Matijević, M. (2004). Ocjenjivanje u osnovnoj školi. Zagreb: Tipex

Procjenjivanje znanja
2. Mjerenje znanja
3. Ocjenjivanje znanja
4. Svrha provjeravanja znanja
5. Vrste ocjenjivanja
6. Ocjenjivanje i motivacija uĉenika
1.
Procjenjivanje znanja





sustavan proces u kojem uĉitelj prikuplja
podatke, analizira ih i tumaĉi ih
u kojoj su mjeri uĉenici savladali obrazovne
ciljeve
ukljuĉuje mjerenje znanja i nekvantitativne
tehnike (npr. opaţanje)
pitamo se npr. je li uĉenicima jasan pojam sile,
koliko su uĉenici napredovali u savladavanju
nekog programa...
moţe ukljuĉivati i vrednovanje, npr. Ivan dobro
napreduje u savladavanju Power Pointa
Mjerenje znanja
proces odreĊivanja toĉne mjere neĉijeg
postignuća
 ne ukljuĉuje kvalitativni opis ni prosudbe
uspjeha, npr. Ivan je riješio osam od
deset postavljenih zadataka
 ako se izmjerenom postignuću pridruţi
interpretacija i prosudba, radi se o
vrednovanju izmjerenog znanja

Ocjenjivanje

ukljuĉuje prosudbu uĉenikovog znanja u
odnosu na neke unaprijed zadane
kriterije ili u odnosu na druge uĉenike
Svrha provjeravanja znanja

povratna informacija, motivacijska svrha, vrednovanje,
selekcija

do 7. razreda – najvaţniji ciljevi vrednovanja postignuća:
 podizanje kvalitete uĉenja
 razvijanje motivacije za uĉenje
 uĉenik treba dobiti odgovore na pitanja:
○ „Što se od mene oĉekuje?“ (što moram znati i umjeti)
○ „Što sam kvalitetno nauĉio?“
○ „Što trebam nauĉiti još kvalitetnije?“
○ “Što trebam ĉiniti da bih to postigao?“
Ocjena bi trebala biti povratna informacija:
uĉeniku - koliko zna - da bi ga motivirala na što
kvalitetniji rad
2. uĉitelju - koliko uĉenici znaju - da bi im prilagodio naĉin,
metode i tempo pouĉavanja
3. roditeljima - koliko njihova djeca znaju - da bi ih potakli
da nauĉe ono, što bi još trebala
4. struĉnoj sluţbi škole - kakva je kvaliteta rada - radi
unapreĊenja nastave
5. srednjim školama i fakultetima - da bi znali koje će
uĉenike upisati i da bi predvidjeli kvalitetu rada
6. prosvjetnim vlastima - koliko su nastavni programi i
metode pouĉavanja primjereni - preporuke uĉiteljima
1.
Vrste ocjenjivanja







Formativno - ocjenjivanje kojemu je cilj poboljšati uspjeh u
uĉenju uĉenika
Sumativno - ocjenjivanje koje odreĊuje standard postignuća u
odreĊenom trenutku, najĉešće na kraju obrazovnog razdoblja
Dijagnostiĉko - preklapa se s formativnim, ali precizno
odreĊuje poteškoće u uĉenju ili probleme
Normativno - uĉenikov se uspjeh mjeri u usporedbi s
uspjehom drugih uĉenika
Na temelju mjerila - da li je zadovoljen odreĊeni opis
postignuća (mjerilo) npr. stupnjevani testovi u matematici
Interno - osmišljava nastavnik i dio su njegova nastavnog
rada
Eksterno - osmišljavaju ispitivaĉi izvan škole ili ih
provjeravaju ukoliko su ih radili razredni nastavnici
Vrste ocjenjivanja







Neformalno - utemeljeno na praćenju rada u razredu
Formalno - unaprijed se najavljuje
Trajno - završna ocjena se temelji na raznim oblicima
ocjenjivanja tijekom duljeg razdoblja
Jednokratno - završna ocjena se temelji na postignuću
na kraju nastavne cjeline
Objektivno - podudaranje ocjena razliĉitih ocjenjivaĉa
Ocjenjivanje postupaka - temelji se na neposrednom
promatranju rada uĉenika (voĊenje pokusa)
Ocjenjivanje na temelju završnog proizvoda utemeljeno na opipljivom radu koji se predaje sa
svrhom da se ocijeni
Sumativno (pr)ocjenjivanje


