2 IDENTITET/ BR. 182 / 2013. SADRŽAJ 4 ČEKIĆ DEMOKRACIJA U HRVATSKOJ... Igor Palija 5 DESNICA NE PRIZNAJE HRVATSKU RATNU POBJEDU... Helena Puljiz (T-portal) 6 SPEKTAR ... Igor Palija 8 DVIJE KONCEPCIJE NACIONALNE POLITIKE PREMA SRBIMA ... Davor Gjenero 10 INVENTURA TORTURE... Ninoslav Kopač Različite “političke ponude” Predsjednika i Premijera... str. 8 12 PROIZVODNJA LUDILA U HRVATA... Drago Pilsel 15 REPORTAŽA: UDBINA ... Milan Jakšić 18 ŽENSKI NERED... Đurđa Knežević 20 STRANA POJAČANJA U EKONOMIJI ... Hrvoje Prnjak 22 PETA KOLUMNA .... Srđan Dvornik 24 ŽENE U MEDIJIMA ... Antonija Petričušić U Udbini nezaposlenost samo 4,5 % ... str. 15 27 DUŽNIČKO ROPSTVO U ŠVICARCIMA ... Dražen Lalić 30 CIVILI U MINSKOM POLJU... Igor Palija 32 BRAK U RALJAMA KRIZE ... Dragana Zečević 34 URBANA LOBOTOMIJA... Dunja Novosel 36 NJEMAČKA I NJEZINI HRVATI... Radoje Arsenić 37 IZVAN GRANICA: SIRIJA ... Goran Mrdaković Građani kao topovsko meso kapitalizma... str. 27 40 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: VLADIMIR MATIJEVIĆ ... Renato Đurđević 42 DUHOVNI ZOV: HRAM SV. SAVE U KRIŽEVCIMA ... Nikola Cetina 44 PRIČA ... Jovan Hovan 46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 7 ... Milan Jakšić 48 TREĆE POLUVRIJEME ... Hrvoje Prnjak 50 INFO REGION... N. Cetina / I. Palija nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM Hram Sv. Save u Križevcima... str. 42 Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula www.identitet.info Štampa: Suradnici: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija Petričušić, Renato Đurđević List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. 3 rakija čakija demokratija ČEKIĆ DEMOKRACIJA: Tko tebe ćirilicom, ti njega čekićem P ozovu te na gospodski ručak, lijepo ukrase stol, serviraju skupi porculanski servis, a onda pljunu u zdjelu s juhom. Ne samo da su ti zgadili juhu već i čitav ručak. Samo razmišljaš kako ćeš otići od stola, a da ne uvrijediš domaćina. On ti ljubazno, uz ispriku, nudi glavno jelo, čak i desert, ali ona juha u kojoj se brčka domaćinova pljuvačka diže ti želudac i skuplja grlo. Jeo bi ti, barem probao, ali ne ide. Odjednom si izgubio svu želju za hranom, čini ti se i za životom. Osjećaš se kao zadnje govno i pitaš: „Koji kurac mi je ovo trebalo“. Tako se osjećaju Srbi u Hrvatskoj posljednjih dana uz svu eskalaciju netolerancije, mržnje i agresije formalno uperene protiv ćirilice, a sadržajno protiv njih samih. Počinju se propitivati, da li im uopće treba dvojezičnost i šta će im manjinska prava, koja su im zakonski lijepo servirana, ali implementacijski zapljuvana. Kao da je netko ozbiljno računao na ovakav epilog zbunjenog stanja svijesti kod Srba. Za očekivati je da će uskoro sami moliti Milanovića da ih poštedi vlastitih prava. Šta će ti manjinska škola, kad ti nepismeni gaze dostojanstvo. Šta će ti dvojezičnost kada trpiš stalna poniženja. Šta će ti ćirilica kada te čeka čekić... Srbi kao ambrozija Srbi se ponovo pokazuju kao najveći alergen hrvatskog nacionalizma i središnja točka njegove homogenizacije. Ne postoji niti jedan zakonski manjinski standard koji se provodi bez problema gotovo na svim razinama, opstruiran od mnogih društvenih i političkih aktera. I to skoro 20 godina nakon završetka rata, koji u glavama mnogih još nije završio. Ako se nešto i uspije progurati kroz usko sito nacionalne budnosti, onda se to radi maltene u tajnosti, jer mi se tradicionalno sramimo tolerancije, a glorificiramo nacionalizam. Suživot i pomirenje su za one slabe, a čekić i mržnja za jake. Ne vole ljudi da ih se proziva kao prijatelje Srba, srbofile koji mute bistru vodu „suživota na hrvatski način“ koji kao svoj osnovni postulat podrazumijeva da Srbi trebaju šutjeti, pognuti glavu i biti sretni što su još uopće ovdje. Imaju dozvolu borav- Piše: IGOR PALIJA ka i to im je dovoljno. Za sve drugo još nije vrijeme. Ljudski tretman tek trebaju zaslužiti svakodnevnim isprikama i iskupljenjima, tako što će pljuvati po sebi, po svojoj prošlosti i sadašnjosti, odricati se svojih prava, papagajski ponavljati kako su bili agresori, četnici, koljači, ubojice, palikuće... Da nisu vrijedni hrvatske zemlje. Trebaju sami shvatiti da su gosti koji su tu isključivo dobrotvornošću onih koju su krvarili za Hrvatsku. Dobili su privremenu dozvolu boravka, a mogli bi i nju izgubiti ako budu tražili kruha preko pogače. Ne napada ih se po ulici, ne lete im kuće u zrak. Pa što bi više htjeli? Nije dovoljno što su Srbi shvatili legitimitet Oluje i pravo Hrvatske da oslobodi svoj teritorij. Što su shvatili da su bili izmanipulirani i zloupotrebljeni od Beograda. Što pokazuju visok stupanj političke suzdržanosti i društvene samozatajnosti. Što ih ima tri puta manje nego prije rata s prosječnom starošću od 60 godina života. Što kao najveća nacionalna manjina u Hrvatskoj čine tek zanemarivih četiri posto ukupnog stanovništva s tendencijom stalnog smanjenja. Što su biološki, intelektualno, egzistencijalno totalno devastirani, uništeni kao ozbiljan nacionalni korpus s visokim stupnjem asimilacije, getoizacije i socijalne isključenosti. Ne, kazna i poniženje još uvijek nisu dovoljni niti ekvivalentni hrvatskoj patnji. Od njih se traži da budu sretni i radosno mašu repom što su gotovo kolektivno morali otići iz Hrvatske, što su im kuće zapaljene i opljačkane, a oni godinama živjeli u izbjegličkim barakama čekajući na povratak kući koji im je prvo zabranjivan, pa onda opstruiran. Sada, kadu su se tek malobrojni vratili, na sve načine ime se otežava socijalna integracija, krše manjinska prava te gazi ljudsko dostojanstvo. Ne mogu dobiti posao, jer za njih posla nema. Na ulazu u državne i javne institucije stoji natpis: Oprostite, popunjeni smo! Njihove žrtve se ne priznaju, njihovi mrtvi se ne oplakuju, a sveprisutni izostanak pijeteta prema žrtvama rata Srba u Hrvatskoj toliko je degutantan i odvratan da o tome ne treba trošiti niti riječi. Manjinska prava u Hrvatskoj postoje, ali ne i za Srbe. Jer Srbi ne zaslužuju prava. 4 Njihovo jedino pravo je da odu ako im se ne sviđa status gosta koji „uživaju“ u Hrvatskoj. Gosti u vlastitoj kući Što to Srbi trebaju napraviti da se promijeni kolektivna svijest i odnos društva prema njima? Ništa, osim da budu pošteni građani koji plaćaju poreze, izvršavaju svoje građanske obaveze i poštuju zakone Republike Hrvatske. Sve drugo je na Hrvatskoj državi koja sama uređuje odnose u svojoj kući. Ona određuje pravila igre te načine zaštite građanskih, ljudskih i manjinskih prava svojih građana. Ako je Hrvatskoj u interesu da gradi društvo netolerancije, konflikta, srbofobije i nepoštivanja ljudskih prava, onda tu Srbi ne mogu napraviti ništa. Ali tada treba otvoreno reći da zidamo društvo mržnje, kako bi Srbi, malo po malo, napustili Hrvatsku. Nije im niti drugdje puno bolje, ali barem neće biti gosti u vlastitoj kući kako je to nedavno natuknula Ruža Tomašić i na toj izjavi dobila izbore. Čekić demokracija Budući je radikalni nacionalizam potpuno iracionalna kategorija, bilo kakva racionalna poruka ili djelo neće naići na plodno tlo kod vukovarskih čekičara koji Srbe ne vole zato što su jednostavno Srbi, a sva pusta objašnjenja oko štetnosti ćirilice po suživot, pijeteta vukovarskim žrtvama ili zaštiti digniteta Domovinskog rata su tek dobar povod ali loše opravdanje za mržnju koju Oscar Wilde s intelektualnog stajališta karakterizira kao vječitu negaciju, a s gledišta osjećanja kao oblik atrofije koji ubija sve osim sebe same. Živeći u zemlji neznanja, lažnih mitova i iskrivljenih vrijednosti, svako malo, ritualno i ostrašćeno, ubijamo mržnjom ono dobro i progresivno pravdajući to nacionalnim interesima ili domoljubljem. Čekić demokracija u Vukovaru, kao i njezini recidivi u Dubrovniku, Splitu ili Krnjaku, pokazuju da, iako se geografski i formalno-pravno nalazimo u Evropi, mentalno smo hiljadama milja udaljeni od nje. Za nacionalne higijeničare, za one koji žive od podjela i mržnje – što dalje, to i bolje...■ IDENTITET/ BR. 182 / 2013. komentar DESNICA NE PRIZNAJE HRVATSKU RATNU POBJEDU Piše: Helena Puljiz (T-portal) B uka i buna koja se širi Hrvatskom iz Vukovara zbog dvojezičnih natpisa na zgradama državne uprave, a u koju se hrle uključiti svi koji misle da znače nešto na desnici, podiže međunacionalne tenzije, prijeti potpunom polarizacijom društva i destabilizacijom zemlje. Zapanjujuće je kako se borba protiv jezika i pisma manjinskog naroda pokušava podvaliti kao borba za osiguranje pijeteta vukovarskim žrtvama i kako se pri tome uspijeva mobilizirati sve koji se smatraju Velikim Hrvatima. A riječ je, većinom, o sitnim dušama koje ni dan danas uopće nisu svjesne da je Hrvatska u ratu sa Srbima - pobijedila i da su Srbi, doduše najveća, ali samo jedna od nacionalnih manjina koja ima pravo u ovoj zemlji uživati sva svoja prava i isticati svoj nacionalni identitet. Pripadnici većinskog naroda, ponajprije radi sebe, moraju osigurati pripadnicima svih nacionalnih manjina da uživaju, u potpunosti, sva prava uobičajena za demokratske države – pravo na slobodu, jednakost, jezik, pismo, kulturu, političku zastupljenost... Tako i većinski Hrvati u državi Hrvatskoj moraju osigurati svojim manjinskim sugrađanima Srbima sva prava uobičajena za demokratske države, ako je Hrvatska demokratska država. Takvom bi se trebala smatrati sve dok u njezinom Ustavu piše da jest. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Argumentacija prema kojoj, zbog onog što se događalo u Domovinskom ratu (1991-1995), zbog sramotne uloge koju je dio građana srpske nacionalnosti odigrao tijekom okupacije hrvatskog teritorija, posebno Vukovara, Hrvatska 2013. ne smije dozvoliti postavljanje dvojezičnih ploča u tom gradu, jadna je i, premda može izazvati snažne emocije, posve neutemeljena, uskogrudna i kratkovidna. Rekla bih, iz perspektive brutalne realpolitike, čak i posve neinformirana i glupa. Hrvatska je, naime, nacionalističkom retorikom rečeno, srpsko pitanje riješila još 1995. pobjedom u Oluji, koja je rezultirala, nažalost, i masovnim egzodusom Srba iz Hrvatske. Upravo na temeljima te ratne pobjede provedena je i mirna reintegracija Istočne Slavonije i Podunavlja. I to je bila velika hrvatska ratna pobjeda, koja je bez razaranja života i domova donijela teritorijalnu cjelovitost i temelj za izgradnju moderne države. Bila je to pobjeda u ratu, ostvarena mirnodopskim sredstvima. Međutim, oni kojima je danas neprihvatljiva ćirilica u Vukovaru, mirnu reintegraciju i činjenicu da Hrvati trebaju živjeti sa Srbima smatraju velikim hrvatskim porazom i tu se krije glavni uzrok najnovijeg događanja naroda na obalama Dunava. Toliko su glasni da čak i one koji inače mirnu reintegraciju ne smatraju porazom i inače znaju da je Hrvatska 5 pobijedila u ratu, uspijevaju emotivno izmanipulirati toliko da to posve zaborave pa su u stanju pojuriti prema Vukovaru, uništavati imovinu vlastite države i tući se s policijom samo zato što su postavljeni natpisi na srpskom jeziku, ispisani ćirilicom. Provođenje Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama i Ustava samog, poraz je, kažu, u miru. Istina je dijametralno suprotna: bit će to poraz u miru ako se sa zgrada državne uprave u Vukovaru i službeno skinu ploče na srpskom jeziku i pismu. Ćirilica je srpsko, ali i hrvatsko povijesno pismo, a Srbi su narod s kojim smo oduvijek dijelili i s kojim ćemo uvijek dijeliti životni prostor. Srpski je jezik i ćirilica je pismo i svih onih Srba koji su zajedno s Hrvatima branili Vukovar. Ljudski mogu razumjeti bol i nezadovoljstvo s kojom se suočava gospodin Marijan Živković, koji je čekićem skidao dvojezični natpis, a koji je u obrani Vukovara izgubio dva sina, od kojih se jedan i dalje smatra nestalim. Ali njegovi sinovi poginuli su za slobodu demokratske Hrvatske i to je ono na što bi prijatelji i suborci trebali podsjetiti i sebe i gospodina Živkovića. Živkovići su ginuli i za to da svi građanke i građani Hrvatske pa tako i Srbi ili pripadnici bilo koje nacionalne i svih drugih manjina, mogu uživati sva svoja prava. Njihova žrtva ugrađena je u hrvatsku pobjedu – i u ratu i u miru.■ SPEKTAR STAMBENO ZBRINJAVANJE: SDF: Hrvatska ne poštuje međunarodne obaveze, a prema Srbima bivšim nositeljima stanarskog prava odnosi se diskriminatorno P ovodom isteka roka za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava izvan područja od posebne državne skrbi Srpski demokratski forum je uputio izjavu javnosti u kojoj upozorava Vladu Republike Hrvatske da bi, želi li doista potaknuti povratak izbjeglih pripadnika srpske nacionalne zajednice, morala na drukčiji način definirati policy plan poticanja povratka. Izjavu prenosimo u cijelosti: Upozoravamo da je Aneksom G Sporazuma o sukcesiji stanarsko pravo definirano kao imovinsko pravo, te da bi ono moralo biti vraćeno svim predratnim nosiocima stanarskog prava. Politika hrvatske vlade razlikuje prava vezana uz stanarsko pravo izbjeglih hrvatskih građana srpske narodnosti prema tome jesu li oni živjeli na Područjima od posebne državne skrbi (PPDS) ili izvan tih područja, iako je jasno da su i na tim područjima i izvan njih pripadnici srpske nacionalne zajednice pod pritiskom napuštali stanove u kojima su imali stanarsko pravo. Upozoravamo da bi pravila koja vrijede za područja PPDS, naime da se vremenski ne ograničava pravo na podnošenje zahtjeva o stambenom zbrinjavanju, morala vrijediti i zadruge dijelove Hrvatske. Upozoravamo, nadalje, da bi Republika Hrvatska morala realno obeštetiti bivše nosioce stanarskih prava za njihovo izgubljeno imovinsko pravo. Idealan način bilo bi da im se dodijeli stanarsko pravo u drugim stanovima i da im se omogući otkup tih stanova pod istim uvjetima pod kojima su ih otkupljivali drugi nosioci stanarskih prava. Budući da brojne jedinice lokalne samouprave ionako u svom vlasništvu imaju relevantan stambeni fond koji je često neiskorišten, za ostvarivanje ovog prava često ne bi trebalo nikakvih dodatnih sredstava. Neprihvatljivo je da država de facto ne priznaje nikakvo potraživanje izbjeglim bivšim nosiocima stanarskih prava, jer ih stambeno zbrinjava u okviru projekta kakav se inače primjenjuje za socijalne skupine koje uživaju posebnu zaštitu države. Insistira se, naime, da ti bivši nosioci stanarskog prava ne smiju biti niti zaštićeni najmoprimci u nekom stanu, niti u Hrvatskoj, niti drugdje u regiji, i da nigdje ne smiju imati useljivu nekretninu u vlasništvu. Kriteriji stjecanja vlasništva nad stanovima za zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava neusporedivi su s kriterijima pod kojima su ostali nosioci stanarskog prava svoje vlasničko pravo pretvorili u vlasništvo. Potencijalni povratnici, hrvatski državljani srpske nacionalnosti, diskriminirani su i u odnosu na prava koja su davana useljenicima – pripadnicima hrvatske nacionalne zajednice iz Bosne i Hercegovine i drugih dijelova Hrvatske. SDF zaključuje da se uz pomoć ovakvih pravila stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava zapravo nastoji poslati im poruku da se ne vraćaju. Naime, novcem koji bi oni sami morali pridonijeti za stambeno zbrinjavanje, u Republici Srbiji ili nekim drugim regijama na području bivše Jugoslavije moguće je prema tržišnim uvjetima kupiti nekretninu jednake ili veće kvalitete od one u kojoj bi bivši nosioci stanarskih prava bili zbrinuti u Hrvatskoj.■ 6 IDENTITET/ BR. 182 / 2013. DVOJEZIČNOST: Udbina osma općina u kojoj Srbi ostvaruju dvojezičnost – i to tek djelomično L ička općina Udbina, u kojoj većinu čine građani srpske nacionalnosti, uvela je dvojezične ploče na zgradi općine i općinskog kulturno-informativnog centra. U Udbini su na vlasti Samostalna demokratska srpska stranka i HDZ, koji je također podržao postavljanje dvojezičnih ploča, potpuno suprotno antićiriličnoj kampanji koju vodi na državnoj razini i u Vukovaru. Na dvije službene zgrade u ličkoj općini Udbina postavljene su ploče na hrvatskom i na srpskom jeziku i na latinici i ćirilici. U Udbini je preko 50 posto Srba, dakle debelo više od 33 posto koliko Ustavni zakon nalaže da ih treba biti kako bi se uvelo dvojezičnost. Dvojezične ploče postavljene su na prijedlog Vijeća srpske nacionalne manjine, a za njih glasalo jednoglasno cijelo Općinsko vijeće. Na području Udbine, zalaganjem Srba i Hrvata, stvorena ja armosfera tolerancije, tako da osim političke stabilnosti Udbina prednjači i u gospodarskim aktivnostima, a rezultat su značajna ulaganja u proizvodne kapaciteta i brojka od samo 4 posto nezaposlenih. Prema Ustavnom zakonu o pravima manjina i Zakonu o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina – ako neka manjina prema rezultatima popisa stanovništva ostvari sudjelovanje u ukupnom stanovništvu neke općine, grada ili županije sa 33 IDENTITET/ BR. 182 / 2013. posto ili više, tada ostvaruje pravo na službenu uporabu vlastitog jezika i pisma. Sukladno posljednjem popisu stanovništva iz 2011. Srbi imaju pravo na službenu upotrebu manjinskog jezika u 23 jedinice lokalne samouprave gradovi Vukovar i Vrbovsko, te općine Plaški, Krnjak, Vojnić, Vrginmost, Donji Lapac, Vrhovine, Udbina, Šodolovci, Jagodnjak, Erdut, Dvor, Donji Kukuruzari, Biskupija, Civljane, Kistanje, Ervenik, Markušica, Trpinja, Negoslavci, Borovo i Gračac, a to pravo je ugrađeno u statute općina i gradova samo u 11 slučajeva, a primjenjuje se tek u njih 8 i to samo djelomično na razini natpisa na zgradama općina ili državnih tijela, ali ne na pločama s imenima naselja, ulica i trgova. Od ukupno 120 jedinica lokalne samouprave koje imaju pravo na dvojezičnost prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina jer imaju udjel nacionalne manjine iznad 33 posto ili stečena prava, svega njih 61 trenutno ostvaruje dvojezičnost tj. službenu upotrebu manjinskog jezika. Zadovoljavajuća je situacija samo kod talijanske nacionalne manjine u Istri gdje je talijanski jezik u službenoj upotrebi u 45 jedinica lokalne samouprave od 47 mogućih. Mađarska nacionalne manjina temeljem stečenih prava ima pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma u 36 općina i gradova, te još u dvije 7 jedinice lokalne samouprave temeljem udjela u broju stanovnika, što znači ukupno 38 jedinica. To pravo se primjenjuje tek u općini Kneževi vinogradi u Baranji. Češka nacionalne manjina na osnovu stečenih prava ima pravo upotrebe svog jezika i pisma u 9 jedinica lokalne samouprave, a to pravo se koristi samo u dvije jedinice lokalne samouprave na području Daruvara i okolice. Slovaci imaju pravo na dvojezičnost temelju stečenih prava u 5 jedinica lokalne samouprave, te u još jednoj na osnovi broja stanovnika. Ovdje je ovo pravo svedeno samo na dvojezične natpise naziva naselja. Rusini imaju pravo na četiri jedinice, a Ukrajinici na dvije, ali se dvojezičnost uopće ne primjenjuje. Treba napomenuti da prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina dvojezičnost uključuje sve akte predstavničkih i izvršnih tijela lokalne samouprave, postupke pred tijelima državne uprave prvog stupnja i pred ustrojstvenim jedinicama središnjih tijela, ispisivanje teksta žigova i pečata manjinskim jezikom, ispisivanje natpisnih ploča predstavničkih, izvršnih i upravnih tijela općina, gradova ili županija, ispisivanje akata, ispisivanje prometnih znakova, naziva mjesta, ulica, trgova i geografskih lokaliteta, te osiguranje izdavanja javnih isprava (osobne iskaznice), kao i korištenje određenih obrazaca na manjinskom jeziku.■ manjine & većine Dvije koncepcije nacionalne politike prema Srbima JOSIPOVIĆEVA PRINCIPIJELNA PRAVEDNOST ILI MILANOVIĆEV NEKONFLIKTNI TUĐMANIZAM Samo mjesec dana nakon hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, na obilježavanju obljetnice „Oluje“, jasno su se iskazale tri različite škole mišljenja, vezane uz položaj nacionalnih manjina, koje prevladavaju unutar hrvatskoga političkog tijela: jednu je predstavio predsjednik Republike, drugu premijer, a treću oni koji su u publici zviždali Predsjedniku N Piše: DAVOR GJENERO ajlakše je objasniti poziciju zviždača: oni premijera Milanovića nisu niti slušali, a zviždali su mu zato što odriču legitimitet njemu i njegovoj Vladi. Međutim, predsjedniku Josipoviću zviždali su samo na jednom, čini se, ključnom mjestu u govoru. Pomirljivom predsjedniku Republike, koji nastoji stvarati politički konsenzus u što je moguće širem političkom prostoru, teško je odricati politički legitimitet općenito, ali važne odrednice njegova govora, koje su ujedno i temelji na kojima nastoji stvoriti taj široki demokratski konsenzus, nastojanje da se uspostavi pomirenje nacionalne većine i manjina te osigura ravnopravnost i zaštita manjinskih skupina, jednostavno su bili nepodnošljive bukačima. Agresivnost marginalne skupine tim je veća što je ta skupina u političkom tijelu u većoj mjeri izolirana. Njihova ideologija, ideologija nacionalne isključivosti i formiranja nacionalno homogene države još je prije desetak godina bila doživljavana kao legitimna, a prije petnaestak godina činila je „glavnu struju“ nacionalnoga političkog života u Hrvatskoj. Prema manjinama u Hrvatskoj danas se nitko tko obnaša neku javnu funkciju ne bi usudio javno izreći ono što bi ova skupina rado čula, a što je od svojih idola slušala prije petnaest ili dvadeset godina. Nitko odgovoran danas ne bi javno rekao da Srbi imaju pravo na onoliko hrvatske zemlje koliko je mogu odnijeti na opancima; da su za sobom na područjima, gdje su prije rata bili većina, ostavili samo prljave gaće; da smo ih nekad neuspješno istjerivali, a da su sada, eto, sami otišli. Ideju o tome da samo Hrvatska bez manjina, odnosno, prije svega, bez Srba, može biti održiva i funkcionalna, danas neće zastupati niti jedna parlamentarna stranka, niti jedna stranka koja nastoji biti dijelom „ustavnoga luka“ i koja želi da je se smatra demokratskom. Ljudima, koji su u Kninu zviždali umjerenom i pomirljivom predsjedniku Josipoviću, sigurno se ne sviđa to što su oni, koji su još donedavno dominirali u javnosti, danas marginalci. Međutim, i oni su svjesni da rečenice, što bi ih oni tako rado slušali od političkih vođa, više neće biti javno izgovorene, a radikalnost njihova nezadovoljstva razmjerna je njihovoj političkoj marginaliziranosti. Predsjednik Josipović svoju je poziciju razjasnio već 8 time što mu je silno važno da u Kninu budu i predstavnici srpske nacionalne zajednice. Jasno mu je da niti srpska zajednica u Hrvatskoj, niti Republika Srbija, na operaciju „Oluja“, koja se u Kninu obilježava svakog 5. kolovoza, ne gledaju jednako kao većina unutar hrvatskoga političkog korpusa. Međutim, njemu je važno da pripadnici srpske zajednice prihvate da „Oluja“ nije bila samo „etničko čišćenje“, kakvim je vidi većina pripadnika te zajednice, nego i legitimna operacija protiv vlasti uspostavljene na tom području, koja nije imala demokratskog legitimiteta, koja je tlačila sve svoje građane (i „nesrbe“, ali i srpsko stanovništvo). S druge strane, prisutnost predstavnika srpske zajednice u Kninu Predsjedniku omogućuje da javno kaže kako „Oluja“ nije bila samo oslobodilačka operacija, nego je bila i operacija u kojoj je stradalo srpsko stanovništvo i koja je dramatično promijenila demografsku i etničku sliku na područjima na kojima se odvijala. „Kad govorim da treba pobijediti u miru, znači da treba pružiti ruku i onima koji su bili na drugoj strani, treba prepoznati da su Hrvatsku voljeli i vole i pripadnici nacionalnih manjina IDENTITET/ BR. 182 / 2013. te treba prepoznati da je Hrvatska zemlja koja je otvorena svim svojim građanima i takva mora i ostati, a ona će takva i ostati, jer je demokratska i europska“ – vrlo je optimističan Predsjednik. Upravo su te optimistične riječi izazvale