www.discoverdinarides.com EKONOMIJA EKOSUSTAVA I BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI (TEEB): ZAŠTIĆENA PODRUČJA Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti (TEEB): Zaštićena područja Autori: Sue Stolton i Nigel Dudley Revidirana verzija objavljena u listopadu 2012., WWF (World Wide Fund for Nature) Tiskano u okviru projekta "Parkovi Dinarskog luka" koji provodi WWF Mediteranski program uz financijsku podršku Ministarstva vanjskih poslova Norveške i Mava Fondacije. Tekstovi ne odražavaju službene stavove WWF-a, Ministarstva vanjskih poslova Norveške i MAVA Fondacije. Tiskano na ekološki prihvatljivom papiru Sadržaj 4 I Dio I. Svjetska kriza biološke raznolikosti: izazovi i prilike za donositelje javnih politika 5 I Dio II. Mjerenje onoga čime upravljamo: informativni alati za donositelje odluka 5 I Dio III. Dostupna rješenja: Instrumenti za bolje upravljanje prirodnim kapitalom 6 I Dio IV. Put pred nama: Odgovor na vrijednost prirode 7 I Dio V. Zaštićena područja 7 I Dio VI. Izazovi i prilike za donositelje javnih politika u upravljanju zaštićenim područjima 9 I Dio VII. Koristi i troškovi 14 I Dio VIII. Povećanje djelotvornosti ekonomskim vrednovanjem Dio I. Svjetska kriza biološke raznolikosti: izazovi i prilike za donositelje javnih politika Biološki kapital – Naši ekosustavi, biološka raznolikost i prirodni resursi – predstavlja temelj gospodarstava, društava i boljitka pojedinaca. Međutim, vrlo često se previđaju vrijednosti nebrojenih koristi koje sa sobom nose ili se iste slabo razumiju. One se rijetko u potpunosti uzimaju u obzir kroz ekonomske signale na tržištima ili pri svakodnevnom odlučivanju poslovnih subjekata i građana, pa se niti ne odražavaju na prikladan način u društvu. Postojani gubitak šuma, tala, vlažnih travnjaka i koraljnih grebena tijesno je povezan s ovom ekonomskom nevidljivošću. To se jednako tako odnosi i na gubitke vrsta i produktivne imovine kao što je ribarstvo, a zanemarivanje vrijednosti koje postoje pored i povrh onih neposrednih i osobnih djelomično je razlog tome. Iscrpljujemo zalihe svog biološkog kapitala a da ne razumijemo vrijednost onoga što gubimo. Propuštene prilike za ulaganja u ovaj biološki kapital pridonose krizi biološke raznolikosti koja svakim danom postaje sve očitija i sve ozbiljnija. Propadanje tala, zraka, vodnih i bioloških resursa može negativno djelovati na javno zdravstvo, sigurnost hrane, odabir potrošača i poslovne prilike. Često je najteže pogođeno siromašno stanovništvo ruralnih krajeva, koje najviše ovisi o bazi prirodnih resursa. U takvim okolnostima, snažne javne politike od presudne su važnosti. Takva rješenja javnih politika trebaju biti posebno 4 skrojena kako bi bila socijalno pravična, ekološki djelotvorna i ekonomski učinkovita. Rješenja se već javljaju na temelju suradnje ekonomista i znanstvenika – te se ispituju i utanačuju diljem svijeta. Ona ukazuju na četiri žurna strateška prioriteta: • Zaustaviti krčenje i degradaciju šuma kao sastavni dio ublažavanja klimatskih promjena i prilagodbe usmjerene prema ‘zelenom ugljiku’ i očuvati široki spektar usluga i dobara koja šume osiguravaju lokalnom stanovništvu i široj zajednici, • Zaštititi tropske koraljne grebene – i s njima povezan izvor uzdržavanja polovice milijardi ljudi – ulaganjem velikih napora kako bi se izbjeglo globalno zatopljenje i zakiseljenje oceana, • Sačuvati i obnoviti svjetsko ribarstvo i s njime povezana radna mjesta, koje trenutno predstavlja nedovoljno iskorištenu imovinu izloženu opasnosti propadanja i u kojoj su godišnje ostvareni prihodi za 50 milijardi USD manji nego što bi mogli biti, • Prepoznati duboku povezanost između propadanja ekosustava i ukorijenjenosti siromaštva ruralnog stanovništva te uskladiti javne politike u svim sektorima u odnosu na ključne Milenijske razvojne ciljeve. Pred nama stoje dva međusobno povezana izazova. Prvi se odnosi na razumijevanje vrijednosti biološkog kapitala i ugrađivanje istog u proces odlučivanja. Drugi se izazov odnosi na reagiranje – učinkovito i pravično. Dio II. Mjerenje onoga čime upravljamo: informativni alati za donositelje odluka Za razliku od gospodarskog i ljudskog kapitala, biološkom kapitalu nisu posvećeni specijalizirani sustavi mjerenja, praćenja i izvješćivanja. Ta je činjenica zapanjujuća, s obzirom na važnost biološkog kapitala za radna mjesta i glavne sektore gospodarstva, ali i s obzirom na njegov doprinos budućem gospodarskom razvoju. Naprimjer, tek smo malo zagrebli ispod površine u području onoga što nam prirodni procesi i