IDENTITET Godina 17 • Broj 165 • 20. Maj 2012. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport www.identitet.info Neuspjeh politike povratka izbjeglica DONATORSKA KONFERENCIJA OZAKONILA “HUMANO PRESELJENJE” ROBERT PROSINEČKI: Kada sam izašao na Marakanu trebalo mi je par minuta da se saberem 2 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. IDENTITET SADRŽAJ BR. 165 / 2012. 4 SPEKTAR Pripremio: IGOR PALIJA 10 RELATIVNI NEUSPJEH POLITIKE POVRATKA Piše: DAVOR GJENERO 12 ĐURĐEVDANSKI IZBORI U SRBIJI Piše: DRAŽEN LALIĆ 15 UMJESTO DA ZATVORE RATNE ZLOČINCE, HRVATSKE VLASTI SE 6 Donatorska konferencija u Sarajevu BUNE ZBOG PRESUDE GOTOVINI Pripremio: IGOR PALIJA 16 JOŠ TREBA ČEKATI DA SE CRKVA ODREKNE NDH Piše: DRAGO PILSEL 20 UH, TA MATEMATIKA Piše: RADOJE ARSENIĆ 22 TVORNICE RADNICIMA Piše: NINOSLAV KOPAČ 24 MAKNIMO HOMOSEKSUALCE S ULICE Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ 26 PENDRECIMA PROTIV KRIZE Piše: HRVOJE PRNJAK Relativni neuspjeh politike povratka 27 IN MEMORIAM: SLOBODAN BUDAK Piše: VLADO VURUŠIĆ (JL) 10 28 VJESNIK VIŠE NE POSTOJI Piše: JOVAN HOVAN 31 SRBOREZ Piše: NINOSLAV KOPAČ 32 PANORAMA Pripremio: IGOR PALIJA Izbori u Srbiji 34 FUKARA NAS ZAKRVILA I OSRAMOTILA Piše: MARKO ROKNIĆ 12 36 DOMAĆINE, SREĆNA TI KRSNA SLAVA Piše: NIKOLA CETINA 37 ALBANSKA PRAVOSLAVNA CRKVA Piše: NIKOLA CETINA 38 INTERVJU: ROBERT PROSINEČKI Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ 42 SRBI GLASAJU ZA SDP, A ŽIVOTNE PROBLEME IM REŠAVA SDSS Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ 45 LAKO JE BITI DOMOLJUB KAD SI SIT Piše: DUNJA NOVOSEL 46 SJEĆANJE NA ARMENSKI GENOCID Piše: GORAN MRDAKOVIĆ nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM 48 SPORTSKI PORAZI U TRANZICIJI Piše: HRVOJE PRNJAK intervju: Robert Prosinečki www.identitet.info Štampa: Suradnici: Glavni urednik: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Igor Palija Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Zamjenik urednika: Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Ljubo Manojlović 5.000 primjeraka Dunja Novosel, Dragana Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Izdavač: Marko Roknić, Radoje Arsenić, Srpski demokratski forum Đurđa Knežević Za izdavača: Veljko Džakula List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 165 / 2012. 3 38 SPEKTAR KOMEMORACIJA: P redsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i predsjednik parlamenta Boris Šprem poručili su na komemoraciji u Spomenpodručju Jasenovac, u povodu 67. godišnjice proboja logoraša, kako se ne smije zaboraviti i negirati zločini u Jasenovcu te da u Hrvatskoj fašističke ideje više neće proći. Predsjednik Josipović istaknuo je kako treba prepoznati svakoga tko želi negirati zločine i tko u ime nacije želi mržnju i stradanje. Dodao je kako danas u udžbenicima nije napisana puna istina o Drugome svjetskom ratu i upozorio kako se iz takvih tragičnih događaja često nije naučilo ništa jer se uvijek iznova javljaju pokreti koji bi opet pogazili ljudskost, slobodu i demokraciju. Premijer Zoran Milanović istaknuo je kako glavna zadaća ovakvih skupova nije držati političke govore, nego da djecu u školskim udžbenicima povijesti uči što se stvarno dogodilo i da spoznaju istinu. “Kada su mladi već formirane osobe, nakon toga je kasno za učenje i svatko ide pod svoju zastavu. Jedina zastava kod koje trebamo stati jeste zastava demokratske, slobodne i pravedne Hrvatske, otvorenog društva, zajednica svih onih koji u njoj žele živjeti”, rekao je premijer Milanović. “Oni moraju učiti o ovakvim mjestima, znati što se ovdje događalo i što je dovelo do ovoga i da se to nikad više ne smije dogoditi. U današnjem vremenu u kojem se odluke donose brže nego ikad dosad, mladi ljudi nemaju vremena za povijest. Zato je glavni zadatak ovog skupa da mlade učimo što se stvarno dogodilo i da im kažemo punu istinu. Gledamo ovih dana ispade netolerancije, nacionalne mržnje, čak i u centru Zagrebu, prema dječacima druge nacionalne konfesije. To su loše stvari, tome treba reći ne!, zaključio je Milanović. Predsjednik Hrvatskog sabora Šprem rekao je da nitko ne može negirati žrtve Jasenovca koji je bio logor smrti i da ti zločini zaslužuju svaku osudu. Ustaški Jasenovac je bio najveći sabirni i radni logor u NDH, osnovan u drugoj polovini 1941. Od 1.073 logoraša, koliko ih je 22. aprila 1945. bilo u logoru, u proboj ih je krenulo 600, a preživjelo samo stotinjak. Preostalih 473, koji nisu krenuli u proboj, ubijeno je i spaljeno. Istog dana 1945. počeo je i proboj zatočenika Kožare, dijela logora u mjestu Jasenovcu. Od 167 zatvorenika, proboj je preživjelo njih 11. pokret, istaknuo je, nije bio u interesu naroda ni Hrvatske, već u njihovu vlastitom interesu, a suočavanje s vlastitom prošlošću potrebno je čak ako je i neugodno. “Više od 80 hiljada ubijenih, od kojih 20 hiljada djece, zastrašujući su znanstveno utemeljeni i dokumentirani podaci o ustaškom logoru Jasenovac i njih danas nitko ne može osporavati ni 4 negirati”, dodao je te podsjetio kako su žrtve najvećim dijelom bili Židovi, Srbi i Romi, ali da se ta ista, tobože prohvatska politika, nije ustručavala u logoru zatvarati i ubijati Hrvate, poput istaknutog člana Hrvatske seljačke stranke Mihovila Pavleka Miškine, zato što su se usprotivili Anti Paveliću i njegovim ustaškim sljedbenicima.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Pripremio: IGOR PALIJA PRAVO & PRAVDA: Srbi plaćaju sudske troškove zato što im je familija pobijena U posljednje tri godine, Hrvatska je ostvarila napredak u procesuiranju ratnih zločina, ali odnos prema članovima porodica civilnih žrtava rata i dalje je skanadalozan, upozoravaju organizacije civilnog društva u Hrvatskoj. Jedan od najdrastičnijih primjera su zločini u Novskoj nad srpskim civilima 1991.godine, čiji članovi porodica, umjesto naknade za smrt svojih najbližih, plaćaju državi visoke parnične troškove, zbog sramotno izgubljenih sudskih postupaka. U Hrvatskoj je ukupno zabilježeno više od stotinu takvih slučajeva. ‘’Ja sam mor’o držat glavu, kad su odrezali susjedi glavu, ja sam mor’o držat. Ćeri su pucali u čelo ja sam mor’o gledat, ne volim pričat o tome’’, priča Petar Mileusnić svjedok zločina. Dvadeset i jednu godinu nakon monstruoznog zločina u Novskoj, kad su u jesen 1991. pripadnici Hrvatske vojske upali u kuću Petra Mileusnića i njegovih susjeda, i počinili svirepe zločine, 76-godišnji Petar kaže da nema više snage za istjerivanje pravde. „Kakva pravda. Biće dobro za koji dan kad se ja opružim, jer 76 godina ja imam sada već. Još sam platio sudske troškove 21 tisuću i 500 kuna što mi je pobijena familija i ja izranjavan“. Mileusnić je Srbin, supruga mu je bila Njemica. Iz „miješanog“ je braka i ubijena 19-togodišnja Ljubica Solar iz Siska čija majka Vjera Solar, Hrvatica, puna dva desetljeća vodi bitku za kažnjavanje kćerinog ubojice, ali umjesto pravde, on i dalje slobodno šeće Siskom, a Ljubica mora platiti više od 2000 eura parničnih troškova iako ima penziju od 2400 kuna. Marica Šeatović iz Novske koja je 2004. tužila Republiku Hrvatsku i tražila odštetu za supruga kojeg su u kući, uz još tri člana obitelji, krajem novembra ‘91. godine, IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Prema podacima nevladine organizacije Documenta širom Hrvatske ima 118 slučajeva u kojima su članovi obitelji poginulih civilnih žrtava tražili odštetu od Hrvatske. Usvojeno je samo 15 zahtjeva, 83 su odbijena, a u 72 odbijena slučaja sud je tužiteljima naložio plaćanje parničnih troškova u visini 10 do 20 hiljada kuna, što je 1200 do 3000 eura, a što u ukupnom iznosu u ova 72 slučaja prelazi 2 milijuna kuna ubili i masakrirali pripadnici Hrvatske vojske kaže, da je u to ratno doba, policija čak i napravila korektan uviđaj, obavljena je i obdukcija, postojale su i fotografije, ali one su kasnije zagonetno nestale, a Marica je izgubila spor. Sada joj je država sjela ovrhom na penziju i tokom 18 mjeseci uzimala po 500 kuna za naknadu parničnih troškova. Prema Maričinim informacijama u Novskoj je 1991. ubijeno oko 17 civila, no počinitelji - pripadnici 1. gardijske brigade „Tigrovi“, obuhvaćeni su 1992. godine Zakonom o oprostu. Tek nakon 19 godina Državno odvjetništvo je odlučilo promijeniti kvalifikaciju i zločin u Novskoj je prekvalificiran u ratni zločin nad civilnim stanovništvom što je i omogućilo 5 obnovu procesa i ponovno suđenje u Sisku 2010. godine. Ali, ni danas se u tom slučaju nije daleko doguralo, ističe novinar Novog lista Boris Pavelić, najzaslužniji što su zločini u Novskoj dospjeli u javnost. “U jednoj rečenici se može kazati da su suđenja ipak počela sa 20 godina kašnjenja i prvostupanjski završena sa polovičnim uspjehom. Osuđen je čovjek koji je bio u bijegu i nije došao na suđenje, a optuženici koji su sjedili u sudnici su oslobođeni. Što se tiče građanskih parnica za naknadu štete, one su još uvijek u fazi u kojoj su bile uvijek, dakle ljudi gube te procese, ne uspijevaju dobiti odštetu i pri tom moraju plaćati sudske troškove“, navodi Pavelić.■ SPEKTAR IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA: Zadovoljstvo rezultatima donatorske konferencije Donatorska konferencija u Sarajevu 24. aparil 2012. H rvatske vlasti i predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj zadovoljni su rezultatima donatorske konferencije o izbjeglicama održane u Sarajevu. Prema izjavama za RSE i jedni i drugi pozitivno ocjenjuju rezultate sarajevske konferencije o izbjeglicama. U Hrvatskoj je za sada nešto preko dvije i po hiljade zahtjeva za stambenih zbrinjavanjem bivših nositelja stanarskog prava prema programima koji će biti realizirani sredstvima prikupljenim na donatorskoj konferenciji. „Dva su cilja – osigurati dovoljno novaca za stambeno zbrinjavanje sviju koji još u regiji imaju status izbjeglica i da se na taj način pitanje izbjeglica u regiji riješi,“ podsjetila je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić te dodala: „Dakle, da se na neki način taj život u vakuumu, taj život u privremenosti – što obilježava izbjeglički status – završi“. I predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac ocijenio je konferenciju uspješnom. „Hrvatska kao i sve zemlje u regiji ima dvostruki razlog za zadovoljstvo – jedan je politički, jer time rješavaju jedan značajan dio izbjegličkog pitanja što se tiče stambene problematike, a drugi – zato što dobijaju značajan novac za rješavanje te problematike”, kazao je Pupovac. Time će biti stvoreni uvjeti za bolje odnose među državama 6 regije, a zahvaljujući ovako prikupljenim sredstvima više će proračunskog novca ostati za druge prioritete, dodao je Pupovac. Komentirao je i primjedbe kako je veći dio prikupljenih sredstava namijenjen stambenom zbrinjavanju u zemlji izbora, konkretno Srbiji, a ne u zemlji porijekla, dakle konkretno Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. „Ako se može govoriti i o tome da se ovdje nije uspjelo popraviti politike etničkog čišćenja do kraja, tako da se svatko može vratiti gdje je bio, ipak se dio štete zapravo na ovaj način umanjuje i ljudima priznaje dio njihovih prava i tako im se olakšava da u drugim sredinama mogu nastaviti život“, smatra Pupovac.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. SRBIJA: Srbi iz regije na konferenciji u Beogradu Premijer Srbije Mirko Cvetković je, otvarajući konferenciju na kojoj su sudjelovali predstavnici Srba iz Albanije, Makedonije, Rumunije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Hrvatske i Crne Gore, istakao da je, nakon turbulentne prošlosti u kojoj su međuetnički sukobi u regionu bili česti, došlo vrijeme da se sva sporna pitanja rješavaju dijalogom. P olitički predstavnici srpskog naroda u državama Balkana okupili su se 27. aprila u Beogradu na trećoj konferenciji “Položaj i perspektive srpskog naroda u zemljama regiona”. Ministar vera i dijaspore Srđan Srećković je istakao da je Srbija, kao najveća i najmnogoljudnija zemlja regiona, svjesna svoje odgovornosti za stabilnost Balkana, i da zato nastoji da bude glavni promotor politike dobrosusjedskih odnosa i regionalne suradnje. “U tom smislu za nas su od strateške važnosti najbolji mogući politički i ekonomski odnosi sa svim susjedima. Iskreno se zalažemo za regionalnu standardizaciju i harmonizaciju, ne samo zakonodavstva koje regulira položaj nacionalnih zajednica, IDENTITET/ BR. 165 / 2012. već i za punu primjenu tih standarda u praksi”, kazao je Srećković. Ministar je podsjetio da je Srbija za politiku prema manjinskim nacionalnim zajednicama dobila najviše ocjene relevantnih međunarodnih institucija, i da, stoga, očekuje da države regiona u odnosu prema srpskom zajednici sprovode iste principe. Srećkovih je naglasio da Srbija, kao demokratska država, poštuje međunarodno pravo i suverenitet svih susjeda, ali da svoje nacionalne interese brani na legitiman način tako što pruža podršku Srbima u regionu. Savjetovanje je, kako je rekao, usmjereno u pravcu zajedničke evropske perspektive i budućeg života cjelokupnog srpskog naroda iz regiona u Evropskoj uniji. Premijer Srbije Mirko Cvetković 7 poručio da je zadatak političkih elita da učine sve kako bi se ovoj i budućim generacijama omogućio život bez etničkih razmirica i ekonomski prosperitet. “Perspektive srpskog naroda u regionu mogu biti sigurne samo ako svi zajedno idemo putem mira, ukoliko uspostavimo evropske standarde jednakosti i ravnopravnosti, otvorimo i zaokružimo proces pomirenje. Srbiji pripada uloga razvojnog motora regiona i faktora stabilnosti. Važan dio tog procesa su Srbi koji žive u državama regiona”, rekao je Cvetković. Srbija, kako je istakao, nastoji da očuva autentičnost, raznolikost i kulturno historijsku baštinu svog naroda u regionu, i to čini na način koji je u skladu sa najboljim standardima EU.■ SPEKTAR Privredna komora Srbije otvorila predstavništvo u Hrvatskoj EKONOMSKA SURADNJA: P odrška srpskim tvrtkama pri ulasku na hrvatsko tržište, bolja suradnja dviju ekonomija i zajednički nastup na trećim tržištima su osnovni ciljevi zbog kojih je otvoreno predstavništvo Privredne komore Srbije u Zagrebu. Direktor predstavništva je bivši novinar, a potom manager u „Podravki“ Drenislav Žekić. Predstavništvo srpske komore otvorilo se 11 godina nakon otvaranja ureda Hrvatske gospodarske komore u Beogradu koji je uvelike pripomogao tome da sada u Srbiji djeluje preko 200 hrvatskih kompanija, dok je udio srpskih kompanija u Hrvatskoj znatno manji.■ INICIJATIVA: N a poticaj Inicijative “Ujedinjeni protiv fašizma” mreža organizacija i pojedinaca pokrenula je inicijativu za revitalizaciju javne proslave Dana oslobođenja Zagreba. U čitavoj se Evropi više od 50 godina obilježava 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom. Schumanova deklaracija, početak formiranja onoga što je danas Evropska unija, predstavljena je upravo na taj datum pet godina nakon završetka rata u Evropi, čime je to postao Dan Evrope. Samo dan prije konačne kapitulacije fašističkih snaga, 8. maja 1945., jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle su u Zagreb kojeg su prethodno ustaške vlasti proglasile otvorenim, a oružane snage tzv. NDH napustile bez borbe. Dan oslobođenja grada Zagreba proglašen je Danom grada Zagreba i slavio se punih 45 godina održavanjem brojnih priredbi, svečanosti i drugih manifestacija. Nakon 1991. Dan oslobođenja Zagreba nasilno se ukida i čini se sve da se antifašistička ideja marginalizira i izbriše iz javnog i kolektivnog sjećanja. Danom grada proglašava se 31. maj, datum koji u povijesti grada ne predstavlja ništa, a preimenuje se i Ulica 8. maja 1945. Uklanjaju se i ruše antifašistički spomenici, a agresivna politička i medijska propaganda pokušava uspostaviti povijesni revizionizam.■ ZAGREB – TRG BANA JOSIPA JELAČIČA, 11. MAJ 1945. Preko 100 hiljada zagrepčana dočekalo je partizane prilikom oslobođenja grada 8 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Predsjednik Vlade s predstavnicima Platforme 112 HRVATSKA: P redsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović sastao se s predstavnicima Platforme 112 Sandrom Benčić, Centar za mirovne studije, Jelenom Berković, GONG, Vesnom Teršelič, Documenta, Tomislavom Tomaševićem, Zelena akcija, Ljubom Manojlovićem, Srpski demokratski forum, Tonijem Gabrićem, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, i Damjanom Janjuševićem, Udruga za samozastupanje. Platforma 112 je organizacija okupljena povodom praćenja stanja ljudskih prava i vladavine prava u kontekstu završetka pregovora Republike Hrvatske s Evropskom unijom. Platforma je sastavila 112 zahtjeva za novu Vladu, a nakon 112 dana Vlade izdala i prvo priopćenje u kojem su izrazili zadovoljstvo učinjenim pomacima, ali i upozorili na neke probleme koji još nisu na tragu rješavanja. Predstavnici NVO-a okupljenih u Platformu 112 na sastanku sa premijerom Milanovićem Predstavnici organizacija okupljenih u Platformi izložili su premijeru Milanoviću nekoliko područja problema koje treba riješiti i gdje očekuju pomoć Vlade, a tiču se institucije kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, sustava besplatne pravne pomoći, stambenog zbrinjavanja i povratka, medija te politike upravljanja javnim resursima. Predsjed- nik Vlade Zoran Milanović istaknuo je da Vlada gradi transparentne i inkluzivne institucije, pri čemu su dobrodošle sugestije i konstruktivne kritike zainteresirane javnosti i organizacija civilnog društva. Ovo je prvi u nizu sastanaka, uključujući i sastanke u resornim ministarstvima za rješavanje konkretnih pitanja, zaključio je premijer.■ RATNI ZLOČIN: I Kaznena prijava za Bljesak nicijativa mladih za ljudska prava i Srpski demokratski forum podnijeli su kaznene prijave protiv počinitelja ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika nakon VRA «Bljesak». Kako stoji u kaznenoj prijavi, u toku VRA «Bljesak», 4. maja 1995. godine, hrvatske snage ušle su na područje tadašnje zaštićene zone UN-a u zapadnoj Slavoniji, u područje oko Pakraca. Svi pripadnici vojske Republike Srpske Krajine su već dan ranije, dogovorom o predaji, predali svoje oružje predstavnicima UN-ovih mirovnih snaga i čekali mirnu predaju hrvatskim snagama. Nakon što su od strane hrvatskih snaga odvojene žene i djeca, muškarci su bili okupljeni, njih preko 500 i odvezeni autobusima u Varaždin. U Varaždin su odvedeni pred sportsku dvoranu, gdje su prvo bili primorani sjediti na nogama na betonskom igralištu u položaju s rukama na leđima, a ukoliko nisu poštovali ova naređenja, trpili su udarce nogama. Nakon što su ih pripadnici hrvatskih snaga istuširali hladnom vodom, uveli su ih u dvoranu gdje su bili redom ispitivani u IDENTITET/ BR. 165 / 2012. izdvojenim prostorijama. Na ispitivanjima su ih pitali pitanja na koja nisu mogli dati odgovore, te su ih pripadnici policijskih, ali i drugih snaga, psihički maltretirali, mučili, tukli šakama i nogama te raznim drugim predmetima. Osim ispitivanja, kada su zarobljenici bili smješteni u dvorani, čuvari su ih povremeno udarali, a deprivirali su ih sna primoravajući ih da se dižu i pjevaju hrvatsku himnu i ostale hrvatske nacionalne pjesme te pozdravljaju zastavu. Osim toga, hrana koju su im davali je bila previše soljena, zbog čega su pili mnogo vode i morali češće odlaziti obavljati nuždu, a u prostorijama toaleta su ih pripadnici policije tukli. Ova zlodjela činili su kada pripadnici Crvenog križa, koji su redovito dolazili provjeravati tretman zarobljenika, nisu bili prisutni. Nakon što su zarobljenici proveli neko vrijeme (neki i oko 2 tjedna) u Varaždinu, većina je odvezena u Bjelovar pred Vojni sud, gdje su bili optuženi za oružanu pobunu i amnestirani, s tim da nekima nije bilo objašnjeno ni zašto i za koja djela im se sudi. Nakon ovoga vraćeni su u Pakrac. Na temelju više svjedočanstava 9 osoba mučenih u Varaždinu, od kojeg mučenja neki i danas trpe fizičke, a gotovo svi psihičke posljedice, Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske i Srpski demokratski forum podnijeli su kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske zbog ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima. Budući da se pripadnici hrvatskih snaga koji su tukli i mučili ratne zarobljenike, kao ni oni koji su ih ispitivali, nisu predstavili, ova kaznena prijava podnesena je protiv osoba nadređenih direktnim počiniteljima, odnosno osoba koje su u svojstvu nadređenih, zapovjednika specijalnih jedinica MUP-a RH, Vojne policije Ministarstva obrane RH i zapovjednika Hrvatske vojske RH kršeći pravila međunarodnog prava naredili ili znali da podređeni muče ratne zarobljenike u velikom broju na osobito okrutan i podmukao način i prema njima nečovječno postupaju, nanoseći im velike patnje i povrede zdravlja batinanjem i verbalnim zastrašivanjem. Inicijativa i SDF uvjereni su kako će Državno odvjetništvo provesti istragu protiv počinitelja ovih zločina te podići optužnicu protiv njih.■ manjine & većine RELATIVNI NEUSPJEH POLITIKE POVRATKA Donatorska konferencija uvodi novo načelo zbrinjavanja izbjeglica i ovo pitanje politički zaključuje. Do sada je, barem službeno, prevladavalo načelo povratka svih u svoje zavičaje. Sada međunarodna zajednica i formalno pomaže Srbiji da zbrine one koji su došli kao izbjeglice i odlučili konačno ostati ondje. Za velik dio hrvatske politike takva odluka donosi „prešutno“ olakšanje, ali za demografske i ekonomske interese Hrvatske to je loša odluka P Piše: DAVOR GJENERO roblem izbjeglica i njihova zbrinjavanja u regiji nakratko se, zbog Međunarodne donatorske konferencije u Sarajevu, barem do neke mjere našao u fokusu javnosti. U Hrvatskoj je problem izbjeglica zapravo uvijek bio politički marginaliziran. U vrijeme rata razlikovale su se dvije skupine raseljenih: izbjeglice i prognanici. Prognanicima se nazivalo one koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim dijelovima Hrvatske, a do 1995. godine izbjeglicama su bili smatrani pretežno ljudi istjerani iz Bosne i Hercegovine. Izbjeglice su se, pak, dijelile u dvije skupine – jednu su činili Bošnjaci, koji su u Hrvatskoj bili zapravo „u proputovanju“, bilo do tada dok se nisu zaustavile ratne operacije u BiH, bilo dok nisu otišli u treće zemlje, u kojima su našli trajno utočište, a drugu Hrvati iz BiH. Njih je Tuđmanov režim tretirao kao „genetski materijal“ za nastanjivanje onih dijelova Hrvatske u kojima je ta vlast slabo sta- jala, kao što je, na primjer, bila Istra, a nakon Bljeska i Oluje 1995. vlast je u njima vidjela „poželjno“ stanovništvo za područja iz kojih su izbjegli Srbi. Osim ove uloge, Hrvate iz BiH Tuđmanov režim smatrao je i poželjnim „topovskim mesom“, pa je izbjegle muškarce protiv njihove volje nasilno novačio i slao u vojne operacije u BiH, uglavnom u sastavu HVOa. Nakon Bljeska i Oluje izbjeglicama su postali Srbi iz Hrvatske, a režim je tolerirao, ako ne i poticao, sustavno uništavanje njihove imovine, kuća i imanja, kako bi se sudski epilog. Jedan od takvih je zločin u Gruborima, počinjen od strane policijskih specijalaca koji su trebali „osiguravati teren“ i posjet tadašnjega autoritarnog vladara Tuđmana na oslobođenom prostoru. Skandalozno je da se taj proces i danas odvija na rubu neregularnosti, da optuženi najprije bježe, da pod misterioznim okolnostima nestaje jedan od njih, koji je po svemu sudeći bio spreman priznati krivicu, pa ga nalaze obješenog nakon egzekucije koja je inscenirana kao samoubojstvo. Tako dugo dok se spriječila svaka pomisao na njihov povratak. Još gore, toleriran je i teror prema onima koji su ostali, a neki od najgorih zločina iz tog vremena tek bi sada trebali dobiti ne osigura elementarna pravda za žrtve, nemoguće je govoriti o uspostavljanju sigurnosti u pravom smislu riječi. Jasno je da je Tuđmanovu režimu osjećaj ne- Unatoč golemom ulaganju rezultati povratka srpskih izbjeglica su porazni – povratak nije održiv, vratili su se ljudi izvan radno aktivne životne dobi, bez djece. Za koju godinu od takva povratka neće ostati ništa… 10 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. sigurnosti bio jedno od oruđa u teroru prema srpskome stanovništvu na ovom području. Taj je režim jedne izbjeglice nastojao „nadomjestiti“ drugima, ali projekt etničkog inženjeringa, kako god bio „ambiciozno“ zamišljen i dogovoren u tajnoj komunikaciji dvojice autoritarnih vladara – Tuđmana i Miloševića – završio je neuspjehom. Područja, što su ih napustili hrvatski Srbi, surova su i teška za život, i u njima može opstati samo onaj tko ima socijalno iskustvo života na takvu području. Hrvatski izbjeglice iz Bosne i Hercegovine uglavnom su u tim krajevima ostajali samo tako dugo dok su morali, i to dok za sebe nisu našli bilo kakvo drugo rješenje, a trajno su ostali samo oni kojima traganje za alternativom nije uspjelo. Povratak srpskih izbjeglica započeo je u većoj mjeri tek pet-šest godina nakon početka izbjeglištva, a i tada su se, zbog nepovoljnih socio-ekonomskih okolnosti, vratili pretežno starci. Potrošen je ogroman kapital za obnovu kuća, često točkasto raštrkanih po ogromnom praznom prostoru. Unatoč golemom ulaganju rezultati su bili porazni – povratak nije održiv, jer su se vratili ljudi izvan radno-aktivne životne dobi, bez djece. Za koju godinu od takva povratka neće ostati ništa. Mlađi se nisu vraćali, jer nisu našli egzistenciju. Ekonomska aktivnost na područjima povratka posve je zamrla, a zaposlenje može osigurati samo državna služba. Ta su namještenja, međutim, već zauzeli neki drugi, bilo autohtono hrvatsko stanovništvo, bilo Hrvati useljeni iz BiH. Rezultat je da smo prema popisu stanovništva 2001. na tom prostoru imali tek polovinu predratnoga stanovništva i trećinu radnih mjesta. Poduzetnički su projekti propadali zbog nestalnosti poticaja, ali i zato jer u ispražnjenom prostoru često nije bilo moguće naći radnike za neki projekt. U svim ovim godinama tek su se rijetko mogli čuti glasovi kako je u Hrvatskoj, ako se ona prešutno odriče dijela svojih građana, nemoguće uspostaviti društvo utemeljeno na europskim vrednotama, a jedna od njih je i ravnomjerni i održiv društveni razvitak cijele zemlje. Bez povratka mlađega, radno aktivnog stanovništva, uglavnom srpske nacionalnosti, u krajeve što ih se pre- IDENTITET/ BR. 165 / 2012. POSEBNI INTERES!? U svim ovim godinama tek su se rijetko mogli čuti glasovi kako je u Hrvatskoj, ako se ona prešutno odriče dijela svojih građana, nemoguće uspostaviti društvo utemeljeno na europskim vrednotama, a jedna od njih je i ravnomjerni i održiv društveni razvitak cijele zemlje. Bez povratka mlađega, radno aktivnog stanovništva, uglavnom srpske nacionalnosti, u krajeve što ih se pretenciozno naziva područjima od posebnog državnog interesa, nemoguće je zamisliti njihovo oživljavanje i ostvarivanje tog „posebnog interesa“. tenciozno naziva područjima od posebnog državnog interesa, nemoguće je zamisliti njihovo oživljavanje i ostvarivanje tog „posebnog interesa“. Nakon sarajevske Donatorske konferencije pitanje povratka izbjeglica u regiji bit će politički zaključeno. Donatorska konferencija uvodi novo načelo zbrinjavanja izbjeglica. Do sada je, barem službeno, prevladavalo načelo povratka svih u svoje zavičaje. Sedamnaest godina nakon što su izbjegli u Srbiju ili u BiH, za mnoge Srbe iz Hrvatske povratak realno nije bio očekivan. Međutim, sada međunarodna zajednica i formalno pomaže Srbiji da zbrine one koji su došli kao izbjeglice i odlučili konačno ostati ondje. Za velik dio hrvatske politike takva odluka donosi „prešutno“ olakšanje, ali za demografske i ekonomske interese Hrvatske to je loša odluka. Za 11 Srbiju je, pak, temeljni interes da se izbjegne daljnja politička radikalizacija useljeničke populacije. Odgurnuti na marginu društva, bez sređene egzistencije, politički razočarani, izbjegli iz Hrvatske bili su političko lovište radikalskih političkih opcija. Budući da je nakon što 17 godina žive negdje drugdje, što su se već ukorijenili u nove sredine, a njihova djeca uglavnom nemaju nikakvih čvrstih veza s roditeljskim zavičajem, jasno je da se glavnina te populacije nikad neće vratiti u Hrvatsku. Ako je tako, onda je stvar elementarne pravednosti da im se pomogne u uspostavljanju egzistencije u državi koju su odabrali za novu domovinu. A o demografskim posljedicama takve odluke za prostor od Siska i Karlovca do zaleđa Zadra i Splita ili za Zapadnu Slavoniju tek će se naknadno raspravljati.■ tekovine demokracije ĐURĐEVDANSKI IZBORI U SRBIJI Za razliku od prethodnih izbora u Srbiji, velike nacionalne i historijske teme bile su na margini, pa tako i Kosovo, a dominirali su „kruh i maslo“. U takvoj socijalnoj retorici najbolje su se snašli socijalisti Ivice Dačića koji su komunicirali jednostavno i razumljivo, što se izrazilo u jasnim i narodu prepoznatljivim porukama P Piše: DRAŽEN LALIĆ o povratku iz Beograda, gdje sam četiri dana promatrao đurđevdanske izbore, listam brojne isječke iz novina koje sam tada i ranije prikupio te čitam svoje bilješke. Shodno staroj navici, pokušavam izdvojiti jednu misao koja posebno vjerodostojno izražava duh toga važnoga političkog procesa i pripadajuće rasprave u javnosti. Naposljetku se odlučujem za sljedeću poruku Svetislava Basare: „Demokratski, višestranački izbori u Srbiji su zapravo najbolja propaganda za jednopartijski sistem i diktaturu“. Jedan od najboljih srbijanskih kolumnista je tom tvrdnjom počeo tekst koji je pod naslovom „Predizborna psihopatologija“ objavljen u tjedniku NIN 12. travnja, tri tjedna prije održavanja izbora. U tom je članku Basara uspio sažeti ono najvažnije što se dogodilo u prvoj polovini ovoga proljeća u Srbiji, uključujući čak prognozu vezanu za „vožda“ Ivicu Dačića prema kojoj „sumanute okolnosti idu na ruku SPS-u i njegovoj malenkosti, pa ponovo pribegava odsečnoj Miloševićovoj retorici i mimici...“ Koje su „sumanute“ okolnosti vezane za izbore 6. svibnja ove godine dovele do toga da su reformirani socijalisti, sa čak 16,6 posto glasova koje je osvojila njihova koalicija, postali jedna od tri velike stranke u Srbiji, zemlji u kojoj bar neko vrijeme neće biti stranačkoga bipolarizma? Zbog čega je bivši bliski suradnik Slobodana Miloševića (uz ostalo, Dačić je devedesetih i početkom sljedećega desetljeća bio glasnogovornik i potpredsjednik SPSa) zadobio velik ucjenjivački potencijal, koji mu istodobno daje nemale šanse za položaj premijera i ogromne mogućnosti da upravo on najsnažnije djeluje kao king maker, dakle akter koji s kapitalom od 15,3 posto glasova može presudno utjecati na izbor šefa države 20. svibnja, u drugom krugu toga nadmetanja? Javnost je očito više povjerovala tvrdnji „znam ‘ko će biti premijer“ samouvjerenoga Ivice Dačića, danoj pri kraju izborne noći 6. svibnja, nego izjavi uzdrmanoga Borisa Tadića (njegova koalicija „Srbija za bolji život“ je osvojila samo 23,2 posto; predsjednički kandidat dobio je tek malo više od četvrtine glasova) koji je dvadesetak minuta nakon Dačićevoga istupa izjavio „ne pristajem na uslove i ucene“. A Tomislav Nikolić je nezadovoljavajućim rezultatom koalicije „Pokrenimo Srbiju“ (24,7 posto) i osobito njega kao predsjedničkoga kandidata (25,5 posto, drugi po snazi) i 12 više nego dosad, i to unatoč novoj proeuropskoj retorici, pokazao svoju neprispodobivu karakteristiku snažnoga gubitnika. Međutim, ta karakteristika možda - ako se Tadić bude „tvrdoglavio“ - povećava prostor za formiranje vlade sastavljene od naprednjaka, socijalista i vjerojatno u tom slučaju „pepelom posutih“ (zbog vlasti se može odustati i od ideje državne neutralnosti) Koštuničinih DSS-ovaca, u kojoj bi Dačić, a ne Nikolić, bio „šef parade“. KRUH I MASLO Okolnosti vezane za đurđevdanske izbore koje su već dovele i koje će ubrzo dovesti do promjena (većih ili manjih, tek će se vidjeti) na srbijanskoj političkoj sceni nedvojbeno su složene. Moguće ih je analizirati na tri osnovne razine: ekonomskoj, socijalnoj i političkoj. Što se tiče prve dvije razine, u ovom tekstu zbog nedostatka prostora ističem samo najvažnije odrednice. Ekonomska situacija u današnjoj Srbiji evidentno je vrlo teška. Bruto domaći proizvod, nakon izvjesnoga povećanja prijašnjih godina, u ovoj godini osjetno pada, pa je zemlja zapravo već u recesiji. U prva dva mjeseca 2012. je srbijanski izvoz, ionako nizak, bio za desetinu manji nego u istom razdoblju prošle godine, IDENTITET/ BR. 165 / 2012. a industrijska je proizvodnja pala za 13 posto. Proračunski deficit se oteo kontroli: stručnjaci predviđaju kako će ove godine iznositi najmanje 6 posto, umjesto planiranih, ionako visokih, 4,25 posto. Jedan od razloga za posljednje pogoršanje najvjerojatnije je vezan za naizgled začudno (malo je toga nelogično u vremenu kad političari „nesu jaja“) povećanje prosječne plaće: u veljači ove godine iznosila je čak 8,3 posto više (40,003 dinara) nego mjesec ranije. Tome treba dodati kako su plaće u Srbiji gotovo dvaput (u eurima) manje nego u Hrvatskoj, a da su cijene, kako sam se uvjerio, tek malo niže nego kod nas. Socijalne su tegobe u današnjoj Srbiji posebno izražene. Broj umirovljenika i zaposlenih je gotovo izjednačen: na 100 osoba koje su u penziji i većinom primaju vrlo niske mirovine dolazi tek 102,5 onih koji su u radnom odnosu (podaci za travanj ove godine). Procjenjuje se da oko pola milijuna ljudi radi „na crno“, što uz ostalo znači da ne uplaćuju poreze i time bitno smanjuju mogućnosti države u stvaranju uvjeta za nova radna mjesta. Stopa nezaposlenosti je vrlo visoka (gotovo četvrtina radno sposobnog stanovništva), posebno među mladima među kojima više od trećine traži posao. Taj problem nije znatnije ublažila ni „očajnička“ mjera ranije Vlade Srbije slijedom koje se poslodavcima iz proračuna plaćalo u prosjeku 4,265 eura za svako novo radno mjesto (od 2006. tu je mogućnost iskoristilo 226 tvrtki, većinom u stranom vlasništvu, koje su u tom razdoblju zaposlile 40,000 osoba). Ekonomske i socijalne teškoće Srbije i njenih građana dominirale su agendom kampanja aktera koji su se, što je svojevrsni kuriozum, istodobno natjecali na različitim (predsjedničkim, parlamentarnim, lokalnim) izborima prve nedjelje u svibnju. Velike, dakle „nacionalne“ i „istorijske“, teme su na tim izborima, za razliku od onih prethodnih, bile na margini, uključujući čak i pitanje Kosova o kojemu je većina političkih aktera nastojala zboriti što rijeđe i uopćenije. Nova priča političara, dakle ona koja se odnosi na „kruh i maslo“, bila je međutim jako uopćena. Tadić nije valjano objasnio kako on i njegovi demokrati namjeravaju ostvariti „bolji život“, a Nikolić i naprednjaci su propustili iznijeti konkretne načine na koje planiraju „pokrenuti“ zemlju. Umjesto toga su vodeći akteri, trošeći velike iznose novca iz državnoga proračuna i IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Tadić nije valjano objasnio kako on i njegovi demokrati namjeravaju ostvariti „bolji život“, a Nikolić i naprednjaci su propustili iznijeti konkretne načine na koje planiraju „pokrenuti“ zemlju Ivica Dačić i njegovi suradnici su se znalački komunikacijski distancirali od dosadašnje ekonomske i socijalne politike dosadašnje vlasti, iako su socijalisti u njoj najizravnije sudjelovali. Na osnovu toga, Dačićeva je koalicija dobila znatnu podršku umirovljenika i drugih gubitnika tranzicije Ove je izbore označio neuspjeh doskora vrlo popularnih radikala koji se očito nisu snašli nakon gubljenja interesa velikoga dijela javnosti za ratne teme i vojvode okrivljene za ratne zločine, te podjele stranke i pojave novih aktera na desnoj strani političkog prostora 13 tekovine demokracije Ostali sudionici izbora uglavnom su se borili za prelazak izbornoga praga. Neki su u tome bili razmjerno uspješni, kao Demokratska stranka Srbije „vječnoga“ Vojislava Koštunice (7,2 posto) iili koalicija Preokret u kojoj su rame uz rame stajali, promatračima sa strane teško razumljivo, Čeda Jovanović i Vuk Drašković (6,6 posto) očito (posebno oni najsnažniji) iz drugih izvora, obasipali javnost uglavnom otrcanim marketinškim porukama. Mnogi od takvih apela, koji su bili najuočljiviji u kampanjama dvije najsnažnije koalicije, već su korišteni u drugim zemljama. Primjerice, „Pokrenimo Srbiju“ je parafraza slogana Sanaderovog HDZ-a iz 2003. (?!), a predizborni slogan „Bolji život“ bio je istaknut u nizu zemalja, i to uglavnom sa slabim uspjehom (takvu poruku stručnjaci ne preporučaju, jer treba obećavati najbolje, a ne „bolje“). PAKIRANJE POLITIKE Promjenu vlasti (Nikolić i suradnici) ili sigurnost i kontinuitet (Tadić i njegovi) prezentirali su kao „biti ili ne biti“ Srbije. Ustvari su demokrati i naprednjaci najviše bili usmjereni jedni na druge, pri čemu se nisu ustručavali, što je posebno obilježavalo Tadićev tabor, voditi negativnu, pa djelomice i prljavu kampanju. Dosadašnji predsjednik, iako psiholog i stručnjak za marketing okružen spin doktorom Srđanom Šaperom i drugim stručnjacima za uvjeravanje birača, napravio je veliku stratešku grešku u vođenju kampanje: u za mnoge žitelja Srbije teško izdržljivoj društvenoj situaciji, koja išće strukturne ekonomske i druge promjene, previše je inzistirao na stabilnosti („Izbor g. Nikolića bio bi povratak u neizvjesnost i rizik, koje građani više ne žele“). Izgleda da je te greške bar podsvjesno bio svjestan, s obzirom da je na velikom skupu u Beogradu on, koji već dugo vlada, uzviknuo kako „Srbija posle 6. maja više neće biti ista“ (?!). Nikolić i naprednjaci su napravili manje grešaka u kampanji, ali njihova komunikacijska pa i kulturna inferiornost bila je i ovoga puta očita. Takvu je situaciju iskoristio Ivica Dačić, koji je komunicirao jednostavno i razumljivo, što se izrazilo i u porukama (npr. slogan „Jasno“) njegove koalicije. Ostali sudionici uglavnom su se borili za prelazak izbornoga praga. Neki su u tome bili razmjerno uspješni, kao Demokratska stranka Srbije „vječnoga“ Vojislava Koštunice (7,2 posto) iili koalicija Preokret u kojoj su rame uz rame stajali, promatračima sa strane teško razumljivo, Čeda Jovanović i Vuk Drašković (6,6 posto). Međutim, izborni prag, doduše „za malo“, nisu prešli (po 4,6 posto) najotvoreniji nacionalisti: Srpska radikalna stranka bračnoga para Šešelj (koji u komunikacijski nevičnoj Jadranki, pokazalo se, ima politički slabiju polovicu), te „Dveri za život Srbije“ koje okupljaju romantične tradicionaliste. Uz ostalo, ove je izbore označio neuspjeh doskora vrlo popularnih radikala koji se očito nisu snašli nakon gubljenja interesa velikoga dijela javnosti za ratne teme i vojvode okrivljene za ratne zločine, te podjele stranke i pojave novih aktera na desnoj i krajnje desnoj strani političkog prostora. Iako su u agendi ove kampanje i izbora, za razliku od prethodnih, najistaknutije bile ekonomske i socijalne teme, odaziv na glasanje bio je nizak – samo 58 posto. Ocijene nekih srbijanskih političara i analitičara u izbornoj noći da je izlazak bio „zadovoljavajući“ utoliko su čudnije ako se zna da su građani Srbije istoga dana birali predsjednika Republike, zastupnike u Parlamentu, gradonačelnike i druge lokalne dužnosnike. Da je unatoč toj okolnosti i velikoj potrebi za snažnim političkim odgovorom na krizu interes javnosti za izbore bio slab, moglo se u danima prije glasanja osvjedočiti već pukim promatranjem dešperatnih lica prolaznika na beogradskim ulicama i trgovima, te 14 slušanjem stajališta tzv. običnih građana o politici, strankama i političarima. Jedna ilustracija: na dobro posjećenom (25.000) derbiju Partizan-Crvena zvezda 5. svibnja, dakle večer prije izbora, nisam čuo baš ni jedno skandiranje i pjevanje ili vidio ijedan transparent, pa ni registrirao neki razgovor navijača oko mene, u kojemu bi se spominjali demokrati, naprednjaci, socijalisti ili neki druge stranke i koalicije odnosno njihove vođe. Problem izborne i političke apatije u Srbiji i drugim društvima regije, izloženima traumama poraća, krize i tranzicije, zahtijeva slojevitu analizu, za koju u ovom tekstu nema prostora. Slično kao i za neke druge zemlje, vezano za današnju Srbiju, ipak treba dovesti u vezu obilježja političkoga komuniciranja i djelovanja velike većine političkih aktera i slabu izbornu apstinenciju. Previše je u kampanji bilo pakiranja politike, odnosno naglašavanja forme i zanemarivanja odnosno trivijaliziranja sadržaja poruka upućenih biračima. Kandidati i lideri su se u tjednima pred izbore razbacivali uopćenim i nerealnim obećanjima. Na šarenim, ali razmjerno slabo posjećenim skupovima, konstruirao se politički spektakl i isforsirani optimizam pristalica koji je bjelodano bio u nesrazmjeru s prevladavajućim raspoloženjem u javnosti. Političari su nastojali biti atraktivni i zavodljivi, ali uglavnom nisu uspijevali sakriti svoj sirovi pragmatizam i poriv za vlašću. Imajući navedeno i mnogošto drugo u vidu, treba se suglasiti s Latinkom Perović koja je deset dana uoči izbora ustvrdila: „Srbija bi mogla skupo da plati demagogiju i populizam političara“. Kao što ga je platila Hrvatska: izbori 2012. u Srbiji su po mnogo čemu nalikovali zloglasnoj utrci za vlast u Lijepoj našoj u studenom 2007. godine.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. ratni zločini UMJESTO DA ZATVORE RATNE ZLOČINCE, HRVATSKE VLASTI SE BUNE ZBOG PRESUDE GOTOVINI! Tokom 2011. izrečeno je tek pet konačnih presuda, dok je oko 370 istraga bilo u toku, a oko 540 slučajeva bilo je u predistražnoj fazi Pripremio: Igor Palija H rvatska i dalje nije procesuirala svoje ratne zločince. Štoviše, umjesto toga su se ključne političke ličnosti obrušile na presude međunarodnih sudova, stoji u izvještaju Amnesty Internationala (AI) za 2011. godinu. Napredak u procesuiranju ratnih zločina počinjenih od 1991. do 1995. godine bio je vrlo spor, navodi AI. Predsjednik Ivo Josipović i sudske vlasti uložili su određeni napor da se riješe pitanja iz ratne prošlosti. No, vlada Jadranke Kosor nije poduzela odgovarajuće korake. Ljudska prava u Hrvatskoj ne poštuju se ni na drugim razinama, poručuje AI. Kao primjer navodi se učestala diskriminacija Roma, hrvatskih Srba, te homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih osoba. Kao primjer takve diskriminacije posebno se ističe prošlogodišnja Povorka ponosa u Splitu, koja je morala biti prekinuta jer su desničarski ekstremisti napali LGBT aktiviste. Jedini napredak u procesuiranju ratnih zločina očituje se kroz pokretanje specijaliziranih sudova u Osijeku, Rijeci i Splitu, te izradu planova za provedbu Strategije za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina od strane DORH-a. No, tokom godine izrečeno je tek pet IDENTITET/ BR. 165 / 2012. konačnih presuda, dok je oko 370 istraga bilo u toku, a oko 540 slučajeva bilo je u predistražnoj fazi. AI posebno ističe da nije provedena adekvatna istraga ubojstva Milana Levara. Istovremeno podsjećaju da je Mirko Norac, kojeg je Levar prozvao zbog ubojstava hrvatskih Srba u Lici, pušten na slobodu nakon što je odslužio dvije trećine zatvorske kazne u trajanju od 15 godina. Pozitivnima se ocjenjuje pokretanje procesa protiv Đure Brodarca, koji je umro u pritvoru, i Tomislava Merčepa. No, zbog optužbi za ratne zločine i dalje moraju odgovarati Vladimir Šeks i Davor Domazet Lošo, ističe AI. Iz AI-ja podsjećaju da se navodi protiv Šeksa temelje na informacijama iz postupka protiv Branimira Glavaša, dok su se u postupcima protiv Norca i Rahima Ademija pojavili dokazi koji inkriminiraju Domazeta Lošu. Velike zamjerke AI ima i na zakon kojeg je prošle godine izglasala HDZ-ova vlada, a prema kojem hrvatsko pravosuđe nije dužno reagirati na optužnice za ratne zločine podignute u Srbiji protiv hrvatskih državljana. Ovim zakonom je prekršena međunarodna obveza RH da surađuje sa Srbijom. Zakon bi, upozorava AI, mogao rezultirati nekažnjivošću za zločine prema međunarodnom pravu počinjene od strane hrvatskih građana.■ Izvještaj AI za Srbiju: RASIZAM I DISKRIMINACIJA OGROMNI PROBLEMI U izvještaju za Srbiju, vlada koju je vodio Boris Tadić dobila je pohvale zbog hapšenja Ratka Mladića i Gorana Hadžića, te njihovog izručenja Haškom sudu. No, ističe se da nije zabilježen napredak u identifikaciji novih masovnih grobnica u Srbiji. Opasnost za ljudska prava u Srbiji predstavljaju i često nasilni policijski službenici, kao i rasistički nastrojene skupine nogometnih navijača. U Srbiji se često bilježi i diskriminacija protiv bošnjačke i albanske manjine, a također i govor mržnje protiv LGBT populacije. 15 Bleiburg u rukama ustašoida Još treba čekati da se Crkva odrekne NDH Smisao mitologije o Bleiburgu je slijedeći, pošto tamo nije počinjen zločin već je izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih, treba relativizirati zločine ustaša i cjelokupnu katastrofu nazvanu NDH - onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske. Suočiti se sa tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. To je bila zamisao Daniela Ivina koji ulazi u hrvatsku povijest kao onaj koji je bitno doprinjeo demitologizaciji Bleiburga i raskrinkavanju neoustaške propagande P Piše: DRAGO PILSEL remijer Zoran Milanović izjavio je u središnjem Dnevniku HTV-a da ono što se tog dana moglo čuti na skupu u Bleiburgu nije govor tolerancije i razuma te kako mu se čini da tamo neki prije svega komemoriraju vojsku NDH koja se u Drugom svjetskom ratu borila zajedno s Trećim Reichom. On je sam, kazao je, prije četiri godine bio u Bleiburgu, ali bi danas razmislio kad vidi zašto neki ljudi Bleiburg koriste. Premijer i predsjednik SDP-a zaključio je kako oni koji danas koriste Bleiburg za takve stvari prije svega komemoriraju predaju jedne vojske koja se borila zajedno s nacistima i poručio da u tome ne želi sudjelovati. Dakle, dobro je da je Milanović konačno shvatio bit hodočašća na Bleiburg ali još nije kazao ono što bi morao: da je njegov odlazak (baš kao i Račanov ili Josipovićev) bio prvorazredni politički i civilizacijski promašaj. Jer, što su učinli Račan, Milanović i Josipović (posljednji još gore jer je to obavio u ime države?)? Položili su vijence, zapalili svijeće i poklonili se ispred ustaškog spomenika na kojem piše ‘’U čast i slavu poginule hrvatske vojske – Svibanj 1945.’’ (zanimljivo je da na tom istom kamenu prijevod na njemački glasi: ‘’U spomen palim Hrvatima – Svibanj 1945.’’). Svih ovih godina, komemoracije na Bleiburgu su bile samo jedno, žaljenje za propašću NDH, tek u drugom planu izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine, a onda i, sve do 1991., izraz težnje Hrvata za vlastitom slobodnom državom. Odluka predsjedništva Sabora o ukidanju pokroviteljstva nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije, o kojoj sam pisao u pre- Svih ovih godina, komemoracije na Bleiburgu su bile samo jedno, žaljenje za propašću NDH, tek u drugom planu izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine thodnoj kolumni, i više je nego opravdana jer je odgojna, iako nedorečena mjera. Nedorečena ili nepotpuna jer nije ponudila alternativu za iskazivanje pijeteta onim žrtvama koje su se dogodile nakon kapitulacije NDH (ako ćemo pošteno, Drugi svjetski rat završava upravo na Bleiburgu 15. svibnja 1945. jer su ustaške formacije u povlačenju pucale do dan prije na partizane), jer je dala još jednu tranšu novaca neoustaškim političkim i crkvenim strukturama i zato jer se nastavlja praksa financiranja te nacionalističke histerije, sve dok građani budu financirali radijski i televizijski prijenos. ‘’Na Bleiburškom polju nisu se okupili “izabrani”, kao što je rekao jedan od govornika, nego izopćeni, uključujući i predstavnike lokalnih vlasti i nekih političkih stranaka zastupljenih u Saboru, svi oni koji su sami sebe izopćili od činjenica, od stvarnosti u kojoj živimo, ali i od evropske budućnosti kojoj za Republiku Hrvatsku alternative nema’’, poručio je bivši predsjednik Stjepan Mesić odmah nakon komemoracije u oštrom i vrlo potrebnom priopćenju dostavljeno medijima. Ali treba jasno kazati da se sve to događa, u prvom redu, zbog podrške Katoličke crkve ne samo one u RH već i one u BiH. Obje biskupske konferencije šalju svojega predstavnika na Bleiburg (ove godine je to bio šibenski biskup Ante Ivas a ne sisački biskup Vlado Košić, kako je to naznačio vrhunski diletant Tomislav Karamrko u govoru kojeg je namjeravao održati na Bleiburgu a onda i objavio na webu svog izbornog stožera) ali su i suorganizatori tog ‘’ustaškog pridea’’ preko Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu odnosno Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu. Ovogodišnja komemoracija tzv. Bleiburške tragedije najjasnije je pokazala na koji način Katolička crkva održava na životu nostalgiju za ustaštvom kojeg i dalje, jer ga se ne odriče, smatra adekvatnim otporom komunistima. Biskup Ivas, prihaćajući i dajući svoj glas ‘’antikomunističkoj’’ harangi koja se u subotu čula, kaže: ‘’Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: “Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!”’’, pa se pitao: ‘’Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!’’ Ne, nije tako. Crkva bi željela da ‘’većina’’ bude uz nju kada relativizira ustaške zločine i zločince, one iste koji su masu doveli do Bleiburškog polja uz laži da iz tamo čeka ‘’saveznička vojska’’. Ali većina nas, u to sam uvjeren, ne prihvaća manipulaciju s žrtvama bilo koje strane. Ako biskupima treba Šišljagićeva galama da održe svoj diskurs, ako oni sa Glavaševcima sačinjavaju neku ‘’većinu’’, rekao bih, situacija i nije tako loša. SAT POVIJESTI Pošto je rečeno da će komemoracija na Bleiburgu biti ‘’sat povijesti’’ a tamo su se zaista lupale gluposti, prenosim članak povjesničara Daniela Ivina ‘’Što se zapavo dogodilo na Bleiburgu?’’, kao moj čin priznanja njegove inicijative da Sabor prestane koketirati s neoustašama na Bleiburgu ali i kao prilog političkom opismenjivanju naše publike. Članak je skraćena verzija intervencije Daniela Ivina (‘’Smisao Bleiburga’’) na konferenciji hrvatskih antifašista o Bleiburgu i Križnom putu održanoj u Zagrebu 2007. godine: Pođimo zato od samog početka, pa ćemo tako doći do najboljeg odgovora na ovo pitanje i do pravog smisla ove nevjerojatne mitologije o Bleiburgu. Rano ujutro IDENTITET/ BR. 165 / 2012. u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade NDH sa potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Za svaku sigurnost, dva do tri sata nakon prvog poletio je i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma, koji „kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage“. Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti – ponavljam, pridružiti, a ne predati – Savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođene od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda ipak oni pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše – valjda zbog „sličnog načina razmišljanja“ – oni pravi saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo, pa zato već i sam Bekić u svom prikazu tog Memoranduma osjeća Ovogodišnja komemoracija tzv. Bleiburške tragedije najjasnije je pokazala na koji način Katolička crkva održava na životu nostalgiju za ustaštvom kojeg i dalje, jer ga se ne odriče, smatra adekvatnim otporom komunistima je nosio osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić. Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da „slobodno područje Hrvatske“ stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom, 17 potrebu komentirati: „Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku Bleiburg u rukama ustašoida povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!“. Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška vlada donosi odluku – kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! – da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici i Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik kako će ih „na granici prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije.“ Da je to uvjerenje, rasijano od ustaških predvodnika, bilo sveopće rašireno svjedoči nam i pjesnik Srećko Karaman (izneseno na stranici 289 knjige Bleiburška tragedija hrvatskog naroda) da „čim pređemo granicu Austrije opasnost je minula. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi:“ Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da oni ustvari bježe ususret onima „koji misle kao i mi“. Doslovno tako – kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući su im razmišljanja sličnija njihovom nego „partizanskim“, pa ih čekaju raširenih ruku kao spas. Nije to bilo pojedinačno mišljenje; u istom mnoštvu bjegunaca nalazi se i 16 godišnji Drago Truhli koji poslije iznosi (na strani 235 knjige Otvoreni dossier Bleiburg) kako se „nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima“. Istovremeno je, negdje u toj približno 50 kilometara dugoj koloni, i 19 godišna Slavica Kumpf iz Vukovara koja poslije u svibnju. Str. 97) kaže da „jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno bile su glasine: Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb“. Nikolić tada nije bilo tko, nego poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere vodstva njegove države, koja čini pravi zločin prema vlastitom narodu, odvodeći ga prevarom u bjegstvo iz domovine. Još i upućeniji od njega je ustaški pukovnik Danijel Crljen, koji je tada u samom komand- Dobro je da je Milanović konačno shvatio bit hodočašća na Bleiburg, ali još nije kazao ono što bi morao: da je njegov odlazak na Bleiburg, baš kao i Račanov ili Josipovićev, bio prvorazredni politički i civilizacijski promašaj iznosi (na strani 251 iste knjige) kako im je rečeno da su „krenuli u susret Englezima“. Da to nije bila nekakva maštarija samo mladih ili neupućenih svjedoči nam opet Vinko Nikolić, koji opisujući treći dan svojeg biekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi Tragedija se dogodila nom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među kojim je značajan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka. Prema njegovim zapisima, na osnovu vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj Reviji 1966. Str.274), on navodi „moramo sebi 18 prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja.“ On dalje nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod Dravskog mosta i postavile ultimatum bezuvjetne predaje; iz kolone u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima – što se događa nekoliko dana nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Europi – i tako se borbenošću očajnika probiju preko granice u Austriju, do Bleiburga. Još tog istog dana 14. svibnja Tito, shvačajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakovim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje izdano prije desetak dana doslovce riječima: „Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika...“ 40 POGINULIH NA BLEIBURGU Slijedeći dan u utorak 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stigne do engleskog generala Scotta, koji kaže hladno i kratko „ da nas engleska IDENTITET/ BR. 165 / 2012. vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim bandama, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili borbom.“ Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen – koji ih je osobno zapisao – na kraju dodaje, sa očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga što zapisuje: „Začudilo me je, da nitko nije vodio nikakav zapisnik“. Izuzetno snažna šokantnost takvog doživljaja nije jedini razlog Crljenovom trenutačnom nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je taj kratki razgovor vođen bez službenog zapisnika. On naime nije mogao znati da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije 10 dana rano u zoru 5. Svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do Savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera, koji u dogovoru sa tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom odmah Memorandum šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu da to hitno uruči osobni maršalu Titu. Na taj su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli pokazati Titu ne toliko samu hitnoću ili važnost tog dokumenta, koliko svoje potpuno odbijanje da uopće prime nešto takvo na razmatranje, pa zato i ne uručuju samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumentu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući tako jedva taknuti Memorandum ustaške vlade, kojeg je ambasador Stevenson stigao još isti taj dan 5. svibnja nešto poslije 6 sati uvečer staviti na stol pred maršala Tita. Prema tome, prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici – predvođeno doista i pravim zločincima na čelu sa Luburićem, prvim komandantom Jasenovca – Vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito imao je već u rukama dostavljenu ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju, kao najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće ne dolazi u obzir. Zato je 10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog zapisnika trebao biti određen i jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Malo zatim postalo je sve itekako blistavo jasno i razumljivo (prema sjećanjima i Crljana IDENTITET/ BR. 165 / 2012. ZA HRT USTAŠTVO LEGITIMNA OPCIJA M ože nam biti smiješno kada bivši kapetan JNA na Bleiburgu grmi o tomu da Hrvatsku predstavlja sin Titova partizana i kada se Josipovića s oltara proziva zbog toga što je ukazao na postojanost ustaške propagande i političke filozofije (Šišljagić, osim toga, baštini krvavi trag neoustaša u Domovinskome ratu), ali kada se cijela Vlada proglašava komunjarskom, kada se zagovara ukidanje sekularnog karaktera države i kada se posredstvom HRT-a ustaštvo nudi kao legitimna i jedina ispravna opcija za naše društvo tada mjesta za šale više nema osobno i prisutnog pregovarača NOV za predaju, potpukovnika Milana Baste) kad je general Scott, da prekine svaki daljnji razgovor sa ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao: „Gospodine potpukovniće, moji tenkovi su vam na raspolaganju!“ Potpukovnik Basta na tomu se zahvalio, da mu tenkovi nisu potrebni, a niti sat vremena nakon toga, negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945. posvuda naokolo Bleiburškog polja – na kojem je u tom trenutku dospjela niti polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba – po počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se sa jednom drugom grupom koja se tome protivila i nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano je 16 poginulih. Neki kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podatcima o svim mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao preći brojku 40. Predaja raznih ustaških jedinica ustvari odvijala se i dalje ubrzano - nikom drugom nego onima kojima se očajnički uporno nikako nisu htjeli predati, pa se i dan danas tvrdi kako to nikada nisu ni učinili. Stariji civili, žene i djeca, od kojih hvala Bogu neki i danas žive da svjedoče kako su tamo potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan poslije počinjeni doista brojni zločini. Ovdje se mora reći da čitava literatura o Bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hr19 vatsku sudbinu na Bleiburgu takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; znači, ne samo da je krivac onaj koji počini djelo izdaje nego – što je još i važnije - da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato i nevin. Međutim, da bi se taj smisao mogao održati potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takovo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni njihovim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili. Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske. Suočiti se sa tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.■ repovi rata Uh, ta matematika Kada se nakon akcije „Oluja“ spominjalo da je uništeno 40.000 srpskih kuća tvrdilo se da su to pretjerivanja onih koji ne žele dobro Hrvatskoj, pa je ta procjena svedena na 20.000, a sada UNHCR izvještava da je obnovljeno više od 48.000 takvih kuća O Piše: RADOJE ARSENIĆ d rata u Hrvatskoj u kojem je, između ostalog, dotučena dotadašnja Jugoslavija, prošlo je već više od 20 godina a da još nije raščišćeno – barem u domaćim glavama, jer oni iz okolnog svijeta s time nemaju problema – da li se radilo o klasičnom građanskom ratu ili agresiji na Hrvatsku. U takvim okolnostima i nije neobično da se još uvijek vuku i razni repovi tog mutnog rata, od kojih je najduži i ponajdeblji onaj koji se tiče utvrđivanja odgovornosti i odgovornih za počinjene ratne zločine, koji se uglavnom znaju i više nisu zaštićena tajna zbog „viših interesa“. Uostalom, i u nedavno objavljenom nacrtu izvještaja Evropske komisije o monitoringu uoči konačnog primanja Hrvatske u EU upozorava se da „pitanje nekažnjavanja za ratne zločine ostaje veliki izazov u Hrvatskoj“, te da je još „preostalo procesuirati većinu ratnih zločina“. Naravno, radi se o ratnim zločinima počinjenim nad Srbima, jer u procesuiranju onih počinjenih s te stane primijenjena je tolika revnost da su i relevantne međunarodne organizacije i misije svojevremeno ukazivale da se radi o opasnim pretjerivanjima i osveti na nacionalnoj osnovi. U tom, na žalost, još uvijek bogatom ratnom meniju još praktično nedirnuta stranica je ona što se odnosi na masovno i očito sistematsko uništavanje kuća i drugih nekretnina u vlasništvu građana srpske nacionalnosti („srpske kuće“ je za neke još uvijek iritirajući pojam, dok je „hrvatski Srbin“ nešto sasvim uobičajeno i navodno benigno). Ne samo da je to potpuno pravosudno neistraženo područje nego se službeno ne zna ni koliko je takvih objekata uništeno (iako su barem u gradovima i većim mjestima svaki takav atak uredno evidentirali pripadnici MUPa i pohranjivali u strogo čuvane arhive), a još manje tko je to činio i da li je to bila nečija smišljena politika. Naime, za te vrlo brojne ratne zločine do danas još nitko nije procesuiran, a nema ni naznaka da se na tome nešto radi. A koliko je, u stvari, namjerno uništeno tih „srpskih kuća“ i čitavih mjesta nekada naseljenih građanima Hrvatske te nacionalne pripadnosti? Kada se nakon vojno-policijske akcije „Oluja“ spominjalo 40.000 uništenih takvih objekata tvrdilo se da su to pretjerivanja, izmišljotine onih koji ne žele dobro Hrvatskoj, pa je DISKRIMINACIJA PO ETNIČKOJ OSNOVI „Država se jednako ne odnosi prema svojim građanima. Tako bivšim izbjeglicama hrvatske nacionalnosti iz BiH daruje kuće i stanove besplatno, a građane srpske nacionalnosti kažnjava ako u tim obnovljenim kućama ne žive dulje od pola godine. Mnogima je tako Državno odvjetništvo zakucalo na vrata, pa su ljudi u strahu platili nadoknadu za obnovu, a one u čijim su kućama stanovali drugi država novim zakonom prisiljava da kreditom podmire njihova ulaganja“ – ukazuje predsjednik SDF-a Veljko Džakula 20 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. ČUDNO NEKO VLASNIŠTVO Srpske izbjeglice našle su se u paradoksalnoj i nezabilježenoj situaciji u svijetu: minirane i spaljene kuće čiji su vlasnici obnavljaju se uz pomoć države, ali oni očito nisu njihovi i stvarni vlasnici, jer im se to ograničava obavezom da u njoj moraju stalno da žive pa makar nemali od čega (jer „zaboravlja“ se da su potpuno opljačkani i ostali bez posla) i da ne smiju s njima slobodno raspolagati deset godina kao da im je poklonjena, a ne u stvari nadoknađena počinjena šteta procjena svedena na nekih 20-ak hiljada, ne navodeći koliko je takvih kuća minirano i spaljeno izvan područja gdje su vođene vojne operacije i dešavali se oružani sukobi. Ozbiljnije i utemeljene analize toga – pa čak ni za neko veće mjesto ili područje - nije bilo ili barem nisu poznati javnosti. I onda se nedavno pojavio jedan službeni podatak koji skida veo tajanstvenosti s te očito neugodne teme: prema podacima UNHCRa Hrvatska je do sada obnovila više od 48.000 kuća u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, ali je polovina tih objekata i dalje prazno, jer njihovi vlasnici nikako da u njima opet zažive. Koliko je tek ostalo još neobnovljenih takvih kuća (i onih za koje nije tražena obnova, jer su se njihovi vlasnici rasuli po svijetu) ostaje da se nagađa, s tim da u tom računu nema onih najmanje par desetina hiljada oduzetih stanova u kojima su izbjegli Srbi imali stanarsko pravo. Povod za objavljivanje ovog podatka UNHCR-a je sasvim drugačiji od teme koju obrađujemo, ali u tom pogledu nehotice pogađa „u sridu“. Objavljen je povodom protesta Koalicije udruženja izbjeglica sa sjedištem u Beogradu protiv namjere IDENTITET/ BR. 165 / 2012. hrvatskih vlasti da oduzme obnovljene kuće srpskim izbjeglicama koje u njima još ne žive ili su ih zbog egzistencijalnih problema prodali pijre isteka deset godina od obnove. Tužbe za vraćanje novca uloženog u njihovu obnovu ili oduzimanje tih objekata ako se novac ne vrati počele su da stižu na brojne adrese srpskih povratnika iz izbjeglištva. Na takvu namjeru reagirao je i Srpski demokratski forum iz Zagreba podnoseći ustavnu tužbu na Zakon o područjima od posebne državne skrbi koji i omogućava ovakvo oduzimanje obnovljenih kuća, a podršku ovako ugroženim srpskim izbjeglicama obećao je i predsjednik RH Ivo Josipović. Predsjednik SDF-a Veljko Džakula ukazuje da ovakav zakon (koji je donijela prethodna HDZ-ova vlast) „diskriminira ljude po etničkoj pripadnosti“, a slično rezoniraju i društveni analitičar Žarko Puhovski, te voditelji nevladinih organizacija za ljudska prava Vesna Teršelić i Zoran Pusić. „Država se jednako ne odnosi prema svojim građanima. Tako bivšim izbjeglicama hrvatske nacionalnosti iz BiH daruje kuće i stanove besplatno, a građane srpske nacionalnosti kažnjava ako u tim 21 obnovljenim kućama ne žive dulje od pola godine. Mnogima je tako Državno odvjetništvo zakucalo na vrata, pa su ljudi u strahu platili nadoknadu za obnovu, a one u čijim su kućama stanovali drugi država novim zakonom prisiljava da kreditom podmire njihova ulaganja“ – ukazuje Džakula. Tako su se srpske izbjeglice našle u zaista paradoksalnoj i nezabilježenoj situaciji u svijetu: minirane i spaljene kuće čiji su vlasnici obnavljaju se uz pomoć države, ali oni očito nisu njihovi i stvarni vlasnici, jer im se to ograničava obavezom da u njoj moraju stalno da žive pa makar nemali od čega (jer „zaboravlja“ se da su potpuno opljačkani i ostali bez posla) i da ne smiju s njima slobodno raspolagati deset godina kao da im je poklonjena, a ne u stvari nadoknađena počinjena šteta. Koliko su srpski povratnici iz ratnog izbjeglištva zaista još uvijek diskriminirani građani ukazuje i činjenica da ih se prisiljava da nadoknade ulaganja onih koje je država smjestila u njihove kuće, a da oni to nisu dozvolili (nisu ni pitani). Čudno neko vlasništvo (pa time i država) o kojem odlučuju svi drugi, a ne oni kojima zaista pripada! ■ etika & motika TVORNICE RADNICIMA Piše: NINOSLAV KOPAČ S Da, gospodo radnici ili djelatnici, kako se god zvali, tražite tvornice, a imali ste ih, dali ste ih, pa sada šutite i trpite! Htjeli bi socijalizam, ali se ograđujete od imena! Trebate znati jedno – bez društvene svijesti nema socijalizma i „tvornica radnicima“. Na žalost, iako je tu bilo dobrih pokušaja među nama Balkancima socijalistička ideja nije se „primila“. Možete misliti što god hoćete, ali socijalizam je neminovnost! A kada se Svijetom počne valjati, vi ćete, gospodo, hrvatski radnici i sindikalisti biti na začelju kolone vakim danom u Hrvatskoj sve više radnika počinje ukazivati na nemoguće uvjete rada i života. Sprema li nam se to nekakva revolucija? Nešto će biti, ali organizatori radničkih previranja tvrde da revolucija, ako je bude, neće biti socijalistička. O čemu se to radi? Evo, onih nekoliko stotina radnika koji su još preostali u lijepoj našoj, nešto ih je prešlo u djelatnike!? Nakon svijetla kojim nas je „obasjao“„neumrli nam predsjednik“, počeli su se buniti protiv položaja u koji su ih doveli novokomponovani Tuđmanovi „kapitalisti“. Ne plaćaju im plaće, zdravstveno, mirovinsko i ostala socijalna davanja koja su im na papiru zagarantirana, pa su time došli na rub siromaštva i približili su se skoro polovini osiromašenih stanovnika Hrvatske, od kojih, dobar dio, za preživljavanje prekopava po kantama za smeće i tako se dohranjuje. Međutim, kako je krenulo, vlada bi im na tu rabotu uskoro mogla uvesti porez, jer sigurno ćete se složiti sa mnom da je i to jedna vrsta prihoda, a nitko se do sada još nije sjetio na im ubere porez. Naravno taj porez ne bi mogao biti velik, ali kada Todorić i ini plaćaju porez na prihod zašto ne bi platio porez i profesor u penziji koji svakodnevno prekopava po smeću i na taj način prihoduje u svom preživljavanju. Ovo bi bila dobra šala da na žalost nije istinita. Elem, to nešto radnika i neki djelatnici koji još nisu na spisku zavoda za zapošljavanje u kojemu ih „čekaju raskriljenih“ ruku, odlučili su se uzeti stvar u svoje ruke. Oni prijete da će preuzeti tvornice. Neke avetinjski prazne hale, jer vlasnici su već davno prodali strojeve, osvanule su nedavno okićene raznim parolama koje smo davno čitali u bivšem „mraku“, no jedna koja je svakako neobična za ovaj liberali kapitalizam, (čitaj: pljačkaški) svakako bode oči, a glasi:“Tvornice radnicima“. Da se nisam uštipnuo i shvatio da ne sanjam pomislio bih da sam se vratio u davne šezdesete godine prošlog stoljeća i da sanjam lijepe snove, međutim oronula okolica i izbezumljena lica „djelatnika“ koji se štrajkom glađu bore za hranu, vrati me u stvarnost, našeg, 21. stoljeća. Prvo što pomisliš kada vidiš takove parole i zahtjeve radnika, pomisliš kako se počele buditi radnička, društvena, svijest, međutim ne treba biti brzoplet u donošenju zaključaka. Pa radnici su, navodno, već imali razvijenu radničku svijest i ne samo svijest. Imali su i tvornice u kojima su radili i samoupravljali. Niti jedna važna odluka nije se mogla donijeti bez odluke Radničkog savjeta i bogami direktori su, često, muku mučili da dokažu da su neke odluke važne za prosperitet kolektiva. A prosperitet je bio značajan. Fabrike su rasle kao gljive poslije kiše. Samoupravljanje je cvalo, samo u pravilu je bilo da su najbolji samoupravljači i sindikalisti bili najgori radnici. Najbolji radnici radili su za veći učinak i bolju plaću. I onda, krajem prošlog stoljeća jačanjem srpskog nacional-hegemonizma koje je pokrenuo Slobodan Milošević, vodstvo KPH na čelu s Ivicom Račanom odlučilo je da, odlučno krene ka demokratizaciji. Svoje „odlučno - možda“ Račan je pokazao na posljednjem partijskom kongresu koji je bio karmine KPJ. Svoju „odlučnost“ pokazao je nakon što su Slovenci napustili Kongres, pa onda je odlučio da ga napuste i Hrvatski „komunisti“. Drugačiju ideju o suprotstavljanju nije imao, pa se povukao i raspisao izbore bez da je promislio i razradio plan kojim bi nakon izbora proveo normalnu reorganizaciju i višestranačje. Otvorio je granice ustašama i ekstrem22 nim teroristima koji su u emigraciji ubijali Hrvate, a kada bi im se omaklo i građane i policajce država koje su im davale utočište. Pobjedu je odnio HDZ, najviše, zahvaljujući nacionalšovinistima i glasovima radničke klase, te penzionera. Najbolji samoupravljači i sindikalisti odmah su prišli pobjedniku da bi zajedno s nacionalšovinistima razorili Jugoslaviju, opljačkali Hrvatsku i od nje napravili banana republiku u kojoj je nekima bilo odlično, a bivšoj radničkoj klasu umjesto „svijetla“, na koje ih je Tuđman izveo, pao je mrak. DOBRO JUTRO ČARŠIJO Dok su radnici krvarili u bezumnom ratu, djelatnici su pljačkali i rasprodavali bivšu društvenu imovinu, čitaj vlasništvo radnika koji su čitav život dio plaće odvajali za reprodukciju, tj. za obnovu tvornica i unapređivanje proizvodnje. Kada su se vratili iz rata oni što nisu otišli da „oru nebeske njive“ dočekala ih je pustoš. Najvećih, i u svijetu poznatih tvornica više nije bilo. U najboljem slučaju su ostale prazne hale iz kojih su danima izvoženi strojevi i prodavani bud’ zašto po Njemačkoj, da bi oni mogli unaprijediti svoju proizvodnju a HDZ naoružati članstvo i zaluđeni narod. To se događalo s Prvomajskom, Jedinstvom, i da ne nabrajam druge gigante, koji su poklonjeni prijateljima „neumrlog“ nam prvog predsjednika, a na mjestima radničkih giganata koji su bili bliže centru Zagreba, već su nicali stakleni neboderi i luksuzne stambene zgrade u kojima su si stanove mogli priuštiti instant bogataši i domoljubni pjevači koji i danas svojim ratničkim i šovinističkim pokličima „naciju“ drže na uvijek pripremljenoj temperaturi. Ne potpuno zagrijanoj, ali pripremljenoj da istog IDENTITET/ BR. 165 / 2012. časa mogu krenuti na one koji ne idu u iste crkve, a zapravo su isti i najbliži su im susjedi. Naravno, ako se koji još usudio ostati! Tako je prošla radnička klasa koja je svoju imovinu na tanjuru i s voljom predala bitangama i sada bi htjeli natrag ono malo što je još preostalo. E pa neće moći! Ovdje postoje zakoni kapitala kojima upravlja, sada „socijalistička“ vlada koja nastavljajući tradiciju svog osnivača, bivšeg ideologa KPH, kasnije preobučenog u plašt socijaldemokrate, što jedno s drugim nema nikakve veze, i kaže ODLUČNO možda! Socijaldemokrati koji se boje samih sebe, sada pokušavaju zemlju spasiti ne iz gliba, nego onog najdonjeg sloja močvarnog taloga i ne usude se prstom pokazati na krivce, već čak dozvoljavaju da krivci bivša HDZ-ova vlada, pljuje po njima i govore kako su nesposobni. Naprosto je degutantno gledati Jadranku Kosor kako pljuje po novoj vladi, a oni šute i dodvoravaju se svima, po onoj „dobro jutro čaršijo na sve strane svijeta“. Pazeći da se ne zamjeri desnici glibi nas sve dublje i dublje, glumeći neoliberalizam, koji takvim ponašanjem vodi samo na dvije strane. Ili u totalnu anarhiju, ili u diktaturu u kojoj bi opet mogle padati glave. Ovaj puta dekapitalizirani bi mogli ostati ne samo oni koji idu u iste crkve, nego i oni koji sjede u istim crkvenim klupama, ali na drugim krajevima. „Siroti“ socijaldemokrati udruženi s liberalima, prijete, ali ništa ne poduzimaju da stanu na kraj budećem fašizmu, koji sada tek u fazi jutarnjeg protezanja i zijevanja, polako se priprema na ono što su njihovi prethodnici najbolje znali, klanju i tiraniji ne samo svojih protivnika, nego i svojih podanika. Sve miriši na Weimarsku republiku, koja je svojom ekonomskom propašću omogućila dolazak Hitleru na vlast. Da se povijest ponavlja upravo na ovome tlu je dokaz da su Zagrebom rame uz rame pokušali marširati ustaše, koji se danas zovu pripadnici Hrvatske čiste stranke prava i bugarski VMRO. Velika je i „slavna“ tradicija suradnje tih otpadnika ljudskoga društva. Zajedno su pripremali i izvršili atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 3. oktobra 1934. godine. Dido Kvaternik je bio organizator, a Vlado Čermiženski, vozač vođe VMRO-a ubio je kralja metkom iz pištolja. Sam atentator završio je život na licu mjesta sasječen sabljama francuske policije. Bratstvo u krvi, nema šta! Inače hrvatska politička emigracija je sve do devedesetih godina održavala srdačne IDENTITET/ BR. 165 / 2012. odnose s Bugarima i 1981. godine, njihovi predstavnici su čak sjedili za stolom s tadašnjim predsjednikom Bugarske Todorom Živkovom prilikom centralne proslave hiljadite godišnjice bugarskog carstva koje se u doba cara Simeona protezalo od Crnog Mora pa sve do Virovitice. Naravno proslava se održavala u Sofiji i sve troškove hrvatskim emigrantima plaćala je bugarska vlada. S tom bratijom Zagrebom su trebali marširati i mađarski fašisti koji još uvijek teže da se Mađarska vrati u svoje stare teritorijalne granice u kojima je bila do 1914. i da broji 64 županije. Oni još uvijek, između ostalog, smatraju da je Međimurje, Baranja i Rijeka i Opatija njihov teritoriji. Još šezdesetih godina na svoje sam oči gledao svježe štampane mape na kojima su ti krajevi bili u Mađarskim granicama. ODLUČNO, MOŽDA Mnoge će začuditi otkud’ Rijeka i Opatija u Mađarskoj? Nakon što su Mađari s Austrijom sklopili 1867. godine Austrougarsku nagodbu, godinu dana kasnije, 1868. Austrija prepušta Mađarskoj Rijeku i Opatiju, da bi Mađari imali izlaz na more. Papirić kojim je potvrđena ta odluka nalijepljen je na originalni tekst Nagodbe i taj „aneks“ dobiva naziv Riječka krpica. Uostalom ne trebamo se više bojati da će nam Mađari oteti teritorij, jer to im više i ne treba, pošto su ionako vlasnici strateških hrvatskih financijskih dobara, (INA, OTP banka i drugo) prema tome mirno su nas okupirali i bez fašističkog nasilja. Samo dvadeset četiri sata pred najavljeno fašističko paradiranje vlada je to zabranila. Mnogi smatraju s punim pravom, a neki liberalniji bi im to dozvolili. Mene je, ipak, zabrinula činjenica da je i Jadranka Kosor izjavila da bi i ona zabranila fašistički dernek. Njena izjava me je malo pokolebala u mom radikalizmu, a protiv fašista treba biti radikalan. Vlada je dala zabranu orgije, a predsjednik vlade Milanović je komentirao neka stranci marširaju u svojim državama. Da li je time mislio da naši, domaći fašisti smiju i dalje ovdje raditi svinjarije. Mahati ustaškim zastavama, kao što su u mahali po Trgu bana Jelačića, a policija je hapsila antifašiste. Vrijeme je, bivši drugovi i drugarice, da konačno našim fašistima kažete ne i zakonom ih zabranite, kao i isticanje ustaških simbola, imenovanje ulica po ustaškim zločincima, mahanje ustaškim zastavama, klicanju ustaških pozdrava, pa i žalovanju na ustaškom oltaru na Bleiburgu. SDP i 23 nova vlada je obećala je da će tome stati na kraj, ODLUČNO, možda! Čemu se mi, obični smrtnici, možemo nadati? Bivši komunisti, sada socijaldemokrati, sada združeni s liberalima, na sve, liberalno, odmahuju „ta mante’ ih“ i misle da je to demokracija. Desnica okupljana oko HDZ-a, stranke koja je također puna bivših komunista,međutim, onih manje liberalnih, koji su naginjali staljinizmu, pokazala je totalno razbojništvo i nesposobnost, dozvolivši da se ekstremi počinju buditi, a na ljevici ništa! Ne, nije točno! Tu je SRP. Da to je ona partija koju je osnovao pokojni Stipe Šuvar. Nakon njegove smrti oni životare i danas. Samo što neki članovi najužeg rukovodstva, te stranke, još nisu izašli iz 19. stoljeća. E, oni se „odlučno“ bore za radnička prava i samoupravljanje. Marširaju na začelju radničke povorčice u kojoj se viče „Tvornice radnicima“, a članovi SRPA-a na to dodaju „TAKO JE!“ Da, gospodo radnici ili djelatnici, kako se god zvali, tražite tvornice, a imali ste ih, dali ste ih, pa sada šutite i trpite! Htjeli bi socijalizam, ali se ograđujete od imena! Trebate znati jedno – bez društvene svijesti nema socijalizma i „tvornica radnicima“. Na žalost, iako je tu bilo dobrih pokušaja među nama Balkancima socijalistička ideja nije se „primila“. Možete misliti što god hoćete, - socijalizam je neminovnost! A kada se Svijetom počne valjati, vi ćete, gospodo, hrvatski radnici i sindikalisti biti na začelju kolone!■ ženski nered MAKNIMO HOMOSEKSUALCE S ULICE! Česti su slučajevi uskraćivanja radnih prava homoseksualnim osobama, potpuno im je uskraćeno pravo na zasnivanje obitelji, a da o stigmatiziranju i preziru u dijelu okoline i ne govorimo. Najizraženiji i najsuroviji oblik diskriminacije jest njihova izloženost fizičkom nasilju. Sasvim dovoljno razloga za protest protiv takvog stanja… N Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ eki građani Hrvatske, čak i njihov vrlo velik broj, ne podnosi, mrzi, prezire homoseksualce. Neki bi ih čak i ubili, barem tako oglašavaju putem transparenata, čim se neki takav u javnosti pojavi. Osobito ako ih se pojavi više i još k tome organizirano. Baviti se neprestano psihologijama masa, određenih društvenih grupa, crkvama, katoličkom ili pravoslavnom, svejedno, dokazivati još k tome i njihovu licemjernost, baviti se mišićavim dječacima koji u javnosti uzdižu desnicu na nacistički pozdrav, a privatno polugoli grle svoje polugole komerade u krevetu, ne vodi ničemu što bi barem nalikovalo nekakvom rješenju. Sve je to već mnogo puta i analizirano i javno izrečeno. Niti se radi o tome. Pozivati ih da shvate i prihvate, jednako je naivno kao i vjerovati da društvo može biti sastavljeno od višemanje istih pojedinaca/ki koji svi dijele potpuno iste svjetonazore i vrijednosti. Stvar je u osnovi mnogo jednostavnija. Pitanje je samo jesu li homoseksualci punopravni građani ove države. Zakoni kažu da jesu. I to oni zakoni koji svakom građaninu, bez obzira na vjeru, spol, seksualnu orijentaciju, nacionalnost, osiguravaju njegova građanska prava. Garant i provoditelj tih zakona, odnosno prava građana koja su u njima propisana, je vlast, na svim razinama i sa svim njezinim institucijama i mehanizmima. Represija, međutim, protiv onih koji ugrožavaju i/ili krše zakonom određena i garantirana jednaka prava neke grupe građana, neovisno da li se radi o manjini, pa bila ona i minijaturna, svakako nije prva stvar na koju bi treba pomisliti i koje bi se trebalo latiti. Represija dolazi kao zadnja mjera i potreba za njom raste proporcionalno pomanjkanju korištenja drugih raspoloživih sredstava, koja bi građane odvratila od nasilja nad sugrađanima. NETRPELJIVOST I AGRESIJA No prije svega, pogledajmo zašto naši sugrađani homoseksualci uopće javno demonstriraju, a ne paradiraju kako se u javnom diskursu uvriježilo. U najkraćem, njihov seksualni izbor, ukoliko ga javno iskažu, baš onako, u mjeri i na način kako to uobičajeno s ponosom i bez problema u javnosti iskazuju heteroseksualne osobe, izlaže ih raznoraznim 24 rizicima i uskraćenjima cijelog niza građanskih prava. Česti su tako slučajevi uskraćivanja radnih prava, potpuno im je uskraćeno pravo na zasnivanje obitelji, vidjeli smo čak i pravo na humanost, to jest, da daju krv svojim sugrađanima, o stigmatiziranju i preziru u dijelu okoline da i ne govorimo. I dakako, najizraženiji i najsuroviji oblik jest njihova izloženost fizičkom nasilju. Sasvim dovoljno razloga za protest protiv takvog stanja, pa ipak i usprkos svemu tome (ostavimo li po strani one ostrašćene) mnogi se dobronamjerni građani i dalje pitaju zbog čega se uopće organiziraju demonstracije homoseksualnih osoba, često objašnjavajući da sami nemaju ništa protiv njihova intimnog izbora, ali baš izlaziti na ulicu i tako se eto pokazivati, čini im se pretjeranim. I još će dodati, osobito u ovom trenutku, kad nam je država u krizi i imamo puno, puno većih problema. Mase nezaposlenih, primjerice, itekako su ugrožene, i tome slično. Istina, nezaposleni su egzistencijalno ugroženi, jedva da im može biti gore, međutim te dvije stvarnosti i vrsta pa i težina problema, jednih nasuprot drugima, teško su usporedive. Nezaposlene, naime, IDENTITET/ BR. 165 / 2012. nitko ne tuče po ulici (barem dok njihovo iskazivanje nezadovoljstva ne naraste do te mjere da ih tuče sama vlast u obliku policije), nitko im ne viče “ubij nezaposlenoga/u”, ne smatra ih bolesnima, opasnima po okolinu, po društveni moral, i stoga spremnima za ludnicu ili nekakav Goli otok, ne mrzi iz se i ne prezire, svakako ne na način kako se mrzi i prezire homoseksualce. Još od prošlogodišnjeg iskustva s demonstracijama homoseksualaca/ki u Splitu, svi se naivno pitamo kako je moguća tolika netrpeljivost, toliko nerazumijevanje, tolika mržnja, i užasna agresivnost od strane tako velikog broja građana? Tu vrstu naivnosti mogu pokazati samo oni kojima je nekako promaklo da je u ovoj državi odgoj mladih generacija prepušten više-manje sam sebi, zahvaljujući zapuštenom školskom sustavu, u kojem omladinu odgaja osiromašeni i poniženi, i zato u najboljem slučaju bezvoljan školski kadar, i uz njih, vrlo voljni i aktivni, u boljoj varijanti konzervativni, a doista reakcionarni popovi kroz vjeronauk. Kao da nismo u stanju dovesti u vezu s i inače raširenim nasiljem uopće, a posebice protiv homoseksualaca, činjenicu da nam omladinsku kulturu diktiraju divljaci s nogometnih stadiona, dok se svaki pokušaj neke humanije, civiliziranije kulturne aktivnosti mladih dočekuje s podozrenjem i zatire s lakoćom. PREDRASUDE I STRAHOVI Država i njezine institucije bave se tim problemom uglavnom tek onda kad ih se prijavi Europskoj Uniji, nikakvih planova posebnog obrazovanja, prije svega nastavnika/ ca po školama i naravno učenika, programa za pravosudne organe, policiju. Samo netko jako naivan čudit će se policajcu koji je intervenirao u predmetu ubojstva jednog homoseksualca od strane njegova partnera i koji je nedavno na IDENTITET/ BR. 165 / 2012. svom fejsbuk-profilu mirno napisao da su oboje “pederski smradovi”, pa i to da bi bilo baš dobro da se svi takvi međusobno pobiju. Na državnim medijima, radiju i televiziji, ni traga od edukativnih emisija na temu diskriminacije prema spolnoj orijentaciji. Naši političari, i to oni ‘bolji’, misle da je dovoljno u nekom intervjuu kazati da je gay OK. Ili čak da se pojavljivanjem na demonstraciji čini veliku stvar. Nije štetno, bez sumnje je dobro i potrebno, ali i dalje ne dopire mnogo ispod površine, nedjelotvorno je pa i svojevrsno mazanje očiju. Time se naime prikriva da se sustavno i kontinuirano slabo što, bolja djeci ili ne, to na koncu ni ne ovisi o tome je li homoseksualna; napokon, nitko ne propituje heteroseksualne parove hoće li jednom svojoj djeci biti dobri. A prečesto smo vidjeli kako to zna izgledati. Upravo se i radi o tome da su homoseksualci građani kao i svaki drugi, neki bolji neki lošiji kao ljudi, i tražiti “svetost” da bi se postiglo obično ljudsko mjesto pod suncem notorna je glupost. Pokazuju je i oni koji ih mrze i kojima ni samo postizanje svetosti, kad bi takvo što uopće bilo moguće, ne bi bilo dovoljno dobro da ih prihvate, no pokazuju je i sami homoseksualci, često nastojeći dokazati da su Da li će homoseksualna obitelj biti bolja djeci ili ne, to na koncu ni ne ovisi o tome je li homoseksualna; napokon, nitko ne propituje heteroseksualne parove hoće li jednom svojoj djeci biti dobri ako išta čini na promjeni. Kako je rečeno na početku, baviti se psihologijama, kolektivnim predrasudama, iracionalnim strahovima… pa se onda upuštati u jalove diskusije imaju li homoseksualci doista pravo da zasnuju obitelj, daju krv svojim sugrađanima, rade u školama, poduzećima, na bilo kojem radnom mjestu, pa, recimo, na Božićni domjenak bez problema i zazora drugih, dovedu svoga partnera/partnericu, besmisleno je. Da li će homoseksualna obitelj biti 25 bolji. Učinimo li kao društvo da sve ono što je zapisano u Ustavu, što smo odredili kao mjeru građanske vrijednosti i prava jednaka za sve, za što opet postoje institucije i zakoni da ih provedu i mehanizmi da ih zaštite, postane živi dio naše zajedničke svakodnevnice, a ne mrtvo slovo na papiru, dogodit će se svojevrstan paradoks. Time ćemo, naime, ako uistinu ne želimo gledati proteste homoseksualaca po ulicama, ukloniti razloge zašto to čine.■ granični slučajevi PENDRECIMA PROTIV KRIZE ili HAJDE DA SE UDRUŽIMO, KAD NE IDE DRUGAČIJE! S Piše: HRVOJE PRNJAK amo dva tjedna nakon što je Argentina jednostranom odlukom nacionalizirala naftnu tvrtku YPF, inače u vlasništvu španjolskog Repsola, slične vijesti, točno na Praznik rada, stigle su i iz Bolivije: predsjednik Evo Morales je objavio prvomajsko nacionaliziranje glavne elektroenergetske kompanije u toj zemlji (TDE - Transportadora de elektricidad), dotad u vlasništvu energetske koorporacije Red Electrica (REE) iz - gle slučajnosti - opet Španjolske. Nije ovo Moralesu bio prvi put - na 1. maj 2010. nacionalizirao je četiri energetske tvrtke, između ostalog i britanske i francuske - ugledajući se na kontroverznog venezuelanskog čelnika Huga Chaveza, koji slične poteze vuče od 2007., kada je preuzeo kontrolu nad najvećom telekomunikacijskom i elektroenergetskom kompanijom u zemlji te DRŽAVNO VLASNIŠTVO Krajem siječnja i Srbija je preuzela vlasništvo nad nekad društvenom, tj. svačijom Željezarom Smederevo. Dakako, ne na silu, već zahvaljujući otkupu za jedan dolar od američkog U.S. Steela, koji je željezaru u stečaju kupio 2003., da bi se nedavno ipak odlučio povući iz Srbije zbog naraslih gubitaka u poslovanju. Naravno, nitko nije niti očekivao da Željezara nastavi s radom u društvenom vlasništvu. prisilio strane naftne kompanije na sporazum s manjim dioničarima. “Nacija mora imati kontrolu nad električnom mrežom, energija mora biti pod kontrolom vlade”, izjavio je Morales, dajući izravno za pravo i argentinskoj predsjednici Cristini Fernandez Kirchner koja je izazvala osudu španjolske vlade i institucija EU-a nešto ranije. “Nitko pri zdravoj pameti više neće ulagati u Argentinu”, jasan je bio meksički predsjednik Felipe Calde- ron. Ekonomski znalci već Argentini predviđaju stagflaciju - stagnaciju uz rast inflacije, između ostaloga i zato što je za očekivati da će u idućem razdoblju izostati investicije u industriju. “Ova kompanija je bila naša i prije i mi smo samo nacionalizirali ono što je bilo naše”, poručio je Morales nakon što je naredio vojsci da uđe i zauzme prostore tvrtke koja je posjedovala i upravljala sa 85 posto bolivijske električne mreže. Preuzimanje je, objasnio je Morales, “učinjeno u čast bolivijskog naroda koji se bori za zadržavanje svojih prirodnih bogatstava”. Možemo sada teoretizirati o jednostranom destabiliziranju investitorske sigurnosti, na što su Fernandez i Moralesa gotovo trenutačno upozorili sa svih strana svijeta (pa tako recimo i iz Kolumbije), međutim, priznat ćete, ovo je jedan od poteza koji bude maštu! Da, da, i na našem jeziku. Ne samo zbog očito ne baš najsretnije prodaje INE mađarskom MOLu. Ili recimo loše karme sisačke Željezare, koja se nakon povlačenja američkih vlasnika - ugasila. No, ono po čemu se Hrvatska razlikuje od Argentine i Bolivije sadržano je u činjenici da su ovdašnje prostore strani investitori napustili iako ih nitko nije tjerao na opisani način. Hrvatsku su dosad napustila čak tri bivša vlasnika Željezare Sisak - ruski Trubo Impex i Mečelj te američki Commercial Metals Company (CMC). Iz Hrvatske je, među ostalim, otišao i slovenski lanac trgovina Tuš, poljski Zlomrex (bivši vlasnik ugasle splitske Željezare), njemački Neckermann, kao i austrijska Krentschker banka... Nema sumnje, neisplativost na malom tržištu je učinila svoje. Zbroj pada prodaje i nemogućnosti povećanja tržišnog udjela, plus birokratske 26 zapreke, dali su jednadžbu neuspjeha. No, iako nitko nije niti glasno pomišljao na nacionalizaciju - najdalje u tom smjeru otišli su radnici propalog Dalmacijavina i škverani, koji su neko vrijeme koketirali s opcijom radničkog dioničarstva (ESOP programi), ali samo koketirali! - zanimljiv fenomen se dogodio u Srbiji. Tamo je uspjeh 60 udruženih novobečejskih zemljoradnika, koji su uspjeli nadlicitirati najveće srpske tajkune i kupili 1700 hektara plodnih oranica u međuvremenu posrnulog kombinata, izazvao velike rasprave u javnosti. Nije, međutim, u pitanju samo vlasništvo nad 1700 hektara oranica, jer kako stručnjaci upozoravaju, makar bile i prvoklasne, one ne čine neki stvarno veliki posjed. Čini se da je biznismene više zaplašilo samo objedinjavanje seljaka! Jer, kao što su nadmašili tajkune u nadmetanju za zemlju, udruženi poljoprivrednici mogli bi u budućnosti lako biti uspješniji i u kupovini još neprivatiziranih kombinata, skladišta, hladnjača, ostvarujući uštede i korištenjem zajedničke mehanizacije. Sve koje plaše moguće loše asocijacije na nekadašnje zadruge može umiriti spoznaja da se udruživanje poljoprivrednih proizvođača u proizvodne grupe potiče i u EU-u. Takav način djelovanja posebno potiču, primjerice, državne vlasti u Poljskoj, koja je možda i najuspješnija članica EU-a kad je riječ o uspješnom povlačenju sredstava iz euro-fondova za poljoprivredu i regionalni razvoj. Ukupno 28 milijardi eura “povučenih” iz euro-fondova daleko su bolji potez od eventualne nacionalizacije tuđeg vlasništva, kojeg u današnjim globalnim uvjetima ipak nije moguće samo tako prisvojiti, bez ikakvih sankcija i rizika.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. in memoriam Umro Slobodan Budak Čovjek koji je Hrvatsku činio barem malo boljom Z agreb je tog umornog ljeta 2010. već bio pomalo prazan, a gradski se asfalt memljivo topio na kolovoškom suncu. No grupica prosvjednika na uglu Gundulićeve i Varšavske ipak je pod užarenim zrakama sunca smogla snage da se buni protiv spornog Horvatinčićeva projekta. Policajci su uredovali.Malo tko je obratio pažnju na uglađenog sijedog gospodina kojeg su policajci odnosili prema “marici”. Tek ponetko je prepoznao gotovo zaboravljenog odvjetnika Slobodana Budaka, čovjeka koji je svojim životom i radom ovu našu malu učmalu, često isfrustriranu, kompromisersku i nepouzdanu sredinu pokušavao učiniti bar malo boljom. Čovjeka koji je imao snage da se suprotstavi i Titu i Tuđmanu - a to vlastodršci ne vole - pa je osjetio gnjev jednog i ignoranciju drugog. Plivao je uzvodno Slobodan Budak u dobrom dijelu svog života instinktivno se stavljao na stranu slabijeg, bio je stalno potiskivan, izoliran, prozivan, proganjan, odstranjivan jer se nije želio uklapati u poželjne režimske obrasce. Naime, bio je čovjek koji se pokušavao držati svojih principa, imao je u sebi moralnu snagu suprotstaviti se nepravdi kada je nepravda pogađala manjinu u okružju zanesene većine, plivao Usudio se suprotstaviti i Tuđmanu i Titu i zbog tog je trpio njihov gnjev i ignoranciju je uzvodno protiv oportunističkog toka u našem bivšem i sadašnjem društvu i državi. Budući da se radi o vrijednostima s kojima se u ovim našim društvima, i onom bivšem i ovom sadašnjem, teško može uspjeti ili pak zadobiti povjerenje i puno pohvala, Budak je posljednjih četrdesetak godina proveo u svojevrsnoj ilegali. Slobodan Budak umro je u tišini, još tamo 5. svibnja, u 82. godini. PokoIDENTITET/ BR. 165 / 2012. Piše: Vlado Vurušić (Jutarnji list) pan je u krugu obitelji, bez fotografskih bljeskalica. Njegov odlazak nije obilježen u prvim minutama nekog od središnjih TV Dnevnika: vijest o Budakovoj smrti nije se mogla prošvercati negdje pod kraj, netom poslije neke bizarne “bjelosvjetske” zanimljivosti i najave vremenske prognoze, uz dvije-tri nemušte i suhoparne turobne rečenice iz na brzinu i neprecizno prepisane Wikipedije, uz staru arhivsku crno-bijelu fotografiju s legitimacije. Bez počasnih plotuna No, Slobodan Budak, čovjek koji je otišao bez publiciteta i počasnih plotuna, doslovno bez ikakvih reakcija, mada je u najdelikatnijim i beščasnim trenucima ove zemlje, kao iskreni Hrvat i pošten čovjek, spašavao njenu čast. Slobodan Budak utoliko je postao dio one hrvatske povijesti koja se nerado prepričava. Slobodan Budak rođen je u obitelji narodnog heroja Divka Budaka, prijeratnog komunista kojeg su banovinske vlasti u sam osvit okupacije 31. ožujka 1941. godine otpravile u Kerestinec, da bi ga nakon neuspješnog Uvijek je branio i one slabe, pa je zastupao i obitelji Srba nestalih u Karlobagu pokušaja bijega novopridošle ustaše rado likvidirale. Iako s takvim povijesnoideološkim backgroundom, Slobodan Budak kao javni tužitelj u uznemirujućem vremenu potopa Hrvatskog proljeća dragovoljno napušta tužilaštvo jer se nije želio priključiti pogromima “prolječara”. Tako je godinama bio na marginama komunističkog režima, koji mu takvu drskost nije oprostio. No, dok su mnogi suci, tužitelji i ostali poslužitelji bivšeg sustava nakon prvih višestranačkih izbora ponosno, uz odbačene memorabilije starog ustava spremno stavili nove insignije, stajali uz bok Franji Tuđmanu, Slobodan Budak je ostao na drugoj strani izvan svjetla pozornice i ponovno je branio 27 U potpunoj medijskoj tišini u 82. godini života umro je odvjetnik Slobodan Budak slabe i obespravljene. Premlatio ga u lobiju Poduhvatio se tih prijelomnih i velikih dana uzaludnog i prezrenog posla zastupati obitelji nekolicine Srba koje su početkom rata u Karlobagu netragom odveli “naši”, što mu je donijelo bezbroj problema: “naši” su mu konačno minirali obiteljsku kuću u Karlobagu, razne vucibatine koje su turbulentni događaji s dna izbacili na površinu vikale su za njim nesmetano po zagrebačkim ulicama da je izdajnik, dok ga je tjelohranitelj ratnog overlorda i kasnijeg osuđenog ratnog zločinca Tute Naletilića isprebijao u lobiju zagrebačkog hotela Intercontinental (današnji Westin), i to u nazočnosti jednog visokog policijskog dužnosnika s kojim je bio u društvu, koji je zdvojno stajao sa strane. A zašto se poduhvatio posla koji mu je donosio samo neugodnosti rekao je jednom: - Zločinci su kompromitirali Hrvatsku. Počinitelji zločina su ljudi koji su primitivno mislili kako je formula ‘dobar Srbin, mrtav Srbin’ najbolji način služenja domovini.■ novinarstvo kao sudbina VJESNIK VIŠE NE POSTOJI Prije nešto više od mjesec dana list Vjesnik se nije pojavio na kioscima – on se ugasio. To gašenje počelo je 1991. kad smo sumnjive urednike zamijenili nesumnjivim, kad je smijenjen Stevo Maoduš, a doveden Hidajet Bišćević. Tiraža Vjesnika je padala iz broja u broj, iz dana u dan, gasila se po sistemu: mic po mic i pade Mica V jesnik – što se događa(lo) s njim, u njemu i oko njega? Vjesnikov neboder nekad je blistao kao izlog robne kuće za Novu godinu, a sad prolazimo pored njega kao pored izloga pogrebne radnje. Poslije 72 godine izlaženja, što je lijepa i duga tradicija, odlučeno je da se stavi ključ u bravu ove nekad ugledne novine na koju su se mnogi pozivali, mnogi priznavali i brzo zaboravili. Bila je to ozbiljna novina i ako ste o nečemu u Vjensiku pročitali, onda je to bilo to: nije bilo nikakvih sumnji ni kolebanja. Jedan sam od najstarijih Vjesnikovih suradnika, došao sam u tu kuću kada je bila samo betonski skelet koji se kat po kat punio, popunjavao i zatvarao. Premda uvjeti rada nisu bili baš idealni, bilo je časno raditi u toj kući! Radio sam u tvornici novina, pravio robu kratkog vijeka, radio danas da bi novine izišle sutra. One će – tako im je pisano – važiti samo Piše: Jovan Hovan za sutra jer sutra se ništa neće ponoviti; više neće padati ista kiša, niti će poginuti isti čovjek, neće ni sunce izići u isti čas, ni cijene neće biti iste. Novinari su radili svoje, grafičari svoje, prodaja svoje, što da vam kažem za fotoreportere koji su na celuloidnim trakama bilježili kako se grad razvija, kako se neboder dovršava. Gledali smo se oči u oči, u kojima nije bilo ni razočaranja. Sudbine nebodera i Zagreba kao da su bile povezane, oba su bila osuđena na rast. Promatrali smo glavne urednike i komentatore sa strahopoštovanjem, premda je uvijek bilo i bit će da su se neki šlepali uz njih, što će reći da se nisu vrući vode napili. Kada sam došao (bilo je to odmah poslije vojske) nije bilo kompjutera, radilo se u olovu, grafički strojevi proizvodili su novine – s uvijek kao zabodenim radnikom za strojem. Povremeno bi se organizirali sastanci svih dopisnika kad je glavni urednik i urednici rubrika objašnjavali što 28 se očekuje od njih, kakve vijesti, kakvi osvrti, kakvi napisi. To se zvalo brifiranje. Naravno, svi smo se nadali kako ćemo jednog dana i mi biti glavni urednici ili dopisnici iz svjetskih metropola, svi smo se nadali, ali je to samo pojedincima uspijevalo. U Sportskim novostima stolovao je Vladimir Orešković Sportske novosti proizvodile su se u totalno neadekvatnim uvjetima. Redakcija je bila smještena u jednoj kućici u dvorištu Vjesnikova nebodera, koja će kasnije biti srušena. Tu je stolovao Vladimir Orešković, a u njegovom glavnom štabu bili su još Zvone Mornar, Vilko Luncer, Reno Vinek i mnogi drugi i mnoge druge. Jest da prostorije baš nisu bile sjajne, ali Vugles je bio prekoputa pa su i u tom restoranu naručeni i napisani mnogi komentari, reportaže i izvještaji s utakmica. Na Vuglecu je bilo pravilo da IDENTITET/ BR. 165 / 2012. nije važno što čovjek pije već u koga gleda dok pije. Redakcija Vjesnika bila je smještena u prizemlju, tamo gdje je danas recepcija, gore u vrhu sjedio je Tomica Butorac, urednik kulture, lijevo od njega Mladen Stary, redaktor i kasnije urednik Nedjeljnog Vjesnika. Kad sam došao, glavni je bio Milan Beslać, koji se spremao za dopisnika u Pariz, a ovog je naslijedio Mirko Peršen. O, Peršen je bio oštar kao sablja, on nije štedio ni sebe, ali ni druge. On je sav, bez ostatka, prisutan u svakom trenutku svoga rada. On je baš živio za Vjesnik pa smo i mi prihvatili njegovu filozofiju. Kad se nešto važno događalo znao je banuti iza ponoći da vidi kako je to odrađeno, kako napisano, kako prelomljeno. Kada bi u nekom predjelu pala tiraža on je slao kvalitetne novinare da obrade goruće teme, da pišu o onome što građane na tom području tišti ili zanima. Tako sam (i) ja proveo mjesec dana na Rijeci, u hotelu Bonavia bilo mi je stanište, a čim sam se vratio uslijedio je drugi putni nalog – pravac Osijek na ispomoć Edi Cerjanu. Peršen je uspio podići tiražu na zavidnu visinu, svi smo ga voljeli ali smo ga se i pribojavali, i svi smo ga poštivali. Mogu reći da je to bilo vrijeme iskrenog i intenzivnog druženja a većini kolega najveću ljubav (veću i od voljene žene) predstavljao je list Vjesnik. Uvijek ću se sjećati sjajnog čovjeka i redaktora Ivana Filipovića, koji je zbog jedne jedine riječi znao prekopati brojne knjige i enciklopedije. Vjesnik tog vremena nije bio upitan, naravno, radilo se nekad i po diktatu ali ma što danas rekli, bilo je dosta slobode. Prvi prijatelj Ratko Zvrko Prvi novinar s kojim sam se u Vjesniku sprijateljio bio je Ratko Zvrko. On je bio pjesnik, boksački šampion, rasni reporter, njegovo ime veže se i za podvige spašavanja na moru, za Plavu vrpcu, ali njega više nitko ne spominje. Zato podižem čašu šampanjca i prolijevam nekoliko kapi za pokoj njegove neobuzdane duše. Nove vlasti bile su prezauzete nazivanjem ulica po svojim herojima, rijekama i planinama, i pazeći da ne uvrijede osmo koljeno Krešimira, Zvrku nisu uzeli u obzir. A on je jedno od najvećih zvona koje je Vjesnik ikad imao. Obilazio sam ga u bolesti, i još ga vidim kako boreći se za život pije desetak važnih tableta podmičujući bolest s kojom se sprijateljio. Svačija smrt od nečeg počinje. Njegova je smrt počinjala na vrhovima plućnih kriIDENTITET/ BR. 165 / 2012. la dvjema crnim točkama. Vjesnik nisu bili samo novinari, redakciju su činili i daktilografi, dostavljači, lektori, stenografi. To su one nezapažene, nevidljive a neophodne poluge bez kojih novine nikad ne bi izašle. Znali su svi oni da presjede noć kraj telefona očekujući nekog Žarka Susića ili Stanka Kučana da se jave iz nekog drugog svijeta, iz nekog drugog računanja vremena. Anđela Zvrko, Nada Drenški, Mirjana Kedl čule su ponekad samo dah ali su i taj dah znale pretočiti u riječ, riječi u napise, tako da je čitalac sutradan imao izvještaj na stolu. Smjenjivali su se glavni urednici i uopće urednici rubrika, neki su odlazili u diplomaciju, neki za dopisnike iz drugih zemalja, a neki ulicom prema groblju. „Sve život rasturi, smrt skuplja na isto mjesto“, kako mi reče jedan svećenik. Bio je Drago Auguštin, bio je Pero Pletikosa, bio je Stevo Maoduš. Biti novinar značilo je tada približiti se stvarnosti više nego bilo tko drugi, obići sva njezina ma i prljava mjesta, prljati njome ruke. Godine 1991. dio zbunjenih drugova prešao je u gospodu. Mnogi od njih postigli su ono što su htjeli, ali su izgubili sebe. Vjesnik je još uvijek dobro stajao, a nitko mi ne može reći da su na njega vršeni pritisci da piše ovako ili onako. Odlazio sam na opožarena ili poplavljena područja, tamo gdje su planine s hukom slale svoje potoke koji žive samo po jedan dan u godini, da cijeli taj dan bjesne, ruše i valjaju sve pred sobom... Izgledalo mi je ponekad kako je priroda iskočila iz svog kolosijeka i krenula novim putevima ili bespućima. A što se požara tiče, mogu napisati da i požar ima dušu, ali dušu mržnje i bijesa. Biti u požaru isto je što i biti pred neprijateljem. Cijeli požar zasjeda je. Tu nema pogrešaka koje se mogu ispraviti. Hrabrost treba nagraditi, nemarnost kazniti. U onom starom dobrom Vjesniku znali smo se našaliti i nasmijati do suza. Kad je Stevo Maoduš trebao postati glavni urednik Arene (stvar je već bila gotova) i ja sam poslao molbu uz napomenu da ako ne izaberu mene, ne izaberu ni Stevu Maoduša. Jednog sam dana kao sumanut zvao Zoološki vrt tražeći poštopoto doktora Zeca. (Tu psinu namjestio mi je Pletikosa.) Maodušu sam s krova automobila skinuo dvije duge daske i odnio ih u Vjesnik na sedmi kat. Jesam se oznojio, ali Maodušu je bilo još gore; kad je sutradan došao po njih u kući se održavala akcija Ništa nas ne može iznenaditi... Stevo je pao s kruške Dok sam sa Zlatanom Jukićem na Vuglecu čekao konobara Stevu, ovaj je pao s kruške za nas stol. On se popeo na drvo ali je grana pukla i eto njega. Stanko Juriša skupljao je smiješne afiše, jedan je glasio: „Za moje kolege novinariste iz lista Vjesnik... Drage kolege novinaristi, ja mnogo puta nađem pogreške u vaš list, ali ja o tome šutim jer i sam ponekad pogriješim“. Jedna pedijatrica zapisivala je što djeca kažu kad dođu liječniku. Tako je neka curica rekla mami: „Nemoj mi brisati suze jer ja ću poslije opet plakati“. U onom starom Vjesniku Sunčica Komadina vodila je rubriku Dječja usta. Tako ispada da je zavist kada te uviju sa zavojem, da vuk dlaku mijenja a lisica kokoši, dok je pašnjak ogroman seoski pas. A onda je došla 1991., došao je rat, zamirisala je krv. Rat je bio kraj svega što smo voljeli: kraj slobode... mira...zabave... smijeha...sna...spokoja. Bilo je to vrijeme velikih promjena sa zla na još gore. Pokazalo se još jednom da je novinarstvo vrt sparušenih cvjetova jer je novinarski članak vodeni cvijet koji uvene za jedan dan. Ako niste znali, čistka je omiljena partijska igra. U Staljinovim čistkama najgore su prošli čistunci; nečisti su se (kao Džepni Ždanovi, koji su 1991. došli u Vjesnik da se obračunaju s novinarstvom i novinarima, prvo su prebrojavali krvna zrnca, zatim smjenjivali, pa otpuštali, a da bi se „izvadili“ iz financijskih malverzacija ukinuli Reisingerovog „Peru“ 29 novinarstvo kao sudbina i kod nas) znali snaći. Četvorka koja je dolazila iz centrale HDZ-a da učini čistku koračala je svečano kao konji na paradi. I svi su imali armirane obraze. O novinama i novinarima oni ništa nisu znali, ali peta kolona, odlikovana ordenom veleudvorica, čekala ih je u Vjesniku. Sjetio sam se Tarpeje, to je ona mlada Rimljanka koja je po legendi otvorila kapiju rimske tvrđave neprijatelju i izdala domovinu. Ispostavilo se tada da ljudi koji čine zlo ne prestaju ga činiti nego samo čekaju svoje vrijeme. U normalnim prilikama četvorka ne bi smjela na prvi a nekmoli na deseti kat, nego bi čekali novinara ako može i hoće doći po njih. Kad bi ih vidio portir Miloš Jurić skakao je kao oparen da ih pozdravi. A sjećam se kad mi je pričao kako jednog generalnog Marinka Grujića nije pustio u kuću jer ovaj nije imao propusnicu kod sebe. Velika rošada: Bišćević sjeda u fotelju Maoduša Sjećate li se onog štrajka novinara u kome nisam sudjelovao? Kolegica Gordana Tintor iz Vjesnika pitala me je zar im se neću pridružiti. Kad smo mi izbacivani na cestu, tko se nama u Vjesniku pridružio? To je bilo drugo vrijeme! rekla je ona. O, ne! To je bilo prvo vrijeme. Ovo danas je drugo vrijeme. Maoduš je smijenjen, u njegov kabinet uselio se mali džepni Ždanov Hidajet Bišćević. Uz pomoć Fijačka (njegove kockarske igre stvarno su bez granica) i Dražene Slade Šilović (čiji je dragi otišao sa JNA u Beograd) pravljeni su spiskovi za odstrel. Malo je zapetljano za onog tko nije čitao prethodne epizode. To je bilo perfidno smišljeno, tad su kolegama pljunuli u dušu. Svi smo mizerno ocijenjeni i dobili status obespravljenih, obešćašćenih i duboko poniženih. Naprosto, pljunuli su nam u dušu. A Vjesnik je tonuo sve dublje, znate i sami kad voda krene niz goru, nitko je nazad ne vrati. Smjenjivali su se glavni urednici, čak se i format promijenio, samo što urednici nisu znali da kad se mijenja format mijenja se i koncepcija. A oni su samo veliki format pretočili u mali. I onda jednog dana spasonosni telefon iz Maribora, odnosno iz Večeri, koji mi je pomogao da iskoristim svoje pravo na otcjepljenje. Nije bilo dileme o tome tko s druge strane veze cima žicu kao uzicu. Kolega Hovan, ne vidimo vaše napise u Vjesniku, što se s vama događa? U onom grozničavom prebrojavanju gena nisam se snašao baš najbolje. Ja sam na čekanju. Čakanje... što je to čakanje – spustio je intonaciju glasa barem za tercu Mirko Munda, glavni urednik. Čakanje, to je kad vam prebrojavaju krvna zrnce... prva faza do otkaza... A Vjesnik je klizio u propast, u ukidanje, u katastrofu, koja se eto i dogodila. Tko je imao gdje otići digao je sidro i otišao, oni drugi su stajali zatečeni i čekali. Ni sami ne znajući što. Pretvoriti Vjesnik u novinu fantomske stranke, u novinu koja je čak i pod Brozom i Bakarićem imala bolje manire i više stila, poniziti ne samo novinare tog lista nego i čitaoce, zar je to mali trik? Džepni Ždanovi. Tako su bili uporni u namjeri da nam spakiraju otkaz, da sam i pored sve muke bio čak blago polaskan. Moj pokojni prijatelj Zvrko govorio mi je tada: „Ne vjeruj da bi te čak da si drugačiji oni koji te mrze voljeli. Razlozi za mržnju žive i stanuju u onima koji mrze, a ne u onome koga mrze“. A onda su najprije, da bi se „izvadili“ iz financijskih malverzacija, ukinuli Reisingerovog „Peru“. On je bio saučesnik svih naših trenutaka, nestašica, proslava, on je ubijao gorčinu u ustima i usne stisnute u grč razvlačio je u osmijeh. Znao je obodriti ljudski duh i ublažiti sve naše muke, tegobe, teškoće, nestašice, par-nepar. Uvijek je bestidno vrijeme tražilo i bestidne saučesnike koje država nemarno i bestidno pribavlja. Roditelji su te samo obilježili podnebljem, jezikom i državom u kojoj si takav kakav si rođen. Državne i sve druge granice odredio ti je život. Sjetio sam se Kundere koji je pisao da smo ime dobili slučajno. „Ne znamo kad je nastalo i kako je do njega neki davni predak došao. Uopće svoje ime ne razumijemo, ne poznajemo njegovu povijest a ipak ga nosimo s egzaltiranom vjernošću i stapamo se s njim, sviđa nam se, na njega smo smiješno ponosni, kao da smo ga sami izmislili u trenutku neke genijalne inspiracije“. 30 Pomislio sam: opet smo krivi onima koji su nam dužni. I što su nam više dužni, to smo im više krivi. Ja sam svojim kolegama praštao ono što su mi učinili, a oni mi ne mogu oprostiti što sam im oprostio. Zbogom oružje Tu smo gdje smo i takvi smo kakvi smo. Za divno čudo, nitko se od glavnih urednika Vjesnika nije sjetio Mirka Peršena da ga upita kako je uspijevao u onim vremenima podići tiražu na zavidnu visinu. Svi kao da su čekali da se nešto samo završi i da nešto drukčije i ljepše počne. I dočekali su.... Padajući tiražom i utjecajem, Vjesnik se, eto, ugasio. Stvarni život bio je ućutkan i umrtvljen do te mjere da je od života imao samo ime. Pišeš li još? – ponekad me pitaju. Odlučio sam da svakom tko mi spomene pisanje, kažem da sam napisao svoje. Skrivajući laptop u koferu osjećam se kao da se vraćam iz rata noseći kalašnjikov iz koga nije ispaljen niti jedan metak. Zbogom oružje! Tko je odgovoran za katastrofu Vjesnika ne zna se i nitko neće odgovarati. I ne samo za Vjesnik, kod nas se nikad i ni za što ne odgovara. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Mi koji smo 1991. izbačeni na cestu (što je bio pravi početak kraja) i dalje sjajimo a Vjesnik se sam od sebe ugasio. Metak koji ga je pogodio ispaljen je na njega odavno. Ali je, milostiv prema sedmoj, dugo, dugo putovao. Za novinski napis se kaže da je kao bijeli vodeni cvijet – uvene za jedan dan. Ali izgleda da neki sačuva miris dana kad se još bijelio.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. etika & motika SRBOREZ U koliko ste ljubitelj oštrih predmeta i volite rezuckati drvo, ili ne daj Bože nekog čovjeka, u centru Zagreba u ulici Pod zidom, točno preko puta zagrebačke tržnice Dolac, možete kupiti lijepe srboreze, zapravo vojničke bajunete, koje su očito namijenjene za određenu svrhu. Rastanak s prijateljem u pitomo nedjeljno prije podne 5. maja pokvari mi pogled na brusionu noževa pored koje sam prolazio. Ne znam kako su izgledali originali ustaških noževa koji su bili umrljani do balčaka nevinom ljudskom krvlju koju su prolijevali noževi zvani srborezi u doba tzv. NDH, ali ova dva „ukrašena“ natpisima Bljesak i Oluja, te Gotovina i Markač asocirali su me na to. Naprosto mi je nevjerojatno da u srcu Zagreba čovjek to može vidjeti i vjerojatno kupiti, ali kada razmislim bolje i nije nikakvo čudo. To je „liberalna“ demokracija, koja će sa ako se tako nastavi, vladi i mnogima žestoko obiti o glavu. Inače asortiman ustaškog pribora je prilično velik i moguć je odabir različitih „suvenira“. Tako kod šeširdžije tik do bivšeg hotela Beograd u Petrinjskoj ulici, koji danas nosi belosvetski naziv Astorija, možete kupiti ustaška pokrivala za glavu u dvije, „službene“ boje. Kape ustaške crne legije IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Foto: N. KOPAČ Piše: Ninoslav Kopač do nedavno su krasile izlog te neuredne radione, a čestim gostima hotela koji su dolazili iz Srbije, zastajala knedla u grlu kada bi ugledali „dični“ izložak. Ustaške uniforme, još, nisu javno izložene, ali ukoliko se netko želi opskrbiti i tim rekvizitom, sigurno bi u nekoj zagrebačkoj krojačkoj radionici pronašli i originalne krojeve, pa bi „pravi domoljubi“ mogli dobiti, kao i njihovi uzori, uniformu po mjeri. Eto, uglavnom se može reći da se čovjek može dobro opremiti, za „nikad se ne zna“. U Zagrebu, „metropoli svih Hrvata“ kako mu je tepao „neumrli“ nam prvi predsjednik, koji je prerano umro, jer trebao je odigrati koju partiju preferansa sa svojim prijateljem Slobodanom Miloševićem u haškom zatvoru za ratne zločince, možete sve. Pod egidom demokracije možete preimenovati ulice kako vam drago, naročito ako ste predsjednik neke nevladine udruge koju izdašno financira vlada. HHO, oliti Hrvatski helsinški odbor, koji se navodno brine za demokratske principe, na čelu sa zapjenjenim mrziteljima svega onoga što je bilo u periodu od 45. do 1990. uz podršku šačice jadnika koji i sami ne znaju što bi, javno skida table s Trga maršala Tita u Zagrebu i lijepi neke svoje prijedloge kako bi se po njemu taj trg trebao zvati. Zajapureni 31 istomišljenici aplaudiraju, Ivanu Zvonimiru Čičku i prijatelju mu Ivi Bancu, kojima pjena, zbog mržnje, izlazi na usta, a dokoni policajci nezainteresirano promatraju cijeli shaw, i jurišnike čuvaju da im, ne daj Bože, ne priđe neki poštovalac Josipa Broza Tita, po kojem „demokrati“ pljuju. I to nakon Titove godišnjice smrti, koja je obilježena dan ranije u svim bivšim jugoslavenskim republikama, i što je interesantno na Titove komemoracije svake godine dolazi sve veći broj ljudi i to mladih, koji se nisu ni rodili kada je Tito umro. Zanima me što bi se dogodilo onome koji bi javno skinuo tablu s avenije Gojka Šuška i vratio joj staro ime Avenija Pionira, ili pobacao table s Trga Franje Tuđmana. Vjerojatno bi policija odmah zaskočila junošu koji se drznuo ukaljati imena, tih, „hrvatskih velikana“! I tako, po hrvatskim gradovima se javno vješaju zastave tzv. NDH, proizvode i prodaju vojničke kape, Hrvatski samokrijes uz vojne počasti se dodjeljuje zaslužnima, pa zašto onda „patrioti“ ne bi mogli kupovati i srboreze koju su ukrašeni simbolima i „svetinjama“ „domoljubnog hrvatstva“. Tu „idilu“ jedino kvari grafit napisan na jednom izlogu od stotinu napuštenih lokala u centru Zagreba koji glasi: „Najgori narodi imaju najbolje rodoljube“.■ PANORAMA HRVATSKA: M Pripremio: IGOR PALIJA Zadovoljstvo na poslu jesečnik Direktor i konzultantska tvrtka Proago proveli su istraživanje među građanima Hrvatske na uzorku od 351 ispitanika sa namjerom da saznaju što im je najvažnije kad je posao u pitanju. Ono što vjerojatno većini ljudi pada na pamet kada se spomene zadovoljstvo poslom zasigurno su plaća i kolege. Istraživanje dokazuje da to zaista i jest tako. Naime, većina ispitanika, njih čak 41% voljelo bi dobiti povišicu na sadašnjem radnom mjestu, dok je čak 65% njih izjavilo da ih najviše motivira zdrava i pozitivna radna atmosfera. Na drugom mjestu glavnih „motivatora“ opet su se našle financije, s čak 51% glasova. Pogledamo li pobliže spomenute međuljudske odnose i uključimo li faktor „mobbinga“ u sliku, vidjet ćemo da je čak 32% ispitanika bilo izloženo nekoj vrsti mobbinga na radnom mjestu. U 14% slučajeva mobbing je vršio sam poslodavac dok je u 10% slučajeva poslodavac odbio reagirati na pritužbe maltretiranog zaposlenika ili pak uopće ne zna što se u tvrtki događa. U zadovoljstvo poslom svakako ulaze i mogućnosti dodatne edukacije zaposlenika, poticajni programi te naravno bonusi i povišice. No, i tu hrvatska praksa pomalo razočarava iz razloga što se u gotovo 50 % tvrtki na takvome nečemu uopće ne radi tj. ne postoje nikakvi poticajni programi za zaposlenike, mogućnosti dodatnog usavršavanja i sl. Tek 18% ispitanika radi u tvrtkama koje imaju jasno definirane poslovne ciljeve i nagrade koje se dobivaju njihovim ostvarivanjem, dok tek 9% ima mogućnost dodatnih seminara i edukacija koje su dostupne svim zaposlenicima.■ SRBIJA: Visoka stopa smrtnosti novorođenčadi N a hiljadu živorođenih u Srbiji umre 6,7 dojenčadi. Broj umrlih beba se, ipak, iz godine u godinu smanjuje. Srbija se zajedno sa Rumunjskom, Albanijom, Bugarskom i Makedonijom našla na dnu evropske ljestvice po smrtnosti beba do godinu dana. U istraživanju koje je provedeno za potrebe Evropskog parlamenta, ove zemlje su dobile nedovoljnu ocjenu, što govori da imaju više od šest smrti beba na hiljadu živorođene djece. Dobre ocjene za manje od četiri smrtna slučaja dobile su Austrija, Cipar, Češka, Danska, Njemačka, Francuska...■ 32 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. NJEMAČKA: Homoseksualci u župnom dvoru E vangelička crkva pokrajine Saske je, nakon duge rasprave i u “izuzetnim slučajevima”, ipak dopustila da homoseksualne svećenice ili svećenici mogu živjeti sa svojim partnerima u župnom dvoru crkve. Svađa među članovima sinode evangeličke pokrajine Saske je trajala do posljednjeg trenutka. Pred dvoranom gdje se održavao sastanak predstavnika župa su stajala dva stola, postavljena jedan nasuprot drugom - baš kao što su suprotna bila i mišljenja o pitanju otvorenog priznanja homoseksualnosti među duhovnicima. Na jednoj strani u bili konzervativni protivnici promjena sa svežnjevima papira na kojima je bio dugačak popis od 7000 osoba i 300 crkvenih udruga koje su stajale iza svog stava kako je homoseksualnost protivna Bibliji i njihovom vjerskom uvjerenju. Na stolu preko EU: se okupljena šarena skupina homoseksualnih i lezbijskih župnika i predstavnika crkvenih udruga koji žele postići ravnopravnost homoseksualaca u njihovoj crkvi. Oni su zastupali mišljenje da biti kršćanin i biti homoseksualac nije nikakvo proturječje: “U Bibliji nema ništa određeno o tom pitanju, postoje samo opaske o ljubavi prema dječacima ili posluzi hrama, ali ne i o homoseksualnim partnerskim vezama“. Nakon što se mjesecima vodio spor, Sinoda evangeličke pokrajine Saske je došla do Solomonskog rješenja: u pravilniku o djelovanju župnika će biti zadržan “ideal zajedničkog života muškarca i žene”, ali nije prihvaćen zahtjev konzervativnih vjernika koji su željeli da i ostane na toj rečenici. Jer zaključeno je da se “u izuzetnim slučajevima” može dopustiti da istospolni partneri žive u župnom dvoru, ukoliko to dopusti crkvena uprava vjernika župe.■ Klimatske promjene ugrožavaju evropske gradove G radovi u Evropi, više nego naselja u ruralnim područjima, moraju se zaštititi od globalnog zagrijavanja iz ekonomskih razloga, ali i da bi zaštitili stanovništvo, objavila je Evropska agencija za životnu sredinu (EEA). Više od polovine evropskih gradova nema dovoljno zelenih površina, a specifična struktura urbanih zona dodatno mijenja utjecaj klimatskih promjena. Gradovi moraju početi ulagati u zaštitu okoline i zelene površine kako bi se prilagodili klimatskim promjenama, jer će ih odlaganje samo više koštati, upozorava EEA.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. 33 velike priče malih ljudi FUKARA NAS ZAKRVILA I OSRAMOTILA Nekadašnji direktor u Agrokomercu Stanko Medić jedan je od retkih koji se vratio u selo Glinica, dok njegove komšije u bescenje prodaju imanja i propiju dedovinu do Banjaluke Piše: MARKO ROKNIĆ Stanko Medić na svojoj djedovini tvrdoglavo odbija biti dio priče o “humanom preseljenju” 34 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Ž ivotni krug koji je napravio Stanko - Ćane Medić nesvakidašnja je priča o čoveku koji je uvek radio ono što voli. Od kuće u Glinici, koja je u to vreme imala 400 srpskih stanovnika, otišao je kad mu je bilo devet godina, a vratio se posle 60, u pusto selo. U međuvremenu je završio fakultet, kratko radio u prosveti, uspešno se bavio sportom, potom se otisnuo u poslovne vode, dogurao do prvog čoveka kladuškog Agrokomerca, odgovornog za izvoz, u izbeglištvu u Srbiji zastupao neke strane firme i na kraju se vratio u rodnu Glinicu. Prošao je, kako kaže, pola sveta, a sada živi sam na dedovini, imanju koje je podigao iz pepela. Sinovi Goran i Zoran sa porodicama žive u Austriji i Sloveniji, baka Milica u Bišhofenu pazi na unuke, a Ćane ih praznicima dočekuje na ognjištu. Sela Glinica i susedna Bosanska Bojna činila su srpsku enklavu u muslimanskom moru Velike Kladuše, na severu Bosne. Ovde je do poslednjeg rata živelo oko 2.500 Srba, a danas ih je samo 78. Čak su i obnovljene kuće prazne. To je apsurdna bosanska priča. Ljudi hoće da žive u Sarajevu, Beogradu, Mostaru, Banjaluci... i po cenu nezaposlenosti. Umesto da budu svoji na svome, oni su radije gradska sirotinja. A ovde je sada lakše biti Srbin nego Babin musliman ili korpusovac. Nerad i lopovluk Nekad se iz tog kraja hrana izvozila po celom svetu, a sada je u Kladuši bez posla desetak hiljada mladih, a ako imaju sreću i rade, plate su im neredovne. - Teško i Fikret Abdić sada može da podigne Agrokomerc. Suočiće se s problemom na koji nije računao - kako motivisati ljude da rade? Takve je sada najteže naći. Među nezaposlenima i previše je onih koji hoće da voze auto, puše malboro, piju pivo, ustaju u 11 sati. Susrešće se s ambijentom u kojem caruje nerad, lopovluk, nepoštenje... A nekad je Agrokomerc bio dobavljač i jednog Aldija, najmoćnijeg lanca robnih kuća u Evropi. I kad smo dogovarali IDENTITET/ BR. 165 / 2012. taj posao, primio nas je nižerangirani menadžer i hladno izdiktirao: “Gospodo, vidite li ovu teglu krastavaca, nama treba pola miliona takvih, po toj ceni i toj dinamici. Možete li to ispuniti?” Da bi stigao krastavac u te robne kuće, prethodno smo morali da potrošimo 300.000 tegli u reklamu, marketing, u ljude - objašnjava nekadašnji direktor u Agrokomercu. Prodaja u bescjenje Danas je teško moguće obnoviti ovu privrednu imperiju. Rat je učinio svoje, teško će stručnjaci doći ovde da žive. - Uoči rata u Agrokomercu je radilo 2.500 Srba, uglavnom na višim i stručnim pozicijama. Gde su oni sada? I sam spadam u prvih 10 ljudi do Abdića, koji smo dizali Agrokomerc. Menadžerstvo sam učio kod doktora Hribara, čoveka koji je stvorio poslovnu imperiju u svetskim razmerima. A danas, kad pogledam ovaj kraj, duše me boli kad vidim da ljudi u bescenje prodaju svoja imanja. Dođe tu i proda i sve zapije dok dođe do Banjaluke. Zapije grunt, dedovinu i još uz pesmu “Nema raja do rodnoga kraja”. Ovo moje je gorelo u oba rata. Prvi put ga je obnovio moj otac, kad se vratio iz nemačkog ropstva. Sad sam ja ponovo sve izgradio, bez pomoći države i stranih donatora. Samo da ne bi bio deo priče u “humanom preseljenju” - priča 68-godišnji Medić. Karantena na brdu Njegovi sinovi su imali sreću da se školuju u Evropi. Goran je sada prvi menadžer Fruktala u slovenskoj Ajdovščini, a Zoran fudbalski trener u austrijskom Bishofenu. - Do 1991. živeo sam u najstrožem centru Zagreba, vozio dobar auto, a sada ne znam ni da primim ni da pošaljem SMS poruku. Ja sam se svojom voljom stavio u karantenu na ovom brdu. Ne zato što ne mogu da držim korak s “napretkom”, već što sam zaljubljen u ova brda i šume. Većina ljudi misli da je na drugom brdu bolje. Zato je ovo opustelo. A ovo je raj na zemlji ubeđen je Medić. 12 godina bez struje - Toliko sam se navikao da mi više i 35 ne nedostaje. Rano ležem, rano ustajem, pešačim nekoliko kilometara i hvatam se posla. Svaki dan moram da odvojim bar pola sata da pokupim jaja, a zatim se posvetim stadu. Imam 40 koza, uskoro ću im pridružiti i mangulice. Tu je i vrt, pa voćnjak sa 500 stabala. Ne spadam u one koji će jesti beli luk iz Kine, šargarepu iz Argentine, a krompir iz Maroka i Alžira. Za mene je globalizam fukarizam i mene neće podjarmiti. Zato sam se vratio na ovo moje brdo - ne da se Medić. Nikad nije osećao nacionalnu mržnju. - Moja je snajka hodžina ćerka. Koje je vere moj unuk? Takvih je u Jugoslaviji bilo trećina. Politika je na to pljunula. Zakrvila nas i osramotila. A bili smo srećna generacija. Školovana, okrenuta svetu, putovanjima. A sada nam popuju idioti. I zato su dobro plaćeni. Ovde opštinski većnik ima 300 evra, onaj u kantonu 700, u Federaciji oko 2.000. Jer, pobogu, rade odgovoran posao, zastupaju narodne interese. Ja takvima neću da se bavim. Bolje se razumem sa svojim kozama i kokošima. Zločin u crkvi - Nisam vernik, ali povremeno odem u crkvu. Ovde su dve pravoslavne crkve, u Bojni i u Kladuši. Doživljavam ih kao deo vlastitog identiteta, ali i kao spomenike. U našoj crkvi u Kladuši 1941. godine ustaša Franjo Bajak klao je ženu dok se porađala, a onda u blizini sa družinom okretao na ražnju jaganjce. Srpska deca su plakla za poklanim roditeljima. To ga je nerviralo i kvarilo mu ručak, pa ih je sve pobio. I zbog toga dolazim u crkvu, da se poklonim i zapalim sveću tim žrtvama - kaže Medić. Ministarske ovce Medić je sam izgradio dva kilometra puta do porušene kuće. - Tada sam tu sretao samo šumokradice, lovokradice, naoružane i opasne tipove. Bilo je i pastira koji su po ovim srpskim imanjima čuvali ministarske ovce. Zatekao sam na svom imanju stado od 4.000 ovaca nekih moćnika iz Cazina i Bihaća.■ nove knjige DOMAĆINE, SREĆNA TI KRSNA SLAVA Srbi su jedini narod na svijetu koji ima krsnu slavu, kao najbogougodniji izraz hrišćanske vjere duboko ukorijenjen u pravoslavnoj srpskoj duši. Svetosavski pokret najviše je učinio na potpunom utemeljenju i prosvjećivanju pravoslavnih hrišćana, a samim tim i na uobličavanju krsne slave onakve, kakvu danas imamo. Kao jedina srpska, pravoslavna i crkvena, slava je, zapravo porodična, pa se tako vjekovima prenosi samo na muške potomke U Piše: NIKOLA CETINA sklopu brojnih aktivnosti Vijeće Srpske nacionalne manjine grada Siska organiziralo je u prepunoj dvorani sisačkog hotela Panonija prezentaciju vrijedne knjige “Domaćine, srećna ti krsna slava”. Prvo izdanje knjige priređivača i autora Ljubisava Milosavljevića izdala je 2005. godine izdavačka kuća IP Nacional u Novom Sadu. Idejni začetnik da knjigu izdaju Vijeće Srpske nacionalne manjine Bjelovarsko-bilogorske županije i Vijeće Srpske nacionalne manjine grada Bjelovara bio je nedavno preminuli Simo Marčetić, direktor izdavačke kuće Epoha d.o.o. iz Bjelovara. Knjigu su brojnim zainteresiranim Sisčanima prezentirali Darko Karanović, predsjednik VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije, Radovan Dožudić, zamjenik predsjednika VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije i protojerej-stavrofor Petar Olujić, paroh sisački. U uvodnoj riječi Darko Karanović je istakao: Poznato je, gde je Srbin, tu se slavi slava. I obratno: gde se krsno ime slavi, tu žive pravoslavni Srbi. Srbi su uvek slavili slavu, a danas je slave bez izuzetaka, i oni među njima koju su se svojevremeno bili otuđili i od porodične slave, i od tradicija i običaja svoga naroda, i od Pravoslavlja, i od vere uopšte. Danas, štaviše, i donedavno necrkvenim sredinama nije više tako redak slučaj da roditelji ostaju pri svojim predrasudama o Crkvi i veri, a da njihova deca i unuci veruju i žive pravoslavno, a to podrazumeva i slavljenje krsnog imena. Oni pak koji nikada nisu ni napuštali svoju Crkvu i veru, pa ni svoju slavu, danas su joj, po pravilu, odani bar onoliko koliko su uvek bili. Ipak, većina u našem narodu, bez imalo svoje krivice lišena je mogućnosti da temeljitije upozna život i učenje svoje Crkve, nema ni izdaleka dovoljno saznanja o svetosti i svetiteljima, o životu i podvizima svetitelja kojega slavi kao svoju slavu, o postanku, značaju i sadržaju slave, o samom bogoslužbenomolitvenom činu ili obredu slave, o svemu što je potrebno pripremiti za slavu, o narodnoj slavarici i o drugim popratnim izrazima slavskog duhovnog doživljaja. Ovim riječima završio je Karanović svoje poučno i upozoravajuće uvodno izlaganje. Govoreći o krsnoj slavi Radovan Dožudić je naglasio da je slava više od običaja. Dešava se jedan dan u godini i kulturološki je fenomen kod Srba, koji jedini u pravoslavnom svijetu slave krsnu slavu. Neka slavljenja slave prenijeti su iz paganstva i inkorporirani u hrišćanstvo. Tako se je krsna slava kao dan koji se svetkuje kao kult ognjišta slavila i prije pokrštavanja Srba. Za slavu je bitno, naglasio je Dožudić da je to porodični, a ne obiteljski praznik. Kao pravnik napomenuo je da porodicu veže krvno srodstvo, ali ne moraju svi živjeti zajedno, dok obitelj živi zajedno, a nisu svi u krvnom srodstvu. Pridružujući se onima koji ovu knjigu smatraju značajnom za pravo36 slavne Srbe prota Petar Olujić naglasio je da uvažavajući sve dosadašnje pokušaje da se rečju i perom, mnogim pisanim knjigama i materijalima približi ova tema našim vernicima i zainteresiranima, zaista sam srećan da mogu večeras izraziti svoju blagodarnost i zahvalnost autorima ove vredne publikacije, ili bolje reći istinske narodne slavarske čitanke, koja sve zainteresirane upućuje ka saznanju: šta je Slava, njeno poreklo i značaj i kako pravilno treba da slavimo krsnu slavu sa stranica ove retke i za naš versko-narodni život veoma korisne knjige, čitalac ima priliku upoznati život, rad i svetost svetitelja koga slavi. Jer je, na žalost, dosta naših kršnjaka koji slave svoju slavu a da o svetitelju koga slave gotovo ništa ili vrlo malo znaju. Za nadati se je da će čitaoci i korisnici koji je budu uzeli u ruke, a ja je svakom našem srpskom pravoslavnom domu toplo preporučujem, prihvatiti sa onom istom ljubavlju, sa kojom su se naši vredni autori i priređivači trudili oko nje. Posebnu draž i značaj ovoj, usudio bih se reći, zlatnoj knjizi daje i dodatni prilog na donjim delovima stranica koji se mirne duše može smatrati pravoslavnim katihizisom u malom, odnosno nauka o veri u malom, koji je posebno vredan i značajan za sve naše vernike, za starije, koji su možda zaboravili osnovno znanje o veri svojoj pravoslavnoj, a i za mlađe koji se na žalost nisu imali od koga naučiti - poručio je pravoslavnim Srbima prota Olujić.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. duhovni zov KISHA ORTODOHOKOSE AUTOPEFALE E SHPIPERISE Crkve i manastiri Albanske pravoslavne crkve: TIRANA Općepoznato je da je pravoslavne vjere većina Rusa, Srba, Bugara, Makedonaca, Rumunja, Grka, Ciprana, Gruzijaca, ali ima i pravoslavnih Kenijaca, Arapa, Poljaka, Čeha, Slovaka, Estonaca, Finaca, Japanaca, Kineza, Mađara, Amerikanaca, pa čak i Albanaca… U običajeno je na ovim našim prostorima, da kada se za nekoga kaže da je pravoslavac, da se podrazumijeva da je riječ o Srbinu. To može biti tačno, ali baš i ne mora. Ima Srba deklariranih ateista, agnostika ili pripadnika neke druge vjerske zajednice, npr. baptističke ili katoličke. Registrirane su u Hrvatskoj i parohije Makedonske pravoslavne crkve i Bugarske pravoslavne crkve, dakle u Hrvatskoj žive i pravoslavni Makedonci i Bugari. Aktivni su u Hrvatskoj i unijati koji imaju i svoju Križevačku eparhiju, a koji za sebe kažu da su katolici istočnog obreda, što znači da priznaju Papu za vrhovnog vjerskog poglavara, a mole se po istočnom obredu kao i pravoslavni. Općepoznato je da su pravoslavni i većina Rusa, Rumunja, Grka, Ciprana, ali ima i pravoslavnih Kenijaca, Arapa, Poljaka, Čeha, Slovaka, Estonaca, Finaca, Japanaca, Kineza, Mađara, Amerikanaca i Albanaca koji imaju svoju crkvu Kisha ortodohkose autokefale shiperise. Iz njenog naziva je vidljivo da je autokefalna, što znači samostalna i priznata od drugih pravoslavnih crkava. Albanska pravoslavna crkva dobila je autokefalnost 1937. godine na čelu s arhiepiskopom tiranskim i cijele Albanije Hristoforom. Tada je APC imala oko 250.000 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Piše : NIKOLA CETINA vjernika i 354 hrama. Aneksijom fašističke Italije 1939. godine na APC vrši se pritisak da pređu u uniju s Vatikanom i Papom u čemu nisu uspjeli, ali nakon završetka drugog svjetskog rata uspostavljeni režim Envera Hodže otežava aktivnost svih vjerskih zajednica pa tako i APC sve do 1967. godine kada se Albanija proglašava prvom ateističkom zemljom na svijetu i Ustavom zabranjuje bilo kakav oblik vjerskog izražavanja. Režim ruši mnoge crkve ili ih pretvara u skladišta, štale, kina ili domove kulture. Uništavaju i manastire ili ih pretvaraju u kasarne, a vladike, sveštenike, monahe i laike proganjaju, hapse, ubijaju ili šalju u izgnanstvo. Mučenički život APC traje do 1990. godine kada albanske vlasti pod međunarodnim pritiskom ublažavaju svoje rigidne mjere prema vjerskim zajednicama i njihovim pripadnicima. Pravoslavna crkva u Albaniji stupa na put obnovljenja i 1992. godine bira arhiepiskopa Atanasija za poglavara. Crkva uskrsava iz ruševina, ali se ubrzano i oporavlja. Počinju s radom dvije bogoslovije i pravoslavna akademija, obnavlja se pet manastira i više od 130 crkava i grade 74 nove crkve. Danas imaju 146 sveštenika albanskih državljana. Početkom ove godine hirotonisani su episkopi Natanail i Astije pa danas APC 37 ima 8 episkopa. Liturgijski jezici su albanski i grčki, a procjenjuje se da je 20 do 25% stanovništva Albanije pravoslavne vjere. Specifičnost Albanske pravoslavne crkve da uz većinske Albance u njoj ima i Grka, Srba, Crnogoraca i Vlaha koji žive na jugu zemlje. Srpska pravoslavna crkva, odnosno Crnogorsko-Primorska mitropolija ima svoj vikarijat u Skadru sa dvije pravoslavne crkve. Imaju svoju pravoslavnu crkvu i u mjestu Vraka, a dozvoljeno im je da ponovno nose svoja izvorna imena i prezimena. Veliku pažnju posvećuju i izdavaštvu. Pokreću na albanskom jeziku mjesečnik Ngjalija (Uskrsnuće), kako se zove i pravoslavna radio stanica. Izdaju i dječji časopis Gezohu(Radujte se). Veliku pažnju posvećuju humanitarnom i socijalnom radu. Imaju i svoje bolnice, poliklinike i kao kuriozum mobilne stomatološke ordinacije namijenjene stanovnicima udaljenijih sela. U većim gradovima imaju 7 vrtića, klubove za mlade i odmarališta. Pomažu vjernicima i u poljoprivredno razvojnim programima (osnivanje obiteljskih ekonomija, navodnjavanje, izgradnja cesta itd.). Sve ovo ukazuje na veliki značaj i ulogu Albanske pravoslavne crkve u cjelokupnom duhovnom, kulturnom i socijalnom napretku Albanije.■ BERAT DRAČ LABOVA KRYQIT okrugliProsinečki, stol intervju: Robert trener Crvene zvezde Identitet donosi ekskluzivan intervju sa Robertom Prosinečkim nakon osvajanja njegovog prvog trenerskog trofeja sa Crvenom zvezdom Kada sam izašao na Marakanu trebalo mi je par minuta da se saberem M Razgovarao: Nikola Ištvanović nogi veruju da je od našeg rođenja sve što nam se u životu događa već negde zapisano. Životna priča Roberta Prosinečkog počinje 12.01.1969. u Nemačkom gradu Šveningenu gde je rođen, zatim ga putevi vode u Zagreb gde je kao talentovani dečko dobio šansu da zaigra u Dinamu. Da ni jedan životni put nije posut samo ružama pokazuje i nezadovoljstvo tretmanom u Dinamu i osporavanje talenta od tadašnjeg trenera „modrih“ Ćire Blaževića. - Mnogi misle da je mene Crvena zvezda zvala da pređem u njene redove, ne , nije bilo tako. Sa ocem Đurom došao sam na „Marakanu“ i to na probu. Napravio sam nekoliko treninga odigrao prijateljsku utakmicu i tek tada dolazi do dogovora da potpišem ugovor - priseća se Robi svog prvog dolaska u Beograd, sada već davne 1987. godine kada je sa 18 godina potpisao svoj prvi profesionalni ugovor i definitivno krenuo putem profesionalnog fudbalera. Od tada prošlo je 25 burnih godina u životu Roberta Prosinečkog. Dolaskom u Crvenu zvezdu 38 snovi su počeli da se ostvaruju mnogo brže no što je“ mali žuti“ i mogao da sanja. - Napredovao sam iz dana u dan. Treninzi su bili kvalitetni i ja sam i tehnički i fizički postajao sve bolji i sigurniji u sebe. Te 1987. počinje moj uspon na fudbalkom nebu. Na Svetkom prventvu u Čileu U-20 osvojili smo prvo mesto i postali prvaci sveta. U finalu smo na penale dobili Zapadnu Nemačku posle 1 : 1 u regularnom delu. Istočna Nemačka je bila treća, a domačin Čile četvrti. Priseća se Prosinečki događaja iz dalekog Čilea gde je proglašen za najboljeg igrača, drugo mesto pripalo je Bobanu, a Šuker je sa 6 golova bio drugi strelac šampionata. - Kakva je to bila generacija, uspeh u Čileu otvorio nam je kasnije vrata u celom fudbalskom svetu. Ja sam tek postao punoletan, a već sam se našao na svetskom vrhu . Zaista to je bilo neverovatno iskustvo i moje prvo veliko radovanje. Da se radi o velikom priznanju i da bi dočarali kvalitet i vrednost Roberta Prosinečkog treba reći da je titulu kao najbolji na ovom takmičenju dobio 1979. Dijego Maradona, 2005. Leo Mesi, 2007. Aguero... U Crvenoj zvezdi IDENTITET/ BR. 165 / 2012. proveo je četiri godine. Uspeo je da osvoji sa drugovima 3 titule prvaka države, jednom su osvojili kup, a 1990 godine osvojena je dupla kruna. - Uspesi i priznanja počela su sa uspehom u Čileu i nastavila se na klupskom planu.Sada kada se osvrnem na to vreme, kakva je to generacija fudbalera bila. Ja ne mogu nikog da izdvojim, svako je bio bitna karika u timskoj igri koja nas je dovela do titule prvaka Evrope i nešto kasnije i do prvaka sveta. Ali ipak izdvojiću Deju Savičevića, on je zaista bio majstor, kakav majstor „genije“. Nije mnogo igrao ali kada je igrao to je bila fudbalska poezija, milina za saigrače, a i za gledaoce. Sa oreolom člana najbolje Evropske ekipe Prosinečki odlazi u Real, zatim u Ovijedo, pa u Bracelonu, Sevilju... mnogo je klubova promenio, igrao je uvek dobro, ali povrede su ga omele da možda pruži i više. Uspeo je da bude jedan od malog broja igrača koji je igrao u Realu i Barceloni. - Nemam za čim da žalim. Igrao sam za najbolje i sa najboljima, trudio se da dam svoj maksimum i to su ljudi znali da cene. Nakon deset godina, fudbalski put me je vratio u Dinamo, gde sam došao, da te 1997., pomognem „modrima“ da ostavre što bolje rezultate u ligi šampiona. Do 2004. godine, kada sam završio igračku karijeru, nastupao sam za još nekoliko evropskih klubova, da bi se 2006. pridružio Slavenu Biliću kao pomoćnik u nacionalnom timu Hrvatske. nio na desetine trenera. Od Ćire, preko Ljupka, Krojfa... uvek sam bio savestan na treninzima, slušao i učio. Saradnja sa Slavenom Bilićem bila je odlična i tu sam dosta naučio. Što se mene tiče ja sam bio spreman da krenem u Beograd. Drugi dolazak Roberta Prosinečkog u Beograd digao je , možda, i veću prašinu nego njegov dolazak 1987. godine, mnogo toga se izdogađalo na prostorima sada već bivše države koja se zvala Jugoslavija. Tenzije su velike, iako je prošlo mnogo vremena od kada se živi u miru i svako u svom dvorištu, ali se sve češće gleda preko ograde, da se vidi, šta to komšije rade. - Samo mesto mog rođenja, a to je bilo u Nemačkoj i da sam dete iz mešovitog braka, zatim da sam proputovao ceo svet govori da me baš briga za ograde i mala dvorišta, ja sam stanovnik planete koja se zove Zemlja. Zahvaljujući fudba- lu i činjenici da sam do 10 godine živeo u Nemačkoj, odlično govorim Nemački, Španski, korektno Engleski, moji pogled nije uzak već imam veliku širinu. Meni je bilo najvažnije da popričam sa mojom porodicom, Slavenom Bilićem i predsednikom nogometnog saveza Hrvatske Vlatkom Markovićem. Moja porodica je morala da fukcioniše bez mene 6 meseci da deca završe školu, sve je spalo na suprugu. Kada sam od nje dobio saglasnost i od moje dve devojčice, znao sam da ću za par dana po prvi put biti prvi trener jednog kluba i to ne bilo kog već prvaka Evrope i sveta Crvene zvezde. Slaven je potpuno razumeo moje želje i ambicije, kao i predsednik saveza. Mnogi moji prijatelji su mi poželeli sreću i ja sam po drugi put spakovao svoje stvari i krenuo u Beograd na novi početak. BUBNJEVI U GLAVI U Zagrebu je bilo raznih komentara, PRVI TRENERSKI TROFEJ PONOVO U ZVEZDI Posle četiri godine rada sa Bilićem, Prosinečki dobija ponudu koju nije mogao da odbije, poziv njegove Crvena zvezda za prvi samostalni trenerski posao. Ponovo, po drugi put, karijera Roberta Prosinečkog kreće iz Beograda, dobija ponudu koja mu omogućava da započne sada svoj drugi deo fudbalskog života, trenerski. Pre 25 godina došao je na probu, a sada kao trener početnik počinje sa novim dokazivanjem. - Ponuda je došla iznenada, ali tako je to u sportu. Sudbina je htela da to opet bude Beograd i Crvena zvezda. Prijalo mi je što me zovu, što mi veruju iako sam bez velikog iskustva, i trener početnik. Tako nešto se ne propušta. Verovao sam u sebe, pa ja sam promeIDENTITET/ BR. 165 / 2012. Svoju prvu medalju kao trener Robert Prosinečki je dobio u Kruševcu posle pobede nad ekipom Borca iz Čačka sa 2:0. Zanimljivo je da je pobednički pehar i medalje dodeljivao Vladimir Jugović , Robijev klupski drug iz Barija. Srećan sam zbog svog prvog uspeha, a vidite kako je svet mali, a sudbina je da baš prvo priznanje dobijem od svog klupskog drugara Vladimira Jugovića. Inače u telefonskim kontaktima sam sa velikim brojem fudbalera sa kojima sam igrao u Čileu, Zvezdi, Realu, Barceloni, Dinamu... “ 39 intervju: Robert Prosinečki, trener Crvene zvezde ali niko nije mogao da ospori fudbalske i ljudske kvalitete Roberta Prosinečkog koji je odlukom da preuzme kormilo Crvene zvezde započeo svoju samostalnu trenersku karijeru. Za razliku od hrvatskih ljubitelja nogometa u Beogradu su ga sačekali najvatreniji zvezdini navijači i dali mu podršku kakvu nije imao nitko na početku trenerske karijere. - Moj drugi dolazak u Beograd posle 25 godina bio je sasvim drugačiji od prvog. Prvo, više nisam onaj izgubljeni osamnestogodišnjak, već porodičan čovek, ostavaren na igračkom planu u veri da ću i kao trener uraditi i više u svojoj karijeri nego kao fudbaler. Beograd je bio gotovo drugi grad, mnogo veći, mnogo se toga promenilo, grad živi 24 časa, preko dva miliona ljudi, mnogo automobila, ma prava ludnica. A šta reči o navijačima, to se nezaborav- lja, pred prvu utakmicu kolena su mi klecala, nervoza u stomaku, bubnji u glavi, tako mi nije bilo ni u Splitu kada sam debitovao za Crvenu zvezdu. Dolazio sam iz tunela, a buka je bila sve jača i jača. Kada sam izašao na teren, kao u transu, trebalo mi je par minuta da se saberem. Bilo je veličanstveno. Bez supruge i dece Robi je započeo svoj posao u Crvenoj zvezdi. Dolazio je rano pre svih i odlazio poslednji sa stadiona. Zatekao je sastav koji nije baš blistao, nije bilo početnih rezultata koji su se očekivali, ali dogaĐa se nešto što na našim prostorima nije dugo zabeleženo. - U četvrtak 9. decembra 2010. godine postao sam trener Crvene zvezde. Moram priznati situacija nije bila sjajna i moralo se mnogo raditi. Rezultati su bili ispod želja i ambicija kluba kao što je Crvena zvezda. Problema je bilo mnogo. Ni igrački kadar nije bio po mom ukusu. Moralo je mnogo toga promeniti. Rezultati su izostali ali ono što ispunjava čoveka je podrška navijača i uprave kluba. Kada je bilo najteže podrška je bila sve veća. Navijači su pokazali koliko vole klub, koliko su verni Zvezdi i koliko veruju da moj sistem igre ima budućnost. Prošlo je tako prvih šest meseci, bez većih rezultata, Partizan je ponovo osvojio titulu prvaka Srbije. Robi je dobi podršku da nastavi, promenio je veći broj igrača, navijači su mu ulivali novu snagu i veru da ono što radi, radi dobro i da će rezultati doći. Nije smenjen posle neslavnog pokušaja da se ostane u ligi Evrope, Robi je legenda, navijači znaju koliko voli Zvezdu, znaju to i članovi uprave i ta vera je dala svoje prve rezultate. - Kao fudbaler prvu titulu prvaka države i pehar kao najbolja ekipa u Kupu osvojio sam sa Crvenom zvezdom, sada posle 25 godina kao trener osvojio sam pehar za pobedu u Kupu. To je moj prvi veliki uspeh i to se pamti ceo život. Mislim da smo sada na dobrom putu da u narednom prvenstvu jurišamo na duplu krunu. Mislim da će ostati veći broj fudbalera, treba dovesti nekoliko igrača koji će odmah moći da igraju i da podignu kvalitet igre. POBEDNIČKI PLES Svoju prvu trenersku medalju poklonio je jednom navijaču. Nije tipičan trener koji ima hladan odnos sa igračima. Njegova radost posle tri pobede protiv Partizana i njegov pobednički ples su pravi hit među navijačima Crvene zvezde. - Ples je bio spontan kao i radost. To su trenuci kada čovek jednostavno eksplodira, a da nije ni svestan. Čile, Bari... na moju sreću bilo je dosta radosti ako ih toliko bude i u trenerskom poslu biće dobro. Medalju sam poklonio jednom navijaču. Oni podržavaju igrače i mene od mog dolaska, na svakoj utakmici, i po kiši, snegu, hladnoći, oni se okupe u velikom broju i glasno navijaju 90 minuta. Mislim da su navijači mnogo doprineli ovom uspehu i stabilizaciji u klubu. Jer imati u proseku po 20.000 navijača na svakoj utakmici nije mala stvar. Stavljena je tačka na prvenstvo i 40 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. Kup. Crvena zvezda je osvojila drugo mesto, iza Partizana, osvojila Kup. - Rezultati polako dolaze, Kup je to najbolje pokazao. Okrenuli smo se mladim igračima iz naših klubova i to se pokazalo kao pravi potez. Poziv selektora očekuje nekoliko naših fudbalera, a do pre par meseci nismo imali kvalitet za reprezentaciju. Sigurno je da nam trebaju dva-tri kvalitetna fudbalera, ali to sve zavisi od budžeta. Ako bude para dovešćemo dobre, kvalitetne igrače koji mogu da se uklope u sistem igre. Obično su mladi treneri puni sebe, sujetni su, misle da sve znaju..? - To je dobra konstatacija ali ne važi za mene.J a svaki dan učim . Nema mesta sujeti i tvrdoglavosti pa i sam Murinjo kaže da svaki dan nešto novo čuje, bilo bi zaista prepotentno da ja posle 15 meseci kažem da sve znam, ne ja ću stalno učiti i svakim danom ću napredovati i zato je podrška kluba i navijača od velikog značaja za mladog trenera. Logistika je veoma važna u modernom fudbalu. To podrazumeva da oko prvog trenera radi ekipa stručnjaka za razne oblasti. Ja se trudim da to fukcioniše u Zvezdi jer bez timskog rada stručnjaka nema ni dobrog rezultata. TRENERSKE MUKE Da li se bolje spava kao fudbaler ili kao trener? - Ma kao fudbaler sam spavao kao beba. Samo misliš o svojoj igri. Sada ne mogu oko da sklopim, hiljade pitanja u glavi koja traže odgovor. Nije lako uklopiti petnestak momaka koji su specifični svako za sebe, a moraju da fukcionišu kao jedan na terenu. Biti trener, dobar trener, moraš da imaš veliko znanje, autoritet da ti veruju, a da imaš i sposobnost da motivišeš kada ne ide, a i da se opustiš i raduješ kada se slavi. Crvena zvezda od dolaska Prosinečkog igra po modelu Barcelone. Mnogi su vrteli glavom i tvrdili da to ne može kod nas da je Barcelona skup igrača koji mogu da igraju po notama Gvardilole, da Zvezda nema igrače koji mogu da odgovore potrebama takve koncepcije. U međuvremenu Barcelona nije osvojila prvenstvo Španije, nije se plasirala u finale lige prvaka. - Još uvek ima ljudi koji pamte mađarsku školu fudbala, zatim je prošlo mnogo godina pa se pojavio Ajaks sa svojom IDENTITET/ BR. 165 / 2012. ODIGRAO TAČNO 400 UTAKMICA Ako je statistika tačna, Robert Prosinečki je odigrao u svojoj bogatoj karijeri tačno 400 utakmica i postigao 82 gola. Najviše je nosio dres Crvene zvezde i to na 117 utakmica na kojima je postigao 24 gola. Za Real je na 55 utakmica postigao 10 golova, za Barcelonu je odigrao 20 utakmica i 4 puta bio strelac. Za Dinamo je odigrao 52 utakmice, a 15 puta se upisao u listu strelaca. igrom totalnog fudbala, mislim da je i Zvezda bila devedesetih avangardni spoj tehnike i nečega što će tek doći, a došlo je sa Barcelonom. Po meni to je vrh i ne vidim u skorije vreme da će se nešto novo pojaviti, mislim da će mnogo vremena proći da se promeni i primeni nova fudbalska filozofija. Ono što je Krojf počeo Gvardiola je na najbolji način zaokružio. Robert Prosinečki je zaista specifičan po svemu. Odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije 15 utakmica i postigao 4 gola. Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 49 utakmica i 10 puta se upisao u listu strelaca. Na SP 1990. igrao je kao član reprezentacije Jugoslavije a na EP 1996 i SP 1998 i 2002 za reprezentaciju Hrvatske. Jedini je igrač na svetu koji je dao golove igrajući za dve reprezentacije. Hrvat, 41 kojeg vole svi, i oni i ovi, a najviše „delije“. A on ljubomorno čuva svoju porodicu suprugu Vlatku sa kojom je u braku 13 godina i ćerkice Leonardu i Robertu koje su najveća njegova radost i podrška. Robi je sa svojom porodicom prošao i kroz trnje početkom 2009. godine. Dugo se nije znalo od čega boluje, neki su pomišljali i na najgore, na sreću, posle mnogo pregleda i kontrole pronađen je uzrok svih nedaća, a to je bakterija koja je stvarala problem u centru za ravnotežu. - To su bili dani za zaborav. Ne znate šta je, a ne možete ni da hodate. Ali ružno treba ostaviti iza sebe, supruga je sve izdržala, imala je dvoje dece na leđima i mene. Nije bilo lako, ali eto i to je iza nas i zato je važno da čovek ima porodicu i prijatelje koji su tu i u dobro i u zlu.■ priča iz Vukovara SRBI GLASAJU ZA SDP, A ŽIVOTNE PROBLEME IM REŠAVA SDSS Histerija oko dopisa vukovarskog SDSS-a na ćirilici, poništavanje konkursa za računovođu u Osnovnoj školi „Nikola Andrić“ u Vukovaru jer je direktor kao jedan od uslova za to radno mesto naveo poznavanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma, porazna činjenica da među dobitnicima ovogodišnjih javnih priznanja koja se dodeljuju povodom Dana grada Vukovara – 3. maja nema pripadnika srpske zajednice samo su vrh ledenog brega u međunacionalnim odnosima u Vukovaru za koje mnogi tvrde da se u poslednje vreme zaoštravaju… U Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ poslednje vreme na vukovarskoj političkoj sceni došlo je do svojevrsnog zaoštravanja. Sve češće se čuju razmišljanja da je sve što se dešava u gradu na Dunavu proteklih godina zapravo nastavak rata, ali drugim sredstvima. Da li je, zaista, reč o radikalizaciji gradske političke scene, koja je posledica neprirodne i po mišljenju mnogih štetne crvenocrne koalicije SDP-a i HSP-a dr. Ante Starčević ili je u pitanju tek uobičajeno talasanje, u funkciji prikupljanja političkih poena, pokazaće vreme. Na političkim elitama je velika odgovornost koju, kako se čini, ne doživljaju kao takvu, duboko nesvesni prelomnog trenutka u kome se nalazimo jer ili ćemo krenuti dalje, neopterećeni prošlošću ili potonuti u mrak, mržnju i destrukciju. Sećanja na poslednji rat i ratne strahote još su živa, a ovi izrežirani incidenti od strane političkih marketingaša kidaju, metaforički rečeno, tek srasle ožiljke na živom tkivu, potirući sve ono dobro što je dosad učinjeno za pomirenje, suživot i bolju budućnost. Da je reč o radikalizaciji vukovarske političke scene smatra i predsednik Kluba većnika SDSS-a u vukovarskom Gradskom veću Srđan Milaković, „To ima posledice i na same odluke koje se donose u Gradskom veću kao i na odluke gradonačelnika. Svedoci smo toga da se odredbe Statuta o primeni i upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma ne primenjuju, da su izjave i kada je u pitanju SDP-ov gradonačelnik Željko Sabo i HSP-ov predsednik 42 Gradskog veća Tomislav Džanak zaista takve da ne idu u prilog bilo kakvoj toleranciji i demokratizaciji političkog života. Očigledno da Vukovar odudara od te priče, Evropske unije i svega ostalog, u smeru u kojem se krećemo“ kaže ovaj mladi pravnik. To što među dobitnicima javnih priznanja grada Vukovara ove godine nema pripadnika srpske zajednice po njemu je dno ove političke situacije. “Čak i udruženje za zaštitu životinja „Daj šapu“ može dobiti priznanje, a Srbi ne mogu“, ističe predsednik vukovarskog Kluba većnika SDSS-a. Iako to nije životno pitanje Srba u Vukovaru, to je za Milakovića ipak odraz i pokazatelj političkog života, stepena demokratije i tolerancije. „To je dno dna, kada je u pitanju i naš rad u Gradskom veću i jedno razočaranje. Nažalost, politička IDENTITET/ BR. 165 / 2012. situacija je takva kakva jeste, očito da je politika HSP-a dr. Ante Starčević bliža SDP-u, nego bilo koja druga politička opcija, pa i SDSS. Mi smo otvoreni za saradnju, ali jednostavno nema prostora da razgovarate i sarađujete u bilo kojem smislu. Nema političke volje kada je SDP u pitanju i pre svega gradonačelnik, za bilo kakav vid saradnje. Oni su se našli, da tako kažem, na tom zajedničkom cilju i poduhvatu, ali nas nažalost u toj priči nema“ rezimira naš sagovornik. SUNCE NOVE SLOBODE Vukovarski političar (SDSS) i magistar politologije Boro Rkman koji za „Identitet“ iznosi svoj lični stav smatra da nije problem u aktuelnom gradonačelniku i njegovom SDP-u koji, kako priznaje, mudro vodi svoju politiku već u percepciji dela vukovarskih Srba u odnosu na tu stranku, na gradskom i višim nivoima. „Za dobar deo vukovarskih, i ne samo vukovarskih Srba, Drug Tito nije umro maja 1980. nego je i danas živ. To je zavera CIA-e i KGB-a. On se samo sklonio u pećinu dok ofanziva ne prođe i ne zasja sunce nove slobode pod crvenim barjakom!!! „ kaže Rkman i dodaje da Srbi još veruju da je današnji SDP klon Saveza komunista Hrvatske. Iako su te dve partije programski i sadržajno kao „Bog i šeširdžija“. „Da se razumemo i ja sam kao mladac primljen u onu partiju i na svojim prvim izborima u životu glasao za SDP, ali sam brzo shvatio da ova partija tako rado „levati“ Srbe. A to „levaćenje“ nastavljeno je u kontinuitetu do danas na raznim nivoima“ ističe naš sagovornik. On podseća da je najpre prvi lider SDP, pokojni Ivica Račan na izborima davne 1990. glasove Srba, uključujući i njegov glas, ladno predao Tuđmanu, a danas lider jednog od gradskih SDP-ova opet glasove Srba baca pod noge Ruže Tomašić, koalirajući s HSP-om dr. Ante Starčević. „Šta se u svemu promenilo? Ništa, osim što su lakovernost Srba i politička mudrost, a time i izvesna nekorektnost SDPa, konstanta“ podvlači ovaj predratni Kordunaš, a današnji Vukovarac. U istu korpu se, smatra, može staviti i izjava gradonačelnika o korelaciji srpskog i engleskog jezika između kojih je mudri Sabo nedavno stavio znak jednakosti, uporedivši srpski s engleskim i drugim IDENTITET/ BR. 165 / 2012. POKAZATELJ STEPENA DEMOKRATIJE I TOLERANCIJE: “Čak i udruženje za zaštitu životinja „Daj šapu“ može dobiti priznanje, a Srbi ne mogu“, ističe predsednik Kluba većnika SDSS-a u vukovarskom Gradskom veću Srđan Milaković komentirajući ovogodišnju dodelu javnih priznanja grada Vukovara Vukovarski Srbi glasaju za građanski SDP-a, a životne probleme im rešava srpski SDSS-a – ističe Bogdan Rkman, predsednik Izvršnog odbora SDSS-a 43 priča iz Vukovara stranim jezicima?! „To što dobar deo njegovih glasača, kojima se po izboru na tu funkciju „slučajno“ zaboravio zahvaliti, priča srpskim jezikom i piše ćirilicom, pri čemu niti jedan Englez za njega nije glasao, samo po sebi dovoljno govori o poštovanju, spram manjine koja u njegovom gradu čini znatan broj stanovnika”, napominje Rkman. Prokomentarisao je i gradonačelnikovu populističku politiku. „Deo vukovarskih Srba zaslepljen je zovom Bizovačkih toplica i besplatnim kupanjem kao i darom od 100 kuna pre izbora, a ne pitaju se da li su im ti novci ranije na neki način oduzeti i sada pretvoreni u dar. Zato glasaju za građanski SDP-a, a životne probleme im rešava srpski SDSS-a“, kaže naš sagovornik. KINESKI POUČAK „Umesto da idemo uzlaznim trendom i da se svaki dan oseća novi dah tolerancije ovaj grad ide nizvodno svojim plavim Dunavom. Danas ni jedan Srbin nije vredan priznanja Grada Vukovara, pa čak ni etablirani SDP-ovi birači Srbi. A u vremenu netom po integraciji, istina uz tešku političku borbu, moglo je“ podseća Rkman. Mišljenja je da i sama činjenica da još nisu objavljeni rezultati popisa dodatno podgrejava strasti jer šta, ako je Srba popisano više od željenog broja?! „U Kini je bilo šest miliona popisivača, a popisanih glava preko milijardu i po, a rezultat se zna. U državi Hrvatskoj kao da umesto računara koriste pisaljku i tablicu pa i dalje preračunavaju na kolenima“ dodaje. Kao član školskog odbora osvrnuo se i na aktuelnu situaciju u vukovarskoj Osnovnoj školi “Nikola Andrić” gde se koplja lome oko toga koji zakon je „jači“ - Ustavni zakon o pravima manjina ili Zakon o braniteljima, odnosno da li prednost pri zapošljavanju imaju pripadnici manjina ili hrvatski branitelji. Njegov lični stav je da branitelji trebaju uživati određene privilegije koje i uživaju, ali takođe smatra da ne mogu imati niz istovremenih benefita koji se preklapaju. I penziju i besplatan stan i povoljan kredit i auto na povlasticu. A žene i deca, prednost pri zapošljavanju! „Nedavno je u jednoj vukovarskoj školi žena branitelja imala prednost pri zapošljavanju za čistačicu u odnosu na one čiji muževi to nisu. Kada je tako „Kada se na neko radno mesto, po nekom ključu treba da zaposli Srbin, čak i na obično radno mesto kao što je posao domara, oni izmisle čoveka koji nije Srbin, ali se tog dana tako izjašnjava“ kaže vukovarac Dragoljub Stojić za čistačicu, šta je tek za rukovodeća radna mesta?!“ pita se Rkman i dodaje da će ako ovako ostane za 20 godina prednost pri zapošljavanju imati „tetak od ujne hrvatskog branitelja“, što je uz ostalo svojevrsna poruka Srbima i ostalim manjinama u gradu Vukovaru i šire. Na potezu su, kako ističe, centralne vlasti u Zagrebu te uskoro i EU sa svojim standardima. „U aktuelnoj Vladi ima dosta Srba. I onih koji se tako zvanično deklarišu, kao i onih kojima su samo „đedovi i očevi“ bili Srbi!!! Neki od njih su i moje gimnazijske kolege! Želim da verujem u njihovo autentično poimanje demokratije i ustavne jednakosti svih građana, kao što želim verovati da će se taj eho spustiti i do krajnjeg istoka Hrvatske“ podvlači naš sagovornik. PRVOMAJSKE BAHANALIJE Vukovarac Dragoljub Stojić smatra da je koalicija SDP-a i HSP-a dr. Ante Starčević napravila dosta štete gradu Vukovaru, počev od enormnog poskupljenja grejanja i vode, uz najave novih poskupljenja. On tvrdi i da su konkursi za radna mesta u Vukovaru u velikom 44 broju slučajeva namešteni. „Kada se na neko radno mesto, po nekom ključu treba da zaposli Srbin, čak i na obično radno mesto kao što je posao domara, oni izmisle čoveka koji nije Srbin, ali se tog dana tako izjašnjava“ kaže ovaj Vukovarac. Nedoslednost ove politike je, kako ističe, vidljiva i u odnosu vladajućih prema antifašizmu, kada SDP-ov dogradonačelnik, u danima kada se proslavlja godišnjica oslobođenja grada, prvo polaže vence na spomenike partizana, a zatim i na one suprotne strane, protiv koje su se partizani borili. „Svaki značajan datum za Vukovar pripadnici većinskog naroda iskoriste za „suočavanje“ sa Srbima, grafitima ili pesnicama …Ovo je nastavak rata koji će trajati još dugo, dugo vremena …“ tvrdi naš sagovornik. Mišljenja je da su Vukovaru potrebni ljudi koji od svoje nacionalnosti ne prave profesiju poput većine političara, i Hrvata i Srba, ljudi koji zastupaju interese građana, a ne lične interese. „Među građanima se ukažu jedino za 1. maj, uz tanjur pasulja, i opet nagodinu i tako od izbora do izbora ….“ priča ovaj Vukovarac.■ IDENTITET/ BR. 165 / 2012. urbana lobotomija LAKO JE BITI DOMOLJUB KAD SI SIT I Piše: DUNJA NOVOSEL ove se godine u nas slavio prvi maj. To je jedan od onih praznika što je divnim čudom zaostao nakon devedesetih kao neželjen relikt socijalizma. Jedini razlog zbog koga nije ukinut činjenica je da se u nas naprosto vole slobodni dani i spajanja istih u mini godišnjeodmore. Možda se kroz koju godinu bude praznikovao i pravoslavni Božić. Pod kamuflažom egalitarizma i tankoćutnosti spram bližnjega. Ali jednostavnije je izmisliti neki novi praznik. Uz Dan državnosti, Dan neovisnosti i Dan domovinske zahvalnosti. Dan lojalnosti, primjerice. S posebnim disciplinama za dokazivanje patriotizma. Naprimjer, pjevanje domoljubnih pjesama i budnica na prazan želudac. Lako je biti domoljub kad si sit. A ovako se samo nešto grabaš i laktariš, isplivaju na površinu neki životinjski porivi koji zatiru uzvišenost najistančanijih plemenitih pobuda. Tako su na uznositost zaboravili penzioneri i nezaposleni radnici u Zagrebu, Splitu i raznim hrvatskim gradovima pa nisu svečarski stajali u redu za besplatni grah iz kazana, već su jedan drugome otimali zdjelice, trgali košulje i grizli se. Kao čopor izgladnjelih pasa što se sjatio oko jedne kosti. Možda je ovogodišnja javna proslava Praznika rada organizirana ciljano, da se međusobno pobiju pa da se njihov broj smanji, jer su na teret državi. Jer inače, nije li apsurdno da se organizira takvo nešto u zemlji u kojoj broj radnika opada drastičnije od broja bjeloglavih supova na Cresu? Kao da im se netko, sa sve tim kazanima, prekjučerašnjiim kruhom, karanfilićima i besplatnim nastupom Borisa Novkovića smijulji u lice. I za tu se otužnu paradu koja je izgubila smisao potrošilo pola milijuna kuna. Zabilježeni su i slučajevi gdje se i za karanfile tuk- IDENTITET/ BR. 165 / 2012. lo. One što je dijelio gradonačelnik Bandić. Tu su žene bile gorljivije od muškaraca koje je prvenstveno zanimao grah. Kad čovjek malo bolje porazmisli, možda i ne bi bilo tako tragično da se pobiju pa da se njihov broj smanji. Paralelno se na trgu odvijao sindikalni prvomajski prosvjed koji je okupio svega petstotinjak ljudi, a u Zagrebu i zagrebačkoj županiji živi oko šezdeset hiljada nezaposlenih. Što će reći da je svima ovima, misli se na preostalih pedeset pet hiljada, dobro. Možda ne vole raditi. Možda imaju alternativne izvore zarade, drže dijetu do ljeta pa ne mare za glad. Ili su umrli. Ili im je samo bilo milije danas pojesti lončić pasulja za badava, a sutra je novi dan, kaže Scarlett O’ Hara. Tko uopće garantira da ima sutra? Nešto se malo drugačije slavilo u multikulturalnoj sredini Gvozdu. Tamo su od strane policije napadnuti siroti mladići i djevojčica što su se nevino veselili uz mile zvuke Marka Perkovića Thompsona. Tako su oni u jednom kafiću prigodno slavili Praznik rada. Kako je glazba bila preglasna, netko od susjeda pozvao je policiju da malo smiri stvari. Što se nadalje događalo prenijele su jedne dnevne novine kao scenarij nekog akcijskog znanstvenofantastičng kaubojskog trilera: zaustavlja se policijski kombi, izlazi Sedam Samuraja, odnosno sedam specijalaca, ispale sto metaka u džuboks iz kojeg ćarlija Thompson i do krvi mlati jedva punoljetnu hrvatsku mladež u znak strašne odmazde. Jamačno su to bile zaostale krajiške parapostrojbe što godinama žive u šumi i čekaju svoj čas, a okidač za akciju im je bila pjesma Geni kameni. Pa su negdje presreli hrvatsku policiju i oteli im uniforme, oružje i kola te krenuli provoditi stegovne mjere po Vrginmostu. Ili to, ili su ta sedmori45 ca bili neki hudi Srbi infiltrirani u redove hrvatske policije zahvaljujući neprovidnošću sistema s namjerom da iznutra podrivaju njezin legitimitet. To još nije nigdje zvanično potvrđeno, ali moglo bi se. To su dvije osnovne teorije mnoštva revoltiranih državljana što duboko i veoma osobno proživljavaju ovu priču na raznim portalima. K tome nepismeno. Eh, ovo je nešto za što bi se vrijedilo okupiti na trgu, kakav sindikalni štrajk! Ništa ne podiže nezadovoljstvo i nabrijanost naroda na visinu kao senzacionalistička sranja. Nikome ne pada na pamet da se radilo o šačici pijane i bahate svađalački nastrojene bagre koja sa osamnaest misli da je svijet njihov. Da su vrijeđali, psovali i naguravali službena lica pa su ih zato priveli. Da je ova pojava vrlo česta i da pijani i ušmrketani balavci vole izazivati nerede i demonstrirati svoju silinu zaduženima za čuvanje reda, od redara pred ulazima u klubove preko policije na stadionima: „kaj ti meni ovo-ono pederčino razbit ću te, ti mater četničku“. Jer ako si protiv njih il’ si peder il’ si četnik. Ili ti je mama četnik. Ako si čovjek, nećeš praviti probleme. Ajmo runda, ajmo Tomsoona! Ništa nema valjanije od zdrava pučkoga veselja, ništa ne jača više nacionalni duh! Tko mari za policijsko izvješće! No ako ikoga zanima, u kasnijem izvještaju Policijske uprave Sisačko-moslavačke jasno stoje podaci da od devetoro privedenih uzoritih mladića, svaki ima po četiri ili pet kaznenih djela i još toliko prekršaja s elementima nasilja. A tek su stasali! Obzirom da su sitne ribe za ionako prenapučene kazneno-popravne ustanove, imaju prostora da se razviju u teži kalibar i tko zna gdje će im biti kraj. Budućnost naroda leži u njegovoj mladosti.■ izvan granica SJEĆANJE NA ARMENSKI GENOCID PLANINA ARARAT - nacionalni simbol Armenaca, nalazi se na turskom teritoriju uz samu granicu dvije države. U prvom planu je manastir Hor Virap, ključno mjesto armenske kršćanske tradicije, koji se nalazi u Armeniji 46 IDENTITET/ BR. 165 / 2012. N Piše: GORAN MRDAKOVIĆ a Dan sjećanja na genocid tisuće Armenaca se pješice penju do memorijalnog centra Tsitsernakaberd na brdu iznad armenskog glavnog grada Jerevana. Polaganjem cvijeća pokraj vječne vatre odaju počast sunarodnjacima ubijenim u masovnim zločinima koje su nad njima izvršile turske vlasti u periodu 1915-1918. Da je u pitanju genocid, slaže se velika većina povjesničara. U njemu je ubijeno ili u smrt otjerano između milijun i milijun i po ljudi, više od polovine armenske populacije Otomanskog carstva. Do toga nije došlo stihijski, već na poticaj turskog političkog vrha i uz učešće vojske i namjenski stvorene paravojne organizacije. Čak je i sama riječ genocid nastala kao reakcija na te zločine. Skovao ju je poljskožidovski pravnik Rafael Lemkin 1943. želeći opisati što se dogodilo Armencima i svjedočeći da se povijest ponavlja. U proljeće 1915. Otomansko carstvo je vodilo rat koji je išao prilično loše. Na Kavkazu je te zime zbrisana najbolja turska armija. Porazile su je ruska vojska i hladnoća, ali se to dogodilo na području u kojem su Armenci činili većinu. Oni su uz Grke tada bili najveća kršćanska manjina pod otomanskom vlašću. i početkom 20. stoljeća periodično doživljavali krvave napade i pogrome. Najgori su bili Hamidijski masakri, u kojima je u periodu 1894-96. izgubljeno najmanje sto tisuća života. Prvi svjetski rat dodatno im je otežao položaj. Granica Rusije i Turske, a time i linija fronte, išla je preko armenskog povijesnog i etničkog prostora. Rusi su to iskoristili za propagandu o oslobađanju Armenije pod njihovim patronatom i okupljanje armenskih dobrovoljaca. Otomanske vlasti su mogućnost armenskog ustanka shvaćale smrtno ozbiljno. Nakon katastrofalnog poraza doživljenog na tom području došle su i vijesti o pobunama i izdaji Armenaca. Radilo se o izmišljotinama ili preuveličavanju stvarnih incidenata, ali u uvjetima ratne psihoze to je bilo dovoljno da pokrene najmračnije instinkte turskih vlastodržaca. Treba reći da ono što je uslijedilo nisu rezultat samo straha izazvanog ratnom situacijom, nego i posljedica ekstremnog nacionalizma tadašnjeg turskog vodstva. Propaganda protiv Armenaca vođena je sustavno od samog početka rata i nije zaustavljena do njegovog kraja. Sve što se događalo usmjeravano je od strane najviših dužnosnika, poput ministra obrane Ismaila Envera ili ministra unutarnjih poslova Živjeli su uglavnom na istoku Anadolije, ali i u mnogim gradovima Carstva, gdje su se bavili trgovinom i obrtom. Kao i ostali kršćanski stanovnici, imali su drugorazredan građanski status. To što su se nalazili u Anadoliji činilo je njihov položaj još težim. Bilo ih je manje nego muslimanskog stanovništva među kojim su živjeli. Nije bilo realne mogućnosti za odcjepljenje po modelu balkanskih naroda, a njihovi susjedi i državna vlast gledali su ih kao opasno i nepoželjno strano tijelo. Armenci su krajem 19. Mehmeda Talaata. Parlament, vlada i sultan Mehmed VI bili su u potpunosti obaviješteni o masovnim zločinima i svojim su ih odlukama posredno podržali. I sama riječ „genocid“ nastala je kao reakcija na zločine počinjene nad Armencima. Skovao ju je poljsko-židovski pravnik Rafael Lemkin 1943. želeći opisati što se dogodilo Armencima i svjedočeći da se povijest ponavlja… IDENTITET/ BR. 165 / 2012. MARŠEVI SMRTI Počelo je sa sto tisuća armenskih vojnika na službi u turskoj vojsci. Oni su prebačeni u nenaoružane radne jedinice i potom lako likvidirani. Poziv na radnu službu često je korišten i da bi se Armenci izvan uniforme ali vojnog uzrasta namamili u smrt, ostavivši tako nji47 hova sela bez ikakve mogućnosti obrane. Uslijedio je obračun sa armenskim uglednicima iz gradova. Njih oko 250 uhapšeno je u Istanbulu 24. aprila 1915., na datum koji je poslije odabran kao simbolični početak genocida i Dan sjećanja. Nije ostalo na tom broju, i u kratkom roku armenske zajednice su obezglavljene. Potom je počeo opći pogrom. Tisuće ljudi ubijene su u kratkom roku, često na zvjerski način. Glavni izvršitelj je bila turska vojska, ali nerijetko su joj se pridruživale grupe civila motivirane mržnjom ili pljačkom. Nakon prvog vala nasilja Armenci su natjerani na niz marševa smrti koji su išli preko današnje Turske do sirijskog grada Deir ez-Zora. Na stotinama kilometara dugom putu kroz surov krajolik, hrane i zaklona uglavnom nije bilo, a armenske kolone su se mahom sastojale od žena, djece i staraca. Stražari su mogli ubijati, silovati i pljačkati po volji. Većina njih je pripadala paravojnoj osnovanoj za ovaj zadatak, a mnogi od njih su regrutirani su u zatvorima. Kolone su vrebali i lokalni banditi jer su im stražari, često uz mito, dopuštali da rade što hoće. Na kraju puta čekali su logori u sirijskoj i iračkoj pustinji, u kojima se umiralo jednako kao i na marševima. Kraj rata donio je olakšanje, ali ne i pravdu. Usprkos početnoj odluci da im se sudi, odgovorni turski dužnosnici koje su pobjedničke sile pohvatale pušteni su nakon tri godine pritvora na Malti iz političkih razloga. Turska je nekažnjeno očistila teritorij od neželjene kršćanske populacije. U njenim školama se donedavno učilo da je u pitanju bila oružana armenska pobuna. Tvrditi da se radi o genocidu teoretski je kažnjivo zakonom. Oni koji se to usude izloženi su uvredama i mržnji, a kako ubojstvo armenskoturskog intelektualca Hranta Dinka 2007. pokazuje, i realnoj opasnosti. Odnosi između Armenije i Turske i danas su napeti, usprkos pokušajima da se poprave. Iako se dogodio prije gotovo sto godina, armenski genocid baca dugu sjenu na sadašnjost i budućnost oba naroda.■ treće poluvrijeme SPORTSKI PORAZI U TRANZICIJI: OD ‘NAJTALENTIRANIJE NACIJE’ DO NEKOLIKO SLABAŠNIH LIGA, NEZANIMLJIVIH FINANCIJSKI “VELIKIM IGRAČIMA” HTJELI DRUŠTVO SPEKTAKLA, A PROBUDILI SE USRED DEBAKLA Piše: HRVOJE PRNJAK U vrijeme socijalizma sport je, činilo se tada, bio jedno od rijetkih područja u kojemu je odnašnje društvo moglo parirati kapitalističkom zapadu, ostaviti iza leđa bogatije i daleko mnogoljudnije nacije (u međuvremenu smo mogli uvidjeti da je bilo još tih “područja”, ali to je neka druga tema). Dakako, nije se štedjelo pri tom na komplimentiranju posebnosti “dinaridskih gena”, talentu koji ovdje kao raste na svakom koraku, snalažljivosti “našeg čovjeka”. No, otkako smo i sami postali dio tog kapitalističkog zapada, sve rjeđe nam polazi za rukom ostaviti iza sebe “velike nacije”. Gdje je gotovo preko noći nestao taj razglašeni talent, pa da prvak Srbije u košarci gubi od prvaka Belgije; ili da prvak Hrvatske u nogometu ne može do boda u Ligi prvaka? Pogotovo je taj nesrazmjer, dakle, vidljiv u ekipnim sportovima, koji kao da postaju preslik svih tranzicijskih teškoća i zamuckivanja ovdašnjih društva. Nekadašnji, društveni sustav financiranja klubova i čitavih sportova se naprosto raspao (priznajmo si: oduvijek se na taj način u sport, pogotovo nogomet, daleko više ulagalo nego što se iz njega izvlačilo), a istodobno nismo dočekali razvijeni kapitalizam, odnosno investicije koje bi nadoknadile sve veću razliku između ovdašnjih i vodećih europskih klubova. Nekadašnji društveni mecenat u praksi nije zamijenjen priželjkivanim privatnim investicijama. I to je glavni razlog zašto u regiji imamo tako slabašne lige. Istina, splitski Hajduk je prvi prošao i preoblikovanje, tj. privatizaciju, ali kako još uvijek nema “velikog igrača” na pomolu, dakle, nekoga tko bi upumpao veliki novac i preuzeo odgovornost za upravljanje klubom, dionice kluba imaju samo emotivnu vrijednost za najžešće navijače tog kluba. Najveći dioničar sa 56,1 posto i dalje je Grad Split, koji ipak nema novca za dugoročno upravljanje klubom s ambicijom osvajanja trofeja. ULAGANJA I DUGOVI Ostala ulaganja u ovdašnje klubove su gotovo simbolična, izuzmemo li ulaganje ruskog biznismena Mihaila Ščeglova u pulsku Istru 1961, koji je svoja potraživanja prema klubu nedavno pretvorio u većinski vlasnički udio (51,6 posto). Za ovdašnje financijske (ne)prilike iznimka je tek nedavna pojava talijanskog ulagača Gabrielea Volpija u HNK Rijeci. On je najavio ulaganje od 56 milijuna kuna u iduće tri godine (za 70-postotno vlasništvo), no zasad je to daleko od dimenzija poznate priče iz škotskog nogometa, gdje je David Murray 1988. uložio 6 milijuna engleskih funti u Glasgow Rangers koje su mu za desetljeće donijele sto milijuna funti! U tom kontekstu, često se navodi i primjer ulaganja Douga Ellisa u Aston Villu s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bivši vlasnik Aston Ville je tada u klub uložio “samo” 500.000 funti, koje su mu se na kraju umnožile do 50 milijuna funti. Na kraju je klub prodao američkom milijarderu Randyju Lerneru za 64 milijuna funti... Dakako, sumnjivi poslovi vezani uz nogomet nisu samo ovdašnja, nekakva balkanska specifičnost, iako europski mediji dobro pamte da je u Srbiji jedan klub devedesetih - radilo se o Obiliću posjedovala udovica ratnog gospodara 48 života i smrti Željka Ražnatovića Arkana, inače poznata pjevačica narodnjaka, Ceca. No, Obilića se, iako je igrao i euronatjecanja, danas više malo tko sjeća i u Srbiji... Prodor kapitala i proizvodnja zvijezda rezultirao je mutnim poslovima i u tzv. naprednim zemljama Europe. I danas svako malo čitamo o “namještenim” i namještenim utakmicama. Posljednja takva, barem po pisanju španjolskih medija, mogla bi biti Espanol-Sporting Gijon (0:3) iz poznate Primere. Njemački analitičari često podsjećaju kako se 1994., kada je tamošnji nogometni savez najavio uvođenje licenci za dotad netransparentni posao zastupanja igrača, odjednom javilo 2500 interesanata, iako je u tom trenutku Njemačka imala samo oko 1000 profesionalnih igrača. No, ono što je balkanska specifičnost sadržano je u tome da kod nas stanje u tom području ni do danas nije do kraja sređeno, što će reći da se oko nogometa i dalje motaju različiti mesari, ugostitelji i kvazimenadžeri. Neki su doduše pribavili i licencu. Odjeci krize nisu, dakako, mimoišli niti nogometne klubove: dugovanja igračima sve su češća tema, u Hrvatskoj je NK Varaždin usred prvenstva izbačen iz prve lige zbog nepodmirenih dugovanja prema dvojici bivših igrača koji nisu htjeli pristati na još jedno obećanje i kupovanje vremena. Novoosnovani Nogometni sindikat jedan je od glavnih aktera domaće nogometne scene proteklih tjedana - upravo zbog sve više neizmirenih klupskih dugovanja igračima s profesionalnim ugovorima. Sve to ne znači da nema nerealnih snova i sanjarenja. Ne znači da su svi neostvarivi, ali priznat ćete, pomalo je apsurdno da recimo beogradska Crvena zvezda IDENTITET/ BR. 165 / 2012. istodobno potpisuje memorandume o izgradnji novog stadiona dok u francuskom Nionu njezini čelnici molećivo potpisuju svoje tvrdnje da će ispuniti sva svoja dugovanja prema bivšim igračima i zaposlenicima, zbog čega je Zvezdi bio ugrožen i nastup u kvalifikacijama za Ligu Europe iduće sezone. Naime, nekadašnjem prvaku Europe je zaprijetila suspenzija iz euro-natjecanja zbog dugovanja prema dvojici svojih bivših članova, igraču Dejanu Milovanoviću i bivšem sportskom direktoru Iliji Iviću. I Milovanović je zatražio pomoć sindikata, u ovom slučaju “Nezavisnosti”. Njemu je klub ostao dužan 144.000 eura. Sada se klub obavezao da će platiti i taj novac i kaznu zbog kašnjenja, koja iznosi 50.000 eura. Poseban je apsurd i podatak da primjerice beogradski Partizan duguje UEFA-i i kotizaciju za nastup u Ligi prvaka, prošle sezone. I njima je prijetila suspenzija, zbog kašnjenja sa isplatom duga njemačkom Koblenzu za igrača Marka Lomića, kojega su vratili u Beograd zadnjeg dana prijelaznog roka ljeta 2009., ali su se izvukli s kaznom od 30.000 eura, te uvjetnom kaznom od još 30.000 eura u slučaju da isti prekršaj učine u iduće tri sezone. Licencu za nastup u euro-natjeIDENTITET/ BR. 165 / 2012. canjima su dobili. NENADOKNADIVE RAZLIKE E, sad, u isto to vrijeme, kad se u Europu ne ide po bodove - za to bi trebalo proći pretkola - nego po više ili manje uvjetne licence, Zvezda zvučno najavljuje gradnju “stadiona koji će biti među najboljima u Europi, kao što je to nekad bila Marakana, izgrađena 1962. godine”, kako je to kazao Petar Škundrić, predsjednik Sportskog društva Crvena zvezda. Novi stadion bi trebao niknuti na mjestu današnje Marakane, u partnerstvu s kineskim tvrtkama Nantong Construction Engineering Contracting Co. te Andaz Ltd., koje su supotpisnice memoranduma o izgradnji novog stadiona i sportsko-poslovnog te stambenog kompleksa u Ljutice Bogdana broj 1. Rekonstrukcija Marakane trebala bi se sprovesti u tri faze, a ukupna vrijednost investicije procjenjuje se na više od 450 milijuna eura. Prema planovima, radovi bi trebali krenuti početkom 2013. godine. Novi stadion bio bi zapravo samo jedan dio poslovno-komercijalnog kompleksa “Zvezdani grad”, koji bi se prostirao od Autokomande do sadašnjeg stadiona. U Zvezdi su oprezni s najavama realizacije projekta, i napominju da za 49 izgradnju ovakvih planova treba pet do sedam godina. Očito su u Zvezdi svjesni da investiranje u rekonstrukciju sportskih objekata bez ikakve druge svrhe naprosto nije održivo, pogotovo u okvirima krize javnih financija u Europi i svijetu. No, apsurdno je da se govori o gotovo pola milijarde eura u situaciji kada je problem i dug od 144.000 eura. I zato ćemo na kraju samo podsjetiti na, primjerice, medijske napise o ulasku kapitala potomaka Andronika Lukšića, pokojnog čileanskog milijardera hrvatskih korijena, u vlasničku strukturu Hajduka, kao i na svojedobne najave o dolasku Gazproma u splitski klub. Sjetimo se i danas već zaboravljenih zvučnih najava Zdravka Mamića, izvršnog predsjednika zagrebačkog Dinama, o privlačenju “tajnih partnera”, nagađalo se, šeika iz Dubaija... Jasno, sanjarenje nije zabranjeno. Samo, što prije bude u skladu s realnošću, to će i zaostatak za bogatijom sportskom Europom biti prije smanjen. U suprotnom, megalomanija bi nas mogla stajati poraza koji bi se nogometnim rječnikom mogao “prevesti” u otprilike 0:5 na svom stadionu. A to je, ne morate biti veliki znalac da biste shvatili, ipak nenadoknadiva razlika.■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: [email protected] www.ombudsman.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: [email protected] www.sdf.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: [email protected] www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: [email protected] www.skdprosvjeta.com ►Ured za ljudska prava Vlade RH Trg Maršala Tita 8, Zagreb Telefon: 01/ 48 77 660 Fax: 01/ 48 13 430 www.ljudskaprava-vladarh.hr Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH ►Ured za nacionalne manjine Vlade RH Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Tel: 01 4569 397 Fax: 01 4569 324 E-mail: [email protected] ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 [email protected] www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: [email protected] www.snv.hr ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: [email protected] www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: [email protected] www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: [email protected] www.gong.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 [email protected] www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: [email protected] www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: [email protected] 50 www.cgiporec.hr Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: [email protected] www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: [email protected] www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: [email protected] www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: [email protected] Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: [email protected] www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: [email protected] www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112, Zagreb www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije www.cms.hr Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću www.documenta.hr Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. www.babe.hr Građanski odbor za ljudska prava www.goljp.hr Udruga za promicanje istih mogućnosti www.upim.hr Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.udruga-svitanje.com www.identitet.info IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
© Copyright 2024 Paperzz
