LEGOS
LIST STUDENATA PRAVA OSIJEK
Veljača 2013
broj 6
Tema broja:
Ulazak u EU – izazovi i očekivanja
budućih hrvatskih pravnika
Život nakon diplome
Studirati pravo
u Istanbulu
Aula est pro nobis!
IMPRESSUM:
Izdavač:
Udruga studenata prava „LEGOS“
Stjepana Radića 13
31000 Osijek
http://legos.pravos.hr
[email protected]
Suizdavač:
Pravni fakultet u Osijeku
Stjepana Radića 13,
31000 Osijek
www.pravos.hr
Glavna urednica:
Matea Miloloža
Izvršni urednik:
Tomislav Metelko
Pomoćnica glavne urednice:
Katarina Knežević
Uredništvo:
Ivana Bajs (vanjska tematika)
Nikola Bubnić (kultura)
Nadin Mužar (akademska događanja)
Grafički urednik:
Matija Drozdek
Novinari:
Ivana Bajs, Dejan Bosanac,
Nikola Bubnić, Davor Dedić,
Endre Dudaš, Ivana Franjić,
Zrinka Gugić, Daniel Haman,
Izabela Justament, Katarina Knežević,
Jelena Kralj, Mateja Matas,
Tomislav Metelko, Vjekoslav Mijić,
Matea Miloloža, Nadin Mužar,
Atina Nađ, Tomislav Nedić,
Mateja Sertić, Marko Sukačić
Zagrebačko dopisništvo:
Danijel Fosić
Fotograf:
Endre Dudaš
Stručni suradnici (abecednim redom):
prof. dr. sc. Vlado Belaj
prof. dr. sc. Mira Lulić
doc. dr. sc. Nives Mazur-Kumrić
doc. dr. sc. Tunjica Petrašević
dr. sc. Nikol Žiha
doc. dr. sc. Mirela Župan
2
Vanjski suradnici:
Bogdan Blotnej
Vanja Hmelik
Amer Musić
Bilgesu Sumer
Tehnička podrška:
Zdravko Rašić
Marijan Dumančić
Lektura:
Matea Miloloža
LEGOS-list studenata
Pravnog fakulteta u Osijeku
ISSN 1847-0750
Godina 6. Broj 6.
Veljača 2013.
Besplatni primjerak
Tisak: Grafika d.o.o.
Naklada: 1000 komada
uvodnik
BROJ 6
SADRŽAJ:
3.Uvodnik
4.Redakcija
5.In Memoriam
6.Obljetnica Hrvatskog Sabora
7.Festival prava djece
8.Akcija za Azil
9.Ljetna škola ljudskih prava
10.Legos putuje
11.Pravosuđe RH u EU
13.Intervju
16.Teorija europskog federalizma
17.Zapošljavanje u EU
19.Suverenitet RH u EU
21.Dijagnoza Euro(pean)
23.Svi putevi vode u Rim
25.Europskopravni modul
26.Dekriminalizacija marihuane
28.Daktilografija
29.Člansko upravljanje nogometnim klubom
31.Intervju prof. dr. sc. Vlado Belaj
33.Novi Poslijediplomski specijalistički
studij na Pravnom fakultetu u Osijeku
34.Dnevnik jednog odvjetničkog vježbenika
36.Međunarodni projekt IDEM
38.Sunicop
39.Moje ERASMUS iskustvo
41.Posjet Sarajevu
42.Udruženje studenata Pravnog fakulteta
Sarajeva
43.StudMEOS
44.Život nakon diplome
45.Osječki Moot Court tim
47.Law in Turkey
50.Putopis: Filipini
53.Kaj briješ lega
54.Vid studentskog oka
55.Konzumerizam
56.Susret volontera u Zadru
58.Poeta u odjelu pravnika
59.Studentski posao
60.Glazba
61.Kazalište
62.Knjiga
63.Vicevi
Dragi čitatelji - profesori, kolege i prijatelji!
Nakon nešto više od godinu dana pauze ponovno imamo priliku družiti se
u šestom broju našeg studentskog lista!
U navedenih godinu dana mnogo toga se izmijenilo, počevši
od kolega koji su marljivo radili na prijašnjim brojevima Legosa (srdačne
čestitke diplomcima), od suradnika i promotora Legosa, prof. dr. sc. Branka
Babca, čiji nas je prerani odlazak ostavio ožalošćenima, pa sve do promjena
određenih rubrika Legosa, o čemu ćete više moći saznati na stranicama
samog časopisa. No, kako „samo mijena stalna jest“, nismo željeli prekinuti
hvalevrijednu tradiciju izdavanja Legosa, časopisa koji je u široj društvenoj
zajednici već prepoznat kao kvalitetan i hvalevrijedan studentski projekt
udruge „Legos“, ali ujedno i časopisa koji je, prema mišljenju mnogih
osječkih studenata prava, postao neizostavan dio njihova studiranja, lista u
kojem u potpunosti do izražaja dolazi studentska kreativnost te istraživačka
znatiželja.
Financijskih neprilika bilo je kao i uvijek do sada, što zapravo
i predstavlja glavni razlog ovako duge stanke u izlaženju Legosa. Naime,
u doba posvemašnje gospodarske krize bilo je iznimno teško skupiti
potrebna novčana sredstva za realizaciju ovog projekta, premda nas to
nije obeshrabrilo u našim nastojanjima. Stoga ovim putem apeliramo na
sve trenutne, ali i potencijalne buduće sponzore da pokažu razumijevanje
i potaknu studente na bavljenje istraživačkim novinarstvom, kao važnim
oblikom izvaninstitucionalnog obrazovanja koji kvalitetno ispunjava
studentski život i adekvatna je dopuna samom procesu studiranja.
pravosuđe osposobljeno za adekvatnu primjenu prava EU, raspravljamo
o konkurentnosti mladih hrvatskih pravnika na tržištu rada, što će se
dogoditi sa suverenitetom RH u EU, kakve su prognoze o budućnosti EU,
kako bi u praksi trebao izgledati idealni model europskog federalizma itd.
Uz temu broja, pripremili smo mnoštvo zanimljivih i aktualnih
tema, sukladno željama i interesima naših studenata. Tako imate priliku
pročitati nešto više o važnim međunarodnim projektima koji su se održali
na našem Fakultetu (IDEM, SUNICOP), ali i informirati se o novom
Poslijediplomskom specijalističkom studiju „Ljudska prava“, koji možete
upisati. Također, donosimo Vam i mnoštvo šarolikih iskustava – u ovom
broju možete saznati kako izgleda svakodnevica osječkih studenata na
Erasmus razmjeni u Zaragozi, kako je to biti student prava u Turskoj
i studirati pravo u Istanbulu, zašto otići na međunarodno moot court
natjecanje iz međunarodnog humanitarnog prava u Sarajevo, kako izgleda
svjetsko prvenstvo u debati na Filipinima (ali i popratna pustolovina),
zamišljate li dobro pravosudni ispit, što „purgeri“ misle o studiranju u
istom gradu s „legama“, kako izgleda stvarno iskustvo pronalaženja posla
nakon primitka diplome Pravnog fakulteta i još mnogo toga... Ujedno
ćete saznati nešto o brojnim ovogodišnjim aktivnostima udruge „Legos“,
ukoliko se poželite priključiti istoj, a čekaju Vas i standardni, zabavni
sadržaji, u kojima dijelimo vlastita refleksivna zapažanja o filmovima,
glazbi, kazalištu i književnosti.
Nadam se da ćete u
čitanju ovog broja uživati
jednako kao i sama
redakcija pri stvaranju istog
te ovim putem pozivam
sve zainteresirane kolege
i kolegice, studente i
pravnike, ali i asistente
i profesore da nam se
pridruže u pisanju sljedećeg
broja Legosa i tako svojim
raznolikim idejama
i stavovima obogate
akademski život našeg
Fakulteta!
Kao i uvijek do sada, čast i zadovoljstvo mi je zahvaliti se svima
onima koji su pomogli da i ovaj broj Legosa ugleda svjetlo dana: našem
cijenjenom dekanu, tajnici dekana, prodekanima, tajnici našeg fakulteta,
Informatičkom centru te profesorima i asistentima koji su, također, uložili
dio svog vremena i znanja u ovaj broj časopisa. U ime cijele udruge i
redakcije zahvaljujem i djelatnicima računovodstva, knjižnice i referade, a
posebice voditeljici knjižnice, svim našim sponzorima i dobročiniteljima,
ali i gospođama na porti koje su imale strpljenja za naše sastanke. Na
kraju, ali ne i najmanje važno, posebno zahvaljujem marljivim kolegama i
kolegicama studentima, bez čije predanosti, truda, kreativnosti, istraživanja
i divnih ideja ovaj, sada već šesti broj našeg vrijednog projekta, nikako ne
bi bio moguć.
Broj koji je pred Vama posvetili smo krajnje aktualnoj temi –
skorom ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju. Kako je ova tema
već mnogo puta diskutirana u različitim medijima koji nas okružuju,
naša temeljna vodilja bila je sagledati ulazak u EU iz perspektive naših
čitatelja, studenata prava. Stoga smo, krajnje objektivno i profesionalno,
nastojali prikazati sve buduće izazove, ali i postojeća očekivanja budućih
hrvatskih pravnika u europskom okruženju. Tako govorimo o mnogim
zanimljivim temama, poput što to zapravo znači „biti Europljanin“,
kakve su mogućnosti zapošljavanja pravnika u EU, koliko je hrvatsko
S poštovanjem,
glavna urednica,
Matea Miloloža
3
REDAKCIJA:
Uredništvo:
Matea Miloloža,
glavna urednica
[email protected]
Tomislav Metelko,
izvršni urednik
[email protected]
Katarina Knežević,
pomoćnica glavne urednice
[email protected]
Ivana Bajs,
urednica vanjske tematike
[email protected]
Nikola Bubnić,
urednik kulture
[email protected]
Nadin Mužar,
urednica akademskih
događanja
[email protected]
Matija Drozdek,
grafički urednik
[email protected]
Izabela Justament
[email protected]
Katarina Knežević
[email protected]
Jelena Kralj
[email protected]
Mateja Matas
[email protected]
Matea Miloloža
[email protected]
Nadin Mužar
[email protected]
Atina Nađ
[email protected]
Tomislav Nedić
[email protected]
Ivana Bajs
[email protected]
Marko Sukačić
[email protected]
Bogdan Blotnej
[email protected]
Zagrebačko dopisništvo:
Davor Dedić
[email protected]
Endre Dudaš
[email protected]
Ivana Franjić
[email protected]
Zrinka Gugić
[email protected]
Daniel Haman
[email protected]
4
11. kolovoza 2012. godine napustio nas je naš voljeni profesor i istinski
prijatelj naše Udruge, čiji je počasni član postao ni punu godinu ranije...
Vjekoslav Mijić
[email protected]
Mateja Sertić
[email protected]
Nikola Bubnić
[email protected]
In memoriam
prof. dr. sc. Branko Babac
Tomislav Metelko
[email protected]
Novinari:
Dejan Bosanac
[email protected]
Tužan trenutak za Pravni fakultet, ali i LEGOS
Danijel Fosić
[email protected]
Vanjski suradnici:
Vanja Hmelik
[email protected]
Amer Musić
[email protected]
Bilgesu Sumer
[email protected]
O
karijeri našeg profesora nema se puno
što pričati, a da studenti i sami već ne
znaju. Bio je sveučilišni profesor te je ujedno i
izabran u zvanje profesora emeritusa. Ranije
u karijeri obnašao je funkcije državnog
odvjetnika (javnog tužitelja) dok se nije
pronašao u znanosti u kojoj je (s određenim
pauzama) proveo većinu karijere. Tijekom
stjecanja hrvatske neovisnosti obnašao je
dužnost ministra pravosuđa i uprave u prvoj,
drugoj (i trećoj, iako službeno nepostojećoj)
Vladi Republike Hrvatske od lipnja 1990.
godine do srpnja
1991. godine. Upravo
njegov častan i
neokaljan rad u
Vladi RH stvorit
će mu neugodnosti
u daljnjem životu,
prvenstveno jer nije
želio slijepo slijediti
politiku koja nije išla
u dobrom smjeru.
Također je imao čast
i obnašati dužnost
prvog Pučkog
pravobranitelja
RH od lipnja 1993.
godine do svibnja
1996. godine, no,
na žalost, bio je
primoram podnijeti
ostavku prije kraja
mandata jer svoj
posao radio de lege
artis, a ne onako
kako su to htjeli
drugi. Ostatak
karijere provodi
kao profesor
Upravne znanosti i
Upravnog prava te
kasnije i Europskog
javnog prava. Kao teoretičar uprave i veliki
zaljubljenik u pravo općenito, bio je autor
mnoštva stručnih i znanstvenih članak u cilju
unaprjeđenja uprave i upravnog sustava RH, a
kao znanstvenik izdao je i udžbenik Upravnog
prava za naš Pravni fakultet.
Volio je svoj posao, volio je predavanja pa
makar predavao i svega nekoliko osoba. Uvijek
je sa strašću pričao o stvarima koje je predavao,
a nerijetko je studentima u detalje pojašnjavao
sve što ih je zanimalo ili im nije bilo jasno.
Redovno se odazivao na sve naše pozive i
gostujuća predavanja, a zadnji puta smo imali
čast slušati ga na LEGOS-ovoj tribini povodom
150 godina od Velikog sabora Hrvatske 9.
prosinca 2011. godine.
Nažalost, kako je bio primoran otići u
mirovinu, tako se i njegova želja za životom
polako počela gasiti. Dalje od svojih kolega
studenata i svojih predavanja, teško se snalazio
u „dosadi“ mirovine i jednostavno nije mogao
bez svog životnog poziva koji je toliko volio, ali
i trebao.
U 73. godini života, nakon kratke, ali teške
bolesti, 11. kolovoza naš je veliki profesor
klonuo duhom i tijelom te nas zauvijek
napustio. Posljednji puta ispraćen je na
Mirogoju 16. kolovoza, a da to nismo mogli
čuti ni vidjeti ni u jednom mediju. I tako
nas je napustio jedan veliki znanstvenik,
a da se znanstvena zajednica nije ni malo
osvrnula na to. Napustio nas je i jedan važan
državni dužnosnik iz vremena nastanka ove
države, a da to nitko u Vladi ili Saboru nije
niti spomenuo. Napustio nas je na kraju naš
profesor, s kojim smo provodili godine, a da
Sveučilište ili Fakultet nije ništa njemu u čast
organiziralo ili napravilo. Niti obavijest na
stranici fakulteta čak... Tužno, ali istinito, što
je i sam rekao nedugo prije svoje smrti. Sve
to samo zato što je želio da stvari budu kako
trebaju biti, a ne onako kako to netko želi.
Ponosan sam i sretan što mogu profesora
nazvati svojim prijateljem i zahvaliti mu (kad
već neki koji su trebali nisu) za sve ono što je
učinio za nas studente, kao i za našu Udrugu
koju je cijenio i poštivao do samoga kraja.
Šaljem Vam, profesore, posljednji pozdrav koji
Vam i doliči. Počivali u miru Božjem.
Daniel Haman
5
Obljetnica Hrvatskog sabora
Različitost je zajednička baš svima
Tribina „150 godina od
Velikog sabora Hrvatske“
Izdanje 4. Festivala
o pravima djece
"Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više
mali, ali su dosta veliki da ne budu mali."
9. prosinca 2011. godine nazočili smo nadasve zanimljivim
nastupima eminentnih profesora predavača koji su nas
uveli u povijesni aspekt razvoja hrvatske politike te Sabora,
kao temeljne institucije pravne države...
Zahvaljujući predanom radu i
trudu, Legos nastoji u svakoj akademskoj
godini organizirati nekoliko predavanja ili
javnih tribina vezanih uz materiju prava te uz
zanimljivosti koje se neposredno ili posredno
tiču pravne tematike. Ni ove godine to nije bila
iznimka, zahvaljujući dobroj organizaciji našeg
vrlog kolege Daniela Hamana, afirmatora i sada
bivšeg predsjednika Legos-a, koji je organizirao
krajnje poučno predavanje na temu „150 godina
od Velikog sabora Hrvatske“.
Tribina se održala 9. prosinca 2011.
godine, točno u 9 sati. Organizator je otvorio
tribinu uz uvodnu riječ i najavu predavača
koji su nas, kroz svoj zanimljiv govor, uputili u
povijest razvoja političke situacije Hrvatske te
pritom dali niz mnogobrojnih i ekstenzivnih
informacija. Od 1861. do 2011. mnogo toga se
izdogađalo u povijesti Hrvatske pa smo tijekom
ove tribine stekli brojna nova znanja, iako smo,
kao studenti koji obvezno slušaju materiju
povijesnog aspekta prava, već imali neko
određeno predznanje o ovoj temi. Nažalost,
na tribini je bilo prisutno svega petnaestak do
dvadesetak studenata, no, pritom se svi prisutni
mogu pohvaliti da su imali čast slušati četiri
čovjeka cijenjena u znanstvenim krugovima,
koji iza sebe imaju veliko iskustvo te čak i
politički angažman. Prvi predavač, prof.dr.
sc. Stjepan Sršan, ravnatelj Državnog arhiva
u Osijeku, uveo nas je u povijest Hrvatskog
sabora i razvoj kroz stoljetnu politiku, povijesne
činjenice i sukobe koje je Hrvatska imala.
Prof. dr. sc. Josip Vrbošić bio je sljedeći na
govornici te pritom nije održao tipičan ex
cathedra govor, već nas je zabavio kroz sijaset
informacija koje nisu dostupne u literaturi,
poput, primjerice, signifikantnih, ali često
široj javnosti nepoznatih vizionarskih citata
povijesnih velikana. Najzanimljiviji nastup na
predavanju održao je pokojni emeritus, prof.
6
dr. sc. Branko Babac jer je nakon povijesti
stavio akcent na sadašnje funkcioniranje
Hrvatskog sabora i Vlade. Naravno, u takvim
trenutcima, kad konstruktivna kritika graniči sa
sarkazmom i humorom, moramo se i nasmijati
te nam je stoga bilo zadovoljstvo ispratiti ovog
velikana uz uživanje u njegovim duhovitim
doskočicama. Posljednji nastup na ovoj tribini
održao je prof. dr. sc. Zvonimir Lauc, koji je, u
svojoj završnoj riječi, inspirativnim govorom
potaknuo sve prisutne da se okrenu budućnosti
i opravdaju vjeru da će nove generacije pravnika
savjesno i marljivo „odraditi“ svoj posao.
Zbog ograničenosti i ravnomjerne raspodjele
vremena između predavača, neki nisu uspjeli
završiti svoje misli, ali su ipak bili zadovoljni
tribinom zbog interaktivnosti iste budući da su
studenti postavljali pitanja, a čak su i profesori
međusobno razvili male diskusije. S obzirom
na sve navedeno, na kraju možemo reći da smo
zadovoljni i svakako nestrpljivo iščekujemo
nova poučna predavanja i tribine koje će Legos
organizirati u budućnosti.
Nikola Bubnić
N
a ovogodišnjem izdanju Festivala o pravima djece, koji se
održavao od 19. do 22. studenog u Osijeku, a na kojem su
prikazana 32 filma za djecu i odrasle iz različitih država, uključujući
i Hrvatsku, moglo se uživati u nizu poučnih i osvježavajućih filmova.
U sklopu Festivala, osim projekcija filmova, organizirane su i brojne
radionice i okrugli stolovi gdje se govorilo o integraciji djece s
poteškoćama u razvoju te o nasilju nad djecom i kako ga spriječiti.
Velik broj posjetitelja, gostiju i stručnjaka obilježio je četiri
dana trajanja Festivala, a odabrane filmove s Festivala, u kinima
Cinestar diljem Hrvatske posjetilo je više od 5 500 djece. Glumac Goran
Grgić, domaćin Festivala, vodio je program zatvaranja. Umjetnička
direktorica Festivala bila je Tatjana Aćimović, a Festival su podržali
Hrvatski audiovizualni centar ( svi filmovi bili su prilagođeni osobama
s oštećenjem sluha), Grad Zagreb, Grad Osijek te Veleposlanstvo
Republike Francuske u Hrvatskoj.
Na večernjem programu posljednjeg dana Festivala, glavnu
ulogu odigrao je francuski film Odjel za maloljetnike, inače pobjednik
prošlogodišnjeg Festivala u Cannesu i dobitnik brojnih drugih filmskih
nagrada. Posebna gošća završne večeri bila je Celline Plumail, načelnica
i pomoćnica šefa Odjela za maloljetnike Grada Pariza, po čijemu je
radu i ekraniziran nagrađivani film. Posjetitelji su sa Celline razgovarali
o samom nastajanju filma, problemima s kojima se mladi svakodnevno
suočavaju, raznim vrstama prijestupa i prekršaja, pedofiliji, skrbi djece i sl.
Sloganom „Različitost je zajednička baš svima“ i ugodnim
dojmovima završen je ovogodišnji Festival o pravima djece.
Ivana Franjić
7
LEGOS u akciji
Spoj obrazovanja i poticajnog istraživačkog rada
Ljetna škola ljudskih prava u
Novom Vinodolskom 2012.
HUMANITARNA AKCIJA
LEGOS-a ZA AZIL
3u1 – obrazovanje, odmor i zabava
„Psi imaju sve najbolje čovjekove osobine, bez da istovremeno
imaju njegove mane.“ (pruski kralj Friedrich Veliki)
G
otovo svakodnevno neki pas završi na
ulici, bilo zbog toga što ga vlasnici jednostavno izbace ili zato što sam pas „pobjegne“.
Sve češće svjedoci smo hladnoće tih ljudskih
bića koja kupuju pse i slatki su im dok su mali,
a kada odrastu i postanu veća briga, nemilosrdno ih izbacuju u hladni vanjski svijet.
Vjerojatno je svatko od nas šetajući ulicom
naišao na nekog psa lutalicu koji je nekada
imao svoj dom, dok nije postao smetnja svojim
gazdama. Odjednom se iz toploga doma našao
na hladnoj nemilosrdnoj ulici, bez krova nad
glavom, bez hrane i vode... Lutajući tako hladnim i tamnim ulicama, prebirući po kantama za
smeće i njuškajući po podu, ne bi li tako našao
ostatke hrane koju je netko bacio ili „izgubio“
kako bi nahranio svoj mali želudac, prepušten
je samo sebi. I ponekad se nađe dobrih ljudi
koji posegnu u svoju košaricu i izvade pokoju
kiflicu malom nesretniku pa on uspije savladati
glad i žeđ. No, nekada to ne bude tako... Pogotovo lutajući ulicama po hladnoći, takav gladan
i žedan, pitajući se što je kome skrivio da ga
više ne žele, a bio je tako dobar, uvijek se igrao
s njihovom djecom i slušao ih. I već umoran, ne
nalazi toplo utočište, nigdje nikoga i ničega. Ali
na kraju svakog tunela uvijek postoji svjetlo. To
svjetlo su volonteri iz azila koji svakodnevno
pronađu psiće kako lutaju ili su ozlijeđeni
i pružaju im pomoć. Unatoč ograničenom
kapacitetu mjesta, oni i dalje ne odustaju i bore
se za živote pasa koji su slučajno pronađeni
dok uplašeni uokolo lutaju. I te male njuškice
nekada nađu udomitelja, a nekada, nažalost,
završe pod plavim nebom...
Potaknuta tužnom slikom u prenapućenom
Nemetinskom azilu pasa i čitanjem svakodnevnih objava na Facebook stranici Azila
kojima traže pomoć u udomljavanju pasa te
apeliraju na sve ljude da pripomognu na koji
8
god način mogu, Udruga studenata prava
LEGOS organizirala je humanitarnu akciju
za azil. Akcija je trajala u razdoblju od 23. do
27. siječnja 2012. U prostorijama Pravnog
fakulteta bio je postavljen štand na kojem su se
mogli kupiti razni promotivni materijali azila
(bedževi, kalendari, vrećice i sl.) te su također
bile postavljene kasice za dobrovoljne priloge.
za pomoć psićima. Uz kupovinu nerijetko su i
ubacivali u kasice sav sitniš koji su imali.
Ukupno je skupljeno 1620 kn, koji su otišli u
dobre ruke volontera azila koji su od tog novca
psićima omogućili ono što im je najpotrebnije.
Također je i skupljena nekolicina stvari koje će
volonteri prodavati putem Posh storea i tako
prikupiti dodatna potrebna sredstva.
Profesori, studenti i ostali ljudi dobra srca
zaustavljali su se prolazeći pokraj štanda i
oduševljeno kupovali stvarčice koje su se
prodavale, pogotovo kada su vidjeli da je to
Zahvaljujemo svima koji su doprinijeli ovoj
akciji!
Nadin Mužar
Ne budimo „ljudi“, budimo čovjek jer pas je
čovjekov najbolji prijatelj!
I zapamtite: „Don't shop, adopt!“
P
ravni fakultet Sveučilišta u Rijeci u suradnji
s Novim Vinodolskim, gradom donošenja
kulturnog spomenika Vinodolskog zakona
iz 1288. godine, i „Hrvatskim centrom za
ljudska prava“ Novi Vinodolski organizirali
su po peti put Ljetnu školu ljudskih prava.
Temeljem javnog natječaja ili internog odabira
fakulteta dvadeset studenata pravnih fakulteta
u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku imalo je
priliku pohađati predavanja u Gradskoj vijećnici
Novog Vinodolskog od 3. do 8. rujna 2012.
godine. Okupljanje je oformljeno u primarnu
svrhu izučavanja mehanizama zaštite ljudskih
prava temeljem Europske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.
godine, ali i radi nužnosti stjecanja stručnih
znanja i vještina potrebnih budućim pravnicima
putem kojih će se realizirati efikasnija zaštita
takvih prava u vlastitoj domovini, a Hrvatskoj
ujedno priskrbiti svrsishodna budućnost i
dobra integracija u Europsku uniju. Tematikom
predavanja detaljno su obuhvaćena najvažnija
prava zajamčena Konvencijom, kao što
je sloboda od mučenja, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kazne, zabrana
diskriminacije, pravo na mirno uživanje
vlasništva te pravo na pošteno suđenje, a
navedena prava su osobito sporna i često kršena
u predmetima protiv Republike Hrvatske pred
Europskim sudom za ljudska prava.
Člankom kojim se jamči pravo na
život, karizmatični profesor Douwe Korrf s
Metropolitan Universty iz Londona trajno
nam je približio članke I. dijela Konvencije
čiji je raspored i sadržaj stavaka ključan za
razumijevanje prava i njegove cjeline, ali i za
pravilno djelovanje odvjetnika po pritužbi
klijenta. S temom „Uloga domaćih sudova u
zaštiti ljudskih prava s primjerima iz sudske
prakse“, upoznala nas je Davorka Lukanović
– Ivanišević s Vrhovnog suda RH. Zastupnica
Republike Hrvatske pred Europskim sudom
za ljudska prava razložila nam je etape
postupka pred Europskim sudom za ljudska
prava, objasnila svoju ulogu kao zastupnice
te njihovu interakciju sa Sudom, kao i način
djelovanja samog Suda. Posebno bih izdvojila
predavanje prof. dr.sc. Alde Radolovića,
suca Ustavnog suda RH, koji je izlagao bitne
probleme naknade štete u hrvatskom pravu
i pritom realistički i sa zavidnom mudrošću
prikazao stanje svijesti nemotiviranih sudaca
u Hrvatskoj, ističući i hrabreći naše ispravne
vrijednosti, optimizam i ideale koje mladi
trebaju nastojati usvajati kako bi izdigli zemlju
iz opće letargije. Kako je riječki Pravni fakultet
matično mjesto ovog projekta ostali izlagači
pripadali su stručnom osoblju istog: Maša
Marochini, koja se pobrinula za našu komociju
i osiguranje privatnog smještaja te prehrane
u hotelu, prof. dr. sc. Berislav Pavišić, kao
profesor kaznenog procesnog prava te prof.
dr. sc. Eduard Kunštek, profesor građanskog
procesnog prava i ujedno aktualni riječki dekan,
koji nam je zadnjeg dana boravka omogućio
izlet brodom na Vrbnik. Ovaj izlet je povijesnim
osvrtom na svevremenost prava determiniranih
znamenitim Vinodolskim zakonom popratio
prof. dr. sc. Željko Bartulović, inače profesor
povijesti hrvatskog prava i države.
Da zaključim, ova ljetna škola
donijela mi je, uz spoj obrazovanja i poticajnog
istraživačkog rada, priliku za još jedan vid
izmjene iskustava s kolegama drugih fakulteta
i mogućnost komunikacije s vodećim
autoritetima, ali i druženje te nekolicinu ljudi s
kojima sam ostvarila dublju povezanost i ostala
u kontaktu, slobodno ih nazivajući prijateljima.
Ovu ljetnu školu preporučujem svima vama
čiji afiniteti naginju prema internacionalnim
odnosima, odnosno zalaganju za poseban vid
zaštite čovjeka te vam poručujem da se odvažite
i posvetite tjedan ljetnih praznika ovoj prilici. A
na kraju će vam još biti dodijeljena i potvrda o
završenoj Školi ljudskih prava kojom ostvarujete
3 ECTS boda. Stoga učinimo ovo društvo
boljim nego što smo ga naslijedili!
Izabela Justament
9
Pravosuđe RH u pogledu pristupa EU
Posjet
sajmu knjiga
u Beogradu
LEGOS putuje
T
radicionalno, kao i svake godine do sada, LEGOS je organizirao
posjet 57. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga koji se
održavao od 21.-28.10. 2012. Tijekom održavanja ovog sajma
Beograd je vrlo popularna destinacija. U prilog tome govori sama
godina osnivanja i održavanja sajma (1956.), a isti se održao sve do
danas. Inspirirani ljubavlju prema čitanju ili nekim drugim motivima,
obišli smo sajam uzduž i poprijeko. U 7 sala u kojima se održavao
sajam, moglo se pronaći dosta zanimljivog štiva (od baletristike,
religije, dječjih knjiga, računarstva, znanstvene fantastike, preko
kemije, fizike, arhivistike, ljubića pa sve do naših pravnih stručnih
literatura). Među mnogobrojnim izlagačima kao što su Velika
Britanija, Mađarska, Francuska, Njemačka, Italija, Brazil, istaknuta
je i hrvatska literatura. Da ne bi sve ostalo samo na sajmu knjiga,
obišli smo i sam grad Beograd pa smo tako uživali i u čarima utvrde
Kalemegdan te boemske četvrti Skadarlije. Večernji obilazak grada
završio je zabavom u Cool Jazz baru. Kući smo se vratili zadovoljni,
ruku punih knjiga i u nestrpljivom iščekivanju idućeg sajma.
Nadin Mužar
„Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu.“ (sv. Augustin)
10
Osposobljenost hrvatskog
pravosuđa za adekvatnu primjenu
prava Europske unije
Reforma pravosuđa, antikorupcijska prava, temeljna
prava, prava državljana EU
1. srpnja 2013. datum je koji se, još od njegova određivanja,
proglašava povijesnim za Hrvatsku, a samim time i za njezino pravosuđe.
Još od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2001. godine
Hrvatska se borila s brojnim izazovima ne bi li zadovoljila visoke kriterije
Europske unije. Hrvatski put do pregovora sa Europskom unijom bio je
teži no što je to bio slučaj sa pregovorima drugih država članica. Pravna
stečevina EU postala je znatno veća od prethodnog vala proširenja, a
samim tim i količina pravila kojima se Hrvatska treba prilagoditi. Osim
toga kriteriji su sve stroži i stroži sa svakim novim valom proširenja, a
činjenice da Hrvatska pregovore vodi u vremenu recesije, kako za svijet,
tako i za Europsku uniju, kao i to da pregovore vodi sama za razliku od
prethodnih valova proširenja u kojima su države pregovarale i ulazile
u članstvo u grupama, svakako nisu pomogle. Sporazumom iz 2001. se
samo otvorio politički dijalog s EU vezan za reformu pravosuđa, dok je
za početak intenzivnijih reformi zaslužno tek stupanje na snagu ranije
navedenog Sporazuma 2004. godine1.
Tokom pristupnih pregovora Hrvatske Europska unije je
pokazala koliko joj je važna pravosudna usklađenost nove države članice
s njenom postojećom pravnom stečevinom. Tako je Hrvatska prva država
koja je pregovarala o Poglavlju 23. „Reforma pravosuđa i temeljna prava“,
a čija je tematika prethodno bila obuhvaćena kao dio Poglavlja 24., što
očito nije dalo dovoljno dobre rezultate.
Poglavlje 23. se sastoji od četiri cjeline:
• reforma pravosuđa
• antikorupcijska politika
• temeljna prava
• prava državljana EU
Svaka od cjelina sadrži određene teme na kojima se treba poraditi, od
čega je za ovaj članak najvažnija prva cjelina – reforma pravosuđa. Ova
cjelina obuhvaća jačanje nezavisnosti i nepristranosti te profesionalnosti
i učinkovitosti pravosuđa. Reforme provedene Poglavljem 23. dovode do
modernizacije pravosuđa, ubrzanja rješavanja slučajeva i veće stručnosti
pravnog, a posebice stručnog kadra. Pritom nam je od posebne važnosti
1 Pravo i porezi, br. 11/12; Časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu; Turkalj, Kristian ,
Utjecaj Poglavlja 23. na jačanje vladavine prava u RH; Zagreb; 2012; str. 60.
stupanj poznavanja prava EU od strane domaćih sudaca, što je bio i
jedan od povoda osnivanja Pravosudne akademije. Teorija o doživotnom
obrazovanju kadra je u ovom pogledu aktualna, ali ipak mora biti
potpomognuta od strane države koja je preuzela odgovornost reforme
pravosuđa u pregovorima sa EU. Tako je 1. siječnja 2010. na snagu stupio
Zakon o pravosudnoj akademiji, čiji čl. 2 navodi djelatnosti akademije,
prema kojem „Akademija provodi početnu izobrazbu i osposobljavanje
kandidata za samostalno, odgovorno, neovisno i nepristrano obnašanje
pravosudne dužnosti, stručno obrazovanje vježbenika i sudskih savjetnika
te kontinuirano usavršavanje pravosudnih dužnosnika.“2 Navedeno je u
skladu s činjenicom da EU pridaje veliku važnost stručnom usavršavanju,
kako na nacionalnim, tako i na europskim razinama te ovakve akademije
postoje širom svijeta već duži niz godina, što je postalo od posebne
važnosti sa svakim valom proširenja EU. Tako je i cilj Pravosudne
akademije obrazovanje i stručno usavršavanje što većeg broja stručnjaka,
posebice kada se radi o pravu EU. Pregledom Izvješća o ispunjavanju
obveza iz Poglavlja 23. – Pravosuđe i temeljna prava, koje izdaje Vlada
RH, možemo uvidjeti važnost Pravosudne akademije. U Izvješću se
navodi da će od 1. siječnja 2013. godine suci koji su imenovani prvi put
na općinskim, prekršajnim, trgovačkim i upravnim sudovima, kao i novi
zamjenici državnih odvjetnika u općinskim državnim odvjetništvima,
biti imenovani isključivo iz redova kandidata koji su završili Državnu
školu za pravosudne dužnosnike (Pravnu akademiju)3.
Ovakve odredbe su svakako u interesu građana jer se njima
jamči veća zaštićenost njihovih prava i daje im se veća sigurnost u odluke
sudaca čije se znanje konstantno obnavlja i dopunjuje, kao što je slučaj i
sa samim pravom EU koje se konstantno mijenja, dopunjuje i proširuje.
Ipak postavljaju se određena pitanja vezano za sudsku djelatnost u
ovom području. Mlađe generacije sudaca i pravnika će biti pobliže
2 V. http://www.zakon.hr/z/236/Zakon-o-Pravosudnoj-akademiji
3 V. http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/5/p23.pdf
11
upoznate s pravom EU, kako zbog činjenice
da tokom svog obrazovanja imaju predmet
koji se bavi europskim pravom, tako i zbog
toga da se europsko pravo može odabrati i
kao jedan od modula na petoj godini studija,
što svakako daje detaljniji uvid i poznavanje
same problematika prava EU. Jesu li i starije
generacije sudaca u istom položaju i jesu li
i oni pribjegli programima cjeloživotnog
profesionalnog usavršavanja i učenja ili ipak
ne? Ako već nisu, hoće li im obuke i seminari
organizirani u sklopu Pravne akademije
proširiti znanje?
Sličnim pitanjima se pozabavilo i
jedno istraživanje provedeno od strane Mr.sc.
Barbare Preložnjak, znanstvene novakinje
Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a koje
je objavljeno u Zborniku radova znanstvenih
projekata. Istraživanje se vrti oko pitanja
stupnja poznavanja i razumijevanja, ne samo
europskog, već i međunarodnog prava od
strane hrvatskih sudaca te oko toga koliko
su oni o istim granama prava informirani.
Slična su istraživanja provedena i u ostalim
državama članicama ne bi li se utvrdio stupanj
poznavanja europskog prava u državama
članicama. Ovo je, pak, istraživanje značajno
jer je provedeno na uzorku od 61 suca,
od kojih su svi bili dobrovoljni polaznici
obrazovnih aktivnosti Pravne akademije.
Istraživanje je pokazalo da suci posjeduju
dobro poznavanje primarnog i sekundarnog
prava EU, kao i vrlo dobro poznavanje pravne
snage međunarodnih ugovora u hrvatskom
pravnom sustavu. Također, istraživanje
pokazuje visoka očekivanja glede primjene
europskog prava u RH4. Iako ovo istraživanje
pokazuje zadovoljavajuću razinu informiranosti
sudaca o europskom pravu, činjenica je da se
radi o uzorku od 61 osobe, od kojih su svi bili
dobrovoljni polaznici Pravne akademije što
nam ne može dati dovoljan uvid u opće stanje
hrvatskog pravosuđa. Ako je stanje takvo da
potrebno znanje stječu samo oni koji se žele
obrazovati i koji se podvrgavaju potrebnim
procesima ne bi li to postigli, kakvo je stanje
kod ostalih sudaca? Država je posvetila puno
pažnje stvaranju sustava obrazovanja sudaca
i ostalog pravosudnog kadra, ali je li dovoljno
samo obrazovanje? I što je sa potrebnim
vještinama koje suci motaju posjedovati,
vještinama za primjenu dotičnog stečenog
znanja? Dolaze li te vještine tek s vremenom,
odnosno tek nakon početka primjene dotičnog
prava?
Činjenica je da ne postoje statistike
na nacionalnoj razini koje bi nam dale uvid u
poznavanje europskog prava kod svih sudaca.
Čak je i izvješće same Pravosudne akademije
o broju polaznika i broju organiziranih obuka
12
nejasno. Ipak, utješna je činjenica da se, u
slučaju da se i utvrdi da poznavanje europskog
prava nije dovoljno, poduzima sve da se takvo
stanje ispravi. Tu težnju vidimo i u Programu
Vlade RH za preuzimanje i provedbu pravne
stečevine Europske unije za 2012. godinu,
u kojem je očit plan jačanja statusa Pravne
akademije kao neovisne institucije, kao i
nastavak organizacije radionica o europskom
pravu te organizacija međunarodnih i
bilateralnih konferencija na istu temu. Iako
se od strane države ulaže određeni trud na
obrazovanju i usavršavanju pravosudnih
kadrova, trebamo se zapitati je li on dovoljan?
Jesu li seminari i radionice dovoljno česte i
brojne da bi se stvarno usvojilo i usavršilo
potrebno znanje? Tek ćemo samim ulaskom u
EU dobiti odgovore na postavljena pitanja.
Ulazak u EU - izazovi i očekivanja budućih hrvatskih pravnika
Intervju s doc. dr. sc. Tunjicom Petraševićem
Grad Osijek
Uz brojne članke o studentskoj vizuri svih događanja vezanih uz ulazak Hrvatske u EU, željeli smo doznati
znanstveno stajalište i osobno mišljenje jednog stručnjaka o ovoj temi. Stoga smo o svim aktualnim problemima i
izazovima koje u bliskoj budućnosti donosi članstvo u EU razgovarali s doc. dr. sc. Tunjicom Petraševićem, istaknutim stručnjakom i predavačem na predmetu „Europsko javno pravo“, istraživaču na europskom projektu Jean
Monnet modula te nositelju predmeta „Pravo unutarnjeg tržišta EU“ na europskopravnom modulu na 5. godini.
Katarina Knežević
4 Poznavanje, razumijevanje i stavovi Hrvatskih sudaca o europskom i
međunarodnom pravu; Preložnjak, Barbara, Poznavanje i vrijednosno
prihvaćanje Europskog i međunarodnog prava u Republici Hrvatskoj;
Zbornik radova znanstvenih projekata; Grupa autora;Pravni fakultet
Zagreb; 2012;str. 121.
5 http://www.mvep.hr/ei/download/2012/02/22/Pogram_za_
preuzimanje_i_provedbu_pravne_stecevine_EU_za_2012.pdf
1.Prema Vašem stručnom mišljenju, koji su trenutno najveći
problemi s kojima se suočava Europska unija?
Najveći izazovi s kojima se susreće EU su, prema mom osobnom
mišljenju, ekonomska kriza na prvome mjestu, a potom institucionalna
kriza. Mislim da EU nije našla odgovarajuće modalitete kako da se nosi
sa sveopćom financijskom krizom te da još uvijek traži načine na koje
će adekvatno adresirati problem institucionalne krize. Ono što također
moram istaknuti kao važan problem, a koji je zapravo međuovisan
sa problemom institucionalne krize, jest poprilično izražen manjak
demokratskog legitimiteta u odlučivanju unutar EU.
2. Smatrate li da je ekonomska kriza u EU inicirala onu
institucionalnu ili suprotno?
Prvo pitanje koje nam se nameće je slijedeće - je li kriza uopće počela
unutar EU ili je ista posljedica političkih događanja i ekonomskih tokova
na međunarodnoj gospodarskoj sceni? Važno je naglasiti da je ekonomska
kriza „uvezena“ u EU pa mislim da institucionalna kriza nije dovela do
ekonomske krize. No, ista je utjecala na to da se EU nije uspjela adekvatno
nositi s ekonomskom krizom. U globaliziranom svijetu recesija se iz jedne
zemlje lako prenosi u drugu te je stoga kriza, koja je izvorno nastala u
SAD-u, bila osjetna u cijelom svijetu pa i zemljama članicama EU. To
je dokaz činjenice da su tržišta svijeta međusobno povezana. Države
su počele poduzimati pojedine mjere s ciljem usporavanja recesije, ali
pojedinačne mjere nisu dovoljne, već je nužno zajedničko i koordinirano
djelovanje svih država članica na nadnacionalnoj razini.
3. Kakve je promjene u praksi donio Lisabonski ugovor?
Lisabonski ugovor je imao za cilj uvesti više efikasnosti kod donošenja
odluka, više demokracije kroz povećanje uloge Europskog parlamenta
i nacionalnih parlamenata država članica te povećanje povezanosti
(koherentnosti) s vanjskog aspekta u smislu redefiniranja vanjske politike
EU kako bi EU postala globalni akter. Radi ostvarivanja ovih ciljeva
učinjene su važne izmjene. Lisabonski ugovor briše strukturu triju
stupova, uvodi jasniju vertikalnu podjelu ovlasti, uvodi institucionalne
promjene, kao i promjene u načinima i instrumentima odlučivanja.
Najvažnija institucionalna novost je Visoki predstavnik EU za zajedničku
vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP). Zamišljeno je da ova nova funkcija
osigurava ujednačenost politike EU u odnosima sa trećim državama i
međunarodnim organizacijama. Visokom predstavniku u radu pomaže
Europska služba za vanjsko djelovanje. Ove dvije institucije bi trebale
pridonijeti konzistentnosti i koherentnosti u vanjskim odnosima EU
i konačno dati odgovor na pitanje – „Koga moram nazvati kada želim
razgovarati s Europom?“. Naime, svijet se ubrzano mijenja i javljaju se
novi globalni akteri i izazovi te EU može puno više učiniti u novome
globaliziranom svijetu, nego li pojedina država članica sama za sebe.
No, da bi se isto realiziralo, države članice moraju napokon pitanje
suvereniteta na polju ZVSP ostaviti po strani. Naime, povijesni razvoj
ZVSP jasno odražava strah država članica u pogledu gubitka suvereniteta i
nacionalnog utjecaja u vanjskim odnosima pa je to u izravnoj suprotnosti
s njihovim nastojanjem da ZVSP učine koherentnijom.
4. Što je sa Ustavom EU?
Što se tiče Ustava EU, on je kao što je poznato „pao“ 2005. godine na
referendumima u Nizozemskoj i Francuskoj. Ustav se razlikovao od svih
ostalih dotadašnjih izmjena temeljnih Osnivačkih ugovora jer je njime
predviđeno ukinuti dotadašnje Ugovore i zamijeniti ih novim cjelovitim
tekstom – ustavom. Mislim da je razlog propasti Ustava bila državotvorna
retorika koja je u njemu bila sadržana. Sporan je sam naziv “Ustav“ kao
i zajednički Ministar vanjskih poslova EU, potom termin „europski
zakon“ itd. Države članice jednostavno nisu bile spremne učiniti taj
korak koji je vodio k stvaranju supranacionalne države. No, EU se ipak
morala modernizirati i reformirati. Naime, EU je s vremenom prerasla u
kompleksnu i sveobuhvatnu organizaciju koja dotiče sve sfere socijalnih
odnosa, a bez adekvatnih instrumenata u sferi primarnog prava. Došlo
je do naglog povećanja broja država članica, pojavljivanja novih politika
(proširenje nadležnosti Unije na nova područja i susretanje sa novim
problemima, poput klimatskih promjena, međunarodnog terorizma i sl. –
sve su to izazovi na koje EU mora adekvatno reagirati), kao i do problema
u funkcioniranju postojećeg sustava te nedjelotvornosti institucija. Stoga
se, nakon propasti Ustava EU, počelo raditi na novom ugovoru – Lisabonskom ugovoru, čiji je sadržaj, iako drugačije raspoređen, u većoj mjeri
identičan tekstu Ustava EU, ali uz izbacivanje državotvornih elemenata,
dakle upravo onoga što je bilo razlogom njegove propasti.
13
5. Slažete li se s tvrdnjom da je EU „birokratski mastodont“ i je li isto nužno za funkcioniranje iste?
U potpunosti se slažem s Vašom tvrdnjom kako je EU postala „birokratski mastodont“, ali na pitanje
je li to nužno za funkcioniranje iste, moram odgovoriti negativno. Nije nužno, već naprotiv – takva
iznimno složena i razgranata birokratska struktura predstavlja prepreku efikasnom funkcioniranju
EU te povećava troškove djelovanja iste. Dobar primjer ove složenosti u funkcioniranju predstavlja
djelovanje Europskog suda pravde, pred kojim postupci traju relativno dugo zbog nastojanja da se
poštuje ravnopravnost svih jezika EU te stoga potrebe prevođenja svih podnesaka navedenog Suda
na odgovarajuće jezike. Za razliku od njega, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ima samo
dva radna jezika, engleski i francuski, čime se smanjuje potrebno vrijeme u postupcima.
6. Prema Vašem mišljenju, hoće li Grčka napustiti Eurozonu i što mislite o tom odnosu
između Njemačke i Grčke - odnosu koji zapravo simbolizira odnos
između sjevera i juga Europe?
Složio bih se s tvrdnjama stručnjaka da je „grčka kriza“ puno više od
grčke krize, ona je kriza EU i test za EU kako se nositi s problemima
ekonomske krize. Euro kao zajednička valuta je shvaćena kao
instrument političke integracije Unije. Bilo kakav scenarij raspada
Eurozone bi značio korak unatrag. To bi značilo neuspjeh projekta
EU kao političke integracije zemalja članica. Iz toga razloga se Grčku
„šlepa“, ali joj se nameće obveza provođenja zahtjevnih reformi. Grčka
je do sada dobila dvije tranše pomoći – ukupno 240 milijardi eura,
a zauzvrat je morala drastično smanjiti proračunski deficit i provesti
teške reforme. To stvara nezadovoljstvo kod grčkih građana koji su
nezadovoljni reformama koje ih pogađaju, ali i nezadovoljstvo kod
građana ostalih država članica koji moraju pokrivati grčke gubitke.
„Atena“ je zatražila odgodu provođenja reformi do kraja 2015., za što
ne žele ni čuti čelnici MMF-a, kao ni čelnici država članica Eurozone.
Predviđanja govore da bi odgađanje reformi u Grčkoj stajalo 10 pa čak
i 50 milijardi eura. Stoga mislim da je ipak jedan od mogućih scenarija
zaista istupanje Grčke iz Eurozone. No, predviđanja su da bi novastara valuta drahma u startu izgubila najmanje 50% svoje vrijednosti.
Kako bi se to spriječilo, postoje čak prijedlozi da valuta bude pola
euro-pola drahma, ali, naravno, samo kao prijelazno rješenje. Što
se pak konkretnog odnosa Njemačke i Grčke, čini se da Njemačka
gubi strpljenje kada je Grčka u pitanju. Nijemci su ti koji su davali
najveće pakete pomoći Grčkoj, a njemački političari sada već počinju smatrati kako izlazak Grčke iz
Eurozone nije više horor-scenarij, već potencijalna zbilja.
7. Ima li ovakva EU budućnost? Kakva je budućnost EU: nestanak, slabljenje ili jačanje
veza?
Ovo pitanje treba povezati s onime što sam prethodno rekao vezano uz Grčku. Ovakva EU očito
nema budućnost. Međutim, potpuni raspad EU bih isključio kao opciju. Osobno smatram da su
moguća dva smjera razvoja: korak unatrag ili daljnje jačanje veza između država članica, što je
konačni cilj EU. No, činjenica je da države članice, po svemu sudeći, trenutno nisu spremne na
korak dalje te je izglednije slabljenje veza između država članica, upravo zbog brojnih otežavajućih
faktora koje sam ranije naveo – ekonomske i institucionalne krize. Mislim da i dalje, kad se suoče
s određenim problemima, kod država članica prevladavaju nacionalni, a ne zajednički interesi, što
koči daljnje približavanje i jačanje povezanosti između država članica.
8. Predsjednik EK Jose Manuel Barroso je prije par mjeseci iznio ideju o federalizaciji
Europe - jačanju veza između država, poduzimanju koraka više k federaciji po uzoru na SAD, a
koji paralelno prati i veći legitimitet tijela EU?
Kao što sam već rekao, jača federalizacija bila je prvotna ideja Ustava EU, ali, kao što se pokazalo,
države članice još na to nisu spremne, iako postoje određene ideje u glavama političara. Istina,
predsjednik EK, Jose Manuel Barosso je, u svome govoru u Europskom parlamentu, pozvao na
evoluciju EU u federaciju država članica („Pozivam na stvaranje federacije nacionalnih država.
Ne superdržave, nego demokratske federacije nacionalnih država koja će rješavati naše zajedničke
probleme kroz dijeljenje suvereniteta“), što vidi kao neophodan potez u borbi protiv ekonomske
krize. To će pak, kako po njegovim riječima, tako i po prirodi stvari, tražiti novi Ustav EU. Međutim,
14
moram li Vas podsjećati na sudbinu takvog
prijedloga!? Već postoje negativne reakcije na
njegovu ideju.
9. Koliko uistinu EU vodi vanjsku
politiku jedinstveno i neovisno od SAD-a?
Dojam je da EU slijedi SAD kao velikog brata,
a to se posebice vidi u sukobima tzv. „arapskog
proljeća“, gdje je – pisao je jedan novinar u
Guardianu – „Amerika dobila vlade, a Europa
stotine tisuća izbjeglica“?
Prethodno sam, govoreći o institucionalnim
promjenama koje
je unio Lisabonski
ugovor, već objasnio
koji su problemi u
vezi vanjske politike
EU. Ne bih se složio
s tvrdnjom da EU
slijedi u svemu SAD
kao velikog brata jer
na području ZVSP
EU, zadnju riječ
imaju vlade država
članica zastupljene u
Europskom vijeću. Tu
države članice nisu
jedinstvene. Dokaz
toga je razilaženje u
potpori američkoj vojnoj akciji na Bliskom
Istoku, čemu su se
Njemačka i Francuska
oštro protivile. EU
mora poraditi na
integriranju svoje
vanjske politike i zauzimati jedinstveni stav
u pogledu tako važnih pitanja. Naime, treba
razlikovati vanjsku od sigurnosne politike
premda su one uzajamno povezane. Slabost EU
u odnosu na SAD je što EU nema svoju „vojsku“
i EU izdvaja za naoružanje samo 40 % sredstava
koje izdvajaju Amerikanci, iako europsko
stanovništvo nadmašuje američko za više od
50 %. Recimo onda da je sigurnosna politika
slabost u odnosu na SAD.
10. Može li EU konkurirati za 20 ili
30 godina na svjetskom tržištu, uzimajući u
obzir visoke socijalne izdatke, visoku cijenu
rada i sl? Možete li tu projekciju usporediti sa
situacijom kada ne bi bilo EU, odnosno kada bi
svaka europska zemlja nastupala pojedinačno?
Ja ostajem pri svojoj tvrdnji kako EU kao
ukupnost 27 (uskoro 28) država članica može
puno više učiniti u novome globaliziranom
svijetu, nego li pojedina država članica sama za
sebe te je, u tom obliku, adekvatnija protuteža
Americi, Kini, Indiji i drugim gospodarskim
velesilama.
11. Kako komentirate vremenski dug
put pripreme RH za ulazak u EU?
Mislim kako je RH ispaštala u pregovorima
dijelom zbog toga što su Rumunjska i Bugarska
ušle nespremne u EU.
12. Mislite li da je Hrvatska spremna
za ulazak u EU?
Dat ću filozofski odgovor: i jest i nije. RH se u
tijeku pregovora u cijelosti uskladila s pravnom
stečevinom EU i u tom pogledu smo spremni.
Da tome nije tako, ne bismo ni zatvorili
pregovore i potpisali Ugovor o pristupanju. No,
s druge strane, bojim se da se nismo spremni
nositi se s izazovima koje donosi članstvo u EU.
S obzirom da je ovo časopis Pravnog fakulteta, ja
ću se prije svega osvrnuti na hrvatske pravnike.
Hrvatski pravnici nisu spremni odgovoriti
novim izazovima koji se pred njih stavljaju.
13. Svi mi imamo neke svoje idealne
scenarije, ali smatrate li da je EU imala
alternativu i, ako jest, kakvu?
Jako je teško odgovoriti na ovo pitanje! Ako
me pitate je li imala alternativu 50-ih godina
prošlog stoljeća, rekao bih da nije.
14. Koliko je EU imala utjecaja na
sam razvoj Hrvatske, tj. bismo li mi danas bili
na ovom stupnju političkog, gospodarskog i
socijalnog razvoja da nije bilo EU kao nekog
zajedničkog političkog cilja većine relevantnih
političkih stranaka?
Da nije bilo zahtjeva za članstvo u EU i
pregovora s ciljem pridruživanja, mi nikada ne
bismo sami proveli određene reforme. I složio
bih se u potpunosti s Vama da je pitanje članstva
u EU jedino pitanje oko kojega su se političke
snage u RH uspjele suglasiti.
15. Što smatrate najslabijom točkom
RH prilikom prilagodbe europskoj pravnoj
stečevini?
Pregovori podrazumijevaju postizanje određene
suglasnosti – kompromisa između dvaju
ravnopravnih strana. Mi nismo pregovarali, mi
smo samo slušali što trebamo učiniti kako bi
ispunili sve kriterije za članstvo. Nesposobnost
da se nametnemo kao ravnopravan partner u
pregovorima - to vidim kao najslabiju točku.
16. Koji su, po Vašem mišljenju,
najveći izazovi koji će ulaskom u europsku
obitelj biti stavljeni pred hrvatske pravnike?
Jesu li pravnici, ali i obični građani, dovoljno
informirani o svim zahtjevima i obvezama koje
pred njih stavlja EU?
Najveći izazovi za hrvatske pravnike biti će
praktična primjena prava EU. Mišljenja sam da
se nije dovoljno poradilo na edukaciji pravnika,
ali i informiranju običnih građana. Što se tiče edukacije o EU koja je pružena hrvatskim pravnicima,
mogu istaknuti rad Pravosudne akademije i Hrvatske odvjetničke komore. Pravosudna akademija
zadužena je za edukaciju sudaca i državnih odvjetnika te oni često imaju razne korisne seminare
i radionice vezane uz tematiku EU. Hrvatska odvjetnička komora također organizira edukacije
odvjetnika, ali u puno manjoj mjeri, uz razliku što seminari za njih nisu uopće obveza. Po meni velik
problem će biti s državnim službenicima, na čijoj se edukaciji najmanje radi, a koji će igrati važnu
ulogu u primjeni prava EU. Pa ne primjenjuju pravo samo suci! Europsko pravo se primjenjuje
decentralizirano, ono ima izravne učinke u nacionalnom pravu te je izražena nadređenost nad
nacionalnim pravom, čak i nad nacionalnim ustavnim normama. U pravu EU postoji odgovornost
države članice za štetu zbog povrede prava Unije. Tu štetu može počiniti bilo koja grana vlasti, kao
i bilo koja razina vlasti (nacionalna, regionalna ili lokalna). Ukoliko ne budemo ispravno primjenjivali europsko pravo, to može dovesti do tužbi Europske komisije protiv RH pred Europskim sudom
pravde, a kao posljedicu RH će morati platiti velike novčane kazne. O tome se vrlo malo zna. Nije
dovoljno to što smo se u procesu pregovora formalno uskladili s pravnom stečevinom EU, nju treba
nakon ulaska u EU ispravno i primjenjivati, a bojim se da hrvatski pravnici nemaju dovoljno znanja.
17. Mislite li da se u obrazovanju mladih pravnika u Hrvatskoj dovoljno vremena
posvećuje pravu EU?
Mi nastojimo studentima pružiti što je više moguće informacija o pravu EU. Koliko studenti doista
znanja konačno i apsorbiraju je zbilja individualno. Gradivo koje ispredajemo je osnova i podloga
za stjecanje novih znanja o pravu EU. Na našim studentima je da se sami dodatno educiraju. Postoji
niz seminara, radionica, okruglih stolova i sl. posvećenih pravu EU. Mislim da je problem pasivnost
pojedinih studenata koji na pravo EU gledaju još uvijek kao na egzotičnu granu prava, koja nema
doticaj sa realnim životom i koje se njih baš previše i ne tiče. S druge strane postoji zaista studenti
koji su visoko motivirani i koji se neprestano educiraju na ovome polju.
18. Koji su, po Vašem mišljenju, najveći nedostaci mladih pravnika u Hrvatskoj, u
usporedbi s onima iz drugih država članica Unije?
Kao što sam već naglasio, problem je pasivnost prema mogućnosti stjecanja novih znanja. Znanje
većine studenata ostaje na minimumu jer nauče tek toliko da polože ispit. Evo dat ću jedan konkretan primjer. Mi na petoj godini studija imamo Europskopravni modul. Modul postoji treću godinu.
U prvoj godini, ak. god. 2009./2012. imali smo samo troje studenata, u drugoj 14 i ove akademske
godine imamo 27 studenata. Jesu li samo ovi studenti zainteresirani da postanu „europski pravnici“?
Po mom osobnom mišljenju, to je vrlo mali broj studenata. Ne želim ovime promovirati modul na
kojem i sam predajem, ali ja u tome vidim problem. Predmet “Europsko javno pravo“ koji su svi
studenti odslušali je tek osnova za daljnje učenje prava EU. Da ne spominjem tek hrvatske prvostupnike prava (bivše upravne pravnike) koji nemaju niti jedan “europski“ predmet kao obvezni, a
oni su ti koji uglavnom ureduju u državnoj upravi. Mi smo se obvezali na stvaranje učinkovitog
sustava državne uprave koji će biti spreman ispravno i pravovremeno primjenjivati pravo EU. Kako
će ga primjenjivati ispravno ako nisu upoznati s njegovim sadržajem i učincima!? Samo ova tema bi
mogla biti povod za jednu ozbiljnu raspravu pa ću zato ovdje stati.
19. Mogu li mladi pravnici po završetku studija u Hrvatskoj konkurirati na europskom
tržištu rada?
Da ne ispadne sve tako crno, generalno, mislim da su pojedini mladi pravnici iz RH sposobni
konkurirati na europskom tržištu rada. Većinom su to osobe koje, u najmanju ruku, dobro govore
jedan strani jezik pa se stoga mogu bez problema nositi s konkurencijom iz drugih država članica
Unije.
20. Smatrate li da su naši studenti dovoljno pripremljeni za rad u skladu s europskim
propisima i primjenu direktiva, uredbi, ali i presuda ECJ-a i ECHR-a?
Smatram kako su studenti „novijih generacija“ spremni. Pod „novijim“ generacijama mislim na
studente koji su slušali predmet „Europsko pravo“ ili kako god se predmet zvao na pojedinim
studijima. Osobno, nastojao sam studente što je više moguće uputite u obvezu primjene europskog
prava (prava EU, ali i prava Vijeća Europe) te ih upoznati sa učincima prava EU u nacionalnim
pravnim porecima. Neprestano sam ukazivao na važnost izučavanja sudske prakse Europskog suda
pravde iz razloga jer je njegova sudska praksa također izvor prava EU pa stoga vjerujem da će moji
studenti u svom budućem radu bez problema primjenjivati europske propise te jurisprudenciju
ECJ-a i ECHR-a, ukoliko su usvojili lekcije koje su im dane.
Razgovarali: Tomislav Metelko i Matea Miloloža
15
Željeli ste znati...
Sjedinjene Europske Države
Teorija
europskog
federalizma
Mogućnosti
zapošljavanja pravnika
u EU
U razdoblju nekoliko razina krize u Europi, federalističke teorije sve su glasnije zastupljene, kako u
medijima, tako i u stručnoj literaturi. Što je europski federalizam i koliko su teorije daleko od prakse?
S
vake godine federalisti iz cijelog
svijeta pristižu na mali talijanski otok
imenom Ventotene, kako bi vlastitom
prisutnošću,kompetencijom te znanjem iz
ustavnopravne znanosti, političke znanosti,
filozofije, političke filozofije te sociologije,
razvili i unaprijedili jedinstvenu ideju, teoriju i
misao federalizma. Upravo na tom otoku, živio
je, djelovao te naposljetku bio i zatočen osnivač
europske federalističke teorije Altiero Spinelli.
Iako je u početku djelovao kao komunist,
Spinelli je pokušavao pronaći pravi ključ te
rješenje problema koji od davnina prati gotovo
svaki narod, naciju, državu i čovječanstvo
općenito. Taj je problem u čovječanstvu
poznat pod često spominjanim pojmovima
kao što su oružani sukob, rat, genocid, zločin
protiv čovječnosti te ratni zločin. Razočaran
početkom te ishodom Drugog svjetskog rata,
Spinelli je pronašao rješenje u teoriji europskog
federalizma koja ga je činila sretnim te
ispunjenim nadom da će čovječanstvo u Europi
i naposljetku, čitavom svijetu, jednog dana
doživjeti kompletno društveno blagostanje
koje se odlikuje ustavnom vladavinom,
konstitucionalizmom te vladavinom prava.
Čitajući razmišljanja brojnih poznatih
svjetskih federalista, u prvom redu Alexandra
Hamiltona, Spinelli je razvio teoriju europskog
federalizma, uređenog po principu onog
američkog, no, na potpuno drugačiji način, sa
zasebnom idejom i uređenjem. Njemu u čast,
osnovan je ugledan Institut za federalističke
studije kojem je cilj što detaljnije razraditi
Spinellijevu doktrinu, a isti se, uz nevladinu
organizaciju JEF (Young European Federalists),
nastoji izboriti za jedinstvenu europsku
federaciju.
U svijetu su prisutne bro
jne federacije koje, na različite načine,
poprilično učinkovito slijede federalističku
teoriju, uspostavljenu za vrijeme rata za
neovisnost u Sjedinjenim Američkim
Državama. Iste su u početku bile uređene kao
konfederacija država koja ipak nije ugledala
16
svjetlost dana u budućnosti. Imajući na umu
uspostavu ekonomski snažne, pravne te
političke države, američki državnici bili su
svjesni činjenice da će neovisne kolonije morati
biti uređene na potpuno drugačiji i učinkovitiji
način. Vođeni upravo tom činjenicom, američki
državnopravni te politički teoretičari razvili
su vrlo učinkovitu teoriju federalizma koja je
prvi put bila primijenjena upravo u njihovoj
domovini. Uspostavljena je federativna država
koja se sastojala od brojnih manjih država od
kojih svaka ima zaseban oblik suvereniteta
kao takvog. Glavno je pitanje bilo tko je pravi
nositelj suvereniteta – savezna država ili svaka
država zasebno? Odgovor na isto pitanje nalazi
se upravo u decentralizaciji koja označava da u
svakoj od država u federaciji ravnomjerno mora
biti prisutna izvršna, zakonodavna te sudska
vlast. Američka federacija još uvijek egzistira,
kao i brojne druge u svijetu, poput Njemačke,
Rusije, Brazila, Australije et cetera.
Problematika europskih federalista
sastoji se u činjenici kako uspostaviti
jedinstvenu i učinkovitu europsku federaciju.
Ista bi federacija morala vlastitim kvalitetama
biti veliki protivnik onoj američkoj te na
taj način uspostaviti ekonomsku i političku
ravnotežu u svijetu. Isto tako bi afričke države
te one u Aziji i Južnoj Americi također trebale
osnovati vlastitu federaciju kako bi osigurali
visoko društveno blagostanje na vlastitim
kontinentima. Osim ovih teorija i ideja, opće
je poznata i teorija svjetskog federalizma koja
za cilj ima ujedinjenje cijelog svijeta u jednu
cjelinu te bi tako zauvijek zaustavila sve svjetske
sukobe i uspostavila demokraciju koja je nužan
preduvjet svakog društvenog blagostanja. No,
već će sada određeni teoretičari reći da živimo
u ujedinjenom svijetu zahvaljujući utjecajima
globalizacije te brojnih međunarodnih
organizacija, u prvom redu Ujedinjenih naroda.
Cilj svake federacije mora biti uspostavljanje
stabilne države mira koja je suprotna onoj
prirodnoj. Prema jednom od najvećih filozofa
klasičnog njemačkog idealizma, Immanuelu
Kantu, država mira mora biti uređena država
koja pomoću monopola fizičke prisile ostvaruje
vlastite pravne norme i samim time uspostavlja
mir i stabilnost.
No, koja je istinska bit i princip
same teorije federalizma, gledano sa strane
demokracije i demokratskog društva? A priori
se postavlja pitanje, je li europska federacija
uopće moguća u današnjim uvjetima? Kako
ujediniti više od četrdeset europskih nacija u
jednu federativnu državu ili čak u jednu naciju?
Neki će reći da je ista teorija ostvariva te da je
samo pitanje vremena kada će u potpunosti
biti realizirana. Za druge pak teoretičare, u
današnjim uvjetima, ova teorija definitivno
predstavlja još jednu ideologiju ili čak utopiju,
potpuno neostvarivu na europskom kontinentu.
Međutim, je li to uistinu tako? Europski
federalizam za današnje uvjete sigurno ne
može biti smatran ideologijom, pogotovo ne
utopijom. U situaciji koja danas vlada u Europi,
europski federalizam je tema o kojoj se itekako
može raspravljati u smislu potencijalne buduće
realizacije. S druge strane, kao takva, ista bi
teorija ipak morala biti konstruktivnija te bi
sami federalisti trebali ponuditi rješenja koja
su realnija i lakše ostvariva od dosadašnjih.
U svijetu gdje još uvijek vlada situacija koju
je veliki engleski filozof Thomas Hobbes
slikovito opisao pod tvrdnjom Homo homini
lupus, europska ili čak svjetska federacija još
uvijek nije u potpunosti ostvariva. No, hoće li
pojmovi poput pravde, slobode, morala, idealne
vladavine prava te tvrdnje Homo homini homo
ikada biti prisutni na ovom svijetu? Nažalost, na
to pitanje ne možemo dati konkretan odgovor
jer ipak, još uvijek, ne možemo očekivati
savršenstvo i savršene promjene u nesavršenom
svijetu. Činjenica je da nacionalizam sve više
i više slabi u svijetu, pogotovo u zapadnoj
Europi te onim državama koje egzistiraju već
dugi niz godina. Ljudi se jednostavno zasite
određenim ideologijama te pokušavaju pronaći
neke druge kako bi zadovoljili vlastitu potrebu
za samopripadnošću. Ista činjenica, ali i
brojne druge, uvelike otvaraju vrata za moguće
razmatranje i ostvarenje ove teorije.
Teorija europskog federalizma
može nam pomoći spoznati mnogobrojne
nove stvari i činjenice koje su primjenjive i
izvan same teorije federalizma i svih njenih
elemenata. Pomaže nam spoznati da i sama
teorija federalizma ima svoje dobre strane te
da ih trebamo iskoristiti u našoj stvarnosti.
Pomaže nam spoznati da nije bitno odakle smo
podrijetlom te koje smo nacionalnosti, nego
da nas krasi ono što nosimo u sebi. Pomaže
nam spoznati da na ovom svijetu ima mjesta za
svakoga te da se svatko može osjećati svjetskim
građaninom bez obzira na naše različitosti.
Pomaže nam spoznati da određene stvari
možda ne mogu biti ostvarene, ali da ih uvijek
možemo pokušati ostvariti te tako biti na korak
od njihovog potpunog ostvarenja. Naposljetku,
pomaže nam spoznati da i oni najmanji mogu
postati veliki, baš kao i naša jedina hrvatska
nacija i domovina koja ima potencijala da
razvije ekonomski stabilnu pravnu državu u
kojoj dominiraju demokracija, vladavina prava
te poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda
koje pripadaju svakom ljudskom biću ipso facto.
Tomislav Nedić
Prava i obveze hrvatskih radnika u pravnoj struci u
kontekstu EU
Neka od najčešćih pitanja koja muče nas studente prava nakon završenog fakulteta su
sljedeća: kako dalje, kojim putem krenuti, na čija vrata pokucati, gdje odraditi vježbenički i time
steći uvjete za eventualno polaganje pravosudnog ispita?! Mladi ljudi većinom gledaju stvari u
okvirima koje im nameće društvo pa tako prihvaćaju i potplaćen, manje cijenjen i manje atraktivan
posao, za koji su većinom prekvalificirani. Sve to u svrhu da se barem negdje dokažu, zadovoljni
što su se izborili za bilo kakav posao. Složit ćemo se, kao budući magistri prava, zaslužujemo puno
više! U najmanju ruku da nas se cijeni, da naš trud, rad i odricanje tijekom studiranja uvažavaju
kako poslodavci, tako i okolina. Nažalost, kod nas to nije slučaj pa diplomirani pravnici nerijetko
postaju metom izrugivanja. Međutim, samo rijetki od nas sagledaju svaku mogućnost koja im stoji
na raspolaganju i hrabro zakorače u nepoznato. Većinom zbog nedovoljne upućenosti, neznanja,
manjka samopouzdanja i iskustva uskraćujemo sami sebi neke bolje prilike za rad, a koje nam
nudi Europska unija. Ovim člankom htjela bih približiti svima nama neke nove poglede na posao
pravnika i možda nekome od vas dati dobru ideju i želju za dokazivanjem izvan granica Hrvatske.
Prije svega, važno je spomenuti temeljna prava koja nam stoje na raspolaganju ulaskom
u EU, a tiču se mogućnosti zapošljavanja u drugim državama članicama ove velike obitelji.
Spomenimo za početak slobodu kretanja radnika koja nam je zajamčena člankom 45. Ugovora o
funkcioniranju EU. Ovim člankom radnici su zaštićeni od diskriminacije u pogledu zaposlenja,
naknada za rad, fiksnog radnog vremena, a također imaju i prava koja se odnose na pravo
17
prihvaćanja poslovne ponude, pravo na slobodu kretanja u tu svrhu,
pravo boravka u državi članici u kojoj rade te pravo na ostanak u toj
državi i po prestanku radnog odnosa. Sloboda kretanja usluga i sloboda
poslovnog nastana jednako su važne za otvaranje tržišta rada. Sloboda
poslovnog nastana šireg je značenja i trajnije prirode od pružanja usluge.
U svrhu boljeg razumijevanja, poslužit ćemo se slučajem
njemačkog odvjetnika R. Gebharda koji je radio u Italiji uglavnom
pružajući usluge savjetovanja klijenata o pitanjima vezanim uz
njemačko pravo. Nakon što je otvorio vlastiti odvjetnički ured u Milanu,
koristeći se talijanskom profesionalnom titulom „avvocato“, milanska
odvjetnička komora zabranila mu je korištenje te titule i sankcionirala ga
šestomjesečnom zabranom rada. Slučaj je došao pred Sud koji je zaključio
da se gospodin Gebhard zbog stabilnosti i trajnosti obavljanja djelatnosti
u Italiji, kao samozaposlena osoba, može pozivati na slobodu poslovnog
nastana. Ova su prava zajamčena osnivačkim ugovorima i sekundarnim
pravom te se svatko od nas ima pravo pozivati na zaštitu vlastitih interesa
ukoliko dođe do povrede istih.
Napomenimo da je jedan od ciljeva Europske unije uzajamno
priznanje kvalifikacija stečenih u inozemstvu, što za nas znači otvaranje
tržišta stranim odvjetnicima, pravo primanja usluga obrazovanja i sl. To
je bitno za sve nas, bilo da se želimo uputiti u EU kao radnici, pružatelji
usluga ili kao samozaposleni te se pozivati na slobodu poslovnog
nastana. Općenito govoreći, države članice moraju težiti priznavanju
diploma stečenih u drugim državama članicama. Postupak priznanja
sastoji se od toga da se utvrđuje je li diploma valjano dodijeljena, da
li je istovjetna s diplomom države članice u kojoj se radnik namjerava
zaposliti te posjeduje li imatelj diplome dodatne potrebne kvalifikacije.
Sam postupak ne smije biti preskup, a odluka o odbijanju mora biti
obrazložena i uključivati pravo na žalbu. Ipak, nadodala bih da su ta
prava radnika koja jamči Europska unija još relativno nova i nisu u
potpunosti provedena u praksi. Naime, poznato nam je da se pravo
svake države uvelike razlikuje, a, dakako, isto se stalno i mijenja. Baš
zbog toga, nama pravnicima je otežano zaposlenje izvan RH jer se od
nas očekuje da poznajemo pravo države u kojoj namjeravamo raditi.
Posao pravnika spada u tzv.regulatorne profesije što konkretno znači da
se pravnici pri odluci o zapošljavanju podvrgavaju dodatnom testiranju.
Radi se o poprilično mučnom i iscrpljujućem testiranju radi usporedbe
kvalifikacija, provjere poznavanja strane pravne terminologije te
utvrđivanja znanja i vještina koje moraju biti dostatna kako bi naknadila
eventualne nedostatke u kvalifikaciji. Poslužit ćemo se primjerom iz
prakse.
U predmetu Vlassopoulou, grčkoj državljanki odbijen je upis u njemačku
odvjetničku komoru jer nije položila njemački državni ispit. Naravno,
kako svima, tako bi i pravnicima trebalo omogućiti slobodno pružanje
usluga i osnivanje poslovnog nastana bilo gdje u Uniji, sa što manje
ograničenja. Smatram da će se i ta ograničenja koja trenutno postoje
s vremenom svesti na minimum te ćemo kroz koju godinu biti u
mogućnosti nesmetano obavljati sve poslove pravničke struke bilo gdje u
EU.
Ne moram ni spominjati da je jedan od bitnih preduvjeta
odlično poznavanje jezika države u kojoj se namjeravamo zaposliti. Ovih
dana na internet stranicama objavljeni su natječaji u kojima se traže
osobe s određenim kvalifikacijama za rad unutar EU. Najatraktivniji za
nas je natječaj za pravnike lingviste, za čiju prijavu je nužno posjedovanje
18
diplome hrvatskog pravnog fakulteta te poznavanje najmanje dva
jezika Europske unije. Također, tu su i poslovi asistenta na području
komunikacije, vođenja projekata i na pravnim poslovima za koji
se pretežito traži spretnost i sposobnost funkcioniranja u stresnom
okruženju, na što smo i tako navikli tijekom studiranja. Predviđa se
da će ulaskom Hrvatske u Europsku uniju najmanje 210 hrvatskih
državljana koji prođu iznimno strog i zahtjevan sustav selekcije o kojem
sam već govorila, dobiti priliku raditi u europskim institucijama. Šest
je institucija u kojima će se zapošljavati, a to su: Europski parlament,
Europska komisija, Europsko vijeće, Vijeće Europske unije, Revizorski
sud i Sud pravde. Za posao na radnim mjestima u ovim institucijama
potrebno je u pravilu puno iskustva, imati položen pravosudni ispit i
biti istaknut među ostalim kolegama. Naime, svoje kandidate za rad u
institucijama EU većinom predlaže država članica te se pojedinci kasnije
biraju zajedničkom odlukom svih vlada. Dakle, za ovaj posao moramo
još čekati koju godinu, uložiti puno truda, steći dovoljno znanja i naravno
biti uporni...ali, možda će nas motivirati činjenica da se plaće kreću oko
3 000 eura, a dosežu i puno više ukoliko se pojedinac istakne i napreduje
prema vrhu.
Za kraj, spomenula bih primjer naše mlade diplomirane
ekonomistice Jelene Novosel, koja je još davne 2006. godine započela
zavidnu karijeru u Bruxellesu, a sada se može pohvaliti stalnim poslom
u Europskoj komisiji. Svoja iskustva opisuje u superlativu, mladima
savjetuje da ne strahuju nego da se okušaju i da hrabro prihvate sve
mogućnosti koje nudi EU. A isto to također osobno savjetujem i želim
svima nama. Preciznije, priželjkujem da iz svake situacije, pa tako i
ove u svezi sa zapošljavanjem u EU, izvučemo ono najbolje i da se
ne obaziremo na negativna iskustva starijih kolega. To će nas samo
obeshrabriti ,a bitno je da ukoliko i doživimo poraz na putu do uspjeha,
ne gubimo iz vida zacrtani cilj, nego da odlučno nastavimo slijediti svoje
snove jer nam je tada samo nebo granica.
Atina Nađ
Stjepana Radića 16
31000 Osijek
031 212 500
Odraz članstva u EU na suverenitet RH
Suverenitet
RH u EU
Suverenitet se svakako smanjuje
- je li ulazak u EU vrijedan toga?
Smatrajući kako će uvođenjem
nadzora nad proizvodnjom i protokom ugljena
i čelika, kao ratnih sirovina, onemogućiti
nastanak novih ratova svjetskih razmjera,
čelnici šest europskih država 1951. osnovali su
Zajednicu za ugljen i čelik, kao prvu stepenicu
u procesu približavanja i integriranja europskih
država u novu, nadnacionalnu tvorevinu.
Ubrzo su isti akteri osnovali novu zajednicu,
Europsku ekonomsku zajednicu, s ciljem lakšeg
protoka robe i jačanja gospodarstava država
članica što se i danas pokazuje kao temeljni
razlog nastajanja i postojanja Europske unije,
organizacije u kojoj je važnost suvereniteta, kao
neizostavnog dijela pojma državne vlasti još od
16. stoljeća, u današnje doba bitno umanjena
te je postojanje suverene nacionalne vlasti,
kao vlasti koja je najviša iznutra i neovisna
prema van, u okviru Europske unije dovedeno
u pitanje. Pošto je Republika Hrvatska na
pragu ulaska u tu nadnacionalnu tvorevinu,
postavlja se slijedeće pitanje - što će se dogoditi
s njezinim suverenitetom?
S namjerom unificiranja pravne
stečevine Europske unije te izmjene njene
strukture, 2009. godine je usvojen dokument
koji je glavno izvorište bojazni za suverenitet
nacionalne države u EU. Iako se vodi pod
nazivom Lisabonski ugovor, moglo bi se reći
da je on zapravo Ustav EU „zaodjeven u
novo ruho“, s ponešto izmijenjenim pravnim
učinkom, a taj Ustav je prethodno odbačen na
referendumima od strane pojedinih naroda
država članica EU.
Ono najočitije što bi moglo „oštetiti“
hrvatski suverenitet jest nepostojanje granica
unutar EU u svrhu stvaranja i osiguranja
funkcioniranja unutarnjeg tržišta, što znači
da Hrvatska neće moći kontrolirati kretanje
roba, osoba, ljudi i kapitala preko svoje granice,
odnosno Hrvatska velikim dijelom gubi pravo
nadzora nad svojom granicom. Tko, odnosno
što se nalazi na njenom teritoriju od 1. srpnja
2013. godine spada pod nadzor EU. Hrvatska
neće moći određivati carine na uvoz ili izvoz
tih roba i kapitala, već je i to u nadležnosti
Europske unije koja propisuje isti iznos carina
za sva područja. Ukoliko EU odluči primiti
neku osobu u azil, ta odluka vrijedi na području
cijele EU, bez mogućnosti pojedine države da
odbije tu osobu, što znači da se i ovdje „otkida“
od suvereniteta nacionalnih država.
Suradnja u području unutarnjih
poslova i pravosudna suradnja u kaznenim
stvarima činile su treći stup EU-a, no, bez
obzira što Lisabon briše stupove, ta suradnja
ne samo da je zadržana, već je i pojačana, i to
na način da same institucije EU jačaju ulogu
Eurojusta i Europola. Pokretanje kaznenih
istraga te predlaganje pokretanja kaznenoga
progona pred nacionalnim organima čini samo
jedan dio nadležnosti Eurojusta, koji odlukom
Vijeća može postati Ured europskog državnog
odvjetništva, koji, kao takav, ima još veće ovlasti
na području država članica. Konkretno, Ured
europskoga državnog odvjetništva nadležan
je za istragu, kazneni progon i podizanje
optužnice protiv počinitelja i supočinitelja
kaznenih djela protiv financijskih interesa
Unije, a kad se to pokaže potrebnim, može
surađivati i s Europolom. Ured europskoga
državnog odvjetništva svoju tužiteljsku
funkciju, u odnosu na ranije navedena kaznena
djela, obnaša pred nadležnim sudovima država
članica, a Europol dobiva ovlasti postupati
zajedno s policijom u suzbijanju kaznenih djela
koje utječu na zajednički interes. Što to znači za
vlast države na njenom području, nije potrebno
ni naglašavati.
Institucije Europske unije su mjesta
gdje građani svake države imaju osobe koje
zastupaju njihove interese, tj. bore se za
njihova prava, ali i za pravo Unije. U Ugovoru
o pristupanju koji je Hrvatska potpisala,
određeno je da će ista imati 12 zastupnika
u Europskom parlamentu, od ukupno 763
zastupnika, što znači da će hrvatski predstavnici
sačinjavati samo 1% ukupnog broja zastupnika
u Europskom parlamentu, sukladno broju
svojih stanovnika. Ukoliko uzmemo u obzir
da su Europskom parlamentu ojačane ovlasti
Lisabonskim ugovorom te činjenicu da se ondje
odluke donose većinom glasova osim ako
Ugovorima nije drugačije određeno, jasno je
koliko će malu, praktično neznatnu ulogu imati
12 hrvatskih zastupnika pri donošenju odluka
za bilo koju državu, a tako i za Hrvatsku. To
znači da će interesima Hrvatske u velikoj mjeri
upravljati neka druga vlast. No, Hrvatska nije
tako slabo zastupljena samo u Parlamentu, već i
u ostalim institucijama.
U hrvatskom pravnom sustavu
postoji odnos pravnih akata na čijem se vrhu
nalazi ustav, a prate ga međunarodni ugovori i
zakoni. Međunarodni ugovori snagu dobivaju
ratificiranjem od strane država članica ili
drugim načinom prihvaćanja, što znači da ne
mogu dobiti pravnu snagu i obvezivati države
bez njihova pristanka te su niže rangirani
pravni akti u odnosu na ustav. To je jedan od
načina na koji Unija može nametati obveze
svojim članicama, no, postoje i drugi načini
koji ne moraju uključivati privolu pojedine
države. Uredbe, direktive i odluke su akti koji
obvezuju države članice, svaki na svoj način, a
nije ih potrebno ratificirati, što znači da države
skoro pa nemaju izbora nego postupati u skladu
s tim aktima koje donese EU. No, što učiniti
u slučaju da se nacionalno zakonodavstvo i
takvi akti EU nađu u koliziji? Prema teoriji
suvereniteta, nijedna vlast ne bi smjela moći
nametati obveze državi, ali u ovom slučaju
radi se o tome da je država članica prenijela
19
dio svojih ovlasti na EU, tj. prepustila joj je dio
svojih suverenih ovlasti. Dakle, ako se nađu u
koliziji prednost ima akt Europske unije što je
Europski sud pravde utvrdio u slučaju Costa vs.
Enel i osnovao tzv. načelo nadređenosti. Države
ne smiju donositi akte niti poduzimati mjere
koji su u suprotnosti s pravnom stečevinom
EU. Načelo nadređenosti je moguće jer Unija
predstavlja pravni poredak sui generis u
čiju su korist države članice ograničile svoja
suverena prava, a što je utvrđeno u slučaju Van
Gend & Loos. U ovim slučajevima do izražaja
dolazi djelatnost Europskog suda pravde koji
je odigrao veliku ulogu u stvaranju prava
EU te se njegove odluke moraju poštivati.
Stoga bismo mogli reći da je i on neka vrsta
vlasti koja, rješavajući nove slučajeve, nameće
obveze državama na koje one ne mogu previše
utjecati. Jedna od ključnih odluka ESP jest da
uredbe mogu biti iznad ustava u određenim
područjima, a ustav jest temeljni akt i izvor
ostalih akata u većini država. Tom odlukom je
jasno dano do znanja da je nacionalno pravo u
podređenom položaju i da EU, ukoliko joj se to
da u ovlasti, može zaći dublje u samu strukturu državne vlasti i državnih odnosa.
Po dosad navedenom, jasno je da se Hrvatskoj smanjuje suverenitet ulaskom u EU,
sukladno njenoj volji ili bez nje, no, moguće je reći da Hrvatska uvijek može odbiti ne izvršiti
odluku nekog tijela EU ili prekršiti neko pravilo EU, što bi bilo u skladu s teorijom suvereniteta
po kojoj država uvijek može odlučivati o svojim interesima i ne mora se podvrgavati volji drugih
ukoliko to ne želi. Lisabon čak i dopušta državama članicama da istupe iz EU ukoliko to žele. No,
ukoliko bi se Hrvatska odlučila na istup, ono što bi joj se dogodilo bilo bi jednako smrtnoj kazni.
Dakle, mehanizam izlaska postoji, ali sve članice bi imale po svojoj slobodnoj procjeni pravo
zatražiti odštetu od nje, ukoliko smatraju da su njenim izlaskom zakinute. Istup znači izlazak
Hrvatske iz unutarnjeg tržišta EU što bi bilo vrlo slično izolaciji, a dovelo bi Hrvatsku na rub
propasti. Rekao bih da Hrvatska na papiru ima pravo i mogućnost birati i odlučiti ne poslušati
naredbe „s vrha“ te čak i izaći iz EU, ali da taj čin za sobom povlači događaje s kojima se Hrvatska
ne bi mogla nositi te će joj stoga sloboda biti uvelike umanjena, a možda i oduzeta. Suverenitet
se svakako smanjuje, a ukoliko ga promatramo kao apsolutni pojam, tada isti čak i nestaje te se
nameće pitanje - je li ulazak u EU vrijedan toga? Mislim da bi pri odgovoru na ovo pitanje treba
uzeti u obzir i činjenicu da će Republiku Hrvatsku, u potrazi za poslom ili samo kao usputnu
tranzitnu stanicu, stranci uskoro preplaviti, a pošto po Lisabonu stranci, koji su ujedno i državljani
država članica EU, imaju pravo i mogućnost birati i biti birani u tijela vlasti, u nekoj daljoj
budućnosti možda će isti i zavladati njome.
Dejan Bosanac
Vinotočje i kušaonica vina
“Čobanković”
Mirko Čobanković
Stjepana Radića 98a
Ilok
032 593 336
20
Kriza identiteta na Starom kontinentu
Dija
gnoza:
Euro
pe(an)
1. srpnja naša Hrvatska ulazi u Europsku uniju, zajednicu oko čije
se definicije ne slažu ni najveći pravni stručnjaci, razvučenu između
deklarativne ekonomske suradnje i federalne države. Kako će Unija
izgledati na desetu, dvadesetu ili pedesetu godišnjicu našeg ulaska?
D
a se razumijemo na početku – ja sam eurofil. Ta ne baš dražesno skrojena riječ nikada mi se
nije sviđala jer je odzvanjala kao psihijatrijska dijagnoza. Od bezočne laži kako se „osjećam
kao Europljanin“, napisane u prijavi za jednu ljetnu školu Vijeća Europe, prošlo je već nekoliko
godina, ali ovo je možda najbolja prilika da pojam dignem iz mrtvih. Ja sam europljanin. Danas
još uvijek malim slovom.
No, u širokoj sam realnosti Hrvatske, zemlje koja prva poslije Grčke samostalno ulazi u
Europsku uniju, nadam se, iskreno se nadam, s nešto boljom budućnošću unutar nje. Sve
prednosti i mane, istine i zablude, populizam i ono malo konstruktivnih stavova i činjenica u
prilog obje opcije danas su irelevantni jer smo donijeli odluku. Ne manje bitno, prvi put smo
uistinu samostalno, svojom voljom, „mi Hrvati“, kako bi rekao navijački poklič, a zapravo „mi,
građani Hrvatske“, odlučili o ulasku u neku zajednicu. Tu završava svaka priča o legitimnosti,
ušli smo.
A u što smo ušli? Kada bi Europska unija bila film „500 Days of Summer“ na koji smo upravo
nabasali lijeno tapkajući po daljinskom upravljaču, ovo bi, izgleda, bio 480. dan kada sve izgleda
prilično sivo i bezizlazno, depresivno i zapravo: negledljivo. Možda bi čak radije gledali i dramski
program HRT-a. Europska unija lijepa je ideja koja proživljava višedimenzionalnu krizu, od
institucionalne krize megalomanske birokracije i kroničnog manjka legitimiteta odluka, preko
financijske krize koja je povod raznim ideološkim krizama identiteta u vidu Geerta Wildersa ili
mađarskog Jobbika, sve do krajnje krize same ideje: treba li Europi jedinstvo? Zapravo, postoji
li uopće jedinstvo, pa i unutar Europske unije? Velika Britanija, na primjer. Zemlja koja nema
Euro, koja je izvan famozne Schengenske granice, koja, realno, u Europskoj uniji glumi velikog
neoliberalno-kapitalističkog savjetnika bez pokrića. Ne znam.
Davno sam imao ideju da se Europska unija mora reformirati, a nakon ove krize to će se
vjerojatno i dogoditi, možda će se baš zbog te reforme kriza i završiti. Nepotrebno je, čak i
glupo, raspravljati o raspadu Europske unije, jer ona se neće raspasti, ona nema tu mogućnost
na današnjem svjetskom tržištu gdje joj s jedne strane prijeti veliki američki brat, s druge strane
galopirajući BRICS, a s treće sve glasnije i češće ideje o arapskom ujedinjenju, tek za početak.
Slabljenje europskih institucija je loš film koji nije na programu. Znači, idemo u suštu suprotnost.
José Manuel Barroso najavio je federalizaciju Europske unije, smanjenje nadležnosti država i
povećanje nadležnosti zajedničkih organa. Iako ta ideja nije nova, obradovao me njegov stav
da jačanje Unije treba pratiti i njezina demokratizacija. Danas imamo ridikulozni
Europski parlament kao jedino uistinu
legitimno i od europskih građana izabrano
tijelo, koje tragikomično ima gotovo
ceremonijalne ovlasti. Znam da nije tako,
pretjerujem, ali faktično veću vlast imaju neka
višestruko delegirana tijela. Uzmimo Vijeće
ministara kao primjer: građani u izbornoj
jedinici glasaju za listu čiji predstavnici ulaze u
nacionalni parlament, iz kojega ulaze u vladu,
iz koje ulaze u Vijeće ministara. Apsurdno.
Jačanje Unije moraju pratiti promjene koje bi
promijenile njezinu samu strukturalnu srž.
Američkoj politici i „demokraciji“ unatoč,
institucionalno uređenje Kongresa može
poslužiti kao idealan primjer za novi Europski
parlament. Bikameralnim principom donjeg
doma u koji građani država članica biraju broj
zastupnika razmjeran broju stanovnika (što
je sustav današnjeg Europskog parlamenta),
uz gornji dom u koji bi svaka država članica
birala jednak broj zastupnika, zadovoljio
bi se temelj federativnog sustava, čiji su
konstitutivni dijelovi građani i države članice.
On bi ujedno zadovoljio i glavnu prepreku
jačanju Unije – strah malih država da će
im velike nametati volju, dok bi donji dom
zadržao sadašnju prevlast velikih. Izvršno
tijelo, danas izgubljeno između Europskog
vijeća, Vijeća ministara, Europske komisije
i drugih tijela, mogla bi bez problema biti
vlada, izabrana iz Parlamenta ili izravno
od strane građana. Taj sustav riješio bi
nekoliko problema sadašnje Europske
unije: ne bi bilo problema legitimiteta,
ne bi bilo problema nadležnosti, a manje
institucionalno, no možda i najvažnije: sustav
bi bio pojednostavljen, blizak građanima koji
bi se osjećali dijelom Unije, za razliku od
sadašnje udaljenosti od europske birokracije
koja ne određuje samo kut savijenosti
krastavaca i nijansu rajčice, no svojom
složenošću i veličinom nosi tu stigmu bezlične
nepotrebnosti.
Takva Europska unija bila bi puno bliža
21
Europskoj Uniji, možda bi čak to i postala.
Koliko bi tu promjenu pratile promjene na
drugim poljima, od univerzalno zajedničke
valute do američkog principa vojske
(„Europska vojska“, uz nacionalne vojske
svake države članice s nešto većim ovlastima
od nacionalni gardi u SAD-u), pitanje je
vremena, stavova, želja i mogućnosti. Ono
što bi Europska unija, a time i sve države, s
naglaskom na manje i danas u međunarodnim
odnosima gotovo irelevantne države, dobile je
mogućnost imanja stava. Koliko je to važno,
najbolje se vidi na primjeru oružane pobune u
Siriji. Sjedinjene Američke Države podržavaju
islamističke pobunjenike iz vjerojatno
jednostavnog financijskog razloga kontrole
nad naftnim i plinskim izvorima, a s druge
strane, EU podrškom istima ne dobiva gotovo
ništa, osim desetaka, možda i stotina tisuća
izbjeglica. Da ne koristim INA-u kao primjer,
koja je izgubila milijune dolara tom podrškom.
Europska Unija imala bi moć stava, gdje
bi jedinstveno vodila isključivo svoju
međunarodnu politiku. Takva Unija
vjerojatno bi shvatila da joj je SAD partner, ali
ne i prijatelj. Jer, dok prijatelje vode emocije,
partnere vode interesi. Nemojmo zaboraviti
da su veliki obol europskoj financijskoj krizi
dale upravo bonitetne agencije, sve redom
američke, koje se vode postulatima ekonomske
politike koja nije europska, jer kad zagusti
- SAD-u nije interes jaka Europa. Na stranu
moje mišljenje o njima, ono što je jedan od
temelja Europe – socijalna pravednost, „preko
bare“ je (još uvijek) pojam na kojemu se gube
izbori.
Ono što je najzanimljivije je paradoks jačanja
Unije, gdje gubitkom dijela suvereniteta,
države dobivaju više suvereniteta. One u
zajedničkom djelovanju mogu zaštiti temelje
Europe i svog, europskog načina života koji
nije samo u brojkama. Indija i Kina imaju
fascinantan gospodarski rast, ali imala bi
ga i Hrvatska, istog trena možda i veći od
njihovog, kada bi naš radnik radio za 500kn
mjesečno. Imam još uvijek dovoljno godina da
bez posljedica budem u krivu, ali mislim da
smo ipak iznad toga. Europska unija je danas
dio našeg planeta na kojemu se najbolje živi,
dio svijeta koji ima mnogo mana, ali svaka
mana je ništa više no prostor za napredak.
Pitanje nije hoće li taj napredak ići u smjeru
jačanja Europske unije, nego kada će, kako
i u kojoj mjeri ići u tom smjeru? Svima je,
pa i meni, jasno da će ta ideja imati mnogo
protivnika, povijest Europe nas uči da budemo
oprezni jer smo previše puta griješili, ali
nas uči i da riskiramo unatoč strahovima. I
najveća država Europe preslaba je da bi bila
samostalna u svjetskim okvirima u kojima
se zemlje više ne osvajaju vojskama, nego
novcem.
A pogotovo Hrvatska. Pojam slobode većini
je hrvatskih građana još uvijek u 19. stoljeću,
zastavama, granicama i „još Hrvatska ni
propala“. Somalija ima predsjednika, zastavu,
valutu i granice, a gotovo da nije ni država.
Potpuno realan, uvjeren sam da će ideja
Europske Unije odjeknuti iznimno negativno
u Hrvatskoj jer ćemo tom reformom „izgubiti
slobodu“ koju zapravo niti nemamo, ali volimo
njezinu iluziju. Svi bi mi, uključujući i mene
samog, vjerojatno htjeli da Hrvatska bude
apsolutno samostalna, savršeno uređena
zemlja, socijalna, pravedna, zemlja koja
ne vodi ratove i koja uživa u svom miru i
bogatstvu. Ali mi nismo Švicarska, a u skoroj
budućnosti, pod čime mislim na najmanje
životni vijek moje generacije, nećemo ni
biti. Siromašna smo država koju su uništili
njezini vlastiti građani, mi smo ju uništili
svojim izborima večerajući jeftine parole
dok nismo shvatili da mnogima među nama
drugog za večeru nije ni ostalo. Ali Hrvatska
će biti blizu tome i bit će dio toga kao dio jače
Europske unije u kojoj će najbolje opstati i
zastava i kultura i sve ono što Hrvatsku čini
Hrvatskom.
Rimsko privatno pravo - strah i trepet za brucoše
Svi putevi vode u Rim!
Uloga rimskog prava u obrazovanju budućih pravnika
Da, Hrvat sam. Mislim da me sintagma „biti
Europljanin“ savršeno nadopunjuje.
Tomislav Metelko
U
Županija Osječko-baranjska
Restoran Prehrana
Vinkovačka 2
31000 Osijek
031 273 611
www.prehrana.net
22
rbana legenda o rimskom pravu kao najtežem predmetu na Pravnom fakultetu još
uvijek je aktualna i rasprostranjena u društvu. Osobno se s njom susrećem svaki put
kada me netko pita čime se bavim. Neizvjesnost studenata prve godine sasvim je
razumljiva budući da je većina upoznata isključivo s rimskom pravnom povijesti, a da pri tome
uopće nema nikakvu predodžbu što predstavlja korpus rimskog prava i čemu ovaj predmet
uopće služi. Citirala bih stoga kolegicu Mateju Sertić koja je u posljednjem broju Legosa iz 2011.
simpatično opisala čari studiranja te, osvrnuvši se na zastrašivanja oko polaganja rimskog
privatnog prava, ustvrdila kako je upravo na tom primjeru naučila da „nikada, ali baš nikad,
ne treba slušati kolege kad prenose svoja iskustva s ispita jer su ona u 99% slučajeva subjektivna
i uglavnom netočna“. Rimsko privatno pravo zasigurno je prvi predmet u kojem se studenti
susreću s opsežnom pravnom terminologijom, temeljnim institutima privatnog prava i općim
pravnim načelima, no, nakon što se svladaju prve prepreke oko latinske terminologije i usvoje
temeljni pojmovi, studenti vrlo brzo shvate da su ambicije ovog predmeta znatno veće od pukog
usvajanja povijesnih činjenica.
Dakle, koja je onda uloga rimskog prava u obrazovanju budućih pravnika? Polazeći od ideje
Margaret Mead: „Children must be taught how to think, not what to think” smatram, kako bi
nastava već na samom početku studija trebala omogućiti studentima kritičko preispitivanje
pravnih rješenja. Kreativnost i umjetnost pravnog argumentiranja oduvijek su bile kvalitete
dobrog pravnika, stoga bi bilo nužno obrazovanje rasteretiti nepotrebnih činjenica koje bi
studenti zaboravili odmah po završetku ispita, već im pomoći u razumijevanju temeljnih
pravnih instituta poput vlasništva i posjeda. Kritičko promišljanje i prolaženje kroz studij
otvorenih očiju moguće je samo otvorenom komunikacijom i aktivnim sudjelovanjem studenata
u nastavi. Najbolje rezultate pokazala je do sada metoda obrade i rješavanja konkretnih slučajeva,
svojevrsni rimski case law. Zahvaljujući neovisnosti rimskog privatnog prava o političkosocijalnim odnosima i razini apstrakcije kojim su pravni propisi kodificirani, kvalitetna rimska
pravna rješenja često su kroz povijest poslužila kao baza za izgradnju modernih pravnih
instituta. Polazeći, primjerice, od činjeničnog stanja u kojem Gaj s vlastitim građevinskim
materijalom izgradi kuću na zemljištu Ticija
bez njegova znanja, studenti međusobnom
raspravom iznesu niz zanimljivih ideja o
pitanju kome i po kojoj osnovi treba pripasti
vlasništvo na novoizgrađenoj kući te, na taj
način, posredno, vrlo jednostavno usvajaju
građanskopravno načelo superficies cedit solo
(građevina slijedi pravnu sudbinu zemljišta),
kao i daljnji razvoj tog instituta tijekom
uključenosti u socijalistički pravni krug i
ponovnog uspostavljanja pravnog jedinstva
nekretnine. Povijest, dakako, sama po sebi ne
sadrži odgovore na sve današnje probleme, no,
njezino razumijevanje je osnovni preduvjet
za osmišljavanje odgovarajućeg rješenja,
kako unutar pojedinog nacionalnog pravnog
sustava, tako i na razini Europske unije.
Iako je njegova obrazovna vrijednost
nesporna, postavlja se pitanje - treba li nam
danas uopće rimsko pravo u praksi i koje
je njegovo mjesto u suvremenom postpozitivističkom razdoblju pravne nauke,
kada se pred ulazak Republike Hrvatske u
Europsku uniju svakodnevno susrećemo s
masom novih propisa? U pogledu usklađivanja
privatnog prava na razini EU, umjesto
europeizacije, točnije bi bilo govoriti o procesu
reeuropeizacije. Naime, europska pravna
kultura, zasnovana na zajedničkoj pravnoj
znanosti i praksi već je postojala u povijesti. To
„staro“ europsko pravo, poznato kao rimskokanonski ius commune, nastalo je uslijed
dalekosežnog procesa recepcije rimskog prava
započetog u Bolonji u 12. st. te je vrijedilo sve
do stupanja na snagu nacionalnih kodifikacija
u 19. st. Cjelokupna Europa tvorila je tada
zajednički kulturni prostor, a pravo je bilo
jedan od njezinih konstitutivnih elementa.
Pravnici koji su završili studij na priznatim
sveučilištima u jednoj europskoj zemlji
odlazili bi raditi u druge europske zemlje te bi
u praksi primjenjivali usvojene međunarodno
priznate principe. Rješenja rimskog prava
upravo su zahvaljujući svojoj fleksibilnosti i
sposobnosti prilagodbe društvenim odnosima
zaživjela u praksi i nastavila se dalje razvijati
sve do dan danas.
U pogledu trenutnih pokušaja harmonizacije
23
europskog privatnog prava, rimsko pravo može poslužiti
kao kamen temeljac privatnopravne tradicije, odnosno
intelektualna baza većinom homogene pravne kulture. Kao
najizgledniji put unifikacije čini se postepeno usklađivanje
privatnog prava, u mjeri u kojoj neće biti zanemarene i
uništene nacionalne pravne kulture, već stvoren mješoviti
pravni sustav zasnovan na zajedničkim pravnim
temeljima. Kodifikacija europskog privatnog prava
gradila bi mostove između država članica i podupirala
zajednički europski identitet, no, za takav pothvat još
uvijek ne postoji pravna osnova, niti politička volja.
Nadalje, razlike u pravnim sustavima država članica
doista bi predstavljale ozbiljan problem za održivost
predviđenog projekta, ali i izazov za svaki pojedini
nacionalni pravni sustav. Postoje brojne kontroverze,
treba li se taj ius commune Europaeum kodificirati
u obliku građanskog zakonika ili ne. Unatoč tome,
ne ulazeći dublje u navedeni spor, ipak postoji
suglasnost, da ga treba graditi na opće priznatim
pravnim metodama i načelima prava kao vodećim
maksimama koje će oblikovati suci, zakonodavci
i znanstvenici. Takve tendencije možemo uočiti
i u sudskoj praksi Europskog suda pravde u
Luksemburgu (ECJ), koja se gotovo neprimjetno
razvija u korpus privatnopravnih načela, posebice
u području obveznog prava. Pravna stečevina
stvara se na način da sudovi, popunjavajući
pravne praznine, posežu za kvalitetnim
rješenjima razvijenima tradicijom ius commune
zasnovane na rimskom pravu, koje je oduvijek
bilo orijentirano na rješavanje konkretnog
problema. Razlozi za ponovno uspostavljanje
pravnog jedinstva nisu dakle nostalgični
trendovi, već su isključivo praktične naravi.
Međutim, svi pokušaji unificiranja privatnog
prava ostat će u budućnosti bez rezultata ako
stav pravnih praktičara ostane nacionalne
naravi. Pravna znanost u tom bi slučaju
ostala samo akademska disciplina koja nije
zaživjela u praksi. Prema tome, nužno je
od samog početka studija europeizirati
pravnike kako bi prešli nacionalne
granice i oživjeli već postojeću
zajedničku tradiciju.
I za kraj budimo realni; gledajući iz
perspektive studenta prve godine,
integracija rimskog prava u pravnoj
stečevini EU ni blizu se ne čini
tako bitnom i problematičnom kao
polaganje tog strašnog predmeta, zar
ne? Nadam se stoga, da ćemo tijekom
predavanja i ispita zajednički rušiti
stvorene predrasude te da će Rimsko
privatno pravo u konačnici ostati
upravo ono što jest – legenda !
dr. sc. Nikola Žiha
24
U susret Europskoj uniji
Europskopravni modul
Pravnog fakulteta
u Osijeku
Prvi Jean Monnet modul na našem fakultetu
Z
nanstveno-obrazovni program Europske
Unije pod nazivom Jean Monnet uspješno
djeluje od 1989. godine, a institucije koje ga
primjenjuju čine to najprije osnivanjem Jean
Monnet modula, zatim katedri i konačno
centara izvrsnosti. Pravni fakultet u Osijeku
je u akademskoj 2011/12. godini prilagodio
svoj curriculum suvremenim potrebama
obrazovanja o europskom pravu te je
europskopravni modul sufinanciran iz ovoga
programa. Naime, dva od tri obvezna kolegija
ovoga modula čine Jean Monnet modul.
Studenti se prilikom odabira modula na petoj
godini vode opsegom i prirodom gradiva,
vremenom potrebnim za rješavanje obveza,
načinom rada i pristupom profesora, te
svakako pravnim područjem od najvećeg
interesa za njih. Stoga, krenimo u analizu
europskopravnoga modula!
Broj polaznika je relativno malen, ove
akademske godine bilo nas je trinaestoro. To
je za većinu studenata prednost jer je rad u
manjim grupama u pravilu kvalitetniji. Naime,
pristup profesora i njihov odnos s učenicima je
individualiziran. Prisjetite se početka studija
kada smo sva predavanja imali u velikim
dvoranama. Nije li teško komunicirati, pratiti
izlaganje i aktivno sudjelovati u dvorani punoj
ljudi? Osim toga, na ovom modulu je vrlo malo
klasičnog učenja. Većina obveza se rješava
obradom slučajeva i presuda na predavanju,
kroz kratke zadaće i nekonvencionalne ispite –
poput elektronskog ispita i ispita s otvorenom
knjigom. Svakako da priroda gradiva nije bila
takva da se iz te „otvorene knjige“ doslovno
moglo prepisati odgovor. Ona je studentima
bila samo pomoć u obrazloženju odgovora koji
su se temeljili na poznavanju ranije obrađene
prakse i logičkom razmišljanju studenata.
Također, prvi put smo se ozbiljnije susreli s
učenjem kroz presude i unatoč predrasudama
koje mnogi naši pravnici imaju o case study
načinu rada, kolege studenti su bili iznimno
zadovoljni.
Modul se sastoji od tri obvezna predmeta:
•
Pravo unutrašnjeg tržišta Europske Unije – Nositelj ovog kolegija formalno
je prof.dr.sc. Zvonimir Lauc, međutim sva predavanja i ispite održava asistent dr.sc. Tunjica
Petrašević. Predmetno gradivo nije preopširno, naime razrađuju se četiri tržišne slobode
Europske Unije i to kroz dvadesetak slučajeva iz prakse Europskog suda pravde. Komunikacija sa
studentima je opuštena i neformalna, a studenti slobodno mogu dotaknuti i druge teme koje ih
zanimaju. Ispit je moguće položiti još prije Božićnih blagdana!
•
Europsko međunarodno privatno pravo i procesno pravo – Ovaj kolegij se
naslanja na međunarodno privatno pravo, ali samo u onom dijelu koji se tiče regulacije mpp-a
na razini Unije. Doc. dr.sc. Mirela Župan održava zanimljiva predavanja, ali u usporedbi s
ostalim predmetima smjera, postavila je nešto intenzivniji ritam za studente. Naime, potrebno
je raditi zadaće koje se objavljuju na moodleu i uz elektronički ispit čine određeni dio ocjene.
Ovaj koncept ipak dopušta studentima da sve svoje obveze riješe u siječnju te da na prvom roku u
veljači dobiju svoju zasluženu ocjenu.
•
Europski programi regionalne i međunarodne suradnje – Gradivo ovog
kolegija je posebno zanimljivo jer se ne naslanja u velikoj mjeri na već odslušane predmete.
Prof. dr.sc. Branislav Malagurski predaje o ustroju regija na nacionalnoj i europskoj razini, o
europskim fondovima i programima kroz koje Unija financira projekte te o samom projektnom
ciklusu i terminologiji. Studenti također imaju priliku pregledati uspješno provedene projekte
koje im predstavi gost-predavač iz Regionalne razvojne agencije Slavonije i Baranje. Profesor nas
je potaknuo i da kroz praktičnu radionicu napišemo logičku matricu za svoj zamišljeni projekt.
Tko zna, možda neka iduća generacija polaznika modula uz više novca i s boljom organizacijom
uspješno napiše i provede projekt financiran od Eurpske Unije. Pored vrlo korisnih praktičnih
znanja i savjeta, pogotovo za one koji se jednoga dana budu bavili pisanjem i provedbom
projekata, prednost ovoga kolegija jest i to da se sve obveze mogu riješiti još u prosincu!
Nadam se da će studenti sada dobiti jasniju sliku o europskopravnom modulu. Svakako je
puno prednosti, pogotovo po pitanju vremena polaganja, načina komunikacije s profesorima
i organizacije rada kroz (za sada) male grupe. Međutim, treba imati na umu da vas barem
u određenoj mjeri mora zanimati europsko pravo kako se ne biste dosađivali unatoč dobro
osmišljenim predavanjima i zadacima. Također, poželjna je određena doza sudjelovanja
studenata koji nisu samo pasivni promatrači na predavanjima. Konačno, zadaće nisu uvijek
individualizirane, nego često podrazumijevaju timski rad. Većina naših studenata kao budući
pravnici posjeduju ove osobine. Stoga vam toplo preporučujem europskopravni modul na
V.godini!
Vjekoslav Mijić
25
Što donose izmijenjene odredbe Kaznenog zakona?
Dekriminalizacija lakih droga novim
Kaznenim zakonom
Suci su i dosad za manje količine droge pribjegavali izricanju prvenstveno uvjetne osude sa
sigurnosnim mjerama, poput obveznog liječenja od ovisnosti, a oportuno i bezuvjetnoj novčanoj
kazni ili sudskoj opomeni.
S
tupanjem na snagu izmijenjenog Kaznenog
zakona, 1. siječnja 2013. godine, oživotvorit
će se dugo razmatrani prijenos zakonske
i sudske nadležnosti, nad predmetima
posjedovanja droge za vlastitu uporabu, iz
kaznene u prekršajnu sferu. Kontroverzna
problematika kvalitativnog razlikovanja
vrsta opojnih sredstava, njihove realne
zastupljenosti i konzumerizma, njihove
posljedice i očitovanja kroz razne aspekte,
kako života pojedinca, tako i sveopće
zajednice te suvremenost stvarnosti zahtijeva
njihovo podrobnije reguliranje. Ono dovodi
do žustrih sukoba stavova generacija, vjera,
pitanja morala i etike, kao i tumačenja
pravnih teoretičara i liječnika empirista.
Postaje i adutom političkog lobiranja i
manipulacije jer je očito upravo smjena vlasti
Vlade 2003. godine u RH spriječila usvajanje
već tada spremnog zakonskog projekta
dekriminalizacije.
Posjedovanje droge trenutačno je regulirano
člankom 173. „Zlouporaba opojnih droga“
Kaznenog zakona, koji za neovlašteno
posjedovanje tvari ili pripravaka proglašenih
opojnim drogama predviđa novčanu kaznu
ili kaznu zatvora do 1 godine. Drugim
stavkom obuhvaćena je proizvodnja,
prerada, prodaja te posredovanje u kupnji
ili prodaji navedenih tvari, a što je kažnjivo
kaznom zatvora od najmanje 3 godine, dok u
slučaju udruženog pothvata zakon predviđa
najmanju kaznu od 5 godina zatvora ili kaznu
dugotrajnog zatvora. U sadašnjem političkom
univerzumu, gledano kroz relevantne odredbe
Kaznenog zakona, pošto iste ne uvažavaju
razliku posjedovanja heroina, LSD-a,
indijske konoplje ili, primjerice, cannabisa,
dolazi do krajnje negativnog označavanja
prosječnog mladića koji, zapalivši joint u jeku
adolescencije, postaje ulov vlasti na povremene
konzumente i sitne preprodavače. Pritom
djelovanje organiziranih narko-miljea ostaje
nedodirljivo, u sigurnoj zoni do koje gotovo
26
ne prodiru akcije borbe protiv kriminala. U
prilog ovim tvrdnjama te o sramoti i apsurdu
pravne države govori i bizarna činjenica da je
ubojica 19-godišnjaka, s uvaženim olakotnim
okolnostima, pred splitskim sudom kažnjen
na 2 godine zatvora - identično mladom
Vinkovčaninu, kojemu je vukovarski sud
također udijelio 2 godine zatvora zbog
posjedovanja „samo“ 0,62 grama trave.
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić
opravdava naum radne skupine, podržavajući
prekršajnu odgovornost za posjedovanje
droge za vlastitu uporabu s maksimalnom
kaznom od 3 mjeseca predviđenom
Zakonom o suzbijanju zloupotrebe droge,
kao dovoljnu da bi društvo izrazilo osudu i
stav o neprihvatljivosti konzumiranja droge.
Takva kazna je proporcionalna težini djela
i prikladnija od kaznene odgovornosti jer
nema stigmatizirajući karakter i ne dovodi
do toga da „sitne ribe“ postaju žrtve upisa
u kaznenu evidenciju, etiketirani kao
kriminalci s otežanim sudjelovanjem u
društvu. Prekršajni zakon ujedno osigurava i
fleksibilnije i efikasnije mogućnosti liječenja
setom sankcija – kroz, primjerice, tretman,
savjetovanje te društveno koristan rad, dok se
samo kazneno pravo pokazalo neučinkovitim,
imajući na umu djelovanje policije i pravosuđa
zatrpanih takvim djelima. Pojedina državna
odvjetništva tome su stala na kraj uspostavom
prakse odustanka od kaznenog progona
ili izdavanja kaznenih naloga s blagom
sankcijom. Suci su i dosad za manje količine
droge pribjegavali izricanju prvenstveno
uvjetne osude sa sigurnosnim mjerama, poput
obveznog liječenja od ovisnosti, a oportuno
i bezuvjetnoj novčanoj kazni ili sudskoj
opomeni. Očekivano je i da će sankcioniranje
posjedovanja opojnih droga kroz drugi
segment kažnjivosti uštedjeti financijska
sredstva jer se za njih vodi velik broj
kaznenih postupaka te dominantni postotak
zatvorske populacije čine osobe osuđene za
to djelo. Osobe koje koriste drogu za osobnu
konzumaciju ne ugrožavaju druge osobe, što
je i jedan od preduvjeta da bi određeno djelo
bilo kazneno sankcionirano. Stoga je važno
da se državne vlasti pobrinu za prikladno
utanačenje zakona i prakse kako bi kaznena
oštrica bila snažnije i preciznije usmjerena
prema dilerima i proizvođačima.
Originalni nacrt novog Kaznenog zakona
2011. godine sadržavao je odredbu po kojoj
je kazneno djelo bilo samo posjedovanje
droge namijenjene prodaji te je isti sadržavao
smjernice za izradu buduće konačne
verzije Kaznenog zakona s analizom prema
kojoj i dobar dio zemalja Europske unije
ne smatra posjedovanje droge za osobne
potrebe kaznenim djelom. Unatoč tome,
predsjedništvo vladajućih ponovno je odbacilo
takav prijedlog. Usmjerenje europskih
trendova kojim se izričito isključuje kaznena
odgovornost za posjedovanje droge za osobnu
upotrebu, a zadržava propisano kažnjavanje
posjedovanja droge s ciljem prodaje, dala
je okvirna odluka Vijeća Europske unije iz
listopada 2004. godine. Tako Španjolska,
Portugal, Italija, Belgija, Luxembourg i
Slovenija ne smatraju posjedovanje droge
za osobne potrebe kaznenim djelom, dok
se u Irskoj ne može kazniti osoba prvi put
uhvaćena u posjedu kanabisa. Njemačka,
Danska, Nizozemska i Austrija propisale
su da je posjedovanje droge za osobne
potrebe kazneno djelo, ali ga praktički
ne progone. Iz Ministarstva pravosuđa
poručili su sveopćoj javnosti da će ključnu
odrednicu - minimalni količinski opseg
droge dostatan za osobnu uporabu, koji se
tako neće kazneno sankcionirati, utvrđivati
sudska praksa u svakom konkretnom slučaju.
Dubravko Klarić, privremeni ravnatelj
Ureda za suzbijanje zloupotrebe droga, pak,
argumentira da je nužna ocjena Ministarstva
zdravlja oko količine droge. Navodi za primjer
austrijski model po kojemu se za osobne
potrebe smatra od 5-10 grama marihuane,
0,5 grama heroina, od 0,5 grama kokaina te
1-2 doze ecstasya, što nosi poticaj dodatnom
proširenju dekriminalizacije. Statistički podaci
pokazuju da policija u godinu dana podigne
7500 do 8000 prijava za zloupotrebe droga,
a one se odbacuju u oko 85% slučajeva zbog
svrhovitosti i beznačajnosti te neutemeljene
sumnje potrebne za nastavak postupka u
stadij istrage.
Cilj ove novine jest izbjeći kazneni progon
mladih, ali pritom valja voditi računa o
prevenciji povećanja tolerancije društva ili
čak poticanja i stvaranja uvjeta za takvo
ponašanje. Potencijalno daljnje srozavanje
društvenih vrijednosti i dopuštanje da
se dekriminalizacija realizira kao put
ka liberalizaciji i anarhiji zajednice valja
ispraviti podizanjem povjerenja u državni
vrh, sustav institucija i siguran put iz
recesijske stvarnosti. Upitno je koliko će se u
svakodnevnom hrvatskom životu ona ostvariti
jer je očigledno da većina mladih površno
shvaća dekriminalizaciju - izjednačavaju je
s legalizacijom, zelenim svjetlom nošenju
neograničenih količina marihuane i njezinom
uzgajanju, opravdavajući se utjecajnim
člancima iz medija o njezinim dokazanim
ljekovitim svojstvima. U visoko razvijenim
državama s podrobnom regulacijom i
provedbom propisa, visoko zaštićenim i
zajamčenim pravima, ostavlja se malo prostora
za eventualne manipulacije, predstavljajući
pogodno tlo za daljnji korak – borbu za
legaliziranje marihuane u medicinske svrhe,
koja se trenutno vodi po saveznim državama
SAD-a. Posljednjih desetljeća potvrđuju se
zavidni rezultati blagotvornog djelovanja
marihuane na glaukom, a spominju se i
pozitivni efekti THC-a, djelatnog sastojka
marihuane, na ublažavanje artritisa, multiple
skleroze, povećanje apetita, kontrolu mučnine
te, u konačnici, njegovo efikasnije djelovanje
od onog teških konvencionalnih lijekova s
neodređenim kontraindikacijama, diktiranih
od utjecajnih farmaceutskih korporacija. Ipak,
ovim smo svjetskim trendovima još nedorasli
i vjerujem da ćemo o njima voditi samo puke
rasprave u sjeni, kao što već vodimo razmirice
oko ispravnosti usvajanja spomenute novine
dekri minalizacije.
Zaboravlja se zapravo što je konzumacija
marihuane pa treba reći- destrukcija mozga,
u socijalnom smislu – izolacija do socijalnog
suicida, u moralnom smislu - sebičnost, u
obiteljskom smislu - rastrojstvo obitelji, u
profesionalnom - krah karijere.
Glas Koncila, 2012.
Stoji li iza prijedloga inozemna grupa ulagača
čiji će slijedeći korak biti prijedlog legalizacije,
a potom prodaja droge kao lijeka?
Marijan Gubina,
predsjednik Lige za borbu protiv ovisnosti,
Osijek 2012.
Izabela Justament
27
Jeste li znali?
Daktiloskopija –
hrvatski otisak
Česta scena u kriminalističkim serijama i filmova jest ona kada loši
dečki ostave neki djelomičan ili cijeli otisak prsta na mjestu zločina,
a tim predanih kriminalista i forenzičara taj otisak u tren oka
poveže s imenom mogućeg počinitelja i istom brzom slučaj biva
riješen. No, jeste li se ikada zapitali kome je zapravo pala na pamet
ideja da izuzme otisak prsta kao materijalni dokaz? I zašto uopće
otisak prsta, dlana, stopala? Pa, krenimo redom.
Z
a prvu pravu primjenu i ekspanziju ove metode zaslužan je naše gore list, Ivan Vučetić (Juan
Vucetich, 1858. – 1925.). Ovaj podrijetlom Hvaranin, emigrirao je u Argentinu 1884. godine,
gdje se 1888. godine zaposlio u Središnjem policijskom uredu. O njemu se u Hrvatskoj malo zna
iako je jedan od začetnika moderne kriminalistike jer je svojom desetoprstnom daktiloskopijom
označio novu eru lakšeg pronalaska počinitelja kaznenih djela, ali i neidentificiranih osoba.
Naime, on je prvi spoznao vrijednosti papilarnih linija te ih stoga počeo istraživati. Zaključio
je da je svaki pojedinac jedinstven po uzorku papilarnih linija te tako otklonio mogućnost
višestruke mogućnosti vlasnika jednog uzorka. Prvi slučaj riješen pomoću ove metode bio je
slučaj Francisce Rojas koja je 1892. godine ubila svoje dvoje djece, a krivnju pokušala prebaciti
na svog susjeda. Istražitelji su na mjestu događaja pronašli otisak prsta za koji su, jer je majka
poricala da je dirala svoju djecu, smatrali da je ubojičin. Uzimanjem otisaka prstiju sudionika
ovog zločina, utvrđeno je da je ubojica majka pa je stoga to prvi slučaj osude na temelju otiska
prsta. Nakon ovog događaja argentinska policija 1902. godine službeno uvodi ovaj oblik
identifikacije, a kasnije i druge svjetske policije postupaju isto. Također je važno napomenuti da
najviša ustanova za kriminalističko-tehničke poslove i vještačenja u Republici Hrvatskoj nosi
njegovo ime (Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“), kao i
policijska akademija u La Plati. Žalosna je činjenica da je ovaj velikan kriminalistike umro u
bijedi i sam, napušten od svih.
Daktiloskopija se, kao znanstvena disciplina, bavi istraživanjem vijuga i brazda papilarnih linija
budući da upravo papilarne linije čine ušća znojnih kanala na krajnjim dijelovima tijela, odnosno
na unutarnjoj strani prstiju, dlanova i tabana. Tako dolazimo do odgovora na pitanje zašto baš
28
papilarne linije. Naime, anatomske značajke
papilarnih linija ostaju nepromijenjene od
petog mjeseca nakon začeća pa sve do smrti
i raspadanja kože, a u korist im ide i to da
ni jednojajčani blizanci nemaju identične
uzorke papilarnih linija. Ova vrlo jednostavna,
jeftina i učinkovita metoda promatra se
uspoređivanjem karakterističnih skupina
lukova, petlji i krugova (osnovni oblici
papilarnih linija) pronađenog otiska s otiskom
davatelja. Svaki osnovni oblik, osim luka, ima
svoje podtipove koji ovise o broju ponavljanja,
otvoru prema palcu ili malom prstu i sličnim
karakteristikama. Budući da se istražitelji u
praksi gotovo nikada ne susreću s idealnim
situacijama jer su u 90% slučajeva tragovi u
fragmentarnom obliku, u promatranom otisku
mora biti 10-12 anatomskih karakteristika
koje se poklapaju s uspoređivanim otiskom
da bismo zaključili da se radi o istom otisku.
Kroz povijest je ova metoda bila mukotrpna
i dugotrajna jer je iziskivala mnogo vremena
budući da se radi o jako malim veličinama
i velikoj gustoći linija. Danas se za to brinu
razni skeneri, čitači i drugi elektronski uređaji
koji za svega desetak minuta mogu doći do
poklapanja u otiscima ukoliko se traženi
otisak nalazi u bazi podataka. Neke od baza
podataka razvijene su početkom 80-ih godina
20. stoljeća te je nakon njih počela ekspanzija
i udruživanje raznih baza podataka kao što su
AFIS, IAFIS, NAFIS, APIS i EURODAC.
Tema daktiloskopije je vrlo opširna i
kompleksna, a u ovom članku nastojao sam
prikazati barem mali djelić svega toga i dati
čitatelju osnove daktiloskopije. Bilo kako bilo,
lijepo je znati da je naš čovjek dao ogroman
doprinos svjetskoj znanosti i hvatanju
počinitelja kaznenih djela. Ovo je također
i poruka da se nešto tako malo i gotovo
neprimjetno ne treba shvaćati neozbiljno
budući da upravo dok ovo čitate ostavljate
otisak prsta po kojemu vas netko može
identificirati.
Davor Dedić
Mora li baš svaki klub biti š.d.d.?
Člansko upravljanje
nogometnim klubovima
Iz hrvatske nogometne kaljuže svakih nekoliko godina pokušavamo se iskoprcati kopiranjem engleskih zakona
o huliganima, o upravljanju klubovima, o policiji... Ovo je priča o drugom, prirodnijem, logičnijem i rezultatski
boljem modelu.
Hrvatski nogomet tmurna je i depresivna okolina izgubljena u magli nepotizma, kriminala i totalnog
kaosa. Kao navijač zagrebačkog Dinama i aktivist inicijative „Zajedno za Dinamo“, najbolje ću opisati
tu okolinu upravo na primjeru „svog“ kluba jednom rečenicom: Dinamo je najuspješniji hrvatski klub
koji u gradu od 792,875 stanovnika ima prosjek od 3115 gledatelja po utakmici, ustrojen je kao udruga
građana koja je mjesecima skrivala svoj statut od svojih članova koje naziva „vlasnicima članskih
iskaznica“, a član izvršnog odbora, Miroslav Rožić, poručio im je: „Ovo je naš klub, a navijači neka si
osnuju svoj.”
Taj, a ja vjerujem – još uvijek moj klub, ogledni je primjer hrvatskog poimanja funkcioniranja
sportskog kluba koji proda jednog igrača za cca 153,000,000 kuna (za usporedbu, to je tek 66 milijuna
kuna manje od cijene izgradnje osječke dvorane Gradski vrt), a prima novac građana iz gradskog,
u nekim drugim slučajevima eventualno i županijskog proračuna. Mogao bih napisati zbirku
eseja o ilegalnosti postupaka u Hrvatskom nogometnom savezu, Udruzi prvoligaša, nogometnim
klubovima i drugim akterima naše mile nogometne scene, ali to bi bio klasični način depresivnog
razmišljanja prosječnog Hrvata. Godinama, ne samo u Hrvatskoj već i diljem Europe, borba protiv
klupskih uprava svodila se na stadionske parole navijačkih skupina, poruke i incidente manjih ili
većih razmjera bez konkretne ideje i vizije vlastitog kluba. Najlakše je vikati „uprava odlazi“. Vikati
„hoćemo izbore“ nešto je drugo i novo na našoj nogometnoj, pa i pravnoj sceni. Članski model
upravljanja nogometnim klubovima stran je mnogima u Hrvatskoj, jer su, izuzev splitskog Hajduka,
pulske Istre 1961 i uskoro Rijeke, svi klubovi redom „udruge građana“ koje su svakako
– samo ne članski upravljane.
Pretvaranje vlasništva klubova iz ničega u nešto započelo je u Engleskoj, koja
je na postulatima svoje ekonomske politike većinu klubova preustrojila u
dionička društva. Danas i oni koji ne prate nogomet vjerojatno znaju tko
je Roman Abramović, ruski milijarder koji je kupio londonski Chelsea,
a oni bolji poznavatelji tog aspekta nogometa znaju i tko su Nasser
Al-Khelaifi ili Mansour bin Zayed, neki od rijetkih, barem djelomično
pozitivnih primjera privatizacije europskih klubova. Surova realnost
privatnih klubova je da su doslovno – privatno vlasništvo. Vlasnik
kluba ima apsolutnu vlast: braća Glaser uredili su da se na stadionu
Manchester Uniteda, popularno zvanom „kazalište snova“, mora sjediti
kao u kazalištu, uz naravno sve skuplje karte svake sezone i sve drugo što
im je u moći da ostvare profit. Ali to je još sasvim solidan promjer. Dietrich
Materschitz 2005. godine kupio je nogometni klub SV Austria iz Salzburga,
promijenio mu je boju iz ljubičaste u bijelu, promijenio ime u Red Bull, a s imenom
i grb. Ima i gorih primjera: Anton Dobos nije se zadovoljio promjenom imena, boje i grba AEK-a
iz Bukurešta, već ga je i preselio u drugi grad, pa danas taj klub znamo pod imenom Politehnica
Timisoara.
Naš zakonodavac odlučio je prihvatiti pionirski neoliberalni princip koji se rijetko gdje pokazao
uspješnim, pa čak i u njegovoj domovini, Engleskoj, vlast danas podržava inicijativu Supporters
Direct koja se bori za člansko upravljanje nogometnim klubovima. Ta podrška ide i dalje, europska
nogometna federacija UEFA u razvojnom planu Vision Europe navodi da bi „sve nogometne klubove
trebali kontrolirati i njima upravljati članovi kluba, odnosno navijači, sukladno demokratskim
principima.“
Španjolski model, popularno nazvan „socios“ po španjolskoj riječi za člana kluba, razvio se početkom
devedesetih godina prošlog stoljeća u valu privatizacije nogometnih klubova. Tada je odlučeno da
četiri kluba – Real Madrid, Barcelona, Athletic Bilbao i Atletico Osasuna – neće biti privatizirana,
već će zbog iznimnog značaja za svoju zajednicu
biti upravljana od strane samih članova. Sustav
funkcionira na način da svaki član kluba ima
biračko pravo na izborima za Predsjednika i
predstavnike članova, koji se biraju na način
uređen statutom. Vrhovno upravljačko tijelo
je Skupština, koja se sastoji od većeg broja
izabranih predstavnika članova, članova
Upravnog odbora, Predsjednika i drugih (u
Real Madridu na Skupštini sudjeluju i bivši
predsjednici te članovi s najduljim stažem).
Članovi također imaju pravo interpelacije,
kao i pravo članske inicijative za raspisivanje
referenduma i izglasavanje povjerenja klupskoj
upravi, a samo članstvo im donosi i druge
pogodnosti poput jeftinijih sezonskih ulaznica,
klupskog časopisa, popusta na klupske artikle i
sličnoga. Gotovo identičan sustav primijenjen
je u Portugalu na sve profesionalne klubove,
a upravo se Portugalci mogu pohvaliti
i nogometnim klubom Benfica iz
Lisabona, koji je 2006. godine sa
svojih 220,000 članova ušao u
Guinnessovu knjigu rekorda
kao klub s najviše članova na
svijetu.
U njemačkoj Bundesligi
gotovo svi su klubovi članski
upravljani kao sportske udruge
građana kojima je dopušteno
izdvojiti profesionalnu sekciju
kluba i registrirati je kao dioničko
društvo, što se naziva i njemačkim
modelom. Profesionalna sekcija ustrojena kao
dioničko društvo u većinskom je vlasništvu
kluba, tj. članova koji zakonski mogu imati
najmanje 50% + 1 dionicu, čime se otvara
mogućnost privatnog investiranja i dodatnog
priljeva kapitala bez straha od gubitka kluba.
Najbolji primjer za to je nogometni klub Bayern
München - klub sa 150,000 članova nadzire
Bayern München AG kao profesionalnu sekciju
držeći udio od 90% dionica, dok preostalih
10% drži tvrtka Adidas, kojoj je udio prodan
2002. godine kako bi se financirala gradnja
novog stadiona. U Njemačkoj članovi na općim
29
članskim izborima biraju Glavnu skupštinu,
koja zatim bira klupsku Upravu, a u slučaju već
spomenutog Bayerna, Uprava i Skupština kluba
ex lege postaju Skupština dioničkog društva, koja
zatim bira Upravu dioničkog društva. Uz glavna
tijela, postoje i Predsjedništvo, Savjetodavni
odbor, Vijeće časti i druga tijela određena
statutom.
Ta dva modela članskog upravljanja klubovima
imaju svoje razlike, ali prednosti nad privatnim
klubovima su zajedničke. Udruge su same po
sebi neprofitabilne, za razliku od dioničkih
društava, što u stvarnosti znači da se dobit
kluba ne isplaćuje kao dividenda, odnosno ne
ide jednoj osobi, već se ulaže natrag u klub,
njegovu infrastrukturu, omladinski pogon,
humanitarne i razne druge društvene aktivnosti.
Također, članovi i javnost imaju pravo uvida
u financijsko poslovanje kluba koje postaje
transparentno, pri čemu ću opet povući paralelu
s Dinamom: dok se financijsko izvješće za 2011.
godinu nogometnog kluba Porto prostire na
160 stranica, analiza poslovanja GNK Dinamo,
objavljena na internetskim stranicama kluba, uz
puno muke razvukla bi se na dvije stranice. Uz
te kvantitativne prednosti, u članski upravljanim
klubovima građani u zajednici sudjeluju u
njihovom funkcioniranju, članovi se osjećaju
dijelom kluba i takvi klubovi u konačnici djeluju
uspješnije: polovina četvrtfinalista Lige prvaka u
sezoni 2011/12 bili su članski upravljani klubovi,
sezoni prije bila su tri od četiri, sezonu prije
te opet polovina… od šest klubova s najviše
gledatelja u ovosezonskoj Ligi prvaka, pet ih
je članski upravljanih, a sustav nije ograničen
samo na velike klubove: švedski Malmö, irski
Shamrock Rovers ili škotski Stirling Albion
neki su od primjera manjih klubova sa svega
par tisuća članova, a možda je najbolji primjer
portugalska Braga, klub koji je 2011. godine
s duplo manjim proračunom od zagrebačkog
Dinama igrao finale Europa lige. Dinamo je ispao
u skupini.
Za kraj, gdje je u svemu tome Hrvatska?
Ona je u solidnoj zakonskoj regulaciji s
katastrofalnom faktičnom primjenom. HNK
Hajduk, NK Istra 1961 i uskoro HNK Rijeka
ustrojeni su kao „športska dionička društva“
(š.d.d.) u kojima vlast, s obzirom na sportske i
financijske rezultate, usudio bih se reći – prilično
neuspješno, provode jedinice lokalne samouprave
i bogati pojedinci kao najveći dioničari. Svi ostali
klubovi na papiru su udruge građana, u skladu
sa Zakonom o udrugama. U stvarnosti, daleko
su od toga. Zakon članovima jamči upravljanje
udrugom neposredno ili putem svojih izabranih
predstavnika, dok unutarnji ustroj udruge
mora biti zasnovan na načelima demokratskog
zastupanja i demokratskog očitovanja volje
članova, a za ostvarenje tih zakonskih normi bit
će nam potrebno više političke volje, više pritiska
na samoizabrane vlastodršce u našem nogometu
i više onoga što je često problem u Hrvatskoj:
dosljedne primjene zakona. Jer u hrvatskom
nogometu ni u jednoj udruzi građana njome ne
upravljaju građani.
Zapravo, u jednome nisam u pravu. Navijači
NK Varteksa iz Varaždina su, nakon promjene
grba i imena kluba u NK Varaždin, osnovali NK
Varteks – klub sa starim grbom, starim bojama
i, ono najvažnije – klub kojim upravlja Uprava
izabrana na demokratskim izborima od strane
članova kluba. Varaždinci, svaka vam čast!
Tomislav Metelko
LEGOS Intervju
prof. dr. sc. Vlado Belaj
Nastavljajući započetu tradiciju da u svakom broju Legosa intervjuiramo bar po jednog profesora našeg
Fakulteta, ovog puta na red za bolje upoznavanje došao je prof. dr. sc. Vlado Belaj, profesor građanskog prava
te predstojnik Katedre građanskopravnih znanosti na Pravnom fakultetu u Osijeku. Nadamo se da ćete ovim
intervjuom dobiti zanimljiv i detaljan uvid u svijet profesora kojeg generacije studenata pamte ne samo po
iznimnoj stručnosti, nego i po nevjerojatnoj staloženosti u svim mogućim situacijama.
Molimo da nam se ukratko predstavite!
Redoviti sam profesor građanskog prava, u trajnom
zvanju. Počeo sam kao asistent te sam prošao sve
stepenice znanstvenog napredovanja. Rođeni sam
Osječanin, gdje sam ujedno i studirao, obranio svoj
doktorski rad te gdje i danas predajem. Također
sam dvije godine bio redoviti profesor građanskog
prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali sam
se, iz obiteljskih razloga, vratio u Osijek. Izuzev
što sam predstojnik katedre građanskopravnih
znanosti na Pravnom fakultetu u Osijeku, također
sam predavao na poslijediplomskom doktorskom
studiju iz građanskopravnih znanosti na Pravnom
fakultetu u Zagrebu, na poslijediplomskom
magistarskom znanstvenom studiju „Poslovno
pravo i poslovne transakcije“ osječkog Pravnog
fakulteta, ali i na sveučilišnom interdisciplinarnom
magistarskom znanstvenom poslijediplomskom
studiju „Zaštita prirode i okoliša“ u Osijeku.
Koliko dugo radite na ovom Fakultetu?
31 godinu.
PFO
PRAVNI FAKULTET OSIJEK
La GONDOLA
PIZZERIA I DRUGI SPECIJALITETI
Županijska 44
31000 Osijek
031 200 968
Kako ste se odlučili na ovu profesiju te za akademsku karijeru?
Bio sam dobar student te me zanimao istraživački rad. Zatim sam, nakon diplome, upisao
poslijediplomski magistarski studij, što me dodatno zainteresiralo za pravnu znanost. Tada sam
dobio mjesto asistenta na Pravnom fakultetu u Osijeku te sam se stoga trudio opravdati iskazano mi
povjerenje, zadržati to mjesto, a ujedno sam želio i napredovati.
Na što ste osobito ponosni u svojoj akademskoj karijeri?
Ponosan sam na korektan odnos sa studentima, što smatram najznačajnijim elementom, iako bih
također mogao istaknuti i svoje brojne rezultate u znanstveno-istraživačkom radu (posebice na temu
„pravo građenja“ te „institutu vlasništva, kao temelju uključivanja Republike Hrvatske u Europsku
uniju), ali i činjenicu da sam član Europske akademije znanosti koja djeluje u Bruxellesu.
I sami ste studirali na Pravnom fakultetu u Osijeku. Čime ste se bavili tijekom studija? Koje su glavne
sličnosti i razlike između studiranja nekada i danas?
Nastojao samo brzo diplomirati te sam diplomirao za manje od četiri godine. Tako da sam mnogo
učio, ali sam, naravno, u slobodno vrijeme, radio i sve što rade mladi. Smatram da je studij sada
bolje organiziran budući da prema Bolonjskom sustavu studenti već krajem svakog semestra mogu
polagati ispite, dok smo nekada morali odslušati cijelu godinu da bismo stekli pravo polaganja
pojedinog ispita. Također, današnjim studentima uvelike ide na ruku mogućnost pristupa
kolokvijima i parcijalnog polaganja gradiva, što u naše vrijeme nije bio slučaj ili je bilo iznimno
rijetko.
Kako ocjenjujete trenutni dvojni sustav visokog obrazovanja koji se provodi na našem fakultetu Bologna 1 i 2? Koje su prednosti i mane i smatrate li da je nužno uvesti neke promjene u isti?
30
Komisijske ispite, koji karakteriziraju Bolognu
2, smo svojevremeno imali na fakultetu prije
nego što je Bolonjski sustav uopće uveden u
studiranje. Isti su praksa već dulje vrijeme i na
ostalim pravnim fakultetima, kako u Zagrebu,
tako i u Europi i ne vidim ništa sporno u tome.
Mnoga svjetska sveučilišta imaju isti pristup, pri
čemu dozvoljavaju studentima samo tri do četiri
izlaska na određeni ispit prije nego što student
izgubi pravo studiranja. Štoviše, smatram da
je to dobro jer potiče studente na ozbiljniji
pristup polaganju ispita. Nedostaci su mali broj
profesora na veliki broj studenata, ali i problem
nemogućnosti sudjelovanja predmetnog
nastavnika kao člana ispitnog povjerenstva, koji
je na rokovima prije komisije ispitivao studenta.
Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi
u radu sa studentima?
Polazim od toga da studente što više naučim,
ne samo za ispit, već da osim teorijskih znanja
steknu i znanja potrebna za praksu. A ono
što bih mogao spomenuti kao mali problem
i izazov u radu sa studentima je općepoznati
31
dugogodišnji problem nedostatka prostora u kojem radimo sa studentima, premda je nova zgrada
Fakulteta odavno planirana.
Kakav je Vaš odnos prema studentima? Dobivate li katkada negativne kritike od strane studenata i
na što se one odnose?
Smatram da je moj odnos sa studentima korektan te do sada nisam imao konflikata i nesuglasica sa
studentima.
Što Vam čini najveće zadovoljstvo u Vašem radu?
Rad s mladim ljudima koji su, sami po sebi, korektni i željni znanja. Moj cilj je naučiti ih što više,
ne samo o pravu, već im pružiti i jedno šire obrazovanje koje bi, kao pravnici, trebali posjedovati.
Uz navedeno, želim da usvoje i temeljne moralne postulate jer vjerujem da je odgojni rad važan i na
fakultetu, iako mnogi smatraju da su posao odgoja mladih ljudi već obavile obrazovne institucije
kroz koje su mladi prošli prije fakulteta.
Kako ste uspjeli uskladiti bogat profesionalni život s obiteljskim obvezama?
Kako sam već ranije naveo, želja za usklađivanjem profesionalnog i obiteljskog života bila je glavni
razlog zbog kojeg sam se, nakon dvije godine rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ponovo vratio u
Osijek, gdje sam izabran u trajno zvanje redovitog profesora. No, ponekad je bilo naporno uskladiti
redovita predavanja u Osijeku te vlastito djelovanje u Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav
te Odboru za pravosuđe Hrvatskog sabora, čiji sam također bio član. Međutim, nije mi bilo teško
jer smatram da se profesor ne smije „začahuriti“ samo u svom akademskom radu, već ima stanovitu
dužnost svoja znanja upotrijebiti na dobrobit šire društvene zajednice.
Što mislite o politici u akademskim krugovima?
Politika je rad za opće dobro te je stoga svrsihodno i korisno ako netko iz kruga znanstvenika svojim
specifičnim znanjima može pomoći u postizanju i održavanju tog općeg dobra. Iz navedenog razloga
vjerujem da politika nije inkompatibilna sa znanstvenim radom, već da isti svojom sinergijom
donose najbolje rezultate za narod. Međutim, to ujedno ne znači da je profesor ili doktor ili drugi
znanstvenik ujedno bolji političar od neke osobe koja nije iz akademskog kruga, a koja se predano i
revno bavi politikom. To je stvar osobnog odabira – hoće li znanstvenik kroz formu politike dati svoj
pozitivan doprinos široj društvenoj zajednici te stoga podržavam članove akademske zajednice koji
se na to odluče.
Mito i korupcija u društvu i na fakultetu?
Postoje brojne institucije koje se bave ovim problemima te ih stoga treba zdušno podržati u njihovom
radu na prevenciji i sankcioniranju ovih pojava. No, sporno je pitanje percepcije korupcije pa stoga,
unatoč pojedinim aferama i sudskim postupcima, istraživanja govore da korupcija nije tako raširena
u akademskim krugovima, iako u javnosti ponekad prevladava drugačije mišljenje. Dakle, percepcija
javnosti je iskrivljena i postoje brojne druge profesije u kojima je korupcija vjerojatno prisutnija,
ali, bez obzira na krugove u kojima susrećemo korupciju, treba se različitim pravnim i moralnim
mehanizmima boriti protiv iste.
Visoka nezaposlenost pravnika u državi?
Ogroman problem, ne samo za pravnike, nego u većini struka. To je problem s kojim se susreću
gotovo svi mladi, koji god da fakultet završe, a glavni uzrok tome je nemogućnost otvaranja novih
radnih mjesta, s obzirom na trenutno prilično loše gospodarske i društvene okolnosti u državi.
Vjerujem da će se isto makar donekle poboljšati ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju jer
će se otvoriti nova radna mjesta i tako dati priliku mladima. Što se tiče pravnika konkretno, iako
mnogi krive sam Fakultet, kao instituciju na kojoj studenti uče samo teoriju, smatram da to nije
točno budući da studentima pružamo i određenu praksu kroz razne vježbe iz pojedinih predmeta,
ali i pravnu kliniku na petoj godini. Međutim, studenti moraju imati na umu da se pravnik mora
neprekidno i široko educirati ukoliko želi biti kompetentan te bi stoga studenti sami trebali poraditi
na nekim dodatnim vještinama poput informatike i stranih jezika, a koje bi im trebale olakšati
zapošljavanje. Također, moram istaknuti i činjenicu da je sam Pravni fakultet, odnosno Sveučilište,
shodno postojećim okolnostima, smanjio upisne kvote, čime se nastojimo prilagoditi situaciji na
tržištu rada i omogućiti našim studentima zapošljavanje.
Izazovi i očekivanja pred hrvatskim pravnicima u EU?
Hrvatski pravnici će se morati educirati u pogledu europskog prava, a ta edukacija će morati biti
32
konstantna jer je europsko pravo vrlo dinamično
i podložno stalnom razvoju te nitko ne može
predvidjeti dokle će taj razvitak pravnog
sustava doći. Zanimljivo je istaknuti da je 1989.
godine istaknuta ideja o stvaranju jedinstvenog
europskog Građanskog zakonika, odnosno
unifikaciji kompletnog građanskog prava u
državama članicama Europske unije. No, do
toga nije došlo niti danas pa stoga i dalje svi
pravnici koji se bave europskim međunarodnim
privatnim pravom imaju pune ruke posla.
To zahtijeva dodatne napore i edukaciju svih
pravnika, kako odvjetnika, tako i sudaca.
Smatram da treba proći određeno vrijeme dok se
ne „povežu konci“ i postanemo svjesni da smo
članica Europske unije te se, u skladu s time,
počnemo i ponašati. To je velika promjena i
proces koji traži određeno vrijeme.
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme provodim uglavnom s obitelji,
a imam i mali voćnjak za koji se brinem.
Također, volim ostati u toku sa svim recentnim
zbivanjima te stoga pratim informativne emisije
i sva politička i društvena zbivanja.
Glazba?
U zadnje vrijeme volim slušati domaću zabavnu
glazbu, ali uz to, naravno, slušam dobre stare
evergreene, koji mi evociraju uspomene iz
mladosti. No, svakako volim poslušati i brojna
neizostavna klasična remek-djela.
Vic?
Volim ih poslušati i dobro se nasmijati, ali ih
obično ne prepričavam.
Za kraj, što biste poručili studentima?
Učite, educirajte se na fakultetu, ali i šire.
Dajte si truda, naučite strane jezike i tako
steknite dodatne vještine koje će vam olakšati
zapošljavanje. Situacija u društvu će se mijenjati,
a kvalitetni mladi ljudi će svoju šansu sigurno
dočekati. Budite ambiciozni, upišite doktorski ili
specijalistički studij, položite pravosudni ispit.
Zapamtite važnost kontinuiranog obrazovanja i
njegujte ga i nakon diplome!
Razgovarala: Matea Miloloža
Novi Poslijediplomski specijalistički studij na Pravnom fakultetu u Osijeku
Raspisan natječaj za drugu generaciju
Poslijediplomskog specijalističkog studija ljudska prava
Pravnog fakulteta Osijek
PSS Ljudska prava već je u prvoj
generaciji privukao velik broj
zainteresiranih poslijediplomaca
predmeta, Studij omogućava da polaznici sami
izrade svoj program studiranja birajući predmete
koji najbolje odgovaraju njihovim profesionalnim
i osobnim interesima i potrebama.
Na Pravnom fakultetu u Osijeku početkom 2012.
godine uspješno je započeo Poslijediplomski
specijalistički studij (PSS) Ljudska prava kojeg
vodi prof. dr. sc. Mira Lulić, predstojnica
Katedre za međunarodno pravo. Studij traje tri
semestra, od kojih su prva dva predviđena za
nastavu, polaganje ispita i pisanje seminarskih i
drugih pisanih radova, a treći za izradu i obranu
završnog specijalističkog rada. Posljednji je to
korak i prema osnivanju doktorskog studija o
ljudskim pravima na Pravnom fakultetu Osijek,
koji se planira pokrenuti do kraja 2013. godine.
Time bi se dobila jedna ozbiljna i sustavno
planirana vertikala u obrazovanju o ljudskim
pravima, jedinstvena ne samo na našem
Fakultetu i Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera
u Osijeku, već i u cijeloj državi i regiji. Ideja je
da Osijek, naš Fakultet i Sveučilište postanu
prepoznati i po učenju i izučavanju ljudskih
prava koja bi tako postala i zaštitni znak našeg
Fakulteta, Sveučilišta i Grada. Ljudska su
prava iznimno atraktivno i važno područje
učenja i istraživanja i od iznimne su
važnosti u svakodnevnom životu i radu
svakog od nas.
PSS Ljudska prava već je u prvoj generaciji
privukao velik broj zainteresiranih
poslijediplomaca. Upisano je njih 30, što je,
u ova recesijska vremena, vrlo visok broj ne
samo za naš Fakultet, nego i za naše Sveučilište.
Naši poslijediplomci nisu samo pravnici, nego
i socijalni radnici, defektolozi, ekonomisti,
sociolozi, kroatolozi, profesori u srednjim
školama, odvjetnici, zaposleni u nevladinim
organizacijama, zaposleni u državnoj upravi,
zaposleni u vladinim agencijama, osiguravajućim
zavodima, ministarstvima (Ministarstvu
obrane i Ministarstvu pravosuđa), Zatvoru u
Osijeku, u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje,
Crvenom križu itd. što posebno pozdravljamo!
Važno je napomenuti da imamo polaznika i iz
drugih gradova i županija (pr. Zagreb,
Virovitica, Županja, Vukovar,
Vinkovci, Požega itd.). U
prvoj generaciji imamo
i nekoliko kolega koji,
nažalost, još uvijek nisu
zaposleni, no, sigurni
smo da će diploma
ovog Studija, moguće
i presudno, utjecati
na potencijalne
poslodavce kada budu
aplicirali na buduća
radna mjesta. Izuzetno
je važno, što posebno
njegujemo, i međusobno
umrežavanje i povezivanje
polaznika našeg Studija. S obzirom
na iskustva ove prve generacije, vjerujemo da
će kontakti koje su međusobno uspostavili
na Studiju ove godine prerasti i u trajne
profesionalne i prijateljske odnose.
Cijena Studija je
iznimno povoljna u
odnosu na cijene svih
drugih poslijediplomskih
studija na domaćim i inozemnim
sveučilištima i iznosi samo 20.000
kuna (moguće platiti u tri rate tijekom
studiranja). Završetkom ovog jednogodišnjeg
Studija polaznici stječu naziv "sveučilišni/a
specijalist/ica za ljudska prava" ili "univ. spec.
za ljudska prava" (engl. Advanced Master of
Human Rights). Dolasci na predavanja nisu
obavezni jer je Studij osmišljen kao izvanredni
studij. Predavanja se održavaju isključivo
petkom poslije 16 h i subotom, kako bi se izašlo
u susret zaposlenima. Studenti su tijekom godine
dana, koliko traje Studij, dužni položiti četiri
obvezna i šest izbornih predmeta, kao i izraditi
dva seminarska rada. Velikim brojem izbornih
Na studiju je okupljen tim ambicioznih i
ozbiljnih profesora i predavača koji sustavno,
dugi niz godina, izučavaju problematiku ljudskih
prava i bave se ljudskim pravima u praksi.
Upravo su oni jamac prestižnih predavanja,
kvalitetnog profesionalnog usavršavanja
polaznika, neophodne interdisciplinarnosti
i sveobuhvatnosti različitih grana prava,
ekonomije, povijesti, kulturologije, politologije,
sociologije i drugih društvenih i humanističkih
područja o ljudskim pravima. Uz profesore
naših i stranih fakulteta, ovaj Poslijediplomski
studij specifičan je i po nizu vrlo atraktivnih
predavanja naših uvaženih gostujućih
profesora i predavača. Navedimo neke: Tena
Šimonović Einwalter, savjetnica pučkog
pravobranitelja i koordinatorica za područje
suzbijanja diskriminacije Ureda pučkog
pravobranitelja; Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica
za ravnopravnost spolova i Josip Grgić,
stručni suradnik u Uredu Pravobraniteljice
za ravnopravnost spolova; Sanja Juras,
koordinatorica Lezbijske udruge Kontra; Ana
Mutnjaković, voditeljica projekta vode, sanitacije
i higijene, u delegaciji Crvenog križa Njemačke,
u provinciji Sindh, Okrug Thatta u Pakistanu;
mr. sc. Lora Vidović, predstojnica UNICEF-ovog
Ureda u Republici Hrvatskoj itd. Potvrđeno je
da nam u prosincu i siječnju na Studij dolaze
održati predavanja i doc. dr. sc. Mario Jelušić,
sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, prof.
dr. sc. Zdravka Leutar sa Studija socijalnog rada
Pravnog fakulteta u Zagrebu i Anka Slonjšak,
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
Važno je podsjetiti da je raspisan natječaj
za drugu generaciju poslijediplomaca
Poslijediplomskog specijalističkog studija
Ljudska prava koji je otvoren do 15. prosinca
2012. godine. Pozivamo stoga sve zainteresirane
studente društvenih i humanističkih znanosti
da nam se pridruže u učenju i istraživanju
o različitim temama ljudskih prava u jednoj
prijateljskoj atmosferi u kojoj će studenti moći
dobro upoznati svoje profesore i predavače koji ih
s mnogo znanja i dobre volje žele educirati.
Sve informacije o Studiju možete dobiti i na
redovno održavanim službenim web-stranicama:
http://ljudska-prava.pravos.hr ili na mail:
[email protected].
prof. dr. sc. Mira Lulić
33
*
Dnevnik jednog odvjetničkog vježbenika
*
Dragi Dnevniče!
Nisam ti dugo pisao, a zadnji put bilo je govora o iščekivanju
rezultata pismenog dijela pravosudnog ispita i svim popratnim radostima (kad kažem radostima, mislim na gastritis, opadanje kose,
zatvaranje u četiri zida sobe, nadijevanje imena stolici, markerima,
olovkama i razgovaranje s cvijećem o predmetnoj pravnoj tematici).
Od onda je prošlo dvije godine, klupko života nanizalo je
na svoju nit raznih događaja i otkotrljalo se u raznim smjerovima.
Vježbeništvo je završilo, odgovornost je porasla, vrijeme samačkog
života prošlo. I da, stigli su bili i rezultati, i to „samo“ mjesec dana
nakon pisanja pismenog. Koincidentno, stigli su na sam dan mog
rođendana. Ajme veselja, rezultat je bio pozitivan! No, to je značilo
samo još ozbiljnije i jače grijanje stolice. Nakon dobrih rezultata
pismenog,bio je tu i konkretni dan usmenog ispita. Kruna svega, biti
ili ne biti! Dani su nakon toga prolazili neslućenom brzinom, nervoza
je rasla, a literatura je postala šarena od raznih boja markera. Izgubio
se svaki smisao podcrtavanja jer je sve već bilo podcrtano (kad kažem
podcrtano, mislim: zašarano; vjerojatno u cijelom spektru duginih
boja). U svakom slučaju, s obzirom da se dani nisu mogli zaustaviti,
vrijeme je iscurilo. Večer prije prošao sam još jednom kroz pitanja
i pokušao spavati. Najteže mi je bilo smiriti Mozak, preklinjao sam
ga, nagovarao prijateljski, prijetio pa opet preklinjao, ali nije se dao
zaustaviti... vrtio je u krug. Nisam mogao zaustaviti niti jednu jedinu
misao kako bih ju sagledao u cjelini; čim bi jedna krenula, za njom je
slijedilo još sto drugih, nijedna smišljena do kraja, samo bljeskovi i
skakanje s jednog kraja na drugi, s obiteljskog na kazneno, s kaznenog
na trgovačko, s trgovačkog na Ustav, s kraja na početak, s početka na
sredinu i tako u krug i sve to u jednom treptaju oka. Valjda se u nekom
trenutku i gospon Mozak umorio pa je pustio Tijelu da malo odspava.
Ni snovi me nisu štedili. Trčao sam ulicom, kasnio sam, pokušavao
sam trčati brže, ali se zemlja nije micala, noge su mi bile teške... propadao sam pa sam letio pa sam opet trčao, vozio se tramvajem, bježao,
lovili su me nepoznati ljudi....
Otvorio sam oči! Svanulo je. Doduše, budilica je pokazivala
da imam još sat vremena do „službenog“ buđenja, ali ništa od toga.
34
Naravno da Mozak nije dopustio spavanje u cijelom predviđenom
terminu već je pokrenuo „motore“ ranije i odmah počeo širiti paniku. Uslijedio je vrlo ozbiljan razgovor između mene i Mozga, kao
muškarac s muškarcem. Ispregovarali smo da će on odmah zauzdati
nagon za „u-zadnji-tren“ čitanjem materijala za učenje i umjesto toga
fokusirati se na organizaciju verbaliziranja, izlaganja, započinjanje
rečenica i držanje tijela. Da sve bude što je kompaktnije moguće i da
se ne dogodi da Tijelo u ključnom trenutku popusti i pokaže slabost
u vidu pretjeranog mahanja rukama, brzog tapkanja nogom o pod ili
njihanja na stolici. Ja sam zauzvrat pristao da ću prije izlaska iz stana
svakako nešto pojesti i ponijeti čokoladice i vodu za kasnije, unatoč
njegovim uvjerljivim signalima da nismo gladni i da bi možda prvo
trebalo povratiti u wc školjku.
Stigao sam u Ministarstvo petnaest minuta prije ispita, taman da se upoznam s kolegama – suborcima u ovoj životnoj misiji, a
da ne bude previše vremena za otpočinjanje razgovora o samoj ispitnoj
materiji i tko je iz čega učio i koliko vremena je proveo učeći. Takve
stvari me nepotrebno unervoze.
Bilo nas je troje... njih je bilo petoro (kad kažem njih, mislim
na ispitnu komisiju). Sjeli smo, predstavili su nam se i počelo je. Pet
područja, pet ispitivača i hrpa pitanja. Tijelo je surađivalo, sjedilo je
uspravno, kako smo se dogovorili. Mozak, s druge strane je početno
imao malo problema s povlačenjem informacija iz dubine korteksa,
ali kako je vrijeme odmicalo i napetost popuštala, odgovori su dolazili
sami od sebe, bez voljnog napora. U jednom trenutku, dok je Tijelo
izgovaralo riječi, imao sam čudan osjećaj kao da gledam sa strane,
kao na filmu, sjedim nasuprot ispitivača i pričam. Ali ako Ja pričam s
ispitivačem, tko je ovaj-drugi-Ja što gleda sa strane, kako mogu odgovarati i još paralelno razmišljati o tome?! Brzo sam naredio Mozgu da
prekine filozofirati i da se vrati bitnim stvarima i smišljanju odgovora.
Trebalo je doći uspješno do kraja ispita i skupiti što je moguće više
bodova.
Između svakog od pet područja ispitivanja bila je kratka
pauza kako bi komisija pobrojala bodove kandidata i odlučila nastavljaju li svi dalje sa slijedećim područjem ili netko ide kući praznih ruku i
s velikom frustracijom (kad kažem velikom, mislim: ogromnom). O toj
opciji sam zabranio Mozgu razmišljanje. Kad bi započeo takvu misao
pokušao bih je izbaciti nekom drugom idejom ili mentalnom slikom,
npr. golom ženom ili nečim dosadnim tipa mentalnom slikom goblena
Konji na pojilu. U svakom slučaju pauze su se nizale i svi smo bili na
broju. Nisam mogao procijeniti protek vremena. Zapravo, vrijeme nije
postojalo, samo pauze između ispitivačkih cjelina. Svakom slijedećom
pauzom bili smo korak bliže cilju. Nakon treće pauze Suborac s moje
desne strane počeo je gubiti čvrstinu tijela, primijetio sam kako mu se
leđa savijaju, naginje se, praktično liježe na stol. To me podsjetilo da upozorim svoje Tijelo da ostane mirno i uspravno, glava gore, dlanovi na
stol. Plućima sam zapovjedio da udišu dublje... Došli smo i do četvrte
pauze, još uvijek svi na broju. Zadnja cjelina pred nama i to je to, kraj.
Bit ćemo gotovi! Potapšali smo se po ramenima, zaželjeli si po n-ti put
sreću i na poziv vratili u prostoriju. Napetost je bila na vrhuncu, dlanovi
rosni, glava već pomalo mutna. Izvlačio sam kartice s pitanjima kao da
vučem karte neke Babe gatare. Što će biti na kartici? Koju „sudbinu“
mi nosi svaka slijedeća kartica? Lijeva Suborkinja „tresla“ je odgovore
u sekundi, Desni Suborac se opet počeo izvijati, puno je objašnjavao,
ruke su mu bile u zraku, pomagale su dočarati što želi reći. Dišem
duboko, uskoro sam ja na redu, osjetim na vratu pulsiranje arterije. Na
pamet mi pada Davor Šuker prije izvođenja jedanaesterca na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998.g. kada je prije samog
izvođenja opipao bilo na svom vratu. Usne su mi krenule u smiješak...
ne, smiješak se razvija u smijeh. Stani! -vičem Mozgu! Fokusiraj se! Ne
možeš mi to sad napraviti! Diši duboko! Udah... izdah... udah... izdah...
Ne mogu vjerovati, kakva je ovo veleizdaja Mozga u zadnji tren?! To
se nismo nikad dogovorili kao dio procedure u odgovaranju, odakle
smijeh u ovako važnom trenutku? Udah...izdah... udah... izdah... I zašto
vodim monologe sam sa sobom?! OK, Davor polako nestaje, opet sam u
prostoriji, vidim Suborca s desne, još se pati, ali je pri kraju, sad ću ja!
Kolega izvolite...
Izašli smo van, nema više pauza, došli smo do kraja, sljedeći
ulaz u prostoriju je sa svrhom da nam čestitaju i kažu da smo prošli! Grlimo se, opet tapšamo po ramenima! To je to...! Ekstaza na kraju trnovitog puta dipl. pravnika! Sveti Gral bit će u rukama za koji tren! Još samo
da nam to i službeno kažu! Čekamo... Nakon par minuta, zovu samo
Desnog Suborca u prostoriju... To je loš znak... Kad te zovu samoga u
prostoriju žele ti reći da... Ma ne, sigurno su promijenili proceduru pa
će nas sve zvati pojedinačno da nam čestitaju... Pa došli smo do kraja,
sve pauze smo odradili! Sva pitanja su odgovorena! Desni Suborac izlazi
van... Tišina... Rekli su mu da nije skupio dovoljno bodova... Par mjeseci
učenja palo je u vodu zbog par bodova... Na brzinu je uzeo svoje stvari
i izjurio van. Ja i Lijeva Suborkinja stojimo na hodniku... Jesmo li se
prerano veselili, hoće li nas zvati skupa ili pojedinačno? Prolazi još... ne
znam koliko... puno. Zovu nas skupa! To je onda to! Nema više dvojbe!
Ušli smo, ispitivači su ustali, pružili nam ruku, čestitali!
Dovršeno je! Žao mi je bilo Desnog Suborca, ali sad nisam mogao
misliti na njega. Izašao sam iz zgrade, mirisalo je na snijeg, primijetio
sam žutu boju fasade na susjednoj zgradi, vjetar je plesao sa plastičnom
vrećicom po zraku, pas je mahao repom ... Opet sam primjećivao stvari
i život je opet bio lijep!
Danijel Fosić
*
35
Međunarodni projekti
IDEM
"International Development Management Course
Based on the Cooperation of South Transdanubian and Croatian
Educational Institutions"
Međunarodni seminar iz razvojnog menadžmenta
zasnovan na suradnji obrazovnih institucija južnog
Zadunavlja i hrvatskih obrazovnih institucija
U
razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 30. srpnja 2012. godine Pravni
fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku sudjelovao
je u realizaciji tematski vrlo zanimljivog i atraktivnog IPA projekta
fokusiranog na problematiku projektnog menadžmenta u kontekstu
suradnje obrazovnih institucija južnog Zadunavlja i hrvatskih
obrazovnih institucija. Akronim projekta „IDEM“ izveden je iz
punog naziva njegove engleske inačice: "International Development
Management Course Based on the Cooperation of South Transdanubian
and Croatian Educational Institutions", koja jasno reflektira i
determinira temeljnu projektnu aktivnost – organizaciju i izvođenje
medunarodnog seminara na temu razvojnog menadžmenta. IDEM
je rezultat uspješne suradnje triju projektnih partnera: Sveučilišta u
Pečuhu, neprofitne organizacije Grant Management Public Non-profit
Limited Liability Company Sveučilišta u Pečuhu i Pravnog fakulteta
u Osijeku, a financijska baza projekta definirana je instrumentom
pretpristupne pomoći Europske unije za razdoblje od 2007. do 2013.
godine.
Projekt IDEM imao je za cilj popularizirati tematiku projektnog
menadžmenta, koji je prepoznat kao jedno od prioritetnih područja
prekogranične suradnje u korelaciji s valoriziranjem fondova
Europske unije. Centralnu projektnu aktivnost činio je intenzivni
međunarodni seminar u trajanju od četiri tjedna, s rasporedom
36
javnosti o projektu putem IDEM-ove
internetske stranice (http://www.pravos.
unios.hr/idem/), tematskih radionica i objava
u medijima, izradu projektnog elaborata,
definiranje kurikuluma te implementaciju
međunarodnog seminara. Tijekom tri
izvještajna razdoblja članice hrvatskog
projektnog tima nadležne za upravljanje
projektom, doc. dr. sc. Nives Mazur Kumrić
i dr. sc. Jelena Legčević, podnijele su iscrpna
izvješća nacionalnom nadzornom tijelu –
Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova
Europske unije te krovnom nadzornom
tijelu – Zajedničkom tehničkom tajništvu
u Budimpešti, koja su ocijenjena iznimno
korektnim te istaknuta kao primjer uspješnog
vođenja međunarodnog projekta. Ovaj uspjeh
rezultat je zajedničkog predanog rada svih
članova projektnog tima Pravnog fakulteta
u Osijeku, na čelu s Upravom koja je u
svim projektnim fazama pružala nesebičnu
podršku. Tim su, uz projektne voditeljice,
činili prof. dr. sc. Zvonimir Lauc, prof. dr.
sc. Mario Vinković, prof. dr. sc. Branislav
Malagurski, doc. dr. sc. Mirela Župan, doc. dr.
sc. Ivana Tucak, doc. dr. sc. Tunjica Petrašević,
mr. sc. Martina Mikrut, Ivančica Tubić, Vesna
Lujev i Dragica Mokoš. Posebno vrijednim
valja istaknuti činjenicu da je u okviru
projekta osmišljen i publiciran vrlo kvalitetan
nastavni materijal u formi skripte koja
obuhvaća teme predavanja sedam projektnih
modula.
Nesumnjivo je da sudjelovanje u projektu
IDEM za Pravni fakultet u Osijeku predstavlja
značajno iskustvo međunarodne suradnje
kojim su uspostavljeni izvrsni temelji budućih
projektnih aktivnosti s Pravnim fakultetom
u Pečuhu kao projektnim partnerom, ne
samo u području projektnog menadžmenta,
već i u nizu drugih područja od zajedničkog
znanstvenog i stručnog interesa.
dr. sc. Nives Mazur - Kumrić
predavanja u četiri ciklusa u razdoblju od veljače do svibnja 2012.
godine. Multidisciplinarni karakter seminara reflektirao se i na
multidisciplinarnu strukturu njegovih polaznika pa je među petnaest
sudionika iz Hrvatske i pet iz Mađarske bilo studenata završnih
godina studija pravnog fakulteta, studenata poslijediplomskih studija,
državnih službenika, prosvjetnih djelatnika, itd. Nastava se održavala u
inspirativnom i tehnički izvrsno opremljenom prostoru Centra znanja
i Regionalne knjižnice južnog Zadunavlja u Pečuhu, a organizirana su
i četiri studijska posjeta: centrima i ustanovama čiji se začeci vezuju uz
2010. godinu kada je Pečuh nosio titulu europskog grada kulture, etno
selu Villányju i eko-turističkoj destinaciji Bikalu s iskustvima korištenja
strukturnih i kohezijskih fondova Europske unije za regionalni i ruralni
razvoj te Regionalnoj razvojnoj agenciji Slavonije i Baranje u Osijeku.
U izvođenju nastave primarno su angažirani profesori pečuškog i
osječkog pravnog fakulteta, no, dio nastave povjeren je i vanjskim
stručnjacima za projektni menadžment iz Belgije, Finske, Italije i
Nizozemske. Tematika seminara podijeljena je u sedam modula čiji je
koncept osmišljen na način da obuhvati raznolika pitanja referentna
za provedbu projektnog menadžmenta, od uvodnih i bazičnih, poput
prava, povijesti i kulture Europske unije, do vrlo složenih, kao što
su regionalna politika, strateško planiranje i programiranje, izrada i
provedba razvojnih projekata te razvoj kompetencija.
IDEM-ov međunarodni seminar osmišljen je kao ozbiljna
izvannastavna aktivnost koju su partnerski fakulteti vrednovali
s 8 ECTS bodova, a da bi dobili IDEM-ovu diplomu, sudionici su
bili obvezni položiti završni pisani ispit. Svih petnaest polaznika iz
Hrvatske uspješno je udovoljilo ovoj obvezi, a nekolicina ih je ispit
položila s odlikom. Završna anketa o ocjeni IDEM-ovog seminara
pokazala je veliko zadovoljstvo polaznika, kako samim predavačima i
kvalitetom njihovih predavanja, tako i mjestom na kojem se održavao
seminar, logističkom potporom mađarskih i hrvatskih članova
projektnih timova, studijskim posjetima te različitim društvenim
aktivnostima. Budući da je mjesto održavanja seminara bio Pečuh,
odlučeno je da će se svečanost dodjele diploma upriličiti u Osijeku i
time simbolično ukazati na povezanost pravnih fakulteta ovih dvaju
gradova u okviru projekta IDEM. Dana 26. lipnja 2012. godine Dekan
Pravnog fakulteta u Osijeku, prof. dr. sc. Igor Bojanić, uručio je diplome
Imonu Choudhuryju, Alexandri Czene, Mártonu Gaálu, Martini Januš,
Sandri Klaić, Tihani Koprivnjak, Ružici Kovač, Goranu Kumriću,
Anamariji Maras, Nikoli Marinkoviću, Gáboru Márkyju, Mateji Matas,
Vjekoslavu Mijiću, Domagoju Rošcu, Albertu Siču, Marku Sukačiću,
Željki Šimičić, Ivani Vitner i Aniti Vörös.
Logističku potporu izvođenju međunarodnog seminara pružili su
projektni timovi partnerskih sveučilišta koje su činili članovi nadležni
za pet kategorija aktivnosti: upravljanje projektom, informiranje
37
Međunarodni projekti
Moje ERASMUS iskustvo
Spanglish i pravo
u Z a ragoz i
u kratkim crtama
Zaragoza – prekrasan grad veličine Zagreba koji se smjestio na Pirinejskom
poluotoku točno između Barcelone i Madrida. Spanglish, opuštenost, fieste,
sieste i izvrsna hrana nekoliko su riječi koje opisuju kako Zaragozu, tako i
cijelu Španjolsku, ali i moje predivno Erasmus iskustvo.
Suradnja između PFO-a i Pravnog fakulteta u Pečuhu studentima je pružila vrijedno i
nezaboravno iskustvo, važno za razvoj daljnje karijere...
“
Što je SUNICOP?
•
SUNICOP (Strenghtening universities co-operation Osijek-Pecs) je projekt
financiran od strane Europske unije na jačanju regionalne i znanstvene suradnje između
Pravnog fakulteta u Osijeku i Pravnog fakulteta u Pečuhu.
Tko je mogao sudjelovati u ovom projektu?
•
U ovom projektu su mogli sudjelovati svi redovni i izvanredni studenti sa dva
gore navedena fakulteta koji su ispunjavali uvjete prijave.
Kakva je bila korist od projekta?
•
Ne samo što je svim sudionicima projekta bilo omogućeno da sudjeluju na
zanimljivim predavanjima u manjim grupama, da pohađaju nastavu na engleskom jeziku, nego
su isti također dobili i dodatne ECTS bodove koji će ići u dodatak njihovoj fakultetskoj diplomi
te značajne certifikate o potvrdi sudjelovanja.Također je važno naglasiti i upoznavanje velikog
broja novih i zanimljivih ljudi, bliže upoznavanje pojedinih profesora, upoznavanje dvaju
gradova i uzdizanje na višu kulturnu, emocionalnu i akademsku razinu.
Ljetna škola?
•
U okviru SUNICOP projekta bila je organizirana i ljetna škola u Pečuhu, u
trajanju od tjedan dana, a koja se odvijala u srpnju 2012. godine. To iskustvo je hvalevrijedno za
prepričavanje tijekom cijelog života. Poučeni ovim vrijednim iskustvom, želimo poručiti svim
studentima da ne propuste priliku pohađati neku od budućih sličnih ljetnih škola. Ne samo što
je škola uključivala 7 dana all inclusive boravka u Pečuhu, nego smo i naučili mnoštvo novih
zanimljivih informacija, ali i upoznali mnogo zanimljivih ljudi i jednostavno u potpunosti
uživali u danima provedenim u Pečuhu.
Konferencija?
•
Bitno je spomenuti i Konferenciju SUNICOP projekta održanu u veljači 2012.
godine u Osijeku. Svi profesori i asistenti koji su sudjelovali na samom projektu iz oba grada
priložili su zajedničke znanstvene radove i predstavili ih na samoj Konferenciji. Zahvaljujući
svim tim doprinosima objavljen je Zbornik radova s navedene Konferencije.
U nastavku nekoliko riječi o cijelom projektu od strane doc. dr. sc.. Mirele Župan, jedne od
voditeljica projekta SUNICOP.
SUNICOP je međunarodni projekt koji je ambiciozno uveo 11 nastavnih predmeta na engleskom
jeziku, kurikuluma koji niti naši niti pečuški studenti u okviru redovite dodiplomske nastave ne
mogu slušati niti polagati. Predmete smo obrađivali na brojnim trodnevnim seminarima i ljetnoj
školi. Osobno smatram da je naša najveća pobjeda u tome što smo pomjerili granice: nastavnici su
morali prirediti i predavati na engleskom jeziku - na stranom sveučilištu, a studenti interaktivno
sudjelovati u toj istoj nastavi pa u konačnici i položiti ispite! U tom smo pogledu doista svi izašli
kao pobjednici!
SUNICOP je bio organizacijski izazovan, ne samo za projektno vodstvo, koje su činili dr. sc.
Jelena Legčević, prof. dr. sc. Mario Vinković te doc. dr. sc. Mirela Župan, već i za sve predavače,
ali i same studente. Gotovo smo svaki mjesec imali ili seminar ili radionicu ili konferenciju.
Uzmete li za primjer trodnevnu konferenciju koju smo u veljači 2012. organizirali na našem
Sveučilištu, a na kojoj je bilo više od 70 govornika – aktivnih sudionika, radi se o događaju koji
rijetko imamo prilike vidjeti na našim prostorima! U svakom, pa i organizacijskom smislu,
38
upravo bezrezervna podrška našega dekana
prof.dr.sc. Igora Bojanića omogućila je uspjeh
svih projektnih aktivnosti. Treba naglasiti da
bi bez pomoći naših studenata ovi događaji
organizacijski bili neizvedivi! Može se reći
da je u ovom smislu pobjeda u novom vidu
suradnje nastavnika i studenata, kao i samih
nastavnika međusobno.
SUNICOP je rezultirao novim voluminoznim
zbornikom radova. Već su prvim suradničkim
projektom ova dva Pravna fakulteta najavila
stvaranje zajedničkog istraživačkog prostora u
regiji; trojezično izdanje koje je prije nekoliko
mjeseci izašlo iz tiskare potvrđuje ispunjenje
ovoga projektnog cilja! Štoviše, ovim smo
izdanjima na tri jezika potvrdili svoje mjesto
na znanstvenoj karti ovog dijela Europe!
DUNICOP je novi suradnički projekt koji
starta u veljači 2013. te traje jednu godinu.
Za naše studente opet ćemo ponuditi nove
nastavne sadržaje koji će im donositi i dodatne
ETCS bodove. Za sada ću reći samo da je u
novom projektu naglasak na razvijanju regije
– a sve će obavijesti ponovno biti dostupne na
webu projekta ( www.dunicop.eu).
Zrinka Gugić i Endre Dudaš
Spanglish je univerzalni jezik kojim pričaju svi Španjolci koji misle da znaju engleski
jezik i svi oni koji dolaze u Španjolsku i misle da znaju španjolski jezik. Iako se koristi od svakoga
jezika po nešto, svi se mi savršeno razumijemo. Ukoliko se netko odluči na odlazak na Erasmus
u Španjolsku, mora znati da Španjolci ne pričaju engleski, rijetke su iznimke, iznimno rijetke.
Predavanja su isključivo na španjolskom jeziku i svi oni misle da ste vi došli baš u Zaragozu s
ciljem usavršavanja njihovog jezika.
Fiesta i siesta dio su španjolske tradicije, a niti jedan dan običnog Španjolca ne prođe
barem bez sieste. Naime, između 14:00 i 17:00 život u Španjolskoj staje (barem onaj profesionalni). Navedeni period vrijeme je odmora, vrijeme kada se Španjolci povlače u kuće i šetnje
mnogobrojnim parkovima jer ipak je sve u Španjolskoj podređeno čistom hedonizmu. Iako ovi
neradni sati svima zvuče idealo, teško je prilagoditi se činjenici da u popodnevnim satima možeš
naići na rijetko koju trgovinu ili poštu koja radi. Naravno, za nas studente siesta je izvrsna stvar
jer u tom periodu nema ni predavanja. Što se tiče fieste, svi jako dobro znamo što je to, ali fiesta
u Španjolskoj je možda ipak malo posebnija, vjerojatno zbog mentaliteta i čarobne opuštenosti
domaćina.
Na fiestu je vjerojatno najbolje nadovezati hranu jer svaka fiesta započinje slanim
zalogajima. Tipična španjolska hrana za zabave su mali zalogajčići po imenu tapas. Tapas je
najbliži našem sendviču i iako ga ova usporedba čini jednostavnim, Španjolci su i taj sendvič
doveli do savršenstva i to vjerojatno iz razloga što se na tapas može staviti sve – od šunke, sira,
krumpira pa i ribe. Ipak, možda je najbolje krenuti od jutra! Španjolci, kao tipični mediteranci,
doručku ne pridodaju veliku pažnju, on je najčešće vrlo oskudan. Ipak, postoji jelo koje svi
turisti, ali i domaćini iznimno cijene i vole – tortilla od krumpira. Tako u Španjolskoj postoje
brojne zalogajnice koje rade isključivo doručke te se natječu tko će spremiti bolju i ukusniju
tortillu. Večera se u Španjolskoj služi, za naše pojmove, iznimno kasno, tek oko devet sati navečer
te je ona iznimno obilna, a najbliža je onome što mi zovemo ručak.
Na koncu teksta trebala bih nešto reći i o samom studiranju i programu ERASMUS
u Španjolskoj. Prije svega, Španjolci su izvrsni domaćini, koji će dati sve od sebe da se u njihovoj zemlji osjećate, u najmanju ruku, kao u svojoj. Pravni fakultet nalazi se u samom centru
grada, unutar najvećeg studentskog kampusa u Zaragozi. Bolonjski proces kod njih je uveden
prije nekoliko godina, a time je studiranje prava, kao i većine ostalih fakulteta, smanjeno s pet
na četiri godine. Studenti svake godine podjeljeni su u nekoliko grupa, a u tim grupama ostaju
tijekom cijelog studiranja pa sve to uvelike podsjeća na srednjoškolske razrede. U svakoj grupi
ima oko pedesetak studenata (obično i manje). Profesori su iznimno susretljivi te sa studentima
njeguju iznimno prijateljske odnose. Meni je posebno zanimljivo bilo to da na uvodnim predavanja kod svakog profesora dobijete maleni kartončić na koji naljepite svoju sliku i upišete neke
osobne podatke i podatke o prethodnom studiranju ne bi li taj profesor što bolje upoznao svakog
pojedinca i njegove afinitete. Gradivo nije toliko opsežno ili se možda tako ne čini s obzirom da
se jako puno toga obrađuje na predavanjima i samo ono ispredavano ulazi u ispite. Ipak, postoji
mogućnost da ipak nije sve toliko idealno, barem što se gradiva tiče jer sam ja slušala većinom izborne predmete. Kolokviji su rijetki, a to je vjerojatno i normalno s obzirom da se tek uhodavaju
u Bolonjski proces.
39
Što se tiče same provedbe Erasmus
programa, on se u Španjolskoj odvija dugi niz
godina pa tako postoje brojne organizacije
koje se trude učiniti vaš boravak u Španjolskoj
što zabavnijim i ugodnijim. Organizacije su
uglavnom studentske, a članovi su domaći studenti koji su dio svog studiranja proveli negdje
na razmjeni u Europi. Njihova je osnovna
zadaća povezati sve Erasmus studente u njihovom gradu, a to čine kroz razne međunarodne
večere na kojima svatko donosi nešto tipično
iz svoga kraja te kroz razne fieste i putovanja.
Fieste su gotovo svakodneve te su najčešće
tematske. Putovanja se često organiziraju i
to po povoljnim cijenama. Za vrijeme mog
boravka u Španjolskoj posjetili smo Barcelonu, Madrid i Andaluziju. Treba naglasiti i
da je putovati po Španjolskoj iznimno jeftino i
lako jer je zemlja jako dobro povezana čestim
autobusnim i željezničkim linijama. Mi smo
se tako odlučili na planinarenje po Pirinejima
i posjet obližnjim gradovima i selima, koja su
iznimno slikovita i savršeno prikazuju slavnu
španjolsku prošlost.
Što reći na kraju, osim da se svakako
isplati otići na Erasmus u Španjolsku jer i ako
ne briljirate fakultetu, naučit ćete jezik i imati
jedno prekrasno iskustvo te hrpu novih prijatelja i poznanika koje uvijek možete posjetiti
negdje u svijetu!
Mateja Matas
40
U gostima kod starih prijatelja
Studijski posjet
LEGOS-a Sarajevu
...radosti su moje i sreća tvoja, Sarajevo ljubavi moja... (Kemal Monteno)
I
ako LEGOS organizira posjet Sarajevu
barem jednom godišnje (prvenstveno
povodom sajma knjiga tijekom travnja),
krajem 2011. godine iskoristili smo naše
prijateljske veze s Udruženjem studenata
Pravnog fakulteta u Sarajevu te 25. i 26.
studenoga 2011. godine u duhu organizacije
barem jednog studijskog posjeta godišnje
(studijski posjet Pravnom fakultetu u Pečuhu
bio je krajem 2010. godine), organizirali smo
našim članovima posjet gradu Sarajevu i
njegovim institucijama.
Prvog dana posjeta imali smo priliku susresti
se s predstavnicima lokalne samouprave
grada Sarajeva, a dogradonačelnik Miroslav
Živanović održao je kratko uvodno
predavanje o Gradu i projektima gradske
uprave. Nakon toga, dogradonačelnik je
razgovarao s nama o raznim pitanjima koje
su mu bila postavljena od strane studenata,
a uglavnom vezana uz trenutnu političku
situaciju u BiH, kao i bilateralnim odnosima
između Hrvatske i BiH.
Osim dogradonačelnika, studentima se
obratio i predstavnik Udruženja studenata
Pravnog fakulteta u Sarajevu Amer Musić
koji je studente upoznao s poviješću
Pravnog fakulteta u Sarajevu, predstavio rad
Udruženja i položaj studenata u Kantonu
Sarajevo. Također, studentima su se obratili
i Kenan Hodžić te Irfan Čengić iz Udruženja
studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu, a koji
su bili suorganizatori našeg posjeta
Nakon susreta sa dogradonačelnikom, u planu
je bio obilazak gradske uprave te Parlamenta
BiH, no, zbog državnog praznika, spomenute
institucije bile su zatvorene te smo još taj
dan posjetili samo Veleposlanstvo Republike
Hrvatske pri Bosni i Hercegovini.
Drugog dana posjeta članovi USP-a
organizirali su nam obilazak Sarajeva sa
stručnim vodičem te smo se upoznali s
bogatom kulturnom baštinom grada na
Miljacki, a zatim smo se u popodnevnim
satima zaputili natrag za Osijek.
Osim studijskog posjeta, naše putovanje
urodilo je i planovima o zajedničkoj suradnji
između naše dvije organizacije, što je
rezultiralo potpisivanjem Memoranduma o
suradnji između LEGOS-a i USP-a, čime su
naša međusobna (međunarodna) suradnja
te naši zajednički odnosi podignuti na višu
razinu.
Daniel Haman
41
Udruga-suradnik Legosa
Udruženje studenata
Pravnog fakulteta u Sarajevu
(USP)
O Udruženju studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu
Hrvatska odvjetnička komora
42
Udruženje studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu je legitimno predstavničko tijelo
studenata dodiplomskog i diplomskog studija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u
Sarajevu.
Udruženje studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu nastalo je 1999. godine kao odgovor na
studentska pitanja i probleme. Danas Udruženje studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu
predstavlja najadekvatniji način zastupanja i zaštite prava i interesa studenata Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Udruženje studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu
sudjeluje u radu Nastavno-znanstvenog vijeća Pravnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i
ima pravo glasa.
Moot Court
Moot Court je 1. bh. državno natjecanje simulacije suđenja u području kaznenog
prava za državne pravne fakultete u Bosni i Hercegovini. Natjecanje je organiziralo
Udruženje studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu, a čitav projekt financiran je od
strane Američke ambasade u BiH.
Ovo je prvo natjecanje ove vrste iz područja kaznenog prava i ljudskih prava u Bosni
i Hercegovini. Natjecanje obuhvaća timove državnih pravnih fakulteta u Bosni i
Hercegovini, kojima su bili dodijeljeni slučajevi i pitanja na bazi kojih se svaki tim
pripremio za simulaciju suđenja. Kroz projekt, sudionici su stekli iskustvo u analizi,
istraživanju, pripremanju pravnih argumenata, ali i poboljšali svoje retoričke sposobnosti.
Primarni cilj ovog projekta je praksa, za koju studenti u Bosni i Hercegovini često nemaju
priliku. Također, jedan od ciljeva jest i ohrabriti studente oba entiteta da dijele svoja
mišljenja i znanja o pravnom sustavu BiH.
Najviše znanja i vještine pokazali su studenti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Tuzli koji
su osvojili prvo mjesto. Drugo mjesto pripalo je studentima Pravnog fakulteta Sveučilišta
u Mostaru, a treće timu koji su činili studenti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu.
Više informacija o ovome projektu na: www.mootcourt.usp.ba
Internet stranica Udruženja studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu
10. listopada 2012. godine u organizaciji APRIORI komunikacije održana je svečana
ceremonija proglašenja najboljih web stranica u Bosni i Hercegovini.
Internet stranica Udruženja studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu (www.usp.ba) je, u
kategoriji nevladinih organizacija, ušla u finale među tri najbolje web stranice.
WebAward.Me je centralni izbor najboljih web stranica u Bosni i Hercegovini koji već
četvrtu godinu nagrađuje najbolje web stranice u 16 kategorija.
Amer Musić,
predsjednik Udruženja studenata
Pravnog fakulteta u Sarajevu
Udruga-suradnik Legosa
StudMEOS
– nova
zvijezda
na
studentskom
nebu
N
akon što je odlukom Skupštine udruga MODUS ''transformirana''
iz studentske u liječničku udrugu, studenti medicine osjetili
su želju i potrebu za ponovnim zajedničkim udruživanjem i
organiziranjem te pokretanjem jedne nove lokalne udruge studenata
Medicinskog fakulteta Osijek. Tako je 26. studenog 2012. godine
osnovana Osječka udruga studenata medicine ''StudMEOS'', za čijeg je
prvog Predsjednika izabran Vanja Hmelik.
Osnivači su odmah u startu pred udrugu StudMEOS i sve njezine
buduće članove postavili sljedeće ambiciozne ciljeve:
unaprjeđivanje međusobne suradnje studenata Medicinskog fakulteta
Osijek te povezivanje i ostvarivanje suradnje sa studentima drugih
medicinskih i srodnih fakulteta u Hrvatskoj i svijetu;
populariziranje medicinske znanosti i svih njezinih grana;
uključivanje što većeg broja studenata u aktivnosti usmjerene k
podizanju svijesti o važnosti zdravog načina života, prevenciji i liječenju
bolesti;
podizanje svijesti o studiranju i zaštita studentskih prava;
davanje doprinosa stvaranju odgovornih, svestranih i društveno
angažiranih studenata medicine, odnosno budućih liječnika;
čuvanje ugleda i časti Medicinskog fakulteta Osijek i svih njegovih
studenata; podizanje ugleda i časti Udruge.
upućivanja građana kod kojih se pronađu poremećene vrijednosti tlaka
i/ili GUP-a na daljnju liječničku obradu.
U sklopu projekta ''Edukacija higijene u vrtićima'' pokušavamo na
zanimljiv i djeci prilagođen način objasniti im što su to čistoća i
prljavština, zašto je važno održavati higijenu, koji su pravilni načini
održavanja higijene, što će postići, ali i izbjeći pravilnim održavanjem
higijene i dr.
Kako je u hrvatski obrazovni sustav nedavno uveden program
zdravstvenog odgoja, udruga StudMEOS odlučila se uključiti u njegovu
realizaciju u onim segmentima za koje vjerujemo da ih studenti
medicine mogu kvalitetno i kompetentno odraditi. Zato smo, sukladno
smjernicama nastavnog kurikuluma zdravstvenog odgoja te u suradnji
s našim nastavnicima na fakultetu i stručnim pedagoškim osobljem,
obradili nekoliko tema te pripremili zanimljiva i edukativna predavanja
za učenike petog do osmog razreda osnovne škole.
''Novi život na dar'' je projekt kojim želimo podići svijest o važnosti
doniranja organa, u ljudima osvijestiti činjenicu da doniranjem
svojih organa nakon smrti nekome mogu spasiti život, te na taj način
potaknuti ljude da ispune donorsku karticu i postanu potencijalni
darivatelji organa.
''Na rubu medicine'' je projekt u sklopu kojega planiramo organizirati
predavanja o zanimljivim temama ''s ruba medicine''. Predavanja će
držati stručni predavači, a prije i/ili nakon predavanja održala bi se
kratka diskusija studenata i predavača o samoj temi predavanja.
Prethodno spomenuti projekti i aktivnosti nisu i jedini koje udruga
StudMEOS provodi. Naime, udruga StudMEOS se na poziv drugih
udruga i institucija uvijek rado uključuje u sve humanitarne i ostale
društveno korisne aktivnosti, organiziramo druženja naših članova,
organiziramo tulume u humanitarne svrhe te provodimo brojne druge
aktivnosti na korist članova udruge i šire društvene zajednice.
Vanja Hmelik,
Predsjednik udruge StudMEOS
Odmah po osnivanju udruge StudMEOS, odlukom Predsjedništva
Liječničke udruge Osijek ''LUOS'', prepušteni su nam svi studentski
projekti koje je ranije provodila ta, tada studentska udruga – MODUS.
Ubrzo smo se i sami posvetili kreiranju novih projekata i osmišljavanju
njihova sadržaja te je udruga StudMEOS vrlo brzo dobila cijelu nisku
kvalitetnih projekata u kojima su konkretizirani svi oni ciljevi i
djelatnosti koje su osnivači udruge propisali u temeljnom aktu udruge.
Neki od provedenih ili paniranih projekata su sljedeći:
Akcije besplatnog mjerenja tlaka i glukoze u plazmi pokrenute su u
svrhu ranog otkrivanja neprepoznate hipertenzije i šećerne bolesti,
bazične edukacije građana o tim bolestima i kako se s njima nositi te
43
Život nakon diplome
Od trnja do posla
Iskustvo jedne novopečene osječke magistrice prava u
potrazi za poslom
P
rije samo petstotinjak dana i ja sam bila prosječni student prava
u Hrvatskoj - ne prosječni po uspjehu, nego po mogućnostima
zapošljavanja nakon diplome jer potječem iz obitelji u kojoj nitko nikada
nije studirao pravo, niti bio glavna faca u nekom kutku poslovne sfere.
Ipak, potreba za pravdom u svijetu i entuzijazam doveli su me do diplome
cum laude na pravnom fakultetu, a ja sam naivno vjerovala da će se moj
trud isplatiti čim prebacim coflek na desnu stranu.
U trenutku diplome sve je divno, cilj je ostvaren, svim onim mag.iur.statusima na Facebooku napokon možete pridružiti i svoj oduševljeni
usklik, svi vam čestitaju, ponose se vama, guraju vam poklone u ruke,
obećavaju poslove. A onda – sve nestane - ostanete sami s MojPosao,
Posao.hr, burzom HZZ-a i svim sličnim portalima. Odjednom uz
jutarnju kavu čitate oglase za posao, proučavate vaš životopis kako biste
utvrdili koji detalj bi ga istaknuo u hrpi drugih životopisa. Dodatnim
usavršavanjem se uvjeravate da ćete biti konkurentniji na tržištu rada,
dane provodite printajući i kopirajući potrebne dokumente, šaljući
molbe i ubrzo shvaćate da se vaša diploma cijeni baš kao diploma za neki
trećerazredni tečaj i da je cijeli vaš studij bio mačji kašalj naspram onog
što vas tek čeka. Uvjeravaju vas da nije problem u vama, “pa kriza je“, a
ipak, čak najveći čudaci i kolege koji spadaju u prosjek vremena studiranja
u Hrvatskoj uspijevaju se zaposliti. Nema vam druge, nego biti uporan do
neizdržljivosti. „Iskustvo je ono što nam ostane kad ne dobijemo ono što
želimo“, a upravo vas iskustvo uči čitati između redaka svih tih natječaja za
posao. Npr. ukoliko poslodavac traži osobu s diplomom društvenih studija
ili mu radno iskustvo nije potrebno, ne trošite poštanske markice uzalud
– taj posao je zauzet za rođu. Natječaje Javnobilježničke komore slobodno
možete ignorirati – taj posao neki prisjednik radi već mjesecima. Nudit
ćete i otvorene molbe odvjetničkim uredima, bez obzira što će vam
one pružiti osjećaj siročića koji hoda ulicom s bezvrijednim papirom u
rukama i prosi posao. Na oglase koji traže radnike sa SSS ne pokušavajte
se javiti - daleko ste prekvalificirani pa kod poslodavca postoji bojazan da
ćete ubrzo napustiti radno mjesto zbog bolje prilike – yeah, right, da je
tako, ne biste im se ni javili. To su stvari o kojima se ne uči na fakultetu i
za koje mislite da se događaju nekom drugom jer ste vi drugačiji
– postigli ste zavidan akademski uspjeh i svi u vama
prepoznaju groljivu želju za radom.
Svaka čast onima koji su rođeni pod
sretnom zvijezdom ili jednostavno
nikad u životu nisu dobili četvorku, ali
ukoliko ne spadate u taj 2 % diplomanata
prava, na putu od diplome do zapošljavanja
vas čeka neopisivi stres, puno novca bačenog u
vjetar i beskrajna nada.
Sve sam to prošla u godinu dana nezaposlenosti –
stanja koje vam iz dana u dan daje do znanja da ste
beskorisni i da je vrijeme da sanjate neke druge snove.
A onda, nakon godinu dana svakodnevnog primanja
odbijenica praćenih tužnim pogledima našeg poštara Ljubića,
prijavila sam se za natječaj za radno mjesto čuvara prirode u
44
jednom od slavonskih parkova prirode. Stručno osposobljavanje za rad
bez zasnivanja radnog odnosa čarobna je mjera HZZ-- a zahvaljujući kojoj
vam država plaća doprinose, teče vam staž, a vi zauzvrat dobivate samo
1.600 kn, koji vam ne pokrivaju ni putne troškove i priliku za polaganje
stručnog ispita. Park prirode kao svaka javna ustanova ima i tajništvo i
službu za opće i pravne poslove, ali ipak, pripravnicima/volonterima pruža
se mogućnost obavljanja poslova kao što su poslovi turističnog vodiča,
poslovi blagajnika te poslovi kopiranja i kuhanja kave. Lijepo je naučiti sve
o čapljama, odstrjelima jelena u doba druga Tita te obostranom kopiranju,
ali to nije nešto što me dugoročno ispunjavalo, pogotovo zato što se
pravniku s položenim stručnim ispitom nadzornika parka prirode ne
otvaraju baš mnoga vrata. Nakon nekoliko mjeseci volontiranja, odlučila
sam riskirati i prijaviti se za sva otvorena radna mjesta za vježbenike u
pravosudnim tijelima pa gdje me život odvede. Spremna na sve, ipak
sam doživjela šok i nevjericu po primitku dugo čekanog rješenja o
primanju u službu u gradu udaljenom 600 km od svega što volim - obitelji,
potencijalnog ženika, prijatelja, poznanika, lijepe Slavonije. Znate kako
kažu, ako želite nešto što nikad niste imali, morate učiniti nešto što nikad
niste učinili, tako sam i ja zgrabila za vrat ovu priliku i našla se u drugoj
klimi i drugom mentalitetu, gdje vježbenike nitko ne doživljava, niti za
njih ima program rada i mjesto na kojem bi oni obavljali svoj posao. I ne,
još uvijek ne idem na posao pjevajući s coffee to go - Ally McBeal style, i
nisam našla krug novih prijatelja i hobije u gradu koji živi samo u doba
turističke sezone, ali imam nešto što mi je cijelo vrijeme nedostajalo –
priliku da pokažem sve što znam! Kažu, svaki početak je težak, no, to nije
istina – nek su počeci i teži od drugih – i jedino što mi pruža zadovoljštinu
dok tumaram hodnicima slijepe pravde je spoznaja da sam svoj dječji
san ostvarila - nakon dugo vremena, nakon velike žrtve, ali bez rođaka
i poznanstava, svojim trudom i znanjem – i sad polako i nesigurno
koračam k sljedećem cilju – pravosudnom ispitu.
Izgleda da se snovi ipak ostvaruju, ukoliko imate dovoljno znanja,
strpljenja,
vjere i snage, koje vam od srca želim! I zapamtite
onu pametnu Molierovu: „Što je veća prepreka,
to ima više slave u pobjedi.“ Sretno!
Mateja Sertić
Osječki studenti na natjecanju iz međunarodnog humanitarnog prava
Osječki Moot Court tim
za 2011. godinu
Sarajevo „Muggles“
U
Sarajevu se od 17. do 20. studenog 2011. godine održalo međunarodno Moot Court natjecanje iz
međunarodnog humanitarnog prava, pod pokroviteljstvom Međunarodnog komiteta Crvenog
Križa (International Commitee of Red Cross – ICRC). Svrha samog natjecanja je provjeriti znanje
timova iz međunarodnog humanitarnog prava u zamišljenim situacijama, tj. kako bi se ova grana prava
primjenjivala u stvarnosti. Timovi su morali glumiti razne uloge, tako su, primjerice, morali predstavljati
vladu neke države, predstavnike ustanika te različite međunarodne humanitarne organizacije. Dakle,
važno je bilo i znanje navedene materije, ali i gluma te prilagodba situaciji, uz poseban naglasak na
ravnopravnom sudjelovanju svih članova tima. Čitavo natjecanje se odvijalo na engleskom jeziku.
Sudjelovalo je 11 timova sa 3 člana, i to timovi iz Turske, Češke, Poljske, Mađarske, Rumunjske, Slovenije,
Slovačke i Hrvatske. Zadovoljstvo mi je obavijestiti vas da je sudjelovao i tim našeg fakulteta kojeg su
činili Ivna Godžirov, Matea Miloloža i Marko Sukačić. Voditelj, tj. coach našeg tima bio je asistent s
predmeta Međunarodno javno pravo, Davor Muhvić.
Dakle, naš tim se neko vrijeme pripremao za ovo natjecanje, a par dana prije samog
puta dobili smo preliminarne materijale e-mailom, tj. kartu te priču o zamišljenoj državi Wizardian
Federation, čiji predsjednik je bio Albus Dumbledore te u kojoj je jedna etnička skupina (Magicians)
bila konstantno diskriminirana od većinskog (Muggles) stanovništva pa je osnovala Magician Liberation
Movement, na čijem je čelu bio uvaženi gospodin Harry Potter. 17. studenog smo vlakom otputovali u
Sarajevo i već su ovdje započele muke našeg tima budući da je u jednom dijelu BiH bio štrajk željezničara
pa smo morali presjedati na autobus te s autobusa opet na vlak. Ipak, sretno smo stigli na naše odredište
u večernjim satima. Slijedeći dan je počelo natjecanje, tj. održani su govori organizatora te komisije
koja nas je kasnije ocjenjivala (točnije, suci samog natjecanja) te smo tako upoznati sa samim pravilima
natjecanja i s redoslijedom kojim će timovi nastupati.
Sutradan je u jutarnjim satima krenulo samo natjecanje. Prvo bi tim izašao pred suce te bi
tamo dobio slučaj (koji se sastojao od 7-8 stranica) u kojem je bio naveden novi razvoj događaja
u našoj zamišljenoj Wizardiji. Slučaj je bio u zapečaćenoj omotnici te nas je jedan od
organizatora otpratio u sobu, gdje nam je oduzeo mobitele te nas zaključao na 2 sata.
Mi smo u tom vremenu morali pročitati slučaj te se pripremiti za nastup pred
sucima. Ne moram ni napominjati da tih 2 sata nismo smjeli komunicirati sa
coachem ili s nekim drugim. Nakon proteka 2 sata, organizatori bi došli po nas
te nas odveli pred suce. Dobili smo ulogu pravnih savjetnika vlade Wizardije
te smo morali pravno kvalificirati nastali sukob između većinskog stanovništva
Magglesa sa manjinskom skupinom Magiciansima. Tada su počele prave muke i
zanimljive zgode po kojima ćemo osobito pamtiti ovo natjecanje. Imali smo samo
15 minuta da izložimo svoje stajalište, no, suci su nas doslovno „izbombardirali“
pitanjima. Kao da to nije bilo dovoljno stresno, još nas je više šokirao postupak jednog
suca koji je bio u crnom odijelu, crnim sunčanim naočalama te je držao aktovku. U jednom trenutku
nas je pitao može li nas na neki način uvjeriti da se predomislimo te da pristanemo na ono što on
predlaže. Mi smo se držali svojih stavova te smo ga pokušali uvjeriti da smo ipak u pravu, naglašavajući
pritom da je ono što on predlaže protuzakonito. Tada je skočio na noge, stavio aktovku na stol pred nas
te ju otvorio. Unutra su bili novac, dijamanti i droga! Upitao nas je jesmo li sada spremni promijeniti
mišljenje. U tom trenutku smo bili šokirani te nismo ni pomišljali da bi se tako nešto moglo dogoditi.
Počeli smo zatvarati aktovku, odgovarati da nikako ne pristajemo na ovakve uvjete rada, na što su nas
suci nagovarali da barem malo razmislimo. Dok smo mi odguravali od sebe tu aktovku, drugi sudac
nas je fotografirao sa njom. Tad smo morali drugog suca moliti da obriše tu fotografiju. Tada je naše
izlaganje završilo, tj. isteklo je naše vrijeme. Možete zamisliti kakav je to bio šok! Mi smo očekivali da
ćemo mi samo iznijeti svoje stavove te da će suci na temelju toga odlučiti koji je najbolji tim, no, očito je
da su suci uzeli aktivne uloge te su nas svim silama pokušavali uhvatiti nespremne. Svaka riječ je morala
biti na mjestu jer, ukoliko i malo pokažete nesigurnost, suci bi to nanjušili kao krv te vas zasuli pitanjima
o tome. No, moram priznati, u tome je zapravo bila i draž ovog natjecanja.
U drugom i trećem krugu natjecanja
odvijala se plenarna sjednica pred Ujedinjenim
Narodima (što su bili suci), a na kojoj su
sudjelovali svi timovi. Svaki tim je imao samo
2 minute da iznese svoje mišljenje te minutu
za repliku. Tu su timovi mogli dobiti stvarno
različite uloge, poput vlade Wizardije, pokreta
otpora, Human Rights Watcha, vlade susjednih
država, Lječnika bez granica i sl. Naš tim je
dobio ovu posljednju nezahvalnu ulogu te smo se
većinom morali bazirati na skrb o ranjenicima i
bolesnicima, bez mogućnosti neke aktivne uloge.
Ipak, izvukli smo najviše što smo mogli!
Četvrti i peti krug odvijao se ponovo
pred Ujedinjenim narodima, ali ovog puta na
način da su 2 tima bila suprotstavljena jedan
drugome. Jedan je predstavljao vladu, a drugi
pokret otpora. Ne moram napominjati da je
procedura u svim krugovima bila ista, svaki put bi
išli u sobu gdje bi bili zaključani te smo se morali
pripremiti. Ovdje su timovi imali 10 minuta da
iznesu svoje stavove te dodatne 2 minute za replike
na argumente protivničkog tima, a valja naglasiti
da su sva izlaganja konstantno bila prekidana od
sudaca. Šesti krug je bio poput drugog i trećeg.
Tada je slijedilo proglašenje finalista, Slovenskog
tima te tima Masaryk iz Češke. Oni su u finalu
morali osnovati hibridni međunarodni kazneni
sud. Možete pretpostaviti kako je ovo bio
ekstremno težak zadatak, koji je bolje obavio tim
Masaryk te je zasluženo odnio pobjedu.
Na kraju bih još naveo da nismo imali
puno slobodnog vremena,
no, ono malo vremena
što smo uspjeli dobiti,
iskoristili smo za šetnju
i izlaske u Sarajevu,
što se pokazalo jako
dobrom idejom. I
možda najvažnije, uz
ovo dragocjeno iskustvo,
upoznao sam mnogo
naših kolega iz susjednih, ali i
dalekih zemalja te sam tako sklopio puno
poznanstava i prijateljstva. Stoga bih želio poručiti
svim kolegama da se svakako prijave na ovakva
natjecanja i steknu lijepa prijateljstva i ogromno
iskustvo. Isto tako, želi bih zahvaliti profesorici
Nives Mazur-Kumrić, što nam je omogućila da
sudjelujemo, asistentici Nikol Živić, na korisnim
savjetima te, naročito, the best coachu, asistentu
Davoru Muhviću, čiji savjeti su se pokazali jako
korisnima. Pozdrav uz lajtmotiv našeg tima „He
who dares...“.
Marko Sukačić
45
Osječki Moot Court tim
za 2012. godinu
Svijet u kojem su dupini ratni zarobljenici
Tim našeg fakulteta i ove je godine sudjelovao na međunarodnom moot court natjecanju iz
međunarodnog humanitarnog prava u Sarajevu, od 22. do 26. studenoga. Natjecanje koje tradicionalno organiziraju ICRC i Švicarska Konfederacija okupilo je 12 timova iz 8 europskih zemalja, a konkurencija članovima
PFO tima bili su studenti eminentnih sveučilišta poput Karlovog sveučilišta u Pragu, Masarykovog sveučilišta
iz Brna i Jagielonskog sveučilišta u Krakovu, kao i timovi iz Beograda, Bukurešta, Istanbula, Skopja i drugih.
Samo natjecanje tražilo je vrhunsko poznavanje normi međunarodnog prava oružanih sukoba, ljudskih prava,
međunarodnog kaznenog prava i srodnih pravnih grana, kao i diplomatske i pregovaračke vještine te primjenu
znanja na konkretne sporove i simulirane situacije – zapravo sve ono što rijetko (ili nikada) imamo priliku
raditi za vrijeme studija.
Cijela priča oko natjecanja počinje krajem lipnja, kada docentica Nives
Mazur – Kumrić objavljuje natječaj za članove tima koji će predstavljati naše
sveučilište u Sarajevu, a uskoro se saznaju i rezultati natječaja, odnosno članovi
tima: Zrinka Gugić, Tomislav Metelko i Tomislav Nedić. Par dana nakon
toga po prvi puta se sastajemo s asistentom Davorom Muhvićem i, nakon
prilično dobro skrivenog početnog šoka prouzrokovanog opsegom materije
koju moramo naučiti, krećemo s pripremama. Kako izgledaju pripreme? U
početku su pripreme bile svedene na iščitavanje raznih, više ili manje bitnih
knjiga, konvencija, deklaracija, presuda i sličnih akata koji čine materiju
međunarodnog humanitarnog prava. No, s vremenom se nekoliko tisuća
stranica tekstova samo nastavilo uvećavati i širiti na grane koje imaju barem
nekog doticaja s MHP-om. Oko mjesec dana prije samog natjecanja dobili smo i
osnovne podatke o slučaju: radi se o situaciji između dvije izmišljene države, malenog
i tehnološki razvijenog Pandonisija i nekoliko puta veće Patrimege, koji dijele upravu nad otokom Insu i
hramom na njemu. Uz veliko isticanje važnosti luka, hrama i razlike u tehnološkom razvitku, otprilike smo
već znali na što se trebamo bazirati: od sredstava i metoda ratovanja preko zaštite kulturnih dobara do straha
kako natjecanje neće pretjerati u skretanju u materiju međunarodnog javnog prava. Simulacije s asistentom u
knjižnici i noćne pripreme mogućih situacija obilježili su zadnjih nekoliko tjedana.
Sam odlazak u Sarajevo više je sretno no spretno odrađen zbog činjenice da je samo dva tjedna
nakon natjecanja taj vlak, jedina željeznička veza Osijeka s nekim gradom van Hrvatske, jednostavno ukinut
od strane HŽ-a. Sedam sati putovanja prošlo je mnogo lakše no što smo očekivali, a u grad na Miljacki
došli smo poslije svih timova, tek nešto više od sat vremena do ponoći. Da situacija bude zanimljivija, bili
smo drugi po redu sljedeći dan, odmah ujutro. Par minuta poslije osam sati dobili smo svoju zapečaćenu
omotnicu sa slučajem u prvom krugu, oduzeli su nam mobitele i zaključali nas na devedeset minuta u sobu.
Ukratko, oružane snage Patrimege pripremale su vojne vježbe u sklopu kojih su simulirale napad na otočić
Insu, a obavještajne službe Pandonisija smatrale su kako će u sklopu vježbi uistinu biti izvršen napad. Mi smo
predstavljali vojne savjetnike Pandonisija, a suci su bili političko vodstvo. Inače, suci na ovogodišnjem natjecanju bili su voditelj poslijediplomskih studija na University of Dundee, Ryszard Piotrowicz, Nobuo Hayashi s
Instituta za međunarodno pravo i politiku iz Osla, članica natjecateljskog odbora Jean Pictet natjecanja, Patricia
Galvao Teles, Michael Pesendorfer iz austrijskog Ministarstva obrane i Vincent Sautenet, pravni savjetnik u
Međunarodnom odboru Crvenog Križa u Ženevi. Uz to što su vrhunski pravni stručnjaci, ni glumačke vještine
im definitivno nisu loše. Pripremljeni govor kolegice Gugić bio je prekinut nakon svega tridesetak sekundi, a
zatim je uslijedilo rešetanje pitanjima koje je dovelo do toga da i ono što smo znali – više nismo znali. Poanta
takvog prvog kruga bila je jasna, sve timove i količinu prisutnog ega trebalo je spustiti na zemlju jer, koliko god
smo svi to dobro znali, suci su znali nemjerljivo više. Cilj je bio ostvaren.
Drugi krug, tog popodneva, bio je i daleko najzanimljiviji. Dobili smo ulogu ICRC-a, suci su bili vojno
vodstvo, a naš zadatak bio je vidjeti u kakvome su stanju ratni zarobljenici. Ista dvorana, isti akteri, ali... već
na samom ulasku znali smo kako će runda izgledati: prigušeno svjetlo, francuski sudac nosi sunčane naočale,
a govor tijela svih ostalih bio je preočito neprijateljski, čak i onima koji se u to ne razumiju. „Good evening, we
are from ICRC... – IC what?! – ICRC, International Committee of the Red Cross, we are... – You are some kind of
catholic organisation?!“ – tako je počelo. U kaosu pregovora odbili smo da imaju pravo veta, kao i zahtjeve da se
skinemo goli na ulazu u bazu (što su neki timovi prihvatili), da bi nam rekli neka otvorimo kuverte i razmis-
46
limo možemo li se tako dogovoriti. U tom trenutku
Francuz je izvadio foto aparat, a mi smo shvatili da
se u kuvertama nalazi novac i, uz upozorenje da
prestane slikati, rekli da ne želimo nastaviti pregovore
na taj način. U tom trenutku neki suci se dižu i kreću
otvoriti kuverte kako bi nas se slikalo s novcem, a mi
doslovno bježimo iz dvorane kako ne bi fotografijama
kompromitirali svoju ulogu pregovarača!
U trećem krugu smo bili možda i najbolji jer smo
kao strani promatrači rješavali situaciju počinjenja
zločina protiv čovječnost i ratnog zločina, za što smo
bili najbolje pripremljeni i par puta smo same suce
ostavili bez teksta, što, vjerujte mi, nije nimalo lako.
Četvrti krug bio je prvi u kojemu smo se sukobili s
drugim timom i moram priznati da nismo baš imali
sreće jer su nam protivnici bili s pravnog fakulteta u
Brnu, jednog od najcjenjenijih pravnih fakulteta u
„ovom“ dijelu svijeta. Još smo težu ulogu dobili: pred
sudom smo morali osigurati POW status (status
ratnog zarobljenika)
trojici plaćenika i
dvojici – dupina.
Da. Hrvatski jezik je
veoma bogat jezik,
ali još nemamo
riječi koja bi opisala
uvjeravanje suda
kako su plaćenici
zapravo bili strani
dobrovoljci, kao i dokazivanje
da dupini, koji su dresirani da postavljaju bombe na
brodove, zadovoljavaju uvjete da bi bili borci, između
ostaloga i poštuju norme međunarodnog prava... U
zadnjem krugu, timovima su dodijeljene uloge raznih
međunarodnih organizacija i strana u sukobu koje su
raspravljane na mirovnoj konferenciji, gdje smo kao
neovisni promatrači iznijeli svoje viđenje situacije,
upozorili na sve što smo smatrali bitnim i prilično
zadovoljni svojim nastupom završili sudjelovanje na
natjecanju. Te večeri suci su obznanili da u finale
ulaze tim Masarykovog sveučilišta iz Brna i Jagielonskog sveučilišta iz Krakowa, a u finalnom dvoboju
pobjedu su, drugu godinu za redom, odnijeli Česi.
Na kraju, što se samog Sarajeva tiče, prekrasno je...
tako su nam bar rekli :p Kava na Avazovom tornju,
ćevapi kod Želje na Bašćaršiji i Sarajevsko pivo zadnju
večer zapravo su sve što smo iskusili od glavnog grada
Bosne i Hercegovine jer za više od toga nismo imali
vremena, a bogme ni snage. Što ne znači da se nismo
družili s drugima jer upoznali smo mnogo izvrsnih
mladih ljudi, kolega iz raznih država, a to je možda i
ono najvažnije što smo stekli na ovom natjecanju, uz
nezaboravno iskustvo.
Na kraju, zahvaljujemo docentici Mazur-Kumrić,
asistentu Muhviću, osoblju knjižnice i svima ostalima
koji su nam pomogli u pripremi i omogućili da sudjelujemo na ovom natjecanju, prvom, ali vjerujemo ne i
posljednjem, na kojemu predstavljamo naš fakultet.
Tomislav Metelko
What is it like?
Law in Turkey
The law faculty of Marmara University in Istanbul
I
n all around the world, it is clear that law
students are supposed to say so many words.
I will inform you about my faculty of law
without verbiage. Firstly, it will be told about
the building of my faculty, yes, we have only
an old huge building instead of a campus.
Secondly, it will be explained how the lectures
are carried out and general frame of the system
of my faculty of law. The third part will be
about daily life of a law student here, in Turkey.
And finally, what opportunities are waiting us
after having graduated.
As you know, Istanbul is composed of Asian
and European parts. My faculty of law is the
fourth oldest law faculty which is located in
Asian part of Istanbul. The old building of
Marmara University is made of stone and it is
shaped like a labyrinth. It is so complicated that
anyone can easily get lost. I ran into 8 people
who asked me where the exit is, only during the
last four years. It is known that the building was
established in 1903, the time of the last Sultan,
Abdulhamit The Second and it was used as a
military based medicine faculty. There are so
many horrible stories to tell about this gorgeous
building i.e. in the past when it was
used as a medicine faculty there was a mortuary
in the basement which is now a dining hall.
The best part of this faculty, to mant student is
the courtyard that is located just in the middle
of the giant building. This is usually used for
having rest between lessons, taking some fresh
air and chatting with the friends. After the
exams this garden is used as an "evaluation hall"
which means everyone comes to the courtyard
after each tough exam and talks about their
answers.
We are happy for that there is no compulsory
attendance in our school as most of other law
faculties in Turkey. In fact, it seems unlikely
to sign the attendance sheet for each lecture
since there are over 400 students for each level
of study and unfortunately the capacity of each
lecture hall is to provide only 200 seats. For this
reason the students are supposed to take seats
earlier than others.
To mention about the other facilities, there are
two libraries in our faculty, however, they are
not quite effective because of the fact that they
are closed by 6 pm. Therefore, students cannot
benefit from the libraries whenever they need
to. In spite of not having a convenient library
and study field, students figured out the way of
a nearly sufficient study method: note sharing.
It can be found very interesting that there
are some stores which sell the records of the
lectures as written on the sort of booklets. If a
student misses the lecture it is possible to get a
record of that lecture. These stores are located
in somewhere close to our faculty.
Generally, the way of lecturing depends on
the professor. Some of them give us a bunch
of theory while others like to do practice with
us by giving a lot of homeworks or various
complicated events on the paper for us to
solve them in the class. To study for a more
theoretical lessons students mostly follow the
books their professor advised or they attend
all of the lectures and take notes as if they are
typewriters. For the tough lessons, students
have to benefit from the other resources such as
internet or public libraries while, some of them
prefer to spend money on thick books.
The professors are not like those who are in the
American movies. Students cannot talk with
them easily because professors look as if they
are strict respectful objects. It is not allowed
to drink alcohol in the campus. Also it is not
permitted to sell newspapers since students
have to be preciously apolitic existences.
According to the grading system, in the first
year of the faculty students do not have to
get a high degree to pass. However, in the
second year they have to get at least 1.80 grade
point average. If they do not have at least 1.80
point, it means they have to repeat the classes
to increase their cumulative grade point
average. Finally, law students have at least 2.00
47
cumulative grade point average to graduate.
Otherwise, they have to take some classes again
to increase the point.
Most law students are not nerd at all, in
contrast to their public images. They organize
parties and trips regularly, they are drinking
and dancing as well as the “normal” youngsters.
The interesting point is they are extremely
tend to render that they are law students.
They are proud of being a law student. It
seems like studying law provides them a sort
of superiority. It is always shown in the social
networks that they study a lot, how thick their
books are, how many pages they read only for
preparing one exam.
The profiles of the attorneys are not bright. Their incomes are not enough and jobs are rather tiring
as well. Lawyers complain about the decisions of the judges since judges often render decision even
without opening the crucial documents. On the other hand, judges are underpaid and overworked
obviously.
As a result, there are so many words to say and there are so many things to demand for Turkish
law students and the system. If I have an opportunity I would change nearly the whole system
beginning with the manner of the lecturing and professors' behaviours. I do not think that freedom
and justice can be supplied by engaging some little points such as not permitting to drink alcohol
or to have any politic ideas. I'm pleased to be here, studying law and writing this article about my
faculty of law but the problem is I cannot see my bright future in that frame.
Bilgesu Sümer
For the personal development, law students
attend to the language courses since it is quite
important to know English for getting a wellpaid job just like in other countries. There are
not a broad choices of language classes in our
faculty. First year students can get one foreign
language class including English, German and
French. The last year of the faculty, they have
a legal English class. However, it is not quite
effective.
Most students do not live with their parents so
financial problems come out. Therefore, they
get jobs or an optional internship to afford their
university expenses. Also, government provides
a sum of budget for those who need money and
gives them as loans and scholarships.
The law faculty of Marmara University has
several student clubs. Some of them are only
for students to be socialized while others carry
out more serious works such as helping poor
territories and decreasing the poverty. Some
student clubs relating to education are bound
by a professorship and for this reason they are
more supported than others. There are also
so many seminars about the revisions of the
national law and international law.
In Turkey, the general term for members of the
legal profession is “hukukcu”. Anyone, after
having graduated from a law faculty, becomes
“avukat“ (lawyer). However, one year internship
is required after for years education. Eventually,
they acquire the lawyer title after the internship.
Beside of becoming “avukat”, you can become
“hakim” (judge), “savci” (prosecutor), a legal
adviser or “noter” (notary). Any women or
men who want to be a judge or prosecutor
have to pass the particular exam and the
interview. After having passed both they are to
be assigned to any judiciary depending on their
grade they got in the exam and interview.
48
49
Putopis
Filipini –
debata i pustolovina
u bivšoj španjolskoj
koloniji
odakle je započela naša avantura. Nakon otprilike 30 h napornog puta, prožetog presjedanjima u Beču i
Dubaiju, napokon smo stigli u Manilu, gdje su nas, po izlasku iz aviona, dočekali sami organizatori natjecanja,
priredivši nam toplu dobrodošlicu i uresivši nas predivnim cvjetnim vjenčićima. Hotel u kojem smo bili
smješteni bio je hotel s 5 zvjezdica i SPA centrom, casinom, restoranima, bazenima i mnogim drugim
atraktivnim sadržajima, a svaka soba imala je balkon s predivnim pogledom na cijelu Manilu. Prvih sedam
dana proveli smo u Manili. Tih sedam dana trajalo je samo debatno natjecanje, ali smo usprkos nedostatku
vremena zbog službenog dijela debate, ipak uspjeli razgledati Manilu, družiti se, ali i dočekati Novu godinu sa
stilom, u hotelu, odmah uz plažu, sa propisanim bijelim dress codeom te uz temperaturu od 28 stupnjeva.
Sama Manila, kao glavni grad Filipina, sastavljena je od više manjih dijelova (četvrti) te ukupno ima oko
16 milijuna stanovnika. Meni osobno najzanimljiviji dio Manile bio je „Intramuros“, stara četvrt grada u
kojoj se i danas osjeti dugogodišnji španjolski utjecaj s obzirom da su Filipini poznati kao bivša španjolska
kolonija. Upravo zahvaljujući kolonijalnom španjolskom dobu čak 95% stanovništva čine kršćani. U Manili
smo vidjeli predivne crkve, muzeje, podzemne lokacije i druge građevine koje su bile od velike važnosti u
Drugom svjetskom ratu, točnije u bitci za Manilu te smo se vozili u tzv. rikšama (čak smo ih i sami probali
voziti). Za tu vožnju mogu slobodno reći da je bila najopasnija vožnja u mom životu jer pokušajte zamisliti
grad od 16 milijuna stanovnika i njihov konfuzni, natrpani promet. Pošto sam po prirodi vrlo dinamična osoba
i obožavam adrenalin činila sam i vrlo smiješne stvari. Tako smo jedan kolega i ja upoznali jednu Filipinku
čija se sestra udavala taj dan te smo, uz njezin poziv, „upali“ na vjenčanje. Iako nije velika razlika u samoj
Iz sudjelovanja na Svjetskom
prvenstvu iz debate, moje
putovanje se transformiralo
u uzbudljivu avanturu
upoznavanja s kulturnim
čarima nepoznatog svijeta,
prisustvovanje jednom
filipinskom vjenčanju i
prolazak kroz prašumu te
doticaj s izvornim plemenom...
50
U
vijek sam voljela putovati i otkrivati nove zemlje, kulture i običaje. Smatram da je to jedinstven način da
se i sami razvijemo kao kompletne osobe. Međutim, ovo putovanje je iz više razloga bilo posebno....
Na prvoj godini fakulteta priključila sam se Debatnom klubu u sklopu ELSA-e Osijek (European Law Students
Association) te sam zavoljela taj „sport“, ni ne sluteći da će mi upravo debata omogućiti da posjetim ovu
predivnu zemlju. Kolegica Katarina Vukovski i ja smo oformile debatni tim osječkog Pravnog fakulteta i
kao takve bile smo odabrane za sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu iz debate u Manili na Filipinima. Pune
adrenalina krenule smo u potragu za sponzorima, ignorirajući činjenicu da je zemlja u recesiji i da sponzorstava
i donacija više nema. Bez obzira na teška vremena, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te Pravni
fakultet u Osijeku pripomogli su našem sudjelovanju te smo uz pomoć istih podmirile troškove akontacije i
samog sudjelovanja na natjecanju. No, i dalje je ostalo pitanje aviokarte, smještaja i džeparca koje smo morale
podmiriti pa stoga nije bilo druge do dobrih starih studentskih poslova. Obje smo se zaposlile i počele raditi
„punom parom“ imajući u glavi jedan cilj – daleke, predivne Filipine.
Nakon par mjeseci napornog rada i određene pomoći od strane naših roditelja imale smo potrebnu količinu
novca i naše putovanje moglo je započeti. Na božićno jutro roditelji su me odvezli na beogradski aerodrom
51
ceremoniji vjenčanja kod nas i kod njih (jer smo
i jedni i drugi kršćani), svejedno je to bilo jedno
predivno i drugačije iskustvo.
Nakon prvog tjedna u Manili i uspješno okončanog
debatnog natjecanja, krenuli smo u razgledavanje
Filipina. Sljedećih desetak dana na rasporedu nam je
bilo razgledavanje Sjevernog Luzona, koji je glavni
otok ovog arhipelaga. Prvo smo u Manili iznajmili
kombi koji smo željeli sami voziti, ali nam je kombi
ipak stigao s vozačem. Tako smo, nas osmero Hrvata,
koji smo se odlučili zajedno uputiti u avanturu, puni
entuzijazma napokon krenuli prema sjeveru. Prvo
stajanje nam je bilo u Angeles Cityu, koji je poznatiji
kao „Grad Anđela“ zbog svog raskalašenog noćnog
života. Već sutradan smo nastavili naše putovanje
prema sjeveru do grada Banaue, do kojeg nam je bilo
potrebno desetak sati vožnje pa smo u tim trenucima
stvarno postali zahvalni našem dodijeljenom vozaču,
s kojim smo se do tada već i sprijateljili te ga smatrali
dijelom ekipe.
Stigavši u Banaue, osjećala sam se kao da me
vremenski stroj vratio par stoljeća unatrag. Prljave
zemljane ulice, stare kolibe, rikše, kokoši i krave na
cestama, ambulanta od cigle, ali bez vrata i prozora,
trgovine u obliku štandova na tržnici, a turistički
ured pod suncobranom na plastičnim stolicama. Naš
naum i cilj posjeta Banaueu bio je posjetiti pleme
koje živi duboko u prašumi i bavi se uzgojem svjetski
poznatih rižinih terasa. Stoga smo, nakon dolaska u
grad, trebali pronaći vodiča. No, svi vodiči koje smo
upoznali htjeli su nas voditi turističkim putem od
neka 4 h, samo do glavnih rižinih terasa i nazad. Naša
zamisao bila je naći vodiča - avanturista poput nas te
s njim proći samim srcem prašume gdje inače samo
koračaju plemena koja tu žive. Nakon duge potrage
pronašli smo Ranzela, lokalnog mladića, koji nas je za
dodatnih 50$ odlučio povesti „divljim putem“.
Sutradan ujutro je bio pokret. Nabavili smo potrebne
stvari u lokalnim prodavaonicama (patike, trenerku,
deku, hranu, vodu, baterijsku lampu, čarape,
kabanicu i još par sitnica), a sve to smo platili
otprilike samo 150-200 kn. U našu pustolovinu
krenuli smo oko 9 h ujutro, kada nas je kombi
dovezao do samog ruba prašume, odakle smo puni
snage i poleta započeli naše dugo putovanje. Prva
stavka bila je nabaviti podoban štap za probijanje
kroz prašumu jer smo uz pomoć istog slijedećih 10
h sklanjali granje, prelazili potoke, provlačili se uz
sam rub litice, ali u isto vrijeme i uživali u ljepotama
prirode koja nas je okruživala.
Kako je noć pala brže nego smo planirali, napokon
smo shvatili da nismo baš spretni koliko smo mislili
da jesmo. Dogodilo se to da smo nas četvero zaostali
za vodičem i ostatkom ekipe te smo na kraju bili
ostavljeni na milost i nemilost prašume. U prvom
trenutku nas je uhvatila panika, ali kada smo se
smirili i racionalno razmislili, uočili smo svjetlost u
daljini i odlučili je pratiti moleći se da se radi o našem
plemenu, a ne o kanibalskom festivalu koji čeka baš
nas. To je bilo najnapetijih sat vremena hoda u mom
životu, ali zahvaljujući sreći koja nas je pratila, nekako
smo uspjeli doći do „svoga“ plemena. U plemenu smo
proveli tri dana za vrijeme kojih smo prisustvovali
sprovodu, obrednom plesu, školskoj predstavi,
plemenskom suđenju i drugim svakodnevnim
zanimljivostima.
Nakon povratka u Banaue te nazad do Manile,
odlučili smo se otići na Palawan te smo kupili avio
karte i već sljedeći dan sletjeli smo na naše novo
odredište – Palawan, mistični otok na samom
zapadnom dijelu arhipelaga koji nas je već na prvi
pogled ostavio bez daha. Ovdje smo proveli sljedećih
10 dana koje će zauvijek pamtiti. Prvo smo se
lokalnim prijevozom, rikšom „a la Indiana Jones“
odvezli iz glavnog grada Puerto Princesse do 2 h
udaljenog Sabajugana, u kojem smo proveli 2 dana.
Tu smo uz kupanje i opuštanje na bijelim pješčanim
plažama, također vidjeli i najdužu podzemnu rijeku
na svijetu, čarobne prirodne divote, ali i kradljive
majmune koji su u svakom trenutku pokušavali
nekom od prolaznika ukrasti torbu, novčanik, šešir
i sl. Treći dan smo se mini kombijem uputili na
sam sjever otoka do bajkovitog gradića El Nido,
u kojem kao da je stalo, a priroda, ljudi i okolina
izgledali su doista netaknuto. Iz El Nida smo svaki
dan iznajmljivali brodić s lokalnim mještaninom koji
nas je vodio na predivne, bajkovite i netaknute plaže
udaljenih otočića. Stoga iskreno mogu reći da sam
se u El Nidu odmorila i jednostavno reinkarnirala
dušu. No, sve što je lijepo brzo prođe pa je tako i naš
odlazak kući zakucao na vrata. Iako tužna zbog mog
povratka u „stvarnost“ i daljnjim obvezama koje su
me čekale, bila sam sretna i ispunjena što sam ovako
mlada imala priliku doživjeti ovo veliko, snažno i
iznimno poučno iskustvo.
Zrinka Gugić
Kaj briješ, lega?
Studiranje u drugom smjeru
„Tko će sada našeg vranca šorom jahati, koji će ga sad na kirvaj cvijećem kititi...“- tako tamburaška opisuje
odlazak Slavonca na studij u Zagreb. Nitko (još) nije opjevao odlazak Purgera na studij u Slavoniju.
N
akon srednje škole, obično odlazimo u neke veće gradove kako bismo studirali ili, pak,
ostajemo u svom gradu. Zapravo, kod nas je još uvijek običaj da ako postoji sveučilište u
gradu – ne postoji niti jedno drugo. Ja sam došao u Osijek iz Zagreba. Za mene, očito, postoji.
Nije da nikada do toga dana, kada sam došao na prijemni, nisam bio u Osijeku, ali (na moju
sramotu, znam) to su uglavnom bili sporadični dolasci na vaterpolske utakmice s klubom, kada
nisam vidio više od bazena, stadiona i pizzerija u Divaltovoj. Taj dan znao sam da od kolodvora
moram ići ravno dok s desne strane ne vidim svoj budući fakultet, znao sam da sam naučio sve za
prijemni, da mogu sve i da je pivo ovdje osjetno jeftinije nego u Zagrebu. Dobro, to zadnje sam
saznao u jednom od kafića na sunčanoj strani Radićeve poslije prijemnog, izdajnički proslavivši
početak studentskog života jednim zagrebačkim pivom. Da, znam… mea culpa.
„Osijek?!“ – to je uglavnom bila reakcija svih ljudi kada sam im rekao da napuštam grad pod
Sljemenom i odlazim na istok. Nije to bio izraz ni oduševljenja ni gađenja, već iznenađenost,
šokiranost… mi iz Zagreba malo smo „agramocentrični“, bez neke pretjerane vizije i slike gradova
u Hrvatskoj uz koje nismo vezani te rijetki razmišljaju o životu van linije Zaprešić – Velika Gorica
- Sesvete, što je definitivno samo pojačalo taj osjećaj. Profesori u gimnaziji su, na moje čuđenje i
razočarenje, vijest o odlasku u Osijek shvatili poput posljednjeg pozdrava: „Upisao si pravo? – Da,
u Osijeku. – Aaa, u Osijeku…“ - uz protokolarni osjećaj manje vrijednosti, to je bio početak i kraj
gotovo svakog od tih razgovora.
Kako sam ja gledao Osijek? Uh, mislim da i nije najbolja odluka da prospem ovdje sve priče koje
sam tog ljeta čuo o ovome gradu, od toga kako će me svi mrziti jer sam iz Zagreba, preko „to je
veliko selo“ do (danas posebno smiješne) priče kako je noćni život u Osijeku takav da ljudi izlaze
u Slavonski Brod. O da. Nisam siguran koliko je potrebno napisati da se gotovo ni jedna priča, a
naročito navedene tri, nije pokazala istinitom, ali pišem. Reda radi. Djelomično pod tim utjecajem,
prvih dana neuspješno sam se trudio ne koristiti zagrebačke izraze, naglaske i ostale distinkcije,
gotovo paralelno pokušavajući prepoznati i naučiti one osječke. Već sam znao što znači „lega“ ili
„kontaš“, bezbolno sam naučio da „milja“ nije milijun nego tisuću (iako mi još uvijek nije jasno
zašto), ali ipak je učenje nekih riječi dobilo tragikomičnu notu. Butra. Mi to jednostavno zovemo
pokaz, a „butra“ ili „treba“ nam je u slengu naziv za curu, djevojku, a to je neopisivo bitno jer
objašnjava moje čuđenje i šokiranost nakon razgovora s kolegom na prvom ili drugom predavanju:
„Imaš butru? – E, nemam… - Ma jeftine su tu u Osijeku.“ Moja prva Butra, ovog puta u osječkom
značenju, redovito je na zagrebačkim kavama mamila osmjehe na lica.
Navikao sam se na nju, kao i na veličinu grada za koju sam mislio da će mi smetati. Tada sam
živio na Jugu i gotovo standardni komentar na to bio je da živim jako daleko… a živio sam 20-ak
minuta od fakulteta, bliže nego što sam u Zagrebu živio od srednje škole, a jedan od razloga što
sam ju izabrao je taj što mi je bila blizu. I to što je tramvajski bila suprotno od centra, jer nisam
volio gužvu u pola osam ujutro. To je još jedna stvar koja me iskreno razveselila u Osijeku, gužva.
Nema je. Nema kilometarskih kolona automobila i konzerviranja u tramvaje, nema onih divljaka
koji patološki vjeruju da će sjedenje na trubi na neki čarobni način pomaknuti kolonu, ili barem
mojsijevski razmaknuti ostale da bi oni prošli u stilu rimski careva. Sve je ovdje (po)lagano,
jednostavno, stress-free. Mada, nisam iz prve razumio osječke tramvaje.
Prvi puta sam se propisno zacrvenio kada sam na Jugu pitao osobu na stanici koji tramvaj vozi
prema trgu. Ako živite u Osijeku dulje od tjedan dana, objašnjenje vam nije potrebno. Drugi puta,
jer jednom vjerojatno nije dosta, mrak je pomogao da se crvenilo na licu ne vidi, iako je zapravo
i pogodovao situaciji. Bio je to moj prvi petak u Osijeku, a ja sam izašao van (jer, u Zagrebu se
izlazilo srijedom, petkom i subotom, ne četvrtkom), nisam se čak dugo ni zadržao, stao sam na
već poznatu stanicu na Trgu Ante Starčevića i odlučio pričekati noćni tramvaj. Da budem potpuno
iskren, nije mi uopće padalo na pamet da
noćnih tramvaja nema svaki dan u tjednu. Do
tog otkrića vrijednog polusatne noćne šetnje
došao sam tek kad sam shvatio da već predugo
stojim na toj stanici - sam.
Tih prvih dana kopkao me također i paletovski
strah (znate priču, „Pale sam na svijetu“) da
sam jedini student iz Zagreba koji studira na
Pravnom fakultetu u Osijeku. Ali nisam bio.
A kako sam se tek prevario, to mi je neopisivo
drago jer, s vremena na vrijeme, svakog uhvati
nostalgija, a tada nema boljeg od prijatelja s
kojima možeš podijeliti taj tužno-sretni osjećaj i
bocu… izvorske čiste vode, jel.
Unatoč još ponekom gafu, sve sam naučio. Nije
mi puno trebalo, pohvatao sam sve osječke
naglaske zbog kojih roditelji vjerojatno u
oporuku uglavljuju jezičnu klauzulu, naučio
sam sve kvartove, glavne ulice i tramvajske
linije, shvatio sam da je život u Osijeku zapravo
– lijep. Taj moj zaključak možda ima uvredljiv
prizvuk i ispričavam se svim Essekerima, ali
nakon svih strašnih priča o ovom gradu na
Dravi, ugodno me iznenadio. Da, zime su
malo hladnije, ljeta pretopla, imam živu ideju
osnivanja kluba mrzitelja komaraca i koliko god
se trudio zavoljeti ga - fiš mi je odvratan, ali
Osijek je puno više od toga. Dom? Ne, poslužit
ću se Balaševićevom bravurom kako „postoji
milion gradova u koje možeš odlaziti, ali samo
jedan u koji možeš da se vraćaš.“ Ali ovo je grad
koji mi se neplanirano zavukao pod kožu kao
što sam neplanirano došao u njega i kad bih
danas otišao, ovo bi još uvijek bilo prekrasno
iskustvo ispunjeno prekrasnim ljudima i
doživljajima koje nikada neću zaboraviti.
P.S. Dvije i nešto godine te stotinjak posprdnih
šala kasnije, još uvijek navijam za Dinamo.
Neke ljubavi nemaju granica.
Tomislav Metelko
53
Vid studentskog oka
Treba li mi to?
Kriza i nadzor tiskanih medija
Novine - što je to?
Č
itate li vi dnevne novine? Čitate li mjesečnike? Zašto čitate ovaj broj časopisa? Ne bih se
htio zamjeriti čitatelju, ali vjerojatan je odgovor upravo taj - zato što je časopis besplatan! Pa
što sada? Studenti za njega pišu, skupljaju iskustvo, pokazuju svoje znanje drugima. A što rade
novinari? I oni također pišu za druge, svaki dan su na nogama, pokušavaju zaraditi za komad
kruha. Super za njih. Vjerojatno ste ih vidjeli da zabadaju nos po kazalištima, trgu, guraju vam
mikrofone u lice, nešto škrabaju po svojim notesićima, mobitelima. Opis posla ne može biti točniji,
samo to sada u 2012. više nije ni bitno. Sada se postavlja pitanje - gdje će to oni pisati?
Vjesnik je ugašen. Nacional i Forum također. Novinari Aktuala se bune. Playboy je bio ugašen, ali
je imao sreću biti ponovno pokrenut. Naklade ostalih tiskanih izdanja ubrzano padaju, nikome
se neda izdvojiti sedam kuna za tiskanu riječ. Dobro, možda za Sportske novosti i to prije nekih
„važnih“ utakmica jer treba znati na koga uplatiti listić. Ljudi kupuju i cijele istine u pola cijene,
kupuju i petkom zbog tv programa. Zima je? Treba i nečim naložit vatru. Pa red je da cjepanica
onako fino pucketa.
U dobra krize, broj naklade se bio u početku povećao. Kažu da u Njemačkoj čitaju kao ludi.
Zanima ljude što se događa u svijetu, tko je propao, tko propada, što je jučer obukla Heidi Klum.
Samo što je kod njih tržište bolje regulirano nego kod nas. U Hrvatskoj se u novinama piše svašta.
Krše se etički kodeksi. Sve više stranica glasila Hrvatskog novinarskog društva odlazi na opomene
novinarima koji ne poštuju pravila struke. Objavljuju se neprimjerene fotografije npr. ubojstva Ive
Pukanića i Gadafija, djeca se ne štite dovoljno, poprsja žena iskaču sa svake druge stranice, a ostalo
popunjavaju reklame. Nema više poštene kritike politike i događaja, ne smije se zamjerati tvrtkama
inače gubite oglase. Četvrta po redu sila države nije neovisna. Više se pretvaraju, kako kaže Matija
Babić, „u reklamne kataloge firmi“, a ja bih mogao nadodati „uz novinske tekstove između“.
Prava regulacija tržišta tiska ne postoji. Postoji monopol nad kioscima. Tisak drži preko 1300
prodajnih mjesta. Ako mu se zamjerite gdje ćete prodavati svoju novinu? Kako će ljudi doći do
nje? Naravno, ako bi regulirali tržište i izricali kazne, optužili bi vas za cenzuru novinara i njihovih
tekstova. O demokracijo, o moje slobode, ooooo vidi imaju popust za studente? Kak` su oni super!
Što na to kažu novinari i koliko ih ima? Prema brojkama Sindikata novinara, ima ih oko 4000. Nije
bitno jesu li završili neku školu, imaju li diplomu. Bitno je nek' pišu. I to baš onako kako gazda želi.
Hrvatska sveučilišta se trude profesionalizirati ljude. Dati im diplomu novinarstva, komunikologije,
informacijskih znanosti, konobara. Joj, ne konobara. Pomiješao sam diplome i neke popularne
televizijske voditelje. Profesori pripremaju te mlade glave, govore im kako misliti svojom glavom,
napisati vijest i pročitati usput i pokoju knjigu. To je pohvalno, pogotovo kad pogledamo koliko
54
ljudi je uopće visoko obrazovano. Od tih
intelektualaca se puno očekuje. Da nas izvedu
iz krize, vode sutra državu, obrazuju narod i
liječe nas od bolesti i loših navika. Praksa tih
diplomiranih novinara pokazuje, pak, i drukčije
stvari. U svega par mjeseci oni nauče hrvati
se s drugima, no, sad ih ne štiti Sveučilište ili
država, već zarađuju za svoju hranu, za svoju
konzervu tune s Tajlanda. Moraju biti spremni
na sve. Pogotovo u takvoj struci gdje stalno
radno mjesto predstavlja nedostižni Sveti gral,
a za pristojniju plaću ćete morati i susjedu
okopati vrt. Treba i salate za onu tunu.
Znamo jako dobro da je došlo vrijeme
interneta. Svi surfaju, koriste nove medije.
Imaju digitalni život. I novine prelaze na
internet. Vrijeme je da se svi moderniziramo.
Ponuda je puno, puno veća nego u tiskanom
obliku. Ima i kvalitetnijih tekstova, samo ih
morate znati naći. Pa zašto onda kupovati
novine? Interneta ionako ima skoro svugdje,
sve mi je „besplatno“ i sve se lakše pronađe. Tko
to ne zna, magarac! Iskreno, dok ovo pišem,
ne mogu se sjetiti baš nekog jako praktičnog
razloga, osim nekih idealističkih i altruističnih.
Sigurno je da mediji neće propasti. Ali ukoliko
i pročitate nešto „na papiru“ i utvrdite da je
to kvalitetno i da vam odgovara, nastavite i
dalje kupovati. Neće svaki put biti novca, ali
prosječna cijena nekih novina je kao jedan ili
dva ručka u menzi. Studenti ste! Valjda možete
propustiti jedan obrok. Ako kupujete nešto
od tiska, produžujete mu život i pokazujete da
vi, kao čitatelj imate veliku moć nad njime i
novinarima. Neće se oni vama ulizivati, ali će
nastaviti svoj posao raditi kvalitetno. Radit će
ono za što su se obrazovali, a limun uz tunu ide
odlično!
Nemojte biti kao ja. Otići na kiosk po novine, a
kupiti na kraju žvake ili kondome. To se potroši
i ode. Pročitana riječ će ostati zauvijek u vašim
glavama. To je bitno. A sada nastupate vi!
Bogdan Blotnej, bacc. comm. et soc.
Konzumerizam – nametnuta
„kultura“ današnjice
Moderan čovjek sveden na pukog potrošača u raljama globalizacije
Ž
ivimo u vremenu u kojem caruje
kultura potrošnje, kapitala, potreba
koje to nisu, „celebrity“ osoba, u vremenu u
kojima su osobe sumnjivog morala najveći
idoli, u vremenu u kojem pravih vrijednosti
nema i koje potvrđuje da su oba Georga
(Carlin i Orwell) bila u pravu. To je vrijeme
konzumerizma. Da bismo uopće mogli
govoriti o fenomenu konzumerizma potrebno
je pogledati u prošlost.
Još je Adam Smith davne 1776.g. zapisao
da je konzumerizam jedini cilj i svrha
proizvodnje. Razvoj konzumerizma kakvog
danas poznajemo najzahvalnije je promatrati
na primjeru kolijevke potrošnje, Sjedinjenih
Američkih Država. Početkom masovne
proizvodnje razvila se tzv. kultura potreba.
Konzumerizam se svodio na kupovanje stvari
koje su zaista potrebne za život. Zahvaljujući
„ocu modernog PR-a“ Edwardu Bernaysu, koji
je uspio uvjeriti korporacije da se korištenjem
raznih psiholoških simbola potrošnja njihovih
proizvoda može pospješiti, umjesto dotadašnje
kulture potreba javlja se tzv. kultura želja.
Tome su kumovali i tadašnji mediji – epicentar
medijskog interesa više nisu politički događaji
i ličnosti, već se težište pomiče na sportaše,
pjevače, glumce i modele. Dotadašnji
„svrhoviti konzumerizam“ uspješno
je zamijenjen. Počinje era potrošačkog
kapitalizma. No, da bi kompanije ostvarile
veće profite valjalo je promijeniti životni stil
ljudi. Tako je 1929. godine duhanska industrija
željela proširiti svoje tržište i na žene koje je
do tada bilo moralno neprihvatljivo vidjeti u
javnosti sa cigaretom. Da bi postigao željeni
cilj Bernays je proveo kampanju „Torches of
Freedom“, poznatiju kao „Baklje slobode“.
Bernays je angažirao skupinu ženskih modela
čija je zadaća bila da na njegov znak zapale
cigarete, a prije toga je proširio dezinformacije
da se pripadnice borbe za prava žena spremaju
zapaliti „baklju slobode“ koja bi predstavljala
izraz otpora dominaciji muškaraca. Kao
rezultat toga cigarete su u SAD-u, a i šire,
dobile status afirmacijskog simbola ženskih
prava i sloboda. Ovaj primjer pokazuje što
je zapravo čovjek u stanju napraviti da bi
postigao cilj velikih korporacija - profit. Čini
se da je Hobbes bio u pravu kad je zaključio da
u tržišnoj utakmici vlada zakon „Homo homini
lupus est“.
Fenomen konzumerizma nije prošao
neopaženo ni u znanosti, posebno na
području sociologije. Znanstvenici su se
počeli baviti teorijskim istraživanjima tog
fenomena. Prva značajnija teorija o potrošnji
seže u 1899. godinu. „The Theory of the
Leisure Class“ T. Veblena kritički promatra
za to vrijeme nove stvari. Također, tim se
pitanjima bavio i njemački sociolog G. Simmel
koji je naglasak stavio na fenomen širenja
modnih trendova prema klasnom principu.
Te najranije studije bile su napisane u duhu
vremena u kojem su nastale, u duhu tzv.
viktorijanskog puritanizma te zbog toga nisu
mogle obuhvatiti cjelokupan problem. Od
suvremenih teoretičara bitno je spomenuti
teoretičara sociologije potrošnje C.Campbella,
zatim Bourdieua, Baudrillarda, Lyotarda,
Jamesona i Giddensa. Od teoretičara s ovih
prostora tu je Hajrudin Hromadžić čija je
knjiga „Konzumerizam – Potreba, životni stil,
ideologija“ bila važno vrelo činjenica za ovaj
članak.
Danas se konzumerizam shvaća
kao oblik artikulacije individualne kreativne
slobode, a tržište je tu da zadovolji te
potrebe, ali ih ono, naravno, istodobno i
stvara. Konzumerizam je postao model
kasnokapitalističke životne svakodnevice,
zahvaljujući postfordističkom proizvodnom
trendu koji ga je proširio na sva područja
privatnog i javnog života. U 1970-tim
godinama, s erom neoliberalne tržišne
ekonomije, isti je postao ekonomski i
socijalno-kulturno dominantan.
Da bi se zadovoljila potreba
potrošača da sve bude na jednom
mjestu stvaraju se „meke“ kapitalizma i
konzumerizma – trgovački centri. Oni postaju
cilj za sve suvremene potrošače. Šopingcentri su tako sinteza socijalnih, političkih,
ideoloških i kulturnih prostora. Život se iz
centara gradova seli na periferiju grada koja je
čak povezana javnim prijevozom sa centrom
grada kako bi potrošači lakše stigli do svog
odredišta. Na taj način trgovački centar
zapravo postaje svojevrsni grad. Takvi centri
uspjeli su donijeti konzumerizmu gotovo
religijske oblike: trgovački centar postaje
ultimativni hram konzumerizma. Jedina
aktivnost u takvom „hramu“ je kupovanje
jer, kako tvrdi Koolhaas, da smo se dosjetili
nečeg boljeg što bismo u njima mogli raditi
(posjećivati knjižnice, napraviti centre za
učenje), njihova veličina bi nas plašila. No, ono
što mi, potrošači, uporno zanemarujemo jest
to da su ti „hramovi“ koji nas mame neonskim
svjetlom i reklamama, za razliku od centara
gradova koji su od javnog značenja, zapravo
prostori privatnog kapitala koji imaju jedan
jedini cilj - profit.
Danas se javljaju i neki
antikonzumeristički pokreti koje je bitno
spomenuti. Najvažniji je svakako „Adbuster“
osnovan 1989. u Vancouveru. On promovira
otpor prema konzumerističkom svjetonazoru
te apelira na bojkot proizvoda onih tvrtki
koje zagađuju okoliš, iskorištavaju radnike
i sl. Također, organizira akcije poput „Dana
bez kupovine“ (Buy Nothing Day) i „Tjedna
isključenog TV-a“ (TV Turnoff Week).
Antikonzumerizam se provodi i putem
koncepta etičkog konzumerizma, fair trade
trgovina te osviještene potrošnje
Pogrešno bi bilo konzumerizam
promatrati isključivo kao „teoriju zavjere“
velikih korporacija, već valja sagledati i širi
kontekst tog fenomena. No, ipak, svakako
valja spomenuti da je „otac modernog PRa“ bio blizak rođak S. Freuda i njegove je
analize i studije uspješno ukomponirao u svoj
posao i time donio značajan profit raznim
korporacijama. Nakon svega izloženog vrijedi
se samo zapitati: je li praksa potrošnje kakvu
danas poznajemo zaista izbor pojedinca?
Ili je tek nametnuta kulturom suvremenog
kapitalizma? Prosudite sami.
Jelena Kralj
55
Početak prosinca na jadranskoj obali prošao u duhu želje za općim dobrom
Prvi susret studenata volontera
u Z adru od 5. do 8. prosinca 2012.
Budući da je LEGOS registrirana volonterska studentska udruga, dobili smo poziv od kolega sa Sveučilišta u
Zadru da posjetimo njihov grad, ali i aktivno sudjelujemo u Susretu studenata volontera s područja Hrvatske.
S
tudentski zbor Sveučilišta u Zadru i Projekt „Volontiram“
organizirali su Susret volontera studenata s područja Republike
Hrvatske. Susret se održao u Zadru od 5. do 8. prosinca 2012. na temu
„Razvoj volonterstva u prostoru hrvatskog visokog obrazovanja“.
DAN 1
U 9 sati krećemo put Gradske knjižnice, gdje nas dočekuju ljubazni
organizatori, pod palicom predsjednika organizacijskog odbora
Krešimira Jakšića. Radionica pod vodstvom Ivane Dujić započinje
upoznavanjem sudionika te postavljanjem ciljeva samoga susreta i
očekivanja, koje zatim raspoređujemo po važnosti, kako bi na kraju
samoga susreta mogli utvrditi jesmo li ispunili zadane ciljeve.
U popodnevnom terminu, nakon pozdravnog govora prof. dr. sc.
Roberta Bacaje, prorektora za studije i studentska pitanja, pridružujemo
se okruglom stolu na teme izlagača: Volontiranje kao izraz aktivnog
građanstva; Razlike i sličnosti volontiranja i stručnog osposobljavanja za
rad; Vrednovanje volontiranja u sustavu visokoga obrazovanja: iskustva
i izazovi međunarodne i domaće (visokoškolske) scene; Studenti volonteri
i djeca i mladi s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama; Volonteri
56
kao promotori Sveučilišta u regionalnoj zajednici - suradnja Sveučilišta
Jurja Dobrile u Puli s Udrugom Sanjam knjige u Istri i pulskim srednjih
školama; Iskustva Studentskog savjetovališta u radu s volonterima.
U pauzi između brojnih rasprava i saznavanja novih stvari, krijepimo se
na bogatom domjenku te nastavljamo u drugom dijelu predavanja istim
tonom.
DAN 2
Na sada već nama poznatoj lokaciji sudjelujemo na radionicama Udruge
MI iz Splita; Service-learning (učenje zalaganjem u zajednici) te na
radionici Socijalno poduzetništvo.
P.S. budući da je bio Sv. Nikola, neke od nas je i posjetio... :)
DAN 3
Započinje kao i prva dva poznatom starom poslovicom: „Na istom
mjestu, u isto vrijeme“!
Na radionici Međunarodno volontiranje – kratkoročno i dugoročno,
Volonterskog centra u Zagrebu, saznali smo sve o organizaciji
međunarodnog volonterstva. Voditeljica je s nama podijelila svoja vrlo
bogata iskustva u samoj organizaciji i sudjelovanju u međunarodnom
volontiranju te kako se prijaviti i postati međunarodni volonter. Nadalje
je uslijedio okrugli stol na teme: Suradnja volonterske skupine "Sanjači
knjiga" Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Zaklade za poticanje partnerstva
i razvoja civilnog društva Istarske županije ; Organiziranje volonterskog
rada studenata u organizacijama civilnog društva – primjer Udruge
branitelja oboljelih od PTSP-a; Volonterski rad studenata – iskustva s
ERF-a; Volontiranje studenata u svjetlu Zakona o volonterstvu: kako
evidentirati volonterski rad studenta (studentski projekti, Studentski
zbor).
Nakon izlaganja, slijedile su rasprave te predstavljanje studentskih
udruga:
* Legos, udruga studenata Pravnog fakulteta Osijek
* Best, udruga studenta tehnoloških fakulteta, Zagreb
* S4S – udruga Studenti za studente, Split
* BIUS – udruga studenata biologije s PMF-a, Zagreb
* Erasmus student network, Zagreb i Zadar
* Društvo studenata socijalnog rada, Zagreb
studenata i jedini program koji obuhvaća takvo volontiranje kao
predmet na fakultetu (izvor: članak Julije Perić, Legos br. 3.).
Predstavili smo našu Udrugu, ali zapravo i naš Fakultet te samo
Sveučilište, budući da smo bili jedini predstavnici iz Osijeka. Uz
kratko izlaganje o nastajanju Udruge te njenom razvitku, djelovanju i
ciljevima, bilo je govora i o Volonterskom centru Osijek, od kojih smo
pribavili statističke podatke o broju volontera na području Županije
te kratko izlaganje o Volonterskom programu studija poduzetništva,
pod geslom „Volontiram, dakle jesam“, na Ekonomskom fakultetu. Iako
nevezano za rad naše Udruge, bilo je potrebno dotaknuti se ove teme
jer je taj program izuzetno važan na razini Sveučilišta u volontiranju
I tako je prošao i ovaj zanimljivi susret. Međutim, kako bi se upotpunio
cjelokupni događaj, potrebno je spomenuti i pohvaliti organizaciju,
budući da smo bili smješten u samom centru Zadra, grada u kojem smo
odsjeli (Hostel Butique Forum), s pogledom na Forum, Rivu, Kalelargu
i crkvu Sv. Donata. Ljubaznosti organizatora, kao i samoga grada, nema
kraja. Hvala Vam što ste nam omogućili ovo bogato iskustvo i nadamo
se da ćemo se vidjeti na nekom od idućih susreta.
DAN 4 – FINAL DAY
Započinje radionicom u Muzeju antičkog stakla, koji smo ujedno imali
priliku i obići. Razmjenom mišljenja i ciljeva ova radionica vođena je
pod nazivom: Što smo naučili i kako dalje: prijedlozi izmjena i dopuna
Zakona o volonterstvu, pod vodstvom Ivane Dujić, gdje smo sumirali
sve što smo dosada nučili sudjelovanjem na susretu te pokušali kroz
određene slučajeve napisati prijedloge za dopunu i izmjenu ZOV-a.
Konačno, na završnoj radionici, dočekala nas je staza sa postavljenim
ciljem i stopama koji vode prema njemu. Saževši sve što smo napravili,
zaključili smo da je ipak zadani cilj ispunjen (uspješno smo prošli sve
radionice i razmjenom iskustava naučili nešto novo).
U večernjim satima, poučeni novim stvarima, pronalaskom novih
interesa i nastavljanjem sa starim, pokazali smo svoju želju za
doprinosom zajednici i otišli na humanitarni koncert te tako upotpunili
sve ono što smo naučili o volontiranju.
Nadin Mužar
57
Poeta u odjelu pravnika
STUDENTSKI
POSLOVI
Životno iskustvo „zlata“ vrijedno
U
pisom na željeni fakultet za svakoga od
nas počinje jedan novi period života.
Period prepun novih zadataka i obveza koje
nastojimo izvršavati što uspješnije. Tek nam
je dvadesetak godina, a pregršt planova
i želja. Posao uz studiranje čini se kao
idealna kombinacija. Pronaći posao i raditi
nije lagano, a pogotovo kada uz to treba
obavljati i sve dužnosti redovitog studenta –
pohađati predavanja, sudjelovati na nastavi,
pripremati izlaganja, polagati usmene i
pismene ispite itd. Ali, moguće je.
Pravnik-pjesnik Vladimir Vidrić
Tko kaže da pravnici nemaju u svojim redovima poetske duše, umjetnike? Zapamćen kao jedan od najvećih
pjesnika našao se Vidrić, pravnik stihoklepac, čiji stihovi i dalje odjekuju u vremenu i dodiruju vječnost....
V
ladimir Vidrić rođen je 30. travnja
1875. godine u odvjetničkoj obitelji
u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. U svom
kratkom životu iza sebe ostavio je skroman
opus od četrdesetak pjesama u jedinoj zbirci
„Pjesme“, koju je izdao u vlastitoj nakladi
1907. godine. Vidrićeva šturost nije ga sputala
da kvalitetom svojih pjesmama imponira i
upiše se među najistaknutije lirike hrvatske
moderne te među najbolje pjesnike koje je
Hrvatska imala. Prije svega, bio je umjetnik
koji je u svojim stihovima pripovijedao o
političkim i društvenim događanjima u
svojoj domovini, slaveći prirodu, ugođaj
životne radosti, dionizijski zanos u ljepoti i
ovozemaljske užitke, tako da je njegova poezija
imala svoju dubinu i istančanost. Njegova
inteligencija i fotografsko pamćenje učinile su
da ga ljudi pamte kao profinjenog recitatora
koji je satima mogao zabavljati uzvanike oko
stola recitirajući najljepše stihove u dahu.
Njegova nježna i rafinirana priroda, koja
se mogla naći u njegovim strofama, imala
je i drugu stranu medalje – naime, Vidrića
povijest ujedno pamti kao buntovnika s
razlogom. U političku povijest ušao je kao
jedan od vođa prosvjedne skupine koja je,
prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu,
16. listopada 1895. godine spalila mađarsku
zastavu na Trgu bana Jelačića. Kao predvodnik
i nositelj barjaka u prosvjednoj povorci,
58
zajedno s ostalim vođama pobune i njihovim
prvakom Stjepanom Radićem, osuđen je
na četiri mjeseca i zatvoren u bjelovarskom
zatvoru, o čemu svjedoči i članak objavljen u
novinama „Banov“. Po izlasku iz bjelovarskog
zatvora, Vidrić je nastavio i završio studij
prava u Beču, 1903. godine doktorirao,
položio pravosudni ispit i posvetio se
odvjetništvu. Zbog rane smrti ovog lumena,
nažalost nemamo previše podataka o
njegovom odvjetničkom životu i djelatnosti
u pravnoj struci, no, pritom ne sumnjamo u
ingenioznost njegovog djelovanja. Navedeno
potvrđuje i podatak da je, u njegovu čast, za
101. obljetnicu smrti postavljena i spomenploča na gradilište Tome Horvatinčića u
Preobraženskoj 6 u Zagrebu, gdje je nekad
stajala pjesnikova kuća. Na taj način Vidrićev
buntovan duh i dalje živi kroz borbu za
očuvanje kulturne baštine grada Zagreba,
stavljajući vrijednost umjetnosti ispred
nemilosrdnih interesa politike i kapitalizma.
Iako je u svojim pjesmama često
kao neshvaćeno biće jurio ka oblacima i
božanskim visinama, Vidrić je zapamćen kao
veliki pjesnik među pravnicima, dajući nam
tako razlog da se zapitamo - može li i pravo
biti pitko, slobodno i neobuzdano kao poezija?
Neki profesori bi na navedeno vjerojatno
poručili da pravne norme trebaju biti retci koji
se mogu recitirati i razumjeti, koje nas mogu
potaknuti i proniknuti u našu srž. Gledano,
pak, iz Vidrićeva kuta, pravo bi trebalo biti
nešto što se voli i razumije, što se uči sa
elanom i razumijevanjem te poticaj koji će nas
pokrenuti i nagnati da napravimo nešto dobro
za sebe i za druge. S druge strane, krutost
i formalnost prava trebali bi biti shvaćeni
kao potreba da našu prirodu obuzdamo,
organiziramo i ustrojimo u skladu s razumom,
imajući pritom na umu da se sloboda ne
ograničava zakonima, već samo maštom. U
nadi da se takvo ograničenje ne dogodi te da se
ne izgubi smisao i ljepota pravničke profesije,
možda i mi poletimo nebu pod oblake, baš
kao Vidrić, te upoznamo kako je biti pjesnik
među pravnicima ili možda pravnik među
pjesnicima ...Do tog trenutka, kako bi Vidrić
rekao – „Adieu“.
Kako pronaći studentski posao?
U doba interneta te dostupnosti
pretraživanja web stranica potrebna je
samo dobra volja i naše dragocjeno vrijeme.
Polazna točka je „Studentski servis“.
Članovi Studentskog servisa mogu biti:
svi redoviti studenti, neovisno o mjestu
studiranja ili prebivalištu, redoviti učenici
završnih razreda srednjih škola te osobe
koje su završile studij u statusu redovitog
studenta, ali najdulje tri mjeseca od
završetka srednje škole, odnosno studija.
Nadalje, potrebni dokumenti za učlanjenje
su: uvjerenje fakulteta o statusu redovitog
studenta, odnosno preslika završne
maturalne svjedodžbe za maturante, OIB,
X-ica, indeks, osobna iskaznica, broj žiro
računa, jedna fotografija manjeg formata te
10,00 kuna na ime troškova.
Poslodavac, student i Studentski centar
sklapaju ugovor na tipskom formularu, a
prema potrebi se sklapa i poseban ugovor
s poslodavcem. Ovakav oblik ugovora
je najbolji jer u slučaju da poslodavac u
dogovorenom roku ne plati uredno za
obavljeni posao, na prijedlog studenta
pokreće se postupak ovrhe na temelju
vjerodostojne isprave protiv poslodavca.
Brojni poslodavci koji upošljavaju studente
na različitim poslovima upravo će na
stranici „Studentskog servisa“ ostaviti svoje
oglase za posao. Osim navedene stranice
tu su i brojne druge poput: moj-posao.net,
posao.hr, posao-plus.com, studentnet.hr.,
mojprviposao.net, mojfaks.com i dr.
Što sve mogu raditi studenti?
Studentski poslovi mogu biti na bazi
volontiranja ili plaćeni poslovi. Poslovi
su raznoliki. Neki zahtijevaju znanje
poput poznavanja stranog jezika,
rada na računalu dok je za neke
dovoljna samo dobra volja. Poslovi
anketiranja, hostesiranje za razne
brendove, promocije i tome
slično aktualni su poslovi te su
uistinu i dobar izvor zarade. Na
stranicama „Servisa“ navedene
su kategorije poslova te
predviđena satnica za svaki
navedeni posao.
Na svakom poslu usvajamo nove vještine te
proširujemo svoje znanje.
Obrazovati se i istovremeno dobivati
plaću uistinu se čini idealno, ali nije
lagano. Prije svega potrebno je dobro
organizirati vrijeme te odrediti prioritete.
Ostaviti dovoljno vremena za učenje te
raspored rada definirati prema rasporedu
fakultetskih obveza ključ je uspješnog
studiranja. A ono najvažnije, što ne
smijemo zaboraviti, je zabava. Odvojite
vrijeme za druženje sa prijateljima, obitelji
te dragim osobama. Vjerujte u sebe i sretno!
Ivana Bajs
Radno iskustvo za
vrijeme studiranja
„zlata“ vrijedno
Stečeno radno iskustvo
i radne navike za vrijeme
studiranja je nešto čime se
uistinu možemo pohvaliti. Bez obzira da
li je studentski posao vezan uz ono što
studiramo, vrijedno je životno iskustvo.
Nikola Bubnić
59
Glazba - riječ- dvije o hrvatskom rapu...
Kazalište
Intervju s
Hrvojem Marjanovićem
(Settom)
Unterstadt - priča jedne osječke obitelji
Intrigantna osječka priča nastala prema istoimenom hit romanu Ivane Šojat – Kuči
Polivaletnost je jedna od njegovih osobina - reper, producent, kolumnist, urednik...U razgovoru sa Settom,
osječkim reperom i jednim od najboljih hrvatskih hip hop producenata, razotkrivamo što jedna polovica
kontroverznog glazbenog dvojca Krankšvester ima za reći o svom putu u umjetničku karijeri.
Za početak, Sett, recite nam nekoliko riječi o sebi?
Eto, Sett, pravim imenom Hrvoje Marjanović, vječni muškarac-dijete, producent, izvođač, kolumnist,
tekstopisac, seks simbol, pasionirani igrač kanaste, sofist, sakupljač dragog kamenja, ratnik, ljubavnik,
general, čovjek na ego tripu...
Koliko dugo ste u hip hop vodama? Neki Vam pridaju konotaciju pionira osječkog rapa i jednog od
boljih MC-a Balkana. Vaš komentar na to?
S pisanjem rap tekstova započeo sam još u srednjoj školi, ali prvi pravi album snimio sam krajem 2001.
Naravno, postojali su i neki albumi prije toga, ali "Demo za Demos" bio je prvi službeni demo koji je
imao natruhe suvisle strukture. Nakon toga sam se aktivnije počeo baviti produkcijom i piskaranjem
tekstova. Što se pak "pionirske" uloge tiče, teško da to stoji jer u Osijek sam došao kasnije i pridružio se
već postojećoj skupini repera među kojima su tada bili 3ki Stil, Les, Kandžija i Boda, kao jedan od jačih
producenata u to vrijeme.
Solo karijera i projekti do sada? Osim što imate dugu tradiciju repanja, zaslužni ste za gro glazbenih
uradaka i kao producent. S kojim eminentnim glazbenicima ste surađivali?
Što se solo karijere tiče, prvi album "Dnevnik dvorske lude" izdao sam 2006. za Aquarius Records, a nakon što je ta priča neslavno završila, počeo sam izdavati isključivo na internetu što je vremenom dovelo
do "umjerene popularizacije" onog što radim. Uslijedio je "Vodič kroz život za bezbrižne" (2009.), a ove
sam godine izbacio i kompilacijski dvostruki CD "Antiklimaks" koji je također naišao na uobičajeno
golem odjek. Drugim riječima, za album su čuli rijetki. S druge strane, producentsko-reperska karijera
bila je uspješnija i, u nekom nategnutom smislu, profitabilnija pa sam na ovaj ili onaj način surađivao
s gotovo svim važnijim imenima na regionalnoj sceni: General Woo, Kandžija, Marchelo, Edo Maajka,
Saša iz TBF-a, N'Toko, Remi, Ivan Vuković, Flamie, a bila su tu i neka "nereperska" imena kao što su
Jurkas, Maja Vučić, Pink Studio itd.
Što više favorizirate - ulogu producenta ili MC-a?
Ovisi. Većinu vremena draža mi je produkcija jer isključuje paradiranje i trpanje u prvi plan, ali skriboman sam i nezamisliv mi je život bez piskaranja. Razmišljanja moram izbaciti iz sebe pa svoju "bolest"
često liječim na dva fronta: kolumne i tekstovi.
Član ste skandaloznog dvojca „Krankšvester“ te su Vam do sada izašla dva albuma. Postoji li tendencija širenja s obzirom da ove godine neslužbeno nosite titulu najboljeg domaćeg uratka?
„Krankšvester“ je nešto što bih najbolje mogao opisati kao "intelektualni godišnji odmor", mjesto gdje
ću ispucati najsirovije čobanske nagone, a u isto vrijeme dati specifičan komentar određenih pojava
u društvu. Ukratko, ti su albumi kompilacija onog najnegativnijeg, a iz pjesme u pjesmu pronalazimo načine kako sve to karikirati, dovesti do apsurda i prikazati sve razmjere "strahote" tog načina
razmišljanja. U isto vrijeme, grupa je, iz razumljivih razloga, daleko popularnija od bilo čega što sam
ranije radio. Jedino je pitanje koliko takvo što može potrajati prije nego zaključimo da je "gimmick" mrtav i da je došlo vrijeme za nove poteze. Trudimo se ne biti "komičan bend", ali mnogi to doživljavaju kao
vic, a vicevi imaju rok trajanja i nakon što ih nekoliko puta prepričate, gube na snazi. U svakom slučaju,
ako inspiracija potraje, možda izbacimo još koji album, iako bih nakon ovog albuma volio da napravimo
zaokret i pronađemo novu nišu.
pojačati suradnju s Kandžijom (budući da nisam
previše sudjelovao na njegovom posljednjem
albumu). Književnik, novinar i svaštar Anđelo Jurkas također priprema album na kojem ću raditi, a
nadam se da ću napokon započeti rad na projektu
(jer "projekt" zvuči bolje od "još jedan album")
na kojem bih ugostio pjevače i instrumentaliste s
kojima sam oduvijek htio surađivati. Također, već
sam započeo novi solo album "Godina 365 ponedjeljaka", kojim želim zaokružiti priču započetu
"Dnevnikom...".
Znamo da sporadično odradite poneki nastup.
Gdje vas možemo vidjeti uživo i postoji li varijanta neke mini-turneje?
"Turneja" (ili kako god se zvalo ono što underground bendovi imaju) započinje krajem ovog
mjeseca i, s trenutno dogovorenim koncertima,
traje sve do kraja ožujka. Nadam se da ćemo
obići cijelu regiju i s aktivnijim "koncertiranjem"
nastaviti do kraja ljeta. Materijala imamo, a novac
obožavamo.
Eto, ukoliko čitatelji ne znaju, odat ćemo im
informaciju da ste inače Esseker koji trenutno
živi i radi u Zagrebu. Ne znam je li fama, ali u
svojoj pjesmi „Rutina“ spominjete Pravni fakultet
Osijek. Bili ste student na PFO?
Ne, ja sam osječki student koji se u Osijeku
zadržao jako dugo zbog svaštarenja koje me omelo
u obavljanju studentskih zadataka. Međutim, nadam se da ću i tu priču jednog dana okončati, na
moje i oduševljenje mojih roditelja koji su nekad
davno, još kada je Isus hodao zemljom, polagali
velike nade u moje akademsko obrazovanje.
Dramatizacija: Nives Madunić Barišić
Dramatizacijski scenarij, redatelj: Zlatko Sviben
Dramaturg predstave: Bojan Marotti
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Katarina Radošević-Galić
Glazba: Igor Valeri
Glumci: Sandra Lončarić-Tankosić, Branka Cvitković,
Jasna Odorčić, Tatjana Bertok-Zupković, Miroslav Čabraja,
Marija Kolb, Vladimir Tintor i ostali.
D
rama „Unterstadt“ nastala je na temelju istoimenog, iznimno
uspješnog romana književnice Ivane Šojat-Kuči, objavljenog
2009. godine, a koji je u međuvremenu, osim popularnosti kod
čitalačke publike, zaslužio i brojne prestižne književne nagrade poput
nagrade Vladimir Nazor, Fran Galović, Gjalski te nagrade Josip i Ivan
Kozarac. Kako se radnja romana odvija u Osijeku, prateći životne
zgode i stradanje u logorima četiri generacije osječke građanske obitelji
njemačkih korijena, upravo su sami Essekeri bili najbolji kandidati
koji su mogli udahnuti život ovom romanu i prenijeti ovu zanimljivu
i potresnu priču na „daske koje život znače“. Stoga je predstava
„Unterstadt “ nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u
Osijeku s Osječkim ljetom kulture 2012. te je svoju praizvedbu doživjela
upravo na navedenoj manifestaciji. O uspjehu s kojim su osječki
glumci i dramaturzi oživjeli ovu povijesnu priču govori se ne samo
usmenom predajom između Osječana, već isto i višestruko potvrđuju
ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta, na kojima je spomenuta
predstava trijumfirala u najvažnijim kategorijama – onoj redateljskoj
(Zlatko Sviben) te za najbolju dramsku predstavu u cjelini. Osim struke,
kvalitetu ove predstave prepoznala je i publika pa je stoga „Unterstadt“
dobio i Nagradu publike portala Teatar.hr. Umjesto da nastavimo s
hvalospjevima o ovoj predstavi, vjerujemo da smo Vam dali dovoljno
razloga za posjet osječkom HNK. Stoga, dragi studenti, a posebice
Essekeri, trk u kazalište na jednu važnu lekciju iz hrvatske, preciznije,
osječke povijesti!
Matea Miloloža
Vaša završna riječ i poruka?
„Ima nešto od srca do srca, a to se, brate, zove...“
Razgovarao: Nikola Bubnić
Koje nove projekte planirate „u skorašnje vrijeme“, bilo solo, bilo s „Krankšvesterom“?
Nedavno sam završio soundtrack za jednu predstavu, planiramo novi album Generala Woo-a, volio bih
60
61
Vicevi
Knjiga
Paulo Coelho:
Demon i gospođica Prym
Djelom Demon i gospođica Prym, Paulo Coelho završava
dio svoje, kako ju je sam nazvao – trilogije pod nazivom „Sedmi dan“,
a čiji su preostali dijelovi i knjige „Na obalu rijeke Piedre sjela sam i
plakala“ te „Veronika je odlučila umrijeti“. Teme koje prožimaju djelo
su karakteristične za Coelhov rad, dok se kroz cijelu priču vodi bitka
između dobra i zla, u čijoj borbi sudjeluju ljudi malog mjestašca zvanog
Viscos. Svaki postupak ima svoju težinu, a svaka sekunda je od neopisive važnosti za sudbinu mjesta i njegovih mještana koji moraju donijeti
naoko nezamislivu odluku.
Radnja počinje predstavljanjem lika starice Berthe koja
sjedeći na svom trijemu vidi stranca koji dolazi u njeno
mjesto, u pratnji demona (vraga). Taj stranac
gospođici Prym ubrzo po dolasku iznese svoju
ponudu, koja uključuje zlatnu polugu za nju
koja će mu pomoći u njegovom naumu,
i još deset njih za mještane samo ako
u roku tjedan dana netko u mjestu
bude ubijen. Gospođica Prym to
treba saopćiti sumještanima, a ako
se oni odluče na ubojstvo, stranac
im daje zlato i dokazuje si svoju tezu
– suština svijeta je zlo. Gospođica
Prym isprva oklijeva, no, na
kraju govori mještanima za ponudu
stranca, duboko uvjerena kako njeni
sumještani nikada neće pristati na
tako nešto. Ipak se pokaže da im
je zov zlata neodoljiv dok odlučuju
žrtvovati osobu koju je, kako su se
sami uvjerili, najmanje zlo žrtvovati
– staricu Berthu. Kroz susrete
sa gospođicom Prym zla suština
stranca se počinje mijenjati, dok ona
sama iz ovog nevjerojatnog iskustva
raste i razvija svoje samopouzdanje,
spašavajući u zadnji čas svojim riječima
nevini život starice Berthe.
Ono što bi kod bilo kojeg drugog
pisca bila obična priča o slobodi ljudskog izbora, kod Coelha je upotpunjeno upletanjem cijelog
jednog drugog duhovnog svijeta u svijet ljudi. Strancem vlada
demon, dok je Bertha u pratnji dobrih duhova i anđela, a gospođica
Prym je još uvijek „neutralna“ i upravo se za nju sile zla i dobra bore
za prevlast. Ona je ta koja će prevagnuti ka jednoj ili drugoj strani i
na kraju joj donijeti pobjedu. Djelom se uz pojmove dobra i zla u vidu
anđela i demona provlači i tematika raja i pakla i praktički se postavlja
teza da je svačiji pakao, ali i raj u njemu samome, što se posebno vidi iz
likova gospođice Prym i stranca. Ona koja živi u mjestu koje bi velikom
broju ljudi bilo poput raja, njime nije zadovoljna i osjeća se zatvorena
kao u nekom paklu. Stranac pak proživljava svoj pakao, ali u njemu
ostaje jer pogrešno smatra kako nije zaslužio ništa dobro, kako nije
62
zaslužio raj. Ne možemo se oteti ni Coelhovom poimanju vremena. Još
u predgovoru iznosi svoju tezu o tome kako je tjedan dana dovoljno
svakome da bi u potpunosti promijenio svoj život ili ga pak, zbog straha
od promjene, ostavio takvim kakav jest.
Vrijeme, izbor, duhovnost i čovječnost su glavni elementi
kako ove knjige, tako i drugih Coelhovih djela, i univerzalno se
provlače kroz njegov spisateljski opus. Kao pisac koji je svojim
razmišljanjem utjecao na milijune ljudi, od svojih ideja ne odustaje
čak i kada je zbog njih prozivan te koristi i ovu knjigu da nam pokaže
koliko nam je malo vremena (a koliko puno hrabrosti) potrebno da
nam se dogode velike promjene, samo ako uhvatimo priliku
koja nam se ukazuje. Jedna od zanimljivijih misli
- okosnica djela je također i ta da je povijest
jednog čovjeka povijest cijelog čovječanstva,
što je definitivno ideja nad kojom se treba
zamisliti.
Kao i u brojnim drugim svojim
djelima, i u ovom Coelho u centar
pažnje stavlja osobu koja je takoreći
prazna, neopredijeljena, a pred
kojom je prostor i mogućnost za
rast i razvoj. I pred tu osobu se
postavljaju brojni izazovi i prepreke,
a ona se s njima bori i prevladava ih
sa pozitivnim ishodom. Još jednim
ovakvim djelom ostavlja nam misao
da je čovjek u suštini biće koje je
uvijek naklonjeno dobru i kreće
se u pravcu dobra, iako je izazvan
i okružen zlom. Tek u trenucima
potpune tame koju predstavlja lik
stranca, čovjek tone i prepušta se
zlu, ali ipak i za njega postoji nada
samo ako je dovoljno hrabar da ju
prihvati. To je, pak, jedna misao s kojom se velik dio pravnika vjerojatno ne
bi složio, barem ne s obzirom na praksu.
Ulovio student zlatnu ribicu. Kaže mu ribica:
Pusti me i ispunit ću ti jednu želju.
Student začuđeno upita:
-Pa kako jednu, zar nisu tri?
Na to će ribica:
-E, sad je po bolonji.
Odvjetnički biseri
Polaže student usmeni ispit. Za to vrijeme profesor se ljulja na
stolici. U jednom trenutku stolica se slomi i profesor padne na
pod. Student ne izdrži i počne se smijati Profesor će na to, polako
ustajući i čisteći odijelo:
Eh, kolega, danas padosmo obojica!
Odvjetnik: Doktore, kada ste radili obdukcija, jeste li provjerili
puls? Svjedok: Ne. Odvjetnik: Aha. A krvni pritisak? Svjedok: Ne. Odvjetnik: A disanje? Jeste li provjerili disanje? Svjedok: Ne. Odvjetnik: Znači, ipak je bilo moguće da je pacijent bi živ kada
ste počeli sa obdukcijom? Svjedok: Ne, nije. Odvjetnik (zadovoljno). Ne? A kako možete biti tako sigurni,
nijednu provjeru niste radili? Svjedok: Zato što je njegov mozak bio u tegli s formalinom na
mom stolu
Odvjetnik (ne posustaje): Da, da, a je li ipak moguće da s obzirom da niste radili niti jednu provjeru, pacijent bio živ, ili da je
čak i sada ipak živ? Svjedok (vidno uzrujan): Je, moguće je da je živ i vjerojatno je
odvjetnik!
Odvjetnik: Kažite nam doktore, je li istina da kad čovjek umre u
snu, toga nije svjestan do ujutro?
Odvjetnik: Bili ste tamo dok niste otišli, jel tako?
Na fakultetu počinje ispit i profesor pita studenta:
- Jesmo li se mi već vidjeli?
- Da, na prošlom ispitnom roku.
- Dobro, sada će, nadam se, biti bolje. Koje sam vam pitanje prvo
postavio prošlog puta?
- “Jesmo li se mi već vidjeli?”.
Studenti pišu ispit. Vrijeme je isteklo i svi predaju radove, samo
jedan student još piše. Profesor mu se obraća:
- Kolega, uzalud se trudite, vaš rad neću priznati.
Na to student ustaje, prilazi katedri i kaže:
- Znate li vi ko sam ja?
- Ne znam i ne zanima me. – mirno će profesor.
- Odlično! – reče student i „ugura“ svoj rad među ostale.
Usred predavanja profesor se obraća jednom studentu: Kolega,
probudite kolegu pored vas!
Student: Probudite ga sami, vi ste ga uspavali!
Izgledate jako nervozno, kaže profesor studentu.
"Nije vas valjda strah mojih pitanja".
Student: "Ne, strah me mojih odgovora!"
Odvjetnik: Znači imate troje djece, da? Svjedok: Imam. Odvjetnik: Koliko je djevojaka? Svjedok: Pa tri. Odvjetnik: A dječaka?
Katarina Knežević
Pizzeria Strossmayer
Strossmayerova 133
31000 OSIJEK
031 375 888
63

Alimenta, ELSA Zagreb, Pravnik i Športska udruga studenata

prilogu - Visoka škola za informacijske tehnologije

Legos br. 4 - Pravni fakultet

6. STUDIJ USMJEREN NA STUDENTE

važnost međunarodne mobilnosti studenata

„U MOSLAVINI PONOVNO USPJEŠNI!!“

Vodi li akademska mobilnost k odljevu mozgova?

FENIX 8 | glasilo studenata Filozofskog fakulteta

Zasto Studirati - Studirajmo Zajedno!

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Albert - Visoka poslovna škola Zagreb

ovdje - ELSA Zagreb

Vrednovanje izvannastavnih aktivnosti

Emisije 301 - Kuća ljudskih prava

O SEMINARU: TKO SMO? ZAŠTO BI TREBALI

VisiTer - broj 1 - srpanj 2012. - Visoka škola za informacijske

pdf

Untitled - Početna - International Burch University

Rat bogova i ljudi