Vladin fond za spas za mene dr. sc. ljubo jurčić, EKONOMSKI SAVJETNIK I PROFESOR NA EKONOMSKOM FAKULTETU Hrvatska ima novca, nema proizvoda Pojedinačni potezi Vlade dovest će nas u još težu situaciju. To se odnosi i na politiku financiranja pojedinih dijelova ili cijelog sustava Kriza hrvatskoga gospodarstva u najvećem je dijelu rezultat vlastite ekonomske politike iz prethodnih razdoblja. Za razliku od tipičnog modela ekonomske politike koji primjenjuju sve razvijene zemlje, Hrvatska primjenjuje drukčiji, atipičan model. U tipičnim modelima ekonomske politike ciljevi su povećanje domaće proizvodnje i konkurentnosti, povećanje zaposlenosti i izvoza i povećanje realnog dohotka građana te njegova ravnomjerna distribucija. Mjere, instrumenti i institucije ekonomske politike služe tim ciljevima. ATIPIČAN MODEL Hrvatski model ekonomske politike je atipičan jer kao ciljeve naglašava stabilnost tečaja i nulti proračunski deficit iako su to instrumenti ekonomske politike. Ciljevi i instrumenti zamijenili su uloge. Atipičan model privređivanja doveo je hrvatsko gospodarstvo u stanje neodrživosti. Kretanje prema nultom deficitu, a osobito čvrst, stabilan tečaj u situaciji kad zemlja mora raditi prilagođavanje svojih cijena s cijenama na svjetskom tržištu i kad treba transformirati gospodarstvo i državu, pogrešna je politika. Atipičan model 10 MADEIN 2/2010 proizveo je krizu hrvatskoga gospodarstva. Deindustrijalizacija, smanjenje proizvodnje i druge posljedice atipičnog modela utjecali su na smanjenja radnog kontingenta i njegovu malu zaposlenost. Pogubna posljedica takve situacije je i smanjivanje vrijednosti ljudskog kapitala, a nizak nivo zapošljivosti dodatno smanjuje njegovu vrijednost. Smanjenje hrvatske konkurentnosti na svjetskom tržištu usmjerilo je poduzetnike prema domaćoj potražnji. Porast domaće potražnje dolazio je značajnim dijelom od potražnje države za infrastrukturnim i javnim objektima. Smanjivao se udio investicija u prerađivačku industriju i u tržišne proizvode zbog čega je njihova efikasnost mala. Orijentacijom poduzetnika prema državnoj potražnji smanjivao se broj "tržišnih" proizvoda, a osobito proizvoda koji su predmet međunarodne razmjene. Atipičan model je stvorio u situaciju da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. To nije pitanje mentaliteta ljudi, nego uvjeta što ih stvara politika svojim odlukama. Velika transformacija podrazumijeva promjenu pristupu životu, radu i politici. U ekonomskom području to znači transformaciju od atipičnog k tipičnom modelu gospodarenja u kojem se isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Prvi korak prema tome je pravilno određivanje ciljeva ekonomske politike: povećanje domaće proizvodnje i konkurentnosti, povećanje zapošljavanja i izvoza i ravnomjeran regionalnih razvoj. Prema tim ciljevima treba usmjeriti ekonomsku politiku i organizirati državnu administraciju. Stvaranje konkurentnog makroekonomskog okruženja i reorganizacija državne administracije prvi je korak ekonomske politike u cilju velike transformacije. OD ČEGA ĆEMO ŽIVJETI Kapital za transformaciju nalazi se prije svega u vlastitom iskustvu pogrešne politike i u provjerenom iskustvu mnogih drugih. Drugi izvor kapitala za veliku transformaciju u prirodnim je bogatstvima i geopolitičkom položaju Hrvatske. Umjesto zaduživanja na stranim financijskim tržištima bolji put je korištenje naših prirodnih i novostvorenih resursa te njihovo pretvaranje u korisne i konkurentne proizvode. Za to je potrebna organizirana politika, odnosno odgovor na pitanje što ćemo raditi, od čega ćemo živjeti i kako ćemo se razvijati. Pojedinačni potezi Vlade bez Velike transformacije imat će samo kratkoročan, prividan uspjeh, nakon čega ćemo se naći u još težoj situaciji. Mjere koje nisu usmjerene k promjeni sustava samo produljuju život postojećem, neefikasnom i štetnom sustavu. To se odnosi i na politiku financiranja pojedinih dijelova ili cijelog sustava. Problem Hrvatske nije nedostatak novaca, nego nedostatak proizvoda. Novac sam po sebi za državu nema vrijednost. Kad bi tako bilo, onda bi država samo proizvodila novac, jer ima to pravo, a ne robe i usluge. Hrvatska je došla do točke na kojoj politika treba znati što, kako i za koga proizvoditi i u skladu s tim znanjem kreirati ekonomsku politiku i organizirati državnu administraciju. Ako to zna, novac nije problem. On sam dođe. Politika treba znati što i za koga proizvoditi i u skladu s tim kreirati ekonomsku politiku