Voda je najveći i najvažniji sastavni dio našeg tijela. U vrijeme fetalnog života organizam sadrži oko 90% vode. Ukupni volumen tjelesne vode čini 80% tjelesne mase novorođenčeta. U dobi od 6 mjeseci organizam sadrži 75% vode, a na kraju prve godine 65%. Neki organi kao mozak, poglavito siva masa, imaju čak 85% vode. Sazrijevanjem organizma sadržaj vode se postupno smanjuje i u odraslog muškarca iznosi 60%, odnosno u žene 55%. Tako, primjerice, muškarac od 75 kg u svom tijelu ima 45 litara vode. U muškaraca je ukupni udio vode u tjelesnoj masi nešto veći nego u žena zato što žene imaju više masnog tkiva koje praktički ne sadrži vodu. Osobe s prekomjernom težinom imanju manji postotak vode, 40 do 50%, ovisno o stupnju preuhranjenosti. Starenjem se sadržaj vode dalje smanjuje, a manje je izražen i osjećaj žeđi. Tjelesna tekućina, koja se dijeli u staničnu i izvanstaničnu razdvojenu staničnim membranama, u osnovi je tjelesna voda i u njoj otopljene tvari. Dvije trećine tjelesne vode ili 40% tjelesne težine nalazi se u stanicama, a jedna trećina ili 20% tjelesne težine izvan stanica. Ostatak tjelesne vode čini plazma (tekući dio krvi) i tekućina izvan krvnih žila, kao u moždanim komorama i kralješničnom kanalu, očnim komorama, zglobovima i probavnom traktu u obliku probavnih enzima. Voda se gubi iz organizma mokrenjem (dnevni gubitak vode putem urina je 1 do 1,5 litara), znojenjem preko kože (500 do 600 ml/dan), disanjem (400 do 500 ml/dan) i stolicom (100 do 200 ml/dan). Metaboličkim procesima se stvori samo oko 300 ml vode na dan (hranjive tvari sadržavaju vodik, a njegovom oksidacijom nastaje tzv. endogena voda). Zato gubitak vode treba kontinuirano nadoknađivati. Hranom se prosječno nadomjesti do 20% izgubljene tekućine. Čovjek bez hrane može živjeti jedan mjesec, a bez vode manje od jednog tjedna. Fiziološke uloge vode u organizmu su mnogobrojne i značajne. Kao univerzalno otapalo organskih i neorganskih tvari, voda omogućava odvijanje različitih kemijskih reakcija u stanicama, osigurava transport i razmjenu tvari, održavanje izoosmolarnosti (jednakih osmotskih tlakova) u stanicama i izvanstaničnom prostoru, ionizaciju različitih spojeva i druge procese. Voda je, dakle, važan čimbenik disanja (prijenos kisika u stanice), probave (apsorpcija hranjivih tvari), staničnog metabolizma i detoksikacije organizma (eliminacija suvišnih produkata izmjene tvari). Uz navedeno, voda ima nezamjenjiv značaj u regulaciji tjelesne temperature. Pri višim vanjskim temperaturama hladi organizam procesom znojenja, a pri nižim temperaturama okoline djeluje kao izolator. Voda je važan sastojak hrskavice i zglobne tekućine koja okružuje zglobove te osigurava adekvatnu čvrstoću, gipkost i elastičnost tkiva. Izvrsno je sredstvo za prevenciju karijesa - zubi se kvare zbog nakupljanja kiseline koja nagriza zubnu caklinu. Jednostavno pitanje na koje nije lako odgovoriti. Dnevne potrebe organizma za vodom ovise o više faktora, uključujući opće zdravstveno stanje, stupanj tjelesne aktivnosti i područje u kojem živite. Većina ljudi još ne zna koliko treba piti vode. U biti, većina nas živi u stanju blage dehidracije. Optimalna dnevna količina vode za osobu koja je umjereno fizički aktivna je 2 litre. U zimskim mjesecima to znači oko 8 čaša vode na dan, a više ljeti ili ako je osoba fizički aktivna. S porastom tjelesne težine raste i količina vode koju je potrebno unijeti u organizam. I djeci i aktivnim adolescentima potrebno je više vode. Smatra se da su minimalne potrebe za vodom za odraslu osobu 1 ml na 1 kaloriju energetskog unosa, a kod djece 1,5 ml. Konzumiranje začinjene hrane zahtijeva veći unos vode. Ako konzumirate hranu bogatu vodom, npr. ako jedete puno voća i povrća, vaša potreba za vodom će se smanjiti. Voda se treba piti prije pojave žeđi, koja je već blagi oblik dehidracije. Najbolje je bocu s vodom držati nadohvat ruke, čime se potiče refleksno pijenje vode. Već se blaga dehidracija može odražavati glavoboljom, pretjeranim umorom i nedostatkom energije ili smanjenom koncentracijom. Nedovoljan unos vode postupno i nezamjetno mijenja metabolizam i dovodi do niza kroničnih promjena organa. Bolesti i stanja kao što su čir na želucu, visok tlak, bubrežne bolesti, povišene masnoće u krvi i alergija mogu biti posljedice konstantne dehidracije. Voda se u pravilu pije ravnomjerno tijekom cijelog dana i između obroka. Konzumiranje vode s hranom razrjeđuje želučane sokove, što može utjecati na probavu ili uzrokovati osjećaj nadutosti i težine u predjelu želuca. Savjetuje se unos vode prije jela ili jedan sat poslije jela. Najbitnije je ne zaboraviti piti vodu između obroka, ali i jednu čašu vode ujutro i jednu čašu vode prije spavanja. Hladne vode (temperatura niža od 4°C, iz hladnjaka) puno brže prelaze iz želuca u crijeva. Svojom temperaturom povoljno utječu na rashlađivanje organizma za vrijeme toplih dana ili poslije fizičkih aktivnosti. Osvježavajućeg su okusa, osobito ako se piju polako, u manjim gutljajima. Hladna voda stimulira lučenje želučanog soka i ubrzava peristaltiku crijeva. Uz to, bolje podstiče rad bubrega i lučenje toksičnih tvari iz kože. Tople vode (temperatura viša od 12°C) nemaju osvježavajući učinak i unose se u većim količinama da bi se eliminirao osjećaj žeđi. Imaju suprotan učinak na sekretornu i motornu funkciju probavnog trakta. Topla voda smanjuje izlučivanje želučane kiseline, osjećaj nadutosti, žgaravicu i podrigivanje. Izraz flaširana voda široko je prihvaćen svuda u svijetu, iako bi pravilniji izraz bio pakirana voda s obzirom na to da na tržište dolazi pakirana ne samo u većim ili manjim bocama već i u limenkama, nepropusnim kutijama pa čak i plastičnim vrećicama. Tržište je preplavljeno ovim vodama. Voda u bocama postala je brend. Na etiketama su česte slike planina, planinskih izvora ili snijega, koje upućuju na podrijetlo iz idiličnih krajolika i ističu užitak ispijanja izvorske vode. Mnogi smatraju također da je bolje kvalitete i zdravija od vodovodne. O čemu je zapravo riječ? U mnogim zemljama, a sve više i u nas, za piće se koristi vodama u boci iz prirodnih podzemnih izvora. Riječ je o prirodnim mineralnim vodama koje su naziv dobile prema posebnim osobinama i sadržaju mineralnih soli. Karakteristike koje prirodnoj mineralnoj vodi daju određena svojstva, utvrđuju se na osnovi geoloških i hidroloških ispitivanja tla te fizičkih i kemijskih ispitivanja vode. U Hrvatskoj postoji osamnaest proizvođača mineralnih voda. Mineralne vode se međusobno razlikuju prema ukupnoj količini i sastavu mineralnih tvari. U odnosu na ukupan sadržaj minerala, dijele se u 4 osnovne grupe: prirodne vrloslabo mineralne vode, u kojima je sadržaj mineralnih soli (izračunat kao suhi ostatak na 180°C) do 50 mg u jednoj litri (50 mg/l), prirodne slabomineralne vode u kojima je sadržaj mineralnih soli do 500 mg/l, prirodne mineralne vode u kojima je sadržaj mineralnih soli između 500 i 1500 mg/l i prirodne mineralne vode bogate solima u kojima je sadržaj mineralnih soli veći od 1500 mg/l. Gazirana mineralna voda je prirodna mineralna voda koja sadrži ugljični dioksid. Prema načinu reguliranja količine ugljičnog dioksida prirodna gazirana mineralna voda može biti: prirodno gazirana – prirodna mineralna voda u kojoj je jednak sadržaj ugljičnog dioksida na izvoru i u boci, pojačana ugljičnim dioksidom s izvora – prirodna mineralna voda čiji je sadržaj ugljičnog dioksida, koji inače potječe iz istog prirodnog izvora, veći od sadržaja koji je ta mineralna voda imala na izvoru, te gazirana ili s dodatkom ugljičnog dioksida – prirodna mineralna voda s dodatkom ugljičnog dioksida koji ne potječe iz istog izvora. Negazirana mineralna voda je prirodna mineralna voda koja ne sadrži ugljični dioksid. Ovu vrstu vode treba razlikovati od degaziranih voda koje su prirodne mineralne vode iz kojih je fizikalnim metodama djelomično ili potpuno odstranjen ugljični dioksid i koje nazivaju „djelomično degaziranim“ ili „potpuno degaziranim“ vodama. Nisu sve vode iste! Kada posegnete za bocom vode, obratite pozornost na deklaraciju, odnosno etiketu. Etiketa je dokument proizvođača, kao što je osobna iskaznica dokument o identitetu pojedinca. Etiketa na boci s vodom treba biti uočljiva, čitka i jasna. Uz osnovne podatke o nazivu vode, proizvođaču, nazivu izvora, datumu proizvodnje i roku upotrebe, svaka mineralna voda pored sličnosti s ostalim vodama iste kategorije ima svoj karakterističan kemijski sastav. Pažljivo čitanje etikete pomaže u izboru one vode koja najviše odgovara vašim potrebama i željama. Svaki mineral ima svoju specifičnu funkciju; njihova ukupna količina u vodi i međusobni odnos definiraju kvalitetu vode. Minerali su tvari koje se nalaze u prirodi u stijenama, tlu i vodi, odakle dospiju u biljke i životinje. Jednako su važni za život kao i vitamini. Budući da ih organizam ne može sam sintetizirati, nužno ih je unijeti vodom ili hranom. Od minerala potrebnih našem organizmu razlikujemo makroelemente, mikroelemente ili elemente u tragovima. Uvjetno rečeno, minerali čiji je sadržaj u tkivima veći od 0,01% su makroelementi, a minerali s manje od 0,01% su mikroelementi ili elementimi u tragovima. Među makroelemente spadaju i elektroliti: natrij, kalij, kalcij, magnezij, klor, kao i fosfor te sumpor. Mikroelementi su željezo, cink, jod, bakar, mangan, fluor, krom, selen, molibden, arsen, nikal, litij, vanadij, silicij i bor. Minerali se u organizmu ujedinjuju i djeluju jedni na druge. Za pravilno funkcioniranje važno je ne samo ima li u organizmu dovoljna količina pojedinih mineralnih tvari, nego jesu li prisutni u odgovarajućim proporcijama. Uloga minerala u ljudskom organizmu je vrlo različita i složena. Oni čine neophodne strukturne komponente tijela, sudjeluju u mnogobrojnim enzimskim sustavima, ravnoteži tekućina i kiselo-bazne ravnoteže, regulaciji osmotskog tlaka, staničnim funkcijama, neurotransmisiji i u mnogim metaboličkim procesima. U nastavku je kratki pregled uloge važnijih minerala u funkciji organizma. Aluminij je neophodan za normalno stanično disanje. Aktivira vitamine B-kompleksa. Bakar je nuždan za stvaranje krvnog pigmenta hemoglobina. Sastavni je dio mnogih proteina i enzima. Sudjeluje u mnogobrojnim tjelesnim procesima u organizmu uključujući stvaranje vezivnog tkiva i funkcioniranje središnjeg živčanog sustava. Cink je neophodan za rast. Potpomaže imunitet. Važan je u mobilizaciji vitamina A iz jetre, te u metabolizmu glukoze, proteina i fosfora. Sudjeluje u stvaranju kolagena, u procesima razmjene plinova u plućima i u zacjeljivanju rana. Ulazi u sastav inzulina i nuždan je za stvaranje rezervi inzulina. Fluor povećava otpornost zubne cakline prema kiselinama i drugim kemijskim tvarima, djeluje baktericidno te pomaže sintezu kolagena. Fosfor je sastavni dio kostiju i zubi. Važan je u metabolizmu ugljikohidrata i masti. Sudjeluje u održavanju kiselo-bazne ravnoteže i razmjeni energije. Neophodan je za normalnu kontrakciju srčanog mišića. Jod sudjeluje u stvaranju hormona štitne žlijezde. Važan je za pravilan fizički i psihički razvoj te za očuvanje reproduktivne funkcije. Kalcij je nuždan za izgradnju kostiju i zubi, za diobu i rast stanica te kontrakciju mišića. Važan je za pravilan rad srca i prijenos podražaja živcima. Sudjeluje u regulaciji propusnosti stanične membrane i u izlučivanju nekih hormona (inzulin). Prijeko je potreban u procesima zgrušavanja krvi. Kalij sudjeluje u održavanju kiselo-bazne ravnoteže i osmotskog tlaka. Ima važnu ulogu u funkcioniranju stanične membrane, kontrakciji mišića posebice srčanog, provođenju živčanih impulsa i stvaranju rezervi ugljikohidrata. Klor ima važnu ulogu u održavanju kiselo-bazne ravnoteže. Zajedno s natrijem kontrolira osmotski tlak. Sastavni je dio sekreta probavnog trakta. Kobalt mobilizira željezo iz tjelesnih zaliha i potiče stvaranje crvenih krvnih zrnaca. Poboljšava izmjenu tvari. S fosforom ulazi u sastav vitamina B12, pomažući bakterijama u probavnom traktu u sintezi ovog vitamina. Krom je važan u metabolizmu ugljikohidrata i masnih kiselina. Pospješuje sintezu proteina te regeneraciju stanica i tkiva. Magnezij je neophodan za rast. Sudjeluje u više od 300 enzimatskih procesa. Neutralizacijom negativnog naboja s vanjske strane stanične membrane dovodi do porasta razlike potencijala između unutarstaničnog i izvanstaničnog prostora te porasta praga podražljivosti mišićnih vlakana. Takvo djelovanje odražava se na srčanom mišiću smanjenjem aritmija i na skeletnim mišićima manjom učestalosti grčeva. U stanicama srčanog mišića ima suprotno djelovanje u odnosu na kalcij, što rezultira širenjem krvnih žila i boljom opskrbom stanica kisikom. Smanjuje podražljivost živčanih stanica i lučenje tzv. hormona stresa (adrenalina i noradrenalina). Pomaže u zgrušavanju krvi i regulaciji probave. Mangan aktivira mnoge enzime. Važan je u metabolizmu kalcija i fosfora (rast) i stvaranju hormona štitna žlijezde. Pomaže u sintezi hemoglobina te proizvodnji ugljikohidrata i masti. Natrij se nalazi pretežno u plazmi, a manje u stanicama. Sudjeluje u održavanju kiselobazne ravnoteže i osmotskog tlaka. Potreban je za stvaranje želučane kiseline. Važan je u regulaciji propusnosti stanične membrane i nervno-mišićne podražljivosti. Selen je sastavni dio enzima koji „hvata” slobodne radikale u tkivima, čime usporava starenje tkiva. Povezan je s funkcijom vitamina E. Ima važnu ulogu u održavanju imuniteta i u radu štitne žlijezde. Silicij je nezamjenjiv u održavanju čvrstoće vezivnog tkiva, hrskavice, kostiju, kose, noktiju i zubi. Željezo je glavni sastojak hemoglobina u crvenim krvnim stanicama. Prenoseći kisik do svake stanice osigurava temeljne uvjete za održavanje života. Sastavni je dio mnogih enzima koji sudjeluju u procesima staničnog disanja. Normalna apsorpcija i koncentracija željeza je važna i za održavanje ravnoteže apsorpcije svih minerala, budući da oni sa željezom i međusobno čine stabilnu dinamičku ravnotežu. Osim pravilnicima reguliranih standardnih parametara koji utječu na ispravnost i kvalitetu vode za piće, sastavni činilac kvalitete je starost vode. Stoga je starost podzemne vode istaknuta u deklaraciji najpoznatijih flaširanih voda. Konzumiranje stare vode predstavlja sigurnost da je ta voda bila izvan štetnih suvremenih utjecaja na životnu i geološku sredinu. Starost vode zapravo označava vrijeme zadržavanja vode u podzemlju, a može biti od svega nekoliko godina do više od milijun. Određuje se mjerenjem koncentracije tricija u vodi, koji nastaje u atmosferi kozmičkim zračenjem (i nuklearnim eksplozijama). Poluvrijeme raspada (T/2) mu iznosi 12,43 godine. Najpoznatije podzemne vode kojima se koristi u proizvodnji flaširane vode, one su starije od 3000 godina. Na tržištu postoji mnoštvo raznih prirodnih mineralnih voda. Pri tome na bocama ne piše je li riječ o stolnim ili o terapijskim vodama. Za svakodnevnu uporabu u potrebnoj dnevnoj količini za vodom preporuča se konzumirati slavinsku ili niskomineralne vode. Terapijske vode sadrže veće količine minerala (suha tvar preko 1500 mg/l) i bolje ih je konzumirati u ograničenim količinama. Prirodne mineralne vode dobro je povremeno mijenjati. Prema mišljenju stručnjaka ne postoji najbolja voda, jer sve prirodne mineralne vode u primjerenoj količini imaju blagotvoran učinak na zdravlje ljudi. Kvaliteta vode u bocama ovisi o kvaliteti njezina izvora, tehnologiji punjena i dezinfekcije, kvaliteti strojeva za tretiranje vode te sustavu distribucije boca. Nedavno objavljena ispitivanja kvalitete vode u bocama u organizaciji američke Agencije za hranu i lijekove (FDA = Food and Drug Administration) potvrdila su da 70% testiranih flaširanih voda nije zadovoljilo kriterije agencije. Za značajan postotak ispitanih flaširanih voda utvrđeno je da su obične vode iz slavine u koje su naknadno dodani minerali. Znanstvenici Crest Instituta u Kanadi utvrdili su da većina voda u bocama sadrži bakterije, neke čak 100 puta iznad dopuštenih granica.. Dakako, voda u boci je prikladnija, može se lako nositi posvuda, u trendu je. Nije međutim sigurno da je uvijek kvalitetnija niti „prirodnija“ od one iz slavine. U većini europskih zemalja i u Sjedinjenim Američkim Državama, kvaliteta vodovodne vode strože je propisana i regulirana od one iz boca. Cijena flaširane vode je visoka. Za proizvodnju plastičnih (PET) boca potrebne su velike količine energije. Procijenjeno je da se u svijetu na godinu potroši na ovu proizvodnju 47 milijuna galona nafte. Uz naftu, prema podatcima Pacifičkog instituta, na svaku prodanu litru vode otpada 3 litre vode utrošene u njezinu proizvodnju. Svemu tome treba pridodati onečišćenje okoliša, jer čak 80% ambalaže ne završi u reciklaži, nego u nesortiranom smeću. Plastici treba nekoliko stotina godina da se razgradi. Stoga, ne iznenađuje sve veći broj kampanja za korištenje slavinske vode. Ipak, treba imati na umu eventualne mogućnosti zagađenja vodovodne vode, trošnost vodovodnih cijevi, zastarjele sustave filtracije, kloriranje. U novije vrijeme savjetuje se, za piće i kuhanje, uporaba uređaja za pročišćenje vode na točki korištenja, čime se uklanja većina kontaminanata koji se mogu naći u vodoopskrbnoj mreži. Slabomineralne vode s nižom koncentracijom mineralnih soli su puno aktivnije od mineralnih voda bogatih solima. Naime, fiziološki aktivni elementi u slabomineralnim vodama nalaze se u disociranom stanju, lakše se resorbiraju pa dnevni unos od 2 litre ne opterećuje organizam. Nasuprot tomu, mineralne vode bogate solima zbog posebnog sastava imaju specifično djelovanje i ne preporuča se njihovo konzumiranje kao jedinog izvora dnevnih potreba za vodom. Pri kupnji vode provjerite datum proizvodnje i rok trajanja. Voda u boci nije u potpunosti lišena mikroorganizama, već sadrži dopušteni mali broj aerobnih bakterija. Njihov nastanak je prirodan, ne može se spriječiti, a ovi mikroorganizmi potpuno su bezopasni.Tijekom duljeg skladištenja, broj bakterija se može povećati. Preporuča se skladištiti boce s vodom na hladnom čistom mjestu koje nije izloženo suncu ni drugom izvoru topline. Pakovanja vode u većim bocama nakon otvaranja čuvajte u hladnjaku kako bi se sačuvala higijenska ispravnost vode. Čuvanje u hladnjaku nakon otvaranja boce preporuča se i stoga što može naknadno doći do kontaminacije patogenim bakterijama. Kao jedan od glavnih problema kada se raspravlja o kvaliteti vode u bocama, stručnjaci ističu ispravnost plastične ambalaže u koju je voda pakirana. Budući da je voda u njima pohranjena često kroz dugi period, smatra se da je izložena nekim kemikalijama koje mogu negativno utjecati na ljudsko zdravlje. Katkad se ističe i da višekratno korištenje plastične ambalaže može biti štetno. To se, naravno, ne događa s vodom pakiranom u staklenu ambalažu. Dnevna potreba djeteta za vodom, osobito u prvim mjesecima života, znatno je veća nego u odraslih. Tako npr. u novorođenčeta iznosi do 200 ml na 1 kg tjelesne težine na dan, u manjeg dojenčeta oko 150 ml, u većeg dojenčeta oko 130 ml, dok je u djeteta s navršenom godinom dana oko 100 ml na 1 kg tjelesne težine na dan. Češće od dobi, kao kriterijem za određivanje potreba djeteta za vodom koristi se tjelesnom težinom. Optimalan unos tekućine spada u osnovne preduvjete zdravlja djeteta. Idealna prehrana dojenčeta majčinim mlijekom ne iziskuje dodatnu tekućinu, ali u djece koja se ne doje, treba posebno voditi računa o dnevnom unosu vode. Uz to što u organizmu djece ima više vode nego u odraslih, metabolizam vode je brži. Osim toga, djeca imaju relativno veliku tjelesnu površinu u odnosu na tjelesnu težinu pa putem kože lakše gube veće količine tekućine. Mala djeca osobito su osjetljiva na gubitak vode jer imaju, osim povećanih potreba, slabije razvijene zaštitne mehanizme. Od osobitog je značaja naučiti djecu piti vodu od najranije mladosti. 98% želučane sluznice čini voda. Ovaj vodeni sloj neophodan je za transport hranjivih tvari u organizam kao i dotok tvari koje neutraliziraju želučanu kiselinu. Ne unosi li se od rane dobi dovoljno vode, vodeni sloj želučane sluznice s odrastanjem se pretvara u sloj ljepljive mase i može postati uzrokom mnogobrojnih tegoba. Pojačana fizička aktivnost i febrilitet znatno povećavaju potrebe djeteta za vodom. Porast tjelesne temperature za svaki stupanj Celzijeve ljestvice iznad normale zahtijeva dodatan unos vode od 12% u odnosu na osnovne potrebe! Neadekvatna ravnoteža vode dovodi do manjka ili viška tekućine u organizmu. Deficit tjelesne tekućine (dehidracija) češći je u djece nego u odraslih. Najčešće se javlja u sklopu povraćanja, proljeva i febriliteta. Prema stupnju gubitka tekućine iz organizma, razlikujemo tri stupnja dehidracije. U lakoj dehidraciji gubitak tekućine iznosi do 5% tjelesne težine, u srednje teškoj od 5 do 10%, a u teškoj preko 10%. Teška dehidracija djeteta je vrlo ozbiljno stanje koje izaziva poremećaje mnogobrojnih organa i zahtijeva brzu korekciju. Nadoknada teškog gubitka tekućine obavlja se intravenskim, a srednje teškog i lakog oralnim putem. Hiperhidracija je stanje suprotno dehidraciji. Ne javlja se kod zdravog djeteta jer bubreg brzo i lako eliminira višak tekućine iz organizma, nego isključivo u sklopu nekih patoloških stanja. Zdravo dijete unosi vodu u skladu s osjećajem žeđi, te mu je ni u kojem slučaju ne treba uskraćivati. Djeca najčešće obožavaju slatka obojena pića s mjehurićima. Riječ je o napitcima izrazito visoke kalorijske vrijednosti koji smanjuju osjećaj gladi, a najčešće su siromašni potrebnim mineralima i vitaminima. Uz to, sva gazirana pića mogu u djece izazvati nadutost. U djece koja su sklona trbušnim smetnjama, češći su grčevi pri konzumiranju gaziranih pića. Kao roditelji mudro djeci dopustite povremeno „griješiti“. S većom djecom razgovarajte o sadržaju ovih napitaka. Dogovorite se s njima da jedu pravilno i da budu fizički aktivni, pa će se povremeno zasladiti svojim omiljenim napitcima. Lošiji izbor su aromatizirani gazirani napici koji sadrže kofein. Jedna limenka ovog pića sadrži kofeina kao i šalica crne kave. Djeca koja u većim količinama piju gazirana pića s kofeinom, imaju problema sa spavanjem, do kasno ostaju budna, teže se koncentriraju na učenje. Trudnoća i dojenje predstavljaju za organizam žene posebno opterećenje s povećanom, gotovo dvostrukom, potrebom za svim tvarima. Period prenatalnog razvoja djeteta iziskuje od majke da unosi u svoj organizam, a time i u organizam djeteta, veću količinu vode i kvalitetnih sastojaka. Dijete iz organizma majke crpi sve što mu je potrebno za razvoj. Trudnicama se preporuča unos vode bogate mineralima i oligoelementima. Povećan unos adekvatne vode u specifičnim stanjima trudnoće i dojenja pomaže u regulaciji metabolizma, potiče mokrenje i smanjuje oticanje, smanjuje razdražljivost, održava kvalitetu majčinih zubi i kostiju te povoljno utječe na rast djeteta i pravilan razvoj djetetovih kostiju i zuba. Krvni tlak je individualna osobina. Ovisi o dobi, spolu, etničkoj pripadnosti, tjelesnoj aktivnosti, načinu prehrane, osobito unosu soli, utjecaju stresa i općem zdravstvenom stanju. Raste sa životnom dobi (više „gornji“ sistolički tlak), češće u muškaraca. Hipotenzija i hipertenzija su dva oprječna stanja. Hipotenzija ili nizak krvni tlak je relativan pojam, definiran vrijednostima krvnog tlaka nižim od normalnih, očekivanih za pojedinu osobu u zadanim uvjetima. Prirođenu (primarnu ili konstitucionalnu) hipotenziju karakterizira krvni tlak niži od 100/60 mmHg, uz odsutnost uzroka hipotenzije. Javlja se u 0,5-4% opće populacije, češće u žena. Osobe s niskim tlakom često se žale na umor, pospanost, smanjenu koncentraciju, osjećaj lupanja srca, znojenje. Sekundarna hipotenzija je posljedica različitih bolesti. Postoje i prolazna stanja s iznenadnim naglim padom krvnog tlaka. Ortostatska ili posturalna hipotenzija je nagli pad krvnog tlaka prilikom ustajanja, odnosno prelaska u stojeći položaj. Postprandijalna hipotenzija je nagli pad krvnog tlaka nakon obroka. Trajno nizak krvni tlak je vrlo rijetko vezan uz ozbiljne poremećaje i često ne uzrokuje smetnje jer se organizam na njega prilagodio. Nasuprot tomu, kod naglog pada krvnog tlaka vitalni organi nemaju vremena za prilagodbu i ostaju bez dovoljne opskrbe krvlju, pa su česti osjećaj slabosti, vrtoglavice, poremećaji vida pa i gubitak svijesti. Hipertenzija označava porast krvnog tlaka iznad definiranih vrijednosti (140/90 mmHg). Može biti primarna ili esencijalna, kada ne znamo razlog njezina nastanka, i sekundarna, kada je posljedica neke druge bolesti (80% bubrežne bolesti, neke prirođene anomalije velikih arterija, tumor nadbubrežne žlijezde i drugo). Vrlo često se postavlja pitanje koju količinu i vrstu tekućine osobe s hipotenzijom i hipertenzijom trebaju popiti. Ako godinama ne unosimo minimalnu potrebnu količinu tekućine, naš organizam polako, ali sigurno dehidrira. U obrani od nedostatka vode dolazi do aktivacije niza zaštitnih mehanizama. Krvne žile imaju elastične stijenke i prilagođavaju se količini tekućine u njima povećanjem i smanjenjem lumena. U nedostatku tekućine trenutačno se prilagođavaju smanjenjem obujma. Uz to, smanjena količina tekućine u krvotoku uzrokuje sniženje tlaka na krajevima razgranate mreže krvnih žila koja opskrbljuje tkiva i organe krvlju. Kako bi se spriječilo oštećenje tkiva kao posljedica smanjene prokrvljenosti, kardiovaskularni sustav reagira povećanjem krvnom tlaka. Tako ustvari nastaje paradoksalna situacija, u kojoj manjak unosa tekućine dovodi do hipertenzije. Ako nema drugih pridruženih bolesti i faktora rizika za hipertenziju, stanje se može poboljšati postupnim povećanjem unosa tekućine do dnevne potrebe od 2 litre. Osobama s hipertenzijom ne preporuča se voda bogata natrijem. Uz slavinsku vodu, dobar učinak imaju i mineralne vode bogate kalcijem, magnezijem i bikarbonatima koje podstiču izlučivanje tekućine čime izravno djeluju na sniženje krvnog tlaka. Nasuprot tomu, osobama s hipotenzijom preporučuju se visokomineralne vode koje treba piti što češće. Veća koncentracija natrija u ovim vodama zadržava tekućinu u organizmu i time pridonosi porastu krvnog tlaka. Među mnogobrojnim funkcijama vode u održavanju zdravlja najvažnija je njezina uloga otapala i prijenosnika. U vodi je otopljeno osamdesetak raznih bjelančevina, glukoza i elektroliti, koji se transportiraju do svih stanica u tijelu. Istodobno su u vodi otopljeni završni produkti metabolizma bjelančevina, koji se eliminiraju putem bubrega. Bubrezi tijekom 24 sata proizvedu oko 200 litara tzv. primarne mokraće. Budući da odrasli organizam sadrži oko 50 litara tekućine, znači da bubrezi u 24 sata četiri puta recikliraju svu vodu u organizmu. Kako se na dan stvara 1,5 do 2 litre definitivne mokraće, proizlazi da se reapsorbira 99,5% tekućine i svih filtriranih hidrosolubilnih tvari iz primarne mokraće. Ovako veliki promet vode kroz bubrege upućuje na golemi značaj vode na rad bubrega i obavljanje osnovnih funkcija kao što su regulacija količine vode i elektrolita (prvenstveno natrija, kalija, fosfora, magnezija) u organizmu, izlučivanje završnih proizvoda metabolizma bjelančevina i regulacija kiselo-bazne ravnoteže organizma. Smanjen unos vode uzrokuje poremećaj rada bubrega, prije svega smanjeno izlučivanje toksičnih tvari. Povećan unos vode povećava volumen mokraće, čime se smanjuje koncentracija tvari koje u mokraćnim putovima formiraju kamence. Stoga se osobama s kalkulozom preporuča povećan unos vode. Uz količinu tekućine, važan je i sadržaj minerala u vodi koju konzumiramo. Unos mineralnih voda koje sadrže kalcij i magnezij dobra je prevencija nastanka kalcij-oksalatnih kamenaca. Posebnu pozornost zahtijevaju bubrežni bolesnici na dijalizi. U njih unos tekućine treba uskladiti s količinom mokraće koja se stvara tijekom 24 sata i s porastom tjelesne težine između dvije dijalize. Treba ograničiti unos natrija, osobito u bolesnika s povišenim krvnim tlakom, budući da povećana koncentracija natrija u krvi povećava žeđ i unos tekućine i kao posljedicu ima opterećenje kardiovaskularnog sustava i povećanje tjelesne težine. Bolesnici na dijalizi trebaju izbjegavati svaku mineralnu vodu koja sadrži kalij. Često osobe koje boluju od šećerne bolesti smatraju da je dobro što ne žeđaju, jer „ako im organizam ne traži vodu, to znači da šećer u krvi nije visok“. To je velika zabluda. Treba im stalno ponavljati kako je voda neophodna za pravilan metabolizam. Pravilan unos vode je isto toliko važan kao i pravilan unos hrane. Voda ima nula kalorija. Ljudi koji piju puno vode, najčešće imaju manju potrebu za hranom. Nadalje, voda je važna za pravilan rad crijeva, a poznato je da osobe sa šećernom bolesti često pate od opstipacije. Svakodnevnom urednom stolicom iz organizma se uklanjaju toksini i čovjek se bolje osjeća. Ako osoba sa šećernom bolesti ne uzima dovoljno vode, vrijednosti šećera u krvi su više. Dobra je navika da dan započnu s dvije čaše vode; tek tada slijedi mjerenje razine šećera u krvi. Što treba učiniti ako se izmjeri nešto viši šećer u krvi? Neki odmah sebi dodaju malo „brzog“ inzulina, drugi odlaze u šetnju. Najispravnije je popiti 200 ml vode svakih petnaestak minuta te nakon sat do sat i pol ponovno izmjeriti šećer u krvi. Kao što planirate prehranu i fizičku aktivnost, planirajte i unos vode. Zapamtite da vam je potrebno 8 čaša ili 4 bočice vode na dan. Osobito je starijim ljudima, kojima je smanjen osjet žeđi, preporučljivo da imaju 4 boce od pola litre vode i da isplaniraju unos – prvih 500 ml do 11 sati, drugih 500 ml do 15 sati, trećih 500 ml do 19 sati, a četvrtu bocu neka sačuvaju za noć. Biljni čajevi su korisni – nemaju kalorija i sadrže korisne tvari. Gazirana pića i voćne sokove treba izbjegavati, jer sadrže puno šećera i kalorija pa se s njima ne postiže rehidracija. Svi znaju da osoba sa šećernom bolesti treba uvijek nositi nešto slatko, ako joj padne šećer u krvi. A što ako sebi izmjeri visok šećer? Treba odmah popiti 500 ml vode, pješačiti i provjeriti koliki je šećer za 1 sat. Prema tome, jako je važno uvijek u torbi imati 500 ml flaširane vode. Osobama koje imaju šećernu bolest preporuča se slavinska ili oligomineralna voda. Postoje i prirodne alkalne vode (kiselost 8.1), koje su idealne za osobe s visokim šećerom jer neutraliziraju kiselost krvi koja je nastala nakupljanjem ketona, a neke prirodne alkalne vode su i oligomineralne. Prilikom sportskih aktivnosti i fizičkih vježbi potrošnja vode je povećana. Koliko vode je potrebno nadoknaditi, ovisi o vrsti aktivnosti, duljini treninga i količini znoja koja se izgubi prilikom tjelovježbe. Najjednostavniji način kontrole stupnja hidracije u sportaša je mjerenje tjelesne težine prije i poslije treninga. Gubitak težine veći od 1% utječe na optimalnu sportsku formu. Naime, već tako malen gubitak tekućine može utjecati na stupanj hidracije kontraktilnih vlakana u mišićnim stanicama, smanjujući snagu kontrakcije do 3%. Kao generalno pravilo, za vrijeme sportskih aktivnosti bolje je piti izotonična pića (u kojima su mineralne soli i šećeri isti kao u krvi) jer se na taj način brže nadoknađuju tvari izgubljene znojenjem i sprječava se hiponatremija koja može biti ozbiljna posljedica dehidracije. Dovoljan unos tekućine prije, za vrijeme i poslije vježbanja nuždan je za postizanje optimalnih rezultata i za prevenciju dehidracije sa svim potencijalnim zdravstvenim posljedicama. Voda iz vodovoda je mehanički i kemijski pročišćena i sigurna za piće. Kod nje su dopušteni postupci obrade (taloženje, sterilizacija). Radi poboljšanja organoleptičkih svojstava u osnovnu pitku vodu dodaju se dopuštene kemijske tvari. Međutim, voda s različitih područja razlikuje se po kemijskom sastavu i može izazvati tegobe probavnih organa. Često ih na putu pogrešno pripisujemo drugim uzrocima, kao hrani ili neopranim rukama. Također, treba izbjegavati konzumiranje vode s neprovjerenih česmi ili u nehigijenskim uvjetima. Zato se na putovanjima preporuča uporaba flaširane vode. Na navedene promjene osobito su osjetljiva djeca. Ako se tomu pridoda veća i brža sklonost djece gubitku tekućine, jasno je kako su djeca za vrijeme putovanja ugroženija od odraslih. Uz to što se preporuča da piju vodu u boci, bolje je i pripremati dječju hranu korištenjem flaširane vode. Poželjno je da se prije putovanja opskrbite dovoljnom količinom posebnih pakiranja vode u boci od 0,25 litara (tzv. baby pakiranja), namijenjenih najmlađima. Tako ćete najbolje djetetu osigurati zdravu nadoknadu tekućine u svakom trenutku. Voda je važan čimbenik ljepote kože. Svi znaju da je voda neophodna za život, ali malo ih povezuje probleme koje imaju s kožom s neadekvatnim unosom tekućine. Voda se veže za kolagena vlakna u koži pa čuva elastičnost i tonus kože. Usporava isušivanje kože i daje joj potrebnu vlažnost. Potiče obnavljanje epitelnih stanica površinskog sloja kože. Ukratko, čini kožu glatkijom, mekšom, elastičnijom i s manje bora. Dovoljan unos vode čini lice jedrijim i svježijim. Potrebno je napomenuti kako se koža opskrbljuje vodom posljednja, nakon svih drugih organa, pa se i posljedice nedovoljnog unosa vode u organizam zamjećuju na koži prije nego na drugim organima. Kod blage dehidracije koža postaje suha, gubi elastičnost, peruta se, izgleda starije. Katkad se kao posljedica dehidracije javljaju razni osipi. Također, može doći do pogoršanja izgleda celulita, jer metaboliti ostaju zarobljeni u međustaničnom prostoru zbog slabije cirkulacije krvi i limfe. Promjene se uočavaju i na kosi i noktima. Kosa postaje oštećena i suha, jer dlačni folikuli nisu hidrirani u dovoljnoj mjeri. Nokti su krhki i lomljivi. Svi ovi simptomi postupno nestaju ako se unosi potrebna dnevna količina vode. Ako je, međutim, do ovih promjena došlo poradi narušavanja hidrolipidne barijere na koži, unos vode ili njezina primjena izvana nije dovoljna, nego se najprije treba obnoviti narušena barijera. Popijte ujutro jednu čašu vode na „prazan“ želudac. Na taj način pospješujete pročišćavanje organizma. Stavite u jednu čašu vode nekoliko kapi limuna. Time pomažete reguliranju tjelesne težine. Ako imate problema s bubrezima, popijte jednu čašu vode prije spavanja. Ako vas boli glava, popijte dvije čaše vode. Organizam jedino vodu prepoznaje kao tekućinu. Čaj, kava, sokovi i umjetni napitci ne mogu nadomjestiti vodu. Većina ovih pića, naime, uz vodu sadržava dehidracijske tvari kao kofein koji stimulira mokrenje i uzrokuje veći gubitak vode iz organizma. Njihov okus često umanjuje potrebu za pijenjem vode. Voda je najbolji, najdostupniji i najjeftiniji izvor tekućine. Neka Vam je u mislima – voda, i voda. Vodu pijte ujutro nakon ustajanja. Nakon šetnje, trčanja ili drugih sportskih aktivnosti. Tijekom dana. Prije svakog obroka. Prije užine. Voda pospješuje sve vitalne funkcije u organizmu. Što više vode pijemo, sporije starimo.
© Copyright 2024 Paperzz