nezadovoljstvo nacionalističkih radikala. Predsjednik Josipović jasno oblikuje jednu viziju Hrvatske, koja je pomirljiva i nastoji obuhvatiti sve građane, koja nastoji potisnuti sukobe, a isticati ono što je svima zajedničko. Josipoviću je upravo europski okvir važan za definiranje pomirenja u zemlji. Jer upravo je EU i dizajnirana radi toga da bi osigurala mir među državama i narodima, da bi oživotvorila pomirenje nakon Drugoga svjetskog rata. U svom temelju, Josipovićeva je slika Hrvatske liberalno-demokratska, ali dovoljno otvorena da bi je morali prihvatiti i ostali demokratski politički akteri, da bi morala biti prihvatljiva i proeuropskim demokršćanima, odnosno konzervativcima, ali i socijalistima. Sasvim je drukčiju poruku u Kninu odašiljao premijer Zoran Milanović. Njegove poruke nacionalistički radikali nisu saslušali, i samo su mu zato zviždali. Neugodne tonove njegova govora, prečuli su međutim, lijevi i liberalni analitičari, čak i oni koji su lani pokušali diskvalificirati predsjednika Josipovića kao demokrata, samo zato što je odgovarao u polemici s jednim od utjecajnih policy-makera unutar srpske nacionalne zajednice. Oni koji su Josipoviću zamjerili to što je glasnogovornika jedne od struja unutar srpskoga političkog tijela u Hrvatskoj prihvatio kao „ravnopravnog“, pa u toj polemici nastupao otvoreno i do neke mjere oštro, ali ne odstupajući od principa i ne spuštajući se na osobnu razinu, tada su tvrdili da kritikom jednoga političkog aktera iz te zajednice, Predsjednik dovodi u pitanje ravnopravnost srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj općenito. S druge strane, ove su godine bez primjedbi odslušali govor premijera Milanovića, koji je moguće svesti na nekoliko pojednostavnjenih tvrdnji: „Hrvatska je bolja od drugih europskih država, zato što je svoju slobodu izborila“, „Rat je bio čist i pravedan i nije ga bilo moguće izbjeći, a Hrvatska danas pokazuje da je bolja od svih drugih zemalja u regiji, zato što se izbjegli u nju ipak vraćaju“. Svatko tko išta zna o procesima, koji su se odvijali u Hrvatskoj, svjestan je odgovornosti autoritarnoga Tuđmanova režima za to kako se organizirala nacionalna politička arena i za to IDENTITET/ BR. 182 / 2013. RAZLIČITE „POLITIČKE PONUDE“ PREDSJEDNIKA I PREMIJERA Koja će koncepcija društvenog razvoja i odnosa prema srpskoj manjini u Hrvatskoj prevladati? Hoće li Predsjednik uspjeti steći većinu za koncept europskoga razvoja, pomirenja, potiskivanja sukoba i poticanja povratka, za klimu prihvaćanja svih građana u kojoj će biti jasno da i pripadnici srpske zajednice imaju pravo da im se prizna kako i oni vole svoj zavičaj i pravo da odlučuju o njegovu razvoju, ili će prevladati koncept „nekonfliktnog tuđmanizma“ koji zastupa Premijer, stvarajući sliku kako je Tuđmanova politika možda bila malo nespretna i rogobatna, ali nije imala alternative, pa danas treba samo njegovati i štititi ono što je stvoreno u Tuđmanovo vrijeme?!. kako su rješavani međunacionalni sporovi u Hrvatskoj. Unatoč nedvojbenoj krivici Miloševićeva režima za rat, svu krivicu nije moguće svaliti samo na tu stranu, kao što nije moguće zanijekati činjenicu da su hrvatske oslobodilačke operacije kao posljedicu imale i etničko čišćenje, a da je nakon tih akcija slijedila sustavna politika koja je nastojala onemogućiti, odnosno kasnije otežati povratak izbjegloga srpskog stanovništva. Premijer, očito, ne zna ono što je Predsjedniku posve jasno: bez povratka izbjeglih pripadnika srpske zajednice nemoguće je revitalizirati prostore koji su ekonomski i demografski devastirani u ratu, a Premijera ne zanima previše hoće li se Hrvatska razvijati sukladno temeljnim europskim principima: načelu ravnomjernog i održivog razvoja. Bez povratka Srba i bez politike poticanja razvoja područja na kojima su oni prije rata činili većinu ili znatan dio stanovništva, ne može se govoriti o provođenju načela održiva i ravnomjernog razvoja. U Kninu se sada pokazalo da su nacionalistički bukači manjina, ali da još nije sigurno koja će koncepcija društvenog razvoja u Hrvatskoj prevladati. Hoće li Predsjednik uspjeti steći većinu za koncept europskoga razvoja, pomiren9 ja i poticanja povratka, za klimu u kojoj će svima biti jasno da i pripadnici srpske zajednice imaju pravo da im se prizna kako i oni vole svoj zavičaj i pravo da odlučuju o njegovu razvoju, ili će prevladati koncept „nekonfliktnog tuđmanizma“, stvaranja slike kako je Tuđmanova politika možda bila malo nespretna i rogobatna, ali da nije imala alternative, pa danas treba samo njegovati i štititi ono što je stvoreno u Tuđmanovo vrijeme. Iako su čak i za kninskom govornicom ove dvije koncepcije sasvim jasno izražene, dio političkih lidera srpske zajednice kao da se pravi da ne čuje razliku između tonova ovih dviju poruka. S pozicije interesa srpske zajednice, ali i ostalih manjina u Hrvatskoj, posve je jasno koja koncepcija zavređuje podršku, a koja je dugoročno vrlo opasna, jer vodi ili u petrifikaciju stanja, ili u pogoršavanje položaja srpske nacionalne zajednice (dugoročno je to jedno te isto: put prema nestanku, izumiranju zajednice). Međutim, izostao je čak i elementarni razgovor o razlikama „političkih ponuda“, a mediji su se koncentrirali na poruke onih koji su ionako marginalni, na poruke bukača, koji više ne znaju izraziti svoje stavove političkim jezikom koji bi mogao doprijeti do javnosti.■ inventura torture I Piše: NINOSLAV KOPAČ ako nam je ljeto bilo toplo, ali ne predugo, usijanje je podigla i „seljačka buna“, koja sa seljacima nije imala nikakve veze iako su se njezini sudionici busali u prsa i govorili da su seljaci. Gledali smo izložbu traktora od kojih bi samo jedan dio mogao preorati sva polja žitorodne Oklahome koja je u doba krize prehranjivala pola gladnog svijeta, a kamoli ne ono malo, sada, jadne Slavonije koja zahvaljujući agrarnoj politici sve više liči na šikaru u kojoj se gazde svojom mehanizacijom šepure, love sitnu i krupnu divljač, pomalo obrađuju zemlju skupljaju državne poticaje od kojih kupuju mehanizaciju na kojoj im mogu pozavidjeti i najveći američki farmeri koji krvavo rade da bi otplatili silne kredite i proizveli dovoljno hrane da nahrane pola kugle zemaljske. Ovi naši, koji se hvale da imaju i do pet traktora s klima uređajima i satelitskom navigacijom, da se ne izgube u šikarama u koje su pretvorili oranice, kombajne i razna agrotehnička čuda nisu u stanju nahraniti niti kiflicu zvanu Hrvatska u kojoj živi ukupno manje stanovnika od nekih predgrađa New Yorka. Od pretilosti zadrigli gazde koji su u dan - 10 dva, pošto raspolažu pretjeranom mehanizacijom, spremili ljetinu od dosade istjerali traktore na ceste, prepriječili ih, ponijeli od kuće slanine, šunke, kulina, luka i masne pogače, pa se u hladovini goste, neki igraju karte i od države ucjenjuju pare, a sirotinja kojoj zazubice rastu na ono što oni jednu i što ta sirotinja nikada neće jesti, gleda i čudi se što ovi hoće i zar im nije dosta!? Imaju oni i svoje lidere. Jedan od njih zove se Pokrovac i bolje bi bilo da se pokrije da ga što manje svijeta vidi., jer čovjek se dotjerao: pustio brk ala Hitler, jedino mu ustima ostala samo dva zuba pa pljucka u mikrofon kada novinarima daje izjave i prijeti da će državu tužiti međunarodnom sudu u Strazburgu. Dotle će se valjda i obrijati i od dijela državnih poticaja napraviti nekakvo umjetno zubalo, jer ako se takav, kako sada izgleda, pojavi na sudu, država će sigurno izgubiti spor, jer bi suci mogli misliti da hrvatski narod gladuje, pošto nema čime žvakati hranu. Dobar dio naroda, stvarno gladuje, ali Pokrovac i njegovi pajdaši sigurno ne! Naravno da tu „seljačku bunu“ potpiruje ZNA se tko... IDENTITET/ BR. 182 / 2013. PIONIRI U ŠEZDESETOJ TERORIST HEROJ P red kraj augusta u organizaciji Društva Josip Broz Tito, SABAHA i grada Zagreba na Bundeku je održan susret antifašista jugoistočne Evrope, čitaj Jugoslavije, pod edigom Dani balkanske ljubavi. Manifestacija zamišljena kao dani pomirenja onih koji se nikada nisu niti svađali. Dobro zamišljena manifestacija pretvorila se u farsu, jer na žalost vrlo malo je bilo mladih koji bi trebali sudjelovati i inicirati takove manifestacije, a ono okupili se pioniri poznih godina od kojih su najmlađu bili stari preko 60 godina. Osim toga manifestaciju su pretvorili u maskenbal, starci s pionirskim kapama i maramama, te neki likovi maskirani u falšne maršalske uniforme, misleći valjda da su sami Josip Broz ili ne daj Bože Franjo Tuđman, koji se isto tako želio maskirati u Tita. Poklonik sam takvih manifestacija i redoviti sam sudionik Dana mladosti u Kumrovcu, ali smetaju me ti lakrdijaši koji od te manifestacije naprave sprdnju i onima koji su protiv svega što je nekada bilo i valjalo, daje materijal za pljuvanje i omalovažavanje Tita NOBe i izjednačavanje antifašizma s komunizmom i totalitarizmom. Najradikalniji osim predsjednika ZNA se bio je njihov zastupnik u Gradskoj skupštini koji je napao gradonačelnika Zagreba Bandića što je bio pokrovitelj te manifestacije i da je na reveru imao bedž s likom „zločinca“ Tita. Bandić se nemušto branio, ali kada su ga pritjerali u zid izrekao je najveću istinu. ZNA se stranka želi se vratiti korijenima koje im je usadio FT, a FT je obožavao Tita i njegovu bistu je držao u Uredu Predsjednika Republike, te nije dozvoljavao nikome niti da pomisli da se preimenuje Trg maršala Tita u Kazališni trg. ZNA se stranka i njihov predsjednik čije prezime počinje s glagolom koji označava radnju traže upravo to i ne samo to nego i najmračnije stvari koje bi mogle dovesti samo do nečega čega nikada nije bilo u našim životima, a to je totalitarizam. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. D ok završavam ovaj tekst svi mediji bruje o samoubojstvu Zvonka Bušića. Kao mladi student imao sam priliku u živo vidjeti tu personu kako zajedno sa svojom životnom pratiteljicom baca letke sa zagrebačkog nebodera. Sjedio sam u kavani koja se krajem šezdesetih godina nalazila na vrhu Trga Republike i vidio dvoje hipika kako se naginju preko ograde prema Ilici i bacaju neke papire. Da se to danas dogodilo stotine policajaca sa svim mogućim naoružanjem bi pohapsilo sve koji su se u tom trenutku našli u blizini, međutim u ono doba „totalitarizma“ to se nije dogodilo. Tek drugi dan doznao sam što su ti „hipici“ bacali udaljeni nekoliko metara od mene. Tog Bušića oni koji ne misle dobro ovoj državi smatraju herojem, međutim on je bio obični terorista zajedno sa svojom družicom. Oteli su avion TWA i htjeli iz njega bacati protujugoslavenske letke nad Parizom, a paklenim strojem ubili su Njujorškog policajca koji ga je pokušao deaktivirati. Ako je Bušić bio heroj i borac za slobodu, onda je i Bin Laden i njegovi talibani koji su srušili nebodere Trade World Centra u New Yorku isto tako heroji koji se bore za „svijetlo“ Islama. Zvonko Bušić i njegov rođak Bruno u emigraciji su trenirali terorističke grupe koje su trebale terorizirati po Jugoslaviju. O tome nitko danas neće otvoreno govoriti, međutim teroristi su teroristi i ne mogu jedni biti heroji, a drugi zločinci. Najveća sramota u svemu je to da je „neumrli“ nam FT od Georga Busha starijeg koji je u to vrijeme bio predsjednik SAD tražio da pomiluje Bušića koji je bio osuđen na doživotni zatvor, sto je Bush s čuđenjem odbio, a FT je Bušićevu životnu družicu, također teroristkinju, zaposlio u svom predsjedničkom kabinetu. Nek’ se i to ZNA.■ 11 proizvodnja ludila u Hrvata Braćo Srbi, budite dobri Hrvati: Imate da budete kuš! Palo mi je na pamet da je, teoretski, moglo biti moguće da Zvonko Bušić, sluteći kraj, ili ne, zatraži od biskupa da ga ispovjedi. I to me je rastužilo, spoznaja da msgr. Vlado Košić to ne bi znao učiniti. Jer on ne razumije ni bit kršćanstva ni svoje biskupsko poslanje. A uz to se pokazuje i kao slab teolog. Grijesi u ‘’nacionalnoj stvarnosti’’ su činjenice pa bi, ponavljam, samo pretpostavljam, biskup trebao biti sposoban podsjetiti pokajnika da je zaista došlo vrijeme da okaljamo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo s tim nacionalističkim ludilom. Jer, usuđujem se to kazati kolegi Košiću, samo iz te perspektive kršćanska poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena. A nacionalizam to nije! M Piše: DRAGO PILSEL islio sam da me veći šok od članka Milana Ivkošića u ponedjeljak 2. rujna u Večernjem listu ‘’Otmica vlastitog života za svoju domovinu Hrvatsku’’ povodom samoubojstva Zvonka Bušića neće zadesiti, ali sam se prevario. Rastužila me i obeshrabrila još jedna konstatacija o sposobnostima hrvatskih biskupa da koketiraju s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Piše sisački biskup i predsjednik Komisije za pravdu i mir hrvatskog episkopata, msgr. dr. Vlado Košić, kako mu je rečeno da ‘’Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara vapi za njegovim riječima’’. A pastir, utučen zbog tužnih vijesti, naime, o smrti Zvonka Bušića i o postavljanju ćiriličnih natpisa u Vukovaru, ne shvaćajući da teološko mjesto nije domovina i da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano u svojoj esenciji kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku, ne umije drugo doli dati svesrdnu podršku ovima koji s čekićima kreću na table i na policiju te konstatirati da je ‘’zgrožen brutalnošću vlasti koja pokazuje toliki raskorak od osjećaja svoga naroda’’. Doktor teologije Vlado Košić je odlučan pa bi po ovom vukovarskom događaju, kaže nam, sad mogao slobodno reći da vlast nije samo ‘’odnarođena’’, kako ju je nazvao kad je ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom ‘’tragedije u Bleiburgu’’ Koliko god ratne rane bile bolne, traume svježe, a revolt prema ćiriličnim pločama jak, to nije i ne može biti opravdavanje za scene viđene u Vukovaru. To vam poručuje osoba koja je u ratu izgubila brata koji se vodi kao nestali hrvatski branitelj 12 nego, što više, da je vlast ‘’očito protunarodna!’’ Vlast, po biskupu Košiću, ‘’ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve’’. Tiču se oni, dolijeva pastir, možebitnoj okolnosti jer ‘’ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim’’. Udara biskup u ratne bubnjeve, puše u jurišne trube, i pita se: ‘’Zar Vukovar ništa ne znači ovim našim vlastodršcima? Zar su oni na pozicijama srpskih osvajača?’’ Naime, misli Košić, da je to nečuveno u svijetu, da toga nigdje nema pa opravdava ono što katekizam Katoličke Crkve ne opravdava ni slučajno, a biskup ne bi nikako trebao činiti – samoubojstvo: ‘’Nije čudo da Zvonko Bušić nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – kako rekoh prije godinu dana u Gvozdu – Protuhrvatska!’’ Palo mi je na pamet da je, teoretski, moglo biti moguće da Zvonko Bušić, sluteći kraj, ili ne, zatraži od biskupa da ga ispovjedi. I to me je rastužilo, spoznaja da msgr. Vlado Košić to ne bi znao učiniti. Jer on ne razumije ni bit IDENTITET/ BR. 182 / 2013. kršćanstva ni svoje biskupsko poslanje. A uz to se pokazuje i kao slab teolog. Grijesi u ‘’nacionalnoj stvarnosti’’ su činjenice pa bi, ponavljam, samo pretpostavljam, biskup trebao biti sposoban podsjetiti pokajnika da je zaista došlo vrijeme da okaljamo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo s tim nacionalističkim ludilom. Jer, usuđujem se to kazati kolegi Košiću, samo iz te perspektive kršćanska poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena. A nacionalizam to nije. A zašto biskupa Košića ne doživljavam kao teološkog autoriteta? Jer smisla nema ona teologija koja ne ispunjava zadaću kritičkog razmišljanja da bi se došlo do osloboditeljske uloge čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Ispravno shvaćena teologija, svaka, ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće pothranjuju same crkvene ili vjerske ustanove. BISKUPOVE ZABLUDE Teološki govor, naročito govor biskupa, mora odgovarati na sedam stvari koje se tiču kršćanske poruke: a) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama i vjerskim zajednicama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da naša povijest jest; c) trebamo djelovati pravedno a ne samo govoriti o mogućnostima pravde u Kraljevstvu Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Svetomu koji djeluje u svakoj religiji; f) moramo izgrađivati krotkost našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke. Konačno, ‘’Locus theologicus’’, teološko mjesto suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinom. Teologija nacionalnog anti-mita kakva se ovdje zagovara, jest u funkciji istine u kojoj Crkva mora transcendirati naciju. Mislim da sam o biskupovim zabludama rekao dovoljno ali bi bilo potrebno dodati još nešto: iskoristio bih priliku da ukažem koliko su mnogi Hrvati zapravo nepismeni jer zaboravljaju ili ne znaju da je ćirilica i hrvatsko IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Za biskupa Košića, a sudeći i prema izjavama kardinala Bozanića i za Katoličku crkvu, legitimno izabrana vlast na demokratskim izborima je protuhrvatska i protunarodna, a razbijanje dvojezičnih tabli u Vukovaru legalan način otpora koji se može i treba razumjeti i opravdati pismo. Najstariji dokument pisan hrvatskom ćirilicom je Povaljska listina s otoka Brača (kao što ime govori, nađena je u mjestu Povljima) koja je nastala 1. prosinca 1250. Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnost hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su, pored spomenutog, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik i ogromna franjevačka književnost: bosanska, hercegovačka i dalmatinska sve do 19. stoljeća. Jeste, slažem se, traume su kod nekih jako velike. Traži se veliki broj nestalih iz toga kraja, a mnogi Hrvati vjeruju da neki Srbi znaju gdje su masovne grobnice, ali da to ne žele kazati. Pa ipak, koliko god te rane bile bolne, ratne traume svježe, a revolt prema ćiriličnim pločama jak, to nije i ne može biti opravdavanje za scene viđene u Vukovaru. To vam poručuje osoba koja je u ratu izgubila brata koji se vodi kao nestali hrvatski branitelj. Na ovaj kritički osvrt sam se odlučio jer hrvatski građani žive i odrasta13 ju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u koju će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine. Traži se ne samo proces pomirenja, već i izgradnja strukture povjerenja. Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je možemo prenijeti na druge. Razumijem i poštujem bol. Znam, ponavljam, što je imati u obitelji nestalog člana. Ali se vodim riječima na Ovčari ubijenog novinara Hrvatskog radija Siniše Glavaševića: ‘’Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada proizvodnja ludila u Hrvata nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni’’. Molim za još malo strpljenja. Ne želim zaključiti komentar bez da se osvrnem na rečeni Ivkošićev ispad (u jednom od najsramotnijih i najstrašnijih tekstova koji je taj čovjek napisao). Ako vam je slučajno palo na pamet da napišete grafit ‘’Zvonko Bušić – Heroj’’, i ako ste među onima koji veličaju život i ‘’djelo’’ Zvonka Bušića ponavljajući ne baš pametne tvrdnje da je ‘’robijao za Hrvatsku’’, kažem: ‘’Zločinac’’. Bio je terorist i ubojica i kao takvog će ga se trebati pamtiti. Motivi koji su ga pokrenuli i one nacionalističke ekskurzije koje je imao po povratku u Hrvatsku su, meni, potpuno irelevantne. Nije mi drago što je digao ruku na sebe. Nije mi svejedno što za njim ostaju tužni ljudi. Ali to što je on odabrao kao put je za svaku osudu. On traži da mu oprostimo zato što si je isprašio metak u glavu? Ja mu nemam što oprostiti jer on mene nije zadužio. On je osramotio moj narod ako je već o nekom narodu riječ. Da je Zvonka Bušića ubio njegov idealizam? Pa neka, ako je to bio idealizam, jer tko se mača laća od mača i umire. Da je Bušić bio čovjek s povijesnom misijom? (Milan Ivkošić). Hvala Bogu što je ta misija okončana. Jer on se samoubojstvom nije odlučio za vraćanje ‘’duga Hrvatskoj’’, nama. Zvonko Bušić je živio jednu tešku zabludu, koja je ista kod svih terorista, pa i kod samoubojica Al Kaide ili talibanskih snaga, recimo. Bušić je živio moral fašista koji tvrde da se moralnima možemo smatrati utoliko koliko svoje potrebe poistovjećujemo s ‘’potrebama’’ nacije’’. On je uzdizao naciju i državu na stupanj božanstva. On je bio, treba to tako kazati, loš Hrvat. To je fanatizam koji ja, kao teolog i kao kršćanin, moram osuditi (osuđuje se ponašanje, ne osoba) i smatrati apsolutno neprimjerenim za pohvalu od novinara koji bi trebao mladima ukazivati na dobre primjere. Neka Zvonko Bušić nađe mir u Bogu, a neka Hrvatska bude bolja bez njegova fanatizma. PROIZVODNJA LUDILA Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade. Želim pokazati samo jedno, a to je da je u nauku Katoličke crkve nepoznata statolatrija, odnosno pobožanstvenjenje države ili bilo koje političke vlasti. To sigurno znamo bez doktorata u dogmatici i bez da si umišljamo kako smo reinkarnacija Veselka Tenžere. Možda su ljudi kod nas zaista uvjereni da je Zvonko Bušić idealan patriot, izravan nasljednik Zrinskog i Frankopana, da je Miroslav Krleža sroljo pored moralne grdosije zvane Milan Ivkošić ili da je papa Franjo karikatura od kršćana ako ga uspoređujemo s našim najvećim prorokom i duhovnim vođom, sisačkim biskupom Košićem Onkraj bilo kakve rezignacije i pobožnog bježanja, tako čestog kod kršćana naše regije, ali i vjernika drugih denominacija i vjera, trezven u duhu hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi ugrožen ljudski život, mislim da nam ovi događaji poručuju da nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, iskrene, prave građane, ali spremne na kajanje i na pomirenje. Hoćete li vi biti takvi? Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti? To je, po meni, naše glavno pitanje, naša dilema. Jer drugačije ja ne vidim da možemo doskočiti širokoj akciji provođenja ludila u Hrvatskoj i u Hrvata gdje se, na stvar do kraja banaliziramo i pojednostavimo, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac od 14 optužbi za izuzetno lošu igru Hrvatske pred Srbijom na stadionu Crvene zvjezde u Beogradu (pa i strahoviti divljački foul Joe Šimunića nad brani ovako: ‘’Sve ovo što se događa proteklih dana početak je akcije združenih snaga koje ja zovem ‘kreatori kaosa’, s kojom će pisci tih redaka i budućih kolumni hraniti hrvatski puk, poticati mržnju i ‘afirmativno’ djelovati sa željom da nam se “pomogne” u ostvarenju cilja, plasmanu na SP. Znam gospodo pisci koliko vam je teško kad vidite krunicu u mojoj ruci, koliko vam smeta što sam pripremao momčad u Međugorju, što sam nakon utakmice u Beogradu pozdravio Vukovar, Hercegovinu i sve Hrvate diljem svijeta. Nije to lako slušati, znam. Nije ni meni lako, svejedno ću se za sve vas pomoliti večeras...”. Uostalom, Štimca rezultat ‘’manje zanima’’, a one koji će ga ocjenjivati kao trenera po rezultatima iz nedavnih utakmica ‘’nabija na jednu stvar’’. Jeste, banalizirao sam. Ali situacija u nas uopće nije banalna, u smislu da je neozbiljna, iako banalnost, konstatirala je Hannah Arendt, može biti ubitačno opasna stvar. Srbi su lud narod, konstatirao je, pamtite to, dr. Jovan Rašković. Ali Hrvati neprestano prave ludosti. Ne svi, naravno. Mislim na one koji razbijaju table na ćirilici (i latinici) jer više ne prolazi, ne baš tako lagano, javno reći ono što im je na vrhu jezika: da je ne ćirilici u Vukovaru poruka Srbima da budu kuš dok ne smisle način iskazivanja poštovanja prema hrvatskoj državi kojim će vratiti povjerenje Hrvata. Tako to pojašnjava kolega Branimir Pofuk: ‘’netrpeljivost prema ćirilici mnogima dobrodošla krinka za mržnju prema narodu koji se tim pismom služi i čija ga djeca uče. Nemojmo se praviti ludi. Znate li što znači poruka ‘’Braćo Srbi, budite dobri Hrvati: začepite!?’’ To je stav koji ukida ljudskost, to je stav koji ljude ponovno svodi samo na nacionalnost i oduzima im sva druga svojstva, to je stav zbog kojeg ratovi na našem tlu nikada ne završavaju’’. Jesu li Hrvati (pa i Srbi) iživjeli sve svoje mržnje do kraja? Možda oni i ne žele biti normalan narod. Možda su zaista uvjereni da je Zvonko Bušić idealan patriot, izravan nasljednik Zrinskog i Frankopana, da je Miroslav Krleža sroljo pored moralne grdosije zvane Milan Ivkošić ili da je papa Franjo karikatura od kršćana ako ga uspoređujemo s našim najvećim prorokom i duhovnim vođom, sisačkim biskupom Košićem.■ IDENTITET/ BR. 182 / 2013. zona zabranjenih letova Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Udbina ima 1874 stanovnika: Srba je u toj općini 958 (51,12 posto), Hrvata 844 (45,04 posto) a 21 (3,84 posto) pripadnici su ostalih nacionalnosti. Na vlasti je koalicija SDSS i HDZ. Načelnik općine je Ivan Pešut (HDZ), a zamjenici načelnika su Milan Uzelac (SDSS) i Zlatko Brkić (HDZ) iz reda pripadnika hrvatskog naroda. Predsjednik Općinskog vijeća je Slobodan Bjelobaba (SDSS) Za dreku i mržnju vremena imaju samo dokoni ljudi O Udbini, gdje je u proteklih nekoliko godina izgrađeno pet fabrika i gdje je stopa nezaposlenosti samo 4,5 posto - i dalje će se loše pričati samo oko Udbine gdje takvih fabrika nema K Piše: MILAN JAKŠIĆ ad sam u prvim poslijeratnim godinama putovao u južnu Liku prvi moj utisak prolaskom pored naglo u vis strčeće Udbine bio je: Bože moj hoće li se ikada vratiti život na ovu vjetrometinu - na ratom opustošeno brdo; u vrijeme Jugoslavije malo mjesto uobičajene socijalističke stambene arhitekture sa stanarima obližnjeg seoskog porijekla i socijalne legitimacije novih pripadnika radničke klase. Ispod tog brda nekada davno radilo je, poslije slovenskog Velenja, najviše ljudi u odnosu na broj lokalnog stanovništva. A danas, gle čuda, opet je slično kao i što je bilo prije. Stopa nezaposlenosti na IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Udbini je svega četiri i pol posto. Zaposleno je u pet fabrika i državnim službama 400 ljudi a bez posla je samo pedeset troje koji bi isto tako radili da imaju završenu barem srednju školu. Stanovnika je, istina, za razliku od predratnih 4950 svega 1874 pa je onda prijatnim udbinskim razvojnim ciframa na neki način kumovao i odnos brojnijeg starijeg stanovništva nego što je nekada bio slučaj i mlađeg radno sposobnog. Ali tu je pet fabrika. Tko to još ima na oduvijek uglavnom siromašnim područjima. Mnogo je nedavno bilo galame – oko Udbine. Spominjala se ćirilica. A onda „Jandrino jato“, pjevači izvornih tamošnjih pjesama koji su navodno pjevali u vri15 jeme Krajine pa su neki došli do zaključka da bi im sada trebalo zavezati usta. Mada su oni samo naslijedili ime tog ojkajućeg narodnog kvarteta sa poznatim hitom: „Malo Slađa, malo Zorka“. U vrijeme rata su obzirom na broj godina koje su tada imali tek biološki mutirali pa im pjevanje tada u čast Krajini baš i ne bi išlo. Tompson može počinjati svoje koncerte ustaškim fašističkim pozdravom a momci iz „Jandrinog jata“ ne smiju se tako ni zvati jer su se njihovi prethodnici, generacija prije njih, tako zvali. Jedan od ličkih portala ponudio je ovih dana svojim čitaocima pjesmu kršnog Ličanina Zdenka Josipa Nikšića: „Vječni sokol“. Ajde, rekoh sebi, poslušat ću je, mada su ►►► zona zabranjenih letova mi mnogi znali reći „kakve su vam brate te ličke pjesme, zavijate kao vuci, jebeš to…“, a ja ih eto volim jer su moje. Hercegovačka ganga mnogima samo para uši, ali Hercegovci je vole jer je njihova i treba ih zbog toga razumjeti. Kliknem ja tako na Zdenka a on raspali: „Zamislio stari sokol da će umrijeti pa poželi Liku svoju još jednom preletjeti…!“ Melodija brate turbo folk tvrd kao beton. Kao da je taj čovjek jučer došao iz neke kafane sa periferije Čačka. I famozna Mica Trofrtaljka bi mu mogla pozavidjeti bez obzira na svoju čuvenu pjesmu: „Jeremiji kunac do kolena…“ I nikome to ne smeta. Tako oko Udbine udariše po Ivanu Pešutu, načelniku tog mjesta, članu HDZ-a i njegovom pretpostavljenom u Lici Darku Milinoviću. Optužiše ih za veleizdaju što su tih dana na Udbini uvedeni dvojezični natpisi. Zatražili od Pešuta, inače branitelja, da maltene uhapsi “Jandrino jato“, a Milinovićev nadimak Dado upotrebiše kako bi srpskom narodnom kvartetu promijenili ime u „Dadino jato“. Zapretiše im preko nekih ličkih portala da će im glavu skinuti ako ne spriječe dolazak „Jandrinog jata“ u Mutilić kod Udbine na proslavu praznika Preobraženja Gospodnjeg. „Jebite se. Mi smo prosperitetna općina“, moglo bi se najkraće slobodno interpretirati Pešutov odgovor napadačima na njegov moralni i domoljubni integritet. Snašao se i Dado: „A Ustavni zakon o nacionalnim manjinama..?“, odgovorio je onima koji su tih dana posebno problematizirali i tri koalicije HDZ nakon lokalnih izbora sa SDSS-om: u Korenici, na Udbini i u Obrovcu. Kao da je SDSS nekakva šugava stranka pa bi se Hrvati valjda od nje mogli zaraziti ako joj pruže ruku. I nitko da se zakači za Pešutovu rečenicu o Udbini kao prosperitetnoj općini. Mada su ljude od makar malo mašte mogle podsjetiti, recimo, na sada već, na žalost, pokojnog Matu Parlova, čuvenog boksača, kad je na pitanje jednog novinara: „Kako to Mate, pa ti si rodom iz Imotskog a nisi nacionalista?“, odgovorio: „Ali ja sam svjetski prvak“. Na Udbini su postavljene dvojezične ploče a da tamo nitko nije ni trepnuo. Rekao je i Milinović: „E, Vukovar je nešto drugo. To mora biti grad od posebnog pijeteta.“ Ili bi i Udbina to bila da je u nekom posebnom interesu njegove stranke, prije svega u globalnom smislu, pošto se posebni pijetet može i naknadno zidati do neslućenih visina. Kolikim se samo RAZVOJ „Naš problem više nisu investicije. Imali smo ih u posljednje vrijeme više nego itko na područjima od posebne državne skrbi. Problem nam je radna snaga. Ali i taj osjećaj nas je privremeno obuzimao jer ostala mjesta naše županije nisu daleko od nas pa ćemo i otuda ubuduće dovoditi ljude da ovdje dođu raditi. Od bilo kuda kako bi se dalje nesmetano razvijali. Jer u jednom trenutku smo se upitali - zašto Udbina ne bi bila glavna okosnica razvoja južne Like u koju možemo uz naše mjesto ubrojiti još Korenicu, Gračac, Lovinac i Lapac? Ne radi se tu o prepotenciji već razvojnim okolnostima koje su nas povukle naprijed i vodit će nas do razine kada ćemo i proizvodnju morati širiti negdje drugdje. Otvorili smo i novu poslovnu zonu ali kada ona bude popunjena morat ćemo ipak povesti malo više računa o balansu između poslovnih i urbanističkih zahvata na jednoj i prirodne ravnoteže na drugoj strani. Mnogi nas pitaju u čemu je tajna obnove industrije na našem području? Na koji to način privlačimo investitore? Rekao bih da nam oni sami dolaze. Treba za tako nešto samo stvoriti uvjete. Ako smo odvajkada ovdje imali drvnu industriju onda je logično da smo tako trebali nastaviti. Samo smo trebali modernizirati već davno prije izgrađenu infrastrukturu. Sve ostalo je samo prirodna ili tradicionalna nadogradnja na te osnovne uvjete za pokretanje bilo kakve proizvodnje. Tu je onda i svijest u potencijalnih investitora da se ovdje odavno znade raditi sa drvetom. Ali i blizina važnih saobraćajnica koje nas povezuju sa svijetom. Čak ovdje imamo i aerodrom koji bi isto tako jednog dana mogla koristiti ovdašnja proizvodnja“, optimističan je kad govori o budućnosti Udbine njezin načelnik Ivan Pešut, inženjer drvno-prerađivačke industrije. INDUSTRIJA „Na Udbini se nalaze dva pogona poluproizvoda od drveta – elemenata za vrata i prozore, te drški za četke. Zatim je ovdje proizvodnja peleta i energije od bio-mase, te prerada duhana. Proizvodi drvne industrije izvoze se čak u Japan, Kinu i Australiju. Cilj nam je da tu proizvodnju zaokružimo izgradnjom pogona za izradu vrata i prozora. Nadamo se da ćemo dobiti i takvog investitora. Ovdje ima odlične uvjete za takvu proizvodnju samim tim što će mu osnovni elementi za njegove proizvode biti doslovno pri ruci. Proizvodnja peleta se, obzirom na interes za te proizvode, može širiti u nedogled. Kamioni u redovima čekaju njihov utovar. Ali velika je stvar, dakako, i što se energija koja se koristi za proizvodnju peleta ovdje upotrebljava i za proizvodnju struje, te grijanje zgrada na Udbini. Koristit ćemo je u doglednoj budućnosti, nadam se, i za grijanje staklenika. Kad je riječ o preradi duhana udbinski pogon, zapravo, proizvodi rezani duhan. Pokriva 30 posto hrvatskog tržišta. Od 30 zaposlenih u tom pogonu sve su žene, što smatramo posebno važnim. U planu, imamo i izgradnju vjetro-parka od 120 megavata koji će biti najveći u Hrvatskoj. Naša nova industrijska zona ima 98 hektara, moderne prometnice, pročistač za otpadne vode i svu ostalu infrastrukturu. Izgradili smo je evropskim novcem namijenjenim upravo za poduzetništvo“, ističe Zlatko Brkić, inženjer strojarstva i zamjenik načelnika. 16 IDENTITET/ BR. 182 / 2013. nadljudskim naporima gospićki nadbiskup Mile Bogović izložio da bi isti takav pijetet ugradio upravo na udbinski prostor, kako bi mu vratio davno izgubljena hrvatska obilježja. Koristeći pri tom i bitku na Krbavskom polju, eto i ovogodišnje hodočašće je bilo posvećeno tim herojima u borbi protiv Turaka, pa je tu egzodus Hrvata sa Udbine za vrijeme Drugog svjetskog rata nakon velike bitke koju su po udbinskim strminama vodili partizani i ustaše kada je bilo na obje strane jako mnogo poginulih… Izgrađena je tamo i velebna crkva kao kraj ljevka u koji se slijeva spomenuto hodočašće. Pešutova teza o “prosperitetnoj općini“, kao nešto što bi trebalo interesirati bilo čiju politiku na tom prostoru (ali i šire) izgleda ne prolazi jer ne ispunjava kriterije kratkotrajne političke upotrebe. Što znači priča o pet tvornica i stopi nezaposlenosti od samo 4,5 posto kad će zbog toga izbore dobiti (i dobio je na Udbini) samo Pešut, a za one glavne, parlamentarne potrebno je izgleda daleko više galame i strasti. Barem sada tako izgleda. A kako će biti do izbora vidjet ćemo – jer na jednom od POLJOPRIVREDA „Isto kao što u razvoju industrije koristimo njezinu dugu predratnu tradiciju, pogotovo kad je riječ o drvnoj industriji, njezinoj infrastrukturi koju stalno dograđujemo i okolnim prostranim šumama - koristeći ovdašnji po mnogo čemu jedinstveni prirodni ambijent, prije svega plodno Krbavsko polje, razvijamo i poljoprivredu. U najvećoj mjeri stočarstvo. Nisu to cifre kao što su nekada bile, ali iz dana u dan rastu: imamo ovog momenta 1700 krava i 11.000 ovaca. Velike farme na našem prostoru imaju i uzgajivači stoke iz raznih krajeva Hrvatske. Jedan od njih ima 400 tzv. mesnih krava (sustav krava-tele). Ima ih još nekoliko sa po 100 krava. Čovjeku čije je stado zbog zapuštenosti ovog proljeća gotovo pocrkalo, o čemu su sa zgražanjem javljali hrvatski mediji, farmu je uzela Imex banka iz Splita koja je stabilizirala situaciju i sada raspolaže sa 150 krava. Jedan ovčar ima 1000 ovaca, pasmine travnička pramenka koje godišnje daju 40.000 litara mlijeka. Prodaje ga Vindiji. Mali proizvođači imaju u prosjeku četiri do šest krava i 30 ovaca. Ovisno, prije svega o njihovim radnim mogućnostima, jer često je tu riječ o starijim ljudima. Ali i njima se taj posao isplati. Jer za tele se danas može dobiti 30 kuna po kilogramu žive vage, za janje 100 eura, sir težine 1,5 kg vrijedi 70 kuna, kilogram meda 50 kuna, litra rakije šljivovice također 50 kuna a kruškovače 70 kuna. Naša općina poljoprivrednicima pomaže na razne načine. Otvorili smo i kvalitetno opremili stočni sajam. Dajemo ljudima državnu zemlju u zakup. Ovog trenutka između 800 i 900 hektara je u zakupu“, navodi rezultate udbinske poljoprivrede Milan Uzelac, inženjer agronomije i zamjenik načelnika općine Udbina. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. 17 ličkih portala je izneseno mišljenje, očigledno korak dalje od Srba kao glavne mete takvih napada, kako su te tvornice namijenjene uglavnom „Bosancima“. Sa međunacionalne, u ovom slučaju, prešlo se na teren unutarhrvatske mržnje. Jer mislilo se pri tom na Hrvate izbjegle na Udbinu iz susjedne države, iako se prilikom zapošljavanja u udbinskoj industrijskoj zoni vodilo računa i o Srbima. Neki su zbog svoje stručnosti čak dovedeni iz Srbije gdje su im još uvijek njihove izbjegle porodice. A opet na drugom od ličkih portala sve glasniji je među čitaocima zahtjev: „Prestanite se već jednom služiti rječnikom iz ratnih vremena jer mir je već 18 godina“. O Udbini, kao što već rekoh, loše se priča oko Udbine, a to je ipak mnogo bolje nego da je suprotno od toga. Jer oni koji su na Udbini nemaju razloge za ljutnju pošto su bez posla jedino ako se u životu nisu potrudili nešto naučiti raditi. Zato će i moji domaćini reći kako će biti prijekornih mjerkanja sa strane i povremeno glasnih psovki na njihov račun dok god iz drugih ličkih gradova i mjesta ne bude sve više onih koji će posao naći upravo u tom mjestu. Kako će onda napadati ćirilicu na istim tablama sa latinicom na Udbini, ili trubiti o „Jandrinu jatu“ ili „Dadinu jatu“, ako im isti ti koje psuju omoguće da kruh zarađuju. Bili oni „izdajnici hrvatskog naroda“ ili „uvijek mrski Srbi“. Ili, kako će ih stalno psovati ako im rođak ili susjed tamo idu svaki dan na posao - bude li i sve više onih oko Udbine koji će shvatiti da tamo vlada mir jer za dreku i mržnju vremena imaju samo dokoni ljudi.■ ženski nered Istraživanje “Mladi u vremenu krize”, u suradnji Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert, objavljeno ove godine, iznjedrilo je portret građana Hrvatske u mladosti, te nas, na žalost, nije iznenadilo rezultatima koji govore u prilog da nam je omladina konfuzna, netolerantna, ksenofobna... I Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ straživanja i njihove statistike obično ponude dovoljno elemenata iz kojih se može sklopiti slika onoga što se istraživalo. Naravno da nam je poznato da takav “idealni” sklop ne postoji, da je to samo model i da u stvarnosti sve to varira, sve nam to napokon treba da bismo vidjeli srednje vrijednosti i bolje razumjeli društvo u kojem živimo, kojeg smo i sami i stvarni i, kad zatreba, statistički dio. Što međutim kad se spletom okolnosti pojavi osoba koja bi i sama mogla poslužiti kao stvarni, a ne samo statistički model dobiven istraživanjem? Uza sve, što onda kada je taj model, statistički i stvaran, blago rečeno, zabrinjavajući? U posljednje vrijeme u medijima često se spominje jednu mladu dvadesetogodišnju djevojku i njezine političke nastupe. Mnogi su se novinari/ke poduhvatili analizirati njezine postupke, no više se to uvrglo u moralističko negodovanje ili superiorno sprdanje. Uz, naravno, neke pohvale i divljenja liku i djelu mlade osobe u dijelu medija, političkih stavova sukladnih “liku i djelu”. Neusporedivo manju pažnju dobilo je međutim istraživanje “Mladi u vremenu krize”, u suradnji Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert, autorskog tima Vlasta Ilišin, Dejana Bouillet, Anja Gvozdanović i Dunja Potočnik, objavljeno ove godine (2013.). Upravo je to istraživanje iznjedrilo portret građanke/a Hrvatske u mladosti. Istina, jedva da nas je istraživanje iznenadilo rezultatima, to jest, stvari su već i notorne, ali čvrsti podaci otklanjaju vapaj subjektivnosti: “nadam se da nije tako”. I tako nam istraživanje o mladima u samostalnoj Hrvatskoj kazuje sljedeće. Omladina nam je prije svega konfuzna i u tome uglavnom nazadna. Tako će naš/a omladinac/ka visoko vrednovati toleran18 ciju, ali će na rang listi prihvaćanja različitih socijalnih skupina pokazati izrazitu netrpeljivost prema Srbima, Makedoncima i Albancima. Ispod njih su samo homoseksualci, a na samom dnu su Romi. Reklo bi se na prvi pogled da se radi o nekonzekventnosti; međutim, imajući u vidu da na drugom mjestu, na zadanoj skali (od 1 do 8) prihvaćanja određenih etničkih skupina, samo Hrvati premašuju prosječnu vrijednost (4). Svi ostali su niže od toga, drugim riječima, samo Hrvati ulaze u područje prihvaćanja. Ili, kraće rečeno, hrvatska omladina je tolerantna prema Hrvatima. Ostale radije ne bi u državi, osobito ne u neposrednoj blizini. O tome govori izjašnjavanje o prihvaćanju različitih socijalnih skupina kao potencijalnih susjeda. Građani iz europskih i udaljenijih zemalja još se dobro drže, negdje pri sredini ljestvice, no oni iz najbližih, balkanskih zemalja su prilično nepoželjni, dok IDENTITET/ BR. 182 / 2013. su homoseksualci i Albanci gotovo posve nepoželjni. Da nam omladinac/ka treba spolni odgoj kao ozebao sunca, postaje jasno kad se i ovdje pokaže prilična konfuzija sa, kako rekosmo, desnim otklonom. Po pitanju prava na abortus, 38,9% ih misli da treba biti zakonski dopušten. Međutim, oni koji misle da bi trebao biti posve zabranjen (12,4%), uz one koji misle da bi mogao biti dopušten u medicinski osobito opravdanim slučajevima (28,7%, što kao stav nije daleko od onih koji bi posve zabranili), zajedno čine 41,1%. Istovremeno, naš pobožni omladinac nema Omladina nam je prije svega konfuzna i u tome uglavnom nazadna. Tako će naši mladi visoko vrednovati toleranciju, ali će na rang listi prihvaćanja različitih socijalnih skupina pokazati izrazitu netrpeljivost prema Srbima, Makedoncima i Albancima. Ispod njih su samo homoseksualci, a na samom dnu su Romi problema s tim da (više od polovine) ne zagovara uzdržavanje od seksualnih odnosa. Drugim riječima, htio bi istovremeno biti i pošten i … ono drugo. Pri tome se ne zamara s kontracepcijom, pa ju tako upotrebljava tek trećina. Nadalje, o nužnosti spolnog odgoja govori i to da 18% naših “tolerantnih” omladinaca/ki, homoseksualnost smatra potpuno neprihvatljivom, dok svega 11% smatra obrnuto. Oni u sredini bliži su onim prvima. TV kao izvor vrijednosti Konfuzija naše mladeži osobito se pokazuje kada je u pitanju odnos pojedinca i političkih vrijednosti, institucija i sudjelovanja u tome – ukratko – politička kultura. U tom se polju posve gube, pa se tako polovica ispitanika ne uspijeva smjestiti u političkom rasponu lijevo – centar – desno. Od onih koji su u tome uspjeli, 9% se smatra lijevima, 10% desnicom a 31% sebe vidi u političkim centru. Pri tome se ovdje jasno vidi da je odnos lijevo-desno istovremeno odnos urbanog i ruralnog. Slab interes za politiku praćen IDENTITET/ BR. 182 / 2013. je još i jakim zatvaranjem u nacionalne granice. Tako je najviše njih zainteresirano za hrvatsku politiku (35,1%), Europa je jedva ikome zanimljiva (s 27,4% zainteresiranih), dok su prvi susjedi, Balkan jednako kao i svjetska politika od nikakva interesa, za niti 20% ispitanika. Ovdje ne treba baciti drvlje i kamenje na obiteljski odgoj; naime, za 74,7% ispitanika glavni izvor političkih informacija i vrijednosti jest TV. Svakako, iz tranzicijskog perioda naša je omladina shvatila sve što su ionako postale društvene vrijednosti. Ako traži posao, njih 32,6% smatra da su za to presudne veze i poznanstva, a tek 20,9% misli da je presudna razina obrazovanja. Za volontiranje postoji tek rudimentarna spremnost, usprkos slabom sudjelovanju u politici, pri čemu bi – kad bi postojao ikakav smisao za javno dobro – za taj nedostatak volontiranje bila svojevrsna kompenzacija. Na prvo mjesto stavljaju dobar izgled a tek potom karijeru, iza koje odmah slijede brendirana odjeća i zdrav život! I da ne prepričavamo istraživanje (s preporukom da ga se čita integralno), kažimo još i to da svaki sedmi mladi čovjek živi u kućanstvu bez ijedne knjige, a manje od jedne petine živi u kućanstvu s više od stotinu knjiga. Ako ćemo na metre, stotinu knjiga je nekih dva, tri metra. Ne treba puno mašte da se vizualizira neki zid, neke sobe od dvadesetak kvadrata i tih jadnih dva metra knjiga uz njega. Sigurno se ne radi, o mjestu poticajnom za čitanje. Gdje je u svemu tome naš, gore spomenuti, živi model? Odnos prema EU: Živi model spaljuje na javnom mjestu zastavu Europske unije i izgovara sljedeće: “Ta fantomska krpa simbolizira toliko zla koje je EU donijela Hrvatskoj.“ Odnos prema homoseksualcima (i lingvistička poduka): “poremećena ceremonija nastranosti”, “Uvijek koristim riječ ‘peder’ jer je to izvorna hrvatska riječ.” Hrvati i Grci – dva oka u glavi! Odnos prema drugim narodima: ulaskom u EU “Brzo bi postali nacionalna manjina u vlastitoj državi. Pogledajte samo stanje u Španjolskoj, Francuskoj i drugim ‘multikulti’ zemljama. Hrvatska je u Europi, ali ne mora ići u EU koja je talionica za male narode... Ulazak u EU je nepovratan proces koji vodi u sigurnu propast nas i naše potomke za koje nam je dužnost sačuvati domovinu u našim rukama!“ Odnos prema politici, bliskoj prošlosti i nadnaravne mogućnosti sjećanja: “Iako sam rođena prije 20 go19 dina, dobro se sjećam rata i sladoledara u bijelim košuljama sa znakom Europske unije koji su prije 17 godina pili kavu s Jugo-četnicima dok su naše majke ostajale bez muževa, a djeca bez očeva.“ O modernim vrijednostima omladine: za sebe kaže da je “prije svega katolkinja, a tek potom Hrvatica, koja voli sve što vole mladi, a najviše gusle i gangu”. O odnosu prema državnoj upravi ili o političkoj kulturi: “Kaznu neću platiti!” (dosuđenu zbog remećenja javnog reda i mira; kidanje zastave EU, zabijanje čavlima rodoljubne pjesme na vrata Hrvatskog sabora). Zadržimo se na tome, dovoljno je za opći portret dok se u stvarnosti radi o dvadesetogodišnjoj studentici teologije na splitskom Katoličko-bogoslovnom fakultetu. Ona tu pojedinačno, imenom i prezimenom nije bitna, jer takvih ili sličnih, statistički gledano, imamo veoma mnogo. Da je jedina ili jedna od malobrojnih, bila bi komična, a ovako reprezentativna zabrinjavajuća je pojava. No prije nego se hitnemo na retardiranu omladinu, podsjetimo se okolnosti u kojima je stasala. Hrvatska omladina je tolerantna prema Hrvatima. Ostale radije ne bi u državi, osobito ne u neposrednoj blizini... Jedna nacija – jedna domovina Od ukupnog stanovništva, mlađi od 30 godina čine trećinu. Oni niti ne poznaju ništa drugo nego postsocijalističku prelaznu fazu započetu 1990. U međuvremenu, prošli su kroz jedan rat, vukli se kroz notorno deficitarnu demokraciju uz enormnu devastaciju gospodarskih resursa. Tako su dovedeni do toga da je stopa nezaposlenosti mladih jedna od najviših u Europi, to jest, 46%, ili još slikovitije, na trećem su mjestu po nezaposlenosti, odmah nakon Grčke i Španjolske. Trećina mladih živi u, kako to pristojno navode autorice istraživanja, “obiteljima sa svakodnevnim teškoćama u financiranju većine potreba svojih članova”. Manje uglađenim jezikom – kubure s prijetećim ili već faktičkim siromaštvom. Vrijednosti prema kojima je izgled važniji od karijere, a do posla se dolazi vezama i poznanstvima, da se zakone i ne mora poštivati, da je ►►► ganga uhu draža od rock’n’rolla (klasiku bolje ni ne spominjati), da je jedan dom, jedna (ne bilo koja, već heteroseksualna) obitelj, jedna nacija, jedna domovina, uz pomoć svete majke crkve (ne bilo koje, nego one katoličke) nisu ponijeli samo iz obitelji. Dapače, dominantni utjecaj, na krilima snažne retradicionalizacije, dolazi iz hrvatskog društva i onih koji su njime upravljali. U čemu katolička crkva čini jednu od osovina. Zavapiti da omladinu treba vratiti u škole promašuje problem; škole, to jest stravično zapušten školski sistem, dobrim su ih dijelom svemu tome i učile. I djevojkamodel u ovom tekstu išla je u školu ali nije naučila da “Za dom spremni” nije nikakav stari hrvatski pozdrav, kako ona papagajski ponavlja, već ustaški pozdrav. Međutim, ako su u (nekim) udžbenicima povijesti, koje je odobrilo Ministarstvo prosvjete, a recenzirali ih vrli stručnjaci, ustaše prikazane kao borci za slobodu Hrvatske, onda je valjda i njihov pozdrav domoljubno-oslobađajući. Sva ta državna izdajstva, predaje (ne prodaje) teritorija, klanja i progoni svih nehrvata i Hrvata koji se nisu osjećali za dom spremni na ustaški način, cijeli taj mračni repertoar kojim su te ustaše zagadile hrvatsku povijest, o tome ti udžbenici ne govore. Ili katolička crkva koja juriša na homoseksualce, ali joj ne padne na pamet da se odrekne njihova novca koji ovi plaćaju kao porezni obveznici, a crkva ga uzima bez ikakvog prigovora o njegovu porijeklu. U suradnji s državom, dakako! Onda još i Katedrala duha, hrvatska televizija, koja je, vidimo, glavni podučavatelj omladine, osobito o političkim pitanjima. Ako ovako nastavi, uskoro naša mladež neće biti u stanju nabrojiti pet europskih država, kontinenti bi se mogli posve izgubiti iz fonda znanja, jer kako je krenulo, uskoro će početi vjerovati da je zemlja ravna ploča. U suradnji s crkvom, dakako! Ma što tko mislio, Tito je bio vizionar. Rekavši, otprilike, da se zemlja koja ima ovakvu omladinu ne mora bojati za svoju budućnost. Ni Hrvatska se ne mora bojati, s ovakvom omladinom je po svoj prilici neće ni imati, osim ukoliko se ne poduzmu zaista radikalni zaokreti, a za to treba imati.... pameti.