrađivanje vanjskih vrata
okviri ulaznih vrata u zgrade ugrađuju se kao i za vanjske prozore, u otvore sa zupcima ili bez njih. U
otvore sa zupcima, dovratnik se može učvrstiti pomoću čeličnih spona kao i kod prozora, kod kojih se
jedan kraj pričvršćuje u vrata, a drugi ulazi u spojnicu.
Drugi, suvremeniji način je učvršćivanje na tri mjesta po visini i u nadvratnik preko ostavljenih uložaka od
metalnih traka. Trake se učvršćuju jednim krajem u površinu dovratnika, koja se sutiče sa zidom, a
drugim krajem u zid. Ako se zidovi naknadno žbukaju, ovakav postupak zidanja je polusuho ugrađivanje
131
UGRAĐIVANJE PROZORSKIH OKVIRA
Postoje dva načina ugrađivanja prozorskih okvira u prozorske otvore:
mokro ugrađivanje – to je ugrađivanje u neobrađene, neožbukane zidove. Prozorski okvir stavi se u otvor
i učvrsti po vertikali sa obe strane čeličnim kotvama. poslije ugrađivanja stolarije zidovi se žbukaju.
suho ugrađivanje – učvršćivanje prozorskih okvira vijcima u postavljene i učvršćene slijepe okvire još u
toku izrade prozorskog otvora. Na ovaj način ubrzava se izgradnja objekta.
ZŠ-unutarnja zidarska širina; Pš- proizvodna širina: pvproizvodna visina; V-visina zuba
Otvori u zidovima u seizmičkim područjima
Parapetni zidovi
Parapet je dio zida od prozorske konstrukcije do poda. Visina mu se određuje prema namjeni prostorije.
Za stambene prostorije je najmanje visine 90 cm.
Prema potrebi može biti i niži i viši. Niski parapet (20 cm od poda) stavlja se tamo gdje želimo veće
vizualno povezivanje sa vanjskim prostorom, a kad želimo spriječiti poglede u neke prostorije (kupaona)
izvodi se visoki parapet i do 2,0 m.
Prema pravilniku, ako je parapet niži od 90 cm, moramo izvesti zaštitnu ogradu, čija se gornja ivica
(rukohvat) nalazi najmanje 0,90 m iznad završnog pod
132
Prozorske klupčice (banci)
Prozorska konstrukcija je manje debljine od širine zida (potprozornika), pa na njoj može zauzimati
različite položaje.
Radi zaštite i iz estetskih razloga na potprozornik se postavljaju konstrukcije pod nazivom prozorske
klupice ili banci
Kod povučenih prozorskih konstrukcija od fasadne ravnine izrađuju se i vanjski i unutarnji banak.
vanjska prozorska klupčica služi da spriječi da se voda sa prozorske površine slijeva
na potprozornik i usmjerava je van fasadnog zida
unutarnji banak postavlja se sa unutarnje strane prozora-prema prostoriji.
Njime se pokriva ostala površina potprozornika
- prozorske klupice izrađuju se od materijala postojanih na atmosferske utjecaje, kao što su: - prirodni i
umjetni kamen, lim, cementno-azbestne ploče, ploče od tvrde plastike i sl.
Elementi banaka:
A – cijeli komad – za prozore širine 8 do 14 M
E, C, D – početno, završni i srednji komad za veće dužine banaka koji
se spajaju sa spojnicama od 3 mm
gornja površina-glatka u nagibu 5%
donja površina-gruba radi boljeg prianjanja morta
- prozorski banak od prirodnog kamena
unutarnji prozorski banak od
metala-L
kamenih ploča_K
133
obložen keramičkim pločicama-P
14. YTONG sustav gradnje
134
Elementi YTONG raznih dimenzija omogućuju izvedbu:
- raznih nadogradnji i dogradnji starijih objekata gdje dodatna opterećenja
predstavljaju pravi problem, tako da se stariji objekt postane stabilan i otporan,
- omogućuju uređenje neiskorištenih potkrovlja u mansardne stambene površine,
- izvedba zidova u potpunosti je jednostavna,
- povećanu otpornost od požara upotrebom protupožarnih zidova od 25 cm
-veće prostore brzo i jednostavno pregrađujemo elmentima YTONG tako da
dobijemo dva ili više manjih prostora.
