ODRŽIVI RAZVOJ U HRVATSKOJ aaddrržžaajj:: S i OR O Grup STAV UVOD STI - SU RIJEDNOSTI O IV Ž R OD IH V TEMELJIH I DRUŠTVEN K S VO LJUD ODARST P S O A: G O I OKOLIŠKORIST ODRŽIV A V T Š U NIJA DR DARSKA HARMO ENA I GOSPO OVANJA Z A R B DRUŠTV O STI I U ZNANO ULOGA IVOM RAZVOJ Ž R D O U ČAK ZAKLJU O 3 4 11 17 24 27 30 Grupi OR Grupa OR (Grupa Održivi Razvoj) nevladina je organizacija osnovana u Zagrebu 2004. godine s ciljem promicanja koncepta i principa održivog razvoja, okolišne, društvene i ekonomske održivosti. Grupa OR djeluje u skladu sa svih šest principa Global Green Chartera iz Canberre 2001 – ekološkom mudrošću, društvenom pravednošću, participativnom demokracijom, nenasiljem, održivošću i poštivanjem različitosti što postiže obrazovanjem građanstva, poticanjem na komunikaciju i suradnju, jačanjem ekoloških i ostalih progresivnih društvenih pokreta te progresivnih političkih stranaka koje usvajaju te principe. Grupa OR ustraje na spajanju teorije i prakse. Praksa može biti društvena ili politička akcija. Grupa OR podržava dijalog i obostranu interakciju teoretskih zapažanja i istraživanja u području znanosti, tehnologije i društvene znanosti. Cilj joj je to ostvariti kroz razvoj strategija i politike, te društvenih i političkih akcija. 2 PS Ups, jesmo vas ulovili? Već vam se okreću kotačići - koja turbo dosada od sadržaja, ali vjerujte nam na riječ - ova brošura ipak nije sto puta viđena suha muha. Sadržaj vara. Počnite čitati i sve će vam biti jasno. Garantiramo. Ova je brošura nastala u želji da koncept održivog razvoja približimo hrvatskoj javnosti i financirana je sredstvima nizozemske zelene zaklade ‘Boureau de Helling’. Zahvaljujemo gospodinu Anne de Boeru, direktoru zaklade ‘Boureau de Helling’, na financijskoj potpori koja je omogućila tiskanje ove brošure. 3 zzvvoojj?? a r a r i v i i v ž i r ž ttoo jjee ooddr Š 4 Već te vidimo. Piše ti sve na licu. Primio si u ruke ovu brošuru i pomislio: „Ajme, koja dosada! Još jedna u nizu »trla brla kak’ smo pametni!« brošurica na temu održivog razvoja! Kome uopće trebaju ovakve stvari?“ Gledam te dok je pristojno uzimaš, još se pristojnije blazirano nasmiješiš i klimaš glavom: „Hvala, hvala, zgodno, baš me zanima što ste napisali“, i onda malko prolistaš, baciš pogled na fotke i zafrljiš u prvi koš za smeće koji se pojavi na vidiku! Vidimo te i kako pomalo pakosno misliš dok listaš: „He! Održivost, moš’ si mislit’! Da su održivi ne bi trošili pare na ovakvu besmislicu koju nitko neće pročitati, možda ni oni sami! Za ovu brošuru morali su posjeći nekoliko stabala, a od toga nikakve koristi. To ti, braco moj, ono, znaš i nije baš održivo!“ I da, jednim si dijelom u pravu. U javnosti se puno naklapa o održivosti. Političarima su puna usta održivog razvoja, udruge stalno blebeću o održivosti, a i mediji ne štede te termine. Ma, svi smo mi pravi eksperti za održivost, nobelovci održivog razvoja! No, kada pitaš nekoga, zaista bilo koga, što je održivi razvoj, mnogi neće znati beknuti što je to, ustvari, održivi razvoj. Puno njih će nešto zamuckivati o zelenom, o zaštiti okoliša, možda čak i o zelenom gospodarstvu, ali, evo, kladimo se s tobom, da i ti koji sada čitaš ove retke u još jednoj OR brošuri, nećeš znati objasniti što je to održivi razvoj. Nećeš, stari, ne! Nećeš ukoliko ne pročitaš do kraja ovu brošuru! E, upravo smo zbog toga, svjesni da ni ti koji sebe smatraš upućenom strankom, ma ne zavaravaj se, da, čak ni ti, ne razumiješ koncept održivog razvoja. A nisi jedini. Eto, upravo zbog toga, odlučili smo napisati ovu brošuru. Zašto? Zato, braco, jer se nadamo, a nada umire zadnja, da će ova jednostavna i neformalna brošura pomoći u razumijevanju održivog razvoja kao važne platforme za budući razvoj društva. S obzirom na to da nismo ‘vesla sisali’ znamo i to da se čitateljima baš i ne mili čitati suhoparne, sto puta prežvakane misli o održivom razvoju. Mislimo, ok, ako je to nama seksi, ne znači da je i drugima pretjerano atraktivno, pa hajmo vidjeti možemo li tu temu učiniti malo prohodnijom i za vas. Ova je brošura naš pokušaj da u komunikaciji na temu održivog razvoja budemo što je moguće otvoreniji, direktniji i iskreniji, da vas motiviramo na dijalog, pa čak i na svađu o održivom razvoju. Sve nam je draže od ravnodušnosti i šutnje. Jer uvjereni smo da održivi razvoj ima potencijala za malo čitalačke muke… U Hrvatskoj se već dugo razglaba o održivom razvoju. Eto, čak i Ekološki leksikon objavljen još 2001. objašnjava održivi razvoj kao “pristup iskorištavanju raspoloživih resursa i gospodarenje njima tako da se zadovoljavaju današnje potrebe, ali bez okrnjivanja budućih generacija u zadovoljavanju njihovih potreba.” Tu pametnu definiciju u Ekoleksikonu nisu iz prsta isisali, već su je prepisali iz Agende21 u koju ćemo te inicirati nešto kasnije. Hm, da, to zvuči pametno... Vezano uz održivost stalno se mantra o ‘ravnoteži’, o ‘balansu’, o nužnosti balansiranog razvoja… To i nije tako teško shvatiti ako se poslužimo nekom svakodnevnom prispodobom, primjerice onom prosječnog hrvatskog kućanstva. Imamo ulaz, imamo egzistencijalne potrebe, i imamo izlaz. Prihode i rashode. Ukoliko trošimo na naše, budimo pošteni, i ne baš uvijek samo egzistencijalne potrebe, dakle trošimo više no što uprihodimo, naš kućni budžet više neće biti u ravnoteži. Jednostavno rečeno, bit ćemo u banani. Neki će reći: „Pa što, u banani su već 5 obitelji. Ako se obitelj stalno svađa oko para, oko toga tko je glavni, tko kvači i tlači, a tko je kuš, neće biti dugoročne ni financijske, ni bilo koje održivosti. Ako jedan stup nije u ravnoteži, most održivog razvoja, bio on državni ili obiteljski, srušit će se. GOSPODARSTVO cijeli niz godina hrvatske državne financije, a još smo tu, nismo nestali u virtualnoj stvarnosti“. To ti je sve zato što su pare s kojima svakodnevno baratamo fani-mani, proizvod bolesnih financijaških umova, lova iza koje ne stoji stvarna vrijednost, drvo, žito, zlato, nafta, već brbljava naklapanja brokerskih zloduha s Wall Streeta i drugih krugova pakla zvanih burze dionica. I neće biti potpuno u krivu jer da, jako puno problema današnjeg globaliziranog tržišta svoje korijene ima u činjenici da u financijskom sustavu operiramo lažnim novcem, novcem koji je tiskan u državnim tiskarama novca, ali je lažan jer iza njega ne stoji stvarna vrijednost u robama, u materijalnom svijetu. A u tom materijalnom svijetu, neka mi oproste svi revni duhovnici, svi manje-više živimo jer malo se nas hrani sunčevom svjetlošću. Eto, održivi razvoj, kaže tom spekulativnom financijskom svijetu: A-a, tsss-tsss, pec-pec, ne bu tak’ išlo! Stavimo pošteno karte na stol i utemeljimo vrijednosti na stvarnim, a ne na lažnim dobrima. A da bi to hodalo, ne samo u kućnom budžetu i svakodnevnom životu, već i u lokalnoj i globalnoj stvarnosti, moramo imati ravnotežu između naših prihoda i rashoda u zadovoljavanju naših stvarnih potreba, a ne lažnih pohlepa. Jer da, iz plaće trebaš moći platiti stan, vodu, struju, grijanje, hranu, režije i druge potrebe, ali ne moraš voziti bijesni BMW i platiti putovanje na Mars. Zbilja ne moraš, stari. No da, sada smo riješili ulaz i izlaz, proizvodnju i potrošnju, ali još se nismo dotaknuli obiteljskog sklada. A, ako nema obiteljskoga sklada, džabe pare, džabe potrošnja, neće biti održive OKOLIŠ DRUŠTVO I zato zapamti da koncept održivog razvoja počiva na ravnoteži ukupnog društvenog sustava, odnosno na ravnoteži triju temeljnih stupova: 1.gospodarskom stupu, 2.stupu zaštite okoliša te 3.stupu društvene pravde i ljudskih prava. 6 7 Sada ćemo se praviti pametni i reći da pozitivna sinergija tih triju stupova čini okosnicu samog koncepta. A sada nešto jednostavnije i manje pametno: Nema održivog društva u kojem je gospodarstvo razvijeno, ali se ne brine o okolišu i poštivanju prava pojedinaca i skupina. Isto tako, nema održivog društva u kojem su okoliš i priroda očuvani, ali u kojem nema gospodarskog prosperiteta, nema društvene pravde i u kojem se ne poštuju ljudska prava. Ravnoteža triju stupova funkcionira po principu spojenih posuda, ako su ti odnosi poremećeni, društvo nije održivo i ne razvija se u skladu s principima održivosti. Ne moraš mi ni reći da se ovo čini samo po sebi razumljivo, kao čist zdrav razum. Pa kako je onda tako dugo trebalo da se tako jednostavan koncept porađa tako dugo?! Zapravo, pojam održivosti, nećeš vjerovati, i nije tako mlad. Naime, pojam održivog razvoja prvi se put javio u šumarstvu u 17. st. i to u smislu, ma nećeš vjerovati, održivog gospodarenja šumama. Tko bi to rekao! Još je u 17. stoljeću naime shvaćeno da su sječa šume i pošumljavanje novim mladicama u izravnoj ovisnosti, jer omogućavaju novi prirast šume bez istovremenog narušavanja staništa. Iako se u povijesti koncepta stalno okreće 17. stoljeće, nije naodmet spomenuti da su još stari Rimljani, koliko god pohlepni osvajači bili, skužili da je prekomjerna sječa šuma u vezi s erozijom zemljišta pa su sjekli, ali i sadili. Ili primijenjeno na tvoju stvarnost – možeš potrošiti samo onoliko love koliko taj mjesec zaradiš, u suprotnom ispadaš iz ravnoteže. Nakon 17. stoljeća dugo, dugo se nije događalo skoro pa ništa. I onda su se stvari počele ponovno kretati u 70-im godinama prošlog stoljeća. Tada su objavljene Granice rasta D. Meadows (1972), ali i neki drugi OR tekstovi. Najdublji trag ostavile su upravo Granice rasta jer se u tekstu linkaju ubrzana industrijalizacija, nekontrolirani rast broja stanovnika, rasprostranjena pothranjenost (dobro, ne u Hrvatskoj – mi smo, onak’ globalno mjereni malkoc debeli, punački) te iskorištavanje neobnovljivih izvora 8 sa zagađivanjem okoliša. Zaključak je da ćemo granice rasta prešišati za manje od sto godina ukoliko se nastavimo ovako raspojasano ponašati. Osobno, mislimo da je ta prognoza bila preružičasta i da smo te granice već fiju-briju preletjeli, a nije još prošlo sto godina. To će rezultirati, tvrde OR pametnjakovići, velikim padom industrijske proizvodnje (točno) te smanjenjem broja stanovnika (do čega još nije došlo, globalno govoreći, ali je moguće ukoliko se smanji dostupnost hrane). No takvu je crnu prognozu, tješe nas, moguće izbjeći uspostavom uvjeta ekonomske i ekološke stabilnosti koji su održivi u daljoj budućnosti. A to je, vala, održivi razvoj! A sad ono komplikejtid – ako svjetska politika prihvati realizaciju održivog razvoja ljudskog društva, te ako krene s brzom implementacijom održivog razvoja pozitivni će se rezultati ranije pokazati. Nažalost, svjetska politika, osim deklarativno, još uvijek nije prihvatila ovaj koncept, a rezultati su te nevoljkosti svuda vidljivi. Za održivi razvoj važni su i tekstići poput Prve globalne revolucije A. Kinga i B. Schneidera (1991), Preko granica rasta D. Meadows i J. Randers (1991) te Treće revolucije P. Harrison (1992). Sigurno ti je u naslovima upao u oči termin – revolucija. Održivi revolucionari tvrde da se svijet uskoro kleša sa svjetskom revolucijom jer su promjene u 90ima (promjena klime i okoliša) fakat globalne. U Prvoj globalnoj revoluciji trančira se ideja velike tranzicije. Prema dečkima iz Rimskog kluba nalazimo se u ranom stadiju tvorbe novog modela svjetskog društva koji će biti različit od dosadašnjeg, i to onolko kolko se društvo industrijske revolucije razlikovalo od, oni kažu, agrarnog društva, mi kažemo, od onog društva seljačije s motikama u rukama, koje mu je prethodilo. Zbog sprčkane nam klime i iscijeđene naranče prirodnih resursa 9 svijet se nalazi, predviđaju (ma, ne moraš biti neki prorok za to!), na pragu prve globalne revolucije. Velike promjene zahvatile su svjetski sustav vlasti (političke odijelaše), ekonomiju (fani-mani parazite), odnose među državama (pravimo se prijatelji, ali se u stvari mrzimo i preziremo), moral i društvene vrednote (stalno se nešt’ zgražamo, ali ništa ne poduzimamo), rast broja stanovnika (ne kod nas, ali tamo kod onih Trećaša), tehnologiju (sve manje koristimo mozak i sve više aparate), zaštitu okoliša (tu smo licemjerno pobožni, a živimo kao CO2 bikovi na gmajni), zaštitu ljudskih, posebice manjinskih, prava, te općenito razvoj država (hm, da, moš’ mislit’!). Dečki rješenje vide u: 1)prelasku s militantne na građansku ekonomiju, 2)hvatanju u koštac s problemom globalnog zatopljenja i promjene klime, 3)nužnosti osmišljavanja nove razvojne strategije društva s ciljem utemeljenja svjetske ravnoteže. Zašto je tako, saznat ćete ako pročitate brošuru. 