genetski resursi mogu ponuditi. U okviru dobrog gospodarenja, odlučivanje koje utječe na ljude i iskorištavanje javnih sredstava treba biti objektivno, uravnoteženo i transparentno. Pristup pravim informacijama u pravo vrijeme temelj je koherentnih ustupaka javnih politika. Bolje razumijevanje i kvantitativno mjerenje vrijednosti biološke raznolikosti i ekosustava u svrhu pružanja podrške integriranoj procjeni javnih politika predstavljaju temeljne sastavnice dugoročnog rješenja. Prva ključna potreba odnosi se na unaprjeđivanje i sustavno korištenje znanstveno utemeljenih pokazatelja za mjerenje učinka i napretka te kao upozorenje na kritične točke (tipping points) (iznenadni kolaps ekosustava). Specifični pokazatelji ekosustavnih usluga trebaju postojati usporedo s postojećim alatima biološke raznolikosti. Sljedeća ključna potreba odnosi se na proširivanje nacionalnih dohodovnih računa i drugih računovodstvenih sustava kako bi se u obzir uzela vrijednost prirode i omogućilo praćenje deprecijacije ili rasta prirodnih resursa uz odgovarajuća ulaganja. Novi pristupi makroekonomskim mjerenjima moraju obuhvatiti i vrijednost ekosustavnih usluga, osobito u odnosu na one koji su o njima najovisniji – „BDP siromašnih“. Dio III. Dostupna rješenja: Instrumenti za bolje upravljanje prirodnim bogatstvima Analiza TEEB-a naglašava postojeća rješenja i rješenja u razvoju prikladna za opsežnije repliciranje. mogućnosti za ozelenjivanje dobavljačkog lanca i smanjenje utjecaja na biološki kapital. • Zadovoljavajuće koristi kroz plaćanja i tržišta: Sustavi plaćanja usluga ekosustava (Payment for Ecosystem Services, PES) mogu se protezati od lokalnih (npr. vodoopskrba), pa do globalnih (npr. prijedlozi REDD+ za smanjenje emisija od krčenja i degradacije, ali i aforestacija, pošumljavanje i djelotvorno očuvanje – ako se oblikuje i provede na prikladan način). Certificiranje proizvoda, zelena javna nabava, standardi, etiketiranje i dobrovoljne akcije pružaju dodatne • Reformiranje po okoliš štetnih subvencija: Subvencije na svjetskoj razini iznose oko milijardu USD godišnje ukupno za sektore poljoprivrede, ribarstva, energetike, prometa i druge sektore. I do jedna trećina tih subvencija koristi se kao potpora proizvodnji i potrošnji fosilnih goriva. Reformiranje neučinkovitih, zastarjelih ili štetnih subvencija ima dvostruko više smisla u vremenima gospodarske i ekološke krize. 5 Dio III. Dostupna rješenja: Instrumenti za bolje upravljanje prirodnim bogatstvima • Rješavanje problematike gubitaka regulativom i utvrđivanjem cijena: Mnoge prijetnje biološkoj raznolikosti i ekosustavnim uslugama mogu se riješiti čvrstim regulatornim okvirima kojima se uspostavljaju standardi zaštite okoliša i režim snošenja odgovornosti. Takvi su sustavi već isprobani i testirani, a njihova uspješnost može biti još i veća kada se povežu s mehanizmima određivanja cijena i kompenzacija prema načelima „onečišćivač plaća“ i „punog povrata troškova“ – kako bi se promijenio status quo koji često dovodi do toga da društvo plaća ceh. • Dodavanje vrijednosti kroz zaštićena područja: Svjetska mreža zaštićenih područja pokriva nekih 12,7 posto svjetskih kopnenih površina, 1,6 posto svjetskih oceana i 7,2 posto svih priobalnih voda: Milenijskom procjenom ekosustava utvrđeno je da približno jedna šestina svjetskoga stanovništva ovisi o zaštićenim područjima kako bi u značajnom postotku osigurali vlastito uzdržavanje. Povećanje obuhvata i sredstava financiranja, pa i uz pomoć PES sustava, povećalo bi njihov potencijal u smislu održavanja biološke raznolikosti i proširenja tijeka ekosustavnih usluga koje bi bile korisne lokalno, nacionalno i globalno. • Ulaganje u ekološku infrastrukturu: Ovime se mogu osigurati rentabilne prilike za ostvarenje ciljeva javnih politika, npr. veća otpornost na klimatske promjene, smanjen rizik prirodnih nepogoda, povećanje sigurnosti hrane i vode kao doprinos u smanjenju stope siromaštva. Prethodna ulaganja u održavanje i očuvanje gotovo uvijek koštaju manje nego pokušaji obnavljanja oštećenih ekosustava. Unatoč tome, društvene koristi koje proistječu iz obnavljanja mogu biti višestruko veće od troškova. Dio IV. Put pred nama: Odgovor na vrijednost prirode Potreba da se naša gospodarstva preusmjere na put niske emisije ugljika i koristi koje proizlaze iz takvog djelovanja sada se uvelike prepoznaju – ipak, ona se trebaju pokrenuti prema gospodarstvu koje uistinu učinkovito iskorištava resurse, a uloga biološke raznolikosti i ekoloških sustava u ovom tranzicijskom procesu još uvijek se uvelike krivo razumije ili nedovoljno cijeni. Za hvatanje zamaha za tranziciju prema gospodarstvu koje učinkovito iskorištava resurse potrebna je međunarodna su- 6 radnja, partnerstva i komunikacija. Svaka je država drugačija, pa će trebati skrojiti način na koji će odgovoriti prema nacionalnim okolnostima. Međutim, svi bi mogli biti dobitnici – države, poslovni subjekti, ljudi na terenu – međusobnim razmjenjivanjem ideja, iskustava i kapaciteta. Predvodnici javnih politika mogu voditi ovaj proces i koristiti odškrinuta vrata kao priliku za stvaranje novog konsenzusa za zaštitu biološke raznolikosti i ekosustava i njihovih tijekova usluga. Dio V. Zaštićena područja Ekosustavi pružaju potporu globalnom boljitku ljudi, npr. održavanjem sigurnosti hrane, ublažavanjem ekoloških rizika i pomaganjem u prilagođavanju klimatskim promjenama (vidi 8.2.1). Uspostavljanje zaštićenih područja može pomoći u održavanju, pa i u povećanju pružanja ekosustavnih usluga iz ekosustava unutar svojih granica. To ni na kakav način ne znači da bi dotično područje izgubilo svoju socio-ekonomsku važnost – upravo suprotno. Proglašavanje zaštićenih područja pomaže u sprječavanju propadanja ekosustava te može dovesti do povećanja već vrijednih usluga koje se dobivaju s prirodnih lokaliteta. Vjerojatno je kako će se neke usluga ekosustava nastaviti pružati neovisno o tome je li neko područje formalno proglašeno zaštićenim. Dakle, ukupna vrijednost ekosustavnih usluga nekog zaštićenog područja može se podijeliti na dvije komponente: 1. Dodana vrijednost proglašenja područja zaštićenim • vrijednost statusa zaštićenih područja (npr. veći interes turista), • vrijednost naknadno izbjegnutog propadanja područja uslijed poduzimanja mjera u području i izvan njega, • povećanje vrijednosti uslijed upravljanja i ulaganja. 2. Vrijednost usluga koje će se vjerojatno održati i bez proglašenja područja zaštićenim. U praksi može biti teško napraviti razliku između dodane vrijednosti proglašavanja nekog područja zaštićenim u odnosu na ukupnu vrijednost ekosustava zaštićenog područja, osobito u nekom vremenskom razdoblju, zbog toga što to ne ovisi samo o specifičnim mjerama proglašenja zaštićenih područja i upravljanja istima nego i o tome što bi se dogodilo da one ne postoje. Ako bi neproglašenje nekog područja zaštićenim i s time povezane mjere dovele do propadanja ekosustava i gubitka usluga, tada bi proglašenje dotičnog područja zaštićenim i njegova djelotvorna zaštita očito donijela značajnu dodanu vrijednost. Suprotno tome, proglašavanje zaštićenog područja donijelo bi male dodatne koristi ako ionako postoji mala prijetnja od propadanja istoga. Dio VI. Izazovi i prilike za donositelje javnih politika u upravljanju zaštićenim područjima Agencije nadležne za zaštićena područja trebaju dokazati da koristi dobivene iz zaštićenih područja opravdavaju troškove, trebaju uvjeriti dionike u te koristi i osigurati ravnopravno raspoređivanje troškova. Planiranje, projektiranje, zakonska osnova, upravljanje, usmjerenje, vještine, kapaciteti i sredstva financiranja od presudne su važnosti. Pritisci proistječu iz udaljenih izvora (npr. dalekosežno zagađenje, klimatske promjene), ali i iz neposredne blizine ili sa samog lokaliteta (npr. krivolov, zadiranje u zemljište, neprikladne turističke aktivnosti i napuštanje tradicionalnog gospodarenja). 7 Dio VI. Izazovi i prilike za donositelje javnih politika u upravljanju zaštićenim područjima Ekonomsko vrednovanje koristi i troškova, primijenjeno usporedo s razumijevanjem društvenih i kulturoloških pitanja, može osigurati informacije koje su potrebne da bi se prevladali neki od navedenih izazova. Mnoga zakonski određena zaštićena područja tek su „parkovi na papiru“, odnosno nema načina za provedbu namjeravane zaštite. Premda proglašenje zaštite može samo po sebi osigurati određenu mjeru zaštite i predstavlja vrijedan prvi korak, zaštićena područja kojima se prikladno ne gospodari često su ranjiva. Manjak kapaciteta i resursa, slaba politička potpora, nedovoljno razumijevanje društvenih međudjelovanja, nepostojanje konzultacija sa zajednicom i problemi pri osnaživanju dionika mogu dovesti do smanjenja njihove djelotvornosti, čime se potkopava i isporuka ekosustavnih usluga i očuvanje takvog ekosustava. Neki pritisci proizlaze iz načina proglašavanja zaštićenog područja. Ako lokalne zajednice u značajnoj mjeri izgube prava na svoja područja i resurse bez postizanja dogovora ili naknade, možda neće imati previše izbora nego jednostavno nastaviti s „ilegalnim“ djelatnostima u novom zaštićenom području. Drugi se pritisci javljaju zbog toga što prirodni resursi kao što su drvna građa, riba i divljač privlače kaznene aktivnosti. Izgradnja djelotvornih zaštićenih područja u siromašnim zemljama predstavlja osobito velik izazov te je potrebno problematici pristupiti drugačije nego što bi to bilo moguće u zemljama gdje je većina ljudi relativno imućna. U razvijenim zemljama mnogim zaštićenim područjima dominiraju poluprirodni ekosustavi, pa čak i oni na koje intenzivno utječu aktivnosti čovjeka (npr. obradive poljoprivredne površine): u takvim slučajevima, održavanje praksi iskorištavanja zemljišta niskog intenziteta često predstavlja ključni uvjet za očuvanje biološke raznolikosti. Budući da je takvo iskorištavanje zemljišta izloženo prijetnji intenziviranja ili ponekad napuštanja zemljišta, često su potrebna sredstva za financiranje održavanja takvih praksi. Glavni izravni pritisci koji predstavljaju rizik za zaštićena područja Jedna svjetska studija, čiju je izradu koordiniralo Sveučilište u Queenslandu, ispitala je više od 7.000 procjena djelotvornosti upravljanja zaštićenim područjima i utvrdila sljedeće ključne izravne pritiske (prema redoslijedu važnosti): • Lov i ribolov • Krčenje, sječa i sabiranje nedrvnih šumskih proizvoda • Stanovanje i nastanjivanje • Rekreacija – uglavnom neregulirani turizam • Obližnje aktivnosti, uključujući urbanizaciju, poljoprivredu i ispašu • Ispaša i ratarska proizvodnja • Požari i suzbijanje požara 8 • Onečišćenje • Invazivne neautohtone vrste • Rudarstvo i kamenolomi U zemljama Dinarskog luka prisutni su svi navedeni pritisci, premda se njihova relativna važnost može razlikovati. Studija nije utvrdila temeljne uzroke (npr. siromaštvo može biti pokretač lova) niti implikacije klimatskih promjena. Vrijedi zapaziti da većina pritisaka proizlazi iz gospodarskih djelatnosti, što pokazuje vrijednost resursa koji se nalaze u zaštićenim područjima. U nekim slučajevima, premda ne u svim, različiti modeli upravljanja mogu omogućiti donekle održivo iskorištavanje ovih resursa u zaštićenim područjima. Dio VII. Koristi i troškovi Dva skupa pitanja od presudne su važnosti u odnosu na utjecaj zaštićenih područja na boljitak čovjeka: • Premašuju li koristi troškove? Ako da, u kojem kontekstu i u kojem razmjeru? Ova pitanja bave se temeljnim razlozima za ulaganje u djelotvorno upravljanje zaštićenim područjima i potencijalnu svjetsku ekspanziju istih. • Tko uživa koristi, a tko snosi troškove? U kojem vremenskom razdoblju će se stvoriti koristi i nastati troškovi? Za koje koristi postoje tržišta, a gdje se tržišta mogu stvoriti? Koristi zaštićenih područja • Osiguravanje čiste vode: Prirodne šume kojima se dobro upravlja osiguravaju kvalitetniju vodu s manje sedimenta i manje onečišćivača nego što su to vode iz drugih slivnih područja. Zaštićena područja ključni su izvor vode u cijelom svijetu. Jedna trećina od stotine najvećih gradova svijeta u značajnom omjeru iskorištava svoju vodu za piće iz šumskih zaštićenih područja, npr. time je grad New York kumulativno uštedio najmanje 6 milijardi USD koliko bi iznosili troškovi pročišćavanja vode. U Europi, opskrba pitkom vodom u nekoliko stambenih područja u Sofiji ovisi o zaštićenim područjima planinskih tresetišta koja su smještena u Nacionalnom parku Vitosha. • Smanjenje rizika nepredvidivih događaja i prirodnih nepogoda: Zaštićena područja mogu umanjiti rizike kao što su klizanje zemljišta, poplave, oluje i požari uslijed stabiliziranja tla, osiguravanjem prostora za raspršivanje poplavnih voda, zaustavljanjem oborinskih bujica i ograničavanjem ilegalnih djelatnosti u područjima sklonima požarima. U Europi se vrijednost šuma kojima se upravlja radi njihove zaštitne funkcije u Alpama procjenjuje na nekoliko milijardi dolara godišnje. • Održavanje sigurnosti hrane povećanjem produktivnosti i održivosti resursa: Zaštićena područja osiguravaju staništa i mjesto za razmnožavanje kukcima oprašivačima i drugim vrstama koje imaju ekonomsku i/ili egzistencijalnu vrijednost (npr. divljač, riba, voće, ljekovito bilje, biološki agensi), a ujedno mogu podržavati sigurnost hrane i zdravlja održavanjem genetske raznolikosti usjeva. Primjerice, pregledom 112 studija u morskim zaštićenim područjima utvrđeno je da su se riblja populacija, veličina i biomasa drastično povećala unutar rezervata, što je omogućilo prelijevanje koristi u obližnja ribarska područja. • Podrška turizmu u prirodi: Prirodni i kulturni resursi u zaštićenim područjima (npr. biološka raznolikost, krajobrazi i rekreativne