- elementima YTONG lako podižemo pod za jednu ili dvije stepenice, kako bi se
postigao efekat razvedenog prostora i poboljšala klima u prostoru,
- elementi YTONG su nepogrešiv izbor za obzidavanje raznih sanitarnih
elemenata, instalacijskih kanala odnosno izravnavanje unutarnjih neravnih i
oštećenih zidova
Početak gradnje
1. Na početku gradnje precizno izravnajte prvi red. Time ćete postići kvalitetu daljnje
gradnje do krova.
2. Vodoravno nanašajte tankoslojni mort po cijeloj površini zidnog bloka, a vertikalno
na 2/3 površine.
3. Debljina morta neka ne bude veča od 2 - 3 mm. Deblji slojevi lako prouzroče
nastanak toplinskih mostova.
4.U gradnju YTONG protupotresnih zidnih blokova budite oprezni u smislu preciznog
postavljanja armature iz temeljne ploče.
Niveliranje
Nakon organizacije gradilišta na izvedenu površinu temelja (temeljne ploče) zacrtavate rubove unutrašnjih i
vanjskih nosivih zidova. Prije početka zidanja odnosno postavljanja prvog reda izvodite hidroizolaciju i provjerite
ravninu površine. Potpunu ravninu površine postižete tako da na uglovima postavite visinske markice koje
međusobno iznivelirate. S time dobivate osnovnu +/- 0,00 kotu po cijelom tlocrtu nosivih zidova i dobivate pregled
kakva su visinska odstupanja na pojedinim mjestima.
Visinske točke su osnova za izradu produžnog morta na koji se postavlja prvi red YTONG blokova.
Postavljanje prvog reda
Prvi red na temelju (temeljnoj ploči) postavljate na produžni mort 1:2:8 (cement:vapno:pijesak) primjerene
konzistencije na već izvedenu hidroizolaciju. Debljina morta ovisi o ravnini površine i iznosi od 1 do 2 cm. Ukoliko
morate izraditi deblji sloj preporuča se nanošenje morta u dva sloja s jednodnevnim sušenjem. Prvi red YTONG
blokova počnete postavljati uvijek od uglova objekta. YTONG kutni zidni blok postavite na mjesto gdje je ostavljena
propisana vertikalna armatura iz temelja. S libelom obvezno provjerite horizontalnost postavljenog bloka u
uzdužnom i poprečnom smjeru. Korekciju izvedite pomoću YTONG gumenog bata.Postavom suprotnog ugla
dobivate smjer zida koji točno odredite sa zidarskom špagom napetom između dva krajnja bloka. Na tako označeni
prostor između kutnih blokova nanesite produžni mort na koji postavljate YTONG zidne blokove odabrane debljine.
135
Oblikovanje YTONG elemenata
YTONG zidne blokove morate pri zidanju višestruko prilagođavati dimenzijama zida. YTONG zidne elemente
jednostavno oblikujete.
Oblikujete ih odnosno pilite YTONG ručnom pilom,a kao vodilicu za pravokutni i ravan rez koristite kutno ravnalo.
Pri radu imate vrlo malo otpada koji lako možete upotrijebiti na drugim mjestima konstrukcije.S električnom tračnom
pilom postižete brže i bolje oblikovanje pojedinih YTONG elemenata. Bez većih napora izrađujete oblikovani
element koji ćete ugraditi u željeni konstrukcijski detalj.Upotrebom električne tračne pile lako izrađujete razne oblike
elemenata. Postižete maksimalnu preciznost. Vrlo jednostavno izrađujete zaobljenja pomoću prethodno izrađenih
šablona s velikom oblikovnom učinkovitošću do najveće zahtijevnosti detalja. Električna tračna pila je vrlo mobilni
alat koji se brzo premješta po gradilištu.Rukovanje je jednostavno i precizno.U dogovoru s tehničkom službom
moguć je također i najam YTONG tračne pile.
Izrada YTONG bijelog tankoslojnog morta
YTONG bijeli tankoslojni mort je jedini tankoslojni mort koji zadovoljava zahtjeve gradnje YTONG građevinskim
elementima. U kantu u kojoj je čista voda zasipate iz vreće suhu pripremljenu smjesu. Za izradu 1 kg gotovog
morta koristimo 0,26 litara vode ili za cijelu vreću 6,5 litara vode.
Nakon prvog miješanja s električnom bušilicom i mješačem pričekajte 5 minuta i nakon toga smjesu ponovno dobro
promješajte. Pripremljena smjesa mora biti jednakomjerno izmješana i bez grudica.
Samu konzistenciju odnosno gustoću gotove smjese provjerite sa zidarskom žlicom. YTONG tankoslojni bijeli mort
nanašate s nazubljenom lopaticom u debljini 2-3 mm.
Zidanje
Za zidanje s YTONG elementima upotrebljavate YTONG bijeli tankoslojni mort. Zbog potresne stabilnosti objekta
morate mort nanašati na horizontalne i vertikalne doticajne površine (spojnice) u drugom i svim ostalim redovima.
YTONG tankoslojni mort nanašate s YTONG nazubljenom lopaticom u debljini od 2-3 mm. Površina YTONG
elemenata mora biti čista, čvrsta i ravna.
Mort nanašajte na zid u dužini do 2 metra. S tim dostižete maksimalni radni učinak.Zidajte kod temperatura +50C
do +250C. U slučaju suhog i toplog vremena preporuča se navlažiti YTONG blokove.
Vertikalnu doticajnu površinu (spojnicu) namažite po cijeloj površini. S tom premazanom površinom dostižete
maksimalno spajanje blokova na vertikalnim spojnicama i minimalnu debljinu vertikalnog spoja, a to je 2 - 3 mm.
Tijekom zidanja morate red po red kontrolirati vertikalnost s pomoću libele. Horizontalnost reda kontrolirate na
svakom redu u uzdužnom i poprečnom smjeru s libelom.
S horizontalnom kontrolom postižete ravnost u uzdužnom smjeru zida. Moguće neravnine trebate odmah otkloniti.
Svaka nepopravljena greška prouzročit će neravnu površinu zida, a s time i povećati potrošnju YTONG
tankoslojnog morta te smanjiti izolacione karakteristike materijala i oslabiti konstrukciju. Popunjavanje zida
postižete umetanjem elementa kojeg jednostavno i brzo izrežete s YTONG alatom (ručnom,električnom ili tračnom
pilom). Naravno, prije umetanja morate namazati horizontalne i vertikalne spojnice.
Na uglovima, mjestima sudara ili križanja unutarnjih i vanjskih zidova te krajevima zidova morate izraditi vertikalne
serklaže od protupotresnih zidnih blokova. To su elementi koji imaju izrađeni otvor i služe kao oplata.
136
Po završetku zida u otvor stavlja-te armaturu, a iz konstruktivne ploče moraju biti ostavljeni ankeri minimalne visine
60 cm. Otvor zatim zapunjavate betonom max. granulacije 0-16 mm.
Kvalitetan objekt rezultat je kvalitetnog zidanja. Ozidane površine morate odmah očistiti od viška tankoslojnog
morta nakon svaka tri reda. Nepopunjene fuge ili veće otvore ne zapunjavaju se tankoslojnim mortom jer je to
suvišan i nepotreban posao. Te fuge ili otvori zapunjavaju se neposredno prije nanošenja unutarnje i vanjske
YTONG žbuke.
U postupku zidanja mogu se na površini zida (horizontalnoj fugi) pojaviti neravnine tj. povišenje bloka u odnosu na
susjedni blok. U tom slučaju morate odstraniti (obrusiti) te neravnine s YTONG daskom strugalicom.
YTONG blokovi moraju biti čisti prije ugradnje jer će vam neodstranjeni pijesak prouzročiti neravninu zida. Zato
morate prije nanosa YTONG tankoslojnog bijelog morta površinu odprašiti s četkom. Time ćete postići
jednakomjeran i optimalan nanos morta.