10 sti osti o n v d i e j ž i r r v d h o i n emelj ljudskih i društve T sustav lju Ovim citatom počinjemo jer je stup društvene pravde vik spot koncepta održivog razvoja. Ono, zadnja rupa na svirali, treći stup po redu na koji svaki kvartovski pesek digne nožicu i odradi svoje. To je super tužno jer nije teško nabrojati temeljne ljudske vrijednosti. Valjda nije. Valjda nismo toliko zahirili da više ne kontamo kaj je to opće dobro iliti javni interes, budimo malo politički fensi šmensi. Volimo svoju zemlju (stavljamo ručicu na novčanik kad zasvira himna), vjerujemo u ravnopravnost (barem kada smo sami u pitanju), zalažemo se za mir, blagostanje, napredak (ako i kad nam odgovara)… No mnogo toga usprkos nabrojanom krenulo je krivo, suprotno najboljim željama, namjerama i očekivanjima (opet moš’ mislit’). Zapali smo u mračnu jazbinu. Ne vidimo izlaza. Naši stari znali su govoriti: „Ako čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna!“. Možda zvuči bapski, možda zvuči ruralno, ali na tu se jednostavnu narodnu mudrost svodi sva filozofija društvenog stupa …održivost se primarno – i vjerojatno na najvažniji način – tiče naših moralnih odnosa sa svijetom... William C. Clark održivog razvoja. Hm, već vas vidimo kako frkćete nosom razočarano i pomalo iziritirano: „Očekivao sam malo više od vas od ovakvih priprostih narodnih mudrosti.“ Vrong, stari. Vrijeme je da naučiš prvi postulat održivosti – prave vrijednosti i istine uvijek su jednostavne. Ipak, ne prejednostavne... No, da, ukratko, ako u društvu (kući) vladaju odnosi sklada, reda, poštovanja, tolerancije tuđih potreba i osobitosti, naša će država, iako mala i tijesna, biti vedra, ugodna, pozitivna, svima poželjna za život. 11 Znamo, znamo, ne zvuči ni pametno, ni teško, ni komplicirano, ali nažalost jest. Zašto? Zato što su ljudi često zavidni, pohlepni, htjeli bi imati ono što im ne pripada i ne osvrću se na to koga će to ugroziti, koga zakinuti, koga štrajfati. No tu smo gdje jesmo i moramo biti svjesni tamne strane ljudske prirode. Na sreću, postoji i svjetla strana te prirode, a ta je da ljudi teže redu, skladu, ravnoteži. A da bi to u društvu postigli, država mora biti pošten i nepristran regulator. To je srž filozofije društvenog stupa pravde i ljudskih prava održivog razvoja. A gdje smo mi? Jel’ naša čeljad u tijesnoj nam kući bijesna? Čini se da je. Isprva smo bili optimistični. Mislili – nakon rata slijedi bolja budućnost. Dobili suverenitet, samostalnost i državu, demokraciju. Europa nas priznala, i svijet. Znakovi tzv. napretka samo su se nizali. Nove zgrade, trgovački centri, sportske dvorane, ceste. Osnivale se tvrtke, dizali krediti, domaća valuta se stabilizirala. Pa kada je onda, pobogu, sve krenulo kvragu? Dogodio se raspašoj: pretvorba i privatizacija, i konje ubijaju, zar ne? pregovori o pristupanju Europskoj Uniji, politički pritisci, bujanje birokratskog aparata po načelu evo, baš malom od Ante i Kate treba pos’o, krađa i cerenje u facu privilegiranih tajkuna milijunskoj škvadri... A onda su nam se i kolektivno noge pretvorile u želatinu. Ekonomska kriza. Globalna, nacionalna, lokalna. Tvrdili su – krize nema, a ona je pustošila domove. Ugušila nas korupcijska hobotnica, hrvatsko izvorno mitsko čudovište. Broj nezaposlenih na brojčaniku HZZ-a raste iz sekunde u sekundu. Stečaj tvrtki vijest za dobro jutro. Oguglali smo na štrajkove, štrajkove glađu, traktorske blokade prometnica, prekapanje kanti za smeće. Svakodnevnica. Narod željan kruha i igara traži krivca i traži heroja. Mitskog, pa bio on i lažan. Samo da je od krvi i mesa, a ne od papira i sivog odijela. 12 Svi se nabacuju blatom. Vlada krivi prethodnike, opozicija Vladu. Svatko u gnjevu beči oči. Vlastita odgovornost – što je to? Nitko se ne smatra krivim. Nitko nikome ne vjeruje. Lažni apostoli propovijedaju lažne vrijednosti. Ljudskim emocijama manipuliraju propovjednici političkog kiča. Krivi su uvijek drugi – drukčiji od nas, drukčije misle, drukčijim pismom pišu, drukčije žive… Raspirivanje sukoba među lijevima i desnima hrani onog drevnog hrvatskog monstruma. U takvoj bari najbolje plivaju političari jer ih nitko ideološki ostrašćen više ne pita ni za suhu šljivu gorućih problema. Njihovi birači vape za ideološkom krvi, dokazom da su različiti, drugačiji po načelu: mi smo vukodlaci, oni su vampiri i ‘ajmo tražiti razlike i drviti po njima, ni slučajno vidjeti nikakve sličnosti. Svuda na ovoj našoj majčici Zemlji žive ljudi koji se razlikuju. Npr. vjernik (Sveto) i ateist (Srećko) rade iste poslove u istoj tvrtki. Sve dok Sveto i Srećko u džepeke tu negdje sredinom mjeseca stavljaju plaćicu – dobro se slažu. I jednog i drugog, ono, boli znaš kaj, što jedan ide na misu, a drugi u birtiju. Ali buraz, kad kriza pokuca na vrata, kad otkazi izazivaju znojenje dlanova i pad erektilne funkcije, kad postane izgledno da će netko skoro izgubiti džob, između Svete i Srećka počne iskriti. Donedavno pristojni i uzorni građani postaju zombiji užarenih očiju. A-ha, misli Sveto, izopćen sam jer sam vjernik, majčicu im komunističku! A-ha, Srećko škrguće zubima, udri po ateistu da crkvenjačkom lizaču oltara ne bi pala sveta dlaka s glave! A-ha, vrište gladne žene i djeca, tlače nas jer smo crveni, gaze nas jer smo pristojni i mirni katolici! E, pa neće tako! Neće nas ona banda crvena i banda crna samo tako gaziti! Tko ide po selu dobije po čelu – već se naoružavaju toljagama klanovi u susjedstvu. Osjećaj ugroženosti i evo nas, u hipu, u mentalitetu stada. Svaka grupa pronalazi ovna predvod- nika. Ustaje protiv druge. Povod se gubi, želja za pljuvanjem postaje svrhom. Energija se troši na moj je veći svađe umjesto da se pokrenu male sive ćelije s ciljem uklanjanja uzroka krize. Sindrom stada iliti 13 jačanja plemenskog na štetu građanskog morala opisao je i obrazložio Joshua Greene u knjizi Moralna plemena: emocije, razum i jaz između jednog i drugog. Zeleni Joshua uspoređuje ljudski mozak s kamerom koja omogućuje ručno, ali i automatsko biranje osnovnih postavki. Automatske postavke su one koje nas određuju kao članove određenog stada, ups, sori – grupe, dok se „ručne“ postavke tiču nas koji nismo stado, sori, grupa, i koji svjesno, namjerno i odgovorno promišljamo kako prevladati ograničenja automatskog plemenskog grupiranja. Jesmo vas malo zainteresirali? Valjda ne želite biti dio bezglavog stada? No da, nažalost, u krizi „ručno“ podešavanje zakazuje, aktivira se automatika u našoj sivoj tvari. I kada se osjetimo ugroženi, svoje ja poistovjećujemo s našim stadom koje je pak u ratu s drugim stadom onih odurnih drugih. Iako često zaodjenut u fino ruho demokratskog nadmudrivanja, konflikt je sve samo ne demokratski zgodan: on kezi zube, plemenski je, nedijalogičan i nekonstruktivan. Ne koristi nikome, osim onim ovnovima u stadu koji koriste sentimente da bi na njima gradili društveni utjecaj. opstanku određene političke garniture na pozicijama društvene moći, čini osnovni zadatak zdrave, održive politike. I nije to, budimo posve otvoreni i pošteni, baš lako, jer svi smo malkoc krvavi ispod kože, i sebi rado praštamo i velike gadosti. Drugima, tika: A takva (je) poli 1. Politika koje ne vlada već koja (ok, u interesu građanki i građana, te dugoročnog boljitka zajednice, ovo možete preskočiti – ako vam smrdi na pretencioznu floskulu) odgovorno upravlja i mora biti učinkovit javni servis svima. 2. Demokratski dijalog treba odvijati kontinuirano, na svim razinama – ukratko i prema promišljenim i demokratskim procedurama (tu kat d’ krap). Da ne bude zabune mogli smo mi ovo reći i puno duže i pametnije, ali bitno nam je da svi to skužite. 3. Bljak! No, nakon početnog zgražavanja i nestrpljivog toptanja nožicom u taktu, ma boli mene, nisam ja takav, priznajmo sebi da je ponekad tako lako i opojno uroniti u smradni mentalitet stada. Jest, smrducka malo, ali je fino toplo, i puno nas je, baš smo jaki i strašni. A da, pec-pec, da bismo izašli iz sistema stada moramo naučiti vladati sobom iliti uložiti malo mozgovnog napora u ručno podešavanje naših vrijednosti, oduprijeti se huškačkim ovnovima iz stada koji, majčicu im podlu, tako zavodljivo manipuliraju našim sentimentima. Politika u ovom rejonu ima ključnu rolu. Politika – kao Bog i Božica društvenih vrijednosti – mora na produktivan način menadžirati društvenim vrijednostima. Nažalost, politika najčešće nije tako odgovorna jer su ljudi koji se furaju na politiku neodgovorni do bola. Elegantno mahanje dirigentskim štapićem nad orkestrom održivog razvoja, a ne vladanje nad društvom orijentirano 14 onima drugima, naravno – ne. I zbog toga jedino upravljačka, regulatorna, a ne virusom vladanja opsjednuta politika vlastitih interesa, može sebe smatrati politikom održivog razvoja. 4. Politika mora biti transparentna, nadzirana (civilno, medijski, sudski, međunarodno i sl.). Preispitivanje demokratskih procedura i njihove učinkovitosti u interesu je pravednosti odluka koje se donose, pa je utoliko nužna i stalna spremnost na njihovo unapređivanje (aha, kak’ smo pametni!). Dugoročni je interes odgovorne upravljačke politike da se pitanju raspodjele društvenog bogatstva pristupi na pravedan i socijalno osjetljiv način. Briga za građane slabijeg materijalnog statusa i one koji zbog socijalnih ili zdravstvenih uvjeta nisu u mogućnosti sebi osigurati uvjete dostojanstvenog opstanka nije samo etičko pitanje, već i pitanje dugoročne održivosti društvene zajednice kao cjeline. Drugim riječima, sebičnost je odurna i gadi nam se. Skandiramo za solidarnost bogatih sa siromašnima i zdravih s bolesnima. 5. Održiva politika mora definirati i osigurati opseg i kvalitetu garantiranih minimuma zaštite zdravlja i socijalne sigurnosti za sve kategorije stanovništva. Ti minimumi moraju udovoljavati zahtjevima preživljavanja u kriznim uvjetima. Socijalno osjetljiva i humana politika nije prepreka ekonomskome napretku, već je, suprotno praksama tzv. divljeg kapitalizma, preduvjet ostvarivanja dugoročne održivosti ne samo pozitivnih političkih nego i pozitivnih ekonomskih ciljeva. Opet solidarnost na djelu. 15 7. Politika održivoga razvoja može biti samo ona koja prepoznaje vezu društvene ravnoteže, prirodnih resursa i ekonomskog prosperiteta, i koja promiče promišljanje te sinergije. William C. Clark ističe da je održivost izravna i neodgodiva potreba koliko ljudi, toliko i okoliša i ekonomije, te da oživotvoruje stav da čovječanstvo nije moguće dugoročno unaprijediti, a da na pristupamo okolišu s onoliko pažnje koliko je potrebno da ne potkopamo same temelje svojih aktivnosti, kao što ni zaštita okoliša nije moguća ako se ne prepoznaju potrebe ljudi za unapređivanjem njihova blagostanja, preživljavanja i ekonomija (…). Eto toliko. Nadamo se da smo proširili vaše vidike društvene održivosti. Ajmo sad malo na fani-mani, tvrtke i banke, ukratko na gospodarstvo. Održivo gospodarstvo. 16 O Da bismo došli do održive ekonomije, prvo moramo zasukati rukave i narihtati nekoliko stvari iliti pretpostavki. Bez toga veleumne ideje o procvatu gospodarstva samo su zgodni, šareni pamfletići. Prva pretpostavka – definiranje strategije održivog razvoja, dokumenta iz kojeg će biti vidljiv cilj koji hrvatsko društvo želi ostvariti u budućnosti. Dostizanje razvijenosti prosjeka zemalja članica EU-a prema kriterijima veličine društvenog proizvoda, stupnja održivosti razvoja, indeksa konkurentnosti, indeksa doing business, indeksa ljudskog razvoja i indeksa blagostanja? Kako to zvuči? Neloše? Ajmo dalje. Druga pretpostavka – mobiliziranje građana i političkih stranaka u ostvarivanju tih ciljeva. Bez konsenzusa nema razvoja. Nije lako čuti, ali jedino znoj, znoj i znoj koji curi i cijedi se u potocima, znoj od rada, ne od srama, rada za javni interes može osigurati uspjeh u ostvarenju navedenog cilja. Cilj je kojemu hrvatsko društvo teži uređeno društvo zadovoljih ljudi koji dobro žive od svog rada. No taj je cilj jednako težak koliko i sredstvo za postizanje cilja. Treća pretpostavka – napuštanje kratkoročnog pristupa u kreiranju javnih politika. Politički turnus od četiri godine manje je od banane, nije ni kora od banane, za ozbiljne strukturne promjene koje su nužne da bi se ostvario cilj treba nam mudra, realna i održiva strategija za makar petnaest godina. Bez dugoročnog cilja sve kratkoročne aktivnosti i politike su vatrogasne, ad hoc, aktivnosti kruha i igara, iznuđene te samo kompromitiraju ostvarenje cilja. i priroda opstaju u produktivnom skladu. U interesu je održivog razvoja da tržište bude slobodno i otvoreno raznovrsnim poduzetničkim inicijativama, da funkcionira pod uvjetima jednakih šansi za uspjeh svih njegovih dionika, ali i da se kontinuirano osnažuje priljevom novih tržišnih snaga kao nosioca održivome razvoju uvijek potrebne proizvodne i kreativne društvene energije. U te snage svakako valja ubrojiti i pripadnike do jučer socijalno ugroženih skupina, osnažene primjenom socijalno osjetljive politike. Opet fuj za pohlepne i sebične bogataše. Održivost stvara stvara ii čuva čuva uvjete uvjete pod pod kojim kojim čovječanstvo čovječanstvo i priroda opstaju u produktivnom skladu. 6. rrssttvvoo a a d d o o p p s s o ddrržžiivvoo ggo 17 se jedino zajednički mogu ostvariti ciljevi. Umjesto besplodnih rasprava o tome jel’ tko zaradio plaću i jel’ tajkun zakinuo radnike, odnose treba svesti na konkretnu razinu. Kapital, čiji poslovni horizont nije ispunjen samo profitom, i rad, čije ciljno određenje nije samo u maksimi što veća plaća sa što manje rada, mogu stvoriti uspješan konglomerat odnosa u kojem do- 18 Četvrta pretpostavka – nužnost i potreba administrativno-teritorijalnog preustroja države. Sadašnji je teritorijalni ustroj politički krojen, skup i neracionalan, blage veze nema s javnim interesom. Treba s ponosom kopirati od pametnijih od nas, zašto ne od Danaca, napredovali su od Hamleta, trast as. Hajmo srezati naše kvazi regije na brojku četiri kako to povijest i logika nalažu. Hajmo rezati i gradove i općine na temelju dubine njihove novčarke. Kol’ko para, tol’ko muzike princip. Samo takav pristup vodi decentralizaciji države. Regijama i gradovima treba dati i više para da te poslove kvalitetno odrade, ali ne da ih troše na političarske klišeje – terevenke s tamburašima, bijesne mečke i izblajhane ljubavnice. I onda vrlo, ali ono vrlo važna pretpostavka – preoblikovanje javne uprave u servis za građane i gospodarstvo. O tome svi pričaju, ali nitko ni u peti nema da bilo što napravi u tom pogledu. Jok, svuda smo posijali drugove i drugarice, Antinog i Marinog malog, pa nećemo valjda u njih dirati. Jer ako uvedemo sustav mjerljivih ciljeva svakog zaposlenika i valorizaciju njihovog rada prema rezultatima, naš mali Ante mog’o bi ostat’ bez posla. Trebao bi se i stalno usavršavat, a mali je ono malo tup u glavi. Pa nije u redu da ga tjeramo u stres... Samo neka se on ne živcira... Još jedna pretpostavka – drugačije razumijevanje odnosa između kapitala i rada. Umjesto svađa između šljakera i tajkuna nužno je partnerstvo jer miniraju zajednički interesi razvoja tvrtke. Da bismo imali uspješno i održivo gospodarstvo moramo skinuti i neoliberalne naočalice i osvijestiti da u današnjem svijetu ekonomija ima i neka… Ograničenja, globalna: Ograničenja, nacionalna: • Klimatske promjene i s njima blisko povezane orgije stakleničkih plinova tako drage modernim gospodarskim aktivnostima. • This is the end, my friend, viču nam naftica i ugljen. Oko 2005. proizvodnja nafte je dosegla 75 milijuna barela dnevno i od tada do danas zadržava se na toj granici bez obzira na rast cijena. Proizvodnja ugljena dosegla je vrhunac 2011. i od tada pada ili postaje sve skupljom. Nezgodno za biznis es južuel tip poslovanja. • Ugroženost prirodnih resursa, a neoliberalna pohlepa za profitom i dalje globalno raste. Tsss, tsss, ne bude moglo tako još dugo. • Porast cijena hrane nastavit će se i u budućnosti. Kriza resursa to garantira. • Povećavanje nejednakosti u dohotku. Siromašni postaju siromašniji, bogatiji bogatiji i deblji. • Pad ekonomske aktivnosti od 2008. do 2013. za 12% • Udio investicija u BDP-u 2012. u odnosu na 2008. -8,7% • Hrvatski BDP u odnosu na prosjek EU-27 -40% • Stopa nezaposlenosti 21% • Stopa nezaposlenosti mladih 52% • Udio aktivnog u radno sposobnom stanovništvu 44% • Udio zaposlenih u radnom kontingentu 37% • Javni dug kao udio u GDP-u 66% • Vanjski dug kao udio u GDP-u 112% • Vanjskotrgovinska bilanca -8 milijardi $ • Struktura BDP-a 5,1 % poljoprivreda 24,9 % industrija 70 % usluge • Industrijska proizvodnja ispod razine iz 1990. i još pada... • Stanovništvo ispod linije siromaštva 20,6 % • Gini-koeficijent 32 (Švedska 23) Sve loše, jako loše. 19 recepta i jc o t s a s i n v o n Os održivog razvoja O P oljoprivreda … u odnosu na 90-e izgubila oko 2/3 obradivih površina, stočni fond 1,5 put manji no 90-ih, a čak 2,4 puta manji no 1911. S 0,27 ha obradivih površina po stanovniku na dnu smo EU ljestvice. Zastarjela tehnologija, niska produktivnost, skupa proizvodnja, pad plodnosti loši su sastojci današnje hrvatske poljoprivredne recepture, pa Hrvatska uvozi čak 50% hrane. No ova kriza odlična je prilika za rast BDP-a i kvalitetnu, održivu poljoprivrednu juhu. Sastojci te juhe su: donijeti dugoročnu poljoprivrednu strategiju sa značajnim udjelom održive poljoprivrede, uvesti planski pristup u poljoprivrednu politiku, donijeti kartu poljoprivrede Hrvatske s kulturama po lokacijama i regijama, poljoprivredne površine staviti u funkciju, izraditi javne politike koje će omogućiti umrežavanje mnogih OPG-a u različite oblike zadruga. Očekivani ishodi konzumacije ovog recepta: snižavanje troškova i povećanje produktivnosti, postizanje proizvodnje koja će zadovoljiti potrebe Hrvatske i osigurati viškove za izvoz. E V O tpad .. ajmo se više odalečiti od tog staromodnog koncepta zbrinjavanja otpada (čitaj – bacanja otpada na, prije manje, no više, uređenu ledinu) koji otpad tretira kao neugodan problem. Ajmo prionuti kuhanju juhe integrirano gospodarenje otpadom u kojoj je otpad hvalevrijedna namirnica, tzv. sekundarna sirovina koja se koristi u proizvodnji i koja bitno smanjuje količine otpada koji se treba odložiti. Ova otpadaška juha može potaknuti zapošljavanje, moderna tehnološka rješenja i čuvanje okoliša. Za prste polizati! drživi turizam … važno je jelo na meniju održivog razvoja. Iako smo kao tašti šefovi kuhinje ponosni na ovaj biser na meniju, ne bismo trebali biti predrčni. Ovo je jelo sezonskog karaktera, na meniju nije ni puna tri mjeseca godišnje, a nas koji živimo u Hrvatskoj od ekoloških posljedica tog jela zna poprilično zaboljeti trbuh. No, ovo jelo ne mora biti sezonsko i teško probavljivo jer ponudom lokalne, održivo proizvedene hrane, održivim certificiranjem hotela i restorana, podizanjem kvalitete i efikasnosti željezničkog prijevoza možemo dodatno kapitalizirati zemljopisni položaj, klimatske okolnosti, kulturne spomenike, tradiciju, kongresni i zdravstveni turizam, aktivni ruralni i pustolovni turizam, blizinu važnijih emitivnih tržišta, uz planiranje, strategiju i organizaciju možemo puno više i puno bolje. nergetika … energetska intenzivnost kojom se mjeri energetska učinkovitost poražavajuća je jer trošimo dvostruko više energije po stanovniku no Europejci, ili po kardinalski Europčani, proizvodimo 55% potrebne energije, ostatak uvozimo. Čak 91% tih uvezenih energenata fosilna su goriva. Ovisni smo o uvozu i to energenata štetnih za okoliš. Održivi recept za energetsku juhu povećanje je udjela domaćih energenata i ugradnja domaće proizvedenih komponenti, rast obnovljivih izvora u ukupnoj energetici, bildanje energetske učinkovitosti u zgradarstvu i transportu. odni sektor … ulazi u one kojima smo bogati, ali bogati pijani milijuneri. Usprkos bogatstvu, mnoga naselja nemaju vodovod, a na kanalizacijsku mrežu priključeno je oko 50% hrvatskog stanovništva. Loše je stanje u sustavima za pročišćavanje otpadnih voda. Samo 64% od onih priključenih na kanalizacijsku mrežu priključeno je i na sustave za pročišćavanje otpadnih voda. Gubici u vodovodima prosječno iznose 40%, negdje i 70%. Katastrofa! Posla kao u priči, ali i ova kriza je prilika za rast toliko nam srcu priraslog BDP-a. 21 I ndustrija .. u nazadovanju ozbiljno konkurira poljoprivredi. Industrija proizvodi manje no u 90-ima, a njezin se udio u BDP-u i dalje smanjuje. Održiva receptura svodi se na kuhanje industrijskih klastera koji podržavaju prethodno navedene strateške pravce. Naravno da je nužno i uključivanje ne samo malih zelenih, već i onih malih i velikih s aktivnim malim sivim stanicama iz hrvatske znanosti, prvenstveno one tehničke, kako bi ti proizvodi mogli konkurirati onima koji u svijetu već postoje. Najvažniji sastojci industrijske klasterske juhe su: • Pametni sustavi navodnjavanja; • Prehrambena industrija naslonjena na domaću proizvodnju; • Obnovljivi izvori energije; • Energetski efikasno zgradarstvo; • Pametne mreže prijenosa električne energije; • Gospodarenje otpadom; • Željeznička infrastruktura; • Javni prijevoz. U Hrvatskoj svi sanjaju o novim tvrtkama, o novim radnim mjestima kao da je ovo što imamo manje važno i manje vrijedno. No održivi gospodarski meni mora ozbiljno računati i s onim jelima koja su već na meniju, i to jako voditi računa o njima, tetošiti ih, čuvati i oplemenjivati. U 2012. u Hrvatskoj je poslovalo 97254 poduzetnika s 829874 zaposlena radnika (ne računajući banke, osiguravajuća društva i druge financijske institucije). Od toga su 0,4 % veliki (348), 1,3 % srednji (1309), a 98.3 su mali (95597). Prosječan broj radnika po jednom hrvatskom poduzeću iznosi svega 8,5. Financijski rezultati pokazuju da je 58% poduzetnika poslovalo s dobiti, a 42% sa gubitkom. Ukupna dobit hrvatskih poduzetnika poslije oporezivanja iznosila je 34,1 milijardu kuna, a gubitak 29,1 milijardu, tako da je ukupan rezultat hrvatskih poduzetnika nešto manji od 5 milijardi kuna. Kako bi politika očuvala ono što još živi na gospodarskom meniju mora unaprijediti poduzetničko poslovanje. Javnim politikama treba uklanjati razloge (financijske, kadrovske, organizacijske, marketinške, upravljačke) koji utječu na stvaranje gubitaka i poticati rješenja koja doprinose stvaranju uvjeta da što veći broj poduzetnika pozitivno posluje. Tu ne treba izmišljati toplu vodu već učiti i kopirati od uspješnih. Zašto ne od Danske i Nizozemske? Kako? Ozbiljnim radom na terenu, živim kontaktom s poduzetnicima, a ne iz ureda u Zagrebu. Rješenja trebaju doći s terena, bottom-up, a ne top-down pristupom, s posebnim naglaskom na prerađivačku industriju. 22 I zvori financiranja Uštede javnog novca putem racionalizacije potrošnje državnih institucija (2 do 3 milijarde kuna); Novac iz EU-fondova (u razdoblju od 2014. do 2020. oko 10,27 milijardi EUR-a); Povećanje dobiti postojećeg poduzetništva u Hrvatskoj sustavnim aktivnostima na ukidanju smetnji za razvitak poduzetništva (10 do 15 milijardi kuna); Privlačenje inozemnih greenfield i brownfield investicija (10 milijardi EUR-a do 2020); Povoljni, zeleni krediti za smanjenje emisija stakleničkih plinova, obnovljive izvore energije, održivu poljoprivrede (oko 2 milijarde EUR-a do 2020); Sredstva iz značajnih rezervi domaćih financijskih institucija koje se premalo koriste za razvoj održivog gospodarstva; Treba proširiti ulogu HNB-a – uz brigu o monetarnoj stabilnosti, treba odigrati aktivniju ulogu u razvoju gospodarstva; Istražiti mogućnost izdavanja državnih obveznica s kamatnom stopom od najviše 2% kako bi Hrvatska izašla iz problema generiranih proteklih desetljeća. Cilj – transparentno trošenje novca za realizaciju projekata održivog razvoja te svođenje proračunskog deficita na razinu ispod 3% BDP-a i javnog duga na razinu ispod 60% BDP-a. A sada izronimo iz ekonomije i uronimo u svijet prirodne ravnoteže. 23 24 Već smo vas prosvijetlili – koncept održivog razvoja temelji se na održivom korištenju resursa. Cilj – dostupnost resursa kroz godine ne smanjiti, budućim generacijama ostaviti na korištenje. No pravednost u raspodjeli resursa ne odnosi se samo na odnos sadašnjih i budućih generacija, već i na pravednost u raspodjeli resursa među trenutnim stanovnicima Zemlje. Iako se mnogim bogatašima neće svidjeti ovo što će sada pročitati – nema održivog razvoja ako je enormno bogato 200 obitelji, a 2 milijuna ljudi živi na rubu egzistencije. Svima se sviđa ideja velikog bogatstva, ali treba znati da bogatstvo često niče na nečijim krvavim suzama. Koncept održivosti ne skriva k’o zmija noge jednu neprijepornu istinu – kontinuirani porast potrošnje resursa ograničen je kapacitetima koje nudi Zemlja. ‘Ko tvrdi drukčije, laže k’o pas (nadam se da će mi psi oprostiti ovu neprimjerenu usporedbu). Prije industrijske revolucije čovjek je imao primitivne alate, te se njegova potrošnja svodila na zadovoljenje osnovnih potreba. Tehnologije koje su omogućile isko- rištavanje fosilnih goriva čovjeku su omogućile značajno veće zahvaćanje u resurse te je njegov apetit porastao. Znate ono – apetit raste jedući? Živa istina. Povećanje potrošnje dovelo je do povećanja standarda, ali i do znatno većeg pritiska na resurse. Istovremeno to orgijanje s resursima nije uravnoteženo među zemljama i Zemljanima. Bogati danas troše gotovo 80% svih resursa, dok siromašni ostatak (da apsurd bude veći, često bogat resursima) troši preostalih 20%. Potrošnja resursa mjeri se takozvanim ekološkim otiskom. Kako? Mudraci su izračunali da je čovjeku potrebno 1.8 ha površine za proizvodnju hrane, odjeću, resorpciju otpada i sl. Kvaka je u tome da raspon eko- Sunce, udaljen dovoljnih stopedeset milijuna kilometara. H Jedini sigurni nuklearni reaktor je štva u r d rist a j i armon a: društvena i gospodarska ko & okoliš loškog otiska varira od 6.1 ha po čovjeku u najbogatijim zemljama, do 1 ha ili manje u siromašnima poput Konga koji troši 0.8 hektara potrošnje po stanovniku. Hrvatski je ekološki otisak 3.7 ha, što znači da trošimo nečije tuđe resurse. Kako nam za ovakvu rasipnost i nevoljkost da se bilo čega odreknemo treba još barem jedna planeta, nevoljko se počelo raspredati o tome kako postići potrošnju resursa u granicama obnovljivosti, odnosno kako trošiti samo onoliko koliko majčica Zemlja može ponovno proizvesti. Nevoljko se prihvaća ideja o tome da su fosilna goriva još malo pa baj, baj i da moramo iskopati alternativu. E, da, to su vam oni obnovljivi izvori, u stvari sunčeva energija, energija vjetra, geotermalna energija, energija plime i oseke, biomasa i slično. No obnovljivci rješavaju samo dio problema. Srž problema i dalje je prevelika potrošnja koja u talu sa sve većim brojem stanovnika Zemlje predstavlja pritisak ne samo na neobnovljive, već i na obnovljive resurse. I što sada? Ništa bez promjene, toliko nam srcu prirasle, potrošačke, konzumerističke svijesti. A lakše je stavit’ solare na krov, no natjerati nekoga da promijeni jako lošu naviku, naviku kojom si sami kopamo grob pod sobom. Treba se naoružati strpljenjem i čeličnim živcima, duboko uzdahnuti i krenuti u misionarski poduhvat 21. stoljeća – edukaciju i obrazovanje stanovništva za okoliš. Istraživanja pokazuju da to nije besmisleni viteški poduhvat. Jednostavnom promjenom ponašanja potrošnja resursa može se smanjiti i na trećinu od prosječne. Kako? Korištenjem javnog prijevoza ili bicikla, 25 odvajanjem otpada i reciklažom, stepenicama umjesto lifta, štednjom vode i sl. Probajte. Ne boli. A dobro je i za liniju. Najveća odgovornost ipak je pred gospodarstvom koje obrađuje resurse i pretvara ih u proizvode. Razvojem inovativnih tehnologija proizvodi mogu biti ekološki povoljniji (troše manje sirovina i energije, ne sadrže štetne spojeve, po završetku korištenja mogu u oporabu ili reciklažu). To, istina, košta, pa je na nama potrošačima odgovornost da kupnjom ovakvih, a ne neekoloških proizvoda, potičemo njihovu proizvodnju i opstanak na tržištu. To je jedini način. Ne zaboravite – škrtac uvijek plaća dvaput. Nismo dovoljno bogati da bismo kupovali jeftino, neekološko smeće. Svi smo skloni tome da odgovornost uvijek prebacimo na nekog drugog, ali u zaštiti okoliša nema takvog alibija. A, ne! U tome se ne možemo sakriti pred očima hladnih zvijezda. Svi smo krivi i svi smo odgovorni. Naša djela možda se čine mala, ali kumulativno stvaraju globalni mozaik koji ide preko ruba čaše. Globalno doista jest lokalno, i obrnuto. Zato pamet u glavu i bicikl među noge! nja a v o z a r i i ob t s o n a n loga z om razvoju u održiv U Tko danas misli da je napredak društva moguć bez znanosti, najeo se ludih gljiva. Sve što koristimo ispljuvak je znanosti – mobitel, televizor, auto, računalo. Sve. Živo. Oko. Nas. Nije li pomalo strašno? Baš brrr! Ni’ko pametan više ne investira u ništa živo ako nema znanstvenu podlogu za to. Jok! I znanost pomno špija što muči tržište, gdje je zapelo i stalno kalkulira kak’ može nešto uvaliti gospodarstvu. Znanost k’o paralelni svemir u nedodirljivom balonu samozadovoljstva (znanost koju poznajemo u Hrvatskoj), nećete vjerovati, nije znanost u modernom, razvijenom svijetu. Zašto? Jednostavno. Nije održiva. Znanstvena inovativnost danas je, nema tu vel’ke filozofije, glavni pokretač ekonomije. Pupčanom vrpcom vezana je za proizvodnju, proizvode i potrebe. Konkretne, a ne s kulama u zraku. Sinergija, sprega znanosti i gospodarstva danas čini razliku između probitačnih i zaostalih ekonomija. Zemalja predvodnica i zemalja ovisnica. Što mislite gdje smo mi? Teško pitanje. Pa i nije. Težak odgovor. Volite o znanosti maštati u alkemičarskim predodžbama? Čini vam se da je izgubila romantiku i mistični sjaj? Pogrešno. Upravo joj njezina bolna praktičnost udahnjuje novi život. Nema tu besplodnog naklapanja. 26 Sve se vidi. Nova, liderska, avangardna rola u društvu, služenje konkretnim djelatnostima, znanosti baca nove rukavice društvenih izazova. Rezultati održive znanosti korisni su za ljude, ali i za okoliš. Upravo ta svijest postaje axis mundi znanstvene aktivnosti u svijetu. No tako je u svijetu. A kako je u Lijepoj Našoj? I mi imamo naše konje, rasna znanstvena grla za trku. Ima ih, ali nažalost ima ih malo. Hrvatska je na samom dnu EU-zemalja po broju inovacija. Netko bi mogao pomisliti – nenadareni Hrvati, vidi ti te luzere! No, istina je drugdje, u francjozefovskom 27 doživljaju znanosti i tehnologije i dugogodišnjem zapostavljanju znanja i obrazovanja. Hrvatski političari već dva desetljeća riču o zemlji znanja, ali državna kasica prasica za znanost zamrznuta je na 0,75% BDP-a. Rekli smo već da Hrvatska u ovom sektoru zaostaje pa bi trebala trčati luđačkom brzinom maratonsku trku da dostigne EU-države, a to sigurno neće postići ovakvim proračunom za znanost. Usporedbe radi samo jedna mala brojka. EU cilj je da izdvajanja za znanost i tehnologiju budu oko 3%. Ne proračuna vatrogasnog društva već BDP-a. I onda se ne trebamo čuditi k’o pura glisti što imamo 20 puta manje prijavljenih patenata od prosjeka EU-a i 15 puta manje od Slovenije. Još je očitije da među prvih deset globalno konkurentnih dominiraju upravo zemlje koje najviše ulažu u znanost i obrazovanje. U Hrvatskoj, usprkos bolonjskom procesu i novim metodikama nastave koje furaju tzv. interaktivnu nastavu, dominira štrebam napamet obrazovni model s capo di capo učiteljem kao vrelom svega znanja. Ha, ha, i svi se na to nasmijaše, jer danas je znanje dostupno IT putem doslovce svima, pa tako i učenicima koji često posjeduju više znanja od učitelja. Učitelji se, bokci, trude, ali djeca žive u nekom drugom svemiru, a obrazovni proces svodi se na paralelnu šetnju po drumu i po šumi. Uloga učitelja danas više nije da prenese podatke, već da nauči učenike kako učiti i kako znanje praktično iskoristiti. Hm, da. Kako bi društvo napredovalo, danas svi moramo učiti, a ne samo naša dječica po školama i fakultetima. Ako hoćemo biti održivi i stalno napredovati – moramo stalno učiti. To je never ending story, ali to se mnogima uljuljkanima u intelektualnu lijenost i dokolicu baš i ne sviđa. Nu, obrazovano društvo otpornije je na hirove tržišta, a da bismo bili obrazovani kao društvo moramo pregristi lijenost i prihvatiti nužnost cjeloživotnog obrazovanja. Čega se pametan srami, budala se ponosi još je jedna narodna mudrost na našem tanjuru mudrosti. Zašto? Zato što odvajamo sredstva kako bi obrazovali mlade stručnjake s kojima potom ne znamo što bismo. I onda oni trbuhom za kruhom odlaze u inozemstvo. Nama je to normalno i ok. Oni najgori zadovoljno trljaju ručice jer misle – jedan manje, još manje konkurencije. To se inače zove negativna selekcija, ali nama je to skroz prihvatljiv modus operandi. U društvu koje cijeni znanje i vrijednost znanja takvo što ne može se dogoditi. Pa zaključite sami kakvo je to naše društvo znanja. Normalno je da najbolji odlaze. Normalno je da najgori zauzimaju vodeće pozicije. Mislim, ipak treba pomoći malog Antu, znaš sina Mare i Rođe, ma znaš onog malog, da, da taj. Kako doskočiti tom rodijačkom kriteriju napredovanja? Uvođenjem kriterija izvrsnosti i mjerljivosti rada. Lako. Ako i nije, mora postati. Bez toga nemamo nikakvu šansu. I na samom kraju našeg održivog znanstvenog putovanja, još jedna vox populi – U zdravom tijelu, zdrav duh. Bez zdravog duha iliti mudrosti politike upregnute u kola javnog interesa, ni naš okoliš, priroda i ekonomija neće biti zdravi. Tu se sustav spojenih posuda baš, ono, bolno jako vidi. I zato pamet u glavu i zdravlje države neće izostati. “ 28 Ne trebaš mijenjati znanost već politiku. ” 29 aključak Z I, evo nas na samom kraju našeg održivog putovanja. Nadamo se da smo vas do sada uspjeli uvjeriti da je koncept fenomenalan, pa ćete moći podnijeti malo zelene kritike na koncept održivog razvoja. I rimski su generali i carevi prilikom trijumfalnih povorka pored uha imali onog dosadnog šaptača koji je kao glas savjesti u najveličanstvenijim trenucima mrmljao: Memento mori! (Sjeti se da si smrtan!, op.a.). Pa se tako i mi na kraju našeg održivog putovanja podsjećamo da politiku treba voditi srcem, ali i razumom. Tako je to u životu, i najbolja ideja, i najbolji koncept treba svog advocatus diaboli, onog dosadnjakovića i zakerala koji se svađa i uporno raspravlja protiv proglašenja svetim nekog čovjeka, a kod nas koncepta. Posao vražjeg odvjetnika suprotan je onom božjeg, a to smo mi do sada bili nastojeći održivi razvoj kanonizirati u hrvatskoj javnosti. Dakle, poštenja radi treba reći da usprkos pozitivnoj ideji ravnoteže između gospodarskog razvoja, očuvanja okoliša i prirode, ravnomjerne i pravedne raspodjele društvenog blagostanja i poštivanja ljudskih prava, nisu baš svi oduševljeno zapljeskali ovoj ideji i sve četiri u mahnitom veselju digli u zrak. Advocatus diaboliji održivog razvoja su oni fanatici i one radikalke iz pokreta tzv. ekološke osjetljivosti, odnosno četvrte, posljednje generacije pokreta zaštite okoliša. A to su ti, dragi braco i draga seko, ekofeministkinje, dubinski ekolozi i socijalni ekolozi. Zašto kritiziraju koncept održivog razvoja? E, pa zato jer ga smatraju konceptom koji služi isključivo rješavanju gospodarskih prijepora, a ne ekoloških problema planete Zemlje. Tvrde, naime, da i koncept održivog razvoja u središte interesa ponovno postavlja čovjeka i njegov opstanak na planeti Zemlji. Posebice su ovakve modele kritizirali animalistički angažirani aktivisti i aktivistice koji/ koje su upozorili/upozorile kako se “racionalnijim” ponašanjem čovjeka na 30 Zemlji ne rješavaju problemi koji su doveli do sadašnje žalosne situacije, već se takvim modelom ponašanja samo “kupuje” vrijeme za produženje bahate ljudske egzistencije na štetu ostalih biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji. Stoga je koncept održivog razvoja ocijenjen kao licemjeran, kao proizvod istog mentalnog sklopa koji je doveo do uništenja velikih dijelova planete Zemlje nesmiljenim pohodom gospodara koji iz prirode uzima sve što mu se prohtije. Umjesto održivog razvoja ovi pokreti kao rješenje nude rad na promjeni svijesti jer je sebična i pohlepna ljudska svijest ta koja je dovela do sadašnje krize.Stoga se na kraju pitamo: je li koncept održivog razvoja samo kupovina vremena za duži opstanak nepravednog društveno-ekonomskog modela koji je doveo do sadašnje degradacije okoliša kako tvrde ekofeministkinje i dubinski ekolozi, ili je održivi razvoj nova paradigma, ideja koja stoji ispred nove svjetske revolucije – tzv. ekološke revolucije, kako tvrde teoretičari i teoretičarke održivog razvoja? Neosporna je činjenica da se istim modelom ponašanja ne mogu rješavati problemi koje je taj model ponašanja proizveo. No da se svijet u kojem je središnja paradigma svijeta ona gospodarska, vodio modelom održivosti i vodio brigu o ravnoteži između korištenja resursa, raspodjele društvenog blagostanja i poštivanja prava pojedinaca i grupa, danas ne bismo živjeli u svijetu u kojem prijete klimatske promjene, u svijetu u kojem mnogi ljudi nemaju pristup hrani i vodi 31 kao temeljnim preduvjetima života na Zemlji. U tom smislu koncept održivog razvoja podrazumijeva i promjenu svijesti ljudi i nije oprečan idejama ekofeministkinja i dubinskih ekologa. Stoga se jedino može zaključiti kako koncept održivog razvoja nije model koji je proizveo sadašnju situaciju, i kao takav je danas jedini koji nudi konkretne i praktične mjere za izlaz iz ove situacije. Koncept održivog razvoja u ovom je trenutku JEDINO rješenje za izlazak iz globalne, nacionalne i lokalne ekološke, gospodarske i socijalne krize. Politika održivog razvoja stoga JEST politika boljitka i stvarnoga napretka, a društvo u dubokoj krizi TREBA sustavnu, osmišljenu i dosljednu politiku održivog razvoja. Nadamo se da ovu brošuru nećete zafrljiti u prvi koš za smeće. Ako ste se već odlučili škartirati ovu brošuru molimo vas da je tretirate kao otpad, korisnu sekundarnu sirovinu, te je odložite u poseban spremnik za papir. One šume s počeka našeg održivog putovanja bit će vam na tome zahvalne. Idite u miru, mislite i djelujte održivo. Autori / ice tekstova: dr. sc. Mirela Holy prof. dr. sc. Marina Biti prof. dr. sc. Zlatan Reić dr. sc. Mirjana Matešić Gordan Cmrečki, dipl. ing. arh. Urednica: Sonja Hodak, mag. nov. Grafičko oblikovanje i prijelom: Nenad Kostić, Promovis