vrijednosti, pitoreskni pogledi i otvorene površine) važan su pokretač turizma. Više od 40 posto europskih turista koji su 2000. godine sudjelovali u ispitivanju posjetilo je neki nacionalni park. To može biti važan izvor dohotka i zapošljavanja u lokalnoj zajednici. • Zaštita kulturnih i duhovnih resursa: Tržišta slabo prepoznaju ove vrijednosti, ali mogu biti od izuzetne važnosti za društvo. Sveta područja vjerojatno su najstariji oblik čovjekove zaštite staništa i predstavljaju dobrovoljnu odluku da se zabrani korištenje zemljišta u druge svrhe u korist uzvišenijih duhovnih koristi. Primjerice, redovnici u jednom drevnom španjolskom samostanu u Nacionalnom parku Montserrat upravljaju dijelom svog zemljišta kao prirodnim rezervatom: ova praksa postaje sve uobičajenija u samostanskim redovima u Europi. • Očuvanje budućih vrijednosti: Zaštićena područja ključna su ako želimo da budući naraštaji uživaju u prirodnim lokalitetima koji postoje danas. Jednako je važno i to da omjer u kojemu društvo sada prepoznaje prethodno neuočene ekosustavne usluge sugerira da trenutno nepoznata moguća vrijednost prirode može biti golema. 9 Dio VII. Koristi i troškovi Naprimjer, do prije jednog desetljeća se doprinos sastojina u kontroli klimatskih promjena malo shvaćao izvan znanstvenih krugova. Troškovi zaštićenih područja Društvo treba snositi troškove kako bi se osiguralo dobivanje koristi od zaštićenih područja. To može uključivati financijske troškove upravljanja; društvene i ekonomske troškove, primjerice sukoba između čovjeka i divljih životinja, ograničenje pristupa resursima, iseljavanje s tradicionalnih zemljišta; te oportunitetne troškove izmaklih gospodarskih mogućnosti. Kao i u slučaju koristi, i troškovi u značajnoj mjeri ovise o lokaciji, procesima planiranja i upravljačkoj strategiji. Glavne kategorije troškova predstavljaju se u nastavku. • Troškovi upravljanja: Proglašavanjem zaštićenog područja u određenoj se mjeri zaštita prenosi na lokalitet i njegove ekosustavne usluge, ali odgovarajuće upravljanje presudno je kako bi se osiguralo djelotvorno stvaranje koristi. U razvijenim zemljama često je potrebno osigurati sredstva financiranja za sustave plaćanja u svrhu održavanja praksi iskorištavanja zemljišta niskog intenziteta. Proširivanje i strateško integriranje zaštićenih područja u širi krajobraz u svrhu održavanja ključnih usluga dodatno će povećati potrebe u smislu upravljanja. • Sukob čovjeka i divljih životinja: Takav sukob može biti značajan u područjima gdje se divlje životinje nalaze u području čovjekovih aktivnosti. Troškovi mogu varirati od malih šteta na usjevima do gubitka cjelokupnog uroda i značajne štete na imovini, pa sve do gubitka života. • Gubitak pristupa prirodnim resursima: Formiranje zaštićenih područja i upravljanje istima može smanjiti ili onemogućiti pristup ekonomski i kulturološki važnim resursi- 10 ma, što pak može dovesti do značajnih gubitaka. • Iseljavanje ljudi: Zbog zaštićenih područja došlo je do izravnog iseljavanja mnogih ljudi. Premda se vode rasprave o opsegu iseljavanja, sasvim je jasno da ono predstavlja stvaran problem u nekim dijelovima svijeta te da društveni i ekonomski troškovi iseljavanja mogu biti katastrofalni. Izravno iseljavanje ljudi relativno je rijetka pojava u Europi. • Potencijalni troškovi: Odluka o tome da se formiraju zaštićena područja i upravlja istima traži odustajanje od alternativnog iskorištavanja istih. Za privatne aktere, ključni potencijalni troškovi uključuju ostvarenje potencijalne dobiti od legitimnog iskorištavanja resursa. Za vlade pojedinih država takvi troškovi nastaju s naslova neostvarenih poreznih prihoda i prihoda od državnih poduzeća za vađenje i iskorištavanje prirodnih resursa. Države također nalaze očiti interes u tome da privatne oportunitetne troškove snose građani. Premda zaštićena područja obično zauzimaju zemljište nižeg poljoprivrednog potencijala, njihovi su oportunitetni troškovi i dalje značajni. Koristi i troškovi zaštite u značajnoj mjeri variraju ovisno o geografskom razmjeru: za svjetsku zajednicu od svih zaštićenih područja diljem svijeta; za države od njihovih nacionalnih sustava zaštićenih područja; i za lokalne aktere koji žive na pojedinim lokacijama i oko njih. Koristi Globalno Troškovi Disperzija ekosustavnih usluga (npr. ublažavanje klimatskih promjena/prilagodba) Upravljanje zaštićenim područjima (globalni transferi prema zemljama u razvoju) Turizam u prirodi Alternativni razvojni programi (globalni transferi prema zemljama u razvoju) Kulturne, egzistencijalne i opcijske vrijednosti Disperzija ekosustavnih usluga (npr. čista voda za gradska središta, poljoprivreda ili hidroenergija) Kupnja zemljišta Turizam u prirodi Upravljanje zaštićenim područjima (u nacionalnim sustavima) Nacionalne kulturne vrijednosti Kompenzacija za neobavljanje djelatnosti Nacionalno Oportunitetni trošak izmaklih poreznih prihoda Lokalno Iskorištavanje resursa za potrošnju Ograničeni pristup resursima Lokalne ekosustavne usluge (npr. oprašivanje, kontrola bolesti, ublažavanje prirodnih nepogoda) Iseljavanje Lokalne kulturne i duhovne vrijednosti Upravljanje zaštićenim područjima (privatni zemljoposjednici, općinsko zemljište) Oportunitetni troškovi za neobavljanje gospodarskih djelatnosti Sukob čovjeka i divljih životinja 11 Dio VII. Koristi i troškovi Globalne koristi u odnosu na troškove Globalne se vrijednosti nužno oslanjaju na pretpostavke, generaliziranje i kompiliranje nalaza proizašlih iz metodologija vrednovanja koje nisu apsolutno međusobno usporedive. Zaključci istih trebaju se smatrati indikativnima, a ne preciznima. S druge strane, ostvaren je značajan metodološki napredak pri radu na nekim glavnim izazovima. Nadalje, razmjer razlike između koristi i troškova čini se toliko velikim u svjetskim razmjerima da čak i ako su analize netočne u redu veličina, osnovni zaključci ipak bi ostali nepromijenjeni. Takav omjer netočnosti nije vjerojatan. Prema najčešće citiranim procjenama, proširena mreža zaštićenog područja koja bi obuhvaćala 15 posto zemljišta i 30 posto mora koštala bi oko 45 milijardi USD godišnje, uključujući djelotvorno upravljanje, kompenzaciju izravnih troškova i plaćanje oportunitetnih troškova pribavljanja novog zemljišta. Ekosustavi unutar te mreže zaštićenog područja stvarali bi robe i usluge ukupne neto godišnje vrijednosti veće od 4,4 bilijuna USD. To ukazuje na činjenicu da bi ulaganja u zaštićena područja pomogla u održavanju koristi od svjetskih ekosustavnih usluga u vrijednosti 100 puta većoj od troška proglašavanja i održavanja mreže. Kao što je napomenuto ranije, neke od ovih usluga dobivale bi se i bez stvaranja zaštićenog područja ili ulaganja u isto – osobito u područjima gdje nema mnogo pritisaka na ekosustav. S druge strane, u slučajevima u kojima postoji rizik prenamjene ili degradacije zemljišta, proglašenje zaštićenog područja i ulaganje u njega mogu biti od presudne važnosti da bi se izbjegao gubitak ekosustavnih usluga. Svaka usporedba troškova zaštite i koristi poduzetnih radnji u idealnom bi slučaju trebala uzeti u obzir ovaj element, pridajući posebnu pažnju dijelu ukupnog tijeka ekosustavnih usluga izloženog riziku i drugim pitanjima vezanima uz usporedbu graničnih troškova u odnosu na granične koristi. 12 To bi značilo da bi omjer 100 prema 1 praksi mogao biti manji, ovisno o pristupu vrednovanju ekosustavnih usluga, ali i o specifičnim prijetnjama po usluge. Dakle, stvar treba gledati kao motivirajući čimbenik u određivanju konteksta kojim se naglašava kako održavanje ovih prirodnih resursa i ulaganje u iste može ekonomski uistinu imati smisla. Nadalje, korisno je napraviti i usporedbu ukupnih koristi ostvarenih iz zaštićenih ekosustava u odnosu na koristi prenamjene prirodnih ekosustava u područja za potrebe poljoprivrede, akvakulture ili druge primarne proizvodnje. Sinteza nalaza iz osam studija koje uspoređuju koristi dobivene od nedirnutih ekosustava u odnosu na koristi prenamjene ponovno ukazuju na činjenicu da zaštita može biti odlična investicija u svjetskim razmjerima. Uključujući glavne tržišne i netržišne vrijednosti, globalne koristi zadržavanja nedirnutih ekosustava čine se u prosjeku 250 posto veće u odnosu na koristi prenamjene. Nacionalne koristi u odnosu na troškove Neke ključne koristi koje proizlaze iz zaštite uvelike predstavljaju argumente za svjetsku zajednicu (npr. sekvestracija ugljika, egzistencijalne ili opcijske vrijednosti) ili trgovačka društva i pojedince iz drugih zemalja (npr. turizam u prirodi). Za razliku od toga, troškovi su uglavnom nacionalni ili lokalni. Međutim, čak ako se pretpostavi da sekvestracija ugljika, egzistencijalne i turističke vrijednosti pridonose samo svjetskoj zajednici i ako se iste u potpunosti izostave iz usporedbi iz osam ranije navedenih studija, preostale nacionalne koristi i dalje su u prosjeku više od 50 puta veće od ukupnih troškova. To ukazuje na činjenicu da koristi ekosustavnih usluga u nacionalnim razmjerima uvelike premašuju trošak zaštite ekosustava, što nacionalna ulaganja u zaštićena područja ukupno uzevši čini razumnim ekonomskim odabirom. Značajna količina dokaza iz konkretnih slučajeva ide u prilog ovom zaključku. Lokalne koristi u odnosu na troškove Mnoge ključne usluge iz zaštićenih područja u najvećoj mjeri koriste lokalnim akterima; od održivog iskorištavanja resursa, preko kontrole bolesti, pa do lokalnih kulturnih i duhovnih vrijednosti. Vrijednosti kao što je zaštita slivnih područja korisne su u lokalnoj zajednici, ali često i šire. Premda se troškovi upravljanja podmiruju uglavnom na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, trošak gubitka pristupa resursima i živom svijetu često je izrazito lokaliziran. Oportunitetni trošak prenamjene ne-prirodnih sustava obično se djelomično snosi lokalno (npr. tamo gdje zaštićena područja sprječavaju lokalne aktere u krčenju zemljišta), a djelomično ga snose komercijalni, obično nelokalni akteri. Kao što je slučaj s opsežnim usporedbama, postoje dokazi koji govore u prilog tome da lokalne koristi koje se dobivaju od ekosustava u zaštićenim područjima mogu premašivati odnosne troškove. Međutim, ima i slučajeva kada lokalni troškovi očito premašuju koristi, osobito kada su skupine stanovništva iseljene ili izgube pristup ključnim resursima. Osobito u lokalnim razmjerima, hoće li zaštićena područja predstavljati neto korist ili neto trošak u značajnoj mjeri ovisi o tome kako su takva područja oblikovana, zatim o upravljanju i politikama podjele troškova i koristi, ali i o tome kakve usluge pruža lokacija te o lokalnom socio-ekonomskom kontekstu i oportunitetnim troškovima. • Ekosustavne usluge mogu biti temelj lokalnog gospodarstva: Čista voda, oprašivanje i kontrola bolesti često su temeljni čimbenici lokalnog boljitka. • Zaštićena područja mogu podržavati održivo lokalno iskorištavanje: Uz pomoć upravljačkih odabira i pregovora. troškove: Primjerice, zaštita ribljeg fonda može donijeti koristi u srednjoročnom razdoblju, ali za to je potrebno ograničiti opcije ribarskih zajednica u kratkoročnom razdoblju. • Lokalno formirana zaštićena područja mogu pomoći u zaštiti vrijednosti lokalnog stanovništva: Zaštićena područja u lokalnoj zajednici mogu očuvati resurse i usluge koje se lokalno definiraju kao nešto što vrijedi više od oportunitetnog troška njihove zaštite. Lokalno stanovništvo i države također mogu međusobno surađivati da bi stvorili zaštićena područja kako bi očuvali ključne vrijednosti na objema razinama. • Neprepoznavanje lokalnih prava i namjena može rezultirati velikim troškovima: Iseljavanje ljudi kako bi se dala prednost zaštićenim područjima može biti pogubno. Izgubljeni pristup prirodnim resursima također može imati ozbiljne negativne učinke. Za razliku od toga, stvarno sudjelovanje u planiranju zaštićenih područja može pomoći u poštivanju lokalnih prava, zaštiti ili unaprjeđenju koristi i postizanju djelotvornog očuvanja područja. Zašto se troškovi često poimaju većima od koristi? Ako zaštićena područja mogu osigurati tako značajne koristi društvu na svim razinama, zašto su ista izložena prijetnji degradacije i zašto se često poimaju kroz prizmu troškova? Među ključnim razlozima su sljedeći: • Troškovi su često opipljiviji od koristi: Degradacija resursa obično nudi jasne i neposredne povrate u smislu utrživih proizvoda, poreznih prihoda ili egzistencijalnih dobara. Uništavanje usjeva ili proždrljivost stoke također često može prouzročiti iznenadne opipljive gubitke. • Održivost često podrazumijeva kratkoročne lokalne 13 Dio VII. Koristi i troškovi Za razliku od toga, mnoge koristi očuvanja nemaju tržišnu vrijednost, ne postoji toliko razumijevanje o istima, pa ih se manje cijeni te osiguravaju koristi širim i rasprostranjenijim skupinama korisnika u dužem vremenskom roku. • Privatne koristi od proizvodnje čini zaštitu neatraktivnom za lokalne donositelje odluka: Privatnim akterima prenamjena prirodnih u proizvodna područja često nudi neto koristi čak i ako takva prenamjena predstavlja neto lokalni trošak. Premda usporedba troškova u odnosu na koristi ovisi o konkretnom ekosustavu, socio-ekonomskom kontekstu, tržišnim cijenama, razini subvencija i drugim čimbenicima, slični rezultati mogu se pronaći u širokom spektru okolnosti. • Korisnici ne dijele troškove na prikladan način: U svjetskim razmjerima zaštićena područja još se uvijek nisu u potpunosti okoristila mehanizmima zaračunavanja naknade u svrhu podmirenja troškova. Još je značajnije to što većina koristi koje iz njih proizlazi predstavljaju klasično „javno dobro“ koje ljudi iskorištavaju neovisno o svom postupanju i koje prima malo podrške društva ako ne postoje konkretne intervencije u smislu javnih politika. Na nacionalnoj razini, najčešće rješenje – potpora države zaštićenim područjima poreznim prihodima – često je ograničena neodgovarajućim shvaćanjem koristi. Na međunarodnoj razini postoji još manje shvaćanje imperativa podjele troškova, premda analiza distribucije koristi ukazuje na to da postoji ekonomski rezon za globalnu podjelu troškova. Ne postoje opsežni mehanizmi za pospješivanje takve podjele troškova. Dio VIII. Povećanje djelotvornosti ekonomskim vrednovanjem Ključni izazov koji stoji pred zaštićenim područjima odnosi se na osiguravanje toga da zaista mogu ostvariti svoje ciljeve. U proteklim su desetljećima proglašene stotine zaštićenih područja, ali mnoga od njih ne uspijevaju osigurati djelotvorno očuvanje te im nedostaju funkcionalne upravljačke strukture da bi osigurale podršku upravitelja i susjednih zajednica. Vanjski pritisci, lokalni sukobi, nedovoljna financijska sredstva i slabi kapaciteti predstavljaju česte prepreke. Neprikladne institucionalne strukture i nejasna prava u odnosu na zemljište često dodatno uvećavaju ovaj problem. Donositelji javnih politika na nacionalnoj razini mogu promicati pogodan okvir za učinkovita zaštićena područja na nekoliko načina: 14 • Oblikovanje prioriteta financiranja za očuvanje zaštićenih područja i mehanizama financiranja kako bi se osigurali pravi poticaji i dostatna financijska stabilnost djelotvornog upravljanja, • Osiguranje toga da zakonodavni okvir, operativni ciljevi i administrativna struktura nacionalnih sustava zaštićenih područja podržavaju fleksibilnost lokalne zajednice u smislu upravljačkih postavki i režima iskorištavanja resursa u svrhu ublažavanja rizika javljanja sukoba, • Podizanje njihovog političkog profila kako bi se utjecalo na poimanje javnosti i poticanje uključenosti poslovnih subjekata u poslove očuvanja područja, • Razmjena informacija i najboljih praksi na međunarodnoj razini i olakšavanje koordinacije i suradnje između državnih agencija i drugih dionika. Ekonomska perspektiva u vezi s ekosustavnim uslugama može donositeljima javnih politika olakšati ovu zadaću u smislu zagovaranja istih, potpore odlukama i rješavanja učinaka po društvo. Rezultati ekonomskog vrednovanja trebaju se prikladno tumačiti i ugraditi u kvalitetne upravljačke procese. Studije vrednovanja uvijek se zasnivaju na nekoliko temeljnih pretpostavki koje se trebaju jasno razumjeti da bi se mogle Ovaj informativni dokument temelji se na dvama izvorima: TEEB – Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti za nacionalne i međunarodne donositelje javnih politika, The Economics of Ecosystems and Biodiversity for national and international Policy Makers 2009. Kettunen M., A. Berghofer, M. Bouamrane, A. Bruner, S. koristiti, odnosno da bi se rezultati istih mogli ispravno tumačiti. To je osobito važno u onim slučajevima kada se rezultati koriste kao potpora odlučivanju, npr. kada se odlučuje o najboljem okviru i alatima za upravljanje zaštićenim područjima. Premda novčane vrijednosti mogu pomoći u tome da se ekološke bojazni pretoče u ekonomske argumente, potonje uvijek treba promatrati u odnosu na veću sliku gospodarenja i upravljanja zaštićenim područjima (npr. sudjelovanje lokalnih zajednica i angažman šire javnosti), za što je potrebna politička potpora. Chape, N. Conner, N. Dudley, S.B. Gidda, P. Morling, K.J. Mulongoy, L. Pabon, A. Seidl, S. Stolton, P. ten Brink i A. Vakrou (2011.). Ulaganje u ekološku infrastrukturu. U radu: Ekonomija ekosustava i biološke raznolikosti u donošenju nacionalnih i međunarodnih javnih politika. Rezultat TEEB-a, urednik Patrick ten Brink. Earthscan, London Tekst je uređen i skraćen korištenjem navedenih izvora, a neki brojčani podaci su ažurirani. 15 WWF International WWF Mediteranski program - regionalni ured Avenue du Mont Blanc CH-1196 Gland Švicarska Masarykova 22 10000 Zagreb Hrvatska Telefon: +41 22 364 9111 Telefaks: +41 22 364 0640 Internet: www.panda.org Telefon: +385 1 5509 623 Telefaks: +385 1 4577 229 Internet: croatia.panda.org WWF je jedna od najvećih i najuglednijih svjetskih nezavisnih organizacija za zaštitu prirode, koja ima gotovo pet milijuna podupiratelja i globalnu mrežu aktivnu u više od stotinu zemalja. Misija WWF-a je zaustaviti propadanje zemljina prirodnog okoliša te izgraditi budućnost u kojoj ljudi žive u skladu s prirodom: • očuvanjem svjetske biološke raznolikosti, • osiguravanjem održivosti iskorištavanja obnovljivih prirodnih resursa • promicanjem smanjenja onečišćenja i rasipničke potrošnje.