■ granični slučajevi ALIBI RJEŠENJA ILI PRIZNAVANJE VLASTITE NESPOSOBNOSTI Strana pojačanja u ekonomiji Blake Schilb, Charles Jenkins, DeMarcus Nelson, Jaka Blažič, Leo Westermann, Boris Dallo... Tako vam je to u sportu: kad zatrebaš pomoć, posegneš za Piše: stranim pojačanjem. HRVOJE Pa što košta... PoPRNJAK brojani košarkaši u srpskim klubovima, istina, ne ubrajaju se u najtraženije i najskuplje na europskom kontinentu, ali trebali bi biti kakav takav adut u grozničavoj potrazi za njegovom svetošću rezultatom. U ekonomiji je donekle slično: i ona ima natjecateljsku komponentu, a često se traže i instant rješenja, dakle, pojačanja. Zato se protiv problema neoliberalne tranzicije stranke iz Srbije i Hrvatske sve se više bore i angažiranjem savjetnika neoliberalne provenijencije impresivnih biografija. Stoga ne čudi da je uoči posljednje rekonstrukcije Vlade Srbije, pri čemu je zamijenjeno čak 11 ministara, objavljeno kako je Siniša Mali, savjetnik za ekonomiju vicepremijera Aleksandra Vučića, početkom kolovoza razgovarao u Parizu s nekadašnjim prvim čovjekom Međunarodnog monetarnog fonda i bivšim ministrom financija Francuske Dominiqueom StraussKahnom, o njegovom eventualnom savjetničkom ili čak ministarskom angažmanu u Srbiji, na području restrukturiranja javnih financija i javnog duga. Premijer Ivica Dačić tim je povodom izjavio da ne vidi zašto Strauss-Kahn ne bi bio dobar za Srbiju, ako je bio dobar za MMF. Spominjali su se u tom kontekstu i navodni pregovori Vučića u Londonu sa Stephenom Byersom, laburistom, članom kabineta bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, u kome je bio ministar za trgovinu i industriju te ministar prometa, lokalne uprave i regija. Vučić je navodno 20 u Britaniji pregovarao i oko savjetničkog angažmana Petera Lilleya, konzervativca iz ere Margaret Thatcher, ali i Johna Majora. Lilley je bio na dužnostima ministra za trgovinu i industriju te za socijalno osiguranje, a sada je poslanik u Parlamentu Velike Britanije i potpredsjednik Tethys Petroleuma, naftne kompanije koja najviše posluje u središnjoj Aziji. Potom se pisalo i o Vučićevim kontaktima sa Alfredom Gusenbauerom, bivšim austrijskim kancelarom, s kojim je na koncu i sklopljen konkretan dogovor o suradnji... “Moramo promijeniti ponašanje i rezultati će doći”, kazao je Vučić za B92 i dodao kako bi i sam “prije osam godina” kritizirao nečiju namjeru da dovede stranca. “Razmišljam i o drugim strancima, razmišljam i razgovaram, ali imena neću reći, jer će jedan biti ‘mali, sed i debeo’, drugi ‘visok, štrkljav i bez zuba’... Mi takvih kadrova nemamo, sve naše stranke zajedno ih - nemaju. Takva situacija nije od danas, već odavno, ovdje se diplome uzimaju da bi se netko zaposlio u državnoj službi”, rekao je Vučić. Naposljetku, od “stranih pojačanja”, u rekonstruiranu Vladu ušao je tek - Lazar Krstić, koji je dobio resor financija. Riječ je o 30-godišnjaku srpskog podrijetla, rodom iz Niša, koji se školovao na američkom Yale sveučilištu, gdje je diplomirao matematiku i ekonomiju, a radno iskustvo stekao je u SAD-u i Europi, u prestižnoj konzultantskoj kući McKinsey & Company. Donedavno je živio i radio u New Yorku, a sada se, eto, uhvatio nezahvalnog zadatka sređivanja kaotičnih državnih financija, zbog čega su ga neki mediji nazvali “srpskim Linićem”. Navodno je mladi financijski ekspert prije nekoliko godina slao mail srpskoj Vladi u kome je zamolio da dobrovoljno pomogne, ali odgovora nije bilo. Svojedobno je izjavio: “Zanima me kako se mijenja struktura društva na prijelazu iz socijalizma u kapitalizam i tržišnu privredu, pošto i sam dolazim iz takve zemlje”. Sada će imati nepregledne mogućnosti da se svakodnevno IDENTITET/ BR. 182 / 2013. uvjerava u to. HDZ-ovi MEĐUNARODNI SAVJETNICI Pojačanja iz inozemstva su definitivno u modi! Očito ne samo u sportu. Tako je nedavno u hrvatskim medijima objavljeno da je prva stranka opozicije, HDZ, sve dogovorio oko savjetničkog angažmana dvojice konzervativaca međunarodnog ugleda. HDZ se odlučio za pojačanja iz Velike Britanije i Čilea. Savjetnici predsjednika stranke Tomislava Karamarka postaju Robin Harris, doktor povijesti i bivši savjetnik britanskih konzervativaca, autor brojnih govora bivše premijerke Margaret Thatcher, i Jose Pinera, čileanski doktor ekonomije živopisne biografije, što uključuje i tri godine (od 1978. do 1981.) na mjestu ministra u kabinetu diktatora Augusta Pinocheta; prvo u resoru rada i socijalne skrbi, a onda i rudarstva. Tu epizodu Pinera je na neki način “neutralizirao” kasnijim zapaženim znanstvenim radom i zalaganjem za demokratizaciju Čilea. U tome mu je pomogao i otvoreni sukob s Pinochetom, kojemu se suprotstavio kada je ovaj htio protjerati sindikalnog čelnika Manuela Bustosa. Ubrzo nakon toga, Pinera je odstupio s mjesta ministra rudarstva, a Bustos je na koncu ipak - protjeran iz Čilea... Pinerov model mirovinske reforme, uz manje ili veće modifikacije, dosad je primijenjen u više od 30 zemalja diljem svijeta. Ističe kako je za studiranja na američkom Harvardu postao “blizak idejama čikaške ekonomske škole Miltona Friedmana, pobornika neoliberalizma”. Kako bilo, riječ je o “igraču” s reputacijom, čija se reforma temelji na “manje države”, što se zapravo uklapa u dosad objavljene smjernice HDZ-ove nove ekonomske platforme. Samo, tko može biti siguran da Karamarko zapravo nije “kupio” Mikulenasa, Andersona Costu, Guelu, Paču, Papadopoulosa, Slepičku, Patinha, Cassija... ili kako su se već zvali svi ti Dinamovi i Hajdukovi promašaji optimistično predstavljani kao pojačanja, a danas ih pamte tek rijetki fanatici?! Naravno, nema garancije. Niti se kopiranje inozemnih recepata može smatrati stopostotno uspješnom metodom. Ipak, zar ste zaboravili da je za kreiranje porezne politike HDZ-a od 1993. do 1998. godine, i te kako zaslužan bio i njemački stručnjak, prof. Manfred Rose... U Srbiji se starija i generacija srednjih godina sigurno prisjeća “pojačanja” iz IDENTITET/ BR. 182 / 2013. SRPSKI LINIĆ Novi ministar financija Srbije je mladi financijski ekspert Lazar Krstić, 30-godišnjak srpskog podrijetla, rodom iz Niša, koji se školovao na američkom Yale sveučilištu, gdje je diplomirao matematiku i ekonomiju, a radno iskustvo stekao je u SAD-u i Europi, u prestižnoj konzultantskoj kući McKinsey & Company. Donedavno je živio i radio u New Yorku, a sada se uhvatio nezahvalnog zadatka sređivanja kaotičnih državnih financija, zbog čega su ga neki mediji nazvali “srpskim Linićem”... SAD-a, biznismena Milana Panića, koji je postao premijer SR Jugoslavije 1992., u vrijeme kad je predsjednik SRJ bio Dobrica Ćosić. Panić se u prosincu 1992. kandidirao protiv Slobodana Miloševića na predsjedničkim izborima i izgubio, unatoč osvojenih 1,5 milijuna glasova. STRUČNJACI POLITIČKE MANIPULACIJE Strana pojačanja dosad su dovođena prvenstveno za kratkoročne savjetničke poslove i, još više, za potrebe političkog make-upa, odnosno “ulickavanja” imidža pred izbore, iako je odavno jasno da problem ovdašnjih velikih stranaka nije forma, nego sadržaj programa. Instant savjete dosad su dijelili, među ostalima, i marketinški stručnjaci iz Irske, SAD-a, Njemačke. Tako je HDZove kampanje sredinom dvijetisućitih vizualno osmišljavao i strateški definirao trojac irskih marketinških stručnjaka, na čelu s P.J. Marom, bivšim kontroverznim spindoktorom Fianna Fáila. Ondašnji SDP Ivice Račana za pomoć se bio obratio uglednom američkom političkom konzultantu Davidu Williamsu. Cijene tih usluga su u pravilu ostale tajne. No, valja imati na umu da etablirani stručnjaci za političku komunikaciju (da ne kažemo i manipulaciju) koji su u različitim aranžmanima dolazili na ove prostore, 21 kao recimo Alastair Campbell, najpoznatiji po “pakiranju” poruka bivšeg britanskog premijera Blaira, po predavanju uzimaju između 50 i 100 tisuća eura. Pa sad pokušajte izračunati koliko bi stajao njegov angažman u čitavoj kampanji... Međutim, svakom tko s obje noge stoji na Zemlji, jasno je da u ekonomiji, pogotovo kad je riječ o tranzicijskim uvjetima, nema čarobnog štapića niti svemoćnih formula za izlazak iz višegodišnje krize. Možda i zato u Hrvatskoj vladajući SDP zasad ne najavljuje nikakva strana pojačanja. Pa čak niti rekonstrukciju začinjenu nekim domaćim pojačanjem sa diplomama svjetske reputacije... A možda su samo na vrijeme pročitali razmišljanje uvijek trezvenog analitičara Vladimira Gligorova, s Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, koji drži da rekonstrukcija Vlade lako može značiti i - tek nove probleme. “Neposredni rezultat rekonstrukcije Vlade u Srbiji će najvjerojatnije biti tek smanjenje efikasnosti, jer se ministri moraju upoznati s novim poslovima, bilo da preuzimaju nove obaveze ili su sasvim novi na poslu. Za eventualno povećanje učinkovitosti kasnije neće ostati previše vremena jer će u međuvremenu svi biti zaokupljeni novim izborima”, “prorekao” je Gligorov. I znate što: nekako se sve što kaže čini kao gotovo sigurna oklada.■ peta kolumna Nadzirana ‘demokracija’ Vlastima Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, sudeći barem po represivnim reakcijama, nimalo ne odgovara da najšira svjetska javnost zna kako njihove “sigurnosne” službe gotovo bez ograničenja zadiru u sve komunikacije koje bi po temeljnim pravima trebale biti privatne. Ali nakon nekoliko mjeseci mogle bi zaključiti da to i nije velika smetnja. Dapače. Kada nešto postane senzacija, zajamčen mu je put do masovne publike. No baš kao senzacija, to će pažnju te publike zaokupljati kratko, samo do nove senzacije T Piše: SRĐAN DVORNIK ako su, zahvaljujući podacima koje je provalio Edward Snowden, svijet isprva šokirala otkrića da se “nacionalna sigurnost” pretvorila u špijuniranje cijelih društava. Prvo se saznalo da su poduzeća koja pružaju telefonske usluge omogućila Nacionalnoj agenciji za sigurnost SAD direktan pristup podacima o tome tko je, kada, gdje, s kim, koliko dugo telefonski razgovarao. Zatim se saznalo i da je toj agenciji i njenom britanskom pandanu moguće nadzirati praktički sav promet internetom – od bezazlenih podataka o onome što ljudi sami kažu na društvenim mrežama, preko podataka o sa- jtovima koje posjećuju na webu i o datotekama koje pohranjuju u internetskim ‘oblacima’, do sadržaja privatnih poruka elektroničke pošte. Pritom su im privatne tvrtke koje pružaju razne internetske usluge uglavnom bez otpora omogućavale takav pristup. A ako su se i pokušavale oduprijeti, tu je tajni sud za odobravanje špijuniranja građana, koji uglavnom radi ruku pod ruku sa špijunskom agencijom, a postoji i propis koji zabranjuje da se javnost obavijesti čak i o vođenju takvog postupka. Kako su ljudi reagirali na ta saznanja najbolje ilustrira podatak da je prodaja Orwellove mračne utopije 1984. ubrzo po- 22 rasla za vrtoglavih 6000 posto. Premda Orwell prije 65 godina nije još zamišljao da će svijet biti premrežen digitalnim komunikacijama, koje pružaju neslućene mogućnosti nadzora, kontrole i penetracije, njegova anticipacija sveprisutnog motrenja udarila je u pravu žicu. Premda se i za tehničke mogućnosti i za njihovo korištenje u takvom motrenju znalo i ranije, rupa koju je otvorio Snowden zbrisala je iluzije ili samozavaravanje da zaštita privatnosti ipak nije baš sasvim izgubila tlo pod nogama. Štap je nad vladajućim poretkom prelomio Hans Magnus Enzensberger, zaključivši da su ta prava efektivno dokinuta, a s njima i demokracija, IDENTITET/ BR. 182 / 2013. pa sada živimo u nečemu poslije... ORVELOVSKI NADZOR Provale su se u međuvremenu nastavile, upotpunjujući tu sliku novim informacijama o raspadanju tanke linije što dijeli državu i društvo, tako da privatne kompanije servisiraju unutrašnju špijunažu i kad nisu u ugovornom odnosu s državom, a državne agenture upadaju u redakcije i prijetnjama iznuđuju uništavanje kompjuterskih diskova s provaljenim povjerljivim podacima. Ni ‘opravdanje’ da Za demokraciju međutim nije bitno ima li vlada/ država u privatnim komunikacijama što naći, nego to da ona u njima nema što tražiti NSA ne špijunira ‘svoje’ građane nije se dugo održalo. Pokazalo se i da politička savezništva malo znače kada se jedni nađu u prilici da zavire u povjerljive informacije i komunikacije drugih, kao što su to SAD učinile u odnosu na svoje ‘saveznike’ (i moguće skore partnere u slobodnoj trgovini) iz Evropske Unije. Materijala za rasprave i analize bilo je u obilju, a sporna pitanja su dobila prostor i u agendama najviših političkih funkcionara. Pa ipak, nije se srušio svijet i nije došlo do masovnih pobuna. Premda znajući da se u golemim skupovima podataka što ih NSA i drugi njuše, kopiraju, pohranjuju i analiziraju nalaze i njihove poruke i razgovori, aktivnosti na internetu i tko zna što sve još, ljudi i dalje žive svojim svakodnevnim životima, a neke značajnije akcije u zaštitu prava privatnosti nisu na vidiku. Samo se nekoliko medija, iznad svih The Guardian, i dalje dosljedno drži toga da državne ‘sigurnosne’ agenture treba držati na oku isto onako kako one drže nas. Orvelovski nadzor je postao dio svakodnevice s kojim se nekako živi, senzacija je prošla i počele su racionalizacije. Racionalizacije, dakako, nisu glupa opravdanja na prvu loptu, kao što su stereotipno pozivanje na “nacionalnu sigurnost” ili tvrdnja nekog funkcionara SAD da ljudi koji ne čine ništa nezakonito nemaju razloga bojati se nadzora, na što se internetom brzo proširio primjeren IDENTITET/ BR. 182 / 2013. odgovor: “u redu; neka onda države ukinu tajnost svih svojih dokumenata”. Racionalizacije među tzv. običnim ljudima uglavnom se vrte oko stava da nitko od njih zapravo nije toliko značajan da bi ikoga zanimalo da zabode nos u njihovu intimu i osobna pisma. Tako ljudi žive sa svojom nemoći. U iznenađujućem suglasju između stanovnika ‘starih demokracija’ i autoritarne tradicije ‘ovih prostora’, u kojoj se rodila i poslovica “sagnutu glavu sablja ne siječe”. Na nešto višoj razini (u komentarima kakvi se i kod nas pojavljuju, recimo nedavno u napisima Teofila Pančića i Darka Polšeka), racionalizacija se očituje u generalizaciji po kojoj u privatnim komunikacijama običnih ljudi općenito nema ničega što bi zanimalo obavještajne agencije, a neki nadzor digitalnih komunikacija ipak ima smisla u funkciji nacionalne sigurnosti. Ukratko, umjesto rasprave o pravu govori se pretežno o tome da opasni sistem nije napravio štetu, a donosi bar neke koristi. Uz napomenu kako bi bilo dobro da taj nadzor ipak bude pod nekakvom demokratskom kontrolom. Tvrdnja o kraju demokracije po tome bi pak bila pretjerana i neutemeljena. LEGITIMIRANA KONTROLA Za demokraciju međutim nije bitno ima li vlada/država u privatnim komunikacijama što naći, nego to da ona u njima nema što tražiti. Zaštita privatnosti nije zaštita nekakvih silno važnih sadržaja, nego autonomije pojedinca, koja se između ostaloga zasniva i na tome da ona/ on raspolaže nekom domenom u koju nitko drugi (ni osoba ni institucija, pa ni država i njene sigurnosne agenture) nema pristupa ako ga sam čovjek ne dopusti. A kako je čovjek uistinu društveno biće, u privatnu domenu spadaju i komunikacije s drugima. Pa čak i ako čovjek u toj svojoj privatnoj sferi – bilo u svojem prostoru, u svojim razgovorima ili u svojoj glavi – smišlja kojekakve zle stvari i kuje opasne urote, legitimno je jedino da ga se uhvati kada pređe na djelo ili se lati organiziranja zločina s drugima. Preventivno zavirivanje u njegovu intimnu sferu pak, upravo stoga što se može događati samo prije nego što je čovjek djelom potvrdio da je zaista zločinac ili terorist, značilo bi legitimiranje zadiranja u bilo čiju intimnu sferu. Ovako u načelu, to može djelovati kao puka ‘akademska’ rasprava (a našem narodu sve akademsko i apstraktno 23 ionako sliči na isprazno mudrovanje iliti ‘filozofiranje’). Ali u društvu dubokih nejednakosti i potencijalnih sukoba pristajanje na nadzor privatnih komunikacija znači da vlasti mogu kontrolirati političke protivnike, koji nisu nikakvi teroristi i koji se demokratskim putem zalažu za dublje promjene. Ako se tvrdnja o kraju demokracije i čini problematičnom, njena istinitost ne ovisi o tome koliko akutne štete počini sistem potencijalno totalne kontrole, nego o tome da li će biti ikoga da održi pluralizam (onkraj formalnog ‘pluralizma’ sve sličnijih partija) i da upotrebi demokratsko pravo za kontrolu države i cijelog obavještajno-korporativno-vojnog kompleksa. U ranije spomenutoj usporedbi s Orwellovom konstrukcijom idealnog totalitarizma današnjoj državi nadzora nedostaje jedna od bitnih komponenti: strah. Stanovnici razvijenih kapitalističkih zemalja liberalne demokracije i potrošačkih društava s priličnim zadovoljstvom prihvaćaju poredak u kojem žive. Ipak, i strah se već dobrano ugnijezdio u njihove živote. Manifestno, to je dakako strah od ‘terorizma’, induciran s nekoliko stvarnih terorističkih napada prije više od deset godina, a od tada održavan političkom i medijskom manipulacijom. Za stvarni strah u međuvremenu razloga imaju ljudi koji se, zbog nekoliko ‘ključnih’ riječi u privatnoj komunikaciji, kombiniranoj s ‘nezgodnim’ porijeklom i prebivalištem, mogu preko noći naći u nekakvom Guantanamu, bez izgleda da u dogledno vrijeme povrate slobodu. Latentno, to je strah uslijed višedecenijske erozije ljudske sigurnosti u tim društvima, koja u globalnim razmjerima gube dominaciju, što iznutra dovodi do erozije socijalne države. Ljudsku sigurnost agresivno zamjenjuje “nacionalna sigurnost” (a da nitko ne polaže računa ni o njenom stvarnom značenju niti o navodnim prijetnjama od kojih službe “sigurnosti” navodno štite društvo). U ideologiji nacionalne sigurnosti društvo se uzima kao homogeno, a neodređeni neprijatelj dolazi izvana, ali se podmuklo uvlači u samo društveno tkivo i može udariti bilo kada i bilo gdje. U zbiljskim odnosima društvo je razjedinjeno sve dubljim razlikama, a u potencijalnom konfliktu zaštitnici “nacionalne sigurnosti” su zaštitnici postojećeg poretka, na strani onih koji u tom poretku prolaze (i to znatno) bolje. Oni drugi stoga imaju i te kakva razloga bojati se nadzora koji prodire posvuda. Kao, uostalom, i mitski teroristi.■ ispitivanje demokracije ŽENE U MEDIJIMA Nevidljivost koja opstaje U medijskom praćenju tema od javnog interesa, a posebice onih koji se tiču politike, žene su podzastupljene i gotovo nevidljive. Iako ih je u svijetu politike i biznisa manje jer čelne pozicije koje utjelovljuju uglavnom muškarci, „ženska šutnja“ u medijima ima dublje uzroke od nerazmjerne zastupljenosti u profesijama moći i ugleda. Na taj način mediji potkopavaju ravnopravnost spolova i doprinose opstanku stereotipa i seksističkog tretmana žena u pojedinim vrstama programa i rubrikama. Političarke i političari su, s druge strane, započeli s donošenjem zakona i politika koje bi promicati ravnopravnost žena i muškaraca u medijima, ali koji se, bar za sada, ne čine dovoljnima za ispravljanje nejednakosti i medijske nevidljivosti žena Medijsko potkopavanje ravnopravnosti spolova Piše: ANTONIJA PETRIČUŠIĆ Ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima javnog života potrebno je ne samo zato da radi pravednog odražavanja društvene strukture već i u cilju jačanja demokracije i ostvarivanja ljudskih prava pripadnika i pripadnica oba spola. Unatoč provedbi ustavnog načela jednakosti spolova kroz mnogobrojne zakone, strategije i politike, koji zasigurno predstavljaju okvir za zaštitu prava žena, predodžba o ženama u medijima još nije doživjela istovjetan iskorak iz tradicionalne marginaliziranosti „slabijeg spola“. Žene su u me- dijima manje vidljive, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa premda bi mediji, prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, trebali promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca kroz sve programske koncepte. Kodeks časti hrvatskih novinara (i novinarki) obvezuje ih da informaciju o npr. spolu, seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju navode samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi te ističe da je nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije. Budući da imaju doseg širokom 24 broju građanki i građana mediji utječu na njihove stavove i mišljenja. Znanstveno je dokazano da dugotrajno izlaganje ljudi sličnim porukama i obrascima rezultira prihvaćanjem istih kao istinitih, jer se oni ponavljanjem, čak i kad kada konzumenti poruka racionalno znaju da su iskrivljeni, podsvijesti čine istinitima. Sjetite se reklama, koje su uvijek intenzivno ponavljaju, u kojima se redovito pojavljuju savršeni ljudi koji ne postoje u svijetu u kojem živimo, a svejedno nas navedu da želimo posjedovati ili kupiti proizvod koji prodaju jer upravo tako „izgleda sreća kad se uveća“. Tužno i prepojednostavljeno zvuči, ali sličnim ishodima rezultira prikaz IDENTITET/ BR. 182 / 2013. žene u reklamnim porukama koje se pojavljuju u medijima. U reklamnoj industriji dominira stereotipno predstavljanje žene u ulozi domaćice koja s osmjehom na licu služi muža i djecu. Na taj način, reklamna industrija pomaže stereotipnom prikazu Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata... Članak 5. Zakona o ravnopravnosti spolova žena kao manje ambicioznih i sposobnih, a nerijetko i promiče seksizam u medijima. Glede potonjega, bez prigovora samo navikli da se žena ili dio njezina tijela tretira kao hiperseksualizirani objekt koji reklamira proizvod. Srodan ovom dominantnom obrascu je diktat mladosti i mršavosti koji tlači isključivo voditeljice i novinarke. Muškim se televizijskim likovima trbuščić, prosijeda frizura i podbradak toleriraju, dok se o istima kolegica s negodovanjem i zgražanjem naširoko raspravlja. Upravo ovakvi rodni stereotipi koje mediji perpetuiraju ne samo da ne doprinose promjeni tradicionalnoj podjela na ženske i muške uloge, nego su jedan od najtvrdokornijih uzroka rodne nejednakosti. No, moć medija i utjecaj koji imaju na stavove ljudi o sebi i drugima ne završava u reklamnim rubrikama i prostoru. Utjecaj je vjerojatno još važniji, budući je suptilno sugeriran, u načinu prezentiranja vijesti, sadržaja i tema koje se obrađuju u medijskom prostoru, u terminima koje pojedine teme i formati u kojima se pojavljuju žene, u izboru spola voditelja/ice u TV i radijskim programima, kao i u izboru slika koje nadopunjuju tekstove u tiskanim i internet medijima. Istraživanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2012. godine