Sumativno (zbirno) procjenjivanje ĉinimo
nakon završetka uĉenja (bilo na razini
nastavne jedinice / nastavnog sata, bilo na
drugim razinama – kraju teme, polugodišta,
godine...) – da bismo vidjeli postignuće
uĉenika s obzirom na odreĊene standarde.
Što je procjenjivanje bliţe nastavnoj jedinici
– veći je utjecaj na daljnje uĉenje i
napredovanje – sumativno vrednovanje
treba biti sustavno organizirano tijekom
godine.
Formativno (pr)ocjenjivanje
integrirano u sam nastavni proces, u
funkciji je optimalizacije uĉenja.
 sluţimo se njime za provjeru uĉeniĉkih
predznanja i znanja usvojenih tijekom
pouke
 vaţno je za planiranje i za provjeru
uspješnosti pouĉavanja

Formativno (pr)ocjenjivanje





Informacije dobivene procjenom se ne koriste
za ocjenjivanje postignuća uĉenika kao kod
sumativnog procjenjivanja, nego za
poboljšavanje procesa uĉenja.
Stalni je proces.
Ne mora dovesti do brojĉane ocjene.
Ne smije poprimiti obiljeţja kazne zbog
pogrešaka u procesu uĉenja.
Zasniva se na opaţanju rada, a ne osobina
uĉenika te uĉenika treba dovesti do
samoprocjene znanja i potaknuti na uĉenje.
Sumativno i formativno ocjenjivanje
Sumativno ocjenjivanje
Formativno ocjenjivanje
Na kraju faze učenja
Za vrijeme faze učenja
Orijentirano na rezultat
Orijentirano na proces
Konačno
Mogućnost poboljšanja
Neutralno
Poticajno, motivirajuće
Pogreške nepoželjne
Pogreške podloga
poboljšanja

nuţni pomaci na podruĉju provjeravanja
i ocjenjivanja znanja u osnovnoj školi veća vaţnost dijagnostiĉkog i
formativnog provjeravanja znanja
Načini formativnog ocjenjivanja
Cilj formativnog ocjenjivanja je spoznati što uĉenici znaju
(ili ne znaju) - radi odgovarajućih promjena u tehnikama
pouĉavanja i uĉenja - kao oblike koristimo opaţanja
uĉitelja, rasprave u uĉionici te analizu testova i domaće
zadaće, portfolio, rad na projektima...
 Black i Wiliam (1998) preporuĉuju korištenje pitanja i
razredne diskusije za povećanje uĉenikova znanja i
poboljšanje razumijevanja. MeĊutim, upozoravaju da
uĉitelji trebaju postavljati pitanja koja zahtijevaju
razumijevanje i razmišljanje, a ne jednostavna pitanja i
pitanja koja zahtijevaju samo ĉinjenice, te naglašavaju da
uĉenicima treba dati dovoljno vremena za odgovor.

(Duţe ĉekamo na odgovor kod uĉenika od kojih više
oĉekujemo. - Što više oĉekujemo od djece više ćemo
dobiti.)
 (Niţi razred: uĉitelji na odgovor ĉekaju u pravilu 0,9 sek.)

Neke ideje
 Pozvati uĉenike da
prodiskutiraju o
pitanju ili temi u
parovima ili manjim
skupinama, zatim
zamoliti predstavnike
manjih skupina da
iznesu ta razmišljanja
u većoj grupi.
Neke ideje
 Iznijeti nekoliko
mogućih odgovora na
pitanje te pozvati
uĉenike da glasuju.
Neke ideje
 Zamoliti sve uĉenike
da zapišu odgovor na
postavljeno pitanje, a
zatim zamoliti
nekoliko odabranih
da proĉitaju naglas.
Neke ideje

Zamoliti uĉenike da
zapišu svoje
razumijevanje
vokabulara ili
pojmova prije i poslije
objašnjenja.
Neke ideje

Zamoliti uĉenike da
saţmu glavne ideje
koje su zapamtili na
predavanju, tijekom
diskusije ili iz
zadanog ĉitanja.
Neke ideje

Zamoliti uĉenike da
odgovore na par
problemskih ili sliĉnih
pitanja na kraju sata
te provjeriti
odgovore.
Neke ideje

Intervjuirati uĉenike
individualno ili u
grupama o njihovim
razmišljanjima
tijekom rješavanja
problemskih pitanja.
Neke ideje
 Dodijeliti kratke
pisane zadatke u
razredu.
Neke ideje


Postaviti pitanje i dati
4 moguća odgovora
(A, B, C i D).
Svaki uĉenik ima
kartice s tim slovima i
podiţe karticu sa
slovom za odgovor
koji smatra
ispravnim.
Neke ideje
Uĉenici na kraju rada
odgovaraju na dva
pitanja:
1. Što je najvaţnije što
sam danas nauĉio /
nauĉila?
2. Što mi nije jasno?

Neke ideje

Uĉenici prireĊuju na
zadanu temu ili
izabrani dio teme
dosije, mape,
referate, kratke
izvještaje, postere...
Neke ideje

Stupnjevita kontrola
postizanja ciljeva –
Uĉenik u dogovorene
datume ispituje zna li
odgovor na
postavljeno pitanje,
zatim to ĉini netko od
suuĉenika i na kraju
uĉitelj / uĉiteljica.
Neke ideje
Nedovršene reĉenice :
 Ovaj tjedan sam
nauĉio / nauĉila...
 Ţelio / ţeljela bih...
 Najviše mi se
svidjelo...
 Sada trebam...
Neke ideje

Procjenjivanje uz pomoć
raĉunala (CAA Computer Assisted
Assessment) – mogu
odmah dobiti povratnu
informaciju o postignuću,
osim broja bodova ili
ocjene, daje i informacija
o uspjehu na pojedinom
zadatku, a mogu se i dati
pojašnjenja ili komentari
vezani za pogrešne
odgovore.
Povratne informacije o uspješnosti uĉenja su
vaţne u svakom procesu obrazovanja.
 Uĉenik mora biti svjestan svoje uspješnosti i
napredovanja i preuzeti odgovornost za
svoje uĉenje.
 Dobar i uspješan uĉitelj prilagoĊava nastavu
svojim uĉenicima ovisno o njihovom
napretku (i sposobnostima).

Školsko (pr)ocjenjivanje
1. procjena predznanja (na poĉetku
pouĉavanja)
2. formativno procjenjivanje (nadgledanje
napredovanja uĉenika tijekom
pouĉavanja)
3. dijagnostiĉko procjenjivanje (utvrĊivanje
poteškoća u uĉenju)
4. sumativno procjenjivanje (evaluacija
postignuća nakon pouĉavanja - ocjene)
AnĊelko Teĉić: Ocjenjivanje
napretka i vrednovanje
postignuća uĉenika u školama
Kakva je vrijednost ocjena?
Što one mjere?

ocjene - na temelju informacija koje učitelj dobije provjeravajući znanje učenika

provjeravanje znanja = postupak u kojem se pitanjima i uputama potiče učenika
da pokaţe svoje znanje o nekom sadrţaju

tijekom ili nakon pokazivanja znanja učitelj procjenjuje vrijednost odgovora i
procjenu izraţava ocjenom od 1-5.


po bitnim obiljeţjima mjerenje znanja:
○
ima predmet mjerenja (znanje),
○
instrument kojim se mjeri (nastavnik) i
○
tehniku mjerenja (različiti načini ispitivanja).
da bi mjerenje bilo ispravno
○
rezultat mora biti određen veličinom onoga što se mjeri
○
mjerni instrument ne bi smio utjecati na rezultat mjerenja
○
ocjena bi morala biti određena učenikovim znanjem, a ne nastavnikovim
osobinama
Istraživanja

različiti učitelji daju različite ocjene za ista iskazana
znanja (pismene provjere) - neobjektivni su (ocjena ne ovisi
samo o iskazanom znanju već i o osobinama ocjenjivača)
 više se slaţu kod ekstremnih ocjena, a manje kod onih
oko središnje pozicije

ocjenjivači su i nedosljedni: ne slaţu se sami sa sobom
(iste pismene provjere će nakon godinu dana drugačije ocijeniti)

statističkim postupcima procijenjena je pogreška koju
čine ocjenjivači: nešto viša od 1 ocjene (1,176)
veći broj mjerenja - manja pogreška mjerenja
znanje nije direktno dostupno mjerenju – o njemu samo posredno
zakljuĉujemo na temelju odgovora uĉenika
 uĉitelj se pojavljuje u ulozi i instrumenta i mjeritelja - sam definira
znaĉenje ocjene
○ definira što mjeri
○ i kriterije (kako učenik treba odgovoriti da bi dobio odgovarajuću ocjenu)
 brojĉano ista ocjena ima razliĉito znaĉenje kod:
○ razliĉitih uĉitelja
○ istog uĉitelja ovisno o uĉeniku i raspoloţenju uĉitelja
(učitelji spontano mijenjaju vlastite kriterije ocjenjivanja i predmete
mjerenja)
 ocjena odreĊena utjecajem velikog broja faktora koji se odnose na
○ uĉitelja
○ uĉenika
○ tehniku ispitivanja

kad je osoba svjesna faktora ocjenjivanja, oni djeluju znaĉajno
manje (može ih kontrolirati)
nije naĊena povezanost duţine staţa i toĉnosti ocjena
uĉitelji rano oblikuju kriterije ocjenjivanja - nisu ih skloni mijenjati
Ocjenjivanje i motivacija učenika
ocjene kao plaća za rad - uĉenje
ekstrinziĉno motivirano
 ocjena kao izvor anksioznosti negativan utjecaj ocjene na motivaciju
 ocjena kao indikator napredovanja
(povratna informacija) - uĉenje intriziĉno
motivirano

Ocjenjivanje i motivacija učenika
Da bi ocjena bila prava motivirajuća povratna
informacija, uĉenik iz nje mora doznati ne
samo kakav je njegov uĉinak u odnosu na
kriterij ocjenjivanja, nego mu ocjena mora
pruţiti i korektivnu informaciju - pokazati u
ĉemu griješi i kako to moţe ispraviti.
 Kad povratna informacija pokazuje uĉeniku da
jedan dio gradiva nije dobro svladao i da
njegov trud nije bio dovoljan za postizanje
cilja, on moţe uloţiti više truda u daljnje
uĉenje ili promijeniti naĉin uĉenja.

Ocjenjivanje i motivacija učenika

Istraţivanja - Uĉenici koji uz ocjenu
dobivaju i opisne povratne informacije
više poboljšavaju uradak i više od drugih
vjeruju da je uspjeh posljedica uloţenog
napora, a ne nekih vanjskih ĉinitelja.
Ocjenjivanje i motivacija učenika
Ako povratna informacija potvrdi da je cilj postignut,
uĉenik će se osjećati zadovoljno, ponosno i
kompetentno te će postaviti nove, još više, ciljeve u
uĉenju. Cilj ovakve povratne informacije je motivirati
uĉenika, a ne samo informirati o postignutom.
 I negativna povratna informacija moţe biti motivirajuća
– treba je usmjeriti na ono što je uĉenik uĉinio, a ne na
njegove sposobnosti. Treba, kad god je to moguće,
negativnu povratnu informaciju dati u kombinaciji s
pozitivnom povratnom informacijom. Na taj naĉin
navodi se uĉenika na pripisivanje uĉinka (ocjene) trudu
(na koji moţe sam utjecati), a ne sposobnostima ili
sreći.

Povratna informacija i motivacija
svaka povratna informacija neće nuţno pozitivno utjecati na uĉenje
 istraţivanja utjecaja povratne informacije koje je izvela Ruth Butler
(1988.) - utjecaj razliĉitih povratnih informacija u skupini djece od
jedanaest godina iz Izraela - uĉenici podijeljeni u tri jednake
skupine:
 Prva skupina primala je individualizirane komentare koji su se
odnosili na postizanje ocjenjivaĉkih kriterija i koji su svima u
skupini bili prethodno obrazloţeni.
 Druga je skupina primala povratnu informaciju u vidu ocjena, a
treća ocjene s komentarom.
 Prva je skupina za vrijeme eksperimentiranja postigla 30 % bolja
postignuća. Uĉenici te skupine bili su snaţno motivirani za rad.
 U drugoj i trećoj skupini nije bilo bitnih razlika. Nisu napredovale
u znanju, a njihova motivacija za rad temeljila se prije svega na
ocjeni. Uĉenici s boljim ocjenama su i dalje pokazivali zanimanje
za uĉenje, dok uĉenici s niţim ocjenama nisu.

Ocjenjivanje i motivacija učenika
Ako su provjere znanja kraće i ĉešće,
rezultati će biti bolji nego kod rijetkih i
dugih pismenih ispita.
 Ĉešći ispiti navode uĉenike da redovito
prate gradivo.
 Povratne informacije su tada ĉešće i
neposrednije vezane uz uloţeni trud i
njihova je motivacijska vrijednost veća.

Puno su korisnije česte i kratke provjere
znanja nego rijetke i dugačke.






Uĉenik realnije percipira kvalitetu svog znanja i tako
usvaja kriterije za njeno vrednovanje.
To ga potiĉe na bolji i redovit rad.
Istraţivanja pokazuju da uĉenici više nauĉe kada znaju da
će biti ocjenjivani.
Što ĉešće ispitujete djecu, manji će biti njihov strah i stres
zbog ispitnih situacija.
Vaţno je stvoriti opuštenu atmosferu tijekom ispitivanja, a
ne izbjegavati ispitne situacije. Treba ukloniti prijetnje
lošom ocjenom i stvoriti atmosferu usmjerenosti na
postizanje uspjeha. 80% teškoća uĉenja uzrokovano je
stresom. Strah ometa proces uĉenja i dosjećanja.
Najavite djeci kada će se provjeravati njihovo znanje,
kaţite im kako ćete to ĉiniti i kakvi će biti kriteriji
ocjenjivanja znanja.
Ocjenjivanje i motivacija učenika

Roditelji i djeca su ĉesto nezadovoljni ocjenama.
Ponekad se radi o nerealnoj procjeni kvalitete vlastitog
znanja odnosno znanja svoga djeteta, ali ponekad je
nezadovoljstvo i opravdano. Jako je vaţno da dijete
dobije ocjenu koju zasluţuje zbog nekoliko razloga:
 Samopoštovanje i samopouzdanje školske djece najviše
ovisi o njihovom školskom uspjehu (temelj mentalnog
zdravlja).
 Loša ocjena je najĉešći izvor stresa kod djece školske dobi.
Kroniĉan stres moţe imati za posljedicu ozbiljne
zdravstvene i psihiĉke probleme. Školski neuspjeh je jedan
od riziĉnih ĉimbenika za razvoj ovisnosti i delinkvencije. Ako
dijete uĊe u 7. razred doţivljavajući kombinaciju velikog
stresa, slabe podrške roditelja i slabog uspjeha u školi veća
je vjerojatnost da će razviti oblike neprimjerenog ponašanja.
 Školski uspjeh limitira mogućnosti daljnjeg školovanja.
 Ništa ne ubija motivaciju za uĉenje kao osjećaj da uloţeni
trud i postignuto znanje nisu primjereno «nagraĊeni».
Motiv za postignućem
Sva ljudska bića imaju potrebu osjećati se
vrijednima, kompetentnima i to pokušavaju postići na
dva temeljna naĉina: stremeći uspjehu ili
izbjegavajući neuspjeh.
 Osobe sklone izbjegavati neuspjeh bjeţe od svih
aktivnosti u kojima bi ga mogle doţivjeti da bi
saĉuvale samopoštovanje. Takvo dijete kad dobije
slabu ocjenu vrlo vjerojatno će izbjegavati uĉenje da
bi "saĉuvalo obraz" (ako ne uĉim, nitko mi ne moţe
reći da sam glup jer imam slabe ocjene - uĉenje me
jednostavno ne zanima). Isto će ĉiniti kada naiĊe na
zadatke u kojima ponavljano ne uspijeva. Onda kada
se znanje uĉenika ocjenjuje na naĉin da samo mali
broj uĉenika opetovano postiţe zadovoljavajući
uspjeh, većina odustaje od uĉenja.

I loša ocjena može biti poticaj za učenje ako
zadovoljava nekoliko uvjeta
1.
2.
3.
4.
5.
6.
da uĉenik vjeruje da o njemu ovisi hoće li je i kada ispraviti
i da ima mogućnost za to. (Svi ljudi najviše nauĉe na
vlastitim pogreškama, pod uvjetom da ih se ne plaše.)
da zna kako to uĉiniti – vaţno je djeci pokazati kako uĉiti
da povratnu informaciju (ocjenu) dobije neposredno nakon
obavljenog zadatka (što prije ispraviti kontrolne zadaće)
(Ako proĊe puno vremena od izvedbe zadatka do
dobivanja ocjene, dijete ju neće moći povezati s onim što
je napravilo. To je posebno izraţeno kod mlaĊe djece.)
da roditelj informaciju dobije na vrijeme
da ocjenjivanje bude javno, ali informiranje roditelja o
ocjenama individualno (o tome se nikada ne smije govoriti
na roditeljskim sastancima)
da uĉenik toĉno zna što je napravio dobro, a što treba
uĉiniti još kvalitetnije
Posljedice loše nastave ne mogu se otkloniti tek postupcima strogoga
ocjenjivanja, a osim toga, loše ocjenjivanje ĉesto deformira prednost dobre
nastave. Zato na vaţnosti sve više dobiva provjeravanje znanja, raširenost
situacija u kojima se provjeravanje odvija i promjena naĉina provjeravanja
što posljediĉno utjeĉe i na uĉenje. Provjeravanje i ocjenjivanje sastavni su
dijelovi nastavnoga procesa. Svoju ulogu imaju kako u procesu
poduĉavanja, tako i u procesu uĉenja. Naĉin provjeravanja i ocjenjivanja
utjeĉe na to kako će uĉenici uĉiti, kakvo će znanje usvojiti i kakav će stav
prema uĉenju i znanju zauzeti. Na napredak u uĉenju prije svega utjeĉe
provjeravanje znanja koje daje informaciju o tome odakle treba krenuti,
provjeravanje koje obavještava o napretku uĉenika u postizanju zacrtanih
ciljeva te govori o tome jesu li pristupi uĉitelja uĉinkoviti i u kojoj mjeri
uĉenici ovladaju zacrtanim ciljevima. Uĉitelj koji provjeravanje poima kao
sastavni dio uĉenja, smisao nastave vidi u tome da uĉenicima omogući
izgradnju i produbljivanje znanja te preuzimanje nadzora nad vlastitim
uĉenjem jer samo tako moţe bitno utjecati na njihovo uĉenje. Samo dobra
provjera znanja omogućuje kvalitetno uĉenje.
Marjana Penca Palĉić
POBOLJŠANJE OCJENJIVAČKIH POSTUPAKA:
ODREĐENOST PEDAGOŠKIH CILJEVA
 PUNO FORMATIVNOG OCJENJIVANJA
 OCIJENITI VIŠE ASPEKATA POSTIGNUĆA
 UKLJUĈIVANJE UĈENIKA KAO PARTNERA
U OCJENJIVANJE
 INDIVIDUALIZIRANA BRZINA UĈENJA

Literatura
Boston, C. (2002). The concept of formative assessment.
Practical Assessment, Research & Evaluation, 8(9). URL:
http://PAREonline.net/getvn.asp?v=8&n=9
 Grgin, T. (1994). Školska dokimologija. Jastrebarsko: Naklada
Slap.
 Jelavić, F. (1995). Didaktičke osnove nastave. Jastrebarsko:
Naklada Slap
 Kyriacou, Ch. (2001). Temeljna nastavna umijeća. Zagreb: Educa.
 Matijević, M. (2004). Ocjenjivanje u osnovnoj školi. Zagreb: Tipex
 Nimac, E. Kako unaprijediti ocjenjivanje znanja u školi
 Penca Palčić, M. Utjecaj provjeravanja i ocjenjivanja znanja na
učenje. Ţivot i škola br. 19
 Stern, T. Förderliche Leistungsbewertung. URL:
http://www.bmukk.gv.at/medienpool/17212/mat_stern.pdf
 Tečić, A. (2006). Ocjenjivanje napretka i vrednovanje postignuća
učenika u školama. Šibenik: Exp edit
 Vizek-Vidović, V. i dr. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb:
IEP.


Download Report