Armiranje parapetnog zida
Parapetni zid potrebno je armirati zbog sigurnosti od potresa u drugom i trećem redu (od otvora na niže) s
armaturom fi 6 ili fi 8 mm, ovisno o širini otvora. Produženje armature mora biti na svakoj strani otvora za 50 cm.
YTONG blok zasiječemo po sredini s električnom pilom ili frezom u dva reza dubine 5 cm međusobne udaljenosti 5
cm. Zidarskim čekićem ili YTONG strugačem zatim izdubimo utor. Utor se mora obavezno dobro odprašiti i zatim
namočiti s čistom vodom.
U tako pripremljeni utor stavljamo armaturu fi 6 ili fi 8 mm te zalijemo cemetnim mortom 1:3, izrađen s agregatom
0-4 mm. Po završetku drugog reda nastavljamo sa zidanjem trećeg reda parapeta te u njemu ponavljamo iste
radnje armiranja. U svim daljnjim redovima zida armiranje se ne izvodi.
Izrada horizontalnog serklaža ili nadvoja
Horizontalni serklaži ili nadvoji izvode se pomoću YTONG "U" elemenata, koji vam služe kao dvostrana ili trostrana
oplata. U te elemente postavljate armaturu i zalijete betonom. YTONG "U" elemente polažete istim postupkom kao
i YTONG blokove, s tim da ih bočno (sa strane ) međusobno zalijepite.
Nadvoj izrađujete s YTONG "U" elementima tako da najprije postavite donju oplatu s potpornom konstrukcijom, na
koji poslije polažete YTONG "U" elemente kao trostranu oplatu.
U prethodno postavljene "U" elemente umeću se gotovi armaturni koševi, te se potom zalijevaju betonom,
izrađenim s agregatom frakcije 0-16 mm. Armaturu pretpisuje nadzorni organ po prethodno utvrđenom statičkom
proračunu.
Nakon izbetoniranog nadvoja moguće je odmah nastaviti zidanje YTONG blokovima. Potpore na izgrađenoj
konstrukciji potrebno je ostaviti sve do konačnog očvršćivanja betona.
137
Gradnja s elementima nepravilnog oblika
Iz YTONG blokova moguće je piljenjem izraditi razne nepravilne oblike, koje potom ugrađujemo u konstrukciju
prema potrebi. Lučni serklaž ili nadvoj izradite na samom gradilištu iz lučno ispiljenih stranica i podnice nadvoja ili
serklaža.
Gotove, izrezane, nepravilne dijelove "U" elemenata lijepite na samom gradilištu te ih potom ugradite. Izvedba
lučnih zidova iz YTONG blokova je jednostavna i brza te je moguće izraditi zidove raznih zakrivljenja.
Vanjski horizontalni serklaž
Na unutarnju stranu vanjskog zida YTONG "L" elementa morate dodati 3-4 cm dodatne mineralne vune zbog
sprečavanja nastanka toplinskih mostova. S YTONG "L" i "U" elementima jednostavno i brzo izrađujete ugaone
protupotresne serklaže bez upotrebe dodatne oplate. S YTONG "L" i "U" elementima jednostavno i brzo izrađujete
krovne protupotresne serklaže bez upotrebe dodatne oplate.
Bijeli strop
Slaganje bijelog stropa započinje postavom gredica na osni razmak 62,5 cm koji određuje dužina
ispunskog YTONG bloka. YTONG ispunski blokovi umeću se s gornje strane, blokovi se smiju udarati
samo gumenim batom.Gaziti se smije samo po blokovima, a ne po gredicama. Ne smije se skakati i
trčati po blokovima, a vožnja lakih kolica moguća je samo preko dasaka. Stropni blok ne opterećivati
silom većom od 1,3kN/komadu. Podupore se postavljaju po sredini raspona (1 podupirač na 12 m2
stropa). U poprečna rebra uvlači se dodatna armatura 2xfi 8 RA.
Primarne i sekundarne gredice zapunjavanju se mikro betonom (agregat 0-4 mm) MB-20. Potrošnja cca
10-12 lit./m2 stropa. Prije popune gredice je potrebno natopiti vodom. Nakon monolitizacije gredica strop
je potrebno pregletati tankoslojnim YTONG mortom debljine 3 mm. Podgled bijelog stropa žbuka se
laganim vapneno-gipsanim ili gipsanim žbukama do debljine od 1 cm.
138
Pregradni zid
Pregradni zidovi izrađuju se od YTONG zidnih ploča debljine 10, 12,5 i 15 cm. Svaki treći red po visini
OBAVEZNO je potrebno učvrstiti u bočnu nosivu konstrukciju pomoću elastičnog ankera, s pocinčanim
čavlima. Svaki drugi blok zadnjeg reda zida obavezno trebate učvrstiti u stropnu konstrukciju pomoću
elastičnog ankera.
Pregradne zidove od YTONG zidnih ploča trebate vertikalno dilatirati s bočnim nosivim zidovima u širini
fuge od 1 cm, te istu zapuniti purpjenom. Pregradni zid dilatirat ćete sa stropnom konstrukcijom u širini
fuge od 2 cm, te istu zapuniti pur pjenom.
Priprema za polaganje instalacija
Utore za elektro ili vodovodne instalacije izrađujete s YTONG ručnim strugačem ili električnom frezom
služeći se aluminijskom ili drvenom letvom kao vodilicom. Zidne površine ne smiju se "štemati".
Rupe za električne elemente ( prekidači, utičnice, razvodne kutije . ) lagano i jednostavno možete izvesti
pomoću umetka za bušilicu (kruna) raznih promjera koje se montiraju na bušilicu, bušenjem bez
vibracije. Nakon izvedbe instalacija, kanale ćete zapuniti u dva sloja s produžnim mortom. Konačnu
finalizaciju zida napravite s YTONG tankoslojnom žbukom.
Ostali detalji
Vertikalna hidroizolacija
Vertikalna hidroizolacija Na zidove od YTONG blokova vertikalnu hidroizolaciju
postavit ćete bez prethodne izrade žbuke direktno na otprašeni zid, a prema
pravilima struke za izolaterske radove.
Ispunski zid
Ispunske zidove od YTONG blokova možete pričvršćivati u bočnu nosivu
konstrukciju čeličnim trnovima u svakom trećem redu uz obaveznu izvedbu
dilatacije širine 1 cm prema nosivoj konstrukciji koja se također puni s pur pjenom.
U YTONG bloku ćete urezati utor koji ćete ispuniti cementnim mortom 1:3.
Montažni nadvoji u nenosivom zidu
U YTONG zidne ploče urežite "V" utor dubine min. 5 cm, ili utor 5x5 cm. Sa svake
strane mora ostati min. 2 cm YTONG-a. Utor popunite cementnim mortom u koji
utisnite 2fi6 ili 2fi8 mm.
Nakon otvrđivanja morta, nadvoj okrenite i postavite iznad otvora. Potrebno
nalijeganje nadvoja je min. 15-20 cm sa svake strane otvora. Max. svijetli raspon
otvora je 140 cm.
139
YTONG tankoslojna vanjska žbuka
Vanjsku obradu pročelja izvedite s YTONG tankoslojnom žbukom u debljini od 12-15 mm koju nanesite
direktno na YTONG blokove strojno ili ručno uz obavezno prethodno otprašivanje površine i vlaženje
zida dan ranije.
Nanešena YTONG vanjska žbuka ravna se aluminijskom letvom i nije ju potrebno armirati mrežicom.
Završna obrada izvodi se nakon 2-6 sati ovisno o vremenskim uvjetima. Kao završni sloj nanesite
mineralnu završnu žbuku ili površinu ožbukajte fasadnom žbukom. YTONG tankoslojna žbuka je bijele
boje i može biti završni sloj pročelja bez dodatnih bojanja.
YTONG tankoslojna unutarnja žbuka
Prije nanošenja unutarnje YTONG tankoslojne bijele žbuke postavite aluminijske ugaone profile na sve
otvore pomoću YTONG tankoslojnog morta. Šliceve i razna udubljenja morate jedan dan prije popuniti
YTONG unutarnjom žbukom. YTONG tankoslojnu unutarnju žbuku nanašate direktno na otprašenu
površinu YTONG zida strojno ili ručno u debljini 2-9 mm. Kod debljina manjih od 4 mm za YTONG zid i
svih debljina nanosa žbuka na betonski zid morate površine premazati impregnacijskim premazom.
Nanešenu YTONG žbuku zatim ravnajte aluminijskom letvom te završno obradite nakon 60 - 90 minuta
ovisno od upojnosti podloge i vanjske temperature. Žbuku nije potrebno armirati mrežicom. Završnom
obradom dobit ćete ravan i gladak zid koji prema potrebi gletajte ili samo završno obojite.
Gletanje zidova
Gletanje YTONG zidova izvedite ukoliko je zid sazidan ravno i uredno, a odstupanja u ravnini zida nisu
veća od 1,5 mm. Sve orizontalne i vertikalne fuge kao i žljebove za instalacije bandažirajte samoljepivom
mrežicom 5 cm širine. Preko mrežice i fuga nanesite masu za ispunu kao npr."FUGEN FULLER".
Nakon što se "Fugen fuller" osušio, nanosi se glet masa u dva sloja s tim da ukupna debljina nanosa ne
smije biti deblja do 4 mm. ZABRANJENO JE GLETANJE S TANKOSLOJNIM MORTOM ZA ZIDANJE!
140
Niski podrumski zid
1. Podrumski zid YTONG
2. Unutarnja žbuka YTONG
3. Vanjska žbuka YTONG
4. Betonski temelj
5. Hidroizolacija
6. Toplinska izolacija
7. Podni estrih
8. Zaštita vertikalne hidroizolacije pomoću ploča YTONG
Visoki podrumski zid - pojačanje s horizontalnim serklažima u U-el.
1. Podrumski zid YTONG
2. Unutarnja žbuka YTONG
3. Horizontalni serklaž izrađen od YTONG U-elemenata (armatura po
statičkom proračunu )
4. Betonski temelj
5. Hidroizolacija
6. Toplinska izolacija
7. Podni estrih
8. Zaštita vertikalne hidroizolacije pomoću ploča
YTONG
Vanjski zid s horizontalnim serklažom u nivou AB-ploče
1. Vanjski zid YTONG
2. Unutarnja žbuka YTONG
3. Vanjska žbuka YTONG
4. Izrađen horizontalni serklaž s U-elementima YTONG (armatura po statičkom
proračunu)
5. Toplinska izolacija
5. Međukatna AB-konstrukcija
6. Podni estrih
7. Vijak sa tiplom dužine 8-10cm (sa širokom glavom)
Unutarnji zid s horizontalnim serklažom u nivou AB-stropne
ploče
1. Unutarnji nosivi zid YTONG
2. Produžni mort cca 2 cm
3. Unutarnja žbuka YTONG
4. Međukatna AB konstrukcija
5. Horizontalni serklaž u nivou međukatne konstrukcije
6. Podni estrih
141
Ravni nosivi zidovi s vertikalnim serklažom od kutnih elemenata
1. Vanjski nosivi zid YTONG d=25cm, d=30cm ili d=36,5cm
2. Unutarnja žbuka YTONG
3. Vanjska žbuka YTONG
4. Vertikalni serklaž otporan na potres od kutnih elemenata YTONG
5. YTONG kutni element
Vanjski zid s prozorskim otvorom i nadvojem pod pločom
1. Vanjski zid YTONG
2. Produžni mort
3. Unutarnja žbuka YTONG
4. Vanjska žbuka YTONG
5. Nosivi nadvoj izrađen od U-elemenata YTONG (armatura po
statičkom proračunu)
6. Nosivi nadvoj YTONG
7. Međukatna AB konstrukcija
8. Podni estrih
9. Vijak sa tiplom dužine 8-10cm (sa širokom glavom)
Ravna AB krovna konstrukcija - horiz. serklaž u nivou krovne
ploče
1. YTONG vanjski nosivi zid
2. Krovni nadozid
3. YTONG unutarnja žbuka
4. YTONG vanjska žbuka
5. Horizontalni serklaž u YTONG U elementu (armatura po
statičkom proračunu)
6. Toplinska izolacija
7. Krovna AB konstrukcija
8. Parna brana
9. Hidroizolacija
10. Nasip od šljunka
11. Limena okapnica
12. Vijak sa tiplom dužine 8-10cm (sa širokom glavom)
AB kosa krovna konstrukcija
1. YTONG vanjski nosivi zid
2. AB vijenac krova
3. YTONG unutarnja žbuka
4. YTONG vanjska žbuka
5. Horizontalni serklaž u YTONG U elementu (armatura po
statičkom proračunu)
6. Toplinska izolacija
7. Krovna AB konstrukcija
8. Parna brana
9. Hidroizolacija
10. Krovna letva
11. Crijep
12. Žlijeb
142
Bijeli strop
‹
‹
‹
‹
‹
objedinjuje sva dobra svojstva čeličnih, betonskih i drvenih konstrukcija
roštiljna rekonstrukcija, kojoj nosivost osigurava čelik
lakobetonska konstrukcija s 90%-tnim udjelom YTONG-a
jednostavno izvođenje i sposobnost nošenja 24 sata nakon monolitizacije
ukupna težina građevine iznad temelja smanjuje se 3-4 puta u odnosu na klasičnu gradnju
Elementi bijelog stropa
‹
‹
‹
‹
‹
‹
stropna gredica
mikrobeton
armaturna šipka
ležajnica
YTONG blok s utorenim donjim rubovima čela
Tankoslojni YTONG mort
‹ OSNOVNE UPUTE ZA RAD
‹ a) u fazi suhe montaže
‹ Ako ima podupiranja, izvesti ga po sredini raspona. Jedan metalni podupirač može nositi 12 m 2
stropa.
‹ Ne smije se gaziti na ležajnice.
‹ Ne smije se gaziti na gredice već samo na stropni blok.
‹ Stropni blok ne opterećivati blokovima čija je širina piljenjem smanjena.
‹ Blokove se smije udarati samo gumenim batom.
‹ Ne skakati niti trčati po blokovima.
‹ Oštećena blokove ne ugrađivati, već ih piljenjem rabiti za završetke.
‹ Ne opterećivati gredicu s više od jednim čovjekom.
‹ Hodanje poreporučljivo rubom blokova.
‹ Vožnja lakih kolica moguća je samo preko dasaka.
‹
‹ b) u fazi monolitizacije
‹
‹
‹
‹
‹
Glavni cilj punjenja gredica i rebara je zaštita armatrue betonom.
Prije popune gredice natopiti vodom s lica blokova.
Sloj morta izvoditi odmah nakon popune gredica, prethodno blokove natopiti vodom.
Ukloniti sva opterećenja s gredice koje su punjene betonom.
Za toplih dana strop treba njegovati polijevanejm vodom barem svaka 24 sata. Pri niskim
temperaturama ne izvoditi monolitizaciju niti postavljanje sloja tankog morta.
143
‹ c) gotov strop
‹ Razna oslanjanja za rad na višim katovima ili krovu obaviti tak onda kad na jedan blok djeluje
silla do 5 kN.
‹ Slaganje započinje gredicama i s po jednim redom blokova koji formiraju točan raspored.
‹ Predgotovljene gredice se proizvode nadvišene, što osigurava nadvišenje konstrukcije. Ukoliko je
potrebno postavljaju se podupore, te se postavljaju ostali blokovi na mjestima poprečnih rebara
ležajnice.
‹ Slijedi uvlačenje šipki poprečnih rebara vijenaca.
‹ Mikro betonom se pune preostali dijelovi gredica i poprečnih rebara te vijenaca (cca 10 l betona
po m2 konstrukcije).
‹ Istog ili narednih dana, strop se prelije YTONG mortom u debljini 3 mm.
144
15. Tehničko normiranje
Zadatak tehničkog normiranja je utvrđivanje proizvodnih normi za utrošak rada ili materijala. To je
rezultat proučavanja i mjerenja radnog procesa i njegovih elemenata.
Norme su mjerila koja se koriste za :
-- proračun potrebnih sredstava kod građenja (radne snage, materijala, mehanizacije),
-- određivanje i formiranje kapaciteta - tehnoloških procesa,
-- planiranje i određivanje produktivnosti i ekonomičnosti,
-- analize novih načina rada - tehnologija.
Građevinske norme su skup utvrđenih i priznatih uvjeta :
-- prosječno potrebnog vremena za izvođenje građevinskih radova, pod normalnim uvjetima i sa
određenom kvalificiranom strukturom radnika.
-- Utroška materijala po količinama i vrstama za sve vrste radova.
Norme koje određuju potrebno vrijeme prilikom izvršavanja raznih radova nazivaju se norme vremena.
Norme koje određuju potrebne utroške materijala nazivaju se norme utroška.
U građevinarstvu se obadvije norme zajedno nazivaju «Prosječne norme u građevinarstvu».
Građevinske norme imaju višestruku primjenu :
-- prije početka izrade projekta organizacije izvođenja radova na gradilištu, pomoću normi i količine
ugovorenih radova, utvrđuju se potrebna vrsta i količina materijala, kao i broj i kvalificiranost radnika te
potrebne mehanizacije i ostalih tehničkih sredstava za izvršenje radova. Na osnovu ovih podataka
planira se organizacija samog gradilišta, a istovremeno i dužina trajanja i redoslijed izvođenja pojedinih
vrsta radova.
-- kada počne izvođenje radova, putem normi se prati utrošak radne snage i materijala
-- prilikom utvrđivanja mjerila za obračun plaćanja izvedenih radova pojedinih radnih grupa, normama se
vrednuje količina rada za taj period. (da li je radna grupa prebacila normu ili ne?)
Prosječne norme u građevinarstvu složene su prema pojedinim vrstama radova.
145
Norme za zidarske radove GN-301
Ove norme odnose se na sve vrste zidanja, žbukanja, spravljanja morta, razne zidarske radove i
rušenja. Norme zidanja su razvrstana prema materijalima kojima se zida (opeka, kamen, blokovi),
vrstama i debljinama zidova i sl.
15.1. Kontrola izvedenih radova
Kvalitet izvedenih radova se kontrolira:
a) u geometrijskoj točnosti u odnosu na projekt ili zahtjev
b) korištenjem kvalitetnih i odgovarajućih materijala
ad a) sve se kontrolira da li je u granicama dozvoljenih odstupanja (tolerancije) prema važećim tehničkim
propisima. Dozvoljena odstupanja su uvijek iskazana u jedinicama mjere za dužinu (npr. izmjereno
vertikalno odstupanje izvedenog zida od opeke visokog 3 m je 7 mm.).
ad b) u zidarskim radovima se uvijek moraju koristiti kvalitetni materijali (kvalitetu dokazujemo valjanom
atestnom dokumentacijom), a odgovarajući materijali znači da se moraju koristiti oni koji su namjenjeni za
onu vrstu posla koja se izvodi.
146
Literatura:
1. Konstruktivni elementi zgrada I i II
Đuro Peulić
Tehnička knjiga, Zagreb 1991.
2. Mladi zidar – Uvod u građevinarstvo
V. Bertol
Zagreb, 1958.
3. Tehnički propisi za zidane konstrukcije
4. Prospekti „YTONG“
5. Prospekti “WIENERBERGER”
147

printaj&štedi! - Uredi svoj dom

Risanagel je silane-siloxanska vodoodbojn Ubrizgava se u zid i

Thermofix S Mort za lijepljenje ploča i lamela

PDF – upute - Retaining Wall Software

drvene ventilirane fasade - Drvo

Priručnik izolacija pregradnih zidova

Baumit DuoContact

TAL M STRONG

Pravilna postava polikarbonata

POVJESNO – KULTURNA BAŠTINA GRADA PLOČA

Tehnički list