o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama devet internet portala obrađeno je ukupno 12.241 članka s fotografijom. I dok je u analiziranom razdoblju (travanj - srpanj 2012.) polovica svih fotografija IDENTITET/ BR. 182 / 2013. sadržavala muškarce, 38% žene, a 12% istovremeno i muškarce i žene, već sam pogled na omjer slika žena u fotografijama koje prate udarne vijest na naslovnici plastično ocrtava njihovu podzastupljenost. Naime, od ukupno 360 fotografija koje su objavljene uz udarne vijesti, žene su se pojavile na 73 (20%), a muškarci na 287 (80%). Nadalje, i kada je objavljena njihova fotografija u udarnim vijestima, tek se 23% od svih fotografija na kojima se žene nalaze pojavilo u gornjem dijelu naslovnica gdje se smještaju udarne vijesti. Ranije istraživanje Ureda pravobraniteljice naslovnica i intervjua iz 53 izdanja dva najbolje prodavana politička tjednika tijekom prvih šest mjeseci 2008. godine otkriva da su muškarci na naslovnicama bili šest puta više zastupljeni: 64% svih naslovnica prikazivalo je samo muškarce, a 15% muškarce i žene zajedno, dok je samo 11% prikazivalo isključivo žene. Od svih analiziranih intervjua tim istraživanjem, u 83% njih intervjuirani su muškarci, a u tek 17% žene, gdje su pri tome muški poduzetnici bili šest puta više intervjuirani nego žene poduzetnice, a političari su bili pet puta više intervjuirani od političarki. Žene su podzastupljene i u političkim emisijama: analiza 14 emisija političke TV-emisije Otvoreno emitiranih u travnju i svibnju 2010. otkriva da je od 83 gosta emisije, bilo samo 13 žena, a čak 70 muškaraca. Osim toga, nije bilo emisije u kojoj nije bilo muških gostiju, dok žene nisu bile prisutne u 5 od svih analiziranih emisija. Zanimljivo je što istraživanje otkriva da u emisijama koje je vodio muškarac u studiju nikada nije bilo više od jedne žene. Zašto je važno mijenjati predodžbu o ženama u medijima? Iako Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju, a Zakon o medijima zabranjuje oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje, stereotipna (ponekad i seksistička) predodžba o ženama u medijima, a posebice u njihovom reklamnom prostoru, opstajat će sve dok mediji budu insistirali na dominantnom izvještavanju o izgledu ili privatnom i obiteljskom životu žena o kojima informiraju. Nezamislivo je da bi njemački kancelar trebao odgovarati na pitanje kako i što kuha, a upravo je o 25 toj vještini njemačke kancelarke Angele Merkelsvijet nedavno obišla vijest. Nedostatak privatnog života kao razlog ambicioznosti nikad ne bi bio predmetom intervjua s bivšim premijerom, no upravo je to novinar uglednog dnevnika sugerirao Jadranki Kosor. Medijski opis muškaraca kao reformatora i vođa posljedica je društvenog i kulturnog nasljeđa, ali i nezrelosti demokratskog iskustva i nedostatne zaštite prava žena. U takvim okolnostima, i onda kada ženske udruge, aktivisti ili političarke žele svratiti pozornost na društveni problem u kojem su žene glavni akteri priče, mediji ih marginaliziraju ili čak ignoriraju. Sanja Sarnavka, u svojoj knjizi „Put do vlastitog pogleda: Kako čitati, slušati, razumjeti medijske tekstove i medijsku kulturu“ tvrdi da „žene, kad treba progovoriti jasno i razgovijetno u javnom prostoru uglavnom zanijeme, a žanrovi u kojima se očituje njihova rječitost redovito su nižega reda“. Sarnavka drži da se „ženski glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća“. Slični su i zaključci studije „Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ koju je 2011. objavio ured Unicefa u Hrvatskoj koja sugerira da mediji većinom potkopavaju ravnopravnost spolova na sljedeća tri načina: žene su manje vidljive u medijima, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa (dok su nadmoćno zastupljene u reklamama ili zabavnom programu), prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i seksualiziran način i podzastupljene su u medijima kao zaposlene osobe, posebno na položajima moći. Toliko je istine u izreci engleskog jezika: you can’t be what you can’t see (ne možeš biti ono što ne vidiš)! Koja će djevojčica i djevojka vjerovati da može postati glavna tajnica UN-a, dekanica, članica HAZU-a, vlasnica firme, partnerica u odvjetničkom uredu, predsjednica kućnog savjeta, ako potporu za to stremljenje ne vidi kroz medijski prikaz žena? Upravo ovu poruku promovira američki dokumentarac „Miss Representation“, koji, unatoč sugeriranju stereotipa kroz igru riječi u naslovu, progovara o podzastupljenosti žena u američkoj politici. Taj dokumentarac slikovito dokazuje kako rodni stereotipi utječu na odluke muškaraca i žena u obrazovanju, profesionalnom i privatnom životu. Pojava svakako nije novijeg datuma. Još prije tridesetak godina pokojna sociologinja Lidija Sklevicki provela je istraživanje o ispitivanje demokracije pojavljivanju slika muškaraca, žena, djece i životinja u udžbenicima povijesti koje je dokazalo opseg marginalizaicje žena u pisanoj povijesti: u udžbenicima ih se naime spominje čak rjeđe nego konje histrijskih likova. Zato ga savršeno opisuje naslov „Konji, žene, ratovi“. Na žalost, slika žene u medijima nije se bitno promijenila iako je suvremeno društvo prošlo kroz brojne i silovite društvene i tehnološke promjene. Priznavajući takvu praksu, u Preporuci Parlamentarne skupštine 1555 (2002) Prikaz žena u medijima poziva se vlade država članica Vijeća Europe da usvoje i implementiraju politiku koja je usmjerena protiv seksizma i stereotipnog prikazivanja i predstavljanja žena u medijima, kao i na osnivanje tijela za praćenje medija i nadzor nad audiovizualnim sektorom koja bi pomagala sankcioniranje seksizma i stereotipnog prikazivanja žena u medijima. Stakleni strop u medijskoj profesiji U Amsterdamu je o organizaciji Vijeća Europe u srpnju 2013. održana konferencija na temu „Mediji i slika žena“ koja je, između ostalog naglasila problem podzastupljenosti žena na izvršnim pozicijama u medijima. Zaključci konferencije preporučuju da bi povećana prisutnost žena na pozicijama odlučivanja i moći u medijima vjerojatno dovela do više rodno osviještenog medijskog sadržaja i programiranja. Fenomen staklenog stropa, isključenosti žena na rukovodećim položajima, karakteristika je naime novinarske profesije. Upravo se njemu pripisuje opstanak i dominacija stereotipnog prikaza žena u medijima. Istraživanja su naime pokazala da mali broj žena u upravljačkim tijelima medijskih poduzeća onemogućuju da žene značajnije utječu na politiku koju mediji provode. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2009. potvrđuju da su žene podzastupljene u medijskoj industriji. Tada je udio žena zaposlenih na radijima bio je 44,6%, dok je na televiziji udio žena bio 39,3%. Potvrđuje to i istraživanje Ureda pravobraniteljice o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama internet portala prema kojem žene čine 43% , a muškarci 52% zaposlenika internet portala. Isto istraživanje o ukazuje da žena uopće nema među predsjednicima uprava medija, producentima za nove medije, snimateljima, dizajnerima i programerima. S druge strane, žene čine većinu kao urednice rubrika, u marketingu, a dominiraju i na radnim mjestima tajnice, lektorice i savjetnice. Pri tome se ne treba zavaravati rastom broja novinarki u posljednjih deset godina, jer tzv. feminizaicja profesije ukazuje na njezin niži društveni status i slabija primanja. Fenomen isključenosti žena iz upravljač- Seksizam je negacija jednakog poštivanja dostojanstva ljudi temeljem njihovog muškog ili ženskog spola kih pozicija prepoznat je kao ključan razlog stereotipne medijske slike žena još u godini pedesetogodišnjice osnivanja Ujedinjenih nacija, 1995. godine. Tada je u organizaciji Ujedinjenih naroda u Pekingu održana Četvrta svjetska konferencija o ženama s ciljem globalnog unaprjeđenja rodne jednakosti. U Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, strateškom dokumentu konferencije, stoji da se „globalne mreže komunikacije koriste za širenje stereotipne i nedostojne slike žena u uske komercijalne i potrošačke svrhe“. Deklaracija sugerira da sve „dok žene ne budu ravnopravno sudjelovale i u tehničkoj oblasti i u oblasti odlučivanja u komunikacijama i masovnim medijima, uključujući i umjetnost, će i dalje biti pogrešno predstavljane i svijest o realnosti života žena i dalje neće biti prisutna“. UNova Komisija za status žena još je 1996. godine preporučila da treba „podržavati i poticati ravnopravno sudjelovanje žena u upravljanju, programiranje, obrazovanja, obuci i istraživanju, s ciljem postizanja rodne ravnopravnosti u svim područjima i na svim razinama medijske profesije, kao i u regulatornim i nadzornim tijelima“. Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije pa se i na razini Unije donose mnogobrojne zakonske odredbe i strategije za promicanje rodne jednakosti. Na primjer, Strategija ravnopravnosti između žena i muškaraca, program djelovanja Europske komisije u području rodne jednakosti za razdoblje od 2010. do 2015., pretpostavlja integriranje rodne osviještenosti u svakoj fazi političkih procesa i u svim politikama Unije. Vijeće EU, institucija EU-a u kojoj su zastupljene vlade država članica, 21. lipnja ove godine donijelo je Zaključak na temu „Promicanje uloge žena kao donositeljica odluka u medijima“ u kojima podsjeća na niz dosadašnjih političkih i zakonskih mjera koje trebaju doprinjeti 26 ostvarenju jednakosti spolova putem medija. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama od 10. ožujka 2010. zahtijeva od država članica da osiguraju da „audiovizualne medijske usluga koje mediji pružaju ne sadrže poticanje mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti“ te da audiovizualno komercijalna komunikacija ne narušava ljudsko dostojanstvo ili promiče diskriminaciju temeljem spola ili spolne orijentacije. Kako od marginalnih žene učiniti ravnopravnim sudionicama medijske scene? Iako je načelo ravnopravnosti spolova uključeno u mnogobrojne međunarodne i domaće zakonodavne i strateške propise koji normiraju novinarstvo i medije, oni još uvijek ne pomažu iskoraku iz patrijarhalnog svijet moćnih muškaraca, a pokornih i marginaliziranih žena. No, način na kojem su žene prikazane u medijima nisu samo ogledalo dominantnih društvenih vrijednosti nego i odraz opstanka nejednakosti i neostvarivanja ljudskih prava žena. Zaključci Unicefove studije „Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj“ sugeriraju da za povećanje vidljivosti žena u medijima i istrebljivanje stereotipnog ili seksističkog prikaza žena u medijima nužno uspostaviti tijelo za nadzor medija kao što je predviđeno u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, osigurati učinkovitu provedbu zakona, novčano potpomognuti programe koji su usmjereni na podizanje svijesti o pravima žena i osigurati obuku za medijske profesionalce. Ravnomjernija predstavljenost ženskih doprinosa društvenom životu trebala bi imati pozitivan utjecaj na javne politike, ali i na privatne stavove i ponašanja građana. Iako još uvijek medijski nedovoljno priznata, ženska moć neosporno postoji jer su sposobne, odvažne i samostalne žene svakim danom sve zastupljenije na odgovornim izvršnim pozicijama. Odgovornost za veću vidljivost u medijima moraju preuzeti upravo one, ne libeći se javno prezentirati svoje radne rezultate i spoznaje, ali i težeći zauzimanju čelnih medijskih pozicija. No, da bi i tome uspjele treba istovremeno zabraniti i oštro sankcionirati seksizam i stereotipni prikaz žena u medijima. A potonje je potreban promjena dominantnih vrijednosti, a to pak nadilazi reformu medijske industrije, mandat jedne vlade ili pak vremenski opseg nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova. ■ IDENTITET/ BR. 182 / 2013. tekovine demokracije DUŽNIČKO ROPSTVO U ŠVICARCIMA GRAĐANI KAO „TOPOVSKO MESO“ KAPITALIZMA Korisnici kredita u švicarskim francima, naročito oni koje su u međuvremenu pogodila nezaposlenost i slične egzistencijalne teškoće, najveće su žrtve ne samo ekonomske krize nego i kapitalizma na hrvatski način kao pogubne smjese političkog (klijentelističkog) i neoliberalnog kapitalizma S Piše: DRAŽEN LALIĆ ve je manje povjerenja u povjerenje. U posljednjih gotovo pola desetljeća kod nas su stanjene, pa i pokidane, mnoge niti pouzdanja između ljudi i institucija. „Prostim okom“ je vidljivo da uz neke druge institucije (primjerice političke stranke) nepovjerenje posebno dolazi do izražaja u odnosu građana prema bankama. Tu pojavu potvrđuju rezultati kredibilnih istraživanja. Tako je krajem prošle godine u anketi GfK Hrvatska, provedenoj na reprezentativnom uzorku građana naše zemlje, 42 posto ispitanika dalo odgovor kako ne vjeruje bankama, dok ih se samo nešto više od četvrtine (26 posto) izjasnilo kako u banke imaju povjerenja. Dok je od 2000. do 2007. godine povjerenje građana u financijske institucije i organizacije kontinuirano raslo, izbijanjem ekonomske krize to povjerenje opada da bi posljednjih dvije godine došlo na nisku razinu. Tako nepovoljno stanje povezano je s više činitelja, među kojima svakako treba izdvojiti problem kredita u švicarskim francima, podignutih najvećim dijelom 2007. i 2006. godine. Ogromna šteta koju je počinio taj financijski skandal – nedvojbeno se radi o nepriličnom IDENTITET/ BR. 182 / 2013. zbivanju koje izaziva javnu sablazan – najočitije se odnosi na narušene odnose između osam banaka i oko 100.000 korisnika „švicarskih“ kredita. Oni su slijedom teškoća i nemogućnosti otplate uglavnom dovedeni na rub „Švicarski“ krediti sačinjavaju čak 40 posto od ukupnoga broja stambenih kredita u Hrvatskoj, što je još jedan u nizu pokazatelja ozbiljnosti toga problema ili gurnuti čak preko ruba puke egzistencije, što se poglavito tiče onih oko 75.000 koji se nastoje nositi sa stambenim kreditima te vrste (računajući članove tih uglavnom mladih obitelji, to je čak oko 280.000 ljudi). Treba istaknuti i to da „švicarski“ krediti sada sačinjavaju čak 40 posto od ukupnoga broja stambenih kredi27 ta u Hrvatskoj, što je još jedan u nizu pokazatelja ozbiljnosti toga problema. Šteta vezana za kredite u švicarskim francima je međutim i šire, simboličke naravi: slijedom toga skandala je kod nas (slično je i u mnogim drugim zemljama istočne i srednje Europe) u znatnom dijelu populacije ozbiljno narušen ugled banaka kao relativno trajnih i formalnim pravilima određenih oblika ekonomskoga života koji bi trebali biti usmjereni ne samo na svoju dobit, nego i realiziranju ciljeva bitnih za zajednicu. Okolnost da su se Zagrebačka, Privredna i ostale banke cinično žalile na za njih nepovoljnu presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu, koju je sada već legendarni sudac Radovan Dobronić donio 4. srpnja ove godine slijedom tužbe udruge Potrošač, svakako ne pridonosi smanjenju takve štete. Teške su ekonomske i društvene posljedice gubljenja povjerenja mnogih građana u banke, pa vjerojatno i banaka u neke građane (ovdje mi padaju na pamet aktivisti i članovi udruge Franak) koje su izazvane mučnom pričom o kreditima podignutima u švicarskim francima. Naša javnost je dobro upoznata s traumama pojedinaca i peta kolumna obitelji kojima je rata otplate u kunama, obračunata po tečaju „podivljaloga“ švicarskoga franka, od 2009. znatno porasla, da bi posebno gadne 2011. (na sreću, sljedeće se godine nešto smanjila i takva uglavnom ostala) iznosila gotovo dvostruko više nego u vrijeme podizanja kredita. Rezultati istraživanja kojega je udruga Franak u veljači 2012. godine realizirala metodom strukturiranoga intervjua među 1.374 korisnika „švicarskih“ kredita pokazuju da je na besparicu, nemogućnost plaćanja računa, dodatno zaduživanje i slične traume uz veliko povećanje rate utjecalo povišenje kamatne stope (koju su banke mijenjale po svom nahođenju), ali i nepovoljna životna zbivanja kao što su gubitak posla, propast firmi, rastava braka, gubljenje zdravlja i slična. Takva su zbivanja na ovaj ili onaj način povezana s teškom ekonomskom krizom koja kod nas traje već dulje od četiri godine. IZIGRANO POVJERENJE GRAĐANA Korisnici kredita u švicarskim francima, naročito oni koje su u međuvremenu pogodila nezaposlenost i slične egzistencijalne teškoće, najveće su žrtve ne samo ekonomske krize nego i kapitalizma na hrvatski način kao pogubne smjese političkoga (klijentelističkoga) i neoliberalnoga kapitalizma o kojoj sam već pisao na ovim stranicama. Ponajprije treba priznati kako i mi (jer i moja obitelj trpi od takvoga kredita) ne možemo izbjeći svoju odgovornost za postajanje takvim žrtvama. Nekritički smo se prepustili porivu da realiziramo svoje materijalne žudnje i time postali naročito ranjivo „topovsko meso“ kapitalizma. Francuski filozof Yves Charles Zarka u tekstu „Kapitalizam, neobična privlačnost“ objavljenom i na našem jeziku (Europski glasnik, br. 15, 2010.) upozorava kako je kapitalizam zasnovan na „dinamici žudnje“ kojoj je osnovni mehanizam „aktiviranje, stimuliranje, pojačavanje individualne žudnje“ s „materijalnim satisfakcijama“ kao homogeniziranim objektom. Žudnje većine dužnika u švicarskim francima odnose se, svakako treba uzeti u obzir, na osnovnu ljudsku potrebu kao što je stjecanje „svoga krova nad glavom“. Međutim, jesu li namjere za realiziranje te razumljive potrebe kod mnogih bile razumne i realistične, posebno u duljem vremenskom razdoblju s obzirom na mogućnost da se materijalne prilike pojedinaca, obitelji i društva promi28 jene nagore (što se ubrzo, u ovom ili onom obliku, i dogodilo). Dodatno je i svakako ne manje važno pitanje: zašto smo bili (odluku vezano za kredit srednje veličine u nedostatku vremena samostalno je donijela moja supruga, ali to me ne oslobađa odgovornosti) tako nekritični, u stvari naivni i neupućeni, pri donošenju odluke vezane za uzimanje takvoga kredita? U odgovoru na posljednje pitanje sastoji se suština problema vezanoga za kredite u švicarskim francima. A ta je suština u manipulaciji povjerenjem između klijenata i banaka, za koju su odgovorne te financijske institucije. Sudac Dobronić je baš taj aspekt kirurški precizno naglasio u obrazloženju svoje presude: „Banke su krive jer su parametre izračuna kamatnih stopa utvrdile na štetu građana, a nisu to učinile ranije. Građani nisu bili informirani od strane banaka i time su banke povrijedile njihov kolektivni interes“. Slične su ocjene uglavnom dali i drugi poznavatelji toga problema. Tako je ugledni odvjetnik Branko Šerić presudu suca Dobronića nazvao „povijesnom“, s obzirom da se „prvi put netko usudio narušiti autonomnost banaka, njihov diktat. Jer smo mi, svi građani, prisiljeni prihvatiti bankarIDENTITET/ BR. 182 / 2013. ske uvjete po njihovim kriterijima bez obzira odgovara li to nama ili ne“. A sociologinja Petra Rodik, agilna članica Upravnog odbora udruge Franak, također nakon te presude je upozorila na sustav nagrađivanja zaposlenika banaka koji je tako „kreiran da nagrađuje osobne bankare po učinku, te je njima u interesu da vam prodaju što više ‘proizvoda’. Jedan od takvih proizvoda bili su i krediti u CHF-ima, koji su imali niže kamate i zato ih je bilo lakše ‘prodati’ (...) iz perspektive klijenata, osobni bankari su ih savjetovali, jer je intencija osobnom bankaru bila dobivanje informacija i savjeta“. Navedene ocjene potvrđuju rezultati istraživanja udruge Franak. Prema njima dužnici su se odlučili uzeti kredite u švicarskoj valuti zbog tada povoljnoga tečaja, svoje često slabe kreditne sposobnosti (koju su određivale banke, te zbog čega su mogli podignuti kredit isključivo u CHF) i relativno niske kamatne stope, ali i uslijed svoje financijske nepismenosti koja je uvjetovala njihovu nekritičnost na povoljne ponude banke reklamirane u medijima ili pak osobnih bankara. Ta financijska nepismenost posebno zabrinjava s obzirom da su korisnici kredita u švicarskim francima, prema rezultatima istraživanja, u prosjeku mlađi (47,7 posto ih je u vrijeme istraživanja bilo u tridesetim godinama života) i obrazovaniji od populacije u cjelini, te očito uglavnom pripadaju srednjem socijalnom sloju. IGRA U KOJOJ SVI GUBE Nalazi toga istraživanja pokazuju da čak 38,5 posto intervjuiranih pri donošenju odluke o podizanju kredita nije moglo odabrati valutu. Za taj proces pregovaranja, zapravo nagovaranja i uvjetovanja, posebno su ilustrativne izjave dvije sudionice istraživanja. Prva je rekla sljedeće: „Preljubazno osoblje nas je sa strašću uputilo da MORAMO uzeti kredit u švicarskim francima! Samo i isključivo u francima, jer je to pravi i jedini put, najbolji. Samo franci i franci jer upravo oni su najpovoljniji za klijente. Poslije ovako eksplicitnih uvjeravanja osobnog bankara pristala sam da mi se ipak napravi kredit u francima o kojima nisam znala baš ništa“. A druga je ovako to opisala: „Ja sam se u prvi mah odlučila za eure, ali me je ‘moja’ IDENTITET/ BR. 182 / 2013. bankarica intenzivno nagovarala na kredit u švicarcima. Tada nisam znala toliko o tome, kao što znam sada, kada svakodnevno pratim tečaj i gledam grafove EUR/CHF. Imala sam povjerenje u banke i banku uopće i to mi se osvetilo“. Povjerenje koje se jednoj strani osvećuje nije istinsko povjerenje. Kredit je u srednjoj i sjevernoj Italiji u XV. i XVI. stoljeću, tj. za vrijeme renesanse, i nastao kao oblik izražavanja obostranoga povjerenja između pripadnika osnaženoga građanskoga sloja; kako ustanovljava američki politolog Robert Putnam u svojoj glasovitoj studiji „Kako demokraciju učiniti odgovornom“ (kod nas je objavljena 2003.) istaknuti pripadnici toga sloja su višak financijskih sredstava, za razliku od feudalnih moćnika na jugu Italije, manje ulagali u velike dvorce i crkve, a više u proiz- U spor vezan za švicarske kredite aktivno su se uključila dodatna dva aktera koja su dugo stajala po strani – sudska i izvršna vlast, a ove jeseni će u problem ući i zakonodavna vlast donošenjem Zakona o potrošačkom kreditiranju vodnju novih dobara što je naposljetku ojačalo socijalni kapital te osnažilo ekonomski i drugi razvoj srednje i sjeverne Italije. U tom smislu je vrlo važno izvorno značenje pojma kredit, koje proizlazi iz glagola credere – vjerovati, pouzdati se u nekoga, te same riječi credito koja uz ostalo znači povjerenje. A ono treba biti sadržano ne samo u uvjerenju i pripadajućem postupanju da će dužnik pravodobno vratiti dug s razumnim kamatama, nego i u tome da vjerovnik neće pogrešno informirati dužnika, odnosno izložiti ga manipulaciji i prevari. A takvo dezinformiranje, 29 manipuliranje i varanje događalo se naročito prošloga desetljeća u različitim zemljama (uz ostale i u SAD, što je jedan od ključnih razloga izbijanja krize hipotekarnih kredita koja je 2008. dovela do teške financijske i ekonomske krize koja je nekoliko godina tresla tu i mnoge druge zemlje) i na različite načine. Kod nas najočitije baš vezano za kredite u švicarskoj valuti. Teška priča o kreditima u francima kod nas je u posljednjih nekoliko mjeseci potencijalno olakšana ne samo presudom suca Dobronića (još ću dugo vremena proći dok eventualno postane pravomoćna) nego i Vladinim prijedlogom Zakona o potrošačkom kreditiranju koji tek treba usvojiti Sabor. Kada taj Zakon stupi na snagu (očekuje se da će to biti 1. siječnja 2014.) kamate na kredite u švicarskim francima će se znatno smanjiti, s obzirom da odredbe Zakona uz ostalo određuju da se kamate vrate na početnu razinu ako je tečaj narastao 20 posto i više od trenutka podizanja kredita. Tako su se u spor vezan za švicarske kredite aktivno uključila dodatna dva aktera koja su dugo stajala po strani – sudska i izvršna vlast, a ove jeseni će u to ući i ona zakonodavna. Valjano, dakle racionalno i pravedno, angažiranje sudaca, članova Vlade i zastupnika u barem ublažavanju (mnoge raznovrsne štete se više ne mogu nadoknaditi) za to vezanih problema daju nadu da će se zaustaviti širenje nepovjerenja između banaka koje su listom u stranom vlasništvu i naših građana, pa malo-pomalo i osnažiti neko povjerenje. Od ponovne uspostave i jačanja toga povjerenja zapravo bi dugoročno svi imali koristi, jer ono što se zbivalo u posljednjih četiri godina i nije drugo do zero-sum game igra u kojoj gube svi, kako egzistencijalno i životno ugroženi dužnici, tako i oni koji su ih faktički doveli u jadni položaj kmetova ili čak robova. U tom smislu trebaju različiti akteri, a osobito bankari, ozbiljno razmisliti o upozorenju koje je prije godinu i po iznio Miomir Štrbac, ekonomski komentator Slobodne Dalmacije: „Ako svu korist od kapitalizma bude imala samo uska bogataška vrhuška, a svi ostali sve siromašniji i teži život, on bi se zapravo vratio u neku vrstu kvazifeudalnog društva podijeljenog na plemstvo i puk“.■ pod povećalom CIVILI U MINSKOM POLJU Hrvatska je ulaskom u EU unijela i 683 kvadratnih kilometara minski sumnjivog područja. Prema Otavskoj konvenciji, taj bi problem trebao biti riješen do 2019. godine. Vremena je malo, a problema više nego ikad... U z nedostatak novca za razminiranje, koji u 80% dolazi iz državnog proračuna, jedan od velikih problema je i organizirani kriminal u toj djelatnosti. To izjavljuju vlasnici malih privatnih tvrtki za razminiranje nezadovoljni načinom na koji Hrvatski centar za razminiranje (HCR) dodjeljuje višemilijunske poslove povlaštenim tvrtkama. U nekoliko navrata oštećeni vlasnici privatnih tvrtki za razminiranje dostavljali su dokazne materijale o organiziranom kriminalu, a zadnji je dostavljen USKOK-u 2011. godine na 209 stranica. O zaprimanju dokumentacije u Uskoku postoji zapisnik, ali do sada nije ništa poduzeto. Vlasnici malih tvrtki upozoravaju na monopol u razminiranju koji drži tvrtka u državnom vlasništvu tj. tvrtka koju je osnovao HRC „Mungos razminiranje d.o.o.“ koja dobiva najbolje plaćene poslove i to po direktnoj pogodbi. Za njih su problemi počeli u februaru 2013. godine kada na mjesto ravnatelja HRC-a dolazi Dražen Jakopec, kojeg je imenovala Vlada smijenivši dotadašnjeg ravnatelja Miljenka Vahtarića. Dražen Jakopec je Piše: IGOR PALIJA član SDP-a i smatra se prijatelj svog političkog mentora Ranka Ostojića, ministra unutarnjih poslova, temeljem čega gradi svoj autoritet u HRC-u. Jakopec je do imenovanja ravnateljem HRC-a bio direktor tvrtke za razminiranje „DIZ-EKO“ koja uz još neke tvrtke dobiva najbolje poslove na natječaju što ravnatelja dovodi u sukob interesa. Inače, iza Jakopeca se vuče skandal kada je navodno kao pomoćnik ministra obrane, zajedno s direktorom „Đure Đakovića“ Nikolom Veočićem prodao Makedoniji 5100 starih raketa pri tome oštetivši državni proračun za 14 milijuna kuna. Vlasnici malih tvrtki za razminiranje optužuju Jakopeca da oblikuje natječaje i natječajnu dokumentaciju na taj način da male tvrtke ispod 20 zaposlenih ne mogu proći na natječajima, a da podobne tvrtke dobiju najbolje i najunosnije poslove. Pri tome se dodjeljuju poslovi povlaštenim tvrtkama pa višim cijenama čime se oštećuje državni proračun. Navode da Jakopecova bivša tvrtka DIZ-EKO unazad tri godine, gotovo svakodnevno, krivotvori djelovodnike (dokument s kojim se dokazuje da je neka površina pregledana i razminirana) šaljući u minska polja manji 30 POPIS TVRTKI ZA RAZMINIRAVANJE Hrvatski centar za razminiranje (HCR) je državna ustanova koja se bavi nizom djelatnosti. Njihov zadatak seže od prvog detektiranja minski sumnjivog područja, preko raspisivanja natječaja i odabira tvrtki koje će obaviti razminiranje do konačnog izdavanja certifikata koji jamči da je teren očišćen od mina. Ono što izaziva sumnje u ispravnost rada HRC-a je činjenica da se radi o ustanovi koja obavlja sve gore navedeno, a sama sebe pri tome nadzire, što je plodno tlo za korupciju i organizirani kriminal, pri čemu se troše milijunska sredstva poreznih obveznika IDENTITET/ BR. 182 / 2013. broj ljudi od potrebnog. Takvim postupanjem tvrtka dobiva veću novčanu dobit na štetu sigurnosti, kako samih pirotehničara koji moraju dnevno pregledati i do 900 kvadratnih metara, tako i do sigurnosti građana koji se kreću razminiranim područjem. Ono što je Identitet posebno privuklo u ovu priču su tvrdnje, ali i dokazi, da je državna tvrtka „Mungos razminiranje“ na jednom od svojih projekata uvela civile da razminiravaju umjesto njihovih pirotehničara, gdje su direktno ugrozili živote civila, koji već duže vrijeme mole za pomoć, jer za posao koji su odradili nisu plaćeni. Dovedeni su u životnu opasnost, iskorišteni pa prevareni. Presedan se dogodio u maju 2012. godine, kada je tvrtka Mungos razminiranje na prevaru angažirala civile da umjesto njih obavljaju radnje čišćenja, krčenja i trimeranja, koje spadaju u sastavni dio procesa razminiranja te ih tako direktno uvela u minsko polje, a tom radnjom izravno dovela u opasnost njihove živote. Tvrtka MUNGOS je u tom vremenu radila na projektu razminiranja u selu Mašićka Šagovina, naseljenog pripadnicima srpske zajednice. Jedan od djelatnika tvrtke MUNGOS, izvjesni Mijo, zvani Miner, ponudio je civilima dodatnu zaradu za posao krčenja, rušenja stabala i trimeranje na području sela Mašićka Šagovina-Žuberak, uz određenu novčanu naknadu. I tako su tri civila (podaci poznati redakciji) radila desetak i više dana na dogovorenim poslovima, trošeći svoje gorivo, ulje za motorne pile i trimere, te gorivo za dolazak na „posao“, hranu itd… morali su raditi normu od 100-150m2 (to je dnevna norma koju moraju odraditi pirotehničar-deminer u ručnoj metodi razminiranja) i tako svaki dan, narednih desetak dana. Kako se u Hrvatski centar za razminiranje, u bazu podataka svakodnevno dostavlja dokumentacija odrađene površine, na dokumentu zvan „djelovodnik“, površina koju su odrađivali civili, prikazivana je kao da su je odrađivali za to plaćeni pirotehničari državne tvrtke MUNGOS. Mijo, zvani Miner, dao je upute civilima po kojima će se radovi odvijati i u slučaju kontrole neka se prave kao da ništa ne razumiju, te ako ih netko pita što tu rade, neka samo kažu: „nič nevem“. HCR na svakom projektu razminiranja ima svoje kontrolore, ali su se radovi civila, po svemu sudeći, odvijali kada na IDENTITET/ BR. 182 / 2013. trasama nije bilo nadzora. Nakon obavljenih radova civili su očekivali plaću za odrađeni posao, ali bili su ponovo prevareni, kao i onda kada im nije rečeno da će raditi direktno u minsko sumnjivom području. Danima i mjesecima su zvali Miju Minera na mobitel da im se plate poslovi razminiranja, ali bez uspjeha. „Civili-pirotehničari“ su se obraćali mnogima, pitali za savjet i molili za rješavanje njihovog problema, ali su svugdje nailazili na zatvorena vrata. Nitko od medija nije htio objaviti njihovu priču kao da se radi o plišanim lutkama, a ne o živim ljudima koje su djelatnici državne tvrtke za razminiranje poslali u minsko polje da svojim tijelima očiste područje od mina. Iskoristili su težak materijalan položaj ovih ljudi, zloupotrebili svoj položaj, počinili kazne- 31 no djelo namjernog ugrožavanja tuđeg života i naravno, kako to dolikuje „takvima“ nisu platili niti nadnicu za strah. Ako su ovakve stvari moguće u državnoj tvrtci za razminiranje onda oni navodi s početka teksta više ne zvuče tako nevjerojatno. Očito je da se stvorio biznis oko razminiranja gdje se vrte velike pare, a kod nas je već poslovično dokazano „gdje je para, tu je i kriminala“. Naši „civili-pirotehničari“ će teško doći do svojih, teškom mukom stečenih para, jer istina malih ljudi u ovoj zemlji više nikoga ne zanima. Važni su viši interesi, stranačka nadmudrivanja i bogaćenja ljudi temeljem političkih veza. „Civili-pirotehničari“ su tek kolateralna žrtva ovih društvenih poremećaja, vlastitog lošeg ekonomskog položaja i lakovjernosti. ■ priča s istoka BRAK U RALJAMA KRIZE Ekonomska kriza čije posledice trpimo unazad nekoliko godina razara i porodicu, koja je stub svakog društva. Mladi odlaze u potrazi za poslom i boljim životom, sve teže zasnivaju brak ili se razvode, opterećeni svakodnevnim, egzistencijalnim problemima. Najviše je razvoda u Slavoniji. Među županijama prednjači Osječkobaranjska županija, sa stopom razvoda od čak 37 odsto, a među većim gradovima Vukovar koji je lani preuzeo primat od Pule i tako stekao još jednu neslavnu „titulu“, grada s najviše razvoda u državi. U Vukovaru je prošle godine sklopljen 131 brak, a razvodom je završilo njih 68 ili 51,2%, što znači da se raspao svaki drugi brak Z Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ a Ljiljanu Vojnović, diplomiranu psihologinju iz vukovarskog Centra za socijalnu skrb nedavno objavljeni statistički podaci ne predstavljaju iznenađenje. „Na raspad braka utiče mnogo faktora, između ostalih, to su nezaposlenost, loša materijalna situacija te nisko opšte zadovoljstvo životom u nekoj sredini. Vukovar se i danas može nazvati posleratnim područjem, na kojem su svi ovi negativni faktori akumulirani te svaki za sebe, i zajedno, imaju efekat u povećanju rizika za osećaj zadovoljstva, uopšteno životom pa i brakom“ priča naša sagovornica. Mišljenja je da se s nagomilanim problemima mogu uspešno da nose samo izuzetno jaki, zreli i stabilni pojedinci, koji nisu doživeli veće stresove i traume, uz dobru podršku i pomoć prijatelja. Javna je tajna da ima i tzv. fiktivnih razvoda i situacija da se ljudi razvode, kako bi lakše ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje, socijalnu pomoć i druga prava. Ljiljana Vojnović ističe da takvih slučajeva ima, ali da se ipak radi o retkim izuzecima. OTREŽNJENJE Kada je reč o razlozima razvoda, s obzirom na veći broj faktora koji pogoduju razvodu i složenu problematiku, odgovor na pitanje zašto se ljudi razvode nije nimalo jednostavan. „Najviše je onih koji uđu u brak iz zaljubljenosti tj. prerano, bez dovoljno upoznavanja, ali i onih kojima je brak praktično rešenje, koji razmišljaju u pravcu „dobro nam je zajedno, finansijski bi nam bilo lakše da živimo zajedno“. Ili odluka bude određena i ubrzana trudnoćom u fazi zaljubljenosti, pa se ljudi pred sobom naknadno opravdavaju i zavaravaju da „svejedno bismo se pre ili kasnije venčali ….“ kaže ova psihologinja i zaključuje da se kod onih koji „nisu uspeli“ često radi o lakomislenom, nedovoljnom promišljanju pri odlučivanju na brak i prepuštanju nekom toku. Oni koji se razvode često ne znaju ni obrazložiti zašto su ušli u brak, iako je to veliki korak u životu. To po rečima naše sagovornice pokazuje da donošenju odluke o ulasku u brak nisu posvetili dovoljno pažnje. Odluku, ako se to može nazvati odlukom, temelje na sviđanju i privlačnosti koja je vrlo površna. „Ne shvataju da je važno da se slažu u nekim bitnim životnim pitanjima, misle da će se to rešiti samo od sebe ili da je normalno da se u brak uđe bez zadovoljstva, da se moraju s tim pomiriti i biti bez većih očekivanja. Ne znaju da to ne može tako funkcionisati, da se to ne može tako dugo izdržati“ priča ova psihologinja. Takođe, zapaža i da često ne vode računa o tome da biranjem bračnog partnera biraju svojoj deci oca ili majku i da bi trebali proceniti kakav bi partner mogao biti roditelj, pa tu nastanu razočarenja. UZROCI NESLAGANJA Kao razloge razvoda, pojašanjava naša sagovornica, 32 ljudi uglavnom navode različita neslaganja i često nisu dovoljno osvestili šta su pravi uzroci u pozadini ovog i zbog čega ne mogu postići slaganje. „Nekad su to zaista loše kombinacije temperamenata i tada se radi o osobama koje zajedno ne mogu dobro funkcionisati i biti srećne, ali bi s nekim drugim mogle lako i bez većih problema. U takvim slučajevima odluka na razvod je dobra i zdrava i upravo je hrabro i razumno doneti je, a partnerima možemo na tome i čestitati!“ kaže Vojnovićeva i dodaje da je ostati u lošem braku štetno, i po mentalno zdravlje pojedinca, a i dece. Prema njenim rečima, često se zapravo radi o nezreloj ličnosti, nedovoljnoj toleranciji osobina i navika koje nam se ne sviđaju kod partnera i premalo kreativnosti da se osmisle modaliteti zajedničkog žvota. Isto tako, o nedovoljno svesti o potrebi da se razgovara i nedovoljno takta i veština u pokušajima da se razreši konflikt. „Ono što se u najvećem broju slučajeva, pored ovih loših temelja, pokazuje kao faktor koji od rešivog bračnog konflikta dovede do razvoda je nedovoljna ili neadekvatna komunikacija. U velikom broju slučajeva ljudi kod nas ne znaju da je za opstanak braka nužno razgovarati, deliti misli i osećanja, iskomunicirati svoje potrebe i želje, razmeniti mišljenja …Ulagati u brak znači svakodnevno razgovarati i znati kada je potrebno ne izreći sve što pomislimo, suzdržati se, to je veština i snaga“ podvlači IDENTITET/ BR. 182 / 2013. naša sagovornica. Napominje i da su u značajnom broju slučajeva jedan ili oba partnera egocentrični i hladni ljudi, koji ne mare za potrebe i želje partnera. Oni zato teško funkcionišu u zajednici s bilo kim, imaju problem u uspostavljanju odnosa bliskosti, nesposobni su da vole i ne shvataju pojam „zajedničkog života“. Kamen spoticanja na početku bračnog života mogu biti i roditelji partnera. „Mešanje roditelja zna biti problem mladim parovima, kao prvi test braka na kojem mnogi padnu. Ne znaju da je potrebno da svako svojim roditeljima postavi granice. Naravno, nekada je to jako teško, zavisno o tome koliko su roditelji tolerantni i razumni, spremni da prihvate granice para, ali i u odnosu koji svako ima sa svojim roditeljima i veštini postavljanja granica. Takođe, rođenje deteta je test za stabilnost braka i zrelost ličnosti jer pored radosti donosi i frustracije“, ističe Ljiljana Vojnović. Čest je i nesklad u uverenjima o ulogama partnera u braku, a postoje i pojedinci koji imaju predrasude, pogrešna uverenja, iracionalne strahove i nesigurnost te druga odstupanja na planu ličnosti ili patologiju, zbog kojih stvaraju konflikte u braku. Nisu retka ni seksualna nezadovoljstva u braku, potreba za uzbuđenjem i novim te preljub koji je često glavni razlog i okidač za razvod. LAKŠE DO RAZVODA Ova psihologinja podseća da se danas mladim ljudima mnogo lakše razvesti, nego prijašnjim generacijama. „Nema toliko stigme, sramote. Tome doprinosi prikaz razvoda u medijima, kao nečeg normalnog i čestitog, ali i po mom mišljenju, savremeni način života u jednom potrošačkom društvu i težnja današnjeg čoveka da život ispuni zadovoljstvima“ kaže naša sagovornica i podseća da se nekad podrazumevalo da brak predstavlja i žrtvu, odricanje i trpljenje. Danas to više nije slušaj. Ljudi su, mišljenja je, skloniji ići za ličnom srećom, manje su spremni na uzajamno prilagođavanje pa i ono nužno. „Živimo u vremenu tranzicije što znači da smo stare vrednosti odbacili, a nove još nemamo pa tako ne postoje ni nove norme kako treba funkcionisati dobar brak, vlada konfuzija uloga i ne zna se šta je čija obaveza“, smatra ova psihologinja. Za dobar brak su, napominje, ključne tri reči; ljubav (bliskost,briga, privlačnost), poštovanje i poverenje! Ona ističe da razvod nije kraj nego kriza porodičnog života, koja manje ili više uzdrma sve članove porodice. „Razvod znači prekid IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Donošenju odluke o ulasku u brak ljudi nisu posvetili dovoljno pažnje. Odluku zasnivaju na sviđanju i privlačnosti koja je vrlo površna – ističe kao jedan od razloga za eskalaciju razvoda Ljiljana Vojnović, diplomirana psihologinja iz vukovarskog Centra za socijalnu skrb partnerskog, ali ne i roditeljskog odnosa među supružnicima. Ako tako shvate situaciju, jer zaista tako stoje stvari, svima je lakše. Mnogi tvrde da shvataju, ali svojim ponašanjem i postupcima pokazuju suprotno“, kaže psihologinja Ljiljana Vojnović iz vukovarskog Centra za socijalnu skrb i dodaje da je necivilizovanih razvoda, odnosno konfliktnih i visokokonfliktnih sve više! DOBAR RAZVOD & LOŠ BRAK Po mišljenju Srđana Milakovića, zamenika vukovarskog gradonačelnika iz redova srpske zajednice, glavni razlog ovako visokoj stopi razvoda na istoku Hrvatske su egzistencijalni problemi. „To je moje mišljenje. S druge strane, mi smo područje u kojem životna klima ne pogoduje kvalitetnijem društvenom životu. Previše smo opterećni svakodnevnim životnim problemima, međunacionalnim i svim drugim sukobima, lošim odnosima koji se vežu za grad Vukovar. Mislim da se to prenosi na sve međuljudske odnose, pa i odnose muškarca i žene i da ne pogoduje ni održanju braka na ovom području“ kaže Milaković koji je mišljenja da ne treba zanemariti ni posledice rata. „Sudeći i po sebi, i po mnogim mojim kolegama, mislim da ove ratne generacije puno teže zaključuju brak. Ljudi beže za nekakvom sigurnošću, prolongiraju brak, duže žive s roditeljima … Neki čak i u takvim odnosima zaključuju brak pa tu dolazi do problema jer se ne mogu izdvojiti u vlastito, životno okruženje. Naprosto, mislim da živimo u vreme koje je izrazito stresno na ovom našem području i da to sve ima odraza i na dužinu i na opstanak i na trajanje braka“ smatra ovaj diplomirani 33 pravnik. Po rečima vukovarsko-sremskog župana Bože Galića ekonomska kriza se odražava na sve segmente društva jer kad nema novca i radnih mesta onda je više i nervoze pa trpi bračni i porodični život. „Smatram da i crkva, bilo pravoslavna, katolička ili neka druga, a i roditelji u porodici, treba da odgajaju da naše društvo počiva na porodičnom životu i da u teškim situacijama treba tražiti rešenja“, ističe Galić. On smatra da je visoka stopa razvoda u gradu na Dunavu odraz samog načina života i socijalne situacije. „Mladi nam odlaze, žene se i razvode, nemaju posla, pogotovo ako imaju decu nema sigurnosti s finansijske strane i to su veliki problemi i na tome moramo puno raditi, i u socijalnom smislu i u socijalizaciji, a pre svega u razvoju i osiguranju radnih mesta“ smatra župan Galić. I diplomirani pravnik Danko Nikolić podseća da je puno razloga zbog kojih se toliki brakovi razvode „Tu ima puno socijalnih momenata. Ova ekonomska kriza je svakako tome doprinela. Zbog nerešenog stambenog pitanja ili nezaposlenosti ljudi su često upućeni na roditelje što vrlo loše deluje na mlade bračne parove. Mislim da je institucija braka pomalo prevaziđena u nekom smislu i da puno brakova opstaje iz vrlo različitih razloga. Nema one suštinske zajednice života i ljubavi, tako da mislim da je dobra vanbračna zajednica, koja je pravno izjednačena s brakom, mnogo efikasnija i bolja nego loš brak i čak mislim da je, ako se radi o deci, puno bolji dobar razvod nego loš brak. Ako se ljudi razumno dogovore, raziđu i razvedu, nego da fiktivno održavaju jedan takav brak, gde su prisutne svađe, sukobi i mnoge druge neprijatnosti“, zaključuje Nikolić. ■ urbana lobotomija OŽIVLJENA USPOMENA NA NEPRIJATELJA Krenula je druga runda. Neke se pobjede dobivaju na juriš, ali ovoga puta to nije slučaj. Ćirilica se naime pokazala kao zajeban protivnik. Podmuklo je čekala da se prašina slegne, pa da napadne. Ušuljala se u grad krajem ljeta, računajući da su hrvatski sinovi odobrovoljeni i opušteni minulim ljetom, pa neće revno reagirati na njen drski dolazak bez pozivnice u njihov grad. Time su se nastavili proljetos započeti nemiri, uzvratna utakmica domoljubi - ćirilica Piše: DUNJA NOVOSEL U ponedjeljak 2. rujna osvanule su na pročeljima vukovarskih državnih ustanova dvojezične table, na latinici i ćirilici, pismima kojima se koriste pripadnici konstitutivnih naroda što žive u gradu, dakle Hrvata i Srba, jednom riječju, Vukovaraca. Ali oni, ni jedni ni drugi, ne vole kad ih se svodi na isti nazivnik, pa uvijek jasno podstiču tu razliku. Idu u različite škole, piju kavu u različitim kafićima, šišaju se u različitim frizerskim radnjama, i mene osobno čudi kako se nisu nekako prešutno dogovorili da hodaju različitim stranama ceste, da se ne susretnu. Primjerice, Hrvati desnom, a Srbi lijevom stranom. Ili, Hrvati trotoarom, a Srbi po travi. I to utorkom i četvrtkom, samo iza šest sati poslijepodne. Čudi me, kažem, da već nije potekla slična inicijativa od „domaćih“ Vukovaraca, kako se Hrvati vole nazivati, jer su ovi drugi bit će onda gosti, k tome neželjeni. Pa im domaći, kad ovi već nisu čitali Bonton, koji bi nalagao davni odlazak, nastoje utuviti u glavu pravila lijepog ponašanja u gostima. Međutim, kad već posvema nastoje biti različiti od tih „gostiju“, možda bi trebali i uz manje larme prihvatiti i to njihovo pismo na tablama, koje premda upućuje na osporavanu ravnopravnost, istovremeno i ukazuje na jasnu razliku. Pritom lijepo „hrvatski“ natpis na latinici stoji iznad onog „gostujućeg“ na ćirilici, što jasno ukazuje na neki hijerarhijski poredak, trotoar gore, trava dolje. S jednom vodoravnom crtom između. Da su se stvari recimo iz ovog ugla postavile i prikazale razjarenim 34 i ogorčenim braniteljima i njihovim podržavateljima, i da im je možda prilikom pregovora netko iz Vlade vragolasto namignuo, tumačeći im pobjedu latinice na tablama, možda bi oni manje borbeno prihvatili ćirilicu, bez čekića, i možda bi se i dalje zavjerenički pogledavali, smijući se gostima kako misle da su konačno prihvaćeni. Stvari samo treba promatrati iz povoljnijeg ugla. Na ovakve je pregovore možda mislio ministar branitelja Fred Matić govoreći da je prije postavljanja spornih tabli trebalo razgovarati, razgovarati i razgovarati, ne bi li se pronašlo kakvo srednje rješenje. S kojim nitko neće biti previše zadovoljan, ali onda samim time ni nezadovoljan. U izjavama što ih je dao nakon što su prosvjednici „domaći“ u Vukovaru čekićima IDENTITET/ BR. 182 / 2013. poskidali izdajničke đavolje table sa zgrada Državne i porezne uprave, sa zgrade policije i još koju, ministar Fred nekoliko je puta istakao kako mu je kao pravom (s naglaskom na pravom) Vukovarcu i branitelju teško, ali da se pravo (pritom misli na legitimno izglasanu odluku i hrvatski Ustav), i pravda (pritom ne znamo točno šta misli jer je prilično neodređen, ali da se naslutiti iz bolnog mu izraza lica da bi to bio hrvatski, latinični Vukovar bez mnogo trave) nužno ne poklapaju. Treba shvatiti ministra Freda koji se našao u nezahvalnoj poziciji između dvije vatre, koji čuva svoju saborsku fotelju, a ne bi se rad’ zamjeriti „domaćima“ pa im šalje tajne poruke usrdno se nadajući da će njegovi suborci znati čitati između redova. Neki drugi ministri su se našli na meti isprovociranih „domaćih“ ne rekavši pritom ni jednu riječ koja bi potaknula njihovu srdžbu. Jednostavno nose ime koje im ne odgovara i koje oni u svojim paranoičnim, mrziteljskim glavama vide ispisano na ćiriličnom pismu. Pa su ga zato oni ispisali na transparentnom mjestu nasred Dubrovnika, uz ogavne popratne poruke, u „akciji“ nazvanoj Podrška Vukovaru, gdje prosvjedi i dalje traju. Nemalo sam se rastužila vidjevši da su odvratne parole, prijetnje, polupismene uvrede i ustaški simboli osvanuli upravo u tom kulturnom, blagom, gospodskom gradu, jer time ispada da je podlegao masovnoj epidemiji širenja mržnje. Ukaljati jedan takav grad, grad prebogate povijesti, (koja ne datira od 91., kada povijesti obično počinju), koji je opstao kroz stoljeća u svojoj veličanstvenosti, grad koji je i danas od neprocjenjive kulturne i turističke važnosti i koji pronosi ime Hrvatske svuda po svijetu, išarati gradske zidine pod zaštitom Unesca, oskvrnuti prostor pravoslavne crkve uvredljivim i prijetećim natpisima koje u normalnog svijeta bude nelagodu i snažno gađenje, nije samo ugrožavanje prava nacionalnih manjina već i pravi kulturocid. Duboko u sebi se nadam da je ovo zlodjelo počinila šačica vandala pridošla odnekud, možda neki ogorčeni Vukovarci na godišnjem odmoru, u nemogućnosti da se sa svojim čekićima priključe prosvjedima u matičnom gradu, da nisu Dubrovčani ti koji su „domaćima“ stali rame uz rame, da se neće početi dizati hrvatski gradovi jedan za drugim u „Akciji podrške.“ Treba se toga bojati i shvatiti ozbiljnost situacije, jer je udružena akcija sasvim realan ishod prosvjeda. U vremenima kad ih nema što više držati na okupu, kad se ne nazire kraj poIDENTITET/ BR. 182 / 2013. rasta broja nezaposlenih, kad im se nacionalni identitet blago razvodnjava u europskom loncu, hrvatskom je narodu više nego ikad potrebno prizvati vjekovnog neprijatelja, da ga ujedini! Ponovo neka se na tapetu stave Srbi (mada oni nikad nisu demode dezen!), neka se evociraju nesuglasice još iz perioda SHS naovamo, nek’ se oživi uspomena na neprijatelja, pa da nam ponovno počne kolati krv u žilama i osjetimo ono uzbuđenje pred borbu! Kako se hrvatsko-srpski sukobi stalno održavaju svježima i restauriraju u memoarima pojedinaca i glavama mase, možemo zaključiti da su Srbi hrvatskom narodu nužni za preživljavanje: u periodu kad nema karizmatičnog vođe, kao devedestih, kao sredstvo revitalizacije usnulih i učmalih Hrvata poslužit će upravo ono Kuku nama svima, kad bi Srbi ustvari otišli. Možda bi se onda netko morao maskirati u njih, da budemo stalno budni i gnjevni, da nas ne uljuljka pomisao da je konačno sve mirno... protiv čega su se tih istih godina borili! Iako su se vremena i struje djelomično promijenili, vrlo je važno da je vjekovni neprijatelj još uvijek tu, makar u manjem broju, makar imao devedeset tri godine, makar nominalno, na tablama. Vrlo je važno, naime, u doba bez karizmatičnog vođe i jasnih smjernica, imati kome poželjeti smrt i opsovati majku! Kuku nama svima, kad bi Srbi ustvari otišli. Možda bi se onda netko morao maskirati u njih, da budemo stalno budni i gnjevni, da nas ne uljuljka pomisao da je konačno sve mirno, jer najgora su, zna se, zatišja pred buru. Plaši me vidjeti slike povorki i prosvjeda iz Vukovara, jer su svi odjeveni u crno, bila to slučajnost što budi asocijacije ili jasno izražen stav, u svakom slučaju izaziva jezu. A imaju i čekiće. A još kad im i Tompson dođe pa kad se ujedine sinovi pobjede! Tome se pak istoimena pjesma vrti na televiziji, gdje su ljudi na vlasti, ili Partija, kako se nazivaju u spotu, prikazani kao skup polumrtvih utvara lica napola rasutih u prah, kreature iz horor filma, koje se smiju, potpisuju kobne sporazume i šire poruke antihrvatstva s govorničke bine. Čast slobodi govora, no postoji i uvreda časti. Kako je moguće da 35 tom hajkaču na vječne ratove i baštiniku mržnje pod krinkom domoljublja i crkve, nije zabranjeno to emitiranje nakaznosti i propaganda ideje da se ožive slavna vremena kad su svi nosili maskirne uniforme i poslije rata, i u dućan po kruh, i po djecu u vrtić, i sa suprugom na ručak za godišnjicu braka, doba koje ni u najmračnijim snovima nije sanjalo ćirilicu na tablama? Kako je moguće da se na koncertu tog nacionalnog barda sasvim legitimno prodaju ustaške kape, majice i zastave? Kako je moguće da hrvatskom premijeru, kakav god on bio, zvižde i huču u Kninu, na proslavi nacionalnog praznika, kad izađe održati govor? I kako je zaboga moguće, da stanoviti Tomislav Josić u Vukovaru, Predsjednik stožera za obranu hrvatskog Vukovara (Hrvatskog Vukovara!) javno poručuje tom istom premijeru i njegovoj Vladi, a valjda okuražen bardom Tompsonom, da je Knin bio mila majka i ako se usude doći na Dan sjećanja u Vukovar, dočekat će ih, citiram, nešto puno, puno gore. Prema tome, neka se dobro pripreme i sretan im dolazak u Vukovar. Kraj citata. Ne treba biti mudar pa da se zaključi da je ovo otvorena prijetnja atentatom, čega se svojedobno, na početku mandata ove Vlade ni Šeks nije libio, tvrdivši da će se Milanoviću napiti krvi. Zašto svi ti huškači, mrzitelji, poticatelji, ne odgovaraju za svoje izjave? Zašto im se ne odredi novčana globa, praznici u Remetincu, društveno korisni rad, grupna terapija? Zašto takve stvari, u krajnjoj liniji ne nailaze na strogu osudu javnosti? Nego se više pažnje posvećuje tablama? Ministar Fred bi, nakon njihova postavljanja, kad već nije prije, trebao obaviti razgovor s „domaćima“, koje je ćirilica podmuklo napala krajem ljeta. Obzirom da ti isti Srbi, od kojih se toliko žele razlikovati smatraju i latinicu svojim pismom (da ne spominjem da se njome služe narodi širom svijeta!), najbolje bi bilo da Hrvati smisle sasvim novo pismo, hrvaščicu primjerice, moderniju varijantu glagoljice, pravog pisma hrvatskih spomenika i tako zajebu sve! Ona bi se mogla naknadno uvesti u nastavni plan već sa tekućim polugodištem, a diljem zemlje bi se organizirali tečajevi i radionice za odrasle, s rokom za implementaciju i potpunu prilagodbu već do kraja godine. Tako bi se u potpunosti riješilo pitanje jedinstvenosti, no ne bi potjeralo ćirilicu s tabli. To može samo čekić. Jer kako kažu momci iz Hladnog Piva: „Specijalitet moga kraja je sve ono što razdvaja. Imamo mržnje, inata za još barem dva-tri rata.“■ nove knjige Njemačka i njezini Hrvati Ugledni njemački novinar i odlični poznavalac jugoslavenskih prostora Ulrich Schiller napisao je knjigu „Njemačka i „njezini“ Hrvati – od ustaškog fašizma do Tuđmanovog nacionalizma“ u kojoj analizira i kritizira utjecaj i postupke Njemačke na zbivanja u Jugoslaviji i osamostaljenje Republike Hrvatske Piše: RADOJE ARSENIĆ P rije nekoliko mjeseci u Zagrebu je objavljen hrvatski prijevod knjige (izdavač „Razlog“, urednica Mira Šuvar) uglednog njemačkog novinara i poznavaoca jugoslavenskih prostora i prilikaUlricha Schillera pod naslovom „Njemačka i ‘njezini’ Hrvati – od ustaškog fašizma do Tuđmanovog nacionalizma“, ali se tek nedavno pojavila i u domaćim knjižarama - dok je, valjda, „probila“ prvobitni animozitet još uvijek utjecajnih krugova kojima nije milo iznošenje činjenica i istine o onoj „endehazijskoj“ liniji nacionalne historije. Već po njenom prvom pojavljivanju, u Njemačkoj prije tri godine kada je i nastala, knjiga je izazvala burne reakcije upravo tog dijela hrvatske emigracije, dok njen prijevod u Hrvatskoj uz nešto izuzetaka (npr. odličan prikaz Slobodana Šnajdera) uglavnom za sada prolazi u tišini i kao neprimijećen. Nije to ni neobično kada se zna da autor, uz to još Nijemac, objektivno i nemilosrdno raščlanjuje i ukazuje na najbolnije tačke iz novije hrvatske povijesti oko kojih se pletu legende i magla da bi se opravdale ili barem relativizirale i tako udaljile od prave istine. U pravu je zato Lino Veljak, koji već na početku Pogovora ove knjige ukazuje kako se njeno objavljivanje „nekima za sigurno neće svidjeti“, te da se „može očekivati da će ta knjiga biti ocijenjena kao novo blaćenje Hrvata, Hrvatske i svega hrvatskoga“. „Takve će ocjene zasigurno dijeliti malobrojni (ali u javnosti vrlo prisutni i agresivno glasni) ljubitelji Pavelićeve tvorevine, oni koji su ustrajno radili i još uvijek rade na reviziji rezultata Drugoga svjetskog rata, potiho žaleći što je propao Treći Reich a s njime i njegov satelit NDH (ali međunarodne okolnosti, na njihovu žalost, nisu takve da bi se usudili javno iskazivati i tu hitlerofiličnu dimenziju svoje tuge i nostaltije)“ – napominje Veljak. Sam autor već na početku otklanja moguća nerazumijevanja i ističe: „Nitko ne smije prezati od toga da se lati komadića krajnje komplicirane balkanske povijesti – i kako je ta povijest Hrvatsku i Njemačku na fatalan način vezala jednu uz drugu. To nije učinjeno u dovoljnoj mjeri. Nije se shvatilo da su ratovi pri raspadu Jugoslavije 1991-1995. bili nastavak Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, među ostalim i zbog toga što u Titovoj Jugoslaviji ništa nije prorađeno. Nije se uzimalo u obzir – a ovdje trebaju osobito savezni kancelar Kohl i ministar vanjskih poslova osjetiti da se o njima govori – kako su duboki bili tragovi koje je u sjećanje utisnuo genocid hrvatskih ustaša nad Srbima u Hrvatskoj. Iz toga su izrasle greške koje su sudbonosne za savladavanje jugoslavenske krize i ratova oko raspada koji su slijedili.“ Schiller takođe naspominje: „Nacistička je Njemačka Hrvatsku bacila u ustaški teror, to je neosporno. Ali da su bitne ideje i načela te vlasti preživjeli i da su ušli u današnju Hrvatsku, za to treba učiniti odgovornima i druge snage, naime, Katoličku crkvu i Franju Tuđmana, prvog predsjednika neovisne Hrvatske.“ Autor posebno zamjera KC-u što je njen čelnik (nadbiskup Bozanić) posjetio nekadašnji logor Jasenovac prvi put tek poslije 64 godine od pada ustaške vlasti, dok je istovremeno „spomen mjestu Bleiburg radovito ukazivao čast kako bi oplakivao žrtve osvete Titovih partizana“. Kritički piše i o ponašanju nadbiskupa Stepinca tokom okupacije i „NDH“, pa tako navodi kako je „izričito pozdravio novu državu“ i tada „govorio o znaku ‘djelovanja Božje ruke’, o glasu krvi, o događaju u rangu početka kršćanskog računanja vremena kojem se katolički kler ne smije odupirati“. „U doba ustaške vladavine nadasve su brojne izjave crkvenih dostojanstvenika u prilog jedinstva crkve i države, o tome se mnogo može pročitati u hrvatskome katoličkom tisku tog doba“ – na36 pominje on i navodi više primjera. Ulrich Schiller dobar je poznavalac naših prilika i povijesti, uostalom, u Sarajevu je 50-tih godina studirao slavistiku, a od 1960. do 1966. bio dopisnik njemačkog ARD-a iz Beograda (zatim iz Moskve, Vašingtona itd.). Zato su njegove ocjene utemeljene i imaju ozbiljnu težinu u analiziranju i raščlanjivanju naše nedavne prošlosti i utjecaju njegove zemlje na ta zbivanja. Počelo je s Hitlerovim davanjem zelenog svjetla ustaškom poglavniku Paveliću da „očisti“ Srbe u Hrvatskoj, a završilo s Tuđmanovom rušilačkom politikom kojoj je na ruku išla upravo podrška tadašnjeg njemačkog državnog vrha. Dva tjedna prije njemačkog napada na SSSR, navodi Schiller, Hitler je u Berlinu rekao Paveliću (zapisano u službenom zapisniku): „Uostalom, da bi hrvatska država postala sasvim solidna, mora se pedeset godina voditi nacionalno netolerantna politika, jer od prevelike tolerancije može u takvim stvarima na žalost nastati samo šteta.“ Pavelić je očito bio dobar Hitlerov učenik, pa je zdušno primijenio njegov savjet (uz svoj „autorski“ dodatak), ali nešto od toga vidjeli smo i u Tuđmanovoj praksi rješavanja „srpskog pitanja“. Uostalom, podsjeća Schiller, Tuđman je javno rekao (na mitingu u centru Zagreba 1992.) kako „rata ne bi bilo da ga nismo željeli, te postavlja pitanje koje „treba usmjeriti obema stranama, i Srbima i Hrvatima“ – ne bi li osamostaljenje Hrvatske išlo i bez rata? „Ova knjiga nije povijest jugoslavenskih ratova, ni njemačkog priznavanja Hrvatske. Mnogo je više to pokušaj da se čitateljev pogled otvori za sklopove koji opovrgavaju jednostrano dodjeljivanje krivnje za balkansku tragediju 20. stoljeća Srbiji. O prikazivanju bezazlenijima ili o relativiziranju srpskih ratnih zločina pod Miloševićem, Karadžićem i Mladićem ne može biti govora“ – ukazuje također Ulrich Schiller. ■ IDENTITET/ BR. 182 / 2013. izvan granica NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA INTERVENIRANJA Koliko je američka vanjska politika postala vezana uz oružanu akciju pokazuje činjenica da je u posljednjih 25 godina Amerika vojno intervenirala 9 puta, ne računajući pri tom ˝tihi˝ angažman specijalnih snaga i bespilotnih letjelica V Piše: GORAN MRDAKOVIĆ ojni napad koji su Sjedinjene Američke Države po prvobitnim najavama već trebale poduzeti protiv režima sirijskog predsjednika Bašara al Asada je u trenutku pisanja ovog teksta stavljen na čekanje. Predsjednik Obama pokušava u posljednji trenutak namaknuti koliko-toliko političkog legitimiteta za napad čija je opravdanost upitna u svakom aspektu razmatranja takve intervencije, osim u goloj činjenici da je on za američki ratni stroj lako izvediv. Okupljene vojne snage su za sada relativno skromne. Istočnim Sredozemljem plovi pet američkih razarača i vjerojatno par podmornica. Zajedno raspolažu sa tristotinjak krstarećih projektila namijenjenih gađanju fiksnih ciljeva, poput aerodroma, zapovjednih centara, skladišta i mostova. Od zrakoplovnih snaga mogli bi se uključiti B-2 strateški bombarderi koji djeluju iz baza u SAD-u i zbog visokog stupnja stealth tehnologije ne ovise o prethodnom neutraliziranju protivničke protuzračne obrane. Nema naznaka grupiranja i logističkih priprema za zračnu kampanju nalik onoj nad SR Jugoslavijom 1999. To pokazuje da je namjeravani napad za sada ograničenog opsega i usmjeren na ispunjavanje američke prijetnje o kažnjavanju upotrebe kemijskog naoružanja. Ograničenosti napada i navedenom razlogu usprkos, reakcija svjetske javnosti IDENTITET/ BR. 182 / 2013. je gotovo jednoglasno i prilično gromoglasno negativna. Što je za Amerikance još nepovoljnije, nivo političkog i diplomatskog protivljenja je bez presedana. Put legitimiziranja napada kroz UN odlučno priječe Kina i Rusija. Arapska liga, koja je podržala intervenciju u Libiji, sada je protiv. Čak se i većina NATO zemalja ogradila od sudjelovanja i stvarne podrške. Najteži diplomatski udarac neočekivano je zadala SAD je supersila čiji je pogled na svijet zapravo imperijalan, a navika upotrebe vojne sile odavno jača od sklonosti prema strpljivom građenju diplomatske akcije Velika Britanija kada je odlukom parlamenta odbila učestvovati u napadu, prekinuvši time više od dvadeset godina tradicije vjernog praćenja Amerikanaca u njihovim vojnim pohodima. Ankete pokazuju da je protiv napada i američka javnost, čak i u slučaju kada bi se upotreba kemijskog naoružanja nepobitno dokazala. Silina i univerzalnost negativne reakcije nemaju toliko veze sa Sirijom koliko sa Amerikom i njenom vanjskom politikom. Svijet 37 je do grla sit činjenice da američki lideri svoje oružane snage šalju u napad vrlo često, da su im pri tom diplomacija i stvaranje zajedničke političke platforme sa ostalim relevantnim faktorima više dobrodošao promidžbeni bonus nego preduvjet za akciju, i da te vojne intervencije često nisu do kraja promišljene kad su u pitanju njihove dugoročne posljedice. Frustracija američkim unilateralizmom sa vojnim predznakom prestala je biti domena samo tradicionalnih američkih suparnika poput Rusije i Kine. Ona se u značajnoj mjeri osjeća i među zemljama koje su saveznici SADa i koje su im do prije desetak godina davale gotovo bezrezervnu podršku. Da nije bilo fijaska u Iraku ili već dvanaestogodišnjeg razvlačenja rata u Afganistanu Amerikanci bi ovaj put vjerojatno imali nivo međunarodne podrške usporediv sa onim iz 1999. u kampanji protiv SRJ. Ovako, ostali su izolirani. Obaminoj administraciji ne ide u prilog ni to što kemijski napad kojeg navode kao razlog intervencije još uvijek ostavlja niz otvorenih pitanja. Da je 21. kolovoza u Damasku zbilja upotrijebljen nervni bojni otrov sarin je doduše već prilično sigurno utvrđeno, kao i dio lokacija na kojima se to dogodilo. Sve ostalo, od broja žrtava do pouzdane identifikacije počinitelja nije još ni u fazi čvrste teorije, a kamoli dokazane činjenice. Iz dosad sakupljenih dijelova informacija vjerojatno je da se izvan granica radilo o istovremenom napadu na više lokacija izvršenom raketno-artiljerijskim udarom. Kako pobunjenici u Damasku nemaju posebno obučene snage ni tehnička sredstva potrebna za takav udar, i kako je on bio usmjeren na područja pod njihovom kontrolom, vjerojatno je i to da ga je izvršila Asadova strana. Motivacija bi se, opet vjerojatno, mogla naći u činjenici da su režimske snage krajem sedmog mjeseca pretrpjele iznenađujući gubitak više važnih područja u Damasku, te da ih je poraz kombiniran sa nedostatkom ljudstva na tom bojištu potaknuo da u protunapadu riskiraju. PRETPOSTAVKE UMJESTO ARGUMENATA U posljednje dvije godine nekažnjeno im je prošla prvo masovna upotreba teškog oružja, potom avijacije a ovog proljeća možda i male količine bojnih otrova. Nakon takvog niza, američka prijetnja mogla se činiti kao blef slabog i neodlučnog predsjednika. No sve su to pretpostavke. Vojno djelovanje protiv jedne od strana u žestokom i kaotičnom građanskom ratu trebalo bi se osnivati na mnogo čvršćim argumentima, kao i na puno većem stupnju međunarodne suradnje. Amerikanci svjetskoj jav- nosti za sada nisu ponudili ni jedno ni drugo. Moguća, vjerojatna, pa čak ni gotovo sigurna upotreba kemijskog naoružanja nije opravdanje za brzopoteznu intervenciju. Takav napad nosi i ozbiljnu opasnost za stanovništvo koje se navodno njime želi zaštititi. Čišćenje teritorija na temelju vjerske i etničke pripadnosti u Siriji je već uzelo maha, ali još uvijek nije sveobuhvatno kao što je na primjer bilo u Bosni od 1992. do 1995. Asadova dominantno alavitska grupacija je na svojoj strani fronte sustavno očistila neka područja od strateškog značaja, ali većinu populacije ˝krive˝ vjerske pripadnosti za sada nije dirala. Čak i ograničeni američki napad mogao bi uvjeriti režim da je ušao u odlučujuću fazu borbe za opstanak, da sunitska populacija na njihovom teritoriju predstavlja neprihvatljiv rizik i da se u trenutku kada američke rakete i bombe već padaju suzdržavanjem i onako više nema što postići. Dobar primjer takvog scenarija predstavlja Kosovo 1999. kada su srpske snage krenule u masovni progon Albanaca tek nakon početka intervencije NATO-a. Na kraju, planirani napad je upitan čak i iz perspektive američkih interesa. U idealnom razvoju sirijske situacije za SAD Asadov režim 38 bi bio poražen, iranski utjecaj koji se na njega veže protjeran, a vlast uspostavljena od strane onog djela pobunjenika koji nisu sunitski vjerski ekstremisti i koji ne bi bili prijetnja susjednom američkim saveznicima, ponajviše Izraelu i Turskoj. No Asad je status nestabilnog diktatora cijele zemlje de facto zamijenio sa položajem neprikosnovenog lidera vojno jake i teritorijalno kompaktne alavitske grupacije. Na pobunjeničkoj strani vjerski fundamentalisti jačaju iz dana u dan, i u dosadašnjim su političkim pa i oružanim sukobima sa manje ekstremnim skupinama uglavnom izlazili kao pobjednici. U takvim uvjetima čak ni masivna intervencija sa velikim brojem trupa na terenu ne bi Amerikancima mogla garantirati povoljan ishod, kao što je to jasno pokazano u Iraku. Planirani ograničeni napad sa sigurne udaljenosti može za Asada biti ozbiljna smetnja, ali neće ugroziti temelje njegovog režima. Ono što će se vjerojatno dogoditi je da će Iran pojačati podršku svom savezniku u obliku novca, oružja i instruktora. Napad na američke interese u regiji preko grupacija na koje Teheran ima utjecaj također nije isključen. Ograničeni udar može Asadu pružiti i propagandnu pobjedu, u smislu tvrdnje IDENTITET/ BR. 182 / 2013. da se sukobio sa američkom supersilom i preživio, a Washington staviti pred izbor da ili prizna nedjelotvornost svog poteza ili se još više angažira u sukobu čiji mu krajnji ishod vjerojatno neće ići u prilog. Uza sve te negativne strane intervencije, nameće se pitanje zbog čega se američka vlada u nju upušta. Jednostavan odgovor je prestiž, točnije prestiž predsjednika koji je sam sebe doveo u nezahvalan politički položaj i prestiž političkog establishmenta supersile čiji je pogled na svijet zapravo imperijalan, a navika upotrebe vojne sile odavno jača od sklonosti prema strpljivom građenju diplomatske akcije. Obama od početka nije imao pretjerane sklonosti za jak angažman u Siriji, jer ju je vidio kao problem jednako kompleksan kao Irak iz kojeg se povukao ili Afganistan koji ga još opterećuje. Politički je podržao pobunjenike, dopustio njihovo naoružavanje i direktnu ulogu u toj priči prepustio Turskoj, Kataru i Saudijskoj Arabiji. Pod unutarnjim pritiskom vlastitih jastrebova i humanitarnih intervencionista da ˝napravi nešto˝ po pitanju Sirije i u želji da nađe potez kojim će ostaviti dojam jakog i odlučnog predsjednika povukao je 2012. crvenu liniju na upotrebi kemijskog oružja smatrajući da ona nikada neće biti pređena. Sada kada je vjerojatno da je bojni otrov ipak upotrijebljen prethodna retorika dolazi na naplatu. Političke i medijske snage koje su od početka zagovarale agresivniji nastup u Siriji sada ga drže za riječ. Sa obzirom na američku političku kulturu, bila bi potrebna dobra doza moralne i političke hrabrosti kako bi se priznala pogrešna procjena situacije, odbila mogućnost vojnog napada i izložilo se kritici za slabost, nepouzdanost i nedostatak kredibiliteta. AGRESIVNA MOĆI PRIMJENA VOJNE Neki od Obaminih velikih, ili barem iskreno dobronamjernih prethodnika u Bijeloj kući bi to i učinili. No dobitnik Nobelove nagrade za mir odlučio je politički oportunizam pretpostaviti ispravnoj odluci. U svemu tome najviše zabrinjava činjenica da je u američkom političkom i medijskom prostoru pokretanje vojne operacije oportunistički, lakši izbor. U posljednjih desetak dana mala vojska političara, analitičara i komentatora grmi o tome kao Amerika mora IDENTITET/ BR. 182 / 2013. udariti jer ne smije ispasti slaba. Čitav kredibilitet najmoćnije države na svijetu vezuje se uz pitanje hoće li ili neće ispaliti salvu projektila na drugorazrednog bliskoistočnog diktatora. Tu nije u pitanju samo retorika i propaganda. Ideja da je položaj, ugled i prosperitet SAD-a u najvećoj mjeri oslonjen na njihove oružane snage i spremnost da ih se upotrijebi duboko je impregnirana u Svijet je do grla sit činjenice da američki lideri svoje oružane snage šalju u napad vrlo često, da su im pri tom diplomacija i stvaranje zajedničke političke platforme sa ostalim relevantnim faktorima više dobrodošao promidžbeni bonus nego preduvjet za akciju, i da te vojne intervencije često nisu do kraja promišljene kad su u pitanju njihove dugoročne posljedice svijest političke klase te zemlje. Koliko je njihova vanjska politika postala vezana uz oružanu akciju pokazuje to da je u posljednjih 25 godina Amerika vojno intervenirala 9 puta, ne računajući pri tom ˝tihi˝ angažman specijalnih snaga i bespilotnih letjelica. Motivacija za te intervencije je bila raznolika, od onih utemeljenih na čvrstoj strateško-ekonomskoj računici do onih poduzetih iz čisto političkih, pa i ideoloških razloga. Agresivna primjena vojne moći od strane dominantnih sila sigurno nije nova stvar u ljudskoj povijesti, no američka varijanta imperijalne politike zadnjih desetljeća pokazuje tri zabrinjavajuće odlike. Prvo, čestu nevoljkost da se suzdrži od djelovanja čak i kada to nalaže racionalna procjena vlastite koristi. Status jedine svjetske supersile stvorio je pretjeranu vjeru u mogućnost SAD da oblikuje razvoj događaja po svom nahođenju bez obzira na situaciju na terenu. Kad se to 39 kombinira sa jakim interesima ili ideološkim strujanjima koja utiču na američku vanjsku politiku sa unutrašnjeg plana, rezultat je veliki broj takozvanih humanitarnih intervencija u slučajevima u kojima vitalnih interesa SAD-a jednostavno nije bilo. Drugo, sve manje davanja prostora i vremena za diplomatsko rješenje konfliktnih situacija, ili barem za međunarodni blagoslov vojnog rješenja. Od iračke intervencije 1991. kojoj je Bush stariji osigurao status akcije UN-a i široku međunarodnu koaliciju spalo se na pripremu praktično unilateralnog napada na Siriju 2013. Koliki je primat vojne akcije nad diplomacijom kad je u pitanju stav američkog establishmenta o efikasnom provođenju vanjske politike pokazuje to što je Obama došao na vlast upravo sa programom pojačane međunarodne suradnje i suzdržavanja od upotrebe vojne sile, pogotovo na Bliskom Istoku, da bi pod pritiskom postepeno kliznuo u ulogu ne pretjerano različitu od one njegovog prethodnika Busha mlađeg. Treći faktor, koji podcrtava i omogućuje prethodna dva, je snaga i tehnološka superiornost američkog vojnog stroja. Političari koji mu zapovijedaju mogu sa gotovo sigurnošću računati da će uspješno obaviti svaki realno izabrani, strogo vojni zadatak( Irak ili Afganstan daleko nadilaze usku vojnu problematiku). Kada vam je na raspolaganju tako moćan alat, postoji stalno iskušenje da ga upotrijebite. Činjenica da se i uspješna vojna akcija dugoročno može pokazati strateškom greškom i rezultirati pogoršanjem situacije na terenu nije toliko zabrinjavajuća političkoj eliti koja živi u ritmu kratkoročnih medijskih i izbornih ciklusa. Na kraju, tehnologija koja Amerikancima stoji na raspolaganju drastično smanjuje direktnu cijenu odlaska u rat izraženu u vlastitim ljudskim gubitcima. U slučajevima udara sa odstojanja kakav se priprema u Siriji ona je uglavnom nepostojeća. Sa sve većom robotizacijom američkih borbenih sredstava koja je u toku smanjuje se jedan od najznačajnijih faktora ograničavanja njihovog vojnog angažmana, broj mrtvačkih sanduka koji će nakon akcije biti vraćeni kući. Sve to znači da se SAD još neko vrijeme neće odreći navike brzog i čestog ulaska u vojne intervencije. Bez obzira što o tome rekli simpatični predsjednički kandidati prije nego što dođu na vlast.■ PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - VLADIMIR MATIJEVIĆ Od siromaha do privrednog vojvode „Srpska banka u Zagrebu“ seljacima je davala jeftine kredite, prikupljala seljačke uštede preko zadruga i obrazovala mlade ljude za poduzetništvo što je olakšalo preobrazbu bivše Vojne krajine u društvo s tržišnom privredom V ladimir Matijević je rođen u siromašnoj oficirskoj porodici u kordunskom selu Gornji Budački 1854. kao treće od devetero djece. Sva njegova braća i sestra su umrla u mladosti i srednjoj dobi pa je jedino on doživio starost. Nakon završetka realne gimnazije upoznaje nekog Čeha, graničarskog auditora. On primjećuje kako se Vladimir lako ophodi s ljudima i tečno govori, pa mu savjetuje da izabere posao trgovca. Vladimir to prihvaća, bio je izvrstan u matematici i još bolji u njemačkom jeziku i odlazi na daljnje školovanje u bečku Visoku trgovačku školu. Kada je završio školovanje zapošljava se kod zagrebačkog trgovca Gustava Sochera. Ondje radi kao zastupnik i trgovački putnik. Kao trgovački putnik obilazio je mnoge predjele Monarhije. Nakon sklapanja posla s trgovcima, znao je Matijević njima, kao usput, spomenuti i svog tobožnjeg „malog rođaka“, dječaka sa sela kojem bi dobro došao posao šegrta. Ako je trgovac prihvatio ponudu, Matijević bi tada od seoskih učitelja i svećenika tražio da mu pošalju odabranog dječaka kako bi izučio zanat ili trgovinu. Na taj je način „namjestio“ oko 250 djece. Prije nego što će se otisnuti u samostalan biznis, Matijević je radio kod trgovca Konšaka koji mu nudi i poslovno partnerstvo. Tada je Matijević imao 27 godina, a osim njih dvojice u toj je trgovačkoj radnji radio još samo jedan čovjek. Za to vrijeme poslovanje je strelovito povećano pa firma zapošljava još tridesetak ljudi, a Matijević zarađuje povelik novac. Ubrzo potom, pošto je stekao znatan imetak i ime uspješnog privrednika, prestaje s putovanjima, ženi se i posvećuje svojoj firmi u Zagrebu. Oženio se Paulinom Lađević, kćerkom karlovačkog trgovca. Prema sjećanju suvremenika, imao je Matijević neobično dobro pamćenje, znao je odrediti prioritete u poslu i odabrati pouzdane suradnike. Po prirodi je bio marljiv Piše: RENATO ĐURĐEVIĆ i nije podnosio neradnike i zabušante. Volio je pjesmu, veselo društvo, osobito mladih ljudi. Osnutak „Srpske banke u Zagrebu“ povezano je s reintegracijom Vojne krajine u Bansku Hrvatsku 1881. U tom je vremenu naglo prekinut dotadašnji način života Krajišnika, ukinute su kućne zadruge koje su bile osnovne gospodarske i socijalne jedinice krajiškog društva, pa seljaci osiromašuju, oskudijevaju u novcu, zemlji, stoci i oruđu. Osobito se teško oporavljalo seljaštvo u najzaostalijem području bivše Vojne krajine, u Ličkokrbavskoj županiji. Ondje su Srbi činili 51 posto stanovništva. Također, malobrojni krajiški trgovci se nisu mogli nositi s konkurencijom iz Banske Hrvatske koja počiva na manufakturnoj i tvorničkoj proizvodnji, gradskoj trgovini, veletrgovini i bankarskom poslovanju. Sve to financira austrijski, njemački i mađarski kapital. U gradovima Banske Hrvatske mogla se kupiti roba isključivo stranog porijekla, od čarapa do aparata za kavu i čaj. Iako su Srbi bili veliki rodoljubi i vječni kritizeri svega stranoga, kupovali su stranu robu jer domaće nije bilo. S druge strane, u Srijemskoj županiji gdje je Srba u Hrvatskoj najviše živjelo, ekonomija je bolje stajala. Ondje je srpska građanska i crkvena elita izgrađivala financijsku osnovicu svog političkog utjecaja u Banskoj Hrvatskoj. U Srijemu su se nalazila bogata narodno-crkvena dobra, zaklade i fondovi koji su samo po formalnom nazivu bili „narodni“. Njime su upravljali institucije crkveno-školske autonomije na čelu s patrijarhom. O kojoj se svoti novaca tu radilo najbolje govori usporedba iznosa srpskih autonomnih fondova s autonomnim budžetom Banske Hrvatske (bez Vojne krajine) za 1880. Naime, obje te autonomije raspolagale su s nešto više od tri i pol milijuna forinti. Ipak, nakon priključenja Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj, prihodi srpskih autonomnih fondova u usporedbi s pri40 hodima hrvatskog autonomnog budžeta drastično padaju. Bogati narodno-crkveni fondovi u Srijemu potaknuli su stvaranje tankog sloja srpskog poduzetničkog građanstva i prvih srpskih štedionica u Hrvatskoj. Srpski trgovci i poduzetnici u Srijemu su bili pošteđeni Khuenovog političkog i ekonomskog pritiska zahvaljujući lojalnosti banskoj vlasti zastupnika Hrvatskog sabora okupljenih u Srpskom klubu čiji su članovi mahom vukli porijeklo iz Srijema. Iz tog su razloga krajem 19. st. novčani zavodi srpskog kapitala bili brojniji od zavoda koje je osnovao kapital hrvatskog građanstva. No srijemske srpske štedionice zadovoljavale su kreditne potrebe samo trgovaca, obrtnika i bogatijih seljaka dok je neukim i osiromašenim seljacima trebala financijska pomoć da prežive u novim tržišnim uvjetima, a ne da nastave ili čak prošire svoje poslovanje. Međutim, i bogatijim srpskim poduzetnicima u Srijemu život ubrzo zagorčava pravoslavni kler koji se udružuje s mađarskom vladom da bi eliminirali laike, ponajprije poduzetničko građanstvo iz upravljanja narodno-crkvenim fondovima. Tako su oni u trenutku nestašice kapitala i proširenja tržišta nakon reintegracije Banske Hrvatske, uskratili srpskom poduzetništvu važne izvore financiranja. To su neki od razloga koji su doveli do osnivanja „Srpske banke u Zagrebu“ koja je zajedno sa ostalim organizacijama koje je inicirao Matijević, „Savezom srpskih zemljoradničkih zadruga“ i „Privrednikom“, ostvarila materijalni preporod Srba u Hrvatskoj. Poticatelj stvaranja općesrpske banke u Hrvatskoj bio je ministar unutrašnjih poslova i privrede Kraljevine Srbije Kosta Taušanović koji je u to vrijeme zbog neke afere emigrirao u Zagreb. On je razvio misao o srpskoj banci koju je već zastupao Vladimir Matijević. Njih su dvojica u nepuna tri mjeseca pripremili svu organizaciju oko IDENTITET/ BR. 182 / 2013. osnivanja banke koja je otvorena 1895. Iako trgovac, Matijeviću je bio upućen u bankarske poslove jer je početkom 1890ih radio u upravi „Hrvatske eskomptne banke“. Iznos upisane glavnice „Srpske banke“ iznosio je četiri i pol milijuna forinti ili devet milijuna kruna. No kad je banka počela raditi nije bio uplaćen sav iznos upisanih dionica pa je stvarni inicijalni kapital banke iznosio nešto više od milijun i pol forinti. Njezini su glavni osnivači uz trgovca Matijevića bili poznati zagrebački odvjetnici Bogdan Medaković i Svetislav Šumanović te umirovljeni podban Jovan barun Živković Fruškogorski. Osnivači banke i najveći dioničari koji čine njezinu upravu bili su srpski poduzetnici i političari različitih političkih usmjerenja iz gotovo svih područja Monarhije te Srbije. Ipak, osnivanje nije prošlo bez problema i to od strane koja je predvidjela da će ovaj zagrebački projekt oduzeti im primat u Monarhiji. Riječ je dakako o Srbima iz južne Ugarske koji su ispravno naslutili uspjeh „Srpske banke“. Naime, kad se već početkom 20. st. usporedi osnovni kapital srpskih novčanih ustanova iz Bačke i Banata sa onima u Banskoj Hrvatskoj, postaje jasno zašto Srbi iz južne Ugarske više ne mogu po ekonomskoj, pa onda i političkoj snazi konkurirati srpskom građanstvu iz Hrvatske. Srbi u Banskoj Hrvatskoj su imali 10 i pol milijuna kruna osnovnog kapitala dok su oni iz Ugarske jedva premašili polovicu te svote. Koncem 1904. u srpskim novčanim zavodima u Austro-Ugarskoj bilo je ukupno 94 milijuna kruna. Srbi u Banskoj Hrvatskoj imali su 56,32 posto od tog iznosa, a ubjedljivo najveći udio odnosio se na novac iz „Srpske banke u Zagrebu“. Srbi iz Bačke i Banata držali su 38,37 posto „srpskog novca“ u Monarhiji dok su ostatak od 5,31 posto kontrolirali Srbi iz Dalmacije. Takav je stav ugarskih Srba ozlojedio Matijevića pa on piše jednom prijatelju kako im je „iz Novog Sada užasno smetalo“ jer da „mi hoćemo nekakav centar da prenesemo u Zagreb“. Isto tako Matijević se žalio kako iz Novog Sada nisu poslali ni jednog šegrta da izuči zanat u organizaciji njegovog „Privrednika“. Srpska je banka dokinula privredni i politički monopol i srijemskih Srba iz vladine Narodne stranke koji se sad više povezuju s kapitalom srpske opozicije u „Srpskoj banci“ nego s kapitalom vladinih zavoda. U isto vrijeme dok vodi srpske IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Osim „Srpske banke u Zagrebu“, Vladimir Matijević je bio inicijator osnivanja „Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga“ i „Privrednika“ ekonomske organizacije, Matijević ne zapostavlja svoj glavni biznis pa uspješno upravlja poduzećem „Nasljednik Gustava Sochera“ i obavlja posao cenzora u „Austro-ugarskoj banci“. Srpska je banka srpskim seljacima davala jeftine kredite, prikupljala seljačke uštede preko zadruga i obrazovala mlade ljude za poduzetništvo što je olakšalo ekonomsku i društvenu preobrazbu bivše Vojne krajine u društvo s tržišnom privredom. U samo pet godina znatno je povećan broj srpskih financijskih poduzetnika u središnjoj i jugozapadnoj Hrvatskoj. Godine 1900., umjesto nekadašnjih 80 posto, udio srpskih financijskih poduzetnika iz Srijemske županije iznosi tek 50 posto. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da je ekonomska mreža Srpske samostalne stranke i njenog uglednog člana Vladimira Matijevića uspjela zadovoljiti sve Srbe u Hrvatskoj. Upravo u razdoblju jačanja srpskog poduzetništva u Hrvatskoj dolazi do masovnog iseljavanja Srba. Tako je u prvom desetljeću 20. st. preko 40 hiljada Srba emigriralo u prekomorske zemlje, što je činilo gotovo sedam posto ukupnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Vladimir Matijević je zaslužan što je njegovo Srpsko privredno društvo „Privrednik“ iz siromaštva otrgnulo 37 hiljada dječaka i djevojčica sa sela jer im 41 je omogućeno obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv. Privrednikovi pitomci su bili i Rade Končar, narodni heroj, Radoje Dakić, predsjednik Sindikata Jugoslavije te Nikolaj Mrđa, mitropolit dabrobosanski. Istoimene Matijevićeve novine ustrajno su educirale srpsko seljaštvo u modernizaciji poljoprivredne proizvodnje. Matijević je financijski podržavao i stranačko glasilo svoje stranke, zagrebački „Srbobran“ koji je zbog netolerantnog pisanja zabranjen 1902. Već sljedeće godine Matijević se sukobljava s novim liberalnijim vodstvom Srpske samostalne stranke kojeg predvodi Svetozar Pribićević. Razlog je bio nespojivost politike „novog kursa“ s Matijevićevim srpskim ekskluzivizmom u gospodarstvu i politici što nije ostavljalo nimalo prostora za suradnju s hrvatskim građanstvom. On je tada isključen iz vodstva Srpske samostalne stranke, no vodstvo stranke zadržalo je najuži kontakt sa „Srpskom bankom“. Izbijanjem Prvog svjetskog rata, vlasti hapse brojne Matijevićeve suradnike pod optužbom veleizdaje. Sam Matijević uspjeva pobjeći i emigrira u Švicarsku. „Privrednik“ je 1923. preseljen u Beograd u kojem Matijević šest godina kasnije umire. „Srpska banka“ je radila do preuzimanja od strane vlasti NDH.■ duhovni zov K Tekst i foto: NIKOLA CETINA riževci se u pisanim dokumentima prvi puta spominju u jednoj ispravi kralja Bele III. iz 1193. godine. Najistaknutije središte ove križevačke utvrde bio je kastrum. Sjeverno od nje ban Stjepan organizira naselje doseljenika (današnji Gornji grad) kojemu 24. aprila 1252. godine dodjeljuje povlasticu slobodnog kraljevskog grada. Godinu dana kasnije ovu povlasticu potvrdio je i sam kralj Bela IV. Križevci su dobili ime po križanju putova na kojima je nastao. Ime Cris pod kojim se spominje današnji grad predstavlja latinizirani oblik hrvatske riječi križ (latinski crux). Križevci su do 18. vijeka bili podijeljeni na dva dijela: Donji križevački grad (Inferior civitas Crisiensis) i Gornji križevački grad (Superior civitas Crisiensis) koje je 1752. godine ujedinila carica Marija Terezija u jedan grad koji od tada nosi ime u množini: Križevci. Doseljavanje Srba na križevačko područje datira iz 16. i 17. vijeka kada su veće i manje grupe Srba prevođene iz turske Slavonije na austrijsku krajinu koja se ponajviše od njih formirala na liniji Koprivnica-KriževciIvanić. Istočno od te linije i dalje je bila ničija zemlja (desertum secundum), koja se postepeno smanjivala doseljavanjem novih, opet mahom srpskih doseljenika iz turske Slavonije, u koju su stalno priticale nove doseljeničke grupe iz Bosne i Srbije. U to doba u Križevcima je bilo sjedište regimente ili kapetanije, koja je bila u sas- tavu Varaždinskog generalata. Križevačka kapetanija kao i one u Koprivnici i Ivaniću bila je sastavljena od 200 vojnika, pretežno Srba. Oni 5. septembra 1538. godine dobivaju od cara Ferdinanda povlastice kojima su 20 godina oslobođeni od poreza, daje im se da bez ometanja obrađuju napuštenu zemlju, njihovim vojnim jedinicama komandirati će njihove vojvode i kapetani, a ratni plijen mogu zadržati. Iz pisanih dokumenata vidljivo je da su u Križevcima 1606. godine bile njihove vojvode Nikola Predojević i Radovan Ožegović, a 1626. godine Mihailo Pareopatović i Petar Pejašinović. Godine 1634. u Beču kao poslanik Krajine boravi križevački kapetan Jovan Vojković kojeg za vojne zasluge car Ferdinand III. odlikuje “Svečanom poveljom”. U crkvenom pogledu to područje najprije je pripadalo Eparhiji marčanskoj čiji su arhijereji vodili tešku borbu protiv agresivnog rimokatoličkog prozelitizma i njihovog programa unije. Pored manastira Marče, drugo duhovno središte pravoslavnih Srba bio je i ostao manastir Lepavina. Pod velikim pritiscima rimokatoličke crkve Srbi su izgubili manastir Marču, ali su sačuvali svoju pravoslavnu vjeru i nacionalni ponos. Kao duhovni nastavak Eparhije marčanske 1734. godine ustrojena je Eparhija lepavinsko-severinska sa sjedištem u manastiru Lepavina, a kasnije u Severinu. Ovo vladičanstvo sjedinjeno je 1754. godine sa Eparhijom kostajničko-zrinopoljskom koja je 1771. godine sjedinjena s Pakračkim vladičanstvom. Ovo 42 jedinstvo ostalo je do 1931. godine kada je osnovana Eparhija zagrebačka, u rangu mitropolije, sa sjedištem u Zagrebu. U 18. vijeku vjerski život na ovom području se intenzivira gradnjom pravoslavnih hramova na što ukazuje i zapis iz 1715. godine po kojem je Vasilije Grubač bio “protopop nad popovi u Križevačkoj i Koprivničkoj krajini”, a 1746. godine u Križevcima je rođen Stefan Vitanović, jeromonah i prepisivač u manastiru Lepavina i paroh u Koprivnici. Iako su početkom 19. vijeka Srbi u Križevcima bili malobrojni odlučili su 1893. godine sagraditi pravoslavni hram. Uz pomoć pravoslavnih vjernika okolnih mjesta velebni hram Svetoga Save dovršen je i osvećen 1902. godine. Sagrađen je na bivšem ugaonom bastionu, gdje je oblikovan manji trg, s dviju strana omeđen kućama. Gradnja je povjerena poduzetniku Vilimu Higersbergu koji je kao projektant nastojao slijediti jednostavni tip krajiških klasicističkih crkava propisanih u Austro-Ugarskoj monarhiji potkraj 18. vijeka. Izdužen jednobrodni prostor, s nešto užim poligonalnim oltarom pokriven je tzv. češkim svodom. Pjevnica s drvenom izrezbarenom ogradom podignuta je iznad trolučno rastvorenog predvorja. Pročelje sa zabatim zvonikom, završenim s dvostruko stiješnjenom lukovicom i lanternom, kao i bočne strane i oltar raščlanjeni su plitkim pilastrima. Unutrašnjost je dekorirana konvencionalnim geometrijskim ornamentom te četirima zidnim freskama koja prikazuju poprsja svetitelja i apostola. Novi ikonIDENTITET/ BR. 182 / 2013. ostas izradio je 1938. godine Miljenko Đurić u stilizaciji bizantskih ikona. Datum posvećenja crkve i postavljanje novog ikonostasa uklesani su na dvjema pločama postavljenim na bočnim zidovima uz ikonostas. Prvi paroh bio je ugledni sveštenik Svetozar Grubač, koji je bio i urednik u to vrijeme značajnog pastoralnog časopisa “Pastir Dobri” koji je izlazio u Pakracu. Do drugog svjetskog rata paroh je bio sveštenik Božidar Vitas. Početkom Drugog svjetskog rata i uspostavom ustaške tvorevine NDH donose se propisi kojima se ozakonjuje teror nad Srbima među kojima i Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjeroispovijesti na drugu. Taj je propis Srbima omogućavao da “dobrovoljno” mogu prelaziti s pravoslavlja na katolicizam. U nadi da će na taj način spasiti svoje poslove, a kasnije i živote to su činili i Srbi u Križevcima. Međutim ni to im nije pomoglo jer su ustaše već 26. aprila proveli hapšenje 120 pravoslavnih Srba na području grada i sreza Križevci. Dopremljeni su u križevački zatvor, a njih 40 otpremljeno je 11. maja u zloglasni ustaški logor Danica kod Koprivnice. U tom i logoru Jadovno pobijeni su mnogi zatočeni, a među njima i ugledni Srbi iz Križevaca: Stevo Ban, Tadija Barešić, Pero Bubanović, Đuro Jankulica i drugi. Ustaški zločini su rezultirali drastičnim smanjenjem broja Srba u križevačkom kraju. Po popisu stanovnika iz 1892. godine u Križevcima je bilo 26 pravoslavaca, 1857. godine 24, 1869. godine 54, 1880. godine 105 pravoslavaca. Iako malobrojni bili su dobro organizirani pa 1889. godine osnivaju Srpsku narodnu čitaonicu: “Pošto naša braća Hrvati u svojoj ovdašnjoj čitaonici na sva naša mnogogodišnja zahtijevanja nikako ne htjedoše držati ma samo jedne srpske novine”. Za predsjednika čitaonice izabran je Stojan Car. U Križevcima je zalaganjem krajiškog pukovnika Mojsija Baltića 1860. godine osnovano poznato Gospodarsko učilište na kojem su 1897. godine bila upisana 24 pravoslavna učenika. Godine 1921. u Križevcima je popisano 120 pravoslavnih, a 1929. godine 104 duše u 52 doma. Stradanjima u Drugom svjetskom ratu broj pravoslavnih duša 1953. godine smanjen je na 69, a preostalih pravoslavnih Srba u Križevcima sada ima 60-ak u 26 domova. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Nakon Drugog svjetskog rata zbog nedostatka sveštenika križevačka parohija nema stalnog sveštenika već parohiju opslužuju poznati i ugledni sveštenici Zvonko Pilinger, Jovan Nikolić i Radovan Majstorović te nastojatelj manastira Lepavina arhimandrit Gavrilo (Vučković). Povećanjem broja sveštenika u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj mitropolit Jovan za paroha u Vojakovcu i Križevcima postavlja mladog sveštenika jereja Đorđa Filipovića koji sredstvima Eparhijskog upravnog odbora u Zagrebu i Ministarstva kulture RH obnavlja nakrivljeni zvonik hrama Sv. Save koji se prekri43 va limom, a krov biber crijepom. Ugrađen je i gromobran i postavljeni bakreni oluci. Gradske vlasti Križevaca financirale su drenažu oštećenih temelja, a u sanaciju zapadnog pročelja hrama uključuje se i Koprivničko-križevačka županija. Nakon predviđene restauracije ikonostasa koji je ugrožen od crvotočine i unutrašnjeg uređenja ova pravoslavna svetinja sa statusom zaštićenog kulturnog dobra zasjati će punim sjajem na ponos, ne samo Srpske pravoslavne crkve već i grada Križevaca koji tako postaje bogatiji za jedan obnovljeni hrišćanski hram u centru grada.■ rubom ulice SVI SVOBODINKINI CVJETOVI Prvi čovjek koji je usporedio ženu s ružom bio je pjesnik. Drugi je bio budala. Nekada se u Zagrebu cvijeće mnogo više poklanjalo nego danas. Umjetni cvjetovi su omalovažavanje cvijeća, ali i omalovažavanje dame kojoj ga darujete. V Piše: JOVAN HOVAN eć dugo vremena ni u jednom zagrebačkom tramvaju nisam sreo čovjeka s buketom cvijeća u rukama. Ne znam je li u pitanju pomanjkanje ukusa, materijalni momenat, gubitak onog što smo nazivali „zagrebačko ophođenje“, tek cvijeće i s cvijećem je sve teža situacija. Jedna stara dama nedavno mi je rekla volim još cvijeće ali ga više ne kupujem i ne berem. U cvjećarnama kupujemo cvjetove koji cvatu i mirišu samo prije kupovine. A nekad, nikad kao nekad. Ako ste ostarjeli a niste čuli za Svobodinku, onda ste uzalud ostarjeli. Svi mi u svojoj prošlosti imamo jednu plavu odaju na tavanu, svoj gromobran protiv vremena. Svobodinka je bila najpoznatija cvjećarska radnja u Zagrebu, u Ilici između Trga bana Jelačića i Frankopanske ulice. Na najsjajnijim primjerima cvjetova kao da su bila pričvršćena srebrna zvonca koja su stalno zvečala da nitko ne prođe pored njih a da ih ne opazi. 44 Ako ste bili zaljubljeni (javno ili tajno) morali ste kod Svobodinke kupovati cvijeće i poklanjati ga ljubljenoj. Ne znam osobno tko je bila ta žena ni kako je izgledala, ali znam da je bila pojam i simbol grada. Svobodinkini aranžmani točno su se znali. Bombonijera koja je prošla kroz njezine ruke činila se nekako slađa, knjiga ljepša a i obična kemijska olovka izgledala je nekako dostojanstveno, dok slova se nisu spoticala o liniju na kojoj je trebalo da stoje. Ako je izgledala kao da je izišla iz banke, bila je stvarnost za ljude iz njezine blizine. Kada i kako se ugasila, kako je iščezla ili uvela ta cvjećarka, nije mi poznato. Tek jednog dana kada sam zbog nekog rođendana došao aranžirati poklon nisam je našao. Ni u susjednim trgovinama nitko nije znao ništa reći o toj tajanstvenoj ženi, cvijetu među cvijećem. Kasnije su nikle mnoge nove cvjećarne, mnogi su se na cvijeću obogatili, neki i propali, ali je Svobodinka za Zagreb ostala cvjetna mjera. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. Svobodinkini savjeti Ako niste znali kako neki dar treba aranžirati, otišli bi Svobodinki. U Zagrebu se nekad mnogo više darivalo cvijeće nego danas, iz čega izvlačim zaključak da je Zagreb definitivno zreo za jednu generalku na svojim raštelanim kriterijima. No ta žena je u cvijeću krila i svog demona. Savjetovala je kako se treba čuvati da nas cvijeće ne zaslijepi jarkim šarenilom i ne omami teškim dahom. Nedavno me je zapanjio stariji kolega kada je rekao kako je nekoj simpatiji poklonio četiri klinčeka. Ti – rekao sam mu – sigurno nikad nisi bio kod Svobodinke? Nikad ni čuo! – odgovorio je. E, da je bio, naučio bi da je parni broj – broj mrtvih. Cvijeće se živima nosi samo u neparnim buketima. Neparni broj cvjetova je na početku, parni na kraju života. To sam odavno naučio od Svobodinke, čime se zauvijek ubilježila u moju dušu. Nije sramota roditi se glupan, ali je sramota ostarjeti i umrijeti kao glupan. Ljubičice pune nedoumica, zumbuli u kojima je toliko opoja da se lako može zaspati kao na operacijskom stolu, dan i noć, to luckasto cvijeće, da je čak teško i izmisliti zašto ta ludorija raste. Svi smo pomalo lutali u svojim životima. Bilo mi je 17 godina kada sam poklonio prvi buket a da ništa nisam znao o parnim i neparnim brojevima cvjetova. Zahtijevao sam od prodavačice da buket bude što veći, ali nisam brinuo o broju. Tek kasnije sam shvatio kako i boje cvjetova nešto kazuju. Po Svobodinkinom govoