MARE MILIN NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 187 | LISTOPAD 2014. | CIJENA 22 kn Obljetnice | 15 godina – Vatra | 20 godina – Bambi Molesters | 20 godina – Jinx | 80 godina - Pavle Dešpalj | 95 godina- Andrija Tomašek | 49. Festival Kajkavske popevke | In memoriam Krešimiru Šipušu i Nenadu Marjanoviću Zulimu | Novi val kantautorica | Porin i Porin Classic ISSN 1330–4747 Bambi Molesters tekst na str. 34–37 p Riječ urednice BROJ 186, SRPANJ 2014. Poštovani čitatelji, red vama je jesenski broj Cantusa koji obuhvaća događaje unatrag višemjesečnog razdoblja. Nakupilo se opet podosta toga što je obilježilo i dotaknulo živote i stvaralaštva naših članova, od obljetnica pojedinaca i institucija, preko dodjele diskografskih nagrada Porin, sve do koncerata, ljetnih festivala i početaka nove koncertne sezone. Kako ćete i sami uskoro vidjeti na ovim stranicama, posebna tema posvećena je starijim članovima iz svijeta tzv. ozbiljne glazbe: Pavlu Dešpalju (80 godina), Andriji Tomašeku (95 godina) i Milku Kelemenu (90 godina i titula počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta). S druge strane, predstavljamo i novi naraštaj kantautorica iz svijeta tzv. zabavnjaka, među kojima je posljednjih mjeseci osobito zabljesnula Irena Žilić, predvodnica novog vala iskonskih umjetnika koji ispunjenje nalaze u iskrenom muziciranju za sebe i najbliskije ljubitelje. Prvi put u našem listu možete pročitati intervjue s članovima dvaju bendova koji ove godine slave dvadesetu godišnjicu kontinuiranog djelovanja (Bambi Molesters i Jinx) te se uvjeriti u njihova osebujna razmišljanja o dugotrajnom opstanku u vrhu glazbene scene. Upoznajte i najtraženijeg producenta među skladateljima, akademski školovanog pijanista Predraga Martinjaka P’eggyja koji u intervjuu Toniju Volariću otkriva tajne dobre glazbene produkcije. Pročitajte i po čemu ćemo pamtiti djelovanja naših istaknutih članova koji su nas proteklih mjeseci zauvijek napustili: skladatelj Krešimir Šipuš i glazbeni pisac Nenad Marjanović Zulim. Kao i uvijek, željno iščekujemo vaše komentare, prijedloge i kritike. Ugodno čitanje! Jana Haluza 2 HDS ZAMP Druženje hrvatskih skladatelja i europarlamentaraca u Bruxellesu Upoznajte autore! Članovi HDS–a hrvatskim su europarlamentarcima izložili svoja razmišljanja, kako bi u budućim odlukama u Europskom parlamentu naši zastupnici imali na umu potrebe svih hrvatskih glazbenih kreativaca I Piše: Milan Majerović Stilinović U Slavljenik uz suprugu Branku i čestitare: Antuna Tomislava Šabana, Mirjanu Matić i Janu Haluzu oči njegova 95. rođendana, koji je Andrija Tomašek navršio u subotu, 4. listopada, posebno je izaslanstvo Hrvatskog društva skladatelja posjetilo muzikologa i glazbenog pisca u njegovu domu u zagrebačkoj Dubravi. Bila je to prigoda da mu glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, direktorica Cantusa d.o.o. Mirjana Matić i članica Predsjedništva Jana Haluza uz srdačne čestitke u ime Društva uruče i darove (cvjetni aranžman, košaru s je- H senskim delicijama i primjerak najnovije Cantusove diskografije). Slavljenik u društvu svoje supruge Branke nije krio oduševljenje i posvetio je čestitarima dva sata zanimljivog razgovora u kojemu se prisjetio susreta s vodećim predstavnicima hrvatske glazbe 20. stoljeća. Listajući obiteljske albume, svjedočio je o putovanju s pokojnim Stankom Horvatom u Varšavu, vječnim terminološkim prepirkama s muzikologom dr. Lovrom Županovićem, kao i odlasku na usavršavanje u Oxford, gdje je kupio cijeli tom Shakespeareovih drama. Ponosno je istaknuo da i dalje zago- vara pojam duhačka glazbala nasuprot, kako kaže, puhača–staklara, te zorno objasnio zbog čega hrvatska himna Lijepa naša... uz Savu i Dravu ne spominje Jadransko more: jer ga u vrijeme pisanja prve inačice tekstovnog predloška (autor Antun Mihanović) unutar tadašnjih geopolitičkih granica Hrvatske nije ni bilo. S devedeset pet godina, Andrija Tomašek najstariji je član Hrvatskog društva skladatelja, a kako smo se uvjerili, u odličnoj je formi i želimo mu još mnoga ljeta. (HDS) Kulturna raznolikost HDS ZAMP i autori stvaraju Playlistu za Slavoniju! rvatsko društvo skladatelja i njegova stručna služba ZAMP, kao udruga i služba koje predstavljaju i štite hrvatske skladatelje i autore, odlučili su pomoći i pružiti financijsku potporu za unesrećene u poplavama. Iz troškova poslovanja za 2014., HDS ZAMP je za stanovnike poplavom pogođenih područja inicijalno izdvojio 150.000 kuna na račun Crvenog križa, otvoren tim povodom. Osim toga, HDS ZAMP pokrenuo je inicijativu i pozvao sve svoje članove, autore, da se pridruže akciji pomoći tako da se odreknu tantijema od jedne (ili više) svojih skladbi po vlastitom izboru, na godinu dana. Stvaramo Playlistu za Slavoniju! HDS ZAMP će zatim sredstva prikupljena od javnog emitiranja svih tih skladbi potom isplatiti na račun Crvenog križa, a ukupni iznos bit će poznat u prosincu, nakon završenih obračuna autorskih naknada. U suradnji s drugim glazbenim udrugama, radijskim i televizijskim postajama pokušalo se ishoditi da ta Playlista za Slavo- Playlista za Slavoniju bila je soundtrack humanitarne akcije Pogled u plavo niju bude što češće emitirana i izvođena. Time se donosi veći iznos stradalima kojima će u sljedećim mjesecima, a i godinama, trebati konkretna i dugoročna financijska pomoć. Mailovi su upućeni na više tisuća adresa autora za koje HDS ZAMP prikuplja autorske naknade, a u telefonskim kontaktima s autorima, svi su pristajali na taj prijedlog otprve – neki su se, poput Ibrice Jusića, odrekli tantije- zaslanstvo Hrvatskog društva skladatelja sudjelovalo je potkraj rujna u Bruxellesu na forumu Meet the Authors koji je organizirala Europska udruga društava za zaštitu autorskih prava (GESAC) uz pomoć Europskog saveza skladatelja (ECSA). Uz obraćanje brojnih uglednika europske politike i kulture, forum je predvidio i panel–diskusije u kojima su, uz poznate autore, sudjelovali mnogi zastupnici Europskog parlamenta. Osnovna tema bila je utjecaj digitalne ekonomije na glazbu, skladatelje i njihova prava. Skladatelji su, kao mali poduzetnici u kulturi, prva karika u lancu stvaranja proizvoda i usluga o kojima ovise mnogi drugi, stoga žele ukazati na jedinstvenost svojega položaja. Oni su istodobno jezgra kreativne industrije i neizostavan čimbenik ekonomije u digitalnom okruženju. ma za svoj cjelokupni autorski opus. Svi autori, kao i popis pjesama Playliste za Slavoniju, nalaze se na web stranicama www.zamp.hr. Inače, Playlista je bila soundtrack humanitarnog projekta Pogled u plavo koji se, u organizaciji ronilačkog kluba Nemo Adriatic održavao u Zagrebu, Rijeci i Sumartinu na otoku Braču, čija je namjera također bila pomoći ljudima na poplavljenim područjima u Slavoniji. Stavove hrvatskih skladatelja i njihove udruge za kolektivno ostvarivanje prava, na forumu su zastupali predsjednik Hrvatskog društva skladatelja — akademik Zoran Juranić, zatim glavni tajnik HDS–a i dopredsjednik ECSA–e Antun Tomislav Šaban, skladatelji Tamara Obrovac, Husein Hasanefendić Hus, Neno Belan i Pero Kozomara te Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a. Oni su se tom prilikom susreli i s hrvatskim europarlamentarcima. Na prvom takvom druženju, održanom u veoma ugodnoj atmosferi, sudjelovali su Andrej Plenković, Dubravka Šuica, Marijana Petir, Ruža Tomašić i Tonino Picula. Članovi HDS–a izložili su im svoja razmišljanja, kako bi u budućim odlukama u Europskom parlamentu naši zastupnici imali na umu potrebe svih hrvatskih glazbenih kreativaca. »Čast nam je što su uspjeli naći vremena za ovaj susret, veoma važan za Društvo i sve njegove članove. Ostali zastupnici ispričali su se zbog obaveza, ali Društvo će se potruditi da inicijativa dođe i do njih. Skladatelji i drugi autori stvaraju i održavaju kulturnu raznolikost na kojoj se temelji suvremena Europa, dok istovremeno pridonose očuvanju naci- onalnih, regionalnih i lokalnih identiteta, kultura i govora. Taj proces je posebno važan za male narode jer se prepoznavanjem i poštivanjem talenta i rada hrvatskih autora očituje skrb za hrvatski jezik i njegova narječja te čuva tradicija i kultura«, kazao je Antun Tomislav Šaban. BROJ 187, LISTOPAD 2014. UVODNIK Sretan 95. rođendan najstarijem HDS–ovu članu — Andriji Tomašeku! Dinamična materija Susret s »jakim snagama« HDS–a Tonino Picula je komentirao ovako: »Zaštita autorskih prava u digitalnom okruženju dinamična je materija koja ne trpi ignoriranje ili pasivan odnos. Drago mi je što smo razgovarali u ambijentu EU–a gdje Skladatelji i europarlamentarci u Bruxellesu će to, uz ostale teme koje se vezuju za digitalsebe ozbiljnu organizaciju, respektabilnu ekonomiju i nove načine zaštite innu u međunarodnim krugovima, koja telektualnih prava, doći do nove komiravnopravno s drugima sudjeluje u kresije. Međutim, Parlament je taj koji na kraju mora odobriti svaki prijedlog. Zato aciji elemenata važnih za regulaciju auje ovaj susret europarlamentaraca, koji torskih prava. I pritom ozbiljno dobro odlučuju, i onih kojima je najviše stalo artikulira, štiti naše interese. Što se tiče da se autorska prava štite, skladatelja, susreta s europarlamentarcima, bilo nam je važno da ih informiramo barem za pohvalu.« o osnovnom stanju stvari. Htjeli smo — a mislim da smo i uspjeli — personaStvaranje novih radnih lizirati pojam autorstva, podsjetiti ih na mjesta to da su autori ljudi od krvi i mesa čiji Glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad rad i prava treba štititi. Mislim da je vrlo Marčec ističe: »Europa je prepoznala važno istaknuti da se time što radimo, kulturni i kreativni sektor kao onaj s naj- stvara i kulturni identitet zemlje. To nam većim potencijalom za razvoj i stvaranje je nužno jer smo mala i mlada država.« novih radnih mjesta i vrijednosti. Ovaj Informirajte nas! događaj omogućio je skladateljima i udrugama koje ih zastupaju da pokažu kako se političke smjernice o autor- »Cijenio sam susret s autorima. Ključne skom pravu izravno tiču prava stvarate- poruke bile su vrlo jasne. Slobodno mi lja, kako je stvarateljima iznimno stalo ubuduće skrenite pozornost na teme i do svojih prava, te da se oslanjaju na termine rasprava u EU/EP koje su renjih kako bi mogli nastaviti s profesio- levantne s aspekta vaših interesa«, komentirao je Andrej Plenković, dok je nalnim djelovanjem.« Ruža Tomašić poručila: »Druženje s hrvatskim skladateljima bilo mi je izniPersonalizacija autorstva mno ugodno. Vrlo je bitno da me inforI Tamara Obrovac zadovoljna je mirate o tome što je za vas korisno u onim što je vidjela i čula u Bruxellesu: pogledu stavova europskih autora i pri»Moj je dojam da mi autori imamo iza jedloga pravnih akata.« Nema mjesta podjeli U izaslanstvu HDS–a bili su autori različitih glazbenih žanrova: od klasike do pop, rock, jazz ili klapske glazbe, baš kao što su i među europarlamentarcima na druženju bile zastupljene sve političke opcije. »Za dobar komad glazbe ili teksta svejedno je je li njegov autor esdepeovac, hadezeovac ili haenesovac, riječ je o nečemu važnom, djelu nečijeg duha. Politika treba biti ujedinjena u zaštiti tog djela, a ne tražiti podjelu gdje joj nema mjesta«, komentirao je Tonino Picula. Forum Meet the Authors bio je odlična prilika za konstruktivan dijalog s novim političarima Europske unije, poglavito sa zastupnicima vlastite države, u Bruxellesu. Prema reakcijama, čini se da je cilj i ostvaren. Zato će HDS i njegova stručna služba ZAMP nastaviti informirati pojedince i stranke čiji će glasovi u europskom, ali i u nacionalnom parlamentu ubuduće uvelike utjecati na status autora. Više o forumu Meet The Authors na http://www.meettheauthors. eu/ 3 BROJ 187, LISTOPAD 2014. ilku Kelemenu, skladatelju, glazbenom pedagogu i glazbenom piscu dodijeljen je 26. rujna ove godine počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za »izniman doprinos napretku hrvatske glazbene umjetnosti, međunarodnoj afirmaciji Republike Hrvatske, ugledu Sveučilišta u Zagrebu i Republike Hrvatske općenito«. Toga petka u auli Rektorata bilo je posebno svečano. Uz dekane i prodekane u akademskim togama, proglašenje su, među ostalima, pratili i mnogi predstavnici hrvatske glazbene zajednice. Upis u knjigu Prema protokolarnoj tradiciji, uvodni govor održao je rektor zagrebačkog Sveučilišta, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, a akademik Nikša Gligo, kao promotor i predsjednik Stručnoga povjerenstva za izbor u zvanje počasnoga doktora, iznio je skladateljski i pedagoški profil 90–godišnjeg Maestra. Taj dio svečanosti zaokružio je Goran Končar izvedbom delikatnog Andantea iz Muzike za violinu solo, skladateljeva ranog opusa iz 1956. Uslijedio je upis u Knjigu počasnih doktora znanosti i uručenje Diplo- me pisane latinskim jezikom na kojemu se dobitniku obratio i rektor Sveučilišta. Od 1913. kad je uručen prvi počasni doktorat Tadiji Smičiklasu (dosad ih je dodijeljeno 97), predsjedniku tadašnjega JAZU–a (danas HAZU–a), imenovanje Milka Kelemena titulom doctor honorus causa bio je poseban događaj za hrvatsku glazbenu kulturu jer su u stogodišnjoj povijesti toga visokog sveučilišnog priznanja dosad upisana samo dva uglednika s područja umjetnosti — oskarovac Branko Lustig (92. po redu) i sada Milko Kelemen (97. po redu). Prijedlog Kelemenova imenovanja dalo je Vijeće Muzičke akademija u Zagrebu (na kojoj je dobitnik diplomirao kompoziciju u klasi Stjepana Šuleka, 1945.–1952.), a Senat Sveučilišta, uz Nikšu Gligu, imenovao je u Stručno povjerenstvo akademika Rubena Radicu, inače Kelemenova učenika, prof. dr. sc. Evu Sedak, prof. emer. Vladimira Krpana i prof. art. Enesa Midžića. U potrazi za novim Prije nezaobilazne studentske himne Gaudeamus igitur, kojom je završila svečana dodjela, okupljenima se kraćom zahvalom obratio Milko Kelemen, sažimajući misli iz svojega govora tiskanog u posebnoj knjižici uz ovu prigodu. Povezujući vrijeme studiranja, svoje profesore, a poslije i studente te različite sredine u kojima je boravio, istaknuo je kako je za njega bilo važno stalno kretanje i pronalaženje novih vrijednosti u glazbenoj umjetnosti. Za njega je glazba fenomen koji se neprekidno mijenja, čemu je intenzivno svjedočio kao skladatelj čija se djela izvode na brojnim svjetskim pozornicama. Zahvaljujući na visokom priznanju, također je istaknuo da je kao hrvatski skladatelj učinio sve što je mogao da nacionalnu glazbu dovede u vezu s »velikim svijetom«. Z a Kelemena je glazba fenomen koji se neprekidno mijenja, čemu je intenzivno svjedočio kao skladatelj čija se djela izvode na brojnim svjetskim pozornicama. Ulomak njegove zahvale glasi: »Vijest o dodjeli počasnog doktorata izazvala je nezaustavljivi vrtlog slika, glasova krajolika, osoba i emocija raznih boja s energijama osebujnih profila. Da bih svladao silinu kojom je pokrenuta ta rijeka sjećanja, provjeravam tragove svojih — sada mi se čini frenetičnih — putovanja u svim smjerovima duhovnog i fizičkog prostora, što su bilježeni i objavljeni u knjigama zapisa i teoretskih razmatranja i razgovora. Pokušavao sam pratiti i osvijestiti svoje dugo prolaženje kroz labirinte u kojima sam doživljavao sve (i htio tako prepoznati) kao impuls u nekoj golemoj jedinstvenoj mreži strujanja. [...] Skladatelj, osnivač Muzičkog biennala, pedagog, istraživač elektronike, pisac, pustolov, nesvjesni animist koji je iskusio svetost Dunava u Iloku svog djetinjstva i obnavljao je suočavajući se s Gangesom. U krajnjoj liniji, u svemu sam strastveni tragač za nedostižnim i nedokučivim. Hvala vam.« BROJ 187, LISTOPAD 2014. M Piše: Sanja Raca Milko Kelemen i Goran Končar 4 Milko Kelemen novi doctor honorus causa ... nikada se ni djelovanjem ni mislima ni dušom nisam stvarno odvajao od Zagreba, posebno ne od Muzičkog biennala, koji sam potaknuo i stvorio kao najosobniji i najsnažniji doprinos suvremenoj glazbenoj kulturi svojega naroda. (Iz zahvale Milka Kelemena.) Deyan Barić Skladatelju, glazbenom pedagogu i glazbenom piscu 26. rujna ove godine dodijeljen je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu Novog počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta došli su pozdraviti mnogi kolege i prijatelji 5 Čime je Milko Kelemen zaslužio titulu počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu Tekst prijedloga za dodjelu počasnog doktorata potpisali su članovi stručnog povjerenstva (akademik Nikša Gligo, akademik Ruben Radica, dr. sc. Eva Sedak, prof. em. Vladimir Krpan i prof. Enes Midžić) K ako stoji u članku 76. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, Kelemen je doista osoba od iznimnog svjetskog ugleda koja je znatno pridonijela napretku hrvatske i ne samo glazbene kulture S enat Sveučilišta u Zagrebu na svojoj je sjednici održanoj 8. srpnja 2014. godine, a na prijedlog Vijeća Muzičke akademije od 14. svibnja 2014., donio Odluku o pokretanju postupka za dodjelu počasnoga doktorata hrvatskome skladatelju, dirigentu i pedagogu Milku Kelemenu. Imenovano je i stručno povjerenstvo za ocjenu prijedloga Muzičke akademije (akademik Nikša Gligo, akademik Ruben Radica, dr. sc. Eva Sedak, prof. em. Vladimir Krpan i prof. Enes Midžić). Isto povjerenstvo podnosi sljedeću ocjenu prijedloga Muzičke akademije: Bogat životopis Hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog Milko Kelemen rođen je 30. ožujka 1924. godine u Slatini. Studirao je i diplomirao skladanje u razredu Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1945–1952), a usavršavao se kod Tonyja Aubina i Oliviera Messiaena u Parizu (1954–1955) te kod Wolfganga Fortnera na Visokoj glazbenoj školi u Freiburgu i. B. (1960–1961). Stekavši stipendiju Zaklade Alexander von Humboldt, radio je u Siemensovu elektroničkom studiju u Münchenu (1966–1968), a od 1968. do 1969. boravi u Berlinu zahvaljujući stipendiji Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD). Od 1954. do 1969. predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je od 1955. do 1969. vodio kolegij kompozicije (kod njega su, među ostalima, diplomirali Silvio Foretić i Ruben Radica). Od 1970. do 1972. predavao je kompoziciju na Visokoj glazbenoj školi u Düsseldorfu, a od 1973. do umirovljenja 1989. godine, profesor je kompozicije na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. 6 BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Živuća legenda hrvatske glazbe Godine 1961. osnovao je Muzički biennale Zagreb, međunarodni festival suvremene glazbe, i bio njegov prvi predsjednik. Tako je ne samo kao skladatelj nego i kao vrlo uspješan organizator, utirao put suvremenim i avangardnim smjerovima u hrvatskoj glazbi. Nagrađivan je brojnim nagradama, među ostalim Beethovenovom nagradom koju do- djeljuje grad Bonn (1961.), nagradom talijanske sekcije Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu (ISCM) (1962.), nekoliko nagrada grada Zagreba, Nagradom Bernhard Sprengel grada Hannovera (1969.) i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (1984.). Dopisni je član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1988. godine. Tri razdoblja Kelemenov skladateljski opus obilježio je izrazito dinamičan razvoj. Moglo bi ga se podijeliti u tri razdoblja: U prvom je razdoblju skladao u stilu pod utjecajem folklora (npr. Klavirska sonata iz 1954. i Etudes contrapunctiques iz 1959.). U drugom se razdoblju priklanja avangardnim težnjama u kojima na različite načine eksperimentira s funkcionalnošću glazbenih struktura, prihvaćajući prije svega aleatoričke postupke, no podvrgavajući ih vlastitim poimanjima glazbenosti, uvodeći i nove skladbene tehnike. Treće razdoblje, od Grand jeu iz 1982. nadalje, obilježeno je otkrivanjem nove osobne primjene intervala i harmonije koju Kelemen običava nazivati »novom artikulacijom tonaliteta«. U tom je trećem razdoblju također asimilirao, ali i transformirao prethodna skladateljska iskustva. U takvom je razvojnom procesu naročito važna skladba Composé iz 1967. u kojoj je prvi put precizno rabio novu funkciju intervala u sklopu »nove artikulacije tonaliteta«. Društveni angažman Kelemen je svoje estetičke ciljeve uvijek postavljao tako da ih je mogao realizirati svim raspoloživim tehnikama skladanja. Pritom je često posezao i za arhetipskim i egzotičnim sredstvima izražavanja. U multimedijskom baletu–operi Apocalyptica (1973–1974) Kelemen je, u koautorstvu s Fernandom Arrabalom i Edmundom Kieselbachom, a okvirno se oslanjajući na Knjigu nad knjigama, posebnom i originalnom dramaturgijom i alegorijskim aluzijama opisao neke od trajnih i temeljnih problema čovječanstva u modernom dobu. Na sličnoj je liniji humanističkog angažmana i mnogo kasnija skladba Salut au monde (1998.) za soliste, dvostruki zbor, projekcije i svjetlosne efekte, u kojoj dramatsku napetost postiže i specifičnim tretiranjem vokalnosti. Ovaj kratki oris značajki Kelemenove glazbe ujedno je i oris bitnih tendencija u razvoju nove hrvatske glazbe u drugoj polovici 20. stoljeća jer Kelemen nesumnjivo, unatoč intenzivnom djelovanju u inozemstvu, toj glazbi svakako pripada, i to u svoj punini. Drugim riječima, hrvatska glazbena kultura 20. stoljeća sasvim bi drukčije izgledala da Kelemen nije njezin eminentni pripadnik. Milko Kelemen, sada već bivši rektor Aleksa Bjeliš i članovi stručnog povjerenstva Enes Midžić, Nikša Gligo i Eva Sedak Osnivač Biennala A ne smije se nikako prešutjeti i njegova dragocjena inicijativa pokretanja Muzičkog biennala Zagreb, međunarodnog festivala suvremene glazbe. Treba se prisjetiti specifičnih okolnosti nastanka tog festivala, koji su — pedesetih godina 20. stoljeća — prešutno pripremili grupa Exat 51 i (nešto poslije) Gorgona, da bi se u istoj godini održavanja prvoga Biennala, tj. 1961. godine, pojavio upravo u Zagrebu i prvi međunarodni likovni pokret Nove tendencije. Egzaktno se može utvrditi da je Kelemen pratio te pripreme u likovnim umjetnostima i jasno osjećao potrebu da se nešto slično dogodi i u glazbi. Nastanak Biennala sigurno je pun pogodak i vrlo vrijedan čimbenik hrvatske kulture koji traje i danas. Kelemenovu skladateljsku i glazbeničku ličnost podjednako uspješno dopunjuje i niz njegovih spisa o glazbi, kako onih koji su objavljeni kao knjige ili pak kao članci u časopisima na hrvatskom i njemačkom jeziku. Premda se ne bi moglo reći da njegov spisateljski rad ide pod tzv. skladateljsku teoriju, toliko karakteristič- nu za neke važne skladatelje 20. stoljeća, svejedno otkriva Kelemenove nazore i težnje koje je zanimljivo uspoređivati s onim što je postizao u glazbi. Iz svega iznesenoga, mišljenja smo da hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog Milko Kelemen doista zaslužuje dodjelu počasnoga doktorata Zagrebačkog sveučilišta. Štoviše, on je, kako stoji u članku 76. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, doista osoba od iznimnog svjetskog ugleda koja je znatno pridonijela napretku hrvatske i ne samo glazbene kulture. 7 BROJ 187, LISTOPAD 2014. Parada glazbe za Maestra Učiteljev učenik Pavle Dešpalj je najveći talent koji sam ikad susreo, rekao je Stjepan Šulek D Piše: Jagoda Martinčević obra glazba, dobra svirka i dobra energija uz raspoloženu publiku, ukrasili su rođendanski koncert Pavla Dešpalja, održan 24. rujna 2014. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Rijetko se kad sretnu takve sastavnice koje će, osim prigodnoga usklika svih sudionika Sretan rodjedan, Maestro!, uroditi glazbenim doživljajem koji će se u memoriji onih koji pamte pretvoriti u spomenar star više od pet desetljeća. Jer upravo je toliko, točnije pedeset tri godine, proteklo otkako je Pavle Dešpalj nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u razredu prof. Stjepana Šuleka, utemeljio Zadarski komorni orkestar i Glazbene večeri u sv. Donatu. Od tada do danas djelovao je kao šef– dirigent Zagrebačke filharmonije, u nekoliko navrata i Simfonijskog orkestra HRT–a čiji je danas počasni šef– dirigent, bio je ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, šef–dirigent Hrvatskog i Splitskog komornog orkestra, glazbeni ravnatelj Simfonijskog orkestra Floride i Opere u Orlandu, stalni gost Tokyo Geidai filharmonije, redoviti profesor Muzičke akademije u Zagrebu, profesor emeritus Tokijskog nacionalnog sveučilišta... Dobiti od strogog, principijelnog profesora takav kompliment, zacijelo je obilježilo Dešpaljeve mlade dane, kao što je i stvaralaštvo Stjepana Šuleka označilo i dio Dešpaljeve ne samo dirigentske i skladateljske nego i kulturološke zadaće. I učitelj i učenik bili su i skladatelji i dirigenti i pedagozi. Na tom su se trojakom putu vrlo dobro razumjeli, iako su im se putovi razvijali potpuno oprečno. Šulek je naime nakon kraće violinističke i komorne karijere, krat- ko vrijeme i dirigirao (oni koji se sjećaju kažu vrhunski), da bi se poslije potpuno posvetio skladanju i pedagogiji. Mladi je Dešpalj također u početku svirao violinu, u vrijeme studija napisao je nekoliko skladbi (Passacaglia i fuga za glasovir i gudače, Tri koralne predigre na Bachov koral, Varijacije za orkestar, Koncert za violinu i orkestar te Koncert za alt–saksofon i gudače; sve do 1963.), a onda se gotovo potpuno posvetio dirigiranju, s tek povremenim skladateljskim bljeskovima, kao što su (od 1999. do 2001.) Dva guslačka hira za violinu solo, Koncert za violončelo i gudače i Svečana parada za rogove i orkestar. Kao da su se učitelj i učenik dopunjavali svirajući violinu, dirigirajući i skladajući pa ipak će široka glazbena javnost Šuleka ponajprije pamtiti kao skladatelja, a Dešpalja kao dirigenta. I upravo je dirigent Dešpalj učinio najviše za to da bi glazba Stjepana Šuleka i danas živjela na koncertnom podiju. Učenik se odužio učitelju, ali je učinio još nešto: kao autor, ostao je na tragu Šulekove nepokolebljive »klasike«, točnije negdje između neoklasike i neoromantizma, ne pristajući ni na kakav eksperiment ni na moderna kretanja (»Između pariške Šestorke, Šostakoviča i Prokofjeva, s povremenim izletima u blizinu Bartóka i Stravinskog, no ne dalje od toga«, ističe maestro). Dakako da se u autorskom izričaju Šulek i Dešpalj uvelike razlikuju, kao i u brojnosti opusa, no svjetonazor je ostao isti u okvirima naslijeđene baštine. Bio je to svjestan odabir obojice. Plemenita svečanost Stoga je donekle iznenadio Dešpaljev odabir simfonije izvedene u drugom dijelu rođendanskog koncerta. Očekivao se naravno Šulek, a dobili smo — Čajkovskog i njegovu Šestu simfoniju. Poznavajući maestrove romantičarske miljenike među kojima je, uz Dvořáka i Brahmsa, Čajkovski zasigurno na prvom mjestu, učinilo se da je taj izbor bio više ustupak publici koja nikada nije pretjerano raspoložena za cjelovečernji koncert domaćih autora. I tako je Patetična osvanula u svojoj plemenitoj patetici, nošena zanosom dirigenta–svečara i dobro raspoloženog Simfonijskog orkestra HRT–a. No zato prvi dio koncerta nije bio nimalo patetičan. Pripao je trima Dešpaljevim skladbama. Već se u Varijacijama za orkestar iz 1957. godine osjetila vještina mladoga autora koji suvereno ovladava odabranim oblikom i orkestracijom. Uslijedilo je veselje za alt– saksofon, Koncert koji od 1963. godine kad je skladan, do danas nije ništa izgubio na mladenačkoj prštavosti i prekrasnim muzikalnim frazama u izvrsnoj interpretaciji solista Gordana Tudora. Pravi ukras dešpaljevskog Koncerta dovršila je Svečana parada za rogove i orkestar, nastala 2001. na poticaj prof. Prerada Detičeka, uglednog kornista i utemeljitelja klase kornista na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Skladana za osam rogova, izvođena je i s trostrukim brojem kornista, a ovom ih je prigodom bilo šesnaest u discipliniranom a vizualno atraktivnom korpusu tog među najstarijim, a nekad najčešće »lovačkim« glazbalima. Dešpaljev smisao za »paradu« bio je kao i uvijek u službi muzikaliteta koji struji koliko glazbenicima, toliko i publikom. Rogovi u glavnoj ulozi već su sami po sebi atrakcija, ali kad nastupaju kao solisti u paru, u skupinama ili kao obitelj (citat iz programske knjižice autorice Nataše Leverić Špoljarić), tada atrakcija, ili efekt, ustupaju mjesto sjajnim glazbenicima kakvima su se pokazali članovi Hrvatskog društva kornista, na čast Maestru koji im je tu ulogu smislio i dodijelio. A njemu samome ulogu skladatelja– dirigenta–pedagoga očito su namijenile sretne životne okolnosti. Potekao iz prave glazbene dinastije, od oca Šime, također skladatelja, dirigenta i pedagoga, uz brata Valtera, violončelista svjetskog glasa, i sestru Maju, uzornu violinisticu (dinastija s podmlatkom ide i dalje), odrastao u starom gradu kulture — Zadru, odgajan u krilu velikoga Šuleka, Pavle Dešpalj nije ni mogao postati ništa drugo doli glazbenik s velikim početnim slovom. BROJ 187, LISTOPAD 2014. umjetniku i osobi, omiljenom dirigentu svih naših ansambala, koji je s podjednakim marom i odgovornošću dirigirao i Londonskom kraljevskom filharmonijom, Ruskim državnim simfonijskim orkestrom ili Pitsburškim simfoničarima, kao i komornim orkestrima Zadra, Splita ili Varaždina. Motreći ga danas, kad s osam desetljeća života i dalje dirigira onom svojom posebnom cizeliranom gestom, elegantnim stavom, tek prividnom mirnoćom koja ga kad je riječ o romantičarskoj glazbi vodi do zanesene strastvenosti, pitam se koja je to maestrova temeljna odlika. Teško je odlučiti se tek za jednu, no ipak mislim da je to urođena muzikalnost, ona odrednica koju je najteže opisati, a koja glazbu razlikuje od jedne dirigentske interpretacije do druge. Možda ga je najbolje opisao njegov veliki učitelj Stjepan Šulek: »Pavle Dešpalj je najveći talent koji sam ikad susreo.« Uz 80. rođendan dirigenta i skladatelja Pavla Dešpalja Pa sretan Vam 80. i još mnogi rođendani, MAESTRO! Omiljeni dirigent 8 Možda sam nešto i ispustila u ovom nabrajanju, no ako dodam da je Pavle Dešpalj, danas redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, još i počasni šef–dirigent Hrvatskog komornog orkestra (doživotni), Zadarskog komornog orkestra, počasni član Varaždinskog komornog orkestra i Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, nositelj svih strukovnih nagrada i društvenih priznanja, valja priznati da je riječ o jednom najzaslužnijih glazbenih umjetnika 20., a sada evo i 21. stoljeća. I time još nije uopće rečeno sve o Dešpalju 9 Svoju glazbu najviše volim dirigirati sam Iako se može pohvaliti time da su njegovim djelima ravnali najveći hrvatski dirigenti, maestro Pavle Dešpalj najviše voli kad vlastita djela može i sam dirigirati R Razgovarala: Jana Haluza azgovor vođen u povodu skladateljevih rođendanskih koncerata sa Simfonijskim orkestrom HRT–a (24. rujna 2014.) i Zagrebačkom filharmonijom (17. listopada) u Velikoj dvorani Lisinski, naveo je akademika Pavla Dešpalja da se prisjeti odrastanja u glazbeničkoj obitelji i studija u klasi Stjepana Šuleka te da nam otkrije zašto uglavnom piše koncertna djela. Kao kod kuće Prema čemu ste birali svoja djela za rođendanski koncert sa Simfoničarima HRT–a? Rad sa Simfonijskim orkestrom HRT–a uvijek mi je posebno drag jer osjećam kao da su oni dio moje obitelji. Ja sam šezdesetih i stvarao sastav u kojemu danas djeluju. Uvijek se kod njih osjećam kao kod kuće. Izabrao sam djela koja pokazuju širok raspon mojih razmišljanja, od studentskih dana (Varijacije za orkestar), preko samostalnog djela (Koncert za saksofon) i napokon djela za veliki orkestar i skupinu korna (Svečana parada). Posebno sam zahvalan Hrvatskom društvu kornista koje je za koncert doniralo svoje usluge. U drugi ste dio smjestili Patetičnu simfoniju Petra Iljiča Čajkovskog. Zašto? Ja sam prema mišljenju mnogih, stručnjak za Čajkovskog. Kako sam sa svojim dragim Simfonijskim orkestrom HRT–a već radio njegove simfonije pod brojem 4 i 5, na red je došla Šesta i nisam htio propustiti tu priliku. Hoćemo li još negdje čuti vaša djela Šime, Maja, Valter i Pavle Dešpalj J a sam za studija često prkosio Šulekovim klasičnim dogmama, dok se drugi kolege to nisu usuđivali, čak ni veliki modernist Milko Kelemen, jedino od kasnijih generacija kolega Dubravko Detoni 10 do kraja godine na vašim rođendanskim koncertima? Nećete, jer smatram da mi je rođendan već prošao. Doduše, i Zagrebačka filharmonija mi je 17. listopada darovala jedan koncert i dala potpunu slobodu izbora. Izabrao sam Šulekovu posljednju, Osmu simfoniju, jer mi se to činilo primjerenijim nego da guram neko svoje djelo. Šulekov debi – Volite li izvoditi svoja djela ili radije to prepuštate drugima? Zaista mi je draže da sam izvodim svoja djela jer me osim maestra Šuleka nitko u dosadašnjim izvedbama nije oduševio. Inače, mnogo je dirigenata izvodilo moju glazbu, počevši od Friedricha Zauna, preko Milana Horvata koji je dirigirao najvećim brojem mojih skladbi, sve do Balde Podića i Mire Belamarića. Svima sam zahvalan na izvedbama, ali nijedna me nije oduševila kao ona na Šulekovu dirigentskom debiju s Komornim orkestrom Radiotelevizije Zagreb koji je doveo do svjetske razine. Oni su izveli moje Tri koralne predigre, što je na mene ostavilo nezaboravan dojam. Kako pišete glazbu? Od čega počinjete u stvaranju? Imate li neku posebnu koncepciju rada? Nemam. Zapravo, vrlo rijetko pišem, zato što sam previše zauzet dirigiranjem, ali kad mi sine neka ideja, rado je zapišem ili pak pamtim i čuvam u glavi ponekad i dvadeset godina prije nego što je stavim na papir. Čekate li da vam netko uputi narudžbu ili samoinicijativno počinjete pisati glazbu, pa nudite odabranim interpretima za izvođenje? Mnogi su od mene pokušavali naručiti djela, ali je to samo jednom uspjelo Zagrebačkim solistima, i to zato što sam bratu Valteru obećao Koncert za violončelo koji on na kraju nikad nije izveo jer je već prekinuo solističku karijeru. No nije mi htio reći da ga ipak neće izvesti dok ga nisam završio. Skladbu je naposljetku uz Soliste praizveo Pavle Zajcev i to vrlo lijepo. Postoji i snimka sa Simfonijskim orkestrom HRT–a kojom sam ravnao. Poslije su to izvodili i drugi violončelisti: Monika Leskovar, Mihovil Karuza, Zlatko Rucner... Koncertantna nadahnuća Prvi koncert malog Pavla u Blatu na Korčuli s gudačima među kojima su i njegovi roditelji Solistički koncerti za neki instrument, uz manji ili veći orkestar, najčešća su forma u vašem stvaralaštvu. Kako to da se najčešće bavite koncertantnim skladateljskim promišljanjima? To je zato što želim da mi se djelo, kad ga već napišem, i izvodi što češće. Onda pišem za manje sastave, uglavnom gudače, koji onda prate klavir, saksofon, violončelo ili što već. Jedini veliki koncert koji sam napisao bio je onaj za violinu koji uključuje uistinu veliki orkestar, a svi drugi su za manje sastave. Možemo li očekivati neke vaše nove skladbe u skoroj budućnosti? Ne želim to ni sam sebi obećati, ali ako dođe inspiracija, svakako ću nešto napisati. Izvođači nestrpljivo iščekuju vaša djela jer jako vole izvoditi vaše koncerte. Nije li to poticajno? To je točno, osobito saksofonisti, koji su u velikom broju izvodili moj Koncert za saksofon, i kod nas i u svijetu. Pogotovo mi se svidjelo što je prof. Dragan Sremec to uvrstio kao obavezno djelo na novoosnovanom Međunarodnom saksofonističkom natjecanju Josip Nochta koje se ovoga svibnja održalo u Zagrebu. Jeste li zadovoljni novom energijom koju je u vaš Koncert za saksofon na rođendanskom koncertu unio predstavnik nove generacije, splitski saksofonist i skladatelj Gordan Tudor? Moram reći da mi se jako sviđa kako on svira. Taj je koncert inače trebao izvesti još prije više godina u Splitu, imali smo dogovoren nastup uz Splitski komorni orkestar koji se na kraju nije dogodio jer je ansambl što sam ga vodio devet godina zbog financijskih i inih poteškoća prestao djelovati. Prvi je put onda Tudor to svirao prošle godine u Zadru, a sada i u Zagrebu, na koncertu i u studiju HRT–a. Život na otoku Sjećate li se najranijih godina odrastanja u rodnom Blatu na otoku Korčuli? Kako ne, tamo sam proveo prvih deset godina života, prije nego što sam se s obitelji doselio u Zadar, gdje sam završio osam razreda gimnazije i otišao na studij u Zagreb. Blato je vrlo lijepo mjesto, svojedobno najveće selo u Jugoslaviji, s vrlo ambicioznim ljudima koji su se trudili urediti život zajednice. Uspomene su mi prekrasne. Nismo bili na moru jer do najbliže obale (Prižba) ima oko pet–šest kilometara, što smo otac i ja, a kojiput i mama, često propješačili. – Kakav je bio ondašnji glazbeni život u Blatu? Onakav kakvim ga je stvorio moj otac. Neobično bogat: postojala je limena glazba, zbor i razni komorni gudački sastavi. Otac je iz Zadra došao kao voditelj limene glazbe, ali mu to nije bilo dosta, pa je osnovao i druge ansamble, podučavao glazbu, osposobio cijeli niz gudača s kojima je izvodio komorna djela. U načinu ophođenja s glazbenicima, bio je gotovo identičan mojem stilu, kako mogu čitati iz bilježaka ljetopisaca tamošnjeg glazbenog života. Mislio sam da sam originalan, ali čini se da nisam. Vaša sestra je violinistica, a brat violončelist. Vi ste kao dirigent i skladatelj ovladali klavirom, a svirali ste i violinu. U vašem se domu neprestano muziciralo. Kako ste izabrali svoje instrumente? Moja je sestra također rođena u Blatu, ali bile su joj dvije godine kad smo ga napustili, a u Zadru je rođen moj brat. Raspored instrumenata je bio onakav kakav je odlučio moj otac Šime. Ja sam prema njegovoj ideji trebao biti skladatelj, sestra violinistica, a brat violončelist. To je bila njegova ideja. Naravno, nije mi dopustio da prestanem vježbati klavir i violinu jer je smatrao da je to osnova za svakog dobrog glazbenika. Otac me uputio na studij kompozicije, a kako u Zadru u ono doba još nije djelovala cjelovita glazbena škola, otišao sam u Zagreb nešto ranije kako bih se za akademiju pripremio na Državnoj muzičkoj školi (danas zagrebačka Glazbena škola Vatroslava Lisinskog u Gundulićevoj ulici). Već su mi na prijemnom ispitu rekli da sam pogriješio broj ulice, da sam odmah trebao ići u susjednu zgradu (Muzičku akademiju). Međutim, bio sam svjestan da mi nedostaje znanja iz kontrapunkta, tako da sam prije prijemnog ispita na Akademiji ipak jednu godinu odslušao na toj školi. bio mnogo više od učenja kompozicije. Naravno da je bio mnogo više od toga, no ja se s prof. Šulekom ne mogu mjeriti. Svirao je izvrsno klavir, a na violini je bio pravi virtuoz, dok sam ja bio tek orkestralni glazbenik, što naravno nije sramota, ali se ne može uspoređivati. Ja sam oduvijek htio biti skladatelj, što ne znam je li kod njega bio slučaj, međutim, on je igrom slučaja postao skladatelj, a ja sam igrom slučaja postao di- BROJ 187, LISTOPAD 2014. Maestro Pavle Dešpalj — razgovor u povodu 80. rođendana U društvu sina i kćeri, Simona i Nađe Dešpalj Studij kod Šuleka Kako ste došli u klasu Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu? Nije bilo lako. Najprije ga je moj kolega Sandro Zaninović — koji je sa Šulekom bio dobar prijatelj iz hvarskih ljetnih dana — pozvao da čuje moj završni ispit u školi. Na koncertu sam između ostaloga izvodio i jednu svoju kompoziciju. Nakon koncerta prišao mi je i rekao da s takvom kompozicijom ne mogu računati na studij na Akademiji. Rekao sam mu: »Znam, profesore, da za prijemni ispit moram napisati još dva djela, ali donijet ću vam i ovo i sigurno ćete me primiti.« Tako je i bilo. Na prijamnom sam bio najbolji od svih kandidata, no nisam se odmah javio profesoru Šuleku. On me sam zaustavio na hodniku i tražio da se upišem u njegovu klasu. Meni je bilo stalo do toga da upišem Akademiju i nije me toliko zanimalo kod koga ću studirati. Bilo koji profesor bi mi dobro došao. Tada su predavali Milo Cipra, Krsto Odak i Franjo Lučić, kod kojih sam pohađao druge predmete: formu, kontrapunkt i instrumentaciju. Od svih sam puno profitirao. Možemo reći da ste vi i prof. Šulek bili sličan profil umjetnika: i on i vi niste samo skladatelji, već i dirigenti i violinisti te se volite izražavati u klasičnim formama. Vjerujemo da je studij kod njega U društvu supruge Cecyl Dešpalj rigent. Dok sam još kao student svirao u orkestru, mnogi su kolege glazbenici uvidjeli da je meni kod djela koje izvodimo sve jasno i dolazili k meni po savjete. Oni su me i primorali da počnem dirigirati, što sam na kraju i učinio. Moja dirigentska karijera vrlo se brzo razvila, usporedno s dirigentskom karijerom mojeg profesora Šuleka. Moja je počela malo ranije, prije njega sam debitirao u HNK–u, a do diplome sam već s orkestrom RTZ–a dirigirao cjelovečernji program svojih kompozicija. Ja sam za studija često prkosio Šulekovim klasičnim dogmama, dok se drugi kolege to nisu usuđivali, čak ni veliki modernist Milko Kelemen, jedino od kasnijih generacija kolega Dubravko Detoni. Maestro Dešpalj, sretna vam 80. životna obljetnica! Kako se osjećate s osamdeset godina? Kako vidimo, aktivni ste i vitalni kao da vam je pedeset, neprestano dirigirate novim koncertima, uvijek spremni na nove pozive i izazove. Hvala. Radim puno i to me drži. Veselim se svakom novom projektu. 11 Dvije kategorije Dobar plasman hrvatskih natjecateljica Delegati iz 29 zemalja, uključujući Australiju, Tajvan, Hong Kong, Rusiju, Argentinu, Meksiko i dakako europske zemlje, imali su prilike pozorno preslušati 49 ponuđenih skladbi, bilježiti i raspravljati, i to smo svestrano i činili, kad god je iznikao povod za to. Rostrum poznaje dvije kategorije radova. Glavnu kategoriju, univerzalnu, ali i kategoriju skladbi za skladatelje mlađe od trideset godina, kako bi im se pružila prilika da dobiju, ako im skladba bude najviše ocijenjena, i narudžbu za novo djelo putem Francuskog radija, uz financijsku potporu Međunarodnog glazbenog savjeta. U dvije kategorije međunarodnog skladateljskog natjecanja hrvatske su boje branile Sanja Drakulić i Bianca Ban P Piše: Đurđa Otržan od pokroviteljstvom i u organizaciji Međunarodnog glazbenog savjeta (IMC), ogranka UNESCO–a, prvi Rostrum nakon prošlogodišnjeg, 60. i obljetničkog, održavao se u prostorima finskog radija YLE u Helsinkiju, od utorka, 6. svibnja, do petka, 9. svibnja. Rostrum se događa svake godine u drugom gradu i srž mu je uvijek ista: žiriranje radijskih producenata cjelogodišnje smotre novih skladbi iz cijeloga svijeta, ali ritam i morfologiju diktira domaćin. Glazbeni kontekst Finski je radio to iskoristio za nekoliko akcenata. Jedna je 150. godišnjica rođenja Jeana Sibeliusa, čije ime nosi glazbena akademija u finskom glavnom gradu, a nedavno se uselila i u dio novootvorenoga glazbenog centra pa je uoči početka Rostruma, u lijepoj dvorani centra (otprilike kao naš bivši Kulušić, samo malo većoj), priredila koncert sa skladbama svojih studenata. Tako je Rostrum počeo mladim nadama finske glazbe i dobro predstavio grad i njegovu kulturu. Već nakon prvog dana rada, navečer smo se prisjetili skladatelja koji nas je prošle godine, netom uoči održavanja 60. Rostruma napustio — Henrija Dutilleuxa, koji je stanoviti amblem manifestacije. Dutilleux je, naime, bio prvi pobjednik prvog Rostruma, 1953. godine u Parizu. U velikoj koncertnoj dvorani glazbenoga centra svečani koncert Simfonijskog orkestra Finskog radija počeo je Dutilleuxovom skladbom Mystère de l’instant za gudače, cimbal i timpane pod ravnanjem nenadmašnog Jukka–Pekke Sarastea. Cimbal je svirao Chris Bradley, dok je Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa pjevala Juliane Banse. Drugi dio koncerta pripao je Četvrtoj simfoniji Johannesa Brahmsa, pri čemu smo se mogli uvjeriti u razloge Sarasteove slave. Ne mogu a da ne napomenem da je velika dvorana bila dupkom puna, a ulaznice rasprodane mjesecima unaprijed. U susjedstvu (trideset minuta katamaranom od Helsinkija) Latvija je pak slavila 150. godišnjicu rođenja svojeg najznamenitijeg skladatelja Jazepsa Vitolsa, pa je tako okruženje Rostre bilo u glazbenom tonalitetu. N aše kandidatkinje Sanja Drakulić i Bianca Ban vrlo su dobro ocijenjene u tijeku slušanja i držane su za ozbiljne favoritkinje Karakter ovogodišnje smotre glazbene produkcije, kao i svake godine, osebujan je i karakterističan baš za tu godinu, a to se iz godine u godinu mijenja. Primjerice, dok je pretprošle godine znatan broj skladbi bio elektroakustičnog karaktera, ove godine nije bilo nijedne, premda se elektronika rutinski rabila u skladateljskom postupku u mnogim djelima. Autori su protekle godine najviše pozornosti poklanjali tradiciji, dosjetkama i komornim sastavima, kao da su napravili jedan korak unatrag, prema konzervativnijem načinu izražavanja. Stoga su skladbe hrabrijeg angažmana više odskakale, a kako je rad na ocjenjivanju odmicao, usporedno su se zapažale dvije pojave: ukus i sklonosti producenata koji misle na svoje slušatelje te nadjačavanje već renomiranih autora. Očekivana pobjeda Još je prošle godine izronilo pitanje: nije li Hans Abrahamssen koji se tada natjecao, preveliko i prevažno ime da ga se može zaobići, a time i onemogućiti druge, ne toliko afirmirane autore da se istaknu. To više što je skladbu dirigirao samo jedan jedini na svijetu — sir Simon Rattle. Jedno je, naime, od pravila Rostruma da u konkurenciju ne ulaze već afirmirani autori. Ove je godine to bio slučaj s Kyriakidesom i skladateljem iz Australije Brentonom Broadstockom, vrlo popularnim u Australiji. Yannis Kyriakides, 45–godišnji skladatelj impozantnog opusa i jedan od najavangardnijih u korištenju tehnologije, što mu pribavlja velik broj studenata, nije imao konkurencije te je očekivano, nakon glasovanja posljednjeg dana Rostruma, postao pobjednikom 61. Rostruma za svoju skladbu u kojoj koristi riječi Felixa Mendelssohna iz jednog pisma o prirodi zvuka i riječi, pa mu se skladba i slično zove: Riječi i pjesma bez riječi za video, elektroniku i violončelo solo. Ako je pobjednik u glavnoj kategoriji bio odmah znan jer je bilo nečeg previše, u kategoriji mladih pojavio se obrnut problem: tu je bilo premalo elemenata za ocjenjivanje, jer je skladba Pjesma o poljupcima toliko štura i oskudna da se na nju nisu mogla primijeniti pravila i kriteriji izvrsnosti, originalnosti, izvedbe, skladateljskog postupka i slično, te je time donekle zakinula razrađenije i temeljitije skladbe. Trzanje žice čembala i staccato kolorature kontratenora koji svako malo usklikne »Baci!« (tal. poljupci), može biti nekome zgodno, ali u cjelini nedovoljno da se takvo djelce tretira u konkurenciji s ozbiljnim radovima primjerice za velike orkestre. Oskudni materijal Andrzej Kwiecinski (1984.) tako je donio Poljskoj drugi put prvo mjesto na Rostrumu, jer je prošle godine pobijedila Agata Zubel sa skladbom na tekst Samuela Becketta »Not I«. Bianca Ban Važnost Rostruma je u tome što se odabrane skladbe mogu reproducirati i do petsto puta na godinu, diljem svijeta na nacionalnim radijskim kućama, kao što je to bio slučaj s prošlogodišnjim Rostrumom. Svakako je važno istaknuti i to da će stanoviti radijski producent na svoj način obraditi materijal s natjecanja i dati prednost radovima koje on izabere i ocijeni kao privlačne i zanimljive svojoj publici, tako da je prezentacija skladbi mnogostruko različita. Ono što je zajedničko svim emitiranjima je obveza da se skladbe koje su dobile najviše glasova svakako emitiraju tijekom jedne godine. A utori su protekle godine najviše pozornosti poklanjali tradiciji, dosjetkama i komornim sastavima, kao da su napravili korak unatrag prema konzervativnijem načinu izražavanja Hrvatice favoritkinje Naše kandidatkinje Sanja Drakulić i Bianca Ban vrlo su dobro ocijenjene u tijeku slušanja i držane su za ozbiljne favoritkinje. Timo Klemettinen, član uprave IMC–ja tražio je note dionica klavirâ skladbe United We Stand Sanje Drakulić, jer je izrazio želju da nauči svirati skladbu i da je sam izvede. Event Horizon Biance Ban u obje je kategorije dobio sedam bodova ili glasova, što pretpostavlja da će biti u dobroj mjeri i emitiran. Glasova koje izaslanici dobiju je, naime, vrlo malo. I ne smije se dati više od pet za opći i više od tri glasa za pojedinu skladbu u kategoriji mladih. Stoga je uobičajeno pravilo jedan delegat, jedan glas. BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. 61. međunarodni Rostrum skladatelja (IRC), Helsinki, 6. — 9. svibnja 2014. Kako su producenti glasovali, tako će i »svirati«, običavali smo reći, a uz to treba imati na umu količinu vremena koju radijski urednici imaju na raspolaganju na svojim radijskim kanalima. Šezdeset prvi Rostrum završio je izborom novog voditelja, nakon isteka mandata dosadašnjeg voditelja Heikkija Valstija s Finskog radija. Gotovo jednoglasno izabran je švedski kandidat Evert van Berkel, a s obzirom na to da sljedeću godinu glazbena Estonija posvećuje Arvu Pärtu, sljedeći će se, 62. Rostrum održavati potkraj svibnja 2015. u Talinnu. Sanja Drakulić Hrvatski umjetnici i skladatelji na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama Šarenilo i vijugava kvaliteta Statističku uspješnost nije pratila i očekivana umjetnička kvaliteta K Piše: Ileana Grazio BROJ 187, LISTOPAD 2014. ad bismo 65. Dubrovačke ljetne igre ocijenili prema statističkim podacima, festival je bio uspješan. Programe je ostvarilo oko dvije tisuće inozemnih i znatan broj hrvatskih glazbenika, što je pohvalno, a prema izvješću, Igre su i financijski zadovoljile. Međutim, prema reakcijama kritičara i publike, takva uspješnost nije ostvarena u umjetničkom smislu, ni u dramskom ni u glazbenom programu. Iznevjerena koncepcija Glazbenih je priredbi bilo brojčano manje u odnosu na prošle sezone, a njihov raspored održavanja nije bio dobro godine ispunit ćemo barokne prostore dubrovačkih palača baroknom glazbom, kao i njezinim refleksijama u današnje doba. Odlučili smo okosnicu festivala sastaviti od tri najvažnija nacionalna stila: njemačkog, talijanskog i francuskog.« Ta je najava maestra Tarbuka koncepcijski zvučala kao dobar okvir za jedinstvo prostora i stilskog razdoblja, ali ubrzo se moglo konstatirati da je ideja tek djelomično provedena i da nije ništa novo donijela glazbenom programu Dubrovačkih ljetnih igara, festivala koji je u tom opsegu barokni repertoar izvodio i prethodnih desetljeća. Znamo da na dubrovačkim koncertima ljeti sjede turisti i domaći ljudi koji zacijelo »ne luduju« isključivo za baroknom glazbom. Osim toga, u vrelim ljetnim večerima, u zbijenom atriju Kneževa dvora slušati svih šest Bachovih Brandenburških koncerata, i to ne baš u vrhunskoj interpretaciji (Bachov orkestar leipziškog Gewandhausa), nije nimalo ugodno. Zamisao da će barokne palače biti ispunjene baroknom glazbom već je unaprijed bila pogrešna jer prostori u kojima se muziciralo uopće nisu barokna zdanja ili to pak nisu u cijelosti. Umjereni Kelemen U Kelemenovu je koncertu nastupio fagotist Matija Novaković G lazbenih je priredbi brojčano bilo manje u odnosu na prošle sezone, a njihov raspored održavanja nije bio dobro osmišljen osmišljen; bile su podulje pauze između pojedinih koncerata ili su se koncerti pak održavali u gustom rasporedu jedan za drugim u tri večeri. 14 Na predstavljanju ovogodišnjeg programa u veljači, direktor glazbenog programa, maestro Mladen Tarbuk je rekao: »Poštujući stilsku čistoću same arhitektonske vizure Dubrovnika, ove Gledajući na ukupni glazbeni program, samo je nekoliko koncerata imalo cjelovečernji barokni stil: već spomenuti orkestar iz Leipziga, talijanski ansambl Concerto de’ Cavalieri, francuski ansambl Le concert spirituel uz dirigenta Hervea Niqueta sa sakralnom glazbom iz vremena Luja XIV. te Hrvatski barokni ansambl s programom Ljubav nježna, ljubav okrutna (s pjevačicom Monikom Cerovčec) koji je i dobitnik ovogodišnje HRT–ove nagrade Orlando. Ostali koncerti koji su imali poveznicu s barokom nisu oduševili publiku (primjerice jazz pijanist David Gazarov). Od dva nastupa Dubrovačkog simfonijskog orkestra moramo istaknuti soliste: violončelisticu Kajanu Pačko koja je uz odličnu suradnju orkestra zanimljivo odsvirala Koncert za violončelo i orkestar Luigija Boccherinija, a na drugome koncertu uz Malipierovu Vivaldianu i Casellinu Scarlattianu, ponuđeno je mladenačko djelo Milka Kelemena — Koncert za fagot i orkestar posvećen fagotistu Rudolfu Klepaču i Zagrebačkim solistima. Kelemen je umjerenim izražajnim sredstvima napisao vedru skladbu čije stranice, sasvim netipično za njegov kasniji autorski izričaj, odišu narodnim melosom. Solistička dionica je virtuozno istkana, a zadivljujuće ju je izveo dubrovački fagotist Matija Novaković. Na kraju iste večeri hrvatska pijanistica s njemačkom adresom Dijana Brekalo bila je solistica u Casellinoj Scarlattiani. Renata Pokupić i Hrvati Pravo iznenađenje festivalskog programa bio je Kvartet tuba XL: uz kornista Viktora Kirčenkova, taj sastav čine vrsni hrvatski umjetnici na tubi: Aleksandar Benčić, Jurica Rukljić i Krunoslav Babić. Koncert se održao u atriju Poslijediplomskog središta Dubrovnik, a pokazalo se da je taj prostor idealan za manje komorne sastave. Vojvođanski simfonijski orkestar pod vodstvom dirigenta Berislava Skenderovića na Boškovićevoj poljani ugostio je mladog hrvatskog violinista Marca Grazianija koji je sviranjem Koncerta za violinu i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog izmamio ovacije publike. Mezzosopranistica Renata Pokupić, koja je tom prilikom odabrala pratnju Dubrovačkog gitarskog trija, dočekana je i ispraćena velikim pljeskom. Umjetnica je i ovaj put potvrdila svoju visoku umjetničku razinu. Njezin moćni iskaz, u ravnoteži između duboke meditativnosti i strasnog naboja, očitovao se već na početku večeri u dvjema Händelovim arijama iz opera Xerxes i Agrippina te u pjesmama hrvatskih skladatelja Anđelka Klobučara i Zorana Juranića. Anđelko Klobučar je za Tri pjesme odabrao ljubavne stihove Vesne Parun (Stablo, Dom na cesti i Nismo se mogli sjetiti), odjenuvši ih u dopadljivo glazbeno ruho. Prema autorovim riječima, te tri pjesme predstavljaju trodijelni oblik koji sadrži svečani uvodni stavak (Stablo), melodijski razrađeni srednji stavak (Dom na cesti) te završni stavak smirena ugođaja (Nismo se mogli sjetiti). Kraj koncerta obilježila je praizvedba skladbe Dvije pjesme za mezzosopran i i gitarski trio Zorana Juranića na tekst Luka Paljetka Mala teza o smrti i Nijedna ruža. O skladbi je autor zapisao: »U Paljetkovim pjesmama ovog malog diptiha, Smrt je odjevena u smirujuću i snovitu utjehu, dok je trijumfalizam Ljubavi, utjelovljen u simbolu ruže, predstavljen kao imperativna potreba ljudskog postojanja. Paljetkov se muzikalni stih svo- jim čestim opkoračenjima opire jednostavnoj glazbenoj periodizaciji pa nije bilo lako pronaći put do potpune korespondencije stiha i glazbe. No kombinacija zvukova gitara i ženskog glasa pružila mi je mogućnost poetskog i zaigranog pristupa stihovima, na zasadama tradicionalnog glazbenog govora, što prirodno korespondira s Paljetkovom raspjevanošću.« Renata Pokupić je u Dubrovačkom gitarskom triju (Ante Skaramuca, Frano Matušić, Maroje Brčić) imala odličnu pratnju, a u samostalnim nastupima s djelima Vivaldija i Händela (obrada F. Matušić i M. Brčić), Sorkočevićevom Sedmom simfonijom (obr. Matušić), Brkanovićevom Pjesmaricom br. 2 i Njirićevom Hommage à Sorkočević (za gitarski trio prilagodio sam Nikša Njirić), ansambl se ponovo potvrdio kao ozbiljno glazbeno tijelo koje međusobno vrlo dobro komunicira, vješto ističući temeljne melodije i dobro razrađen dinamski plan. Stražanac u Devčiću Mozarteum kvartet, u sastavu u kakvom se pojavio u Kneževu dvoru, nije nas oduševio, a u njihov se program u jednom Mozartovu djelu i u skladbi Natka Devčića (Lirska scena za bariton, rog i kvartet), čime se obilježila stota godišnjica Njirićeva rođenja, uključio slavni kornist Radovan Vlatković. Devčiću su predložak stihovi Josipa Pupačića: Jutro, More, Crveni miris, Plavi miris, Zimski interval, Dolazak proljeća, Tišine su me umorile i Ključevi. Melodijski tok kreće se između fiksiranih i nefiksiranih dijelova glazbenog tkiva, što ne ide u korist organske cjeline djela. Bariton Krešimir Stražanac svojim pjevom nije dosegnuo kvalitetu koju smo čuli na njegovu prošlom, izvrsnom gostovanju u Dubrovniku. Posljednji koncert ovogodišnje festivalske sezone održao se na stubama crkve sv. Vlaha, i to programom posvećenim Verdiju, s izvrsnim baritonom, danas veoma traženim u svijetu, Željkom Lučićem, i sopranisticom Lanom Kos, koji su uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom Ive Lipanovića otpjevali nekoliko arija iz skladateljevih opera. Slušajući taj koncert, nametnula se misao: Zagrebačka filharmonija desetljećima je imala velike programe na Igrama, a ove je godine bila tek pratnja pjevačima. Šarenilo i vijugava kvaliteta ponuđenog glazbenog programa otvara mnoga pitanja. S obzirom na zacrtano stilsko obilježje, zar ove godine nije mogla biti producirana neka barokna opera, jer imamo dobre domaće pjevače, a i Hrvatski barokni ansambl? Mogao se otvoriti off program za džeziste, a u tom su programu mogli biti i neki koncerti iz glavnog dijela ovogodišnjeg festivala. Istina je da sve što je izuzetno kvalitetno i veliko traži i znatna financijska sredstva, a znamo kako stoje stvari kad je kultura u pitanju. Svakako još dugo nećemo moći imati takve programe radi kojih je nekad u Dubrovnik putovala publika čak iz inozemstva, pa ostaje pitanje kako dalje. Renata Pokupić i Dubrovački gitarski trio I stina je da sve što je izuzetno kvalitetno i veliko traži i znatna financijska sredstva, a znamo kako stoje stvari kad je kultura u pitanju Gudački kvartet Mozarteum iz Salzburga, te kornist Radovan Vlatković i bariton Krešimir Stražanac 15 39. Osorske glazbene večeri, od 20. srpnja do 24. kolovoza 2014. na otoku Cresu Zadnja jugoistočna točka zapadnoeuropske kulture U dubrovačkoj dominikanskoj crkvi gostovali glazbenici iz Kotora i s Cetinja K Piše: Ileana Grazio BROJ 187, LISTOPAD 2014. ulturna suradnja gradova Kotora i Dubrovnika, započeta prije nekoliko godina, intenzivno se nastavlja, pogotovo gostovanjem pisaca i predstavljanjem njihovih djela. Ove godine 31. svibnja ta je suradnja proširena i na glazbenom planu, koncertom sakralne glazbe održanom u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. Program su izveli J erolim Fiorelli u 19. stoljeću živio je i radio u Kotoru, u koji je s obitelji došao s otoka Cresa Komorni orkestar i ženski zbor Muzičke škole Vida Matjan iz Kotora, studenti Muzičke akademije s Cetinja te solisti: sopranistice Milica Zdravković, Aleksandra Dobriša, mezzosopranistica Milica Lalošević, tenor Petar Jokić, bariton Stevan Tomašević i orguljašica Ana Mihaljević, pod vodstvom dirigenta Radovana Papovića. Večer je počela pozdravnim govorom voditeljice Glazbene radionice Sorgo, organizatora koncerta iz Dubrovnika, Marije Grazio, i ravnateljice Muzičke škole Vida Matjan u Kotoru Marine Dulović. Zatim je istupio dirigent Radovan Papović i pokrenuo Komorni orkestar mladih, koji se oglasio sočnim i izglačanim tonom svirajući Bachov Air. Smireno i muzikalno sopranistica Aleksandra Dobriša uz orguljsku pratnju Ane Mihaljević otpjevala je Ave Mariju Franza Schuberta (arr. R. Papović). Sopranistica Milica Zdravković s osobitim senzibilitetom uz pratnju Komornog orkestra otpjevala je Panis Angelicus Cesara Francka (arr. R. Papović). Prvi dio ve- čeri zaključila je klarinetistica Aleksandra Samardžija, odsviravši korektno uz pratnju orkestra Ave Mariju Giovannija Caccinija. Creska obitelj Drugi dio koncerta ispunila je Misa br. 2 Jerolima Fiorellija, napisana 1874. Pronađena je u privatnom arhivu jedne dubrovačke obitelji, a hrvatski skladatelj Željko Brkanović preradio ju je za ženski zbor (original muški zbor), soliste, orkestar i orgulje. Misa je praizvedena na 25. Splitskom ljetu 1979., potom 1986. te prošle godine u Kotoru. Jerolim Fiorelli u 19. stoljeću živio je i radio u Kotoru, u koji je s obitelji došao s otoka Cresa. Njegov otac Ivan bio je orguljaš i voditelj zbora u katedrali sv. Tripuna. Nakon očeve smrti, Jerolim preuzima glazbeno vodstvo u katedrali, ali širi svoju glazbeničku djelatnost: osniva prvu privatnu glazbenu školu u Kotoru 1866., osposobljava prvi naraštaj mla- dića za sviranje puhaćih instrumenata i utemeljuje Građansku glazbu grada Kotora. Dakle, Jerolim Fiorelli važna je karika u dugoj glazbenoj tradiciji Kotora, grada koji je bio zadnja točka prema jugoistoku gdje se razvijala glazbena umjetnost u skladu s europskom kulturom. Misa je napisana prema već utvrđenom obliku (pet dijelova). Melodijska linija je veoma razvijena u stilu belcanta bez gustih polifonijskih sklopova i umjetničke ishitrenosti, sve je prirodno prilagođeno čovjeku koji se pjevom obraća Višnjemu. Zahvaljujući ženskom zboru, komornom orkestru, orguljašici Ani Mihaljević te sopranisticama Milici Zdravković i Milici Lalošević, tenoru Petru Jokiću, baritonu Stevi Tomaševiću, vođenima iskusnom rukom dirigenta Radovana Papovića, koji je odlično angažirao te mlade ljude, Misa Jerolima Fiorellija imala je kvalitetnu izvedbu, na kojoj je publika zahvaljivala dugim pljeskom. Pet praizvedbi hrvatskih skladatelja Za ovogodišnje su izdanje nacionalnog festivala, tradicionalno posvećenog hrvatskom stvaralaštvu, pisali Mladen Tarbuk, Gordan Tudor, Frano Đurović, Tomislav Fačini i Alfi Kabiljo P Piše: Ana Vidić etnaest koncerata, gotovo četrdeset izvođača, ansambala i solista, te više od pedeset izvedenih skladbi, od čega čak pet novih hrvatskih ostvarenja, zbroj su ovogodišnjih događanja na 39. Osorskim glazbenim večerima. Zahvaljujući Danielu Marušiću koji je 1976. pokrenuo festival, stvorena je, i do danas održana, tradicija prožimanja baštinskog naslijeđa i suvremenosti u suživotu hrvatske glazbe i djela svjetske literature te u okupljanju vrhunskih domaćih i inozemnih izvođača. U to se uklapa i poticanje domaćeg suvremenog skladateljstva, pa je tako Festival, od 2012. pod umjetničkim ravnateljstvom Ivane Kocelj, ove godine naručio i predstavio nova djela čak petorice hrvatskih skladatelja. Glazba Mladena Tarbuka, pet praizvedbi započelo djelo Mladena Tarbuka Plač Jeruzalema koje tematizira nasilje uzrokovano ili opravdano religijskim motivima, tematizirajući time i aktualne događaje na Bliskom istoku, napade na Pojas Gaze. Riječ je o opsežnom djelu pisanom za marimbu, klavir i gudački kvartet u sedam stavaka koji portretira važne monoteističke religije, i to, kako je skladatelj pojasnio, njihovu mračnu stranu: Judaizam, Herem, Kršćanstvo, Križarski rat, Islam, Džihad, Molitva za mir. Autor simbolički, sugestijama, citatno i ambijentalno dočarava izabrane teme, angažirajući glazbenike ne samo kao instrumentaliste nego i kao vokalne interprete. Zahtjevno, sadržajem i emocijama ispunjeno djelo, izveli su 31. srpnja članovi Zagrebačkog kvarteta, Filip Merčep na marimbi i Srebrenka Poljak za klavirom, a koncert je naišao na topao prijem publike, zacijelo zahvaljujući i aktualnosti tematike. Monika Leskovar, Ivan Repušić i Simfoničari HRT–a na otvorenju 39. Osorskih glazbenih večeri Gordana Tudora, Frane Đurovića, Tomislava Fačinija i Alfija Kabilja ispreplela se sa suzvučjima skladatelja čije je obilježavanje stogodišnjice rođenja bilo i okosnicom programske koncepcije — Stjepana Šuleka, Natka Devčića i Ive Mačeka. Odrazi zbilje 16 Želja da aktualna zbivanja nađu odraz u ponuđenoj glazbi, bila je zorna na nekoliko koncepcijskih razina, pa je niz od Vokalni solisti u Misi br. 2 nastupili su uz portret skladatelja Jerolima Fiorellija Skladatelj–saksofonist Dva dana poslije, u Osoru su nastupili Kvartet tuba XL i francuski trubač Eric Aubier, predstavivši novo djelo Gordana Tudora, glazbenika koji se prije svega izjašnjava kao saksofonist, no koji niže uspjehe i svojim skladateljskim radom. Najnoviji rad, XL Avenue, osim što naslovom sugerira odakle dolazi poticaj — posvećen je Kvartetu tuba XL — ukazuje i na autorov nastavak koncepcije komornih skladbi koje zvukom uspoređuje »s avenijama svjetskih metropola koje su svaka za sebe posebne i drukčije«. Pišući u ovom slučaju za kvartet tuba i trubu, skladatelj istražuje mogućnosti instrumenata, tretirajući ih katkad kao cjeloviti ansambl, a katkad izdvajajući trubu kao solističko glazbalo. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Izvedba Mise br. 2 kotorskog skladatelja Jerolima Fiorellija u Dubrovniku Osorski doživljaji Hvaljeni gitarist Petrit Çeku na pro- Publika u Osorskoj katedrali gram svojega recitala 10. kolovoza uvrstio je Nejasno pitanje, novo djelo skladatelja Frane Đurovića čiju pozadinu ponajbolje razotkriva ulomak o »pogledu na svijet« iz romana Na rubu pameti Miroslava Krleže za koji se odlučio umjesto programskog komentara, što može poslužiti kao uporište u osluškivanju materijom stabilnog i ekspresijom širokog raspona skladbe. Ž elja da aktualna zbivanja nađu odraz u ponuđenoj glazbi, bila je zorna na nekoliko koncepcijskih razina Osorski je festival od Tomislava Fačinija naručio pak djelo za barokni ansambl što ga je, kako je otkrio u emisiji Putovi hrvatske glazbe Trećeg programa Hrvatskoga radija, potaklo na promišljanje o »opravdanosti i potrebi da se napiše novo djelo koje se žanrovski i idejno događa u vremenu kojim se taj ansambl bavi«. Nastalo je djelo Die Osorreise, BMW 2014 koje već i naslovom ukazuje na to da se skladatelj odlučio na neobavezni sadržaj duhovite glazbene priče o doživljajima glazbenika angažiranog na Osorskom festivalu. Svojevrsnu kombinaciju suite i simfonije u galantnom stilu praizveo je 15. kolovoza Hrvatski barokni ansambl pod vodstvom Saše Britvića. U vedrom ozračju Niz praizvedbi je i zaključen u vedrom raspoloženju, 19. kolovoza na koncertu bas–baritona Giorgia Suriana i pijanista Filipa Faka. Pomalo mangupski, ali i nadrealističan svijet stihova Zvonimira Baloga našao je glazbeno viđenje u ciklusu pjesama Balogijada Alfija Kabilja. Skladatelj, možda najpoznatiji po svojem radu na mjuziklima, koji u posljednje vrijeme niže praizvedbe i kojega za Giorgia Suriana veže niz uspješnih suradnji, i ovo je djelo napisao misleći upravo na njegove interpretativne i vokalne vještine, povjerivši obojici interpreta uloge duhovitih posrednika sadržaja. 17 Izlog suvremenog zvuka, 7. — 10. svibnja 2014., Studentski centar Zagreb Novi festival suvremene glazbe na otoku Pagu, 28. kolovoza 2014. u Novalji Festival promiče glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softvera J edna od glavnih osobina poetike festivala, ali i posebnosti u radu umjetničke voditeljice, alfe i omege Izloga suvremenog zvuka, muzikologinje Davorke Begović, jest umrežavanje umjetnika 18 Pepe Garcia iz ansambla Slagwerk den Haag Uvertira šaht–kabina U poslijepodnevnim satima 7. svibnja, dvorište Studentskog centra polako su ispunili zaslužan između ostaloga i za Tilburyjevo sudjelovanje na spomenutom festivalu posvećenom Corneliusu Cardewu. U počast Paji Više od petnaest domaćih glazbenika i multimedijskih umjetnika prve festivalske večeri zajedničkim su nastupom odali počast prerano preminulom eksperimentalnom gitaristu Draganu Pajiću Paji, osnivaču kultne grupe Cul–de– Sac i nezaobilaznom sudioniku, nerijetko i pokretaču, zagrebačke eksperimentalne i improvizatorske scene, koji je projektom Eklektični ekspresionizam i sâm sudjelovao u prošlogodišnjem programu Izloga. Izlog & MBZ Festival je koncertnim nastupom otvorio John Tilbury, izvodeći svoj recentni projekt Tilbury performs Beckett, koji se nakon točno trideset godina vratio u Studentski centar u Zagrebu. Upravo je na festivalu Muzičkog salona u svibnju 1984. godine nastupio na programu naslovljenom Život jednog avangardnog skladatelja: Cornelius Cardew (1936.–1981.), a godinu dana prije i u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, kad su s njim nastupili i kolege iz improvizatorske skupine AMM: gost prošlogodišnjeg Izloga, Eddie Prevost te Keith Rowe. I ovaj put, MBZ se uključio u Tilburyjev projekt, u suradnji s Izlogom suvremenog zvuka. Kako bi festival imao reperkusije ne samo na program i iskustva glazbenika–sudionika nego i na perspektivu i shvaćanje publike, Tilburyjev nastup pratio je razgovor s umjetnikom, koji je moderirao akademik Nikša Gligo, dugogodišnji umjetnički voditelj Muzičkog salona, Jedna od glavnih osobina poetike festivala, ali i posebnosti u radu umjetničke voditeljice, alfe i omege Izloga suvremenog zvuka (kojoj svakako Muzički salon, ali i Kultura promjene duguju oživljavanje i uspjeh niza glazbenih i glazbeno–scenskih produkcija Muzičkog salona i Kulture promjene SC–a) muzikologinje Davorke Begović, jest umrežavanje umjetnika (nerijetko na međunarodnoj razini), upotpunjavanje autorskih timova te razvijanje suradnji na uvijek »stepenicu višoj« razini. Primjer toga bila je i vrlo uspjela suradnja glazbenika nizozemskog udaraljkaškog ansambla Slagwerk den Haag, Gideona Kiersa sa skladateljem i glazbenikom Hilaryjem Jeffereyjem te hrvatskim udaraljkaškim snagama — Kajom Farszky i Nenadom Kovačićem. Osim užarenog programa na Zrću, od ove godine Novalja posjetiteljima pruža potpuno novo iskustvo glazbe na otvorenom H Piše: Edo Mičić rvatska glazbena scena od proteklog je ljeta bogatija za još jedan festival. Međutim, za razliku od brojnih glazbenih događaja u ljetnim mjesecima na obali koji su koncipirani na isti, već uhodani i pomalo već dosadni način, Novalis festival zaista se doima kao nešto novo, drukčije, osvježavajuće, intrigirajuće. Ono što Novalis razlikuje od ostalih ljetnih festivala jest programski koncept koji se zasniva na suvremenoj glazbi. Organizatori festivala (skladatelji Davor Branimir Vincze i Sanja Lasić, harfistica Ivana Biliško) »usudili« su se u gradiću Novalji na otoku Pagu, lokaciji koja je rezervirana za non– stop disco party mladih iz cijelog svijeta, pokrenuti glazbeni događaj koji u estetskom smislu unosi, u najmanju ruku, zabunu. Osobito među (mladom i starom) populacijom koja nije navikla, ali često i ne zna za postojanje glazbe, osim one koja ih medijski svakodnevno okružuje i o kojoj ne moraju baš previše razmišljati. U tom smislu, »provokacija« festivala Novalis koji nudi glazbeni program suvremenog akademskog izričaja, potpuno je uspjela i otvorila niz socioloških tema. Zajamčen uspjeh No bez obzira na sociološke teme koje se nude u slučaju festivala Novalis, treba se prisjetiti poznate formule koja jamči uspjeh nekog glazbenog događaja. Prije svega, trebamo dobar program, a onda i kvalitetne izvođače. Oba uvjeta Novalis je zadovoljio. Za izvođače je izabran izvrsni njemački ansambl Forum Neue Vokalmusik koji čine četiri vokalne solistice, po potrebi glumice, instrumentalistice... Premijerni program festivala također je zadovoljio visoke standarde suvremene glazbene estetike. Na početku smo čuli izražajnu skladbu za glasove i megafone Sky–Me, Type Me poljske skladateljice Jago- de Szmytke, pa zahtjevni, u glazbenom i glumačkom smislu, Recitation nr. 11 Georgesa Aperghisa u izvrsnoj izvedbi Frauke Aulbert, zatim djela autora kao što su Misato Mochizuki, Karin Rehnqvist, Kaija Saariaho, Sidney Corbett... i na kraju čak jednu praizvedbu hrvatske skladateljice Sanje Lasić, Itching, u kojoj su opet na vidjelo došle glazbene i glumačke/scenske kvalitete svih članica ansambla. Uspjeh prvog izdanja festivala Novalis daje nam nadu u nastavak sljedećeg ljeta, uz nove zvukove koji će nas opet, barem za trenutak, odvojiti od svakodnevnih glazbenih i inih banalnosti. P rovokacija Novalis festivala s glazbom suvremenog akademskog izričaja u središtu ljetnog partijanja potpuno je uspjela i otvorila niz socioloških tema Skladateljski izdanci Svojevrstan pilot–projekt, koji je inicirao festival, a ostvario klub studenata FusNota, jest koncert koji je predstavio najmlađe izdanke zagrebačke skladateljske škole pri Muzičkoj akademiji (studente kompozicije: Slaviček, Žerovnik, Violić, Babić i Glojnarić), dok su recitali Danijela Detonija i Gorana Jurkovića »učinili uslugu«, između ostaloga i hrvatskim, skladateljima, iznimnim interpretacijama koje nisu ostavile ravnodušnim brojnu publiku Multimedijalnog centra SC–a. Upravo otvorenost koncepta omogućava da se festivalski program mijenja i kreira, prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući svoj fokus ovisno o novim tendencijama na suvremenoj glazbenoj sceni, u čemu je dosad uspijevao, a s nestrpljenjem očekujemo sljedeći Izlog koji će se iduće godine održavati odmah nakon bijenalskog travnja. Koloraturna sopranistica Frauke Aulbert specijalizirana za nove vokalne tehnike Tomislav Veić Damir Žižić Šahtofonija kao uvod u Izlog zlog suvremenog zvuka festival je Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu u čijem je fokusu suvremeni zvuk u najširem, najsmjelijem i najkreativnijem smislu. Festival nastoji promicati glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softvera, otvoren je mladima i prostoru za eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče potreban dijalog, suradnju te razmjenu znanja i ideja. Na tragu vrlo uspješnoga prvog izdanja festivala, drugi je Izlog tijekom četiri dana ugostio više od osamdeset sudionika iz sedam zemalja koji su svoj rad predstavili u trideset programa, uključujući koncerte, razgovore s autorima, audiovizualne projekte, predavanja i zvučne instalacije. glazbenici, eksperimentatori, skladatelji, razni entuzijasti s područja izražavanja u zvuku, muzikolozi i znatiželjnici koji su i inače česti gosti programa Kulture promjene SC–a. Toj publici (doslovno) ususret dolazio je Damir Bartol Indoš, u šaht–kabini u sklopu svojeg multimedijskog performansa 21,65 metara šahtofonije, još jednoga u nizu projekata promišljanja i rekontekstualiziranja eksperimentalista 20. stoljeća, koje Indoš izvorno i dosljedno upoznaje i komentira u vlastitom autorskom radu. Damir Žižić I Piše: Karolina Rugle Novalis Music+Art Festival BROJ 187, LISTOPAD 2014. Širenje obzora i perspektiva 19 Gradsko kazalište lutaka u Splitu, 17. — 19. rujna 2014., 6. Dani Nove glazbe British Council i HDS ZAMP pokrenuli stvaralaštvo za najmlađe Pismo prijatelju Čudesna avantura istraživanja zvučnosti Festival organiziraju splitski skladatelji Mirela Ivičević i Gordan Tudor rogram je obuhvatio najrecentnija glazbena ostvarenja hrvatskih i inozemnih autora, eksperimentalna djela i različite hibridne forme, tehnološke inovacije i improvizacije Gordan Tudor i Matthias Kranebitter 20 Egzotični cvjetovi Festivalske večeri otvorene su mini koncertima glazbe 20. i 21. stoljeća, sve po izboru i u izvedbi studenata UMAS– a, predstavljajući dje- Elektronika i glas Nastup japansko–austrijske pjevačice i vokalne performerice Kaoko Amano i austrijskog skladatelja i laptop–performera Matthiasa Kranebittera s programom znakovitog naziva Breath electrified and the songs of NOW dostignuće je koje postavlja visoke zahtjeve svojim konstruktorima, izvođačima, ali i primateljima. Najviše zato što je višeslojno, nepredvidivo i nekonvencionalno. Zajednički nazivnici svih izvedenih skladbi (točnije četiriju hrvatskih i pet splitskih praizvedbi) su elektronika i narativna funkcija glasa. Upravo je glas izdignut iznad puke uloge melodijskog instrumenta, a pomaknute su i granice performativne uloge glasa, tijela, pa i osobnosti izvođača te njihova odnosa s drugim izvorima zvuka. Istraživanje novih mogućnosti vokalnog izričaja i njihove implementacije u suvremene umjetničke koncepte našlo je izvanrednog tumača u pjevačici iznimnog glasovnog potencijala i snažne sceničnosti koja je tekstualne predloške iznijela u posve intenzivnom nizanju različitih stupnjeva zvuka, izraza, emocija i slika. Glazba Matthiasa Kranebittera zvučni je izražaj karnevalizma: relativizacija glazbene estetike prošlosti i gusta mješavina trash zvukova svakodnevice, s ciljem oslobođenja zvuka od uzusa kulturnog mainstreama, odnosno realizacija svojevrsne art brut u glazbi. S Gordanom Tudorom kao gostom u izvedbi skladbe Ringelreigen... za te n o r– s a ksofon i živu elektroniku, uživali smo u virtuoznoj interpretaciji s ekstremno širokim dinamičko–agogičko–artikulacijskim rasponom i konstantnom smjenom oprečnih emocionalnih stanja izvođača. Tudorovoj glazbeničkoj karizmi jednostavno vjerujemo. Strast na udaraljkama Najbolji dio ovogodišnjeg festivalskog izdanja bio je udaraljkaški recital Kaje Farszky. U izrazito raznolikom, slojevitom i interpretativno izazovnom programu, pokazala se umjetnicom svestrane i snažne osobnosti te golema izvođačkog potencijala koji postaje medij za širenje okvira konvencionalne koncertne izvedbe. S jednakom se posvećenošću i izvođačkom strašću prepustila djelima koja proširuju mogućnosti udaraljkaškog instrumentarija i tehnike (To the Earth Frederica Rzewskog za četiri glinene teglice i govorećeg udaraljkaša), kao i onima koja istražuju granice između izvođača i instrumenta, između apstraktnog i narativnog, te propituju psihičke i fizičke granice izvođača, sve do odnosa prema boli kao dijelu performativne prakse (?Corporel Vinka Globokara). Uz moćnu, koncentriranu i ritualno zavodljivu Xenakisovu Rebons AB, naročito dojmljiva bila je izvedba četverostavačne skladbe Elements Viktorije Čop za marimbu i prateće udaraljke. U stalnim artikulacijskim iznenađenjima i fino nijansiranim razlikovanjima dinamičkih vrijednosti, svjedočili smo izvrsnom tumačenju nadahnutog ostvarenja koje istražuje timbarski i ritmički potencijal pojedinih instrumenata, ali i njihovu zvukovnu simbiozu. Zvučne slike Pustolovina treće festivalske večeri podsjetila nas je na to da su odavno prijeđene granice klasičnih mogućnosti instrumenata, da su i žice i tijela gudača natjerani na neke čudnovate igre, da su iskušani semplirani zvukovi, da je poništeno razlučivanje onog što glazba jest od onog što glazba nije; naposljetku, da je iz svoje čiste zvukovnosti glazba gurnuta na polja vizualnog. Austrijska eksperimentalna glazbenica, violinistica i skladateljica Mia Zabelka svojim se audiovizualnim performansom Project Z fokusirala na razvoj eksperimentalnih improvizacijskih tehnika glasa i violine primjenom žive elektronike. Njezine zvučne slike nastaju u trenutku, u procesu slojevitog eksperimentiranja, a rezultat dekonstrukcije i rekonstrukcije zvučnog potencijala svih joj raspoloži- vih izvora zvuka osebujan je zvučni jezik, istodobno eksplozivan, poetičan, spontan, ali i precizan u propitivanjima novih glazbenih teritorija. Korak naprijed bio je i audiovizualni performans 262nd Day of the Year, kolaborativni projekt glazbenika Alena i Nenada Sinkauza, multimedijskog umjetnika Ivana Marušića Klifa i oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića u kojem se improvizacijom i live–samplingom istraživao proces instantnog stvaranja djela. Superponiranjem glazbenih slojeva i kontinuiranom gradnjom glazbenog i vizualnog materijala performans je dobivao sve dramatičnije obrise, izlažući slušatelje/ gledatelje i ne baš uvijek ugodnim intervencijama njihova vizualno–akustičnog orgijanja. Suprotstavljanjem težih sonornih koračanja s bljeskovima do neugode svijetlih, kraćih akcenata, smjenjivanjem piskave prodornosti, frenetičnih erupcija, silovitih udara i jedva čujnih pozadina, u kojima psihološka napetost opipava svoja raznolika uporišta između umjetničke kreacije, fenomena sempliranih zvukova i otvorenih mogućnosti njihova sjedinjavanja, primatelj se, obavijen nekom halucinantnom koprenom, neprekidno pretapa iz oblika u oblik, iz nespoznajnoga u neuhvatljivo. Projekt pokazao snagu dječjeg autorstva i kreativnosti P Piše: Milan Majerović Stilinović rojekt Pismo prijatelju koji je pokrenuo British Council, a kao suorganizator se uključio i HDS ZAMP, opravdao je očekivanja. U prepunoj Velikoj dvorani Lisinski učenici desetak zagrebačkih osnovnih i glazbenih škola dokazali su kako autorstvo i kreativnost ne poznaju dobne granice, te ako ih se pravilno njeguje, devet mjeseci rada Bill i nastavnici škola uključenih u projekt. Prijateljstvo i ljubav Izvedene pjesme na specifičan dječji način, ali s dozom zrelosti, obrađuju različite teme u obliku pisma zamišljenim prijateljima: od tehnologije Stevea Jobsa, prijateljstva i ljubavi, do utjecaja mode i medija na žensku psihu. Skladbe su osim višeglasnog zborskog pjevanja, kakvo obično i očekujemo kod dječjih pjesama, sadržavale i vrlo zanimljive dodatke u Iako je ulaz na koncert bio besplatan, organizatori su inicirali malu humanitarnu akciju pa je svatko prema svojim mogućnostima mogao ostaviti dobrovoljni prilog za brošuru Pismo prijatelju. Tako je prikupljeno 7407,05 kn, Violončelističko– poetska večer MATOŠIJANA — novi projekt u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša, pjesnika i violončelista, uključuje i narudžbe novih djela Piše: Ivana Jurenec Č Luminoakustična vožnja A kako bolje i apartnije završiti tu pustolovinu u novo i nepoznato nego luminoakustičnom vožnjom ulicama Splita. Route 666 jedan je od projekata umjetničkog dvojca Lightune.G (Miodrag Gladović i Bojan Gagić) s jedinstvenom metodom konverzije svjetla u zvuk putem solarnih panela. Šest solarnih panela postavljeno je na krov kombija i kompjutorom spojeno na audio sistem vozila. Šestero ljudi odabire šest putanja kretanja kroz grad, a rasvjeta ulica, izloga, reklama, farovi vozila, ovisno o trenutačnom prometu i smjeru kretanja, stvara jednosatni zvučni niz. Zanimljivo, zar ne? Nekima možda bizarno? U svakom slučaju, u tijeku s recentnim svjetskim strujanjima na području inovativnih zvučnih umjetničkih tendencija, pa se s pravom možemo zapitati koliko nas novih uzbuđenja tek treba obuzeti na sljedećim 7. Danima Nove glazbe u Splitu. S nestrpljenjem i radoznalošću iščekujemo nova glazbeno–idejna vrela sad već prepoznatljivog i po mnogočemu jedinstvenog organizatorskog dvojca, a potom i svih onih koji pristanu slijediti staze kojima suvremena hrvatska glazba postaje dio univerzalnog glazbenog mišljenja. koja mogu pisati, govoriti i razgovarati, razmišljati, raspravljati na drugom, trećem i čak četvrtom jeziku... Trebate biti vrlo ponosni na svoju djecu, učenike, glazbenike, nastavnike... Ja sam ponosan. Bilo je to prekrasno iskustvo za mene!« BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. P okušavajući biti prozor publici u nova i nepoznata istraživanja zvučnosti, ovogodišnji festival Dani Nove glazbe Split, šesti u nizu, ponudio je široku paletu uzbudljivih i smjelih ostvaraja nastalih prelaženjem ili svjesnim zanemarivanjem postojećih granica stila i medija, izvan strogo definiranog umjetničkog područja. Združujući stvaratelje različitih umjetničkih profila, program je obuhvatio najrecentnija glazbena ostvarenja hrvatskih i inozemnih autora, eksperimentalna djela i različite hibridne forme, tehnološke inovacije i improvizacije, umjetnike iz različitih zemalja, s akademske, ali i tzv. underground scene, glazbenike i multimedijalne umjetnike, one već etablirane, ali i mlade snage Umjetničke akademije u Splitu, čiju smo prisutnost u ovoj čudesnoj avanturi Nove glazbe prihvatili s posebnom naklonošću. la koja su slušateljima, poput egzotičnih cvjetova, rastvarala šarolike akustičko– kolorističke nijanse (Erna Čizmić Rebić i Nereo Arbula, alt–saksofoni, te Dunja Stojić i Maja Čorić, flaute). Energičnom organizatorskom dvojcu — skladateljici Mireli Ivičević i saksfonistu Gordanu Tudoru — posebno je dragocjena inicijativa UMASNOVA, kao dašak svježine i nova, pokretačka sila koja im osnažuje vjeru u opstojnost i budućnost njihova projekta. Bezrezervnom upornošću u nastojanju da shvaćanje glazbe postave u granicama nekih novih estetičkih načela i našu percepciju zvuka kao jedinog tumača postojanja glazbe u današnjem svijetu, izmijene je i prilagode duhu novih propitivanja, Ivičević i Tudor zavrjeđuju istinsko i glasno odobravanje. Anastazija Vržina P Piše: dr. sc. Ivana Tomić Ferić mogu pružiti istinsku vrijednost i zadovoljstvo. Predvođeni engleskim skladateljem i vrsnim pedagogom Billom Conorom, koji je u svojem stilu najavio svaku skladbu, učenici su, uz malu pomoć profesionalnih glazbenika, izveli šesnaest originalnih djela. Skladbe su stvorili sami učenici, a put od početne ideje do završne orkestracije koordinirali su tijekom obliku jazz, klasičnih i avangardnih elemenata. Bill je tom prigodom izjavio: »Bilo je zadovoljstvo biti sa svima vama. Hvala vam što ste me pustili u svoje škole i živote. Razina razumijevanja, govorenja i pisanja engleskog jezika u svim školama i ansamblima s kojima sam radio je nevjerojatna. Većina zemalja s engleskog govornog područja nema djecu ak i kad pisana riječ i glazba nisu združene u konkretno djelo, između njih oduvijek postoji neraskidiva spona. Nemoguće je odrediti granicu kada glazba postaje poezija, a poezija glazba, a na tom tragu svakako je zanimljiv ciklus Matošijana. Koncertna poslovnica ArtAgent organizirala ga je u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša. Četiri večeri u intimnom ambijentu gornjogradske Palače Dverce zamišljene su kao združivanje kazališne i glazbene umjetnosti. Četiri glumca recitiraju Matošev opus, dok skladbe hrvatskih skladatelja, nadahnute Matoševim opusom, praizvode četiri violončelista. Takav odabir nije slučajan, jer je bojom i opsegom violončelo najbliže ljudskom glasu, a upravo je to instrument koji je sâm Matoš »svirao pod dirigiranjem I. pl. Zajca i bio u kućama... gdje ste mogli slušati usmene i glasovirske improvizacije dandyja Mikule Fallera«, što saznajemo iz njegovih riječi otisnutih u dobro opremljenoj programskoj knjižici prvog što je uplaćeno Crvenom križu koncerta ciklusa, održanog 29. rujna 2014. za pomoć stradalima u poplavama. Glazbeno–edukativni projekt Uglazbljena Utjeha kose Pismo prijatelju pokazao je snagu dječjeg stvaralaštva te potvrdio Tom su se prigodom predstavili glumac Zoran Kelava, ideju vodilju trenutačne kampauvjerljivo publiku koncentrirajući, ali i nasmijavši recitiranje u organizaciji HDS ZAMP–a, njem Matoševih zapisa, te violončelist Branimir Pustički, DHK–a i DHFR–a, da autori, bez koji je briljirao zrelim, bogatim tonom, pomno slijeđenom obzira na dob, spol ili jezične razliunutarnjom logikom skladbi te naglašenom muzikalnoke, svijet čine ljepšim te nas svošću. Na početku se predstavio opsežnom Četvrtom sujim djelima ujedinjuju i povezuju. itom za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha; uslijedila je praizvedba skladbe Utjeha kose Frana Đurovića, inspirirana sadržajem istoimenog netom izrecitiranoga Matoševa soneta. Posebnost atmosfere skladatelj je nadasve uspješno dočarao koristeći se bogatstvom boja u različitim registrima instrumenta. Odlučivši se za artikulaciju kao sredstvo na kojem djelo počiva, Đurović je iznio vrlo zanimljive skladateljske ideje koje ipak nije na pravi način usmjerio k cilju, stoga je djelo ostavilo dojam nezaokruženosti. Za kraj violončelističko–poetske večeri Pustički se pokazao u najboljem svjetlu Adagiom con grand espressione iz Sonate za violončelo solo op. 8 Zoltána Kodálya, koji se vrlo lijepo uklopio u programski koncept. 21 Praizvedbe na Festivalu Orgulje zagrebačke katedrale 2014. Od Lisinskog do Olivera Koncerti u čast 60. obljetnice Hrvatske glazbene mladeži i 45. godišnjice njezina međunarodnog kulturnog centra u Grožnjanu Markantne nove teme za kraljicu instrumenata Festival koji uređuje i vodi orguljaš Edmund Andler Borić iznimno njeguje narudžbe novih djela N Marko Froehlich BROJ 187, LISTOPAD 2014. Piše: Višnja Požgaj a ovogodišnjem Festivalu Orgulje zagrebačke katedrale od 3. srpnja do 25. rujna 2014. održano je devet odlično posjećenih koncerata u katedrali, a u suradnji s tvrtkom Heferer još dva koncerta u župnim crkvama u Zlataru i Svetištu u Trškom Vrhu. Nastupili su ugledni orguljaši iz Hrvatske, Slovenije, Italije, SR Njemačke i Slovačke, najčešće u suradnji s gostujućim umjetnicima. Programi su dijelom bili posvećeni hrvatskim skladateljima i njihovim obljetnicama, s čak tri praizvedbe suvremenih hrvatskih autora i jednom praizvedbom stranog autora. Orguljaš orguljašu Dvoranu Lisinski najmlađa je publika ispunila do posljednjeg mjesta O ve godine, skladatelj i zamjenik ministrice za kulturu, maestro Šipuš, prihvatio je ulogu komentatora, a za pultom Zagrebačke filharmonije bio je mladi dirigent Krešimir Batinić O Piše: Višnja Požgaj 22 bilježavanje šezdesete obljetnice Hrvatske glazbene mladeži i četrdeset pet godina Međunarodnog kulturnog centra HGM–a u Grožnjanu počelo je hrvatskom glazbom u travnju pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića. Tjedan glazbe za mlade utemeljen je 2005. u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom i njezinim tadašnjim ravnateljem Berislavom Šipušem. Ove godine, skladatelj i zamjenik ministrice za kulturu, maestro Šipuš, prihvatio je ulogu komentatora, a za pultom orkestra bio je mladi dirigent Krešimir Batinić. Prema ustaljenoj praksi, ti su koncerti popraćeni izložbom nagrađenih radova na natječaju Radost slikanja uz glazbu, predstavljenih na panoima u predvorju Velike dvorane Lisinski. Žiri je pregledao 1054 pristigla rada učenika osnovnih i srednjih, općeobrazovnih i glazbenih škola Hrvatske, dodijelio nekoliko nagrada, a za plakat je izabran rad Klare Čopec, učenice 6. razreda Osnovne škole Čučerje, inspiriran pjesmom Ave Maria iz rock–opere Gubec–beg. Tri u dva U dva dana (10. i 11. travnja 2014.) održana su tri koncerta za đake pristigle iz 82 škole u 40 hrvatskih gradova. Program se sastojao od dojmljivih primjera hrvatske glazbe od 19. do 21. stoljeća, popraćen komentarima voditelja i dijapozitivima na ekranima iznad orkestra. Počeo je Uvertirom opere Porin Vatroslava Lisinskog i završnim zborom U boj, u boj, mač iz toka, braćo iz opere Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca u interpretaciji odličnog muškog Vokalnog Program obljetničarskog koncerta najavila je tiskovna konferencija sastava Muzičke akademije u Zagrebu koji je uvježbao prof. Giorgio Surian. Varijaciju Đavla iz baleta Đavo u selu Frana Lhotke otplesao je Mykolas Gorodiski u prilagođenoj koreografiji bračnog i plesačkog para Mlakar. Lhotkin učenik, veliki Boris Papandopulo, predstavljen je sjajnom glazbom Hommage à Bach, a Stjepan Šulek završnom fugom iz prvog stavka Drugog klasičnog koncerta za gudače. Šulekovi učenici Na programu su bila i dva istaknuta Šulekova učenika. Iz opusa Milka Kelemena odabran je treći stavak skladbe Konstelacije, za komorni orkestar, a mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić otpjevala je drugi stavak iz kantate Šum krila, šum vode Stanka Horvata na tekst Vesne Parun. Horvatov je pak učenik bio naš predsjednik Ivo Josipović, a jedna od njegovih najpopularnijih skladbi Samba da camera predstavljena je u skraćenoj inačici kao Samba brevis. Pjesmu Ave Maria iz prve hrvatske rock–opere Gubec–beg (Ivica Krajač — Karlo Metikoš — Miljenko Prohaska) otpjevala je glumica Vanda Winter. Koncert je završen djelom najmlađega hrvatskoga skladatelja i muzikologa Tomislava Olivera, studijom za orkestar Obsidienne. Mlada je publika uglavnom pažljivo pratila izabrani program, kojim se nastojalo na primjeren način predstaviti hrvatsku glazbu, simfonijski orkestar i interprete, kako bi djeca, uživajući u klasičnoj glazbi i cijeneći je, jednoga dana postala i zahvalna publika. Na otvorenju Festivala, 3. srpnja, talijanski orguljaš Luca Massaglia praizveo je njemu posvećenu skladbu Sortie sur Salve Regina Grimoalda Macchije (1971.). Na idućem koncertu, 10. srpnja, nastupio je hrvatski orguljaš Pavao Mašić, u povodu 83. rođendana Anđelka Klobučara. Na programu su uz ostalo izvedene Fantazija u c–molu Franje Lučića te tri skladbe Anđelka Klobučara: Druga sonata za orgulje (1968.), Collage (1995.) i Hommage a BACH (2012.) posvećen upravo Pavlu Mašiću. Umjetnički voditelj Festivala Edmund Andler Borić predstavio se 17. srpnja s trubačem Darijom Cepićem i trombonistom Marijom Šincekom. Tom prigodom praizvedene su dvije skladbe za orgulje: Toccata Negra suvremenog francuskog skladatelja i orguljaša Jean–Paula Verpauxa (1951.), posvećena Boriću, i Toccata Brune Vlaheka (1986.). Vlahekova skladba odlikuje se »izrazitom virtuoznošću, s markantnom temom grotesknog karaktera u pedalu, praćenom brzim šesnaestinskim ostinatnim pokretom u manualima«. Riječ je o kraćem i efektnom djelu koje izvorište nalazi u popularnoj formi orguljskih toccata koje su pisali veliki majstori orgulja poput Charlesa Marije Widora, Leona Boëllmana, Uz praizvedbu skladbe Noć između srijede i petka Dubravka Detonija, na koncertu održanom u franjevačkoj crkvi u Samoboru, 14. listopada 2014. Posveta i ironijski odmak Noć između srijede i petka izravno se nastavlja na prethodna Detonijeva djela toga tipa, počevši od danas već antologijskog Koncerta za glasovir i orkestar koncertu. Naime, bez obzira na smanjeni izvodilački sastav i trajanje skladbe, Noć između srijede i petka izravno se nastavlja na prethodna Detonijeva djela toga tipa, počevši od danas već antologijskog Koncerta za glasovir i orkestar. Eugena Gigouta ili Louisa Viernea. U sklopu koncerta koji su 7. kolovoza održali orguljaš Mario Penzar i violinist Goran Končar praizvedene su dvije skladbe za violinu i orgulje: Molitva (2014.) Dalibora Bukvića i Libera me Davora Bobića. Prema riječima autora Bukvića, Molitva je aluzija na vlastiti Kyrie za mješoviti zbor, a sastoji se od tri kratka ulančana dijela: prvi dio je aluzija na gregorijanski koral, drugi je nastao na osnovi renesansne progresije, a treći dio je kanon u eolskom modusu. Skladbu Libera me za violinu i orgulje Davor Bobić je napisao na poticaj Gorana Končara te ju je njemu i posvetio. »Pisana je u obliku trodijelne pjesme A–B–A s kulminacijom pri kraju razvojnog dijela B u kojem se osjeća uporaba tzv. zlatnog reza prema Fibonacijevu sustavu brojeva. Harmonija u orguljaškoj pratnji obilježena je kvartno–kvintnim akordičkim grupama te clusterima pisanim najčešće u protupomaku. Violinistička dionica obiluje akordičkim ukrasima te triolnim arpeggima jednostavnih trozvuka koji pridonose osjećaju rasta, napregnutosti i dramatičnosti.« U iznimnom ozračju prepune katedrale, hrvatski umjetnici nova su djela izveli na najvišoj mogućoj razini. Vidakoviću u čast U sklopu svojega orguljskog recitala 11. rujna, Ljerka Očić izvela je Fantaziju i fugu u f–molu Albe Vidakovića, a posljednji koncert, 25. rujna, održan je u povodu 100. obljetnice rođenja i 50. godišnjice smrti Albe Vidakovića. U izvedbama su sudjelovali HPD Slavulj iz Petrinje, orguljaš Krešimir Haas i dirigent Josip degl´Ivellio. Između ostalog, izvedena je Koralna predigra za orgulje op. 9 Mladena Stahuljaka, posvećena Albi Vidakoviću, i Missa caeciliana (Kyrie i Gloria) za mješoviti zbor i orgulje Albe Vidakovića, posvećena nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu. Posveta Šuleku Aljoša Jurinić S Piše: Trpimir Matasović ustavna skrb Samoborske glazbene jeseni za mlade glazbenike i suvremenu glazbu očituje se, među ostalim, i u dvama međunarodnim natjecanjima — Ferdo Livadić (za mlade glazbenike) i NEW NOTE (za skladatelje). Pritom je osobito važno to što oba natjecanja potiču suradnju skladatelja i izvođača — na natjecanju NEW NOTE autori pišu svake godine za točno određeni ansambl, dok se za laureate Natjecanja Ferdo Livadić pišu nova djela. Prisutan je tu i za jedne i za druge element iznenađenja — ansambl koji praizvodi nagrađene skladbe na prvom natjecanju ne zna unaprijed kakva će djela izvoditi, kao što se i svake godine novog skladatelja za laureata Livadića određuje prije samog natjecanja, tako da autor ne zna za koji će instrument, glas ili ansambl morati napisati novo djelo. U tom smislu, Dubravko Detoni imao je sreće što je prošlogodišnji pobjednik Livadića bio upravo pijanist Aljoša Jurinić. Naime, Detoni je i sâm pijanist, a k tome je upravo glasoviru posvetio neke od najzanimljivijih stranica svojega opusa. Za Jurinića skladano djelo Noć između srijede i petka tako je već sedmo Detonijevo djelo za glasovir i orkestar. U ovom je slučaju, doduše, riječ o komornom orkestru (skladba je napisana za Cantus Ansambl), no i dalje možemo govoriti o toj skladbi kao o glasovirskom Za sva je ta djela (pa onda i to najnovije) zajedničko pozivanje na tradiciju velikog (kasno)romantičarskog glasovirskog koncerta Rahmanjinovljeva tipa, ali i tipično Detonijevsko poigravanje nizanjem svojevrsnih stilskih vježbi. One pritom nisu tek postmodernističko kolažiranje (uostalom, Detoni je tako počeo skladati i prije pojave postmoderne), nego istodobna posveta tradiciji i ironijski odmak od nje. Primjerice, odsjek Koral u Noći između srijede i petka mogli bismo jednako legitimno doživjeti i kao po- Aljoša Jurinić svetu (i) Detonijevu učitelju Stjepanu Šule- i Dubravko ku, ali i kao njegovu ironizaciju. Detoni BROJ 187, LISTOPAD 2014. Koncertna dvorana Lisinski, 10. i 11. travnja 2014. u sklopu Tjedna glazbe za mlade U Aljoši Juriniću i Cantus Ansamblu, kojim je ravnao Darijan Ivezić, Detoni je pronašao idealne interprete. Kratka, ali monumentalna partitura moćno je zazvučala u zvukovnom nadmetanju simfoniziranog ansambla i izrazito zahtjevne solističke dionice, iako akustika samoborske franjevačke crkve možda i nije pružila posve idealan okvir za to djelo. No to je samo još jedan razlog da prva izvedba Noći između srijede i petka ne bude i posljednja. Pobjednici prošlogodišnjeg Livadića: Aljoša Jurinić i Ivan Mučić 23 P Mađarski ansambl Szabad Hangok Koncerti su upriličeni u atrijima Muzeja Mimara, Muzeja za umjetnost i obrt, u Preporodnoj dvorani te u crkvi sv. Marka J Piše: Nina Šala edinstvene su prilike kad zagrebačka publika ima priliku uživati u zborskom muziciranju, posebice u onima suvremenog predznaka. S prvim danima jeseni, kad većina glazbenih institucija u Zagrebu počinje s novim koncertnim sezonama, u gradu je pokrenut novi festival posvećen isključivo suvremenoj zborskoj glazbi. Težnja za stvaranjem Prvi Festival suvremene zborske glazbe u Zagrebu održavao se od 25. do 27. rujna 2014. u atrijima Muzeja Mimara te Muzeja za umjetnost i obrt, potom u Preporodnoj dvorani te u crkvi sv. Marka. Uz domaće zborske snage, međunarodnu okosnicu činili su ansambli iz ovogodišnje partnerske zemlje, Mađarske, koja nije slučajno odabrana. Upravo je tradicija i kvalite- ta mađarskog zborskog pjevanja svjetski poznata pa je bila izvrstan odabir za približavanje suvremenog zborskog zvuka zagrebačkoj publici. Pokretač i umjetnički voditelj Festivala, skladatelj Tibor Szirovicza smatra da umjetnička suvremena zborska glazba nije dovoljno zastupljena u koncertnim programima. Težnja za stvaranjem, promicanjem najnovijih djelâ te skladatelja koji gaje zborski glazbeni izričaj, dovela ga je do ideje o stvaranju takve vrste festivala. Na otvaranju, Sirovicza je najavio da će se Festival održavati bijenalno, svake parne godine, dok će festivalski tim u neparnoj godini raditi na objavljivanju notnih izdanja i audiozapisa izvedenih djelâ. Večer novih djelâ U tri festivalska dana na četiri koncerta sudjelovalo je stotinjak izvođača okupljenih u šest vokalnih ansambala: Antiphonus, Szabad Hangok, Cappella Odak, Cappella Zinka, Zagrebački dječaci te Ars Nova. Prva večer gotovo je potpuno bila posvećena zborskim djelima hrvatskih skladatelja. (Niz je prekinut skladbom Arva Pärta Da pacem Domine.) Okvir koncerta činila su djela sakralne tematike, dok je središnji dio bio posvećen svjetovnijim sadržajima. Program je otvorio Oče naš Krešimira Seletkovića, skladba s izrazitim folklornim melosom Istre i Kvarnera u kojoj prevladava polifona masa ljudskih zvukova, koja dopušta da se opjevani djelići teksta molitve povremeno odmetnu i iskoče iz zvučnog bloka. Uslijedio je blok praizvedbi, od kojih je prva bila Iucunda lux Ivana Josipa Skendera. Skladatelja je nadahnuo tekst grčkog himna Phos hilaron, koji datira s kraja 3., odnosno početka 4. stoljeća poslije Krista. Zvuk zbora, prema Skenderovoj zamisli, dočarava »paljenje« svjetala u tamnom prostoru, ostvarivanje postupnog prosvjetljenja, ushita i, naposljetku, duševnog mira. Skladatelj »paljenje« glazbenih svjetala postiže postupnim protupomacima (Ushit) koji dovode najprije do arhaične akordike (Prosvjetljenje) prepune šupljine, a potom i do bogatstva zvuka, ispunjenog clusterima (pronalazak »duševnog mira«). Priča bez riječi Iz sličnog izvora krenula je i Sanda Majurec u svojoj novoj skladbi Quoniam angelis, no ona je svoju tekstovnu inspiraciju našla u Psalmu 90, a onu glazbenu u gregorijanskom koralu. Novim djelom željela je uspostaviti sintezu starih i novih skladateljskih načela, a značenjem spomenutog psalma poigrala se fragmentirajući tekst među dionicama. Posljednje djelo u bloku praizvedbi bilo je posve drukčije od prethodnih, sasvim drukčijeg polazišta. Zlatko Tanodi u djelu Story without words polazi od premise da zvučna slika zamjenjuje tisuću riječi te da je moguće ispričati glazbenu priču bez upotrebe riječi. Glazbenu priču gradi igranjem »poznatim« zvukovima, primjerice mumljanjem ili imitiranjem zvukova koji imaju prizvuk didžeridua i suprotstavlja ih glazbenim konstruk- cijama koje nalaze uporište u zvuku samom. Nakon praizvedbi nastalih na incijativu Festivala, uslijedile su skladbe Zapisi o vremenu Sanje Drakulić, Intimni madrigali Željka Brkanovića, Bitinada Massima Brajkovića te Hommage à Heinrich Schütz Milka Kelemena. Šećer na kraju Druga koncertna večer uvela nas je u program posvećen pretežito mađarskim skladateljima, i to u izvedbi ansambla Szabad Hangok, sastavljenog od glazbenika i nadarenih amatera, uz ravnanje dirigentice Laure Antal. Uz suvremene i antologijske skladbe mađarskih skladatelja, na program je bilo uvršteno i djelo Nuits Iannisa Xenakisa. Za jutarnji dio programa trećeg, i posljednjeg, koncertnog dana bila su određena dva događaja — skladateljski forum, na kojemu su uz gosta Festivala i skladatelja Györgya Orbána trebali sudjelovati i skladatelji (Tanodi, Majurec, Skender, Čop) čija su djela nastala po narudžbi Festivala, te predavanje Katalin Kiss. Nažalost, zbog osobnih razloga György Orbán nije bio u mogućnosti doći u Zagreb pa je forum bio otkazan, a tek je malobrojna publika pratila vrlo zanimljivo predavanje o suvremenom zborskom stvaralaštvu i izvodilaštvu. Večer posljednjeg dana Festivala počela je trima ansamblima koje predvodi dirigentica Jasenka Ostojić — Cappellama Odak i Zinka te Zagrebačkim dječacima. Raznovrsni glazbeni program, upotpunjen britanskim, skandinavskim te mađarskim skladateljima, donio je i djelâ hrvatskih skladatelja (Sunko, Ostojić, Bobić), od kojih treba istaknuti novo djelo Viktorije Čop Mur–bur, nastalo prema istoimenoj dječjoj brojalici. Autorica se, uglazbljujući poznatu brojalicu, poigrala ritmikom riječi, a fragmentiranjem i premještanjem postojećeg poretka teksta stvorila je vlastiti Mur–bur. Na posljednjem koncertu pred zagrebačkom publikom nastupio je vokalni ansambl Ars Nova, uz umjetničku voditeljicu i dirigenticu Katalin Kiss. Osim djela mađarskih skladatelja (G. Ligeti, M. Csemiczky, G. Orbán, B. Bartók, Z. Kodály, G. Selmeczi), svoj glazbeni pozdrav Zagrebu otvorili su djelom Cantate Domine op. 36 Brune Vlaheka te suvremenim djelima inspiriranim zapisima anonimnog zagrebačkog redovnika iz 18. stoljeća, od kojih treba istaknuti Zagreb unision, djelo koje je György Orbán posvetio Festivalu. Nadajmo se da će ovaj Festival doživjeti još mnoge pozdrave i drugih međunarodnih vokalnih ansambala u godinama koje dolaze, ali i da će suvremeno zborsko stvaralaštvo biti zastupljenije u redovitim koncertnim događanjima. Prvi festival suvremene zborske glazbe, 25. — 27. rujna 2014. u Zagrebu Nikša Njirić u jesenskom ozračju Od ove godine ansambl je svoj standardni koncertni prostor Hrvatskog glazbenog zavoda zamijenio podijem u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva Pozdrav Zagrebu 24 Koncert Jesen Gudačkog kvarteta Rucner, 14. listopada 2014. U Piše: Bojana Plećaš Kalebota gusti listopadski koncertni raspored, u kojem ljubitelji klasične glazbe doista imaju izbora napretek, uz atraktivni Zagreb kom, 9. Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe, svježe osmišljenu Samoborsku glazbenu jesen i mnogo koncerata iz tek započetih redovitih orkestralnih i komornih ciklusa, utkao se i jesenski koncert Gudačkog kvarteta Rucner. Već dvanaest godina violist Dragan Rucner i violončelistica Snježana Rucner, s kojima posljednjih sezona sviraju violinistice Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, održavaju svoj ciklus Četiri godišnja doba koji se proljetos iz dugogodišnjeg koncertnog prostora Kvarteta, Hrvatskog glazbenog zavoda, preselio u Veliku čitaonicu Hrvatskog državnog arhiva. Elegantno ozračje novog koncertnog prostora udahnulo je i novu energiju članovima Kvarteta koji su ipak zadržali provjerenu programsku okosnicu, u kojoj osobitu pozornost pridaju skladateljskim obljetnicama, promiču i potiču hrvatsko glazbeno stvaralaštvo te ugošćuju različite profile glazbenika, među kojima uz već etablirane, nerijetko daju priliku i mlađima, pred kojima je svijetla budućnost. formalnu strukturu. Prema riječima samog skladatelja, četiri dinamički i ritmički kontrastne teme nastupaju jedna za drugom u pojedinim dionicama kvarteta, a svaka donosi po jednu varijaciju koju ravnopravno iznose svi glazbenici. Teme se potom javljaju u početnom obliku, ali unatrag, od violončela prema violini. Nakon zajedničkog muziciranja svih članova kvarteta, violina postupno ostaje sama i skladbu privodi kraju u istom ozračju u kojem ju je i počela. Izvedbi novoga djela Nikše Njirića, čija su djela relativno često na njihovu repertoaru, Ivana Penić Defar, Ana Paula Knapić Franković te Dragan i Snježana Rucner, pristupili su usredotočeno, oprezno gradeći glazbeni sadržaj. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Spoj hrvatske i mađarske suvremene zborske umjetnosti okretač i umjetnički voditelj Festivala, skladatelj Tibor Szirovicza smatra da umjetnička suvremena zborska glazba nije dovoljno zastupljena u koncertnim programima Gost na flauti Ugodnu ranojesensku večer uz Gudački kvartet Rucner, 14. listopada 2014., oplemenio je nastup gosta večeri, vrsnog i svestranog flautista Danija Bošnjaka, koji je i sam posvećen promicanju hrvatske glazbe. Ovaj put, međutim, tog smo iznimno muzikalnog glazbenika mogli čuti u svježim i nadahnutim izvedbama Kvarteta za flautu i gudački trio, KV 285 Wolfganga Amadeusa Mozarta i Petog kvinteta za flautu i gudački kvartet Luigija Boccherinija, u kojima su se članovi Gudačkog kvarteta Rucner pokazali kao nenametljivi suradnici. Osobitu pozornost glazbenici iz Kvarteta od samih početaka djelovanja pridaju praizvedbama djela hrvatskih autora, pa je tako i jesenski koncert otvorila praizvedba skladbe Nikše Njirića, Teme — Varijacije — Teme za gudački kvartet koju je skladao 2014. godine. Razrada forme Sam naslov toga dopadljivog ostvarenja autora bogatog i na tradicionalnim temeljima izraslog skladateljskog opusa, poteklog iz klase Krste Odaka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ukazuje na njegovu Kvartet Rucner i Dani Bošnjak N jirić je omiljeni skladatelj Kvarteta Rucner, od kojega njegovih članovi često naručuju nova djela Uz praizvedbu skladbe Nikše Njirića i gostovanje flautista Danija Bošnjaka, Gudački kvartet Rucner koncert je posvetio i obilježavanju 100. godišnjice rođenja Stjepana Šuleka, predano pristupivši izvedbi njegova Trećeg gudačkog kvarteta iz ciklusa Moje djetinjstvo, koji čini pet gudačkih kvarteta nastalih pred sam kraj skladateljeva života, s posvetom roditeljima i sestrama; shodno tome, taj je gudački kvartet umnogome različit od dotadašnjih ostvaraja. 25 Nove praizvedbe Alfija Kabilja 49. Festival kajkavskih popevki, 12. — 13. rujna 2014. u Krapini Kušlec za buđenje I Treća je praizvedba Kabiljeva djela bila u lipnju u Pazinu. Gitarist Viktor Vidović prvi put je izveo Suitu za Idu i Aleksandra (posvećeno slavnom gitaristu Alexandru Lagoyi) koju upravo snima za Croatia Records. Alfi Kabiljo, Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek 26 U kolovozu su u Puli kornist Hrvoje Pintarić i pijanistica Tamara Jurkić–Sviben praizveli Kabiljevo Kasno jutro, a na Osorskim glazbenim večerima, na prevlaci između Cresa i Lošinja, 19. kolovoza slavni bas–bariton Giorgio Surian i riječki pianist Filip Fak praizveli su ciklus pjesama Balogijada na stihove pjesnika Zvonimira Baloga, o čemu više čitamo u osvrtu praizvedbi s tog nacionalnog festivala na otoku. Tijekom ljeta skupina je pjevača iz Opere HNK–a Ivana pl. Zajca u Rijeci izvela arije iz opere Casanova u Istri, dok je skladatelj posljednju praizvedbu u ovom bloku imao u jednom drukčijem izričaju: na ovogodišnjem Krapinskom festivalu sudjelovao je pjesmom Baš me briga, nek je zima u izvedbi Ivana Mikulića i Festivalskog orkestra pod ravnanjem maestra Siniše Leopolda. (J. H.) Uspavana krapinska ljepotica dobila je kušlec za buđenje, a na svim ljubiteljima je da je ljubavlju probude i vrate joj stari sjaj Zoran Ščekić i Siniša Leopold pred Tamburaškim orkestrom HRT-a Tamburaški i Jazz orkestar HRT–a 12. listopada 2014. u Studiju Bajsić HRT–a praizveli skladbu Igra, nebo i jabuke Zorana Šćekića Glazba koja miriše na slavonske jabuke Nestandardni spoj tamburaša i džezista na prvom ovosezonskom koncertu ciklusa U ozračju tambure D Piše: Davor Hrvoj ugotrajnim pljeskom 12. listopada u dupkom ispunjenom Studiju Bajsić HRT–a publika je izrazila oduševljenje glazbom Zorana Šćekića u izvedbi Tamburaškog i Jazz orkestra HRT–a pod ravnanjem Siniše Leopolda. Naime, na tom prvom ovosezonskom koncertu Tamburaškog orkestra HRT–a iz ciklusa U ozračju tambure, spomenuti su orkestri praizveli Šćekićevu skladbu Igra, nebo i jabuke. To je djelo nastalo iz autorove potrebe da svoj suvremeni glazbeni jezik, onaj koji korespondira s urbanom glazbenom estetikom, koji se razvija u spoju jazza i suvremene klasične glazbe, obogati glazbenom tradicijom rodne Slavonije, one koja mu je u krv ubrizgana rođenjem i odrastanjem. Naime, Šćekić je rodom iz Đakova. Izvedbi spomenute skladbe prethodile su dobro poznate tradicijske skladbe Baranjski plesovi, Baranjski biseri i Jabučice (Baranjski narodni ples) u aranžmanima Siniše Leopolda, Zlatka Potočnika i Željka Bradića, koje je razigrano i uvjerljivo odsvirao Tamburaški orkestar HRT–a. Glazba za budući film Na trenutke se glazba doimala poput filmske, iako još nije pala ni prva klapa, iako još nije napisan scenarij. Zašto ne obrnutim slijedom? Naime, Šćekićeva je glazba nadahnjujuća i stječe se snažan dojam da bi mogla poslužiti kao predložak za stvaranje filmskog djela. Svojom maštovitošću Šćekić izaziva slušatelje na angažirano praćenje izvedbe djela, na vizualizaciju, stvaranje slika — svojom se glazbom šulja, donosi ugođaj napetosti, tajanstvenosti i iščekivanja, a promjenama tempa i dinamike te kontrastima donosi dramatiku svojstvenu mediju filma. Motivi narodnih pjesama kao što su Šokačko kolo i Jabučice, ili tek njihovi nagovještaji, neprestano su bili prisutni kao lajtmotiv; prepoznatljivi su, ali autor ne dopušta da se razviju do kraja, da se jave u potpunom obliku, čime stvara osjećaj neizvjesnosti i pobuđuje znatiželju. Taj dojam ostvaruje i tek povre- menim i krnjim dopuštanjima solistima Jazz orkestra da se razmašu u improvizacijama uz ritam–sekciju, neočekivano ih prekidajući u solističkom zanosu, čime se ograđuje od konvencija orkestralnog jazza. Njegova je glazba bogata bojama, što postiže spajanjem raznih sekcija i glazbala. Pridruženi flautisti Šćekić sukobljava karaktere dvaju orkestara i pridruženih flautista, Danija Bošnjaka i Raše Vizek, stavlja ih u situaciju sugovornika. Ponekad veliku formaciju razbija na frakcije, potičući dijaloge pojedinih sekcija, međuigre različitih glazbala koja rijetko komuniciraju zajedno, istodobno. Bilo je to ekstravagantno, ali uspješno otvaranje ciklusa U ozračju tambure Tamburaškog orkestra HRT– a. U izvedbama sjajnih glazbenika Šćekićeva je suvremena glazba »mirisala« na slavonske jabuke, »igre« nije manjkalo, a nebo? Prema dosad prikazanom, prema fantaziji koju iskazuje u stvaranju glazbe, možemo zaključiti da mu je samo nebo granica. zagrljaju bogatih događanja Tjedna kajkavske kulture u Krapini u rujnu ove godine, Festival kajkavskih popevki održan je četrdeset deveti put. Nakon gotovo pola stoljeća, i ove smo godine pratili nastojanja poznatih i nepoznatih skladatelja, pjesnika, aranžera, izvođača i dirigenata koji su pokušali dočarati svijet »skladbi temeljenih na glazbenim, jezičnim i ugođajnim posebnostima krajeva u kojima se govori kajkavski«, kako se ističe u natječaju. Mihaljinčeve pjesme U prvoj se večeri, održanoj u petak, 12. rujna, naslova Popevke za navek izvedbom pjesama u čijem je oblikovanju i/ ili promociji sudjelovao Stjepan Mihaljinec, odala počast njegovu nesebičnom radu u ovoj manifestaciji koju je i osnovao s grupicom istomišljenika davne 1965. godine te pomno pratio njezin razvoj svih ovih godina. Njegove su bilješke uz velike obljetnice rijetko blago koje svjedoče o vremenu i sigurno će mnogima nedostajati njegove riječi sljedeće godine, na još jednoj, sada uistinu velikoj proslavi. Ali rad maestra Mihaljinca je neizbrisiv, i na prošlim Popevkama je prepoznatljiva njegova znalačka ruka umjetničkog ravnatelja koji nije odustajao od ostvarenja zabilježenog u natječaju prvog festivala, prema kojemu je »svrha festivala nastavljanje bogate tradicije kajkavske popevke, njegujući živu riječ i melos krajeva u kojima se govori kajkavski«. Kajkavske inspiracije Iako se danas od nekih ideala, čini se, pomalo odustalo, kajkavska je riječ i dalje ključna, a tematika negdašnjeg, ali i današnjeg života kajkavaca neiscrpno je vrelo mnogim pjesnicima. Te su kajkavske stihove i ove godine za Večer novih skladbi, u subotu 14. rujna, inspirirale skladatelje Sinišu Doronjgu, Viktora Crneka, Ivicu Pepelka, Božu Potočnika, Hrvoja Hegedušića, Alfija Kabilja, Sinišu Leopolda, Željena Klašterku, Tonija Eterovića..., kojima se svojim radovima ravnopravno pridružuju i mlađi skladatelji već udomaćeni na ovom festivalu: Luka Udjbinac, Mateja Bunčić, Nenad Kukovačec, Max Hozić te Andreja Vidović, Lea Dekleva, Natko Gaberc, Krešimir Delimar, Tomislav Radić, Ladislav Radek, Goran Šafranek i Antun Tomislav Šaban. To je šaroliko društvo skladatelja uz boje aranžera publici podarilo pjesme različitih stilova i zvukova, što je jedna posjetiteljica na izlazu iz dvorane sumirala kao: »Koji jukebox!« Prepoznatljivi mirisi Pa ipak, i u toj šumi različitosti, istaknulo se nekoliko ideja i interpretacija koje su obilježile večer. Pjesma koja se skladateljski istaknula je svakako Denes vam zgine gdo živi pošteno Antuna Tomislava Šabana, na stihove Vesne Lepen Vidrač, koja je podsjetila na neka davna vremena kad se pomno razmišljalo o odabiru zvuka uz pjesničke motive, stvarajući gotovo vizualne slike. Na trenutak nas je u kazališni svijet premjestila i Baš me briga, nek je zima, pjesma koju potpisuju Alfi Kabiljo i Slavica Sarkotić, koja je na pozornicu festivalske dvorane vratila i duh mjuzikla. Te su nas skladbe, poput prepoznatljivog domaćeg mirisa pomalo vratile u prošlost. Istu onu koju krasi i uspješna suradnja Festivala i Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, angažiranjem glumaca koji vješto svoj zanat spajaju s pjevanjem te poput Adama Končića u šansonjerskoj pjesmi Špancir čez vreme Hrvoja Hegedušića na stihove Stjepana Đukića Pište dokazuju važnost dobre dikcije i vladanja scenom. Još jedan pjevač iz istog kazališta, Ervin Baučić, na neponovljiv je način izveo pjesmu Staro poštenje Krešimira Delimara i Ivana Vukića, pokazavši kako se izvodi rock u nošnji, dok je debitant festivala Željko Krušlin Kruška u smirenoj i odmjerenoj interpretaciji podsjetio na negdašnje izvedbe Drage Diklića, a poseban je štih pjesmi Već zdavna sem štel Nade i Željena Klašterke dala prepoznatljiva ruka aranžera Luke Udjbinca i sudjelovanje Tomislava Golubana u nadahnutoj interpretaciji na usnoj harmonici. Uz iskusne festivalske aranžere i njihove prepoznatljive zahvate, istaknuo se rad već spomenutog Luke Udjbinca te Dubravka Palanovića, koji se trudio uhvatiti atmosferu stihova i melodija te je odlično rasporedio orkestrom. Premda su zarazni refreni poput radekizma Žganica, prasica, ja bum te pil (Ladislav Radek i Goran Šafarić) ili Pijmo, pijmo zdravicu (Toni Eterović, Marijan Javurek) pisani za široku publiku, prema reakciji publike u dvorani reklo bi se da je ipak Ivica Pepelko, primjenjujući svoj iskušani recept, pri čemu ništa ne prepušta slučajnosti pa sam piše stihove, glazbu i sam interpretira pjesmu, pogodio ono što se masama sviđa. Vrijeme će pokazati I mogle bi se tako ispisati stranice, analizirajući interpretacije te skladateljske i aranžerske postupke, ali samo vrijeme će pokazati koje će pjesme publika s ovog festivala prihvatiti i plasi- I ako se danas od nekih ideala, čini se, pomalo odustalo, kajkavska je riječ i dalje ključna, a tematika negdašnjeg, ali i današnjeg života kajkavaca neiscrpno je vrelo mnogim pjesnicima BROJ 187, LISTOPAD 2014. U Piše: dr. sc. Irena Miholić Dinko Bazulić BROJ 187, LISTOPAD 2014. proteklih je mjeseci naš aktivni član društva Alfi Kabiljo nizao uspješnice, uglavnom na području praizvedbi novih djela tzv. ozbiljne glazbe. Već smo na stranicama naših novina pisali da je u lipnju Zagrebački ansambl flauta na gostovanju u Sevilli (Španjolska) praizveo njegovu suitu za deset flauta Annunaki, a hrvatska je izvedba bila rezervirana za posljednji sezonski koncert ansambla u Salonu Očić. Istodobno se pripremao još jedan njegov iskorak na španjolski teritorij pa je potkraj lipnja na Dan državnosti Republike Hrvatske (25. lipnja) u Madridu klavirski duo D&B, koji čine vrsni pijanisti Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek, četveroručno praizveo skladateljevu Kazališnu suitu, koja se sastoji od transkripcija iz mjuzikala Kralj je gol i Car Franjo Josip u Zagrebu te opere Casanova u Istri. Nakon ljeta, duo je djelo predstavio i hrvatskoj publici na svojem cjelovečernjem koncertu u dvorani Muzeja Mimara na Europski dan židovske kulture 14. rujna. Tom su prigodom izveli i Party za dva klavira istog autora. rati jednom u večer Popevki za navek. Naravno da tako dugovječan festival prate i manje nespretnosti poput ispisanog teksta na dlanovima interpreta, pogrešno odjenutih nošnji ili pak zanemarivanje ovog dijela tradicije festivala, pa sve do izleta u nerazumljivu plesnu interpretaciju teksta. Sve su to dijelovi puta prema naprijed, kako bi se publici sljedeće godine ponudio još bolji, još gledaniji i slušaniji festival. A da zanimanje za taj festival ne prestaje ni nakon gotovo pedeset godina, svjedoči prepuna festivalska dvorana, mnoga pokroviteljstva i uvaženi gosti koji su pratili izvođenje Novih skladbi te hvalevrijedna inicijativa izravnog prijenosa festivala na Drugom programu Hrvatskoga radija te Drugom programu Hrvatske televizije. Stoga bismo mogli zaključiti da je uspavana krapinska ljepotica dobila kušlec za buđenje, a na svim ljubiteljima je da je ljubavlju probude i vrate joj stari sjaj! 27 Na ponos autora, izvođača i publike Zapažena uloga Hrvatskog društva skladatelja kao partnera priredbe 54. Piše: Josip Radić Splitski festival uspješno je zaključen u nedjelju, 6. srpnja 2014. na splitskim Prokurativama, ove godine uz zapaženu ulogu Hrvatskog društva skladatelja kao partnera priredbe. Prije svega, u ime HDS–a u stručnom ocjenjivačkom sudu ove je godine sjedio Zrinko Tutić. On je svojim umjetničkim autoritetom utjecao na estetsku vrijednost Festivala koja je ove godine zaista bila na iznimnoj razini. Novi koncertni serijal u sklopu Splitskog ljeta posvećen splitskim skladateljima Autori čine Split lipšim Koncerte su zajednički organizirali Hrvatsko društvo skladatelja, stručna služba ZAMP te Turistička zajednica Grada Splita Svjetski izgled Drukčiji razmještaj pozornice i dizajn, videoprojekcije, rasvjeta te prateći sastav pod ravnanjem Joška Banova bili su dovoljan povod da se publika i struka slože kako Splitski festival opet izgleda svjetski, kao u danima svoje najveće popularnosti. Ovogodišnje su pjesme, također, dale naznaku da se Festival razvija u smjeru vlastitog profiliranja kao relevantne platforme za promociju i emitiranje radijskih singlova bliskih mediteranskom zvuku. BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. 54. Splitski festival, 2. — 6. srpnja 2014., Prokurative, Split Neuobičajeno u odnosu na prošla izdanja, ovogodišnju su manifestaciju otvorili Oliver Dragojević i Stjepan Hauser intimnim koncertom na Prokurativama u srijedu, 2. srpnja. Splićani i njihovi gosti imali su priliku svjedočiti programu kakav je već vidjela publika londonskog Royal Albert Halla, njujorškog Carnegie Halla i pariške Olympije. Pred rasprodanim gledalištem, Oliver i Stjepan su, uz malu pomoć čelista Luke Šulića kao posebnog gosta, osim novih pjesama Porinom ovjenčanog albuma Tišina mora, izveli i najveće hitove iz gotovo polustoljetne karijere dalmatinskog The Voicea, ali u nešto drugačijim, prigušenijim verzijama. Moderna čitanja Petak, 4. srpnja, bio je rezerviran za pROCKurative, večer koju je ravnatelj Festivala Tomislav Mrduljaš opisao kao »spoj tradicije i modernog zvuka Splitskog festivala namijenjen mladoj publici«. Dvanaest mladih bendova uz svoje originalne pjesme izvelo je i dvanaest »klasičnih« skladbi iz povijesti Splitskog festivala, a kao favoriti mnogobrojne publike nametnuli su se Silente i njihova verzija Ništa nova, Radio Luksemburg s modernim čitanjem Dugog, toplog ljeta grupe Đavoli iz 1989. te sastav Repassage i šibenski veseljaci iz benda Ti Ritu Piri Pip. H rvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu autoru za najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjeg Festivala, a riječ je o pjesmi Nima šoldi, e pa ča! koju su napisali Rajko Dujmić i Nenad Ninčević, u izvedbi Ivane Kovač 28 Veliki finale održan je u nedjelju, također pred rasprodanim gledalištem splitskih Prokurativa, a nastupili su već dobro poznati gosti Festivala, uz povratak Petra Graše, ali i prvo gostovanje grupe Pavel predvođene »splitskim ditetom« Aljošom Šerićem. Upravo je on zaslužio nagradu za najbolji tekst pjesme Autentično osrednji, dok je interpretacija Damira Kedže za pjesmu autora Darka Bakića (arr. Nikša Bratoš) Da se more smiluje proglašena najboljom prema mišljenju žirija. Isti je žiri najboljom pjesmom proglasio Uvik isti Tončija i Vjekoslave Huljić (arr. P. Grašo/N. Bratoš) u izvedbi Petra Graše, dok se publika odlučila za 9 slova jedne riči Pere Kozomare i Roberta Pauletića (arr. Remi Kazinoti) posvećenu uspomeni na Vinka Cocu, koju su zajednički izveli Alen Nižetić, Vinkov brat Duje, Marko Škugor, klapa Čiovo te glumac Robert Kurbaša. Žiri je nagradio Tomislava Bralića i klapu Intrade te suradnju grupa Šejn i Libar, dok je publika drugu i treću nagradu dodijelila Petru Graši te klapi Rišpet za pjesmu Ne more vrime Pere Kozomare i Roberta Prilepića. Za najbolji aranžman nagrađen je Joško Banov za pjesmu Navika u izvedbi Zorice Kondže. Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu autoru za najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjeg Festivala, a riječ je o pjesmi Nima šoldi, e pa ča! koju su napisali Rajko Dujmić i Nenad Ninčević, u izvedbi Ivane Kovač. Direktor Festivala, Tomislav Mrduljaš, zadovoljan je ovogodišnjim izdanjem i novotarijama predstavljenim na Prokurativama te se nada kako će dogodine, uz pomoć Hrvatskog društva skladatelja, Splitski festival biti još kvalitetniji, na ponos autora, izvođača i publike. S Piše: Josip Radić plitska Pjaca ovog je ljeta ugostila jedinstven koncertni serijal Autori čine Split lipšim. Riječ je o nastavku nacionalne kampanje Autori čine svijet ljepšim kojom se u fokus stavlja autor, autorstvo i poštovanje autorskih prava, a ponoćni koncerti u Splitu na najbolji su način proslavili i potvrdili moto kampanje. Koncerte su zajednički organizirali Hrvatsko društvo skladatelja, stručna služba ZAMP te Turistička zajednica Grada Splita, a Marijan Ban, Tedi Spalato i grupe Pavel i Libar svojim su akustičnim nastupima razveselili i rasplesali brojne Splićane i njihove goste. Niz nastupa otvorio je Marijan Ban u pratnji svojih vjernih Diktatora koji su brojnim hitovima iz vremena Daleke obale, ali i iz Banova solo opusa, više od dva sata zabavljali okupljeno mnoštvo na splitskom trgu. Redale su se tako Dok galebovi vrebaju, Škatula za sne, Marica, Mrlje, U autobusu, Ruzinavi brod i mnoge druge, a Ban je duhovitim dosjetkama i najavama pokazao i zavidni komičarski talent. Posebna poslastica bilo je spontano gostovanje Jadrana Vuškovića, originalnog člana Daleke obale; Jadran je, naime, koncert namjeravao odslušati u publici, no Ban ga je primijetio i pozvao da mu se pri- druži na pozornici. Hrepa i Zoki, preostali članovi originalne postave, nažalost, te večeri nisu bili u prolazu. Tedijeve uspješnice Drugi koncert održao je Tedi Spalato uz spartansku postavu (gitaristi Dado Rakić i Ilija Utrobičić te Matko Petrić na udaraljkama). Od otvaranja s modernim »čitanjem« Runjićeva i Duplančićeva Picaferaja, preko omiljenih Tedijevih uspješnica — Lipote gladan, ljubavi žedan, More snova ili Moje izgubljeno blago, plela se fina mreža glazbe i dobre atmosfere u koju su se lovili svi slučajni (po)noćni prolaznici po splitskom Narodnom trgu i pridruživali se zajedničkom zboru. Turiste je Tedi osvojio Claptonovom Tears in Heaven, publika je uz iskonsku lamentaciju Dalmatino, povišću pritrujena Ljube Stipišića Delmate proživjela još jednu neodoljivo emotivnu izvedbu, a blues verzija Metikoševa i Krajačeva klasika Dok razmišljam o nama bila je slatko–gorki kraj večeri. Prvi dan kolovoza bio je rezerviran za nastup zagrebačke grupe Pavel koju predvode »splitska dica«, Aljoša Šerić i Antonia Matković. Na svojem prvom nastupu u Splitu već su prvim taktovima kupili lokalnu publiku koja očito ima novi omiljeni bend »s one strane Svetog Roka«. Osim novih pjesama predstavljenih na nedavno održanim festivalima, Zagrebačkom (Čuvaj me) i Splitskom (Autentično osrednji), bend je odsvirao i ostale pjesme iz svoje akustične pjesmarice poput Zbog tebe, Morska, Nedjelja popodne, Život je fer i sve je predivno i druge. Aljošine i Antonijine vokale pratilo je čak šest instrumentalista virtuoza, a posebno su bili dojmljivi solo nastupi Stipe Mađora na trubi i Deana Melkija na violini. Dobar potez Čast da zatvori manifestaciju Autori čine Split lipšim pripala je splitskoj grupi Libar. Ta mnogočlana glazbena posada na Pjaci je predstavila svoje nove članove, ali i nove pjesme s kojima nastupaju na domaćim festivalima popularne glazbe. Već provjereni favoriti poput Kapi i Dite izmamili su osmijeh brojnoj publici, dok su standardne obrade iz repertoara rasplesale turiste s raznih dijelova globusa. »Kampanja se pokazala kao dobar potez tumačenja važnosti autorskih prava široj publici. Drago nam je biti dio te priče u kojoj se traži način održivosti egzistencije glazbenika, slikara, kipara i ostalih umjetnika koji unose malo boje u naš svakodnevni ritam«, ispričao nam je Siniša Jakelić, autor i pjevač Libra. Ponoćni koncerti potpuno su ispunili svrhu, a uz sve ostalo, pomogli su i afirmiranju Pjace kao relevantnog koncertnog prostora u gradu pod Marjanom. Dok čekamo sljedeće izdanje ponoć- nih koncerata, ove jeseni kampanja će se preseliti u internetske sfere; znajući da se gotovo 99% sve glazbe na internetu koristi ilegalno, HDS ZAMP planira edukaciju opće javnosti o korištenju le- Pavel na Pjaci galnih online glazbenih servisa, a osobito edukaciju osnovnoškolskih i srednjoškolskih uzrasta. R iječ je o nastavku nacionalne kampanje Autori čine svijet ljepšim Ban na Pjaci 29 HYPO EVENT Centru u Zagrebu 27. lipnja 2014. saznali smo tko su dobitnici u 49 kategorija za ovogodišnji, 21. Porin. No počnimo redom. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Sudeći prema broju ovogodišnjih prijava (1434), ovu bismo godinu mogli okarakterizirati kao diskografski vrlo uspješnu, ali kad se govori o Porinu i nominacijama, svakako treba spomenuti skladatelje i tekstopisce, sve te velike kreativce, stvaratelje hitova koje izvođači, svatko na sebi svojstven način, prezentiraju publici. Vjerujemo da su već i nominacije autorima, koliko god da su na glazbenoj sceni, sigurno još jedan dobar »vjetar u leđa« i poticaj za daljnji rad i predstavljanje svojih djela, a onima koji su već vlasnici pokojeg kipića, to je još jedan dokaz kako ono što rade zaista rade kvalitetno te da ih struka i kolege cijene. Oliverov trijumf Što nam je donijela 21. dodjela hrvatske diskografske nagrade Porin A Porina su dobili... Novim vlasnicima kipića to je dokaz kako ono što rade zaista rade kvalitetno te da ih struka i kolege cijene Svečani program počeo je nešto malo nakon 21 sat na HTV 2, a publiku i gledatelje kroz svečani dio programa 21. Porina vodio je simpatični voditeljski par Iva Visković i Marko Tolja. Tijekom cijele večeri izmjenjivali su se nastupi glazbenika, i to na dvije različite pozornice, pa su tako večer obilježile pjesme Psihomodo popa, Vokalista Salone, Markiza, Massima, Najboljih hrvatskih tamburaša, Vatre, Filipa Dizdara, Sare Renar, grupe Silente, Pipsa, Chipsa & Videoclipsa, Mejaša, Elementala i Pave- la. Iako nije mogao biti na dodjeli, Oliver Dragojević ponovno je trijumfirao i albumom Tišina mora osvojio četiri Porina, i to u kategoriji Album godine te za Najbolji pop–album, Najbolju produkciju i Najbolju snimku. Massimo je ovaj put svojoj kolekciji pridodao još tri Porina, i to za Pjesmu godine i Najbolju mušku vokalnu izvedbu (za pjesmu Suze nam stale na put), a njegove izvedbe dobile su Porina i u kategoriji Najbolji kompilacijski album. Itekako popularna kategorija je ona za Hit godine u kojoj je publika mogla glasati televotingom, SMS–om i preko web stranice te odlučila kako Porina želi vidjeti u rukama Marka Perkovića Thompsona za skladbu Samo je ljubav tajna dvaju svjetova. Veterani i debitanti Ni ove godine nimalo nije posustala i Radojka Šverko kojoj je pripao Porin za životno djelo i Porin za Najbolju žensku vokalnu izvedbu skladbe Dodirni mi srce. Osim Radojke Šverko, Porin za životno djelo dodijeljen je i Dubravku Majnariću, dugogodišnjem umjetničkom direktoru Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, uredniku i glazbenom piscu brojnih tema vezanih uz jazz i diskografiju. Među brojnim novim mladim i kvalitetnim glazbenicima koji su se istaknuli u prethodnoj godini slavio je Silente koji je u Dubrovnik odnio debitantski Porin za Novog izvođača godine, zaslužen skladbama s njihova prvijenca Lovac na čudesa. Porine u žanrovskim kategorijama dobili su postumno Vinko Coce za album Morska svi- tanja kao Najbolji album zabavne glazbe, Pips, Chips & Videoclips za album Walt koji je Najbolji album rock–glazbe, Vatra s albumom VT za Najbolji album alternativne glazbe, dok je Najbolji album klupske glazbe pripao Elementalu za album U redu je, na kojem su sudjelovali i kao izvođači i kao producenti. Dvostruki dobitnici Po dva Porina dobili su Psihomodo pop za pjesmu Donna (Najbolja izvedba grupe s vokalom, Najbolji videobroj), Majke za Najbolji koncertni album i videoprogram Majke u Tvornici, Vokalisti Salone za Najbolji klapski album i klapsku skladbu Testamentum. I ovaj je put dva Porina dobio Lado za Najbolju folklornu pjesmu i izvedbu, a toliko su ih dobili i Igor Geržina za Najbolji instrumentalni album One click world i Najbolju instrumentalnu izvedbu te Elvis Stanić za Najbolju produkciju i snimku na Oliverovu albumu. Dva Porina dodijeljena su i za album Blues for you — tribute to Buha koji je pobijedio u kategorijama Najbolji album blues glazbe i Najbolji album s raznim izvođačima. U okvirić: Sudeći prema broju ovogodišnjih prijava (1434), ovu bismo godinu mogli okarakterizirati kao diskografski vrlo uspješnu, ali kad se govori o Porinu i nominacijama, svakako treba spomenuti skladatelje i tekstopisce BROJ 187, LISTOPAD 2014. U Piše: Ivana Martinac Bend Quasarr i Josipa Lisac zaslužili su Porina za Najbolju vokalnu suradnju u skladbi Ljubav, dok su Najbolji hrvatski tamburaši pobijedili u kategoriji Najbolji album tamburaške glazbe. Aljoša Šerić i Tomislav Šušak dobili su Porina za Najbolji aranžman na singlu grupe Pavel Čuvaj me. Porin Classic 2014. I ove su godine nagrade u kategorijama klasične glazbe i jazza izdvojene u zasebnu večer Porin Classic. Priredba je također priređena u dvorani Hypo Event Centra uz ulančane interpretacije s nominiranih albuma na čak pet improviziranih pozornica koje su bitno smanjile prostor za publiku. Ali ionako je sve podređeno izravnom HTV–ovu prijenosu: na središnjem je muzicirao Simfonijski orkestar HRT–a, lijevo Jazz orkestar, desno gore Nives Tričković Sextet, a na pozadinskim scenama izmjenjivali su se orguljaš Pavao Mašić i Kvartet saksofona Papandopulo. Izdanja ansambala HRT–a osvojila su najviše nagrada: trostruki DVD projekt Osorska trilogija u nakladi Cantusa osvojio je dva Porina te je proglašen albumom godine i najbolje produciranim projektom u kategoriji; autorski album Stjepana Šuleka iste izdavačke kuće najboljim povijesnim/ tematsko–povijesnim albumom klasične glazbe, a Sedma simfonija s tog izdanja najboljom izvedbom. Još jednog Porina u svojoj karijeri osvojio je i tonmajstorski tandem Božidar Pandurić–Alan Šnajder za snimku albuma 100%Bach orguljaša Pavla Mašića i Ante Knešaureka (Croatia Records). Na žalost, voditelju priredbe (Miranu Kurspahiću) nitko nije objasnio da Porin u kategoriji najbolje skladbe mogu osvojiti i dvojica skladatelja, tako da je javnost bila zakinuta za vijest da je uz Silbanski tanac preminulog skladatelja Igora Kuljerića s albuma Kvarteta flauta 4 Syrinx, najbolja skladba i Nekoliko minijatura za kvartet saksofona mladog skladatelja Gordana Tudora koji je bio nazočan u dvorani jer je sa svojim ansamblom Papandopulo sudjelovao u glazbenom programu dodjele (oba izdanja potpisuje Croatia Records). Najbolji album jazz glazbe je HGM Plays the Music of Ivo Robić (Aquarius Records). Najbolju izvedbu u jazz kategoriji ostvaruje Ines Tričković Sextet (Gis Skalinada), a neobičan zvuk benda mogli smo doživjeti i uživo. Iznenađenje večeri bila je praizvedba stavka neizvedenog Klavirskog koncerta dobitnika Porina za životno djelo, skladatelja Željka Brkanovića, u kojoj se Simfoničarima i maestru Pavlu Dešpalju kao solist pridružio pijanist mlađe generacije Krešimir Starčević. (J. H.) 30 Voditeljski par ovogodišnjeg Porina najame je izmjenjivao s pjevanjem: Iva Visković i Marko Tolja 31 Silente! Intervju s frontmanom dubrovačkog benda koji je kao debitant zabljesnuo na dodjeli Porina Novi izvođač godine je Silente! Iako bend postoji od 2006., mogli bismo reći da je početak 2012. bio za njih prijelomni trenutak, i to kad objavljuju pjesmu Terca na tišinu. Piše: Ivana Martinac P Piše: Ivana Martinac onosni, ove su godine u Dubrovnik donijeli svoj prvi Porin, i to u kategoriji Novi izvođač godine, a mi smo bili vrlo znatiželjni i htjeli saznati kakvi su im doživljaji nakon Porina, ali i kakvi su im planovi za budućnost. Sve nam je to otkrio jedan od članova simpatične šestorke, Tibor Karamehmedović. Dobitnici ste Porina za novog izvođača godine, jeste li očekivali nagradu, kakvi su vam doživljaji s Porina? To je pitanje postavljeno svakome tko je išta napravio u životu i nisam siguran jesam li ikad čuo da je netko odgovorio: »Pa jesmo, radili smo naporno za to, i to već dugo vremena i mislimo da smo dobri u ovom što radimo i imamo samopouzdanja.« Pa eto, neka ja probijem led i kažem da smo očeki- 32 vali da ćemo dobiti potporu za svoj rad jer se stvarno trudimo do zadnjih granica. Ovo je naš život koji živimo, pokušavamo nešto napraviti i možda promijeniti nešto nabolje. Ali nemojmo govoriti o različitim stvarima, Porin nije borba gdje se glazbenici nalaze u nekoj arenici i onda se bore za nekakav kip koji je netko izmislio da iskaže počast staroj izreci »kruha i igara«. Govorimo o poticaju i priznanju, pa od tri izbora mora biti jedan, što ne znači da su ostali imalo lošiji, čak ni ti koji nisu nominirani. Ima zaista mnogo ljudi na ovom svijetu koji vole svoj posao i rade ga dobro, koji vole neku osobu i vole je dobro. Budući da nemaju svi mogućnost iskazati svoje mišljenje, ljudi su izmislili bendove da govore za njih, pa tako i mi pjevamo za skupinu istomišljenika koji osjećaju bol, tugu, sreću na isti način kao i mi. Sretnici koji svijetle Odakle inspiracija za pjesme? Inspiracija kao inspiracija, dođe i prođe. Porin je iza nas, ali i vaše sudjelovanje u novom projektu Hrvatskog društva skladatelja — Rockoff? Prijavilo se više od 160 bendova, a vi ste ušli u odabranih dvadeset... Što mislite o tom projektu ? Jako nam je drago vidjeti da se radi dobar posao i da se ide naprijed. Žiri je bio odličan i organizacija se potrudila da izađe u susret koliko god je to bilo moguće. Uvijek je lijepo biti dio dobre ideje i drago nam je vidjeti da se nama mlađima daje prilika. Ako mladi ne uzmu kontrolu, tko će? Pohvala za festival, samo je bilo pitanje tko će prvi pružiti takvu priliku, sad će i ostali... bar ćemo se boriti za to. Kakvom ste se pjesmom predstavili na Rockoffu? Odlučili smo dati jednu od najnovijih naših pjesama, zove se Kako misliš, iako smo u početku mislili da ćemo se odlučiti za jednu od starijih, koja nije ušla u izbor za prvi album. Nema velikog razloga, nego nam je tako bilo zabavnije. Sve su te pjesme dobre i svaka će dobiti mjesto u našem srcu, tako da što se nas tiče, mogli smo i metodu »eci–peci–pec«. Pjesmu smo prvi put odsvirali uživo 16. svibnja ove godine u Vintage industrial baru i uživali smo kao nikad! Nećemo odustati Znamo da neki od vas žive u Zagrebu, a neki u Dubrovniku. Kako uspijevate uskladiti sve obveze benda s obzirom na spomenutu dislociranost? Daljina je jedna od stvari protiv kojih se godinama borimo, a tek sam nedavno saznao da ljudi vježbaju zapravo u dobrim uvjetima i da postoje ljudi koji bi te možda i poduprli u tome što radiš. Naša priča uključuje udrugu mladih u Dubrovniku i jedan srušeni prostor koji će vlaga prepoloviti, samo je pitanje vremena. Do tada ćemo se boriti dok god ti instrumenti izdrže u tom prostoru, na njima je teži dio posla, od nas zahtijeva samo volju. Nadamo se da će nam uskoro netko reći da vrijedimo njegova prostora i vremena te nam dati priliku da vježbamo i zapravo klešemo ovaj zanat kako on zaslužuje. Možda jednog dana čak budemo svirali kao pravi bend, jer naši uvjeti su isti kao i kad smo bili petnaestogodišnjaci, ali ne očekujemo puno ni od koga; ako neće nitko, mi ćemo. Nisu nas naučili da odustanemo jer se nekome ne sviđamo, nismo ni zbog toga tu. Primijetili smo da ste aktivni na društvenim mrežama. Tko vam vodi facebook, twitter...? Mi to vodimo. Pa aktivni smo dovoljno, nismo previše, da ne bismo gnjavili ljude, ali pokušavamo održavati odnos s ljudima kojima je stalo do ove glazbe, kao i nama. Imamo facebook i twitter, imamo i web stranicu silente.hr koju nam je napravio prijatelj iz Dubrovnika, Josip Žmikić. Sve to držimo koliko možemo, rekli su nam da je važno, a vidimo da su i malo rekli. Bez reklame ili nekakvog kontakta nema ništa, ali mi opet ciljamo na to da će prijatelj reći prijatelju, tako ćemo najsigurnije doći do svoje publike koja cijeni ono što hoćemo reći a da nepotrebno ne gnjavimo ljude kojima se to ne sviđa. – Kakvu glazvu volite privatno slušati? To nam je najteže pitanje, toliko je raznoliko da ljudi misle da lažemo. Ja sam inače odrastao na bendovima kao što su Maiden, Metallica, Stones i Dugme. To mi je svetinja. Ali tu ulazi toliko puno bendova tako raznih žanrova da je to već ogromno. I tako svi mi imamo te neke svoje stilove koje preferiramo. Meni je jako važno da pjesma ima dobre riječi, što jedino nema Maiden, ali njima ću i to oprostiti. Pjesme Toma Waitsa, Boba Dylana, Leonarda Cohena su mi bile neizbježne, rock s Woodstocka 1969., bendovi koji su unosili neke promjene u život. Od »novijih« tu su Robbie Williams, John Mayer, Gorillaz... a imamo i ex–Yu scenu koja je također bila snažna. To su sve ljudi od kojih smo mi učili kao mali, pa kako su oni utjecali na nas, možda i mi utječemo na nekoga. Snimanje spotova Nakon Terce na tišinu snimili ste još dva spota, i to za pjesme Još jednom i Morski ljudi, morske žene koji su odlično prihvaćeni kod publike. Možemo li uskoro očekivati i neki novi spot? Spotove smo dosad snimali u dogovoru s Dejanom, inače nemamo neku veliku video ideju kako bi to trebalo izgledati, a sviđa nam se Dejanov entuzija- BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Ovisi samo što ćeš s njom, uzeti je za vrat i nositi sa sobom okolo ili pustiti da ona tebi to napravi. Nismo sigurni što je u našem slučaju, ali mislim da smo na dobrom putu da to saznamo. Bitno je istaknuti da to »svjetlo« što izlazi iz nas nije naše svjetlo, već ga mi prenosimo. Mi smo ti sretnici koji svijetle, ali i mi to dugujemo ljudima koji su bolji i pametniji od nas i od kojih mi učimo. Na kraju krajeva, premladi smo da nam itko prizna da to što radimo išta vrijedi, ali možda dokažemo kroz godine. zam i njegov trud. Na kraju krajeva, njegovim trudom je pokazano da mi možda vrijedimo. Uložio je vrijeme u nešto za što nije bio plaćen, nije imao drugu obavezu osim ljudskog morala prema kojemu ako pomogneš slabijima i manjima od sebe, i oni će tebi jednog dana pomoći. Nadamo se da ćemo snimiti još puno spotova. Mi ga volimo zezati da smo ga malo promovirali. Prvi vaš album Lovac na čudesa publika je odlično prihvatila. Koliko ste vi zadovoljni njime, spremate li novi album i kad ga možemo očekivati? Na prvom albumu dali smo sve od sebe, nema razloga da u drugi uložimo išta manje od toga. Glazbena karijera, kako je mi vidimo, ne traje samo nekoliko godina, već se razvija i ima put kojim ide, to postane kao živo biće i na kraju ima utjecaja i na ljude, neka djeca se ugledaju na tebe, odgojiš generaciju. Naša glazba ima poantu, nema rok trajanja. Mi se borimo da ljudi otvore, a ne da zatvore svoj mozak. To nije hir, a nije ni revolucija, samo pokušaj nekoliko mladih ljudi da rade nešto što vole i u čemu su dobri. Ovo je pokušaj naplate truda da bismo mogli nastaviti živjeti kao normalni ljudi. Kao što netko ide na fakultet da bi dobio posao i želi ulagati u sebe, tako i mi glazbenici, vjerovali ili ne, imamo svo- je male životne putove koji, kao i ostali, nisu laki. Ali vjerujemo da nismo sami na ovom svijetu. Drugi album će također biti pokušaj nečeg novog, nečeg o čemu razmišljamo mi, naša okolina, naši prijatelji bivši, prijatelji budući. Pokušat ćemo surađivati otprilike s istom ekipom. Željeli bismo snimiti drugi album najesen, a izdati ga na zimu. Nastojat ćemo što prije jer znamo da naša publika to zaslužuje. P jesmom Terca na tišinu su privukli pozornost široke publike, ali su vrlo brzo autorskim tekstovima osvojili radijske urednike diljem Lijepe Naše. Oni su Silente, bend koji čine Tibor Karamehmedović (gitara, vokal), Sanin Karamehmedović (bas), Lorena Milina (violina, vokal), Doris Kosović (vokal), Ivuša Gojan (bubnjevi) i Šimun Končić (klavijature, gitara, vokal). 33 20 godina grupe The Bambi Molesters Većinu smo vremena glazbenici; ostatak se vremena bavimo privatnim životom i preživljavanjem D P inko: Zvuk šezdesetih bio je odjek nekog vremena kad je sve izgledalo optimistično, uzbudljivo i puno života. Htjeli smo nekako sudjelovati u svemu tome, jer je stvarnost oko nas bila potpuno suprotna. Razgovarao: Dubravko Jagatić etoga prosinca ove godine, velikim koncertom u Tvornici kulture, uz mnogobrojne goste, grupa The Bambi Molesters proslavit će dvadeset godina više nego uspješne karijere. Mnogi će istaknuti da je riječ o najuspješnijoj hrvatskoj grupi na globalnoj sceni jer su u tih dvadeset godina sisački surferi doista ostvarili karijeru na kojoj im zavide mnogi kolege. Dvadeset godina na sceni i barem deset godina u samom vrhu svjetske surf glazbe. Je li bilo teško i naporno ili pak ugodno i uz veliko zadovoljstvo? va za pjesme, jedan mu se svidio i nismo ga trebali puno nagovarati da to otpjeva. Tako je nastala pjesma Ice and Pinewood Trees. Planiramo opet surađivati kad uhvatimo vremena. Chris je u posljednje vrijeme uglavnom zauzet produkcijom u vrlo uspješnoj etiketi Glitterbeat, dosta vremena provodi u Africi, ali neki načelni dogovor o suradnji postoji. Srest ćemo se s njim 5. prosinca na koncertu Sonic Bullets koji organiziramo za dvadesetu godišnjicu sviranja i dogovoriti nove korake. Dalibor: Kad je u pitanju glazba, ništa nije teško i naporno. Mislim da, na neki način, imamo i više energije nego kad smo počinjali. »Guštanje« u životu Kad ste počinjali, je li plan bio svirati za 34 MARE MILIN Dinko: Kao i vjerojatno većini bendova, bilo je katkad malo naporno putovati satima u kombiju, unositi i iznositi pojačala i čekati da napokon zasviramo. S vremenom smo i u svemu tome pronašli neku zabavu i naravno da ne bismo to radili da nas sviranje jako ne raduje. Lada: Jedna velika i važna razlika u bavljenju »uobičajenim« stvarima i glazbom je zapravo i najvažnija stvar, zbog koje možeš biti gotovo ovisan o sviranju, a to je tzv. feedback u smislu osjećaja zadovoljstva koje izaziva dobro odsvirana, napravljena ili snimljena pjesma. Zatim reakcija publike na koncertu ili općeniti osjećaj uspostavljene komunikacije svirkom. To je trenutačan osjećaj i odmah te puni energijom. Običnim rječnikom rečeno, uvijek dobiješ nagradu za ono što si dobro napravio, bilo da dolazi od ostalih članova benda, publike ili sam osjećaš zadovoljstvo u sebi. Kad te nešto tako puni energijom, lako zaboravljaš ili i ne obraćaš pažnju na onaj »naporniji« dio. BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Sisački bend u samom vrhu svjetske scene glazbenog stila surf rock slavi okruglu obljetnicu svoj gušt i uživati u svirci ili doista nešto postići na globalnoj sceni? Dinko: Plan je bio skladati, svirati, snimati, putovati, upoznavati dobre ljude... Meni se to čini kao dobar recept za »guštanje« u životu. Dalibor: Ne mogu se sjetiti posebnog planiranja osim ovoga što je Dinko naveo. Svirka isključuje taj racionalni pristup stvarima. Hrvoje: Nikad nismo imali nekih velikih planova. To se najbolje vidi po imenu koje smo izabrali. Tijekom karijere doprli ste do eminentnih rock–kritičara iz svjetski poznatih glazbenih časopisa i eminentnih novina poput Uncuta, Q–a, Sunday Timesa, The Suna... Koliko su vam u karijeri pomogle njihove kritike i koliko vam znače riječi glazbenih kritičara nakon što objavite novi album? Dinko: Naravno da su dobre kritike puno pomogle u promociji benda, ohrabrivale su nas da smo na dobrom putu i da nastavimo dalje. Hrvoje: Svaka pjesma do objave albuma izložena je našoj unutarnjoj kritici. Najprije samog autora, pa benda, pa producenta. Mi vjerujemo da smo međusobno dovoljno iskreni i da možemo bez figa u džepu reći jedni drugima što stvarno mislimo. I to je važno. Ako je neka pjesma objavljena, znači da smo svi stali iza nje. To je ta kritika koja izravno i trenutačno mijenja pjesmu i album. Glazbena kritika poslije to potvrđuje ili demantira, ohrabruje ili ne ohrabruje, ali ne mijenja. Dalibor: S vremenom su kritike postale nešto čime se posebno ne opterećuje- mo. U pravilu znamo kad smo napravili nešto dobro. Mislim da smo najbolja kritika sami sebi. Bez obzira na to, bilo bi glupo reći da nam nije bitno što publika ili novinari misle. Hoću samo reći da nije presudno. Suradnja s Chrisom Eckmanom dala je novu dimenziju vašem zvuku i vašoj karijeri pa i projekt The Strange, koji ste zajedno stvorili, mnogi smatraju jednom od najboljih glazbenih epizoda u povijesti hrvatske rock–scene. Kako je uopće došlo do vaše suradnje s Eckmanom? Postoje li planovi da je obnovite? Dinko: Chrisa smo upoznali 2001. na snimanju naše treće ploče Sonic Bullets u Novom Mestu. Sale Dragaš ga je poznavao otprije i pozvao ga da dođe iz Ljubljane na neformalno druženje u studio. Imali smo nekoliko teksto- Dalibor: The Strange nam na određeni način daje priliku da isprobamo ideje koje stilski ne pripadaju onome što radimo u sklopu matičnog benda. Recimo da su dobar odmak od instrumentala. Mislim da nam je ta suradnja pomogla da budemo bolji glazbenici. Novi album The Strange već je nekoliko godina u planu. Čekamo samo pravi trenutak s obzirom na to da i Chris i mi imamo dosta obaveza. Odskočna daska Jedan od presudnih trenutaka vaše karijere bila je turneja s grupom R.E.M. i njihova naklonost Bambi Molestersima. Sjećate li se svojih emocija i reakcija kad ste saznali za njihove afinitete prema vama i za mogućnost zajedničke suradnje, pa čak i turneje? Dinko: Naravno da smo bili presretni što tako poznati glazbenici vole našu glaz- 35 D alibor: S vremenom su kritike postale nešto čime se ne opterećujemo posebno. U pravilu znamo kad smo napravili nešto dobro. Hrvoje: Uvijek se sjetim povika i pogleda Petera Bucka, Mikea Millsa i ostalih članova R.E.M.–a pokraj pozornice dok smo prvi put svirali ispred njih u Kopru 1999. Mislim da su uživali u tome da jedan surf band otvara koncert pred prepunom dvoranom i da su iskreno željeli da taj, moglo bi se reći, eksperiment i uspije. U tom trenutku, na drugoj ili trećoj pjesmi (možda čak i Moment of Truth) Dinku je na vrat gitare sletio leptirić i on uz smiješak okreće gitaru i pokazuje ga Ladi... kao u nekom snu. San o šezdesetima Odbrali ste surf, nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao svoj glazbeni stil. Je li to bila općenito veća ljubav prema šezdesetima ili prema specifičnom rock–zvuku tog vremena? Dinko: Taj je zvuk bio odjek nekog vremena kad je sve izgledalo optimistično, uzbudljivo i puno života. Htjeli smo nekako sudjelovati u svemu tome, jer je stvarnost oko nas bila potpuno suprotna. Napravili smo svoju verziju te glazbe i to nas je jako radovalo. Dalibor: To je zapravo soundtrack o Americi koja je postojala u mojoj glavi dok sam bio dijete. Rekao bih da su surf instrumentali samo dio šire slike koju smo izgradili. Mislim da nismo tipičan surf band. S vremenom smo izgradili vlastiti prepoznatljiv zvuk. Zanimljivo je da su zapravo upravo te šezdesete na ovim prostorima iznjedrile i prve rock–grupe u Hrvatskoj, čije su prve pjesme upravo zvučale poput vaših danas. Jeste li slušali bendove kao što su Bijele strijele, Crveni koralji, Sjene, Siluete, grupu Mi...? Dinko: Znali smo za neke pjesme, ali smo uglavnom slušali američke bendove. Dalibor: Većina naših bendova bila je pod utjecajem Shadowsa. Mi smo više naginjali američkim bendovima. Tijekom ovih dvadeset godina nastupali ste diljem svijeta, pa čak i na Novom Zelandu. Koliko se razlikuju koncerti pred nepoznatom publikom na raznim stranama svijeta, koji dolaze poslušati »tamo neki bend iz neke Hrvatske« u odnosu na domaću publiku koja vas dobro poznaje? 36 Dalibor: Publika je univerzalna. Nema razlike. Hrvoje: Koncerti pred nepoznatom publikom su trenutak ponovnog otkrivanja koji je jako uzbudljiv i za publiku i za bend. Svi to osjećaju i uživaju. Neki od najboljih trenutaka i koncerata događaju se baš na takvim mjestima. Tantijemi i playliste Nije tajna da se vaše pjesme vrte često na američkim radiopostajama, ali i na specijaliziranim radiopostajama diljem svijeta. Uspijevate li naplatiti tantijeme i zaraditi zahvaljujući popularnosti svoje glazbe na globalnoj sceni? Dalibor: Čini mi se kao retoričko pitanje. Nešto prikuplja naš publisher, nešto ZAMP. Hrvoje: Naši su tantijemi možda baš ta spoznaja da se to tamo negdje doista i vrti. Jedan od onih koji su vam bez sumnje dali vjetar u leđa bio je i slavni John Peel koji je u svojoj legendarnoj emisiji na radiju BBC1 uvrstio The Bambi Molesterse na svoju playlistu. Koliko ste istovremeno svojim pjesmama zastupljeni u hrvatskom eteru? Dalibor: Naše radiopostaje su, nažalost, potrpale glazbu u računala koja generiraju playliste tako da što manje uzbude ili provociraju slušatelje. Glazbeni urednici odlaze u povijest. U takvim okolnostima teško je govoriti o zastupljenosti. Osim toga, radi se o instrumentalima preko kojih netko govori ili se pjesme grubo skraćuju. Hrvoje: Hrvatski eter, ali i eter općenito, trenutačno igra na sigurno... parkiran je autobus poznatih hitova na playlisti tako da računalo koje odabire te pjesme nikako »ne može pogriješiti«. Šteta. Svi se vrtimo u autističnom krugu poznatih hitova, ne otvaramo ništa novo. Malo je ljudi i urednika koji su spremni riskirati i dobiti, pa na kraju svi gubimo. John Peel je na sreću bio jedan od hrabrijih — čak je i nas pustio! Iskustva s ekranima Vaša je glazba privukla i neke druge umjetnike pa je njemački filmski redatelj Marc Littler upotrijebio vašu glazbu u jednom svojem filmu, a onda je 2011. snimio DVD A Night In Zagreb. Jeste li suradnjom s njim osvojili i neku novu publiku? Dalibor: Film A Night in Zagreb prikazivan je na filmskim festivalima diljem svijeta pa se može očekivati da je privukao i nešto nove publike. Hrvoje: Marca Littlera upoznali smo potkraj devedesetih u Frankfurtu u klubu Dreikönigskeller. Zadimljeni klub, bez razglasa, pred stotinjak ljudi. Pravi rock’n’roll. Na svakoj njemačkoj turneji prijatelj i voditelj kluba Oliver Pigors rezervirao bi nam termin, pa smo tamo već svirali pet ili šest puta u nekoliko godina. Tako smo imali prilike upoznati vrlo zanimljivu scenu i ljude, a jedan od njih je i Marc koji se u to vrijeme tek počeo baviti filmom i režijom. Danas je Marc El Commandante, predvodnik novog vala njemačke kinematografije. Lada: Pretpostavljam da je film djelomično privukao i novu publiku. Super je što je Marcova retrospektiva prikazana na festivalu u Porto Alegreu u Brazilu. Ispostavilo se da nas ljudi ondje dosta poznaju, zahvaljujući činjenici da su prije nekoliko godina dvije naše pjesme bile u špici iznimno gledane brazilske vestern sapunice Bang, bang! Vaša pjesma Chaotica našla se i u hvaljenoj i izuzetno popularnoj američkoj televizijskoj seriji Breaking bad uz imena kao što su Beastie Boys, John Coltrane, ZZ Top, Mick Harvey, Nancy Sinatra... Po svemu sudeći, u toj je seriji, koja je imala višemilijunski auditorij, najviše ljudi čulo vašu glazbu. Jeste li to osjetili i u prodaji albuma? Hrvoje: Puno je ljudi prvi put čulo za nas preko te scene nazvane gasoline problem s Chaoticom u podlozi. Uvijek ću se sjećati gledanja te epizode... kao kad se iz kvizorame prvi put složi 3D slika. Dalibor: Izvještaji o prodaji obično kasne pa nemamo točne brojke. Warner Music i Dancing Bear vjerojatno imaju točnije podatke. Lada: Osjetili smo povećano zanimanje prije svega po klikovima na you tubeu u nekoliko dana koji su uslijedili nakon američke premijere te epizode. Činjenica da nam je pjesma u toj seriji, pokrenula je novi val zanimanja i novu publiku. Inače, prva sezona serije emitirana je i kod nas na nekom programu, ali u vrlo nepopularnom terminu i pod čudnim nazivom Na putu prema dolje. Šteta, jer se radi od jednoj od najboljih i najgledanijih serija. Nije tajna da se vaš album As the Dark Wave Swells našao na 12. mjestu najprodavanijih albuma na internetskoj stranici Amazona u kategoriji rock’n’roll glazbe. Je li to više osobna satisfakcija ili ste to osjetili i na svojem džepu? Hrvoje: To je bilo to 12. mjesto tog dana kad su se poklopile zvijezde. Ili je možda Silvije iz Dancing Beara otkupio tisuću naših albuma preko Amazona samo da bismo imali tu vijest! Dalibor: Osobno džepno zadovoljstvo. Lada: Ha, ha... to nam je demistificiralo neke druge izvođače koji su bili na vi- L ada: Kad te nešto tako puni energijom, lako zaboravljaš ili i ne obraćaš pažnju na onaj »naporniji« dio. Hrvoje: Nikada nismo imali nekih velikih planova. To se najbolje vidi po imenu koje smo izabrali. šim mjestima, barem što se prodaje tiče. Dobri prijatelji Dvadeset godina grupu The Bambi Molesters čini ista postava. Je li bilo u tih dvadeset godina kakvih većih trzavica ili razmimoilaženja ili funkcionirate kao da ste se upravo našli i počeli zajedno svirati? Dinko: Neslaganja oko nekih stvari su uobičajena stvar u svemu, pa tako i u sviranju, ali smo se uvijek dosad uspijevali dogovoriti o svemu, tako da smo sve ove godine ostali dobri prijatelji i volimo provoditi vrijeme zajedno. Dalibor: Ne mogu se sjetiti neslaganja koje bi bitnije utjecalo na bend. Jako se dobro poznajemo i mislim da, bar s te strane, funkcioniramo i bolje nego kad smo počinjali. Lada: Prednost je svirati s prijateljima, baš zato što biti u bendu podrazumijeva i neko vrijeme koje nije posvećeno isključivo sviranju. Mislim da nam je to prednost. BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Dalibor: Sjećam se da je bilo prilično uzbudljivo. Naš DVD Backstage Pass dosta dobro prikazuje ozračje u kojemu smo se našli — od malih klubova do nastupa pred 20.000 ljudi i natrag. Dinko: Kad sviramo, bilo to pred pet ili petsto ljudi, u nekom njemačkom selu ili velikom gradu, dajemo sve od sebe da publiku osvojimo i zabavimo. Puno puta se dogodilo da su nam najbolje svirke bile baš pred potpuno nepoznatom publikom. Kad nisu The Bambi Molesters, što su i čime se bave članovi grupe? Dalibor: Mi smo većinu vremena glazbenici. Ostatak vremena bavimo se privatnim životom i preživljavanjem. Velikim koncertom 5. prosinca u Tvornici kulture u Zagrebu planirate proslaviti dvadeset godina karijere. Tom će prilikom uz vas nastupiti The Flaming Sideburns, Chris Eckman, My Buddy Moose i B and the Boops. Vrlo zanimljivo društvo i po svemu sudeći koncert za pamćenje. Kako ste sastavili tu listu gostiju? Dinko: To su sve ljudi s kojima smo surađivali i nastupali, volimo ih i kao ljude i kao glazbenike, tako da taj koncert smatramo velikim tulumom za sve nas i publiku. Dalibor: Naši prijatelji glazbenici. Izbor je bio prilično jednostavan. Hrvoje: Šteta što nismo mogli zvati baš sve koje bismo htjeli, ali ima vremena, možda već sljedeće godine. Posljednji studijski album As the Dark Wave Swells objavili ste 2010. godine. Hoćemo li uskoro čuti nove pjesme i doći u priliku kupiti novi album grupe The Bambi Molesters? Dalibor: Uskoro... MARE MILIN bu i što ćemo svirati s njima na turneji. Doživjeli smo to kao veliko priznanje i potvrdu da naša glazba može doprijeti do publike koju inače ne bismo imali. 37 BROJ 187, LISTOPAD 2014. Piše: Anastazija Vržina Kraljevi hrvatskog indie popa op–grupa Jinx ove je godine navršila dvadeset godina, što djeluje gotovo nevjerojatno s obzirom na to da Jinxi i dalje djeluju svježe, aktualno i moderno. No kad pretresete stvari osobno s Gordanom Muratovićem — Cocom Mosquitom i pjevačicom Jadrankom Bastajić Yayom, bude vam posve jasno i zašto je tako: s obzirom na način na koji razmišljaju, usprkos godinama iskustva, i ne može biti drugačije. Talentirani skladatelj Coco, poznato je da svoje tekstove pjesama ne smatraš naročitim. To djeluje preskromno od tebe kao autora. Naime, vaši su tekstovi itekako kvalitetni, aktualni i efektni. Nisi toga svjestan? Ili to kažeš zato što si imao veće neostvarene literarne ambicije? Skladatelj i tekstopisac Gordan Muratović Coco Mosquito te pjevačica Jadranka Bastajić Yaya prisjećaju se početaka te iznose razloge višegodišnjeg prekida benda C oco: Odlučili smo obljetnicu obilježiti radno i tako izbjeći depresiju Y aya: Ma nas je i prešla ta godišnjica... Jednostavno, nikad nismo ništa brojili Coco: Možda sam školovaniji u literarnom smislu nego u glazbenom, pa sam onda automatski i kritičniji prema tekstovima... Ne znam, priznajem da mi se čini da su tekstovi Jinxa iz albuma u album bolji i zreliji, ali osnovni fakt na kojem temeljim tvrdnju da se osobno smatram talentiranijim skladateljem nego tekstopiscem jest u tome da mi melodije dolaze gotovo bez ikakva naročitog truda, a s tekstovima se više mučim, s jednim jedinim ponekad i mjesecima. Je li tebi kao šefu benda ikad palo na pamet da potakneš druge u bendu na stvaranje glazbe ili tekstova? Coco: Mislim da te nitko ne može potaknuti da pišeš pjesme. Ili ih pišeš jer ti je tako došlo ili ih ne pišeš. Rekao bih da se autor postaje ili ne postaje još u pubertetu. Jinxi su ozbiljan bend, bend koji danas može živjeti od svojega rada. Kad se to ostvarilo, prije raskida benda ili tek nakon raskida? Coco: Nekako smo živjeli od benda još i prije raskida, ali istina je da se nakon što smo se ponovo okupili, očito taj minuli rad akumulirao, tako da danas imamo više generacija publike. Imamo i veće tržište jer smo u međuvremenu postali popularni i drugdje u regiji. Kasne svirke devedesetih Yaya, u vrijeme prekida pisalo se da nisi mogla podnijeti večernje nastupe, zamor. Što se promijenilo u tom pogledu? 38 Jadranka Bastajić Yaya Yaya: Tih kasnih devedesetih bila je aktivna klupska scena, što je podrazumijevalo dosta kasne svirke. Ponekad smo počinjali svirati u dva sata ujutro. Često smo bili u situaciji da dijelimo prostor s nekakvom techno scenom, što bi značilo techno prije koncerta pa techno poslije koncerta. Dosta luda vremena. Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo tada puno svirali i intenzivno provodili vrijeme na cesti stalno putujući, logično je da je došlo do pucanja. Nisam se više mogla zamisliti u takvoj situaciji i jednostavno mi taj način života nije odgovarao. U jednom trenutku sam se uplašila da bi tako mogao izgledati moj život, a to mi se nikako nije sviđalo. Sada je sve drukčije. ni relativni uspjeh i kakav–takav eksport odavde što se tiče pop glazbe zna se dogoditi u klasičnom crossoveru, ali kao što svi dobro znamo, ni 2CELLOS ni Maksim Mrvica ne pjevaju — bar ne javno. strah za egzistenciju i da, naravno, htjeli bismo izaći iz dvorišta u neko sređenije susjedstvo, tko ne bi. Yaya: Pop–muzika mi se čini najzahtjevnijom u tom pogledu, u pogledu široke uspješnosti. Ograničeni smo jezikom, a tamo gdje nas mogu razumjeti, tamo smo i uspješni. To uopće nije loše... Da se nađete na nekom fancy dogadaju i među financijski moćnim ljudima koji nikad nisu čuli za Jinxe, a menadžer vam se izgubio u gomili — kako biste tim ljudima predstavili sebe, rekli tko ste, kakvi ste? Koliko je tvoj brak s Ripperom, frontmanom Pipsa (op. a. Pips, Chips & Videoclips), i kreativna poslovna veza s Pipsima pridonijela tvojem suživotu i radu s Jinxima? Glazbeni žanrovi su nužno zlo, ali za mnoge i korisna stvar. No autori često mrze svrstavanje. Kad biste se našli u društvu potpunih stranaca u svakom pogledu, bez komunikacijskih i tehnoloških mogućnosti, kako biste im najplastičnije opisali glazbu benda? Coco : Naš menadžer bi imao velikih problema da nas dovuče na takav fancy događaj i mislim da mu na kraju ne bi ni uspjelo. Yaya: Svaki od ta dva benda ima svoju politiku i često se razlikuju po načinu rada, zapravo jako se razlikujemo. To su dvije potpuno drukčije energije. Ja sam na neki način sretna što mogu svjedočiti i sudjelovati u tome, to je izvrsno iskustvo. Kad radim nešto s Pipsima, osjećam se kao glumica koja prelazi u neki drugi film i potpuno mijenja karakter, lik. Grupa ljudi stvara određenu sinergiju i daje zajednički stil, vibraciju, koja onda djeluje na zvuk i pjesmu. Je li bilo lakše ili teže upasti u bend glazbeno iskusnih, kao mlada i nepoznata? Yaya: Ha ha ha... glazbeno iskusnih?? Ne znam tko je bio glazbeno iskusan! Neki su članovi bili odsvirali neke koncerte, ali nisu bili iskusniji. Sjećam se da su prije prvog koncerta dečki bili zabrinuti kako ću ja to izvesti i svi su se bojali za mene. Ali to je tako muški, tipično. Jesi li ikad pokušala, čak željela biti uključenija u stvaranje pjesama, recimo tekstova? Yaya: Ne baš... meni je jasno kad nešto ne znam. Jednostavno mi ne idu riječi. Coki je vrlo plodan autor i kad vidiš da nekome stvarno nešto leži, ideš za njim ako možeš. Ja sam tu follower (sljedbenik, op. a.), a moj je posao da dobro otpjevam nečiju ideju... Proboj u inozemstvo Vaša je glazba, točnije glazbena podloga, uvijek bila osježavajuća, čistog, bogatog zvuka, moderna. Zašto se vama nije dogodio primjerice R.E.M. kao Bambi Molestersima? Nagradu za naj new bend ste osvojili, dakle inozemna publika vas je prepoznala. Coco: Mi smo svirali kao predgrupa Jamesu Brownu i Blondie, ha ha. Istina jest da su Jinxi ‘ 98. dobili tu nagradu RFI–a, ali ne, nikako ne bismo mogli reći da nas je prepoznala inozemna publika. Kako nas, tako na žalost ni bilo kojeg drugog hrvatskog vokalnog pop ili rock izvođača ili bend. Tu i tamo, vrlo rijetko, dogodi se pokoji izlet poput ovog našeg, ali to bi bilo to. Jedi- Coco: Pop, indie pop? Yaya: Rekla bih im da mi sviramo muziku koja je nastala pod utjecajem svega onoga na čemu smo odgojeni. A tu ima svega i svačega! Rock’n’roll i drugi neki žanrovi. Uglavnom, to je neka stara muzika iz nekih boljih vremena. Jinxi to nekako recikliraju u pop format. Može li se vani uspjeti pjevajući na hrvatskom? Kakva su vaša iskustva? Jeste li to ikad planirali, pokušali? Yaya: Ah, nemam pojma... prestari smo i prekomforni za festivale i promocijske svirke, mi živimo od naše muzike, teško da bismo si mogli priuštiti da sviramo za troškove i putujemo po Europi u nadi da će nas netko otkriti. Ma tko zna zapravo što ćemo još izvesti. Možda upravo to i napravimo, ha ha... Bilo je slučajeva da su nas slušali stranci i uvijek bi bili ugodno iznenađeni. Pritom im uopće nije smetalo što ne razumiju niti jednu riječ. Mislim da bi za neki veći pothvat trebalo ipak snimiti materijal na engleskom. Coco: Mislim da ne može, ali da se iz Hrvatske ne može vani uspjeti ni pjevajući na engleskom. Jedini način globalnog uspjeha jest spakirati se i otići, nitko neće doći po vas. Svjetski trendovi i tendencije ne kreiraju se ovdje, mi u tom kreiranju ne sudjelujemo, eventualno ga tek pratimo, i to s nekoliko godina zakašnjenja. Upravo proporcionalno toj činjenici smo i svijetu zanimljivi, dakle slabo ili nikako. Strah za egzistenciju Što je bolje, biti car u vlastitom dvorištu ili plemić u bijelom svijetu? Yaya: Problem je što je dvorište premalo i u tom je dvorištu stalna kriza, i često je nered. Teško da ikoga od nas zanima biti car. Ili nekakva velika faca. Jinxi vole to što rade i samo ih zanima da imaju gdje svirati. Mala smo zemlja i broj mjesta za svirku možete nabrojiti na prste jedne ruke, što se tiče našeg formata. Kad tako vidiš stvari, malo te Coco: Nemam iskustvo ni jednog ni drugog, pa ne bih znao. Yaya: Mislim da bih to takvoj ekipi malo teže mogla objasniti. Dvadeset godina, bez obzira na prekid, dugo je vrijeme, to je velika stvar. Jeste li u nekom trenutku ostali zatečeni tom činjenicom? Što vam se motalo po glavi kad vam je dvadeseta kucala na vrata? Coco: Odlučili smo obljetnicu obilježiti radno i tako izbjeći depresiju, ha ha. BROJ 187, LISTOPAD 2014. P Razgovor s dvoje predstavnika pop–grupe Jinx u povodu 20. godišnjice djelovanja Yaya: Ma nas je i prešla ta godišnjica, ha ha... Jednostavno nikad nismo ništa brojili, zbrajali, kalkulirali, pa smo tako gotovo i zaboravili na godišnjicu. Meni se čini da je to dobar znak i da nam to sve skupa nije dosadilo. C oco: Smatram se talentiranijim skladateljem nego tekstopiscem jer mi melodije dolaze gotovo bez ikakva naročitog truda, a s tekstovima se više mučim. Y aya: Pop–muzika mi se čini najzahtjevnijom u pogledu inozemne uspješnosti. Ograničeni smo jezikom, a tamo gdje nas mogu razumjeti, tamo smo i uspješni. 39 Vatra — 15. godina O BROJ 187, LISTOPAD 2014. vo je Vatrinih pet minuta. Najljepši poklon za 15. rođendan bila je rasprodana zagrebačka Tvornica U Piše: Anastazija Vržina U godini kad obljetnice slave Elemental, The Bambi Molesters i Jinxi, slavljenicima se pridružuju i virovitički indie rockeri natrag godinu dana napale su nas obljetnice: slavi Elemental, slave The Bambi Molesters, slave Jinxi, slavi Vatra. Virovitički indie rockeri ove godine obilježavaju 15. godišnjicu postojanja. Petnaest godina — velika stvar za bend koji još uvijek djeluje poprilično mlado. No da je samo do izgleda, bila bi to tek slaba četvrtina napravljenog posla. Ono što oduševljava kad je Vatra u pitanju jest to kako oni zvuče i nakon petnaest godina: svježe, moderno, novo... i da, vatreno. Ime im i dan–danas savršeno pristaje. Alternativa i indie Rijetko koji bend tako ponosno nosi oznaku alternativa i indie kao Vatra. Još dalekih 2006.–2008. mogao si nanjušiti da će taj bend jednoga dana biti velik. Možda se ovo trebalo dogoditi nekoliko godina prije, ali ovo je sada Vatrinih pet minuta. Pa je tako Vatra rasprodala zagrebačku Tvornicu kulture i poklonila si za 15. rođendan najljepši dar. Mnogi izvođači padaju na testu zvanom »uživo« čak i kad pred sobom imaju više nego zahtjevnu publiku. Ali imati odlične albume i pjesme, pa uživo biti još i bolji od toga, to su »plafoni« koji se mjere svjetskim mjerilima. Počelo je akustično s Ivanom Dečakom na gitari i uz polako dolaženje člana po člana na pozornicu, uključujući gosta, trubača Stipu Mađora (Kawasaki 3P, ex Hladno pivo) na Želim biti ti, a publika je odreagirala odmah pjevajući Sretan rođendan. 40 Nakon nekoliko pjesama, Vatra je vrlo rano na koncertu izvela potpuno novi singl, pjesmu Saturn koju je pak publika već znala »izvana i iznutra«. Do Anđela s greškom otprilike na polovici koncerta, publika je već pjevala sve pjesme od A do Ž. Gosti iz Hladnog piva Na Anđelu se bendu opet pridružio sjajni Mađor i bivši mu kolega iz Hladnog piva — Mile Kekin. Jedan od vrhunaca koncerta bile su pjesme Eskim i Vojska od terakote, nakon čega im se na Alkoholu pridružio još jedan gost: Vatrin producentski guru Jurica Ferina iz Svadbasa koji je lijepo primirio užarenu atmosferu kako bi i publika i bend udahnuli malo zraka za novi uzlet. Nakon njega su se nizale pjesme jedna za drugom... prošetala je Vatra svojom bogatom karijerom. I tako sve do Ima li budnih? i još jednog gosta, točnije gošće, Ljubice Gurdulić, također iz Svadbasa. Mora se reći da je Vatra sjajno odabrala goste, nijedna pretenciozno prevelika osobnost, a svaka je pridonijela maksimumu ionako nabrijane atmosfere. Kruna karijere Aktualni hit Tango bacio je u delirij na službenom kraju koncerta. Osim što su i gitare i bubanj i bas sjajno pleli nisku odličnih solaža, na Ruskoj i Plimi adrenalina sjajila je Irena Celio–Cega na klavijaturama. Na Tremolu je Ivan Dečak spretno zamijenio Urbanov glas, a uz bis br. 2 uz Oproštaj i Vrati se, Vatra je privela kraju taj iznimni dvosatni koncert, na kojemu je bilo još štošta: od rođendanske torte do izvlačenja sretne dobitnice putovanja s bendom na festival u Francusku. Vatrin koncert u petak nije bio jedan od onih »sjajnih uzbudljivih rođendanskih koncerata«, bio je kruna nečega što traje petnaest dugih godina. Koncerti s predznakom »rođendanski«, »Za Valentinovo« i slično, zvuče otrcano, a počesto to i budu. Ovaj je bio sve samo ne to. Vatri zaista treba čestitati njihovih prvih petnaest godina. A za idućih njihovih petnaest godina očekujemo ih na Maksimiru... ni manje ni više. Anastazija Vržina BROJ 187, LISTOPAD 2014. Tvornica kulture Zagreb, 17. listopada 2014. 41 Slušanje, slušanje i slušanje BROJ 187, LISTOPAD 2014. Jedan od najtraženijih producenta, glazbenika i skladatelja poručuje svijetu da je najvažnije slušati Razgovarao: Toni Volarić P onekad mi se čini da je inspiracija svuda oko mene, a ponekad je nema danima pa se čak malo i brinem za nju. Volio bih da mi ostavi svoju točnu adresu ili bar telefon da mogu do nje u svakom trenutku. J edan od najpoznatijih hrvatskih producenata, skladatelja i instrumentalista mlađe generacije, Predrag Martinjak, ove godine ima dosta razloga za veselje. Naime, nominiran je za Porin u mnogim kategorijama, uglavnom povezanima s produkcijom Massimova posljednjeg albuma Iz jednog pogleda, s kojega je i osvojio najatraktivnijeg Porina, onog za pjesmu godine (Suze nam stale na put). Martinjak, u glazbenim krugovima poznatiji kao P’eggy, rođen je 1973. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu te Muzičku akademiju — smjer glasovir. Kao klavijaturist svirao je u grupama Ritmo loco, Songkillers i Big blue. U bazi autora HDS ZAMP–a zabilježeno je više od dvjesto njegovih skladbi, dok je prva prijavljena još davne 1992. Kao autor ste počeli vrlo rano. Kada ste i kako odlučili i producirati? 42 P’eggy: Počeo sam nekako sve odjednom, uvijek bih najprije napravio neku smislenu glazbenu podlogu (instrumental) na koju bih zatim »pjevušio«, smišljao vokalnu liniju koja bi najbolje pratila zadanu harmonijsku progresiju. U današnje vrijeme produkcija i aranžman izuzetno su bitan segment u pop–glazbi i mogu pjesmu ili »poboljšati« i pokazati je u najboljem svjetlu ili je »unazaditi«, pojeftiniti i odvesti u pogrešan smjer pa samim tim možda i odlična pjesma neće postići zasluženi uspjeh. Kako ste se usavršavali, od koga ste učili tajne producentskog posla, bez obzira na formalno glazbeno obrazovanje? P’eggy: U počecima bavljenja zabavnom glazbom gotovo sam na dnevnoj bazi gostovao u raznim studijima kao klavijaturist i tada bio samo jedan od izvođača koji je pratio ideju producenta o tome na koji način, s kojim zvukom i gdje nešto odsvirati. Tu sam se naslušao svega i svačega, od genijalnih i lucidnih sugestija i rješenja do recimo jedne od »najboljih« uputa koje sam dobio od jednog eminentnog producenta. Na moje pitanje »Kako želiš da to odsviram?« britko je odgovorio: »Da bude dobro. Odsviraj da bude dobro.« Koliko je za dobrog producenta važno stalno usavršavanje i ima li za to uopće prilike u Hrvatskoj? P’eggy: Slušanje, slušanje i slušanje. Jako puno se može naučiti iz opetovanog slušanja iste pjesme. Fokusiram se na detalje, na koji način je nešto odsvirano, otpjevano, bih li možda imao drugo rješenje. Uvijek najprije pokušam dijagnosticirati zbog čega mi se određena pjesma sviđa, ako je hit, zašto je hit, što je čini drukčijom od drugih, koji detalj »zapinje« za uho, što mi se ne sviđa... Uglavnom, pažljiva analiza je odlična »škola«, a uz to u današnje vrijeme stvarno mnogo toga možete saznati i putem interneta. Glazbenik vs. producent Ulaskom u 21. stoljeće P’eggy odlučuje ostvariti dugogodišnju želju –samostalnu solističku karijeru. U lipnju 2001. potpisuje ugovor za izdavačku kuću Kondorcomm i odmah snima i prvi videospot za pjesmu Happy Birthday, koja veoma brzo na većini top–lista radijskih postaja osvaja prva mjesta. Tijekom jeseni iste godine P’eggy užurbano radi na dovršavanju svojeg albuma prvijenca Wuk. Uz njega na spomenutom albumu angažmanom pripomažu Ante Pecotić, Baby Dooks, Igor Geržina, Miro Lesić, Robi Vrbančić i drugi. Bez obzira na samostalnu karijeru, P’eggy ne zanemaruje onu producentsku te nastavlja surađivati s brojim renomiranim imenima hrvatske estrade. – Svađaju li se tijekom rada na produkciji nečijih pjesama u vama izvođač i glazbenik s jedne strane, s producentom s druge? P’eggy: Naravno, to je vječna svađa. Glazbeniku je često njegova dionica mjesto gdje želi pokazati koliko je vježbao, koliko atraktivno može »preludirati« po instrumentu, a zadaća producenta je da to »preludiranje« svede na minimum i da svirka bude isključivo u funkciji kompletne slike određene pjesme. – Koliko je iskustvo i poznavanje psihologije važno u radu producenta? P’eggy: Ponekad mi se čini da je ono čak i važnije od glazbenog talenta. Dobar će »psiholog« od suradnika uvijek izvući ono najbolje. Bitno je da se u kreativnom procesu svaki sudionik ugodno osjeća. Iako, bilo je situacija kad sam onu »pravu« interpretaciju i angažman u izvedbi pjevača dobio tek nakon što smo gotovo završili termin »svađom i prekidom suradnje«. Izvedba na prvom mjestu Kako je bilo s tehničkim opremanjem studija? To je skup »sport«? P’eggy: Nekada su bila potrebna golema ulaganja da biste kupili donekle profesionalnu opremu za snimanje. Danas uz malo jači kompjutor, dobar mikrofon, zvučnike i nekoliko zvučnih absorbera možete raditi čuda i u vlastitoj garaži. Ja sam negdje na pola puta (nisam u garaži), a opet ne idem za tim da stalno nešto tražim, kupujem, skupljam potrebnu i nepotrebnu opremu. Jer, na kraju krajeva, možete primjerice loš bend snimiti u najskupljem studiju na svijetu, a dobar bend u vašoj garaži i uvijek će bolje zvučati dečki iz garaže. Dakle, izvedba je na prvom mjestu. – Jesu li osobnost i prirodni autoritet važni za dobrog producenta, katkad radite sa starijim i pomalo svojegla- vim glazbenicima? P’eggy: Stariji, mlađi, isto je. Svojeglavost je karakterna osobina, mislim da je doza te svojeglavosti čak i poželjna ako ste pjevač. Najteže je surađivati s ljudima koji ne znaju točno što žele pa bi jedan dan ovako, jedan dan onako... Dobra je vijest to da je uvijek najlakše surađivati s najtalentiranijima; što više talenta, to se s manje muke dolazi do cilja. – Koliko je u primjerenom tretmanu producenta za neki projekt problem vječni nedostatak novca? P’eggy: Nije vječni nedostatak, ali je u ova krizna vremena sve češći. Svi bi htjeli dobiti više za manje novca, a ponekad je to nemoguće. Primjerice i ja ponekad u svojoj svijesti »čujem« da bi uvod u pjesmu recimo odlično zvučao da ga odsvira cijela filharmonija, ali nažalost realizacija bi otprilike koštala više od budžeta predviđenog za cijeli projekt (oko deset pjesama). Tu onda nastupa »hrvatska kreativnost« pa upotrebom raznoraznih sampleova, pojačanih jednim violinistom koji nasnimi 30–40 kanala, dobijete nešto vrlo zadovoljavajuće. U tandemu s Massimom Prema mnogima, najuspješniju suradnju u dosadašnjoj karijeri talentirani P’eggy ostvaruje s Massimom. Naime, pjesma godine 2013. prema odluci glasova za nagradu Porin, Suze nam stale na put s posljednjeg Massimova albuma, za koju je Martinjak napisao glazbu i tekst, bila je nekoliko tjedana na prvim mjestima radijskih i televizijskih top–ljestvica, dok je publika i kritika sjajno prihvatila i druge dvije P’eggyjeve pjesme s istog albuma — Krug u žitu i Sretan put. Autor ste nekih pjesama, posebice za Massima, koje su podigle veliku prašinu. Odakle inspiracija za recimo hit godine Suze nam stale na put? dogodilo ništa. Nakon što sam melodijski dovršio pjesmu i aranžman doveo do otprilike 85%, počele su »muke po tekstu«. Najčešće mi rad na tekstu izgleda kao rješavanje superteške križaljke, treba paziti na količinu slogova zadanih melodijom, pratiti atmosferu glazbe, ne upotrebljavati riječi koje loše zvuče kad se pjevaju, pa još da sve to skupa ima i glavu i rep — tu stvarno potrošim najviše vremena. Što se inspiracije tiče, ponekad mi se čini da je svuda oko mene, a ponekad je nema danima pa se čak malo i brinem za nju. Volio bih da mi ostavi svoju točnu adresu ili bar telefon da mogu do nje u svakom trenutku... P’eggy: Najveća strukovna nagrada u Hrvatskoj? Naravno da mi znači, tko god kaže da mu to nije bitno — laže! Pogotovo na ovom našem malom tržištu gdje je u svim segmentima, pa tako i u glazbi, sve manje novca i onda vam je takav jedan kipić sve što vam ostane da vas za koju godinu podsjeća na nešto uspješno što ste napravili. J ako bih volio raditi glazbu za film, to me oduvijek »palilo«, ali nekako još nisam dobio priliku pa evo, ovim putem obavještavam sve zainteresirane da mi se jave. O dobrim pjevačima – Koliko je u Hrvatskoj dobrih pjevača koji mogu iznijeti zadane zadatke autora ili producenta? BROJ 187, LISTOPAD 2014. Predrag Martinjak P’eggy, skladatelj i producent P’eggy: Teško je tu dati konkretan odgovor. Što je to uopće »dobar pjevač«? Postoji velik broj uspješnih izvođača koji vrlo dobro »glume« ulogu pjevača i sugestivnošću vas uvjere u to što pjevaju a da pritom njihove glasovno– tehničke mogućnosti i nisu baš na vrhunskoj razini. Opet, s druge strane postoje vrhunski »tehničari« koji jednostavno ne dopiru do uha slušatelja. Tu je vrlo bitna uloga producenta koji bi trebao postaviti točnu dijagnozu o kakvom se tipu glasa radi, koje su mu jače, a koje slabije strane i onda prema tome naravno odrediti kakav tip pjesme i aranžmana će najbolje istaknuti vrline pjevača. – Imate li profesionalni san, što biste voljeli producirati, s kime surađivati? P’eggy: Jako bih volio raditi glazbu za film, to me oduvijek »palilo«, ali nekako još nisam dobio priliku pa evo, ovim putem obavještavam sve zainteresirane da mi se jave... – Koliko vam znače nagrade, nominacije ili osvajanje Porina? Predrag Martinjak zvan P’eggy P’eggy: Možda se čini malo čudnim, ali melodija refrena od koje je sve počelo pala mi je na pamet prilikom posjeta veterinaru (nakon toga sam još nekoliko puta tamo vodio psa, ali nije s e 43 Jazz.hr /proljeće: Mala dvorana Lisinski, 9. — 11. travnja 2014. Jazz.hr /jesen, Damjan Krajačić, flautist i skladatelj koji je 24. listopada 2014. nastupio na festivalu Jazz.hr/jesen Saša Nestorović eksplodirao u predivnom nadahnuću Kao improvizatora i skladatelja, stvaranju me vuče ljepota traženja ravnoteže Rođen u Zagrebu, sa stalnim prebivalištem u Los Angelesu, ovaj umjetnik djeluje na razmeđi stilova jazza, latina, klasike i istočnoeuropskog folklora BROJ 187, LISTOPAD 2014. d 9. do 11. travnja 2014. u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu održan je festival Jazz.hr/proljeće u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Kao i na prethodnim izdanjima, imali smo prilike slušati odličan jazz, vrhunske američke i europske, kao i najbolje hrvatske džeziste. Festival Jazz.hr/proljeće ugostio je veliku američku zvijezdu, trubača, skladatelja, aranžera i dirigenta Charlesa Tolivera koji je tijekom polustoljetne karijere svirao s mnogim legendama, među ostalima s Jackiejem McLeanom, Sonnyjem Rollinsom, Maxom Roachom i Horaceom Silverom, a gotovo jednako dugo djeluje i kao vođa raznih sastava. Za zagrebačko gostovanje svoj je standardni kvintet, sastav za koji je njujorška kritika ustvrdila da je odsvirao najbolji koncert 2013. godine, proširio još jednim članom. Ta je čast pripala zagrebačkom saksofonistu i pedagogu Saši Nestoroviću. Tolliverov kvintet činili su Bruce Edwards (gitara), Theo Hill (klavir), Devin Starks (kontrabas) i Gene Jackson (bubnjevi), ugledni glazbenici koji su dan prije u MM cen- tru Studentskog centra održali glazbenu radionicu. Klasika i jazz Tolliver je pokazao iznimnu snagu sviranja trube, no nije sebe stavljao u prvi plan, ostavljajući Nestoroviću puno prostora, baš kao i ostalim članovima benda. Od njih je najdojmljiviji bio vrlo mladi Hill, koji je poskakivao i »drmao« se pri udaru svakog svojeg prsta kao da je prikopčan na visoku voltažu. Set lista je bila šarolika, od coltraneovskih balada rezerviranih za Nestorovića, sjajnih Tolliverovih postbop trubačkih proplamsaja, ali i Edwardsovih gitarističkih rhythm and blues i funky eskapada. U višoj sferi Najzanimljiviji koncert bio je rezerviran za treći dan festivala. Za tu večer Charles Tolliver priredio je rekonstruiranu transkripciju veličanstvenog projekta Osamnaesteročlani orkestar funkcionirao je besprijekorno, točan i zaista Drugi dan festivala bio je rezerviran za smotru novih lica hrvatskog jazza i spoj dvaju stilski različitih, no uglednih hrvatskih ansambala, Zagreb Jazz Portreta, kvarteta koji vodi Nenad Jure Vrandečić, i Acoustic Projecta, koji čini jedanaest članova Zagrebačke filharmonije pod vodstvom Dubravka Palanovića. Najavljeni osebujni spoj klasične glazbe i jazza u originalnim skladbama članova tog spojenog sastava donio je večer divnog ugođaja. Autorske skladbe Dubravka Palanovića te portretovaca: Marija Igreca, Vrandečića, Saše Nestorovića i Borne Šercara, istaknute gudačkim dionicama i podlogama, DAVOR HRVOJ Saša Nestorović 44 Saša Nestorović, Charles Tolliver i Jazz orkestar HRT-a F Razgovarao: Davor Hrvoj Johna Coltranea, Africa/Brass, jednog od međašnjih albuma u povijesti jazza, koji smo imali priliku čuti u novom aranžmanu. Za tu priliku Coltraneove dionice svirao je Saša Nestorović, koji je i uvježbao Jazz orkestar HRT–a. Originalni aranžman za album Africa/Brass, koji je izgorio u požaru poslije snimanja albuma, napisali su McCoy Tyner i Eric Dolphy. Tolliver je Coltranea rekonstruirao i obogatio svojim zamislima te je napisao još jednu skladbu — Household of Saud, posvećenu prijatelju i suradniku McCoyu Tyneru. pokazale su raznolikost i širinu, zanimljivo podsjećajući na svojedobni projekt Johna Lewisa i Boška Petrovića sa Zagrebačkim solistima — Mistery of the Blues. Nakon glavnog dijela večeri, prema izboru Marija Igreca, predstavile su se mlade nade hrvatskog jazza — Ani Vuletić, Gina Damjanović i Melita Lovričević, Diana Čerešek i Lana Janjanin. Anastazija Vržina O Piše: Saša Drach moćan, a Saša Nestorović na svojem je saksofonu prešao u neku višu sferu. Bila je to njegova večer. Zapravo, cijeli je festival bio njegov. Prve se večeri sjajno uklopio u Tolliverov kvintet, s mnogo zavidnih solo dionica, s tek dvije probe prije nastupa. Sljedeće večeri izvrsno se stopio s gudačima i kvartetom, a onda je treće večeri sasvim eksplodirao. Nije to bio mali zadatak — svirati Coltraneove dionice. Zvuči pretenciozno, ali Nestorovića je ta glazba doista nosila. Uz impresivnu izvedbu Jazz orkestra HRT–a, Tolliver je sjao od zadovoljstva, a taj je polet dao i Nestoroviću vjetar u leđa, pružajući mu dodatnu snagu, sokoleći ga da da sve od sebe, u predivnom nadahnuću i, svakako, sjajnom raspoloženju. Veliki projekt, sjajna suradnja i veličanstven koncert! lautist i skladatelj porijeklom iz Zagreba, s dugogodišnjim prebivalištem u Los Angelesu, Damjan Krajačić, sa svojim međunarodnim kvartetom nastupio je 24. listopada u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog na festivalu Jazz. hr/jesen. Njegove su suradnje s brojnim glazbenicima na sceni u Los Angelesu, među ostalima s Claudijom Acunom, Ponchom Sanchezom i Sergeom Kasimoffom, rezultirale svježim zvukom koji ujedinjuje raznovrsne glazbene stilove. Naime, Krajačić, također vođa vlastitih sastava s kojima je snimio šest albuma, svoj džezistički pristup obogaćuje elementima latino i klasične te tradicijske istočnoeuropske glazbe. U suradnji s pijanistom Matijom Dedićem, kontrabasistom Martinom Gjakonovskim i bubnjarom Johnom Hollenbeckom na ovom je koncertu predstavio svoj novi album Visions u izdanju Aquarius Recordsa. To Krajačićevo diskografsko izdanje, za koje je napisao sve skladbe, ujedno je i njegovo najosobnije. Koji je vaš cilj u stvaranju novih glazbenih djela? Skladanje je, slično kao i improvizacija, proces stvaranja — stvaranja priče, emocije, zvučne slike, trenutačnog i trajnog. U improvizaciji se sve događa sada — svaki zvuk i svaki trenutak nadahnjuje sljedeći korak, neponovljiv i izazovan upravo zbog svoje nepredvidivosti i jedinstvenosti — te uistinu prava improvizacija ni na koji način nije definirana i promišljena, već slobodna. Kod skladbe želim donekle zadržati tu slobodu i neponovljivost. Želim da svaka nova skladba ima jedinstven žar i misao te mogućnost da svakom izvedbom bude nanovo doživljena. Prepuštanje trenutku Koji vas skladatelji nadahnjuju? Jednako bitan utjecaj na mene imaju razni glazbenici i prijatelji s kojima sam svih ovih godina imao prilike svirati i razgovarati o glazbi. Oni su nadahnuće, edukacija i motivacija u jednome. Zahvalan sam i sretan što sam imao priliku sa svima njima dijeliti te bogate trenutke. Neke osobe i bendovi koji su uvelike glazbeno utjecali na mene, i skladateljski i instrumentalno, su: Hermeto Pascoal, Miles Davis, Rhaasan Roland Kirk, Jimi Hendrix, Bach, Debussy, The Police, The Red Hot Chilli Peppers, Orquesta Aragon, Pixinguinha, Clifford Brown, James Newton, Danilo Lozano, Dave Valentin, Yoruba Andabo, Matija Dedić, Robert Thies, John Hollenbeck, Eldad Tarmu, moj otac Zoran Krajačić, Led Zepellin, Pink Floyd, Primus, Jamiroquai, Pearl Jam, Bob Marley, Eric Satie, Chopin, Bjork te mnogi drugi, u bilo kojem redoslijedu. tivi i zamisli kod takvog skladanja imaju vremena razviti, sazreti i promijeniti. Tu dakle postoji dulji proces koji je promišljen i racionalan, a prednost je što se mogu razviti neke kompleksnije priče. Moj dobar prijatelj Robert Thies fenomenalan je koncertni klavirist, pa je ta želja za raspisanim skladbama potaknuta i realnim poznanstvom i mogućnošću da se ta glazba i projekt realiziraju. Nastojim da flauta bude prisutna u svoj toj glazbi te da joj mogu pridonijeti i sam, svojom izvedbom. Općenito za sve moje albume i projekte skladam za cijeli sastav, no ujedno i za flautu kao glazbalo koje dobiva najmanje jednaku važnost u skladbama. Doduše, najviše me raduje ideja kompletne komunikacije i jedinstva u sastavu, gdje svako glazbalo ima nezamjenjivu i jednako važnu ulogu, tako da te skladbe jednostavno vidim kao cjelovitu glazbu. Što vam je najvažnije u skladateljskom radu? Po čemu su posebne skladbe koje ste napisali za album Visions? Općenito bih mogao reći da naginjem skladanju za manje sastave, vjerojatno najviše zato što na taj način dosta toga može biti prepušteno trenutku i improvizaciji. Što je sastav veći, kolektivna improvizacija postaje teža. To je kao razgovor: kad razgovara dvoje, troje, četvero ljudi, nije se teško u tom trenutku dogovoriti tko, kako i kada govori, no kad se radi o deset, dvadeset, pedeset ljudi koji istodobno komuniciraju, treba ih na neki način uskladiti. Kao i za većinu mojih projekata, i za taj CD skladbe su dobrim dijelom potekle iz odluke o tome tko će biti glazbenici na projektu. S Matijom Dedićem surađujem već godinama i ne bih mogao poželjeti nijednog drugog klavirista na svijetu, nema nikoga s kim se osjećam glazbeno srodnije, nikoga boljeg za ovaj projekt. S njim je nevjerojatno lako svirati bilo kakav jazz ili improviziranu glazbu jer ima melodičnost, ritmičnost i prekrasnu intuiciju da stvori fenomenalne emocionalne i harmonijske slike, koje se prirodno transformiraju od trenutka do trenutka. Dok sam bio na Whittier Collegeu, napisao sam skladbu Connections za klavir i flautu. To je dosad zapravo jedina moja skladba koja je potpuno zapisana. Ima elemente jazza i klasike. Poslije sam se više prepustio skladbama koje dopuštaju improvizaciju — od kojih su neke više, a neke mnogo manje definirane. Emocionalne slike Polako mi se ponovo javlja želja da napišem potpuno notiranu glazbu za komorne sastave. Naravno, razlika je u tome što se osnovni mo- li u cjelinu. Za flautista je pogotovo bitno da ima sastav koji osjeća najfinije razlike u energiji sviranja i dinamici, a ti glazbenici su jednostavno san snova. Što se samih skladbi tiče, neke su bile potaknute konkretnim događajima, neke više osjećajima koji su u to doba vladali, a neke trenucima. Općenito ne volim previše objašnjavati porijeklo ni značenje svake skladbe. Vidim ih kao nešto osobno i privatno, nešto što naravno želim nesebično dati i podijeliti, no istovremeno želim dati drugima priliku da nađu u njima nešto svoje, nešto što njih posebno dodiruje. S kladbe u mojem slučaju najčešće počinju kao improvizacije nadahnute osjećajem, bojom, mirisom. BROJ 187, LISTOPAD 2014. S programa smo odslušali odličan jazz iz američke, europske i hrvatske glazbene riznice Kako nastaju vaše skladbe? Skladbe u mojem slučaju najčešće počinju kao improvizacije nadahnute osjećajem, bojom, mirisom. Ponekad se stvore iz igre s raznim glazbalima. Katkad su potreba za izražajem u određenom trenutku. Nikad ih ne pokušavam forsirati pa se uvijek na neki način razviju same od sebe. Ponekad su jednostavne, ponekad kompleksnije, no općenito volim jednostavnost. Katkad se trebam prisiliti biti jednostavan u improvizaciji, no u skladanju volim jednostavnost jer dopušta da se improvizacijom ta ista skladba iznova stvori i modulira svakom ponovnom izvedbom. Jednostavnost zahtijeva dubinu emocija. Jednostavnost traži da se posegne duboko u sebe i iskaže iskrenost. Ponekad jednostavnost bude lijepa, ponekad ne bude. A ponekad jednostavnost traži kompleksnost. Ljepota tog neprestanog traženja ravnoteže je ono što me neprestano vuče da stvaram, kao improvizator i kao skladatelj. Potraga za ravnotežom Kad sam koncipirao projekt, Matija je predložio Martina Gjakonovskog za basista, a ja sam posljednjih godina puno slušao Johna Hollenbecka i njegovu fenomenalnu glazbu pa sam osjećao da bi njegovo shvaćanje i poznavanje raznovrsne glazbe bilo prikladno. Martin i John pridonijeli su svojim bojama i energijom, a svi zajedno smo se prirodno i lako uklopi- 45 Nina Romić, Irena Žilić, Lovely Quinces, Auguste, Queen od Sabe, Nikol Čačić, Zvonka Obajdin, Ivana Picek, Sara Renar... Novi val talentiranih kantautorica Nije li divno biti sada i ovdje kad se rađa jedna nova scena puna tako talentiranih djevojaka? ina Romić svojim je debitantskim albumom Daljine objavljenim 2010. godine na neki način započela taj val koji se progresivno širio. Usporedno je i sama pomogla dajući na sve moguće načine potporu kantautoricama željnim dokazivanja. Istovremeno, mnoge su djevojke, ohrabrene lijepim Nininim pjesmama, ali i njezinim uspjehom, odlučile izaći iz svojih soba i predstaviti se nama. I hvala im na tome jer bismo u protivnom ostali zakinuti za puno dobrih i li- jepih pjesama. Uz Ninu Romić sve je oduševila Lovely Quinces, odnosno Dunja Ercegović iz Splita, čiji su debitantski EP No room for us hrvatski glazbeni kritičari prošle godine proglasili uvjerljivo najboljim izdanjem u 2013. godini. Štoviše, uz uspjeh kod kuće, Dunja je ove godine nastupila i u Teksasu u SAD–u, na najvećem svjetskom sajmu novih imena. Samozatajna kraljica Queen Of Sabe, odnosno Sabina Herman, počela je samozatajno uz akustičnu gitaru s pjesmama na engleskom, a onda je prošle godine objavljena kompilacija u izdanju Croatia Recordsa Tragovi (s novim imenima na domaćoj sceni, među kojima i ona) koja je nosila upravo naziv njezine prve pjesme na hrvatskom jeziku. Trenutačno uvježbava bend, prateći kako se njezina nova pjesma Nismo bogovi uspinje na domaćim top–ljestvicama. Gordana Marković i Ivana Lulić svirale su najprije iz gušta, potom su svirale obrade, a nastavile autorskim pjesmama pod imenom Auguste, koje dobiva iz dana u dan sve više komplimenata. Nikol Čačić oduševila je mnoge prekrasnim glasom, nastupajući diljem Hrvatske uz pratnju dvojice prijatelja na akustičnim gitarama pod jednostavnim imenom Nikol, Luka i Vedran, ali i svojim EP–om ... and who are you? koji je zaradio sjajne recenzije domaćih kritičara. Neizostavna je među spomenutim djevojkama i Zvonka Obajdin, žena koja se odlučila primiti gitare u svojoj 35. te je ponudila niz pjesama koje su čučale u njoj, ali je i oduševljeno pomogla svim tim mladim glazbenicima u seriji ko m p i l a cija Bistro na rubu šume, predstavljajući nova kantautorska imena iz cijele regije. Objavljene su tri kompilacije i predSara Renar 46 stavljen velik broj novih imena kojima je upravo ona dala taj sjajan vjetar u leđa i predstavila ih sve znatiželjnijoj i zahvalnijoj publici. Tu su još i Ivana Picek, Erna Imamović, Melita Sabljo, Ivana Bastašić, Sonja Agata Bišćan... Među svima njima istaknule su se posebno Sara Renar i Irena Žilić. Sara je svojim debitantskim albumom Djeca stekla simpatije kritike i publike. Ovih je dana objavila i novi EP Jesen na kojem se možda čak najprogresivnije od svih nabrojenih kantautorica poigrala kantautorskim pjesmama, ne koristeći se akustičnom gitarom kao nezaobilaznim pratećim instrumentom, već suvremenim tehnološkim pomagalima, tvoreći jedno od zanimljivijih ovogodišnjih izdanja. su mediji tu i presudni. Koliko god to zvučalo otrcano, popularnost mi ne definira vlastiti pojam uspjeha. Uistinu vjerujem da je najvažnije da si prije svega zadovoljan sam sobom i onime što radiš i da otud počinje vlastiti uspjeh. Bila bih vrlo sretna da se probudim za npr. pet godina i shvatim da sam u tih pet godina uistinu vidljivo napredovala i radila na sebi i da sam zadovoljna onime što sam postigla. To bi bio uspjeh.« I Sara je vrlo zadovoljna prijemom debi–albuma: »Jesam, apsolutno. Budimo realni, znamo što prolazi kod širih masa, tako da me čak i iznenađuje poprilično dobar prijem mojih pjesama kod publike.« Doba nevinosti Debitantski album Irene Žilić Travelling, objav- Potreba za komunikacijom Novi val kantautorica u Hrvatskoj mnogima je otvorio oči pa su počeli na drukčiji način gledati na glazbenu scenu današnjice. Zanimalo nas je što je Saru potaknulo da izađe iz svoje sobe i predstavi se publici? »Vjerojatno isto što me potaknulo da uopće počnem raditi svoje pjesme. Možda neka potreba za prenošenjem energije, komunikacijom, nalaženjem svog načina izražavanja, ne znam točno. Samo znam da je bavljenje glazbom nešto što me najviše ispunjava.« I nešto manje medijski eksponirana Irena Žilić ima svoje razloge izlaska iz sobe. »Talentirani ljudi u mojoj okolini koji su me potaknuli da radim na vlastitom materijalu i činjenica da mi je sve to bilo nepoznato, zanimljivo i drugačije od stvari koje sam dotad radila.« Prvim EP–jem Days Of Innocence oduševila je i kritičare i publiku, ali je nekako ostala po strani od medijskog interesa. Priupitali smo je koliko prisutnost u medijima smatra uopće nužnim za uspjeh na sceni. »Naravno da mediji imaju velik utjecaj na širenje informacija, a što se tiče zastupljenosti u medijima, nemam osjećaj da sam ostala po strani, dapače! Mislim da mediji jesu bitni za dio uspjeha, pogotovo za popularnost. Ali ako je to cilj, tj. nečija definicija uspjeha, onda kućom.« U ovoj priči o novom valu mladih kantautorica svakako se valja osvrnuti i na jezik, jer barem polovica njih pjeva na engleskom jeziku. Jezik izražavanja njima nije važan. Važne su misli i riječi, a engleski je ionako novoj generaciji potpuno razgovorni jezik, dok je utjecaj engleskih autora s globalne scene nemjerljivo veći od domaćih kantautora i glazbenika. Osim toga, biti dio svijeta i globalne scene podrazumijeva djelomično i engleski jezik kao općeprihvaćeni način komunikacije diljem svijeta. Na žalost, zbog uskogrudnosti glazbenih urednika na radiopostajama u Hrvatskoj, pjesme kantautorica koje pjevaju na engleskom jeziku uglavnom neće emitirati jer nisu na hrvatskom jeziku. Irena Žilić sigurno je toga bila i svjesna kad je pisala pjesme za album. »Vjerujem da će se zapravo do neke mjere emitirati, vjerojatno ne na svim postajama, ali s obzirom na poprilično pozitivnu reakciju i suradnju s radiopostajama do sada, vjerujem da će se to i održati. Ne očekujem i ne smatram da je to i glazba za svaku postaju, tako da je to i u redu«, iskazala je svoje mišljenje Irena za Cantus. BROJ 187, LISTOPAD 2014. N Piše: Dubravko Jagatić Anita Nadj BROJ 187, LISTOPAD 2014. P osljednjih nekoliko godina Hrvatskoj se dogodio novi val kantautorske glazbe. Val koji je zapljusnuo scenu odličnim mladim, novim kantautorima i još više mladim kantautoricama Queen of Sabe ljen posljednjih dana rujna, bez sumnje će se naći u vrhu godišnjeg izbora najboljih domaćih albuma objavljenih 2014. godine. Toliko nevine i nježne pjesme, ali istovremeno tako poetične i snažne, zaista su rijetka pojava na domaćoj sceni i komotno mogu konkurirati na globalnoj sceni. Međutim, više je nego zanimljivo što se većina tih mladih kantautorica gotovo potpuno samostalno probija na scenu. Diskografi su u toj priči ostali neobjašnjivo po strani (čast izuzecima). Lovely Quinces objavila je samostalno izdanje kao i Irena Žilić. Zvonka Obajdin je također bez diskografske kuće, a spomenute kompilacije Bisto na rubu šume vol. 1, 2 i 3 objavljene su u vlastitoj nakladi, dok su Queen Of Sabe i Auguste za sada svojim pjesmama zainteresirale diskografe. Sara Renar od samog se početka vezala za diskografsku kuću Aquarius Records. Zašto je primjerice Irena Žilić odlučila debitantski album objaviti samostalno, a ne za neku hrvatsku diskografsku kuću? »Iz jednostavnog razloga, to je nešto što mi trenutno odgovara i nije bilo potrebe za diskografskom Bitna potpora One su sve pred nama jer imaju što reći i znaju kako. One imaju talent, imaju volju i samouvjereno znaju da nemaju što izgubiti jer ih je već i samo iskustvo stvaranja i izvođenja tih pjesama obogatilo i oplemenilo. Na našu sreću. Osim toga, nije potrebno posebno isticati koliko je važno nastaviti tradiciju kantautorske scene. One iste koja je šezdesetih godina obilježila dobar dio povijesti domaće popularne glazbe u Hrvatskoj. Važno je da im posvetimo pozornost i vrijeme i poslušamo što nam i kako pjevaju. Za sve ostalo će se same pobrinuti. Vrijeme je da se scena pomladi, stoga im treba dati svu moguću potporu. U medijima, na koncertima, diskografskim ugovorima uz zasluženi pljesak. Osim toga, nije li divno biti sada i ovdje kad se rađa jedna nova scena puna tako talentiranih djevojaka? Irena Žilić 47 BROJ 187, LISTOPAD 2014. B ez imalo je kompromisa objavila debitantski album s pjesmama po vlastitom ukusu. Za svoju dušu. Prve su recenzije bile fantastične. Mjesec dana od izlaska albuma priredila je promotivni koncert u Malom pogonu Tvornice kulture i rasprodala ga. Nisu svi ušli koji su je htjeli doživjeti na pozornici. I na koncu, gotovo svi primjerci nastupnog albuma Travelling prodani su oduševljenoj publici koja je nakon nastupa pohitala kupiti ga. Bez sumnje, bio je to trijumf Irene Žilić na promotivnom koncertu u Malom pogonu Tvornice kulture, održanom u petak, 24. listopada ove godine. Jedan je bis bio premalo za svu publiku koja jednostavno nije željela da Irena završi koncert. Zrelo razdoblje Snažna, nježna i svačije pažnje vrijedna, Irena je pokazala na svojem najvećem samostalnom koncertu dosad da njezin uspjeh nije slučajan. Iako nošena valom nove generacije kantautorica, Irena je već na nastupnom EP–u Days Of Innocence, objavljenom potkraj 2012. godine, pokazala sav svoj talent i ljepotu glasa. Međutim spomenuti EP ostao je nevin, nekako sakriven od većeg broja očiju i ušiju. Možda je upravo taj prvi, bojažljivi korak bio potreban da Irena iz nevinosti zakorači u zrelo razdoblje i snimi fantastičan album Travelling. Mnogo bogatiji od prethodnog EP–a, Irena je, kao i na samom koncertu, svoje pjesme pojačala pridruženim glazbenicima, ponudivši tako puni i snažniji zvuk svojih nježnih ali snažnih pjesama koje je publika upijala s najvećom pažnjom, ne štedeći dlanove kad ju je trebalo nagraditi pljeskom, a nije se krio ni pokoji uzvik i uzdah oduševljenja. U vlastitoj produkciji Irena Žilić 24. listopada 2014. nastupila u Malom pogonu Tvornice kulture Snažna, nježna i pažnje vrijedna Publika nažalost njezine pjesme ne može čuti u eteru domaćih radiopostaja, koje u velikoj većini ignoriraju ovako talentirane umjetnice 48 Irena Žilić snimila je jedan od najboljih albuma ovogodišnje domaće produkcije, a ovim je koncertom bez ikakve sumnje trijumfirala. Bez potpore diskografske kuće, u vlastitoj produkciji, pametnim poslovnim potezima i ciljanim PR– om, Irena se popela na sam vrh. Naravno, ne bi uspjela da doista nije talentirana i da nema glas i pjesme koje zaslužuju samo riječi hvale. Kako na albumu, tako i na samom koncertu, dokazala je da je ovo njezina godina te da je upravo došlo njezino vrijeme. Po senzibilitetu slična globalno proslavljenoj Nori Jones, ali ipak dovoljno drukčija i svoja da svakim danom osvoji glasom i svojim pjesmama nečije srce. Ne zato što je to odlučila učiniti da bi prodala što više albuma, već zato što pjeva zbog vlastitog zadovoljstva za publiku koja je to prepoznala. Za istu publiku koja njezine pjesme, nažalost, ne može čuti u eteru domaćih radiopostaja koje u velikoj većini ignoriraju tako talentirane umjetnice poput nje. Koncert u Malom pogonu Tvornice nagrada je i njoj i publici jer je, naočigled, zadovoljstvo bilo obostrano. Irena Žilić Travelling samoizdanje Kakav prekrasan glas ima ta Irena! Sanjiv, nježan i istodobno snažan. Kao da je sasvim dovoljno da otvori usta i poezija izlazi kroz sretne note i prekrasne pjesme. Nakon što je prije nekoliko godina objavila EP Days Of Innocence, Irena je privukla pozornost mnogih, upravo zahvaljujući svojem glasu, kao i svojim autorskim pjesmama koje su se više prenosile putem društvenih mreža nego kroz eter domaćih radiopostaja. Dovoljno da Irena odluči snimiti album i predstaviti se s jedanaest novih pjesama. Jedanaest pjesama među kojima je gotovo nemoguće izdvojiti neku slabiju, s nekom manom ili kojoj tu nije mjesto. Predivan album ispunjen divnom poezijom i pjesmama koje Irenu Žilić svrstavaju u sam vrh svjetske kantautorske scene. Njezin engleski nema mane, njezine su pjesme tople i pitke. Travelling ne sadrži jednostavne pjesmice, već pjevački kompleksne i na trenutke skladateljski zahtjevne melodije zbog kojih Irena zaslužuje punu pozornost. Posvetite joj svoje vrijeme i bit ćete nagrađeni pjesmama koje vas odvode na neko bolje mjesto i u neko bolje vrijeme, dok žmireći slušate zvijezdu pred kojom je sjajna međunarodna karijera. (Dubravko Jagatić) BROJ 187, LISTOPAD 2014. K ako na albumu, tako i na samom koncertu, Irena Žilić dokazala je da je ovo njezina godina te da je upravo došlo njezino vrijeme Piše: Dubravko Jagatić Sara Renar Jesen Aquarius Records Nakon nekoliko godina provedenih na sceni s nekoliko singlova, pristojnim prijemom te albumom Djeca objavljenim 2013. godine, Sara Renar dospjela je zasluženo na sam vrh domaće kantautorske scene. Međutim, EP–om Jesen Sara je odskočila, odmaknula se od ostalih i predstavlja se kao najprogresivnija kantautorica nove generacije. Sara se ne koristi nužno akustičnom gitarom kao instrumentalnom pratnjom niti klavirom (iako je pjesma Post sezona u cijelosti klavirska, a instrumental predstavlja Saru i kao vrhunsku skladateljicu). Sara sklada drukčije i upotrebljava tehnologiju, ne srameći si ni dobrih beatova ni sitnih kompjutorskih zvukova koji sjajno dopunjuju njezine glazbene ideje. Nema sumnje da je za to zaslužan Konrad Milvaj (OhnoKono) koji u suradnji s Edijem Cukerićem potpisuje produkciju albuma. Pritom prateći bend daje snagu i punoću pjesama, tvoreći od ovog EP–a prekrasno djelo koje zaslužuje samo komplimente i opetovano slušanje. Sara Renar tim je EP–om podigla letvicu sebi i drugima jer se rijetko na sceni pojavi tako kompletno i sadržajno autorsko djelo za svaku pohvalu. Jesen zaslužuje samo najviše ocjene. (Dubravko Jagatić) 49 Istina o »velikom prasku« Kako je novinar i publicist Anđelo Jurkas, oduševljen zagrebačkim koncertom Red Hot Chilli Peppersa, na kojemu su nastupili i 2CELLOS, odlučio napisati knjigu o Hauseru i Šuliću BROJ 187, LISTOPAD 2014. Piše: dr. sc. Irena Paulus »Veliki prasak« dogodio se 20. siječnja 2011. godine. Tada je, naime, uploadan glazbeni videospot s aranžmanom Jacksonova Smooth Criminal koji je proslavio dvojicu iznimno talentiranih, ali do tada relativno nepoznatih violončelista — Luku Šulića i Stjepana Hausera. »Prasak« je odjeknuo mnogo dalje nego što su njih dvojica to očekivala (a očekivala su mnogo) pa je uslijedilo potpisivanje ugovora sa Sony Masterworks, turneja s Eltonom Johnom, potpisivanje ugovora s tvrtkom Rocket Music, suradnja s glasovitim producentom Bobom Ezrinom, gostovanje u elitnim televizijskim šouima... pri čemu se broj obožavatelja koji se, već od »praska« brojio u milijunima, neprestano povećavao. Biografija o mladićima Sve je to bilo poticaj Anđelu Jurkasu da pokuša uspostaviti kontakt s 2CELLOS, a zatim da, prilično brzinski, napiše o njima knjigu — i to ne bilo kakvu knjigu, nego »službenu biografiju«. Biografije takvog tipa obično se pišu o starijim, zrelim ljudima, ljudima sa znanjem i iskustvom koji su ostavili trag na području kojim se bave. Biografije o mladićima koji su u vrijeme »radnje« bili u srednjim dvadesetim godinama, obično se rade iz komercijalnih razloga, rijetko imaju težinu, a cilj im je steći što više obožavatelja. Takve se biografije obično pišu glumcima i pop– glazbenicima, a ne klasičnim glazbenicima (osim ako nisu dovoljno stari i iskusni da biografiju zasluže). Takve biografije najčešće se ne rade u Hrvatskoj, nego su tipičnije za američko podneblje, gdje je marketing jedna od najvažnijih stavki probijanja u svijet poznatih. Veliki prasak, službena biografija 2CELLOS, stoga je sasvim neobična knjiga. Neobična je jer govori o neobičnim mladim ljudima koji su sa svojih dvadeset i nešto godina bili dovoljno mudri i poduzetni da ostave trag, da pretoče znanje i iskustvo koje su skupljali gotovo od rođenja u planetarni uspjeh kojemu se još uvijek ne možemo načuditi. Stjepan Hauser i Luka Šulić su se, kako Bob Ezrin kaže, vrtjeli u »labirintu« klasične glazbe koji su savladali suma cum laude, ali su od njega tražili više nego što im je mogao dati. Njihov uspjeh nije bio marketinški kontroliran — marketing, pa čak i naziv 2CELLOS, kao i sve ostalo, dobili su tek nakon što su na You Tube lansirali slavni video. 50 Stoga, da — biografija je specifična jer govori o dvojici klasičara koji su »prebjegli« u pop, rock i druge vode. Bili su hrabri, jer im je svijet popularne glazbe bio prilično nepo- znat (mnoge rock i pop stvari koje su svirali na koncertima, uključujući i Smooth Criminal, bile su im otkriće, naročito Stjepanu Hauseru koji, prema biografiji, tijekom glazbenog školovanja uopće nije obraćao pažnju na popularnu glazbu, smatrajući je a priori »smećem«). Po svojoj neobičnosti i hrabrosti, ali i vještini i umijeću sviranja, pa i uspjehu koji je mnoge ostavio bez teksta, njih dvojica zaista zaslužuju biografiju. Osobni pristup te slike ponavljaju se nekoliko puta, ali uvijek iz drukčije perspektive: bilo da se radi o mami i tati, bilo o Eltonu Johnu ili o ljudima iz Sony Masterworks ili o TV voditeljici Danieli Trbović ili jednostavno o prijateljima kao što su Franko Božac i Tilen Artač te o profesorima glazbe poput Hauserova »zamjenskog oca« Krunoslava Peljhana ili Šulićeva profesora Krešimira Lazara. Hauser i Šulić prikazuju se iz svih mogućih kutova i svih mogućih smjerova. Ostvaren je portret vrhunskih glazbenika koji su našli svoj raison d’être i pri tome ostali sasvim »normalni«, obični mladi ljudi skloni zafrkanciji. Naravno da je Jurkasova biografija prije svega Knjiga je već po broju ljunamijenjena obožavateAnđelo Jurkas di s kojima se razgovaralo ljima 2CELLOS, ali je nabila »zadatak«, ali Jurkamijenjena i onima koji će su je to očito bio mio zato tek postati. Naravno da 2CELLOS datak, jer je njegovo mije marketinški ciljana, po— Službena šljenje o 2CELLOS vrlo put mnogih američki oribiografija visoko, i to se razmišljajentiranih biografija — ali, nje ne libi ni iznijeti ni arpisana je drukčije, a to je i gumentirati. A njegovi arMenart, 2013. bio razlog zbog kojega su gumenti ne izviru iz nečelisti i njihov menadžer, kog zatvorenog novinarMiro Vidović, pristali na skog razmišljanja željnog nju. Ono što je drugačije senzacije, nego ih vuče jest prije svega osobni priiz svih smjerova relevanstup. Iz načina pisanja vidi tnih za 2CELLOS. Jurkas se da Jurkas nema dlake govori o situaciji u klasična jeziku (ali ni pravog leknoj glazbi, promatrajući tora da mu popravi tipfešto više toga, od svijeta lere, kao ni stručnog saprema Hrvatskoj i natrag. vjetnika da mu kaže kako se nazivi klasičGovori o znanju, visokoj umjetnosti, nevjenih djela u knjizi pisanoj hrvatskim jezikom rojatnim tehničkim vještinama, vježbanju, ali navode na tom jeziku, a ne na engleskom). i o zatvorenosti »klasičarskog« kruga i o neNo svi tipfeleri, doslovni prijevodi s englekim negativnostima klasičarske elite koje svi skog na hrvatski i neke sitnice koje govoklasičari znaju, ali o kojima govore potiho, a re da Jurkas zna puno o glazbi, ali da ipak ne ispisuju ih nikad. nije obrazovani glazbenik (što zapravo nije Jurkas analizira i svijet popularne glazbe, ni važno), opraštaju se. Tehničke pogreške autorov jezik čine življim i bližim jeziku kojim govoreći o njezinoj površnosti, o jednostavnosti pop–forme, o tome kako danas svatgovore Hauser i Šulić. Sasvim je jasno da ko može skladati i biti pop–autor. Ali opet, i je odnos Šulića i Hausera i njihova »službeu tom je svijetu pravih umjetnika malo, a oni nog biografa« nakon nekog vremena prerakoji to zaista jesu, poput Eltona Johna, doistao u prijateljstvo, a taj je osjećaj prenesen sta teško rade. Svijet pop–uspjeha, markei na čitatelja. I čitatelj se, čitanjem Jurkasotinga, turneja, koncerata, snimanja i svega ve knjige Veliki prasak, počinje osjećati kao ostaloga jednako je težak i naporan poput da je bliski prijatelj Hausera i Šulića, kojemu klasičarskog svijeta bespoštednog vježbase oni povjeravaju. Jer doživljava i proživljanja. U tom je svijetu vrlo teško opstati, jer su va sve ono što su oni doživjeli i proživjeli. A u ukusi publike nepredvidivi i neprestano se tako malo godina bilo je doista dosta toga. mijenjaju. Šulić i Hauser prihvatili su taj sviJurkasov je način pisanja necenzuriran, jet kakav jest, bez zadrške i bez žaljenja, sa svakodnevan, blizak govorenom jeziku kosmiješkom i, kako Jurkas to slikovito opisujim je razgovarao ne samo s Lukom Šulićem je, zajebancijom. i Stjepanom Hauserom nego i s njihovim Autor knjige o Stjepanu Hauseru i Luki Šuliprijateljima, poznanicima, suradnicima, koću, koje naziva »likovima iz crtića«, Lolekom legama, televizijskim voditeljima, produceni Bolekom, Patom i Matom, dvojicom mulatima, ton–majstorima, zaštitarima, domaca (...) također je detaljno pročešljao svijet ćim i stranim pjevačima, klasičnim glazbecrossovera, kojemu Hauser i Šulić navodno nicima te brojnim, brojnim drugim ljudima. pripadaju, ali od kojega se nominalno ograNa taj način stvorio je živahnu sliku. Sadržaji Veliki prasak đuju. No stvar je u tome kako se crossover vidi. Ako ga se doista gleda kao glazbu koja matricama i beatovima uništava klasična glazbena djela, tada su u pravu. Ali ako je se gleda kao glazbu prijelaza, koja omogućava najboljima, poput njih samih, da se kreću i u jednom i u drugom svijetu — klasičnom i popularnom — onda je to glazba budućnosti. Crossover je mjesto koje otvara zatvoreni krug klasične glazbe, mjesto koje približava klasičnu glazbu širokoj i, što je iznimno važno, mladoj publici. Također, crossover pomaže shvatiti da glazbu treba razumijevati kao jednu — Glazbu. I ona se ne smije dijeliti s obzirom na sklonosti ovom ili onom žanru. Taj su stav jasno iznijeli 2CELLOS, ali i Anđelo Jurkas. Zato ne iznenađuje što Šulić i Hauser s jednakom strašću otkrivaju i sviraju pop/rock (i Hauseru omiljenog Olivera), kao što sviraju klasičnu glazbu: Šostakoviča, Brahmsa, Dvořáka... Ta se strast osjeća na svim stranicama knjige Veliki prasak, premda se 2CELLOS s tih stranica ne mogu čuti kako sviraju. Ali za to postoji You Tube. I koncerti, koje dečki smatraju svojom budućnošću. Strast u pisanju Naravno da se strast sviranja ne bi osjetila da nije bilo strasti pisanja i da Jurkas strastveni pristup (glazbi, knjizi) nije dijelio sa Šulićem i Hauserom. Zato se njegov Veliki prasak čita poput romana. I to romana koji ima sve komponente: uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet. Iz Velikog praska najprije saznajemo o razlozima knjige: kako je autor, oduševljen zagrebačkim koncertom Red Hot Chilli Peppersa na kojemu su nastupili i 2CELLOS, odlučio napisati knjigu o Hauseru i Šuliću. Sir Eltonov predgovor Njegov je koncept, dok ga je još držao na papiru samo kao naslove, morao izgledati razuman (i, zapravo, pomalo uobičajen, unatoč neobičnim naslovima poput Crossover Lolek & Klasika Bolek ili 2CELLOS od A do Ž), ali menadžeru Hausera i Šulića u Hrvatskoj, Miri Vidoviću, kao ni njima samima, nije mogao odmah pokazati koliko će napisano omogućiti čitatelju da se s dvojicom čelista zbliži, da ih osjeti, da doista shvati tko su. Jurkas je svoj koncept gradio postupno: nakon predgovora koji je napisao glavom i bradom sir Elton John, knjigu počinje pisati predstavljajući sebe kao autora službene biografije 2CELLOS. No Jurkas je daleko od toga da sebe drži u prvom planu: on autora uvodi, a zatim izvodi iz knjige, vraćajući ga (odnosno sebe) u poziciju promatrača. Zatim se okreće zvijezdama. Prate- ći rođenje, djetinjstvo i školovanje Stjepana Hausera i Luke Šulića, Jurkas počinje pisati uzbudljivu priču, koja naročito u Hauserovu slučaju, pruža gomilu zanimljivog materijala. No to, naravno, nije sve. Zanimljivosti se slažu i grade jedna na drugu, vodeći prijateljstvu dvojice koja su si »baš legla« (poput yina i yanga, kako kaže Cathleen Murphy iz Sony Masterworksa), a koje će kulminirati (i u knjizi, kao zaplet) objavljivanjem videospota Smooth Criminal nedugo nakon smrti Michaela Jacksona. Jurkas prenosi dvadesetak e–mailova iz kojih se vidi kako su Šulić i Hauser odabrali Jacksona i kako su ga lansirali i kako je nesmiljena bila snaga kojom su ih pogodile reakcije, fanovi, lažne i prave ponude, producenti, head hunteri. Nevjerojatan je podatak da su samo dvije minute nakon objavljivanja videa, dobili ponudu za koncert. Napeto je, naravno, i čitati o tome kako su snimali audio u tonskom studiju Mateja Zeca u Kastvu dok je vani bjesnjela snježna mećava i kako su poslije snimili videomaterijal u Domu hrvatskih branitelja u Puli u režiji Kristijana Burlovića. Koliko su očekivali odjek onoga što su napravili, toliko za njega nisu bili spremni. Posljedice snova No to i jest an American dream, zar ne? To je ono o čemu svi sanjamo, ali čisto sumnjam da bismo se svi koji sanjamo mogli nositi s posljedicama tih snova. Jurkas je vrlo zoran kad opisuje kako Hauser ne prepoznaje filmske i glazbene zvijezde na primanjima, kako »Čelosi« mrtvi umorni spavaju na aerodromu, kako prelaze kinesku granicu ili kako rješavaju probleme s vizama i putovnicama. Knjiga, dakle, ne staje na vrhuncu, nego vodi i dalje, prati dvojicu u pregovorima sa Sonyjem, na turneji s Eltonom Johnom, a istražuje i njihovu perspektivu u budućnosti. Potkraj Velikog praska autor Jurkas ponovno izranja iz »anonimnosti« (premda nije stvarno »otišao«, jer se njegova prisutnost osjeća na svakoj stranici), i to u jednom od posljednjih poglavlja (Advokatura Files). Tu se pita i preispituje o 2CELLOS, pokušavajući dati odgovor na bezbrojna pitanja — poput onih jesu li 2CELLOS one hit wonder; sviraju li oni stvarno crossover; jesu li umjetnici ili samo tehničari–izvođači; je li uspjeh Smooth Criminala bio slučajnost...? U poglavlju Bonus Tracks objavljene su recenzije dvaju albuma (2CELLOS i In2ition), kao i prikazi nekih koncerata, a na kraju se čita i kratki Intervju u kojemu, još jedanput, upoznajemo »Čelose« iz prve ruke. Vedre, pune dosjetki i bez dlake na jeziku. Na posljednje Jurkasovo pitanje: Kako dalje?, odgovaraju: »Nema nikakvih naznaka, propast ćemo.« A aktualni su i dalje — treba samo virnuti na internet — godinu dana nakon što je Anđelo Jurkas objavio službenu biografiju 2CELLOS Veliki prasak. Neka im uspjeh potraje, kao i Jurkasu — kojemu želim da objavi još mnogo sličnih uzbudljivih knjiga o glazbi i glazbenicima. Još jedna zbirka anegdota legendarnog glazbenog pisca i komentatora Nove vedre i šaljive zgode Autor je sabrao preostali materijal korišten u njegovu popularnom ciklusu noćnih emisija Hrvatskoga radija Klasikom po drugom K Piše: Višnja Požgaj ao što je i obećao nakon izlaska svoje prve šaljive knjige 1000 glazbenih anegdota (Durieux, 2012.), ugledni član HDS–a, glazbeni pisac i komentator Branko Polić (Zagreb, 1924.), prošle je godine kod istog izdavača objavio i drugu knjigu u kojoj je sabrao preostali materijal korišten u njegovu popularnom ciklusu noćnih emisija Hrvatskoga radija Klasikom po drugom. Autor u predgovoru podsjeća na to da je prva knjiga bila pokušaj da na jednom mjestu bude skupljeno tisuću vedrih zgoda iz glazbenoga svijeta, ali je, kao što su čitatelji primijetili, nedostajalo više anegdota o vokalnim umjetnicima, kao i o drugim ličnostima koje su zadirale u glazbeni život velikih glazbenih stjecišta, te o raznim drugim zgodama u vezi s glazbom. Stoga su nove anegdote pridonijele nastojanju da se pohrani što veći broj prigodnih crtica o glazbenicima, protkanih sadržajima koji mogu pružiti zabavu i razonodu, pa usput i neku pouku. Pjevačke priče U drugoj dakle knjizi, vokalni umjetnici — Pjevači — zauzimaju počasno mjesto s trideset tri imena iz raznih zemalja i razdoblja, od 18. do 20. stoljeća. Ima tu danas više ili manje poznatih umjetnica i umjetnika o kojima se mnogo pričalo i pisalo u njihovo vrijeme. Spomenimo tek neke: privlačnu i duhovitu francusku opernu pjevačicu Sophie Arnould, nedodirljivu primadonu pariške velike opere u 18. stoljeću (»Ići u operu je kao da se ide k vragu. Ali što ćemo? Takva je moja sudbina.«), ili legende 19. i 20. stoljeća — Mariju Callas, Enrica Carusa, Mariju Malibran, Adelinu Patti, Elisabeth Schwarzkopf, Fjodora Šaljapina ili našu Zinku Kunc–Milanov, zvijezdu Metropolitana. Među njezinim anegdotama nalazi se i ona koja otkriva da je prigodom jednog nastupa neke svoje nasljednice, Zinka susrela svojeg bivšeg partnera koji joj je spočitnuo zašto ona ne bi i dalje, makar povremeno, nastupala, kad još uvijek tako mlađahno izgleda. »Nemam takvih ambicija, jer želim da me publika zadrži u dobrom sjećanju«, glasio je Zinkin odgovor. Svi ti članci opremljeni su portretima ili fotografijama umjetnika i kratkim uvodnim biografskim podacima — kao podsjetnik ili mogućnost novih saznanja. Drugi dio knjige odnosi se na Dobronamjernike koji žive za glazbu — pa i od nje same. Na prvom je mjestu slavni čelnik Metropolitan opere, sir Rudolf Bing koji je ostavio memoare Pet tisuća noći u operi. Slijede zgo- de koje su pisali uvaženi bečki kritičar Edu- Pravilo treće: Ako svirate pogrešnu notu, ard Hanslick, engleski klavirski pratilac Ge- mrko pogledajte u smjeru nekog od svojih rald Moore, ruski plesač i koreograf Vaclav partnera. Orlikowsky, pa operni producent Marcel Pravilo četvrto: Služite se uvijek ispravnim Prawy, koji je također bio predavač, glazbe- prstometom. Tako ćete se uvijek uskladiti ni pisac, a između ostalog i autor knjige o s drugima. bečkoj operi. Manje je poznato da je pisac Pravilo peto: Brižno ugađajte svoje glazbalo George Bernard Shaw bio i britak glazbeprije sviranja. Na taj način možete i pogrešni kritičar, pa su zanimljiva i njegova razmine tonove po cijelu noć svirati s najčišćom šljanja o glazbi. Jednom je napisao: »Jučer savješću. je u Queen´s Hallu koncertirala velika primadona, signora Tortillani. Samo se pitam — Pravilo šesto: Uzmite si vremena za okretanje stranica, navlastito kad vam partner zašto?« Milan Šenoa, sin velikog Augusta, mora stajati. Ubrzavanje samo uzrokuje autor je dragocjenih uspomena, primjerice o starom zagrebačkom gornjogradskom stresove. kazalištu. Autor knjige Pravilo sedmo: Prava nota u Velike operne katastrokrivo vrijeme je kriva nota (i Branko Polić fe je Englez Hugh Vicobratno). kers, a bečki muzikolog Pravilo osmo: Ako se svi izAlexander Witeschnik gubiše svirajući, osim vas, napisao je knjižicu Glazpovežite se s onima koji se ba je jača od pokusa ili izgubiše. Samo hrabro, kremnogo harmonije uz nite za njima. male disonance. Durieux (Zagreb) Pravilo deveto: Nastojte odTreći dio knjige Tematski svirati najviše NUS (nota u kurioziteti — znani i nesekundi). Na taj način divit znani sadrži opće teme i će vam se i nekompetentni. pojmove kojima su glazPravilo deseto: Na oznake benici gotovo svakodza povezivanje nota, dinanevno zaokupljeni, koje miku i ukrase nemojte se u raznim, uglavnom poobazirati. Oni služe jedino sve neočekivanim slukao ukras partiture. čajevima, mogu postaPravilo jedanaesto: Ako je ti šaljive i iznenađujuneki prijelaz teško ostvariv, će zgode. Tu je riječ o usporite. Ako je lagan, ubransamblima, audicijazajte. Na kraju će sve ispama, avangardnoj glazsti dobro. bi, Bayreuthu, opernim Pravilo dvanaesto: Ako ste impresarijima, osjetljivim posve izgubljeni, zaustavite glazbenicima, osobesve i kliknite: »Mislim da se njacima, pedagozima, moramo naštimati!« plagijatima, pokusima, primadonama, putovaPravilo trinaesto: Sretni su njima diljem svijeta, susretima sa životinjama, oni koji nesavršeno intoniraju, jer njihovo je uzajamnim pohvalama, greškama, iznenađekraljevstvo glazbe. njima, Bečkoj državnoj operi, bečkim filharPravilo četrnaesto: Ako se ansambl momoničarima, dirigentima, festivalima, kritičarirao zbog vas zaustavljati, detaljno objasnite ma, ljubavnim zgodama, masovnim medijima zbog čega ste se izgubili. To će sve njih nei novcu, menadžerima, zgodama i nezgodaobično zanimati. ma, zlobnicima i podrugljivcima i slično. Pravilo petnaesto: Prava se interpretacija Kao poziv na čitanje Polićeva izbora vedrih postiže tako da ne ostaje nijedna nota izvori šaljivih glazbenih zgoda navodimo još Senika. Sve je otisnuto. Naposljetku, i izdavači damnaest zlatnih pravila za sviranje u anmoraju jesti. samblima koje je napisao autorov dugogoPravilo šesnaesto: Pošto su svi drugi završidišnji prijatelj, uvaženi hrvatski violist, sklali sviranje, nemojte odsvirati nijednu od onih datelj i pedagog Miroslav Miletić: nota što vam preostadoše. Pravilo prvo: Svi trebaju svirati isto djelo i po Pravilo sedamnaesto i ujedno posljednje: mogućnosti isti stavak. Plašljivo odsvirana posljednja nota pogrešna je nota. Pogrešna nota odsvirana s autoPravilo drugo: Stanite kod svakog znaka za ritetom naziva se interpretacijom. Interpreponavljanje i podrobno raspredajte o tome treba li ponoviti ili ne. Slušateljstvu će to biti tacija s natuknicama školski je rad. neobično drago. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Prva službena biografija svjetski poznatog dvojca 2CELLOS Pregršt glazbenih anegdota 51 Nekonvencionalno, neopterećeno i muzikalno Prvi put Dani Bošnjak pojavljuje se kao glavni lik, nositelj pripovijesti o flauti u Hrvata za koju se pisalo od 1968. do 2011. godine D za koju se pisalo od 1968. do 2011. godine. Uglavnom ni tu nije sam. Osim u Solu za Danija Frane Đurovića (2005.) i Pjesmi ani Bošnjak jedan je od hodočasnika Marka Ruždjaka (Canto peonih sretnih umjetnika regrino, 2011.), po kojoj album nosi naziv, koji je potreban gotovo uz njega su »jednaki među jednakima«, kako je u jednom drusvakom gom kontekstu svojedobkomorDani Bošnjak no zapisao akademik Lon o m vro Županović. To su pijaansamblu. Dakako da Canto nist David Gazarov (Mazasluga pripada njegovu nic, Dubravko Palanović, instrumentu i skladbama peregrino 2005.), gitarist Edin Karakoje predstavlja, ali bilo mazov (and then... turn to Cantus/HDS 2014. bi bolje reći da je on sam the mountain..., Berislav uzrok te sreće. NekonvenŠipuš, 2005.), čembalist cionalan, neopterećen, Krešimir Has (Razgovor vrijedan, zainteresiran, a ugodni, Boris Papandoiznad svega muzikalan, pulo, 1968./1969.) i naDani Bošnjak prebacuje posljetku, Varaždinski kose iz jednog glazbenog morni orkestar s dirigenfilma u drugi na onaj partom Berislavom Šipušem tnersko–pouzdani način (Pjesma o valovima, Olja koji ga je uvrstio u skupiJelaska, 2009.). Niz zavrnu najaktivnijih hrvatskih šava akademik Nikša Glikomornih (i orkestralnih) go, autor vibrantnog tekglazbenika. On je uvijek sta u programskoj knjižici. dio neke glazbene obitelji, član je ansambla i istodobno solist, kojega, Glazbeni »dom« zanimljivo, nisu znatnije privlačile koncertantne partiture, ni klasič- Poznavajući glazbenikove preferencije i njegov istinski glazbeni »dom«, ovaj odabir ne ni one druge. onoliko je tipičan koliko je Bošnjak netipičan glazbenik. U izvedbenom (tehničkom) Glavni lik i interpretativnom smislu, on je superioran Sad se prvi put pojavljuje kao glavni lik, no- tumač. Granice voli samo kad su slobodne sitelj pripovijesti o flauti u Hrvata, i to flauti (vjerojatno u njegovu slučaju skladateljska uputa improvisare a piacere izaziva puno zadovoljstva), onako kako i pristoji hodočasniku, putniku na sveta mjesta, ovaj put u svijet šest različitih partitura. BROJ 187, LISTOPAD 2014. Piše: Sanja Raca D ani Bošnjak voli granice samo kad su slobodne, onako kako i pristoji hodočasniku, putniku na sveta mjesta, ovaj put u svijet šest različitih partitura 52 Je li važno znati što sve flauta može, odnosno što na njoj može izvesti flautist da bi slušatelj imao konkretnu predodžbu o moći instrumenta i njegova interpreta? U ovom slučaju očigledno nije — lakoća kojom se kreće Bošnjakov Canto kroz različite skladateljske rukopise i svježina koju nosi sa sobom, dovoljna je za Razgovor ugodni s Bošnjakovom umjetnošću. CD je pravo osvježenje ovogodišnje diskografske produkcije — bez obzira na to koliko tko poznaje/ne poznaje uvrštena djela. Vrijedi ih čuti zbog visokoga stila kojim ih je glazbenik Dani Bošnjak predstavio. Godišnja državna Nagrada Ivan Filipović Ladi Bujas Majić za vokalize Ivana pl. Zajca O Još jedan CD vrijednog gitarista i pedagoga Darka Petrinjaka Osorskim večerima u čast Ovaj je umjetnik snimio desetak albuma s djelima hrvatskih skladatelja D Piše: Đurđa Otržan dbor za dodjelu Nagrade Ivan Filipović Hrvatskoga sabora donio je odluku o dodjeli Nagrade za 2013. godinu. Godišnjom državnom Nagradom Ivan Filipović na području srednjeg školstva nagrađuje se Lada Bujas Majić, prof., Glazbena škola Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. U obrazloženju se navodi: »Lada Bujas Majić, nastavnica solo pjevanja, pronašla je u ostavštini Ivana pl. Zajca više od stotinu vokaliza u rukopisu, pregledala ih, proučila i načinila odabir za tri sveska. Prvi od njih, 22 vokalize, predstavljen je javnosti 2013. godine, u sklopu 20. Zajčevih dana. Vokalize Ivana pl. Zajca velik su doprinos razvoju profesionalnih potreba nastavnika i učenika solo pjevanja u srednjim glazbenim školama. Lada Bujas Majić iskušala ih je u svojoj pedagoškoj praksi i predstavila kolegama pjevačkim pedagozima. Pokazale su se vrlo korisnima ne samo za pjevače početnike nego i za više stupnjeve nastave pjevanja. Predstavila ih je na seminaru Vokalna pedagogija hrvatskoga glazbenog romantizma u sklopu Stručnog vijeća nastavnika solo pjevanja, održanog u Bjelovaru 2. listopada 2013. godine. Uoči i nakon predstavljanja tiskanog izdanja prvog sveska, 22 vokalize bile su, kao i cijeli projekt, predstavljene u nekoliko emisija Trećeg programa Hrvatskoga radija. Tiskano izdanje 22 vokalize predstavljeno je 19. studenog 2013. godine u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci, u sklopu manifestacije 20. Zajčevi dani. Vokalize Ivana pl. Zajca već imaju velik odjek kod struke pa će zasigurno imati trajni učinak u poboljšanju nastave solo pjevanja.« 22 vokalize Ivana pl. Zajca tiskane su u nakladi Društva za promicanje glazbe, plesa i glazbeno–scenske umjetnosti Hilarion u Zagrebu. U pripremi su drugi i treći svezak. (D. Š.) jelatnost Darka Petrinjaka u protekla četiri desetljeća mnogostruka je, ali i jednorodna. Od diplome 1975., usavršavanja i boravka u Engleskoj te prve gramofonske ploče još prije diplome 1974. do danas, Darko Petrinjak je posvećen samo jednom cilju: glazbi za gitaru u Hrvatskoj. Mnogostrukost se pak ogleda u nestorskom pregalaštvu za novim narudžbama, brižljivoj pripremi za izvedbu, u nastojanju da se nova gitaristička literatura održi na repertoaru, u koncertiranju uz pedagoški rad koji je utkao u mlade gitariste, u brizi za tradiciju (konkretno, opus i važnost Ivana Padovca). Kad bismo htjeli zaroniti dublje, svaka od tih djelatnosti nosi velike žrtve i osamljenički rad na vježbanju, koncipiranju, komuniciranju, izvođenju, predavanjima i, nadasve, snimanjima. U tom pogledu bilo bi impozantno pregledati što je sve Darko Petrinjak, bilo sam, bilo u Triju, uspio osigurati za budućnost, snimajući za Hrvatski radio, s koliko je velikih umjetnika radio u duetu i, naposljetku, jer ovdje se radi o novom nosaču zvuka, a Darko ih ima više od deset, koliko je to značilo za afirmaciju rada hrvatskih skladatelja. Zrno po zrno Ovaj je CD time i važniji, jer je osobniji nego ijedan Darkov dosadašnji album. Introvertan, bez velikih gesta i spektakla, Petrinjak je uvijek samozatajno pozadinski inicijator, često i realizator, a najčešće pratitelj, pa samim tim u drugom planu. Međutim, iako nesklon samoisticanju i pompoznim, kričavim kompilacijama omiljene literature za gitaru, Petrinjak je gradeći nit po nit utkao sebe u prvu crtu kako majstora gitare, odgajatelja i izvođača, tako i kulturnog pregaoca iznimne važnosti. Ovaj nosač zvuka posvećen je i ponovo hrvatskoj glazbi za gitaru, važnim hrvatskim skladateljima, ali iako četverolisni CD donosi sliku Petrinjaka kakav je on u svim svojim facetama, opet je sebe povukao u pozadinu i posvetio nosač zvuka jednom drugom inicijatoru i požrtvovnom pregaocu hrvatske glazbene kulture i ocu festivala u Osoru, Danielu Marušiću. Naravno, iste se sklonosti prepoznaju i Petrinjak je odao počast čovjeku koji je među nama, godinama, po- put Nevena Valenta ili Alojzija Prosolija, bio osoba koja je do posljednjega dana vodila festival i ugradila sebe u njega. Time je i sebe Petrinjak odredio kao onoga koji je dograđivao Marušićeve napore i punio, zrno po zrno, žitnicu hrvatske glazbe. slučajnost, već disciplina i rafinman. Petrinjak koji je objavio među ostalima i nosač zvuka s vježbama za gitaru, tj. etidama, s lakoćom će donijeti Papandopulovu Dodekafonsku studiju naprasno poput nekog mađioničarskog trika, prebrzo da se iz nje iščita postupak, ali poznavajući pokojnog maNajozbiljniji kriteriji estra, nije li to i namjeOdabir autora i skladravao, pitamo se. Za bi, bez obzira na mjeDarko Petrinjak, njega nije bilo tajni zasto praizvedbe, govori gitara nata koje nije upakirao o Petrinjakovim najozprivlačno i domišljato, Klobučar, Njirić, biljnijim kriterijima. Tu uvijek misleći na izvoPapandopulo, su dvije skladbe Anđača. I na slušatelje. Juranić đelka Klobučara, jedna solistička (MozaCantus d.o.o. Skladatelj sa ik) i druga s gudačkim stavom orkestrom (Koncert za gitaru i gudače), u Vratimo se Anđelku ovom slučaju ZagreKlobučaru, orguljabačkim solistima. Potom je tu jedna neošu, skladatelju sa stabična, a opet očekivavom, trajno prisutnom na žovijalna majstorija u skladateljskoj praksi Borisa Papandopula, i autoru brojnih solističDodekafonska studija, kih djela. Središnjom što govori o poštovaskladbom držim Monju koje Petrinjak gaji zaik koji će teško tko prema Papandopuosim Petrinjaka moći lu, uvrstivši ga na svoj izvoditi u tako brojnim nosač zvuka. Drugim i gustim slojevima. Skladba poput obriječima, ni ovaj put ga nije htio izostaveznih osmica u umjetničkom klizanju viti, iako je često svirao i snimao njegove skladbe. Zastupljen je i Nikša vrluda rubovima žanrova, ali to čini tehNjirić sa suitom u tri stavka Petrofo- ničkim zahtjevima i dinamikom za koju nija i Zoran Juranić sa Sonatom. Ovaj je potrebna velika senzibilnost da je rahod po vrhovima naše komorne glaz- sloji onako kako to čujemo u izvedbi. be ujednačen je svakako u Petrinja- Mozaik — običan naslov jedne vrlo nekovu senzibilitetu koji se odaje sva- obične tapiserije zvuka. kim novim taktom na snimci. Njirićeva je Petrofonija zrelo i maštovito djelo Koncert za gitaru i gudače jedina je s tri različita karaktera, pa nije toliko skladba s orkestrom na albumu, a bitno zna li se inspiracija (tri vrste an- kao i mnoge druge, praizveo ju je Dartičkih stupova), koliko je bitno da je to ko Petrinjak, nastojeći očuvati struktudjelo prijemljivo za izvedbeni pristup ru odvojenog monologa gitare i opasvirača. Odmah je uočljivo ono što se sno riskantne priče orkestra koji je u nekako gubi u udaljenim planovima svojem gudačkom timbru gotovo prekod drugih nosača zvuka, a to je Pe- blizu gitari da bi dijalog bio razaznattrinjakov dar da iščita skladbu u nje- ljiv. Ali ako priča ima više glasova, Klozinim najsuptilnijim finesama a da mu bučar će to iskoristiti za polifoni slog ne promakne ni jedan zarez, a kamoli kojemu je vičan i dovesti skladbu u nota. Da nije te brižljivosti, mnogo što u snimljenim skladbama ne bi izroni- stanje elegije (Andante) neprimjetno i lo na površinu. Prije svega una corda tiho, potom je robusno oživjeti. Ondje ugođaj Juranićeve sonate koja kao da gdje bi Papandopulo izveo persiflahvata zvukove u nestajanju, tkivo je žu, Klobučar odabire meditaciju. Taj je neprestano razuđeno i u bijegu, ali i ugođaj Petrinjaku prirodno primjeren u najtišim udaljavanjima Petrinjak drži i ovim ćemo ga nosačem zvuka najčujnost dovoljnom da se zabilježi pri- bolje upoznati u njegovu glazbenom sutnost živog tona i shvati kako to nije svijetu. O vim ćemo nosačem zvuka najbolje upoznati Darka Petrinjaka u njegovu glazbenom svijetu BROJ 187, LISTOPAD 2014. Samostalni album jednog od onih sretnih umjetnika koji je potreban gotovo svakom komornom ansamblu 53 Za njega se pisalo Krpan je praizvodio opuse koji u hrvatskoj glazbi danas uživaju antologijski status, a fokus svih tih interpretacija počiva na dijaloškom odnosu s djelom V BROJ 187, LISTOPAD 2014. Piše: Sanja Raca ladimir Krpan živa je legenda hrvatskog pijanizma. Za njega se pisalo i on je praizvodio opuse koji u hrvatskoj glazbi danas uživaju antologijski status, a fokus svih tih interpretacija počivao je na dijaloškom odnosu s djelom, bez obzira na vrijeme kad je ono nastalo. Ta sposobnost interpretativne harmonizacije s izazovima različitih skladateljskih i stilskih faktura daje mu veliki autoritet ne samo unutar njegove generacije nego i onih nakon njega. Kao kreator golemog pijanističkog repertoara, od solističkih recitala (neki su sadržavali izvedbe integralnih opusa) do koncertantne literature, Vladimir Krpan uživa status prvaka, a slušajući njegove snimke od prije dvadeset, pa i više od četrdeset godina, zaključujemo da naše poštovanje prema njegovoj umjetničkoj i intelektualnoj širini izvire upravo iz misterija sasvim osobnog unutarnjeg doživljaja glazbe. Ekipa snova Croatia Records objavila je prošle godine njegov novi CD Moj izbor za koji je odabrao »svoje« tri velike partiture: Skrjabinov Koncert za klavir i orkestar u fis–molu, op. 20, Rapsodiju na Paganinijevu temu za klavir i orkestar S. Rahmanjinova te Šulekov Treći koncert za klavir i orkestar Vladimir Krpan u C–duru (ukupno 75 minuta). Uz njega su SimMoj izbor fonijski orkestar Radio–televizije Sarajevo i dirigent Jovan Šajnović (Skrjabin, snimka iz 1984.), — Skrjabin, Simfonijski orkestar Radio–televizije Zagreb i diRahmanjinov, rigent Miro Belamarić (Rahmanjinov, Koncertni studio Istra, 1967., tonski majstor Boris UrŠulek lich) te isti ansambl, ali sa Stjepanom Šulekom kao dirigentom (Šulek, Koncertni studio Istra, Croatia Records,2013. 1971., tonski majstor Miljenko Dörr). Nije mi poznato što se danas događa sa sarajevskim Orkestrom, ali gledajući unatrag dva desetljeća, koliko je prošlo od suradnje s hrvatskim umjetnikom, oni su zaista bili poželjni partneri. A tek Miro Belamarić i ondašnji Simfoničari, pa Šulek i Simfoničari! Da je sport u pitanju, zvali bi ih Dream Team. Dokumentarni album U okruženju takve »ekipe snova« izrastao je ovaj dokumentarni CD, a kad je riječ o Šuleku, ima dvostruko značenje, ne samo zbog 100. obljetnice Šulekova rođenja. Važnost mu daje činjenica da nam je sada dostupna prva izvedba, i to iz vremena kad je partitura skladateljeva posljednjega klavirskoga koncerta bila još »vruća«. Dovršio ju je 1970. i posvetio tada 33–godišnjem pijanistu — zajedno su ga snimili 13. travnja 1971., a praizveli dan poslije, 14. travnja. Njegov prvi interpret, Vladimir Krpan, evocirao je ono vrijeme i davnu snimku nedavno, 27. ožujka ove godine, na koncertu Majstorskog ciklusa, kad je uz isti ansambl i dirigenta Pavla Dešpalja, ali nakon četrdeset tri godine, ponovno predstavio isto djelo. Očigledno je da je mnogo povijesnih okolnosti vezano uz album Moj izbor, a slaveći pijanista i njegove interpretacije nastale između 1967. i 1984., svjedočimo također o ondašnjoj izvrsnosti orkestralnih glazbenika i dirigenata (bez sumnje i tonskih majstora). S obzirom na umjetnikov odabir djela, CD je savršen primjer balansa između široko poznatih partitura i hrvatskoga »vremena glazbe«, kako je zapisala Marija Bergamo, autorica nadahnutog komentara u tekstu programske knjižice. 54 Novi album sa soundtrackom hrvatskog filma Pad Italije redatelja Lordana Zafranovića Treba samo otvoriti uši Alfi Kabiljo jedan je od rijetkih filmskih skladatelja koji drži do života svoje »primijenjene« glazbe izvan filma V se pokazuje onakvim kakvim ga poznajemo iz drugih žanrova — kao majstor melodičar. Piše: dr. sc. Irena Paulus iše je razloga »suši« soundtracka iz hrvatskih filmova, naročito onih starijih (i kultnih), a kao jedan od najčešćih navodi se sumnja u funkcionalnost filmske glazbe izvan filma. S druge strane, tu je i nemar producenata, kao i činjenica da su sami skladatelji ostavljeni da se brinu o tome hoće li njihova glazba biti izdana ili neće. U svijetu je sasvim normalna stvar da se filmska glazba izdaje na albumima, bilo u fizičkom ili u digitalnom obliku, i da se prodaje. I kod nas se kupuje svjetska filmska glazba, ali se o domaćoj govori s odmakom. Uvijek sumnjamo u svoje, premda sumnja često potječe od nepoznavanja pravog stanja stvari. Naime, i u hrvatskoj se filmskoj glazbi mogu naći biseri — samo ih treba tražiti. Međutim, kad neprijatelj muči i ubija na najokrutnije načine, skladatelj se obraća aktualnoj glazbi — clusterima koji su u njegovu glazbenom govoru rijetko statični. U Kabiljevim clusterima gotovo se uvijek nešto događa, oni su uvijek glazbeno zanimljivi. Glissanda, sitni pomaci, trileri... sve su to događaji koji pomiču skladateljeve clustere. Glazbeni su događaji u službi priče, koja uz takvu glazbu djeluje jezovitije. No glazbeni su događaji i u službi razvoja partiture, koja nije zamišljena isključivo kao »primijenjena«, nego se u njoj prati prikriveni razvoj. Brojevi su na albumu složeni prema načelu kontrasta. Putovanje od pozitivnog prema negativnom vrlo je jasno. Clusterima se suprotstavlja melodija, i obratno. Tonalitetu se suprotstavlja atonalitet. No tonalitet nije uvijek nešto pozitivno, nego funkcionira obostrano — i kao glazbeno sredstvo koje će prikazati ljubav, ali i kao sredstvo koje će prikazati užase rata. Primjerice, razni Potrebna upornost plesovi (polka, tarantella, pržunera), koje na harmonici izvodi Branko Bobinski, povezuju narod i neprijatelja. Alfi Kabiljo jedan je od rijetkih filmskih skladatelja koji U trenutku slavlja Blagdana sv. Ivana sasvim je jasno drži do života svoje »primijenjene« glazbe izvan filtko je tko, no kasniji razvoj radnje otkrit će da neki likovi ma. Sasvim je svjestan stanja stvari, ali ne posustanisu posve pozitivni. Skladajući Poljski ples, Talijanski je i tvrdoglavo je uporan kad je riječ o ples i Narodni ples, Kabiljo će na izdavanju starih, ali i aktualnih glazbetrenutak ujediniti opozicije (pozitivnih djela koje je pisao za filmski medij. Alfi Kabiljo no–negativno, dobro–zlo, crno– Za neka je doista bila potrebna uporbijelo i druge) koje će se razvojem nost, jer su na prvo izdanje čekala gofilma, pa i u samoj sceni plesanja, dinama. Tako je glazba iz kultnog filma sve više produbljivati. Pad Italije redatelja Lordana ZafranoviCroatia Records ća čekala trideset tri godine da bude Krvnici i žrtve objavljena na nosaču zvuka. To svakako nije nešto čime se kao nacija možeKoliko je partizanska ideologija bila mo ponositi. To više što izdavanje glazpozitivna, kad je Davorin morao be na CD–u, ili bilo kojem drugom oblidati život zbog ljubavi prema Veroku, služi i njezinu očuvanju: poznato niki? U kolikoj je mjeri narod žrtva je da najprije propada zvuk na starim kad žrtve u scenariju Lordana Zafilmskim vrpcama, a samo zahvaljujufranovića i Mirka Kovača u jednom ći intenzivnosti rada Hrvatskog državtrenutku i same postaju krvnici? nog arhiva, Pad Italije upravo je nedavA Kabiljo neće olako prijeći preko no restauriran. Sva sreća, jer su dijelotoga, nego će napisati — ni mavi filma već bili potpuno uništeni, do te nje ni više nego — kantatu. Govomjere da je film postao negledljiv. renje Mikule Trudnog na tekst MaGlazba Alfija Kabilja na CD–u korak je rina Franičevića nastalo je nakon dalje u restauraciji i oživljavanju Zafrašto je Zafranović pogledao scenu novićeva djela, jer tek sada do izražau kojoj seljani ostima ubijaju fašija dolaze neki glazbeni postupci koje ste, s Kabiljevom glazbom iz teleje Kabiljo nudio gledateljima početkom osamdesetih vizijskog filma Đavolje sjeme (redatelja Vanče Kljakovigodina prošlog stoljeća. Snimalo se u Studiju Lisinski, ća). Ta je glazba bila stavljena privremeno, ali se redaa za tonskim pultom bio je Petko Kantardžijev–Mlinac, telju toliko svidjela da ju je zadržao u filmu. Tako da se inače čest Kabiljev suradnik. Pod dirigentskim vod- danas na soundtracku filma Pad Italije, uz originalno stvom samog skladatelja svirali su Zagrebački simfoni- napisanu kantatu Govorenje Mikule Trudnog, nalazi i čari, koji tada možda nisu bili u najboljem izdanju, ali su Dies Irae iz Kljakovićeva filma — dva iznimna glazbena svejedno uspjeli prenijeti zvučanje priče o zabranjenoj broja u čijoj izvedbi, osim orkestra, sudjeluje i Mješoviti ljubavi partizanskog komandanta i klasno nepoćud- zbor Radio Zagreba. ne djevojke. Zbog nadiranja četnika, talijanskih fašista Treba li još što reći? Glazba iz filma Pad Italije donosi i drugih krvnika na jadranski otok, priča nema sretan dašak vremena u kojemu je nastala, kao i dašak vrezavršetak. Zato i Kabiljo reagira u negativnom smjeru, ostvarujući partituru koja se kreće od svjetla k tami, ali mena o kojemu govori film. Danas je ta glazba kuriodonoseći neke od najboljih trenutaka svoje skladatelj- zitet. No podsjeća da u hrvatskoj filmskoj glazbi ima ske invencije. Od nazovinarodne melodije Jubavi, ju- dosta neistraženog prostora za slušanje. Treba samo otvoriti uši. bavi (u izvedbi sopranistice Adice Dobrić), preko uvodne glazbe i ljubavne teme Davorin i Veronika, Kabiljo Pad Italije Prvi CD hrvatskog skladatelja, dirigenta i pijanista s tri skladbe iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva Skladateljska postojanost u okrilju klasičnosti Album će zacijelo pridonijeti da Nikola Glasl napokon, makar i na kraju svojeg životnog puta dobije mjesto koje mu u analima hrvatske glazbe i pripada I Zaboravljen u domovini Piše: Višnja Požgaj Iako je stekao ugled i povoljne uvjete za razvoj karijere, Nikola Glasl dijelom je i iz političkih razloga (tri je godine bio zatočen u Staroj Gradiški) odlučio napustiti komunističku Jugoslaviju, te se 1964. preselio u München, vjerujući da će u novoj sredini kao slobodni umjetnik imati više vremena za skladateljski rad. Ali i ondje je trebalo zarađivati za život, pa je rješenje nalazio kao pijanist u bavarskim orkestrima, ponajviše kao suradnik Bavarskog radijskog orkestra i raznih komornih ansambala. Tu se pokazala njegova velika profesionalnost i snalažljivost u izvedbama i snimkama ponajviše partitura suvremene glazbe, a posebno mu je srcu prirasla glazba Witolda Lutosławskog i Bele Bartóka. Njegov odlazak u Njemačku na izvjestan je način prekinuo poveznicu s maticom, a tek nekoliko snimki njegovih djela na Hrvatskome radiju nije bilo dovoljno da mu naša sredina posveti veću pozornost. Bio je zanemaNikola Glasl ren, ali ne i posve zaboravljen, naročito nakon (1920.) osamostaljenja Hrvatske. ako rođen u Budimpešti, 20. ožujka 1920. od oca glazbenika podrijetlom iz čeških Krasovica i majke mađarsko–slovačkih korijena, Nikola Glasl je odrastao u Osijeku, gdje se otac Richard zaposlio kao član Opernog orkestra. Ondje je stekao osnovnu glazbenu naobrazbu, istaknuvši se kao daroviti pijanist. Preseljenjem u Zagreb 1934. počelo je njegovo tridesetogodišnje zagrebačko razdoblje, najprije studijem glasovira na privatnoj Glazbenoj školi Beethoven, potom i kompozicije na Muzičkoj akademiji. Istodobno počinje profesionalno djelovati kao pijanist koji je već zarana osjetio i skladateljske porive, što čini osnovne elemente za njegovo uključivanje u hrvatsku glazbenu kulturu Hrvatski i osigurava obilježja suvremeni koja ga definiraju kao skladatelji hrvatskog skladatelja. Kompoziciju je Nikola Glasl studirao u razredima Mile Cipre Cantus d.o.o. i Krste Odaka, a poslije i kod Stjepana Šuleka, diplomiravši 1957. Tada je osvojio i Nagradu Hrvatskog glazbenog zavoda. Kao pijanist je još u vrijeme studija zarađivao na terasama i vrtovima zagrebačkih hotela, u kavanama i noćnim lokalima, vodio je orkestar Artističke pozornice u Ilici te bio član Kulturno–umjetničkog društva Joža Gmajnić, s kojim je nastupao kao pijanist i skladatelj u nekoliko gradova bivše države. Prvo zaposlenje našao je kao pijanist u Zagrebačkoj filharmoniji, i to kao asistent maestra Milana Horvata, tadašnjeg šefa–dirigenta. Uz to je bio i korepetitor u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Sve je to pridonijelo stjecanju iskustva i upoznavanju raznolike glazbene literature pa je jednu godinu bio i honorarni predavač Čitanja i sviranja partitura na Muzičkoj akademiji. HDS–ov projekt No godine 2005. godine, u povodu njegova 85. rođendana, Hrvatsko društvo skladatelja organiziralo je koncert s izvedbama njegovih djela i uvrstilo ga prvi put u svoju jubilarnu Monografiju (60 godina HDS–a). Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila mu je 2006. nagradu za skladbu Sinfonietta drammatica za gudački orkestar, kao i za cjelokupni umjetnički rad. Iste je godine Gudački kvartet Rucner praizveo njegov Klavirski kvintet u suradnji sa skladateljevim unukom, vrsnim makedonskim pijanistom Nikolom Paskalovim. Susret s najstarijim hrvatskim živućim skladateljem bila je i Tribina HDS–a 2010. u prigodi njegova 90. rođendana. Napokon, izdavačka kuća Cantus prošle je godine objavila prvi CD Nikole Glasla s njegove tri skladbe iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva. U opusu Nikole Glasla izdvaja se devet orkestralnih i koncertantnih, dvanaest komornih, četiri klavirska i četiri vokalno–instrumentalna djela. Na ovom prvom autorskom tonskom zapisu nalazi se Koncert za klavir i orkestar u c–molu (1954.) snimljen 2011. u izvedbi Nikole Paskalova i Simfonijskog orkestra HRT– a pod ravnanjem Pavla Dešpalja, Tri minijature za saksofonski kvartet (2001.) snimljen 2013. u izvedbi Zagrebačkog kvarteta saksofona (Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek), kojem je i posvećen, te Sinfonietta dramatica (Ferne Heimat — Daleka domovina) za gudački orkestar (1966.) snimljena na koncertu 2005. u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Ivana Repušića. Snimke su ostvarene u idealnim uvjetima Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, dijelom i kao žive izvedbe, s tonmajstorskim potpisom Božidara Pandurića, Bernarda Mihalića i Mladena Škaleca. Prema riječima dr. sc. Zdenke Weber, autorice teksta u popratnoj knjižici CD–a Nikola Glasl, skladateljska postojanost u okrilju klasičnosti, te skladbe karakteriziraju elementi koji osiguravaju zajednički nazivnik Glaslova skladanja čvrsto vezana uz tradiciju europske glazbe prve polovice 20. stoljeća. Naime, njegov skladateljski credo odaje istinsku muzikalnost, koja u prvi plan stavlja tradicionalne glazbene parametre: melodiju, harmoniju i ritam. Djelujući s tih pozicija, njegova glazba ostvaruje se u neoromantičnom, pa i neobaroknom idiomu, s melodijskim kretanjem koje je moguće spontano pratiti i s bogatim, zasićenim harmonijskim protokom koji ne napušta tonalitetnost. Na tradicionalna polazišta također upućuju i pregnantna ritmičnost i motoričnost njegova glazbenog jezika. Kod Glasla je, dakle, na prvom mjestu doživljajna inspiracija, a njegove nas skladbe uvjeravaju u izvrsnu skladateljsku intuiciju, naglašenu »glazbenu pismenost« i veliko poznavanje harmonijske učinkovitosti, kao i visoku razinu kontrapunktskog vladanja te varijacijsku maštovitost. Prvi autorski CD Nikole Glasla kao urednik potpisuje ugledni hrvatski skladatelj Ruben Radica, skladateljev prijatelj, čije će zalaganje zacijelo pridonijeti da Nikola Glasl napokon, makar i na kraju životnog puta dobije mjesto koje mu u analima hrvatske glazbe i pripada. Serija Suvremeni hrvatski glazbenici Josip Klima i Vladimir Krpan Croatia Records Iako je nastalo 2012., reizdanje albuma Josipa Klime i Vladimira Krpana u seriji Suvremeni hr vatski glazbenici Croatia Recordsa (objavljeno u godini smrti Josipa Klime), blisko je povezano i s pijanistovim »komornim« bićem, ali i s još jednim majstorom interpretacije, violinistom Josipom Klimom. Mono izdanje na kojemu umjetnici muziciraju zajedno, nastalo je 1976. — Klimi je tada bilo 49, a Krpanu 38 godina. Uz Brahmsovu Drugu sonatu op. 100 i Debussyjevu Sonatu u g–molu, CD bilježi dva hrvatska ostvarenja, ono iz pera Božidara Kunca (Draga priča iz zbirke Mlado lišće — izvorno napisana za glasovir 1933., ali ovdje u preradi Vaclava Humla) i Mile Cipre (Meditation sur Re, duo za violinu i klavir, 1976.). Kuncova minijatura niže se kao kristali zvuka, a Huml je kao priređivač očito poštovao pijanistički diskurs izvorne partiture. U programskoj knjižici nisu zabilježeni podaci o snimanju, no čini se da u tih 3,48 minuta nema tehničkoga reza, što u izvedbi »na dah« mnogo kazuje o glazbenoj komplementarnosti dvojice ravnopravnih interpreta. Kako su obojica inspirirali hrvatske skladatelje na djela pisana prema njihovoj veličini, tako je nastanak Meditation sur Re izravno potaknuo Josip Klima. Obje skladbe i danas žive na repertoaru »novih« hrvatskih violinista, a slušajući dvojicu umjetnika koji su zajedno svirali prije gotovo četiri desetljeća, baš zbog intimnosti njihova glazbenog suodnosa i pjevnosti »razgovora« a due, ovaj se zapis i dalje čini vrlo mladim. Četirima skladbama, Josip Klima i Vladimir Krpan majstorski su portretirali delikatnost forme komorne glazbe, a »dodatnu vrijednost« reizdanom CD–u daju djela nacionalne glazbene literature. Programska knjižica sadrži dva programska komentara, pretisak teksta Nenada Turkalja iz 1976. i novi tekst Zdenke Weber iz 2012. godine. (Sanja Raca) BROJ 187, LISTOPAD 2014. Album s reizdanjima legende hrvatskog pijanizma Vladimira Krpana 55 Veliki vinilni vremeplov Ograničena naklada od 1000 primjeraka namijenjena je strastvenim kolekcionarima K Piše: Bojan Mušćet BROJ 187, LISTOPAD 2014. ad sam prije otprilike godinu dana na stranicama časopisa koji držite u rukama pisao o low budget pakiranju Croatia Recordsa sa studijskim albumima koje je Bijelo dugme snimilo za Jugoton, istaknuo sam kako bi bilo vrijedno vidjeti originalnu verziju ovitka za album Bitanga i princeza ili pogledati motive iz dodatne knjižice koja je bila dio albuma Šta bi dao da si na mom mjestu. Napisao sam kako su to ideje za neki budući box set. B ox set se sada prodaje po cijeni od 1999 kuna na internetu, što je svakako najskuplje diskografsko izdanje koje se ikad pojavilo na »domaćem terenu« 56 Ostvarene želje I uistinu — moje su se želje i ideje materijalizirale — 14. studenoga 2014. na tržište izlazi box set sa svih devet studijskih albuma Bijelog dugmeta te prvim singlom Top/Ove ću noći naći blues. Box set uključuje i opsežnu popratnu knjigu u kojoj će se naći motivi koje sam naveo. Ograničena naklada od tisuću primjeraka namijenjena je strastvenim kolekcionarima i poštovateljima benda, a najprije će biti objavljena na 180–gramskim vinilnim pločama. Sve prati dokumentarni film o nastajanju box seta, a izlazak toga diskografskog superprojekta sigurno prati i pojačano zanimanje za rockumentarcem Bijelo dugme Igora Stoimenova, kao i za svježe objavljenom biografijom benda Šta bi dao da si na mom mjestu Dušana Vesića (Naklada Ljevak). Nesumnjivo je da će dobru prođu imati i starija izdanja, kao što je vrsna fotomonografija Bijelo dugme: doživjeti stotu Zvonimira Krstulovića, a antikvarijati bi mogli napraviti dobar posao nabave li neizostavnu biografiju benda (do albuma Doživjeti stotu) Ništa mudro Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana. Vjerojatno je da će većina članova benda predstaviti to izdanje, pa se nakon devet godina i tri povratnička koncerta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu opet može govoriti o dugmemaniji, kao što sam i predvidio u navedenom tekstu za Cantus: »Jesu li na ovim prostorima pjesme Dugmeta Želimir Babogredac i Sean Magee u londonskom studiju Abbey Road iščezle u javnosti i puštaju se samo na vrhuncima tuluma sredovječnih generacija ili na koncertima Željka Bebeka, Mladena Vojičića Tife i Alena Islamovića? Odgovor je vjerojatno potvrdan, no uvjeren sam — kad bi se Bijelo dugme nekim slučajem opet okupilo, kao što je to učinilo prije osam godina, dugmemanija bi opet zatresla ove prostore.« Premda je projekt Bijelo Dugme namijenjen ljubiteljima vinila, i oni koji Box set su propustili nabaviti neko od CD redeluxe izdanja (a svi albumi Croatia Records i kompilacije Bijelog dugmeta reizdani su na CD–u), mogu računati i na CD inačicu box seta, odnosno kako obrazlaže Želimir Babogredac: »U prvom planu je priča o vinilima, koji će biti objavljeni u limitiranoj nakladi od tisuću poKompletan uvid sebno numeriranih kompleta, no ne oduBijelo dugme se vjerojatstajemo ni od CD–a no neće okupiti za konkoji će imati identičcertno predstavljanje iznu opremu kao i vinidanja, ali je prvi put okuli, omoti će biti prave pljena njihova diskografija, dosad razasuta kod dva izdavača: replike originalnih albuma, a što se tiče Croatia Recordsa i Kamarada, izda- kvalitete zvuka, prvi put će biti remavačke kuće Gorana Bregovića i Zdrav- sterirani analogni zapisi u legendarnom ka Čolića, izdanja koje je distribuirao studiju Abbey Road u Londonu. Bonus sarajevski Diskoton. Na taj način mo- vinilnog kompleta je singl Top, no u CD guće je dobiti kompletan uvid u rad kompletu dobiva se poseban dvostruki benda koji je prvi omasovio rock–glaz- CD sa svim singlicama i prvi put rijetbu na ovim prostorima. Iza toga veli- kim, neobjavljenim snimkama.« kog projekta stoji Želimir Babogredac, predsjednik Uprave Croatia Recordsa U slavnom studiju koji je najzaslužniji za ovaj diskografski pothvat. O nastanku projekta kaže: Babogredac je upravo došao iz Lon»Trenutačni svjetski trend reizdanja vi- dona s remasteriranja snimki i iznimno nila jednostavno nameće potre- je zadovoljan. Živo priča o iskustvima bu za takvim projektima. Bijelo koje je imao sa Seanom Mageejem, indugme je s devet albuma upra- ženjerom masteringa u studiju Abbey vo idealno da pokažemo koliko Road, koji je bio dio ekipe čiji je remaje diskografija bila važna i bitna. ster Stereo Vinyl box seta Beatlesa iz 2011. godine nagrađen i prestižnom Ovo je u neku ruku naš odgovor nagradom Grammy u kategoriji Najbolji na box set Beatlesa u povodu povijesni album. pedeset godina od izlaska prvog albuma.« Prvih šest albuma i singlica remasterizirani su s originalnih analognih vrpci JuBox set Bijelog dugmeta izlazi u gotona koje su upotrebljavane prilikom povodu četrdeset godina od iz- njihova prvog izdavanja, dok su snimke danja njihova nastupnoga LP posljednjih triju albuma prikupljene od ostvarenja Kad bi’ bio bijelo du- članova Bijelog dugmeta i arhiva radigme, a osim reizdanja toga albu- opostaja. Zanimljivo je da je većina orima na vinilu u sklopu box seta, ginalnih albuma Bijelog dugmeta, seCroatia Records objavit će i prvi damdesetih i osamdesetih godina reSACD, upravo s tim albumom. zana u studiju Abbey Road te da je za Taj format, doduše, nije zaživio, to bio zadužen Chris Blair, čiji je učenik no diskofilima koji imaju playe- upravo Sean Magee. re s mogućnošću reprodukcije SACD–a, svakako će biti za- U remasteriranju vinila primijenjena je nimljivo poslušati album sni- tehnika »rezanja« (vinyl cutting) zvučmljen 1974. godine u DSD stereo nog zapisa u mekani lak (lacquer) kojim tehnologiji. je premazan disk od nikla. Nakon toga je Sean Magee izrezivao svaki LP kronološki po datumu objavljivanja iz originalnih analognih mastera i originalno prikupljenog materijala na rezaču Neumann VMS80 u studiju Abbey Road. Za finalizaciju projekta odabran je partner Croatia Recordsa — Sony DADC iz Salzburga – koji je za izradu vinila preporučio svojeg partnera, jednu od najboljih europskih tvrtki koja se bavi proizvodnjom vinila, GZ Vinyl iz Češke. Istodobno, sniman je i dokumentarni film Bijelo dugme — box set deluxe. Osim Seana Mageeja, u filmu govore i ton–majstor u studiju Abbey Road Zoran Veselinović te Brian Rasic, službeni fotograf Rolling Stonesa, koji već desetljećima živi i radi u Londonu. Diskografska relikvija Želimir Babogredac iznimno je zadovoljan obavljenim poslom, pa ističe: »Ništa nije bilo teško kad se radi takav zahtjevan i voljen projekt, no možda treba spomenuti da je proizvodnja vinila pod posebnim kontrolnim režimom i prethodnim probnim otiscima, a prvi put bit će otisnuti na posebnom 180–gramskom vinilu, i to u crvenoj i bijeloj boji. Nema sumnje da će ovaj box set biti i svojevrsna diskografska relikvija koja će godinama samo dobivati na vrijednosti.« Sadržaj paketa je jedinstven: devet albuma, prva singl ploča, knjiga s 240 stranica i prvi put rijetko viđene memorabilije vezane uz Bijelo dugme. Na internetu već traje pretprodaja putem Amazona i Crorec shopa, a zanimljivo je da kupci u pretprodaji mogu odabrati svoj serijski broj numeriranih box setova. Svakako, knjiga od 240 stranica posebna je poslastica za fanove, a potpisuju je dobri poznavatelji benda, suradnici i prijatelji, Siniša Škarica i Dušan Vesić. Urednik izdanja je Hrvoje Markulj, a knjigu je dizajnirao Ivica Propadalo. Doprinos knjizi dali su i Nikola Borota, producent singlice Top/Ove ću noći naći blues, Dubravko Majnarić, glavni i odgovorni urednik Jugotona od 1974. do 1985. godine, te Želimir Babogredac. U knjizi će se ekskluzivno naći i velik broj nikad objavljenih fotografija i dokumenata iz diskografske karijere Bijelog dugmeta priznatih regionalnih fotografa, ali i fotografija iz privatnih arhiva kolega, suradnika i prijatelja benda. Svjetska praksa Kolekcija ne sadrži nijedan od njihova četiri live albuma (tri iz doba aktivne karijere, dok je četvrti snimka s povratničkih koncerata 2005. godine), premda je upravo na tim albumima Dugme iskazalo veću uvjerljivost negoli na studijskim izdanjima, što osobito vrijedi za njihovo ponajbolje ostvarenje 5. april ’81. No kako objašnjava Babogredac, svjetska je praksa da se objavljuju kompleti sa studijskim albumima, što je učinio i Croatia Records. Uistinu, karijera Bijelog dugmeta podijeljena je na dva dijela, a kameni međaši bili su ponajprije diskografski transfer iz Jugotona u Kamarad/Diskoton, a onda i promjena pjevača. Premda se u dokumentarcu Bijelo dugme Igora Stoimenova nameće teza kako je Bijelo du- N astavak projekta jest inačica box seta s CD– ovima gme bezbolno preživjelo promjenu pjevača, to jednostavno nije tako. Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović bendu su dali drukčiju energiju koja je vjerojatno i Gorana Bregovića nagnala da stvara na ponešto drukčiji način. Povratnički nastupi 2005. sa sva tri pjevača tek su djelomično iskazali kohezivne elemente tih dvaju dijelova karijere benda, dok ovaj box set to može napraviti snažnije. »Od prvog dana pokretanja ovog projekta, potkraj 2013. godine, imamo punu potporu svih živih članova benda, posebno Gorana Bregovića«, ističe Želimir Babogredac. Kampanja za ovo izdanje zove se Ponovo na vinilu — Limited edition — Remastered — Abbey Road 2014 i namijenjena je ponajprije fanovima, kolekcionarima, ali i diskofilima. Box set se sada prodaje po cijeni od 1999 kuna na internetu, što je svakako najskuplje diskografsko izdanje koje se ikad pojavilo na «domaćem terenu”, no kao što kod nas ima kupaca za kompletne opuse Beatlesa, Who ili Queen, nema sumnje da će i ovo izdanje izazvati veliko zanimanje u regiji, ali i u inozemstvu. Kad su se preživjeli Beatlesi sredinom devedesetih ujedinili kako bi radili na projektu Beatles Anthology (i potpisali posljednje dvije pjesme kao The Beatles — Free as a Bird i Real Love), svijet je ponovno poharala beatlemanija. Dakle, diskografski projekt benda koji ne postoji već četvrt stoljeća svakako može biti povod za ponovnu pomamu za njihovim pjesmama. Dok je njihov reunion 2005. možda ponajviše izazivao žal za mladošću, reizdanje svih njihovih albuma mogla bi biti izvrsna prilika da i mlađe generacije upoznaju pjesme i shvate veličinu benda. Pritom se valja nadati da je reizdanje vinilnih albuma dobrodošla praksa koja će se nastaviti s obzirom na veličinu projekta (koji prati i vrsno odrađen website na adresi bijelodugme.com. hr). Želimir Babogredac pojašnjava: »Mi smo lideri u regiji, pa nam i ta pozicija diktira da budemo uvijek u trendu i na volji našim kupcima i svim glazbenicima koji su nam povjerili svoje diskografske karijere. Ukratko, ovo je projekt koji će imati svoje kolekcionarski vrijedne nastavke u vidu najboljih albuma na ovim prostorima.« Prodaja vinila raste na globalnoj razini stopom od 32% godišnje, više od prodaje svih ostalih nosača zvuka. Trend se osjeća i u Hrvatskoj, a od 14. studenoga 2014. ponovni spoj (nekad crnog, a sada bijelog i crvenog) vinila i Bijelog dugmeta zacijelo će unaprijediti diskografsku praksu u regiji, i šire. Drugi album varaždinskih džezera donosi obrade izvornih međimurskih popijevki Kreativno posezanje za baštinom Korišteni napjevi iz zbirke koju je u prvoj polovici 20. stoljeća skupio melograf Florijan Andrašec N Piše: Davor Hrvoj akon više od dvadeset godina djelovanja, Varaždin Jazz Band snimio je svoj drugi album. Za razliku od prvog CD–a Neverland u izdanju Croatia Recordsa, za koji je snimio skladbe svojih članova, voditelja sastava (pijanista Petra Eldana i saksofonista Gordana Peršija), Band je za svoj drugi CD, To črleno cvetje u izdanju Cantusa, pripremio obrade međimurskih pučkih popijevki, bliskih svim članovima. Većinu su odabrali iz zbirke koju je sakupio Florijan Andrašec. Varaždin Jazz Band To črleno cvetje — pučke popijevke iz Međimurja Cantus BROJ 187, LISTOPAD 2014. Najveći diskografski pothvat u regiji — box set svih studijskih albuma Bijelog dugmeta na vinilu Vječno nadahnuće Posezanje za tom baštinom u cilju stvaranja novih kreativnih vrijednosti nije novo; rade to glazbenici raznih stilova, popularizirajući tako hrvatsku glazbenu tradiciju. Jedno od vrijednih ostvarenja u tom kontekstu djelo je vibrafonista Boška Petrovića i pijanista Nevena Frangeša u suradnji s primadonom Ružom Pospiš–Baldani, koji su za ploču Zvira voda iz 1987. u izdanju Jugotona snimili neke od najljepših međimurskih pjesama, među ostalima Rožica sem bila, Vehni, vehni fijolica i Vuprem oči, u Petrovićevim i Frangešovim obradama. Zanimljivo je da su Varaždinci odabrali tek jednu od pjesama uvrštenih na to izdanje, Rožica sem bila, ali pod nazivom To črleno cvetje, što ne znači da se ne radi o jednako poznatim i vrijednim djelima. Mainstream jazz Njihovi su favoriti, među ostalima, Međimurje, kak si liepo, Sako lieto sam si znala ruožice saditi i Lepšega nie kak malo Međimorje. I ovom prigodom kreativne snage sastava su Eldan i Perši koji su priredili aranžmane bliske mainstream jazzu, iako se u tragovima osjećaju i drugi stilovi, poput bossa nove, rocka, tanga i klasične glazbe, obogaćujući poznate pjesme međuigrama i improvizacijama, ali ne umanjujući karakter i ljepotu međimurske tradicijske pjesme. Naime, u izvedbama do izražaja dolazi muzikalnost članova sastava, ali i zrelost aranžera, koje su ispred ekstravagancije solista, što je karakteristično za jazz, pažnju su posvetili primjerenom prožimanju stilova i glazbenoj estetici. Dok je na prvom CD–u stihove Denisa Peričića pjevala dramska umjetnica Barbara Rocco, na novom kao pjevačica sudjeluje Lukrecija Oreški. Članove prve postave, bas–gitarista Ferdinanda Buhaneca i bubnjara Roberta Jambrušića zamijenili su Aleksandar Vešić i Neven Mehun. S tom pomlađenom postavom Varaždin Jazz Band dokumentirao je tek jedan segment svojeg stvaralaštva. Naime, ta dva albuma tek su jedan njegov dio, nedovoljan za cjelovit uvid u rad ovog sastava. 57 James Brown sa splitskih Skalica Nina Romić Psihomodo pop Magazin Opća opasnost Stablo Ćiribu ćiriba Mislim pozitivno! Rocker... to sam ja Aquarius Records Dallas Records Tonika/Croatia Records Croatia Records Nina Romić, dobra duša nove hrvatske i regionalne kantautorske scene, nesebično je pomagala i inspirirala dobar dio kolegica i kolega, ali ono što joj, nažalost, nedostaje je šira popularnost, odnosno brojnija publika. Treći album Stablo pravi je korak u tom smjeru; prvi Ninin album u cijelosti je snimljen sa stalnim bendom koji čine Frederic Lanz (klavir, klavijature, harmonika), Petar Cvahte (bubanj) i Ivica Antunović (bas–gitara), a u »live in studio« produkciji Marka Mrakovčića. Nina je i dalje uronjena u svoj intimni svijet zaljubljivanja, maštanja o potencijalnim ljubavnicima kao u Vožnji i Biciklu, tihih svađa s (bivšim) ljubavnicima, žalovanja za propuštenim prilikama, grižnje savjesti, prirode u kojoj traži utjehu, nostalgije, melankolije, ali ponekad i ljutnje, začete na prethodnom albumu Ptice kojim se oslobodila okova beznadno romantične i krhke djevojke s inače izvrsnog debija Daljine. Samosvjesnost koja je propupala na »Pticama« potpuno je prolistala na »Stablu«, posebice u glazbenom segmentu jer pažnja slušatelja nije više fokusirana samo na njezin povremeno zatamnjen, povremeno zvonki glas te nježnu akustičnu gitaru uz pratnju pokojeg drugog instrumenta. »Ipak, Stablo« plod je cijelog benda s unaprijed, pomno i kvalitetno razrađenim aranžmanima s mjestimičnim uklizavanjem u jazz i blues, možda i po uzoru na Joni Mitchell, a donekle se njezino novo djelo može usporediti i s radovima Marisse Nadler, Laure Marling i PJ Harvey. Još malo više, uvjetno rečeno, bijesa, mraka i žestine, odnosno gothic–americane i zlokobnijeg folka, kao u intrigantnoj obradi narodne »Vuprem oči«, ne bi bilo naodmet jer bi je to dodatno približilo poetskom izričaju Davida Eugenea Edwardsa ili Townesa Van Zandta, za što, čini se, ima sklonosti. Kako god, »Stablo« je krasan i sjajan album iznimno talentirane, a sve vještije i samopouzdanije Nine Romić, naše trenutačno najvažnije kantautorice. (Aleksandar Dragaš) Svojim je debitantskim ostvarenjem Dino Dvornik u naše diskoteke, studentske sobe i radioprijemnike donio zvuk kakav se tada tek rađao u amsterdamskim, berlinskim i bristolskim studijima U BROJ 187, LISTOPAD 2014. Piše: Josip Radić Dino Dvornik Original album collection (5 CD–ova) Croatia Records posljednjem stadiju raspada bivše nam države, s prvim taktovima svojeg prvijenca iz 1989., Dino Dvornik već je bio daleko izvan domaćeg teritorija. Bolje bi bilo reći — ispred. Naime, James Brown sa splitskih Skalica svojim je debitantskim ostvarenjem u naše diskoteke, studentske sobe i radioprijemnike donio zvuk kakav se tada tek rađao u amsterdamskim, berlinskim i bristolskim studijima. Singlovi poput Zašto praviš slona od mene, Tebi pripadam i Ti si mi u mislima izbezumili su domaću publiku koja još i danas, evo četvrt stoljeća poslije, i dalje izbezumljeno trese udovima na beatove tog talentiranog osobenjaka. Nepobjedivi um Za četvrto izdanje u svojoj ediciji Original album collection, Croatia Records odabrao je opus Dine Dvornika, omeđujući ga već spomenutim debitantskim albumom Dino Dvornik (1989.) i albumom Enfant Terrible (1997.). Ono što se nalazi između je bljesak jednog nepobjedivog uma i jedinstveno naslijeđe koje i danas »odgaja« nove naraštaje. Album Kreativni nered (1990.) potvrdio je Dvornikov status domaćeg kralja funka, podarivši nam antologijske Jače, manijače, Ja bih preživio i Ella E nastalu u suradnji s Nenom Belanom. Osim Belana, na albumu su surađivali Zlatan Stipišić Gibonni, Dragan Lukić Luky i Rambo Amadeus — jesmo li to propustili domaću verziju Traveling Wilburysa?! Lakoća postojanja Dinovi izleti u inozemstvo utjecali su na zvuk trećeg albuma Priroda i društvo (1993.) — sjajan duet s Josipom Lisac u Rušila sam mostove od sna, hit Imam rep, ponešto seksualnih aluzija i ambijentalnih rješenja (Split Junkie) možda nisu imali toliko dobru prođu u jeku ratnih događanja, ali su zato danas pokazatelj koliko je zapravo Dino bio ispred svojeg vremena. Dvije godine poslije, dobili smo jedno od najboljih domaćih live ostvarenja — Live in München, u suradnji sa Songkillersima koji su ga tada pratili na nastupima. Snimka minhenskog koncerta Dvornikov je tour de force — ritam, njegovo najjače oružje, u prvom je planu, kao i lakoća kojom je, u naponu snage, vladao pozornicom i publikom. Ne vjerujete li, poslušajte Ti si mi u mislima s tog albuma! Posljednje izdanje u kolekciji, Enfant Terrible (1997.), možda je najslabija karika u nizu, no bez obzira na to, na albumu se nalazi Afrika, singl koji je obilježio drugu polovicu devedesetih, zacementiravši mjesto Dine Dvornika u hall of fame hrvatske glazbe. Energija, ritam, groove i pozitivno ludilo obilježili su većinu njegova stvaralaštva, no u ovoj ćete kolekciji otkriti i nesigurnog, zbunjenog, prestrašenog i razočaranog Dvornika kojeg inače ne nalazimo na best of kompilacijama. Prateći njegovu evoluciju, a imajući u vidu i povratak u formu s Pandorinom kutijom, ostaje nam zapitati se koliko smo dobre glazbe izgubili njegovim preranim odlaskom? »Pun kua, brale!« 58 Meritas Gle! Menart Pakung u obliku drvenog okvira za fotografije nije jedini »mamac« prvog novog studijskog albuma dua Meritas u posljednjih sedam godina. Podjednako su primamljive i Merine i Anitine pjesme za koje je većinu stihova napisala Ines Prajo, dok produkciju potpisuju Jura Ferina i Pavle Miholjević te Dejan Orešković i Luky. Četiri godine Meritas su s vremena na vrijeme radile na ovom albumu, sigurno najdorečenijem u karijeri, ujedno i rijetko decentnom domaćem pop–proizvodu na kojem tiho pucketa vatra sumnji, ljubavnih krahova, dobrih početaka i loših završetaka ljubavnih veza. Mjestimice Meri i Anita ne uspijevaju posve iznijeti unutarnju dramu pjesama, no ne zapadaju ni u bljedilo kojim bi u slušatelja izazvali tek dosadu ili ravnodušnost. Još jednom iz filma Noćni brodovi ljupki je podsjetnik na hrvatske šlagere pedesetih, dok su S tobom tišina Aljoše Šerića i naslovna pjesma uronjene u elegantan baroque–pop s kojim su akteri hrvatske zabavne glazbe šezdesetih također rado i dopadljivo koketirali. Ples je osunčan komadić soul–popa, Igračka nježna akustična balada, a Unatrag s krasnom twang gitarom podsjeća i na radove kanadske country–pop kantautorice k.d. lang. Gle! nije pravilo ili standard — iako smo u posljednje vrijeme dobili podjednako ukusne pop–albume Pavela, odnosno Jelene Radan na kojem su radile i Meritas, a valja spomenuti i Belana i Massima — nego još uvijek izuzetak među hrvatskim pop–albumima. Neka i to bude razlog više da mu posvetite pažnju. (Aleksandar Dragaš) Premda ni Debakl (2000.) ni Plastic Fantastic (2004.), a ni Jee! Jee! Jee! (2009.) nisu bili loši albumi, Ćiribu ćiriba u produkciji Srđana Sekulovića Skansija kojeg Gobac naziva njihovim »novim Pikom Stančićem«, donosi donedavno već pomalo zaboravljenu živahnost Psihomoda. Bend na novom albumu zvuči gromoglasno, napucano, ali i garažerski prljavo na razdjelnici ili spojnici, kako vam drago, Ramonesa, Sex Pistolsa, Stonesa, Iggy Popa, Lou Reeda, Beatlesa, The Who i The Jama. Naizgled, ništa novo od Psihomoda, ali Ćiribu ćiriba je »zec iz šešira« kakvog niz bendova nakon trideset godina postojanja, bez obzira na to odakle dolazili, teško može izvući. Psihomodo ponovo klizi kao ukusno pivo i brunda kao dobro održavani motocikl, a Gobac je sa svim svojim manama i vrlinama trademark koji niz njihovih pjesama u konačnici čini funkcionalnim i šarmantnim. Da to radi netko drugi, bilo bi katastrofalno ili barem bedasto, no tražiti od Gopca da odraste i sazri ne bi bilo fer pa ni dobro za Psihomodo jer oni su danas bolno rijedak primjer rock’n’roll benda koji se zna dobro zezati i dobro zabaviti svoju publiku. Ne samo u nas, nego i u širim okvirima. Ovaj put to čine psihodeličnim Supstancama sa sitarom u stilu Briana Jonesa, Kišama s potpisom Lennona i McCartneyja i Bezosjećajnom kujom, garage–punk eksplozijom Zločest k’o pas, bluz–rokačinom Pleši, pleši, potom hard rock brijačinom Hajde i simpatičnim, nostalgičnim 60’s beatom Donna i Bejbi. Gitare i ritam– sekcija odlično su posložene, kao i Kuzmine intervencije na orguljama i saksofonu, a snimka i produkcija na razini svjetski razglašenih, punokrvnih rock–bendova kakvih na hrvatskoj sceni kronično nedostaje. Čak i vani ih je sve manje. Nadalje, tražiti od Gopca i Psihomoda da se ponašaju u skladu sa stilskom odrednicom »rock za starije« (Adult Oriented Rock), jednog od najvažnijih okidača punka, isto je kao tražiti od Gibbonsa i Hilla da obriju brade, Angusa Younga da na pozornicu ne izlazi u đačkoj uniformi, Lemmyja da ne zavija na mjesec ili svojedobno od Ramonesa da prestanu izgledati kao likovi iz stripa. Rock’n’roll bi barem povremeno — neka vas na to s Ćiribu ćiriba, svojim najefektnijim albumom u 21. stoljeću, podsjete Psihomodo pop — trebao biti zabavan, a ne isključivo u doticaju s ozbiljnošću koja se često svodi tek na dosadu i pretencioznost kakvi Gopcu i njegovu društvu, srećom, ni s pet banki na leđima nisu na pameti. (Aleksandar Dragaš) Prvi album Magazina s aktualnom pjevačicom Andreom Šušnjarom zapravo je kolekcija festivalskih uradaka od 2010. do danas. Od dvanaest pjesama, samo jedna nije doživjela promociju na Splitskom, Zadarskom ili CMC festivalu. Očito, strategija benda ne temelji se na albumskom načelu, nego na festivalskim premijerama novih pjesama. Na sličan način je i Neno Belan složio album Rijeka snova, uglavnom s pjesmama s festivala šansone u Šibeniku. Andrea Šušnjara uklopila se u Magazin i stasom i glasom. Prepoznatljiv autorski rukopis bračnog para Huljić u novoj pjevačici našao je savršenu interpretkinju, tako da, zapravo, glazbeni izričaj benda nastavlja s onoga mjesta na kojemu je zastao odlaskom Jelene Rozge. Štoviše, glazbeni obrazac koji izvodi novi Magazin istovjetan je najvećem dijelu repertoara bivših pjevačica benda, Jelene Rozge i Danijele Martinović, ali i Minee dok je bila diskografski aktivna. Stoga se ovaj album ne razlikuje pretjerano od prijašnjih uradaka (ne računajući nešto drukčiji vokalni identitet dok je pjevačica bila Ivana Kovač), a jedini mali pomak u zvuku očituje se u uvodnoj pjesmi No, no, no s ovogodišnjega Splitskog festivala, koju je aranžirao Boris Đurđević iz Colonije. No pjesma ne odudara suviše od onih koje je aranžirao Fedor Boić. Ovaj album je dokaz da Magazin, premda daleko od dana stare slave, nije samo mašinerija koja na live nastupima čuva vlastito glazbeno naslijeđe, nego bend koji se može ravnopravno nositi s festivalskom konkurencijom. Ponajviše je tome kumovala odluka da se pronađe copy/paste pjevačica kojoj će u portfelju biti i sasvim nove pjesme s intencijom da postanu hitovi. Jer, prošla pjevačica Ivana Kovač ipak s bendom nije snimila skladbu koja bi mogla ostati u kolektivnoj estradnoj memoriji prepoznata kao megahit. Pjesme s ovog albuma također nisu megahitovi, ali neke od njih svakako mogu završiti u pjesmarici benda kad se budu zbrajali najveći uspjesi. (Bojan Mušćet) Naziv novoga albuma Opće opasnosti odražava njihov komunikacijski kod, a da bi bio precizan, valjalo bi nadometnuti kao prvu riječ: hard. Neuništivi, naime, hard rockeri iz Županje uspijevaju svojim pristupom glazbi taj žanr na ovim prostorima držati dovoljno vitalnim da se oko njih okuplja snažna fanovska baza. Ne začuđuje onda što je bend za njih brendirao pivo koje se zove Rocker. Upravo takvoj publici Opća opasnost ponudila je klasični hard rock album na tragu ikona žanra iz osamdesetih kao što su Def Leppard, Scorpions ili Whitesnake. Kombinirajući balade i žestoke skladbe s naglašenom melodioznošću, uz prepoznatljiv vokal Pere Galića, Opća opasnost iskazuje snažan studijski i live potencijal. Štoviše, ovaj je album korak dalje od povratničkoga Vrati se na svjetlo. Premda na albumu prevladavaju manirizmi, Opća opasnost očito igra na sigurno, jer na ovim prostorima definitivno zauzimaju poziciju koju su donedavno držale Divlje jagode (zanimljivo, Pero Galić bio je od 2002. do 2007. pjevač Divljih jagoda), no više po inerciji, negoli po stvarnim dosezima. Naime, činjenica je da nije bilo velikoga hard/heavy benda koji bi danas mogao izvoditi standardni hard rock, a da to bude radiofonično i višegeneracijski usmjereno. Opća opasnost je u inicijalnoj fazi rada bila tek juvenilni pretendent na takvu poziciju, no danas je riječ o bendu koji širi popularnost na sve strane. Stoga i ne iznenađuje odluka da se objavi i limitirano izdanje ovog albuma, koje uključuje bonus DVD Županja live 2013. I dok su balade na albumu prilično predvidive, energičniji dio albuma osigurava mu dugotrajnost. To se osobito odnosi na zaključnu pjesmu Preživio sam koja podsjeća i na početni dio Gibonnijeve (još jedan bivši pjevač Divljih jagoda!) solo–karijere. Stoga bi taktika benda da za gotovo sve singlove ističe balade (valjda u nadi da će jednom ponoviti uspjeh hita Jednom kad noć) sigurno trebala biti zamijenjena promocijom ritmičnijeg dijela repertoara. (Bojan Mušćet) BROJ 187, LISTOPAD 2014. Peterostruki portret umjetnika koji je bio mnogo više od kralja hrvatskog funka 59 BROJ 187, LISTOPAD 2014. Nothing Tolouse M.O.R.T. Nothing Tolouse Odjel za žešće Croatia Records Croatia Records Neven Mijač zaljubio se u blues još osamdesetih godina prošlog stoljeća i ubrzo postao najbolji svirač usne harmonike na ovim prostorima. Svirajući proteklih nekoliko desetljeća s gotovo svim domaćim glazbenicima, istodobno uživajući u bluesu i rocku, Mijač je okupio svojevrsnu supergrupu (Eduard Jimmy Stanić — akustična gitara, mandolina i vokal / Robert Vnuk — akustična gitara i vokal / Alen Svetopetrić — bas–gitara / Damir Šomen — bubnjevi) čiji je rezultat ovaj album. Apsolutno nadahnute izvedbe blues klasika nastalih u nekim davnim vremenima tumačenja su kojih se ne bi posramili ni najveći svjetski majstori bluesa. Mijač na usnoj harmonici istovremeno je zauzeo i poziciju glavnog vokala, podijelivši tu ulogu s Jimmy Stanićem i Vnukom. I baš ta Mijačeva dodatna uloga predstavlja ga kao sjajnog blues pjevača čiji hrapav ali moćan glas izdvaja ovaj bend od ostatka domaće blues ponude, dok su se Jimmy Stanić i Vnuk svojim vokalima fantastično sljubili s ostalim pjesmama. Snimajući album pretežito uživo, ekipa glazbenika okupljena oko Mijača dala je jasno do znanja da nisu tu isključivo zbog snimanja i zarade, već zbog uživanja u samoj izvedbi. (Dubravko Jagatić) Ti Ritu Piri Pip Gram pameti Aquarius Records/Spona Nakon što su se publici predstavili debitantskim albumom Tritu tritu objavljenim 2011. godine, šibenski funky rock bend dojmljivog naziva došao je do trenutka potvrde je li na sceni slučajno ili momci znaju što rade. Drugi album Gram pameti prilično je dobra potvrda njihove kvalitete koja očito nije slučajna. Sa željom da funk bude njihova glavna žanrovska odrednica, ne libeći se pritom ni dodira ska ritmova kao ni čvrstog rocka a uz vrlo pristojnu brass sekciju, Ti Ritu Piri Pip ponudio je vrlo dobar drugi album. Međutim, koliko god je Zvonimir Dusper Dus dobar producent, možda je pogrešan izbor za produkciju ovog albuma i ove grupe. Njihov funk zvuk jednostavno žudi za čvrstim rock grooveom i nešto prljavijom produkcijom. S druge pak strane prekrasna laganica poput Polako sjajno je sjela Dusu koji je pomogao i pri aranžmanima u toj pjesmi. Kako god, Ti Ritu Piri Pip potvrdio je svoju kvalitetu i ponudio album na kojem se nalazi nekoliko vrlo dobrih pjesama. Svakako valja izdvojiti odličan vokal frontmena Darka Buličeka čije pjevanje zasigurno daje dodatnu kvalitetu cijelom bendu kojem nedostaje još vrlo malo da uđe u prvu ligu. (Dubravko Jagatić) 60 Pobjeda sinjske grupe M.O.R.T. na banjalučkom Demofestu (najvećoj smotri demo bendova u regiji) skrenula je pozornost na ove Sinjane, koji kao da su jedva dočekali prvi album. Odjel za žešće ispunjen je oporim i tvrdim blues rockom uz garažne rifove i snagu stihova te energijom kakva se ne čuje često u našim krajevima. To je poput mješavine Majki, Malehookersa, Gatuza i Šejtansa, ali u svojem ipak dovoljno originalnom autorskom izrazu. Gitarist Zvrk (nitko nije predstavljen na albumu imenom i prezimenom, nego samo nadimkom) svojim je sviranjem i uloženom energijom te sjajnim rifovima izdigao tu grupu iznad ostalih, tvoreći od M.O.R.T.–a bend na koji doista treba obratiti pozornost. Međutim, ipak je u pitanju debitantsko ostvarenje koje očekivano ima i mane. Produkcija je jednostavno trebala biti bolja (Marko Perčić Sula), dok je možda najslabija strana ovog albuma, i same grupe, pjevač (John) koji zamalo svaku pjesmu pjeva gotovo na rubu falša. Iako to njihovu grubom rocku daje specifičan šarm, kao što ni Bare nije neki pjevač, ali ima snagu vokalnog izraza, ili pak Marijan Ban koji ne zna ali misli da zna, i John je tu negdje na samom rubu. Međutim, posvetite im pozornost, jer oni to svakako zaslužuju. (Dubravko Jagatić) Prosti fucktori Dojde mi da se pojedem M. B. Podmornica Punk u Hrvata uglavnom se manifestira u tri kategorije: uvijek obnavljanim sjećanjima na izvođače i scenu s kraja sedamdesetih, na živu i pulsirajuću punk promenadu koja i danas ima status undergrounda i svijetle primjere koji više ili manje mogu svoje glazbene stavove dobaciti do šire publike, a posrijedi su Hladno pivo i Kawasaki 3P. Tako zacementirani raspored svojom pojavom i nastupnim albumom Dojde mi da se pojedem definitivno remete ad hoc oformljeni Prosti fucktori. Posrijedi je side–projekt Davora Kodžomana Hadže iz Patarena, negdašnjeg basista Hladnog piva, koji je u pauzama snimanja s matičnim bendom bilježio ponešto drukčije melodije u raznim studijima. Kad za svoj projekt nije uspio dobiti stalnog pjevača, u pomoć je prizvao goste, od Zorana Prodanovića Prlje iz Leta 3 preko većine članova Hladnog piva do Seje Sexona iz Zabranjenog pušenja i Davora Gopca, frontmena Psihomodo popa. Osim njih, udaraljke, sintesajzere, violine i ostale instrumenete svira mnoštvo gostiju iz drugih bendo- va, od Boe do Stampeda. Iznimno zabavni tekstovi, himnične pop–melodije uz baražnu tutnjavu gitara i ritam–sekcije, mogli bi Proste fucktore katapultirati upravo tamo gdje se sada nalaze Hladno pivo i Kawasaki 3P. Jedina obrada na albumu, indikativno, pjesma je Studentska Hladnog piva i na njoj sudjeluje Mile Kekin. Zapravo, Prosti fucktori s Hladnim pivom dijele mnogo toga, prije svega onu energiju, potentnost i nesputanost koji su resili prva tri albuma benda iz Gajnica. Ono što je još zanimljivo jesu vokalne uloge Prlje, Seje Sexona i osobito Davora Gopca koji su gotovo neprepoznatljivi u odnosu na glasovnu prepoznatljivost u matičnim bendovima. Potpuno opušteni i nepretenciozni, očito je kako su uživali snimajući album. Indikativno je i da njihovo pankersko urlanje, kao i drugih gostujućih pjevača, nekim pjesama može priskrbiti status radiofonične uspješnice. Uz vrlo dobru produkciju, nastupni album projekta Prosti fucktori jedno je od najugodnijih iznenađenja u posljednjih nekoliko godina na domaćoj pop–sceni. (Bojan Mušćet) Jimi Kurfist VIJESTI — NAGRADE No Hard Feelings Arsen Dedić, dobitnik nagrade Motovun Film Festivala: 50 godina Spona Nakon Bambi Molestersa, Sisak ima još jednog izvođača koji je svoje instrumentale zabilježio na albumu čiji domet kudikamo nadilazi regionalnu afirmaciju. Jimi Kurfist je, doduše, vrstan gitarist koji je radio s Crvenom jabukom, Josipom Lisac, Songkillersima i drugim izvođačima, no dosad je solističke zamisli objavljivao na digitalnim samizdatima. Nastupni solistički album izdvaja ga iz klasičnih pop–rock voda, posrijedi su blues i jazz pasaži, u čemu pomaže Aleksandar Tomić, svirajući bubnjeve, saksofon i programirajući ostalo zvukovlje. Pritom Jimi Kurfist ne nastoji izigravati gitarskog heroja, štoviše, nekoliko pjesama ima vrlo arhaičan prizvuk glazbe za televizijska intermezza. Razlog tomu su vrlo bogati aranžmani u kojima je saksofon u istoj ulozi kao i gitara. Jimi Kurfist pliva između različitih stilova uvijek održavajući isti laid back pristup, tako da glazba s albuma može vrlo dobro funkcionirati i kao podloga za neku scensku izvedbu, film ili radijski šou. Zapravo, zacijelo bi neke od melodija zvučale spektakularnije da ih izvodi revijalni orkestar, s više puhaćih instrumenata. No prvijenac Jimija Kurfista otkriva maštovitog autora čija glazba ne mora uvijek biti eksluzivno vezana uz originalnog izvođača, pa nije isključeno da neke pjesme s ovog albuma zažive i na drukčiji način. Zapravo, bez obzira na programiranje, cijeli je album postavljen prilično bazično, pa je očito da se Kurfist ne koristi dodatnim efektima pri sviranju gitare. Korištenje živog bubnja, a ne ritam–mašine također podiže razinu autentičnosti materijala. Nepretencioznost je još jedna od odlika ovoga ostvarenja. Kako i sam naziv kaže: No hard feelings, bez uvrede, nema loših osjećaja, ništa se ne ističe, svaka pjesma zvuči kao da je proizašla iz one prethodne, bez obzira na mijenjanje stilova ili drukčijeg pristupa. Iako je očito da Jimi Kurfist baš i neće ponoviti uspjeh svojih sugrađana iz Bambi Molestersa, očito je kako je njegov prvijenac pokazatelj da instrumentalna glazba može i danas zvučati bezvremeno. (Bojan Mušćet) A rsen Dedić jedan je od najplodnijih autora hrvatske filmske glazbe. Potpisujući trideset četiri dugometražna igrana filma, Arsen je skladao i za TV filmove i serije, dokumentarne i animirane filmove, pa zbrojimo li ih sve, dolazimo do podatka da njegovu glazbu nosi više od stotinu naslova. Od njegova filmskog debija u Živoj istini Tomislava Radića, preko nezaboravnih tema za Vlak u snijegu, Donatora, Glembajeve, Vlakom prema jugu... Nagradom PEDESET GODINA Motovun Film Festival odaje priznanje umjetnicima koji su pola stoljeća (dakle, cijeli radni vijek) posvetili filmu — što Arsen Dedić svakako jest. Jer osim filmske glazbe, Arsen je pisao poeziju o filmovima i kinodvoranama, pjesme inspirirane filmovima... pa je tako njegova legendarna Moderato cantabile nadahnuta istoimenim filmom Petera Brooka — i od tog je događaja prošlo točno pedeset godina. Premda je filmsku glazbu skladao početkom sedamdesetih, deset godina prije Arsen se pojavljivao u manjim filmskim ulogama... I kad se sve zbroji, punih pedeset godina neprekidno je vezan uz film. Dodjela nagrade 50 godina Arsenu Dediću na 17. Motovun Film Festivalu, koji se održavao od 26. do 30. srpnja 2014., bila je uveličana prikazivanjem filma Moj zanat Mladena Matičevića. (MFF) Dr. Zdenka Weber primila prestižnu nagradu Varaždinske županije N a svečanoj sjednici varaždinske Županijske skupštine 8. rujna 2014., u povodu Dana Varaždina koji se obilježava na blagdan Male Gospe, pet zaslužnih pojedinaca, tvrtki i institucija dobilo je nagrade za doprinos ugledu i promociji Varaždinske županije za 2014. godinu. Među nagrađenima bila je i hrvatska diplomatkinja dr. sc. Zdenka Weber, ministrica savjetnica za kulturu u hrvatskom Veleposlanstvu u Austriji, priznata muzikologinja, glazbena kritičarka, predavačica i pedagoginja. »Dosad sam uglavnom nagrađivana za svoj muzikološki rad i djelovanje na području kulture, a ovo mi je prva nagrada za diplomatski rad, što me posebno veseli«, rekla je dr. sc. Zdenka Weber za Večernji list u Beču, primajući čestitke kolega, bečkih i gradišćanskih Hrvata i Austrijanaca s kojima surađuje. Dodala je kako je nagrađena za »doprinos ugledu i promociji Varaždinske žu- panije u predstavljanju županijske kulture, gospodarstva i turizma izvan granica Hrvatske«, napomenuvši kako je s hrvatskim veleposlanikom u Austriji Gordanom Bakotom inicirala predstavljanje Varaždina i Varaždinske županije ove godine u Beču u povodu Dana državnosti Republike Hrvatske, 24. lipnja. portretima glazbenika te znanstvenim i stručnim radovima, kao i zapisima iz petnaestogodišnje diplomatske djelatnosti, objavljivanima od 1972. do 2012. godine. Njezina je legitimacija, kako nam je rekla, knjiga Impresionizam u hrvatskoj glazbi (1995.), koja daje uvid u sav njezin stvaralački opus. »Osjećam zahvalnost«, istaknula je ustvrdivši kako je krasan osjećaj kad doživiš da okružje u kojem radiš i djeluješ, primijeti tvoj rad i ukaže ti počast. A počast su joj njezini Varaždinci ukazali i 2012. godine Nagradom Grada Varaždina za njezin četrdesetogodišnji kontinuirani rad kao glazbene kritičarke Varaždinskih baroknih večeri i za veliki doprinos glazbenom životu grada Varaždina. Lani ju je nagradilo i Hrvatsko društvo skladatelja i glazbenih pisaca za knjigu »U zagrljaju glazbe — od 1972. do 2012.« Nagradom Josip Andreis za doprinos na području muzikologije i glazbene publicistike. Riječ je o glazbenim kritikama, osvrtima, recenzijama, prikazima, razgovorima, esejima, Zdenka Weber rođena je 1950. godine u Varaždinu, a za svoj rad dobila je brojne nagrade i priznanja. Među njima u posljednjih petnaest godina i Red hrvatskog pletera predsjednika Tuđmana za izuzetno uspješan rad s hrvatskim iseljeništvom u Njemačkoj (1999.), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos promociji hrvatske kulture (2000.), Broš kraljice Luise njemačke Zaklade Otto von Bismarck za promicanje hrvatske i njemačke kulture (2000.), Chevalier des Arts et des Lettres Ministarstva kulture Francuske (2004.) te mnogih drugih. Autorica je brojnih znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka u zemlji i inozemstvu. 61 ovaj ili onaj način bila prisutna u njegovu intelektualnom obzoru. Vidjet će se to i u skladateljskom radu, ali i u potrebi da se izrazi i riječju, kojom je obilježen i važan dio njegova glazbenog opusa. Stoga 1956. piše glazbene kritike u zagrebačkim dnevnicima Vjesnik i Narodni list, a 1961. u nakladi JAZU–a izlazi iz tiska njegova monografija Stjepan Šulek. Nakon nagrade u Besançonu, Šipuš debitira kao dirigent u Zagrebu 28. prosinca 1955., dirigirajući u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda Ženskim zborom i Komornim ansamblom Radio Zagreba u izvedbi Kantate za sopran, tenor, ženski zbor i komorni sastav Igora Stravinskog, nastale samo tri godine prije. Pokazuje taj podatak razinu zanimanja za događaje u tada suvremenoj glazbi, zanimanja koje će nešto godina poslije znatno utjecati na repertoarnu politiku, poglavito u Zagrebu. Buran i dinamičan život Potreba za usavršavanjem, za novim spoznajama, želja da se okuša u novoj sredini, odvodi ga sredinom pedesetih godina u Francusku. Kao intelektualac širokih obzora i zanimanja, 1956.–1957. pohađa predavanja iz filozofije glazbe kod Oliviera Messiaena na Konzervatoriju u Parizu, gradu u kojemu će razviti živu umjetničku aktivnost — podjednako na koncertnom podiju kao i u glazbenom kazalištu — i stjecati dragocjena iskustva za kasniji razvoj karijere. A Messiaenov nauk utisnut će tragove u gradbu vlastitoga glazbenog djela. DAMIL KALOGJERA Iako je dugo bolovao, valja ga se sjećati i pamtiti mladog, ozarenog osmijehom, pomalo uznositog držanja — darovitog, obrazovanog, druželjubivog U Piše: Erika Krpan srijedu, 22. listopada 2014., u dvorani Hrvatskog društva skladatelja održana je komemoracija za skladatelja i dirigenta Krešimira Šipuša, koji je preminuo u Oslu, 23. rujna. Na komemoraciji su govorili predsjednik Društva, akademik Zoran Juranić i Erika Krpan. 62 Izvedene su dvije skladbe Krešimira Šipuša. Na početku je pijanistica Katarina Krpan interpretirala Šipuševu skladbu Langsam und sehnsuchtsvoll, fantaziju na Beethovenovu temu iz Sonate op. 101, a na kraju je emitirana snimka ciklusa Preobraženja za bariton i orkestar, u izvedbi Miljenka Turka i Zagrebačke filharmonije pod dirigentskim vodstvom Pascala Rophéa. Buran umjetnički život Ponekad čovjeku nije krivo što dugo pamti. Jer naiđe prigoda prisjećanja koja privede u svijest uspomene na umjetnika i čovjeka kojega više nema. Osim u glazbi. I u nama, onoliko koliko smo s njim dijelili vrijeme, događaje, poneku misao. Napustio je skladatelj i dirigent Krešimir Šipuš sve svoje, i glazbu i ljude. Bolovao je dugo i teško, ali valja ga se sjećati i pamtiti mladog, ozarenog osmijehom, pomalo uznositog držanja. I darovitog, obrazovanog, druželjubivog. Buran, dinamičan umjetnički život vodio ga je u mnoge krajeve svijeta, ali na neki se način uvijek vraćao, iako je u Norveškoj našao svoju drugu domovinu. Općenite su životne činjenice uglavnom poznate. Ipak, ponovimo ih ukratko. Rođen je 28. lipnja 1930. u Zagrebu, u obitelji sklonoj umjetnosti; 1956. diplomirao je kompoziciju u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u drugoj Šulekovoj studentskoj generaciji, sa skladateljima Stankom Horvatom i Nikolom Glasslom, s kojima ga je poslije — osobito s Horvatom — vezivalo ne samo profesional- no nego i iskreno osobno prijateljstvo; istodobno sa studijem kompozicije studirao je i dirigiranje kod Milana Horvata, u doba Šipuševa studija honorarnog predavača na Akademiji, ali nije i diplomirao; usavršavao se poslije u dirigiranju kod Igora Markeviča na Ljetnoj akademiji Mozarteum u Salzburgu. O njegovim dirigentskim sposobnostima svjedoči i nagrada na uglednom Međunarodnom natjecanju dirigenata 1954. u Besançonu u Francuskoj, koja mu je koju godinu poslije otvorila mogućnosti umjetničkog djelovanja u toj zemlji. Ukorak s vremenom Krešimir Šipuš bio je obrazovani intelektualac, pa je i riječ kao posrednik umjetničkom kazivanju od mladosti na Iz francuskog razdoblja poznata je njegova suradnja s baletnim trupama Jannine Charrat i Ludmile Tcherine. Sjeća se toga i naš ugledni baletni umjetnik Milko Šparemblek: »1960. Ludmilla Tchérina složila je malu trupu i povela je na turneju u Sovjetski Savez. Uz nekoliko francuskih plesačica, sudjeluje i pisac ovih redaka, a Krešimir Šipuš je muzički direktor!« zapisuje on u svojim sjećanjima. Sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća Šipuš počinje umjetnički uzlet, koji biva intenzivnije zapažen i u Hrvatskoj. Nižu se dirigentske obveze i funkcije: dirigent je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, potom odlazi u Cannes, gdje je šef–dirigent Simfonijskog orkestra. Povijesni koncert Iako se njegovo ime susreće na programima Simfonijskog orkestra Radio–Zagreba već 1967. i u prvoj polovici 1968., po učestalosti i važnosti koncerata može se zaključiti da je dužnost šefa–dirigenta preuzeo početkom sezone 1968./69. jer 18. rujna ravna u Zagrebu koncertom Komornog orkestra RTZ–a na kojemu predstavlja generaciju suvremenih hrvatskih skladatelja koja je obilježila avangardna kretanja početkom druge polovice 20. stoljeća. Svoje programske intencije objavljuje i u me- dijima. Tako u Večernjem listu od 4. listopada 1968.: »Simfonijski orkestar RTZ, koji u svojoj egzistenciji ne ovisi o broju posjetilaca i prodanih ulaznica, može (...) smionim zahvatima u suvremeno muzičko stvaranje širiti na svojim javnim emisijama i koncertima horizonte naše publike, a istovremeno posezanjem za rijetko izvođenim djelima muzičke baštine upotpuniti njezino poznavanje muzike.« Koncert je izazvao veliku pozornost medija, ali i suprotstavljena razmišljanja: od onih koji su ga nazivali povijesnim do onih koji u svoj toj pozornosti nisu vidjeli ništa osobito. Ipak, u stručnim je krugovima prevagnulo mišljenje što ga je Petar Selem oblikovao u tjedniku Telegram: »... koncert kojim se Krešimir Šipuš predstavio kao novi šef Simfonijskog orkestra Radio–televizije Zagreb, posvećen djelima nove hrvatske glazbe, ima značenje sasvim izuzetno: nakon njega nije lako izbjeći pitanje — mlada hrvatska glazba, što je to?« Isti program, međutim, Šipuš odmah ponavlja i na festivalu Musikprotokoll u Grazu. Bilo je to prvi put u povijesti da suvremena hrvatska glazba kao tema cjelovečernjeg koncerta prelazi državnu granicu i predstavlja se na uglednom inozemnom festivalu. Revolucija repertoara Takvim je izborom Šipuš postavio jedan od temeljnih standarda buduće repertoarne politike koja će u iduće četiri sezone obilježiti djelatnost Simfonijskog orkestra RTZ–a pod njegovim vodstvom. Važno mjesto zauzimat će u toj politici hrvatsko stvaralaštvo i općenito stvaralaštvo 20. stoljeća. Više nego prijašnjih godina, na repertoaru su djela mlađe generacije hrvatskih skladatelja, njihova se djela snimaju za trajne radijske snimke i za nosače zvuka. Takvim je stavom prema suvremenom stvaralaštvu, osobito hrvatskom, Šipuš revolucionirao repertoarnu politiku zagrebačkih koncertnih sezona, zaokret koji će — poslije će se pokazati — imati dalekosežne pozitivne kulturološke posljedice. Dakako, pritom Šipuš ne mimoilazi klasični simfonijski repertoar u kojemu će se primjerice naći i Missa solemnis i Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena, mnoga djela romantičnog razdoblja, ali i djela s područja francuske ili engleske glazbene umjetnosti koja nisu bila uobičajena na programima zagrebačkih orkestara. Šipuš ostaje na mjestu šefa–dirigenta do 1972. Ne produžuje mu se mandat vjerojatno zato što je njegovo poimanje repertoara za ondašnje vodeće kadrove bilo pretjerano oslonjeno na suvremenu glazbu. U međuvremenu (1969.), za umjetničku je aktivnost nagrađen Nagradom Milka Trnina Udruženja mu- zičkih umjetnika Hrvatske. Život u Norveškoj Ipak, i dalje zainteresiran za događaje u zagrebačkom koncertnom životu, Šipuš će 1974. prihvatiti još jednu dužnost; na inicijativu prijatelja i kolege Stanka Horvata postaje glavni tajnik Muzičkog biennala Zagreb 1975., prvog koji se održavao u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Poslije održanog festivala napušta Zagreb i od 1976. živi u Norveškoj i do umirovljenja djeluje kao umjetnički šef Državne operne akademije u Oslu. U dvadeset godina aktivnosti na tom položaju, Šipuš je jamačno učinio mnogo dobra. Norveške riječi oproštaja u članku objavljenom u vodećem norveškom dnevnom listu Aftenposten o tome izrijekom govore, spominju njegovu važnost za instituciju kojoj je bio na čelu i za obuku norveških opernih pjevača, zaključujući: »Što bi Norveška glazbena scena bila bez znanja i iskustva koje smo stekli od imigrantskih glazbenika koji su ovamo došli s ljubavlju? Krešimir je bio jedan od njih.« Nakon što je zauvijek napustio Zagreb, Šipuš je za pult svojega nekoć matičnog orkestra opet stao tek nakon 1985., i to još samo četiri puta, od toga tri puta u Zagrebu, jedanput na gostovanju u Ankari, a posljednji put 8. veljače 2002., kad su se na programu, između ostalog, nakon više od četiri desetljeća, opet našli Likovi i plohe Dubravka Detonija, jedno od djela s koncerta kojim je Šipuš počeo u sezoni 1968./1969. U drugom dijelu karijere, uz brojna dirigentska gostovanja, Šipuš kontinuirano vodi majstorske tečajeve iz dirigiranja u različitim sredinama: 1967. u Madridu, 1968.–1971. u Monte Carlu, 1974.– 1976. u Aspenu (SAD), 1975. u Weimaru, 1977. i 1985. u Helsingborgu, 1980. u Umeauu (Švedska), a 1999. član je žirija 2. Međunarodnog natjecanja dirigenata Lovro pl. Matačić u Zagrebu. Svih godina dirigentske karijere Šipuš dospijeva odgovoriti i zahtjevima svojega skladateljskog posla. Brojem djela nevelik, njegov je opus obilježen uvelike zanimanjem za glazbenu pozornicu. Ističu se dvije opere: neizvedena Lijepa Bartolomeja (1961.) i Mlada žena (1992.), izvedena na Muzičkom biennalu Zagreb 1999. godine — te za komornu glazbu različita sastava, nerijetko s glasom kao središtem glazbenoga događaja. na. Jer sve što je rečeno, tek su činjenice jednoga i ljudski i umjetnički bogatog životnog puta. Prerano je upitati se o vrijednosti i značenju, o konačnoj ocjeni njegove umjetničke ostavštine, ali nikako nije prerano s poštovanjem se prisjetiti elegantne, pouzdane i žive dirigentske geste kojom je oblikovao razrađene, umjetnički dojmljive interpretacije i razmisliti o dotjeranim, dobrom izobrazbom izbrušenim notnim zapisima; zapisima malo u nas poznatima, ali oni koje znamo ispisuju glazbu čvrstim, promišljenim strukturama, koje se ulančavaju s osjećajem za mjeru i formalno su uravnotežene, bez pomodnih brzopletosti, očišćene od želje za površnom dopadljivošću i nerijetko s misaonom pozadinom kao ishodištem svekolikoga Šipuševa promišljanja glazbe, i kao interpretacije i kao stvaralačkog čina. Kad netko ode i napusti nas, nerijetko se pitamo jesmo li i što smo mu ostali dužni. Kad je riječ o Krešimiru Šipušu, dugujemo mu ponajprije razumijevanje njegove glazbe, dugujemo mu onu pozornost koja mu je izmaknula jer nije bio prisutan da nas svojom nazočnošću upozori: tu sam, pišem dobro napisanu glazbu. Jedva da ima notnih ili starih tonskih zapisa, što znači da su dugovi poveliki, pa tako i posao koji nas, nadam se, očekuje. BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. In memoriam Krešimir Šipuš (Zagreb, 28. lipnja 1930. — Oslo, 23. rujna 2014.) Krešimir Šipuš preminuo je u utorak, 23. rujna u Oslu. Posljednji smo ga put susreli 17. studenoga 2005. u Zagrebu, u Preporodnoj dvorani Narodnog doma, na skladateljskoj večeri koju je dijelio s pripadnicima svoje skladateljske generacije — Stankom Horvatom i Nikolom Glasslom, veseleći se toj reminiscenciji na njihove zajedničke skladateljske početke; stoga je i bio ozaren osmijehom, kao i mnogo puta prije. A upravo ga takvoga i želimo pamtiti. Ako nekad nekoga od nas put nanese u Oslo, neka ne zaboravi pokloniti se na njegovu grobu. A ko nekad nekoga od nas put nanese u Oslo, neka ne zaboravi pokloniti se na njegovu grobu Za operu Mlada žena Šipuš je 2004. nagrađen Nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ozaren osmijehom Što još kazati o dirigentu i skladatelju Krešimiru Šipušu a da se dotakne isti- 63 In memoriam Nenad Marjanović Zulim (Zagreb, 21. travnja 1951. — 27. lipnja 2014.) Nova sezona Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski Iako je najveći dio života proveo kao urednik i autor emisija o zabavnoj glazbi na Hrvatskome radiju, bio je i cijenjeni književnik i tekstopisac, a kao osoba dosljedan u obrani vlastitih stavova u interesu zajednice u kojoj je djelovao U Dio iz govora rukovoditelja Odjela Glazbeni sadržaji HRT–a Željka Mesara na ispraćaju na zagrebačkom Krematoriju: »Nagla, prerana i neočekivana vijest o smrti našeg dragog kolege i prijatelja sve nas je zatekla i potresla. Učinio je mnogo toga dobrog, po čemu ćemo ga pamtiti i uvijek iznova rado ga se prisjećati. A najviše od svega pamtit ćemo ga po njegovoj jednostavnosti, skromnosti, šarmu, vedrini, duhovitosti — po njegovu optimizmu — životnom, kreativnom i stvaralačkom.« Upravo to kreativno i stvaralačko po- NA KRAJU PUTA (Miljenku) Opet kiši... crno curi... Zastrlo se sivo nebo... Dođavola! (Bog te grebo!) Kako ovo vrijeme žuri... Otiš’o je opet jedan, častan starac... velik... vrijedan... Odslužio svoju muku, umorivši marnu ruku... Trag duboki brazde Tvoje urezan u puta stazi, k’o sjećanja čvrsto stoje prkoseći kišnoj vlazi... 64 čeo je prije ravno četrdeset godina kao diplomirani profesor komparativne književnosti i anglistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao suradnik u stvaranju emisija Dokumentarnog i Zabavnog programa Televizije Zagreb u funkciji asistenta režije, realizatora, scenarista i prevoditelja. Nakon bogatog televizijskog iskustva, dolazi na Radio Zagreb najprije kao suradnik, a nakon toga i kao glazbeni urednik brojnih emisija Prvog i Drugog programa te Radio Sljemena. Slušatelji Hrvatskoga radija pamte ga i po stručnim komentarima raznih glazbenih manifestacija, od Porina, Dore, Zagrebfesta i drugih u kojima je svojim poznatim stilom čovjeka bez dlake na jeziku zorno predočavao realnost stanja na terenu. Unatrag desetak godina uređivao je i vodio kultne emisije Hrvatskoga radija — Po vašem izboru i Svjetla pozornice. Upravo njemu i njegovu upornom svakodnevnom radu u traženju i povezivanju glazbenih informacija možemo biti zahvalni što je i emisija Vrijeme vinila ušla u taj čudesni krug kultnih radijskih emisija. Dosljedan i odlučan Napisao je scenarij za TV dramu Kositreno srce, imao je i nekoliko festivalskih uspješnica kao tekstopisac, a naš Neno autor je i vrijedne monografije Zagrebfest — 50 zlatnih godina koja prati povijest te najstarije zabav- noglazbene manifestacije u Hrvatskoj. Kao književnik nagrađen je na natječaju Biblioteke 90 stupnjeva za objavljeni roman Coup de grace. Bio je dosljedan, čvrst i odlučan u obrani vlastitih stavova. Ponekad je zbog toga ostavljao dojam tvrdoće i nepopustljivosti. Kao i svi intelektualci njegova kalibra, bio je uvijek otvoren za druga i drukčija mišljenja. U poslu je tražio načine da se uvedu poboljšanja. Pritom nikad nije bio vođen osobnom ambicijom, nego istinskom željom i dobrom namjerom da popravi stvari, brinući se prije svega o interesima šireg kruga ljudi kojima bi to moglo koristiti ili pomoći u životu i radu. Zbog te njegove nesebičnosti i spremnosti da pomogne svakom čovjeku u nevolji, voljeli smo ga i cijenili. Nebeska svjetlost Neno je zaista bio izuzetan, dobar, primjeran, požrtvovan i odan svojoj obitelji, vjeran životni suputnik supruzi Ani, uzoran roditelj i uvijek i u svakoj prilici uz svoju Ivu i Niku, istinoljubiv i pravedan čovjek s mnogo vrlina, dostojan poštovanja i divljenja. Njegovi najbliži mogu biti ponosni što su imali supruga, oca i djeda, a mi ostali možemo biti ponosni što smo imali dobrog i odanog kolegu, prijatelja i učitelja. Dragi Neno, neka ti nebeska svjetla pozornice svijetle zauvijek! Ansambl izbjegava lagodnost slušanja na temelju prepoznavanja C Piše: Maja Stanetti antus Ansambl počeo je novu sezonu u Maloj dvorani Lisinski za koju se kao ansambl specijaliziran za suvremenu glazbu izborio i, dapače, stekao poklonike kojima se ponovno i ponovno ponekad i u upitnim izvedbama, ne slušaju sve naše drage i predrage simfonije i koncerti koje su izvoditelji »iznucali« do bola. Cantus Ansambl izbjegava lagodnost slušanja na temelju prepoznavanja. Ambiciozni početak Međutim, Cantus Ansambl počeo je ambiciozno i preambiciozno, odnosno prenatrpano sadržajima. Napokon, ne mora se odmah pokazati sve što se može i zna, a s ustaljenim ciklusom, vremena ima dovoljno. Prvi koncert u Maloj dvorani Lisinski nazvan je jednostavno Prvi koncert. U novoj sezoni Cantusa ima nekoliko programskih povoda: sedam desetljeća od utemeljenja Hrvatskog društva skladatelja, potom stoti rođendan nezobilaznog skladateljskog i još više pedagoškog barda Stjepana Šuleka i devedeseti rođendan neumornog Milka Kelemena. Očito je povoda i obljetnica u novoj sezoni više nego dovoljno. Sadržajna programska knjižica za obljetnice nalazi i stare i rječite fotografije. Za stotu obljetnicu Šuleka u svježe tiskanom programu vehementna je gesta profila mladoga dirigentskog lava Šuleka. Program večeri bio je smišljeno podijeljen na opuse nezaobilaznih veterana i u drugom dijelu posvećen predstavljanju novih djela iskusnih skladatelja već renomirane srednje generacije. Prvi je čin bio zauzet djelima Šuleka, Kelemena i Stanka Horvata. Drugi čin donio je čak dvije praizvedbe: jednu algoritamsku skladbu s grafičkom partiturom Srđana Dedića i prvu epizodu namjerene operne sapunice koja će u cijelosti iz pera petero autora u režiji Dore Ruždjak Podolski biti prikazana u proljeće sljedeće godine u sklopu Muzičkog biennala Zagreb. Mladi Kelemen Srebrenka Poljak, nepogrešiva pijanistica Cantus Ansambla, vrlo se odrješito u pretežito forte dinamici pouzdano dohvatila Šulekove Prve sonate za klavir te inteligentno istaknula njezine poveznice i skladateljske uzore — od Prokofjeva nadalje. Počeo je Cantus i sa starijim (mladim) opusom Milka Kelemena otprije više od pola stoljeća, iz doba kad se još nije priklonio tada zavodljivo profitabilnom Opet kiši... skriva sunce... U prsima srce ledno... Zar zaista mora uvijek da odlazi što je vrijedno? Kad odlučiš — nećeš otić’! Ostati će titraj strune Skladnog zvuka — marne ruke Krajem puta Tvoje «muke». * Mediji javljaju da je preminuo Miljenko Prohaska, hrvatski skladatelj. Zagreb, petak, 30. svibnja 2014. — 13:38 h Pero Gotovac zovu nove i najnovije glazbe. Njegovih ranih pet komada za komorni orkestar nazvanih Konstelacije, odaju bogatu glazbenu imaginaciju koja se kroz desetljeća snalazi u svim uvjetima. Šulekovske utjecaje Konstelacija s kraja pedesetih godina, njihov maštoviti konglomerat naslijeđa zapadnoeuropske glazbe, ne treba posebno ni spominjati. Silazak na vrh zove se posljednji opus Stanka Horvata. Sastavljen je od osam pjesma na izabrane stihove Luka Paljetka. Jesu li nesigurni ili silno mudri, premijerni sluštelji godine 2007. zatomili da nazoče osobitom, svjesnom glazbenom oproštaju od beskrajno ljudski dragog, ali i strogog profesora velikog znanja i visokih kriterija. U intezivnoj interpretaciji s Martinom Gojčetom–Silić uz Cantus se nije moglo pogriješti. Posljednja pjesma ciklusa Silazak na vrh na stihove Luka Paljetka kaže: Sviramo... Čini se to boljim nego da govorimo! Dedićevi »pičevi« Engleski je novi takozvani opći jezik, kao što je davno bio latinski ili esperanto, čija je promocija zasvagda ostala u pokušajima. Zaigrana je i prigodno vizualno opremljena bila praizvedba skladbe Time Scales–Pitch Scales. Dedićeve »pičeve« kroz vrijeme i (đacima mrske) skale ne treba zanemariti u spoju vizualnog i čujnog, u zabavnoj i pametnoj igri za novu generaciju odraslu na videoigricama. Čak i stariji to nekako razumiju na svoj način, očiju i ušiju širom otvorenih. Takvim se pokušajima danas teži, a Dedićeva skladba Time Scales–Pitch Scales privlačno je umijeće kolorita na nekoliko razina. Ne zna se kako će završiti atraktivno smišljen poziv adresiran na nekoliko skadatelja. Oni su, potaknuti pozivom, upravo odlučili stvoriti opernu sapunicu. Prikaz te sapunice u cjelini je najavljen za Biennale, u četiri epizode, čiju glazbu potpisuju ili će tek potpisati: Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvio Foretić i Gordan Tudor. Prate se zbivanja prema libertu Irene Škorić. Zasad smo za zadaću upoznali likove, no nevježi nije bilo jasno kamo se to smjera iz Tarbukove ozbiljnosti prve epizode. Glazbeno je bogata zamislima kao mješavina zasada »bečke škole« vokala otprije stotinjak godina i plesnog orkestra ili music–halla instrumenalnog ansambla. Gorana Biondić i osobita Ivana Srbljan s Cantusom su uvjerljivo uvele u prvu, Tarbukovu epizodu operne sapunice. Sljedeća se iz rukopisa Mirele Ivičević očekuje uskoro, s novim izazovima ciklusa Cantus Ansambla. A kako su u modi forenzičari bez granica, moglo bi se porazmisliti i o nekom idućem ciklusu. U novoj sezoni Cantusa ima nekoliko programskih povoda: sedam desetljeća od utemeljenja Hrvatskog društva skladatelja, potom stoti rođendan nezaobilaznog skladateljskog i još više pedagoškog barda Stjepana Šuleka i devedeseti rođendan neumornog Milka Kelemena Vedran Metelko BROJ 187, LISTOPAD 2014. petak, 27. lipnja 2014., preminuo je Nenad Marjanović Zulim, glazbeni urednik, književnik i tekstopisac, voditelj legendarne emisije Vrijeme vinila na Hrvatskome radiju, posvećene ljubiteljima evergreena i retro popa, rocka, jazza, soula i bluesa. Diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku, a završio je i srednju glazbenu školu. Okušao se i kao tekstopisac, napisavši stihove za Tajčin hit Noć od kristala, zatim Souvenir Božidara Alića i Arsena Dedića, dok je za Đurđicu Barlović napisao Poljubit ću te kasnije. U Croatia Recordsu sudjelovao je u radu na antologijskim kompletima CD–a Zaboravljene zvijezde ‘50–ih. (Pre)mnogo sadržaja u dva sata BROJ 187, LISTOPAD 2014. Intelektualac visokog kalibra Martina Gojčeta Silić i Berislav Šipuš ispred Cantus Ansambla 65 Osvrti na koncerte Cantus Ansambla potkraj prošle sezone, 8. svibnja na Festivalu sv. Marka, te 12. svibnja 2014. u Maloj dvorani Lisinski Sustavno predstavljanje novije glazbe IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 (Pra)izvedene skladbe Berislava Šipuša, utemeljitelja ansambla, sa zadacima od ministarstva do skladanja, dirigiranja i pedagogije N ova Šipuševa skladba je odmjerena toka, razvija se u velikom luku i bogata je osjećajem za kombinacije instrumentalnih boja Dakako, riječ je o glazbi nastaloj unatrag jednoga stoljeća i praizvedbama. Moglo bi se reći da su vokali u sva tri izabrana djela bili više nego prisutni. U mladom Concertu da camera op. 11 Borisa Papandopula iz godine 1929., osobita je uloga soprana Lidije Horvat Dunjko. Sopran s (ne)tekstom karakteristično duhovitih konotacija okružen je sa sedam zaposlenih puhaćih instrumenata, s osobitom ulogom flaute, pri čemu si član ansambla Dani Bošnjak po već svojem prepoznatljivom načinu može dati oduška. U puno nota, u konglomeratu pet stavaka isprepliću se razni utjecaji: ponajviše istarski, ali i latinskoamerički ili pak geršvinovski. Sve je to Cantus donio profesionalno i s dovoljno unutarnje radosti muziciranja. Za Festival sv. Marka na programu su se tako našle dvije skladbe iz prošlog stoljeća i još jedna praizvedba novog djela Berislava Šipuša. Za drugi program Iz Samobora s ljubavlju, vodstvo je preuzeo skladatelj Ivan Josip Skender, iznimno dirigentski sposobno, povećeno i učinkovito predvodeći izvedbe djela Đurovića, Tarbuka, Nježića i još jedanput Šipuša. Bečki krokiji Prvi koncert završio je izvedbom Četvrte simfonije u G–duru Gustava Mahlera koju je za dvanaest instrumenata na zanimljiv i osjetljiv način obradio austrijski skladatelj Klaus Simon. Komorna verzija otkriva krokije, male strukture izrazito bečkog ugođaja i korijene u tradicijskoj glazbi alpskih izvora, što Mahlerovoj Simfoniji u obradi bez pompe simfonijskog orkestra, čini se, dobro stoji. U slušanju se osjetljivo otkrivaju novi–stari slojevi i mikrostrukture. Can- Središte koncertne večeri činila je praizveba Pjesme na stihove Jure Kaštelana za mezzosopran i instrumentalni ansambl. Nova Šipuševa skladba je odmjerena toka, razvija se u velikom luku i bogata je izrazitim osjećajem za kombinacije instrumentalnih boja. Ta preokupacija nije isključila posvećenost pjesničkoj riječi. Dapače! Ovaj put su to bez djetinje zaigranih zagonetnih naslova kojima je Šipuš sklon, jednostavno — Pjesma na stihove Jure Kaštelana. A Šipuša se možda može smjesta prepoznati po izboru: pjesme imaju nazive Divlje oko i Svjetlost, a praizvedene uz posvećenu pomoć pažljivih interpreta, uz lijepo oblikovanje pjesama u izvedbi mezzosopranistice Ivane Srbljan pastozna zapjeva, našle su put do slušatelja. Samoborska popularnost Vedran Metelko 66 tus Ansambl je tu nimalo nevažnu Simonovu verziju s puno poštovanja prema autoru predstavio još lanjskoga ljeta na morskim festivalima. Uvjerljivost i nosivost glasa Tamare Franetović Felbinger u posljednjem stavku je onda, kao i danas, bila neizostavna. Ivan Josip Skender i Cantus Ansambl S druge strane, izbor iz programa proteklih godišta Samoborske glazbene jeseni bio je potpuno drukčije koncipiran. Zanimljivo je da je u skladu s upornom, hvalevrijednom i prepoznatom djelatnošću Cantus Ansambla i uspjelim samoborskim koncertom, znatnim dijelom okrenutim otkrivanju novih izvođača i upravo za njih novonastalim djelima, zanimanje mlađe generacije slušatelja bio vrlo izrazito pa Mala dvorana Lisinski nije zjapila prazna kao što se to znalo događati. Razvidno postaje da tajna popularnosti Samoborske glazbene jeseni nije samo u neodoljivim kremšnitama, nego i dobitna koncepcija, odnosno nastojanje festivala da pridruženim Natjecanjem za mlade glazbenike Ferdo Livadić predstavi najbolje mlade interprete i otvori natječaj za skladatelje. K tomu, nagrade su razumijevanjem »struktura« za naše uvjete privlačne. Program se sastojao od djela hrvatskih skladatelja koji su svojedobno dobili nagrade za svoje skladbe. Nisu svi dospjeli u jednoj večeri biti na broju, kao ni brojni mladi izvođači koji su na proteklim Livadićima zaslužili nagrade. ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić Mladen Tarbuk i Cantus Ansambl TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: [email protected] cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS Skuti tišine Redom izvedbi u Fantaziji za klavir i komorni ansambl, skladatelj Frano Đurović u ozbiljnim razmjerima i na neki način zavodljivo i konvencionalno istražuje odnos zvučanja i tišine. Ansambl predvodi uloga sposobne pijanistice Zrinke Ivančić. Zanimljivo je bilo da u cijelom koncertnom nizu skladbi autora Đurović–Tarbuk–Nježić–Šipuš, većina završava u skutima tišine, sve do rapojasanog Šipuševa bakanala kao za kakve Ratove zvijezda u njegovu kratkom i atipičnom putu — Un viaggio verso le Luci di Amaraath, la stella del ritorno. Na burni glazbeni put vodi angažirani Kvartet KLANG (pijanistice Vlatka Peko i Ana Lucić, te udaraljkašice Anita Primorac i Kaja Farszky). Naslov na talijanskom jeziku ukazuje na neku naviku hrvatskih skladatelja da smišljaju nazive skladbi na stranim ili čak izmišljenim jezicima. Pa poligloti smo, zar ne? A hrvatski jezik ionako treba zaboraviti. Literarne i ine asocijacije prate Četiri postaje, 4 Estancias Mladena Tarbuka za harmoniku i komorni ansambl. To su postaje s temom o samoći, o ljubavi, o vjetru i o vječnosti. Sve redom velike teme za vrlo šarmantnu sklad- BROJ 187, LISTOPAD 2014. BROJ 187, LISTOPAD 2014. proteklom razdoblju, jednom se u manje od tjedan dana Cantus Ansambl koncertno anagažirao čak dvaput — jednom na raznoliko orijentiranom programu na Festivalu sv. Marka (crkva sv. Marka, 8. svibnja), a drugi put u predstavljanju nagrađivanog programa proteklih godina na Samoborskoj glazbenoj jeseni (Mala dvorana Lisinski, 12. svibnja). Prvi put je dirigent bio svestrano angažirani Berislav Šipuš, ujedno i utemeljitelj an- sambla, sa zadacima od ministarstva do skladanja, dirigiranja i pedagoškog rada. Cantus Ansambl je tijekom godina djelovanja »pustio korijenje« i malo– pomalo privikao publiku na redovito, a ne samo povremeno predstavljanje novije glazbe. 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Vedran Metelko U Piše: Maja Stanetti Na harmonici Ivan Šverko bu koja i bez velikih objašnjenja dovoljno kaže, skladbu u četiri stavka koja se ponajviše obraća glazbi prve polovice 20. stoljeća. I čemu komplikacija, jer solist Ivan Šverko pomiče granice mnogih usađenih predrasuda prema harmonici baštinjenih s nekih derneka. Ugođajna skladba Vjekoslava Nježića nazvana na Çekuovu materinjem albanskom Koha për kangë (Vrijeme za pjesmu) posvećena je teško usporedivom gitaristu Petritu Çekuu koji izvedbom Nježićeve skladbe zna pogoditi naše vješto prikrivene sentimentalne žice. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na [email protected] Petrit Çeku i Vjekoslav Nježić 67 11:00 / aperitiv bar Hotela Imperial TRIBINA: Suvremena glazba u loopu na hrvatskoj sceni – edukacija, produkcija, kritika, publika (voditeljice: Petra Pavić i Davorka Begović) BROJ 187, LISTOPAD 2014. 16:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial Glazbena tribina Opatija 6. - 9. studenoga 2014. Četvrtak / 6. studenOGa 17:00 / villa angiolina okupljanje i uvodna riječ Lightune.G: RGB Luminofon, otvorenje i prezentacija luminoakustične instalacije 20:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial Alisios Camerata Program: Olja Jelaska*, Viktorija Čop*, Ivan J. Skender*, Mladen Tarbuk*, Davor Bobić** 20:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial Cantus Ansambl Dani Bošnjak, flauta Vedran Kocelj, truba Filip Fak, klavir Ivan Josip Skender, dirigent Program: Sanja Drakulić*, Frano Đurović*, Ante Knešaurek*, Dubravko Palanović*, Dragan Plamenac (instrumentacija: Silvio Foretić) 22:00 / villa angiolina 68 16:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial Gudački kvartet Tajj (Novi Sad, Srbija) Program: Aleksandra Vrebalov**, Krešimir Šipuš, Aleksandar Simić**, Tibor Szirovicza*, Gordan Tudor* 20:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial LP duo (Beograd, Srbija) 22:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial Koncert elektroničke glazbe (voditelj: Tibor Szirovicza) Ratko Vojtek, klavir, basklarinet, djembe Program: Davorin Kempf*, Frano Đurović*, Srđan Dedić, Stanko Juzbašić** Program: Georg Friedrich Händel, Milivoj Körbler, Antonio Vivaldi, Zez Confrey, Georg Philipp Telemann, Ratko Vojtek Barok i Jazz? subOta / 8. studenOGa 10:00 / aperitiv bar Hotela Imperial TRIBINA: Suvremena glazba u loopu na hrvatskoj sceni – edukacija, produkcija, kritika, publika (voditeljice: Petra Pavić i Davorka Begović) nedjelja / 9. studenOGa 11:00 / aperitiv bar Hotela Imperial TRIBINA - studenti muzikologije i kompozicije o praizvedbama na 51. Tribini 11:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial Petak / 7. studenOGa Katja Šimunić, režija, koreografija i izbor tekstova A. G. Matoša Silvija Marchig, plesačica Boris Bakal, recitator 51. Glazbena tribina Opatija ostvarena je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i grada Opatije. Konferencija za medije – Muzički biennale Zagreb 2015. 22:00 / aperitiv bar Hotela Imperial Zvučna gesta – radio igra* (scensko uprizorenje) Zoran Šćekić: Five Limit Intervals Theory and Praxis - predavanje 15:00 / aperitiv bar Hotela Imperial Antun Tomislav Šaban*, Dalibor Bukvić* Ivan Božičević**, Miloš Raičković**, Milimir Drašković/Miroslav Savić**, Vladimir Pejković**, Božidar Obradinović** Lightune.G: Lighterature Reading No. 19 10:00 / aperitiv bar Hotela Imperial Glazba: Tomislav Babić, Ana Horvat, Miro Kadoić, Stanko Juzbašić Program: Sanda Majurec*, Mirela Ivičević*, Vjekoslav Nježić*, Boris Jakopović**, Stjepan Šulek Svečano otvaranje Tribine Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije Aleksandar Marković, dirigent Martina Gojčeta Silić, mezzosopran Alisios Camerata, Tomislav Babić, klavir, Miro Kadoić, sopran-saksofon *praizvedba **prva izvedba u Hrvatskoj
© Copyright 2024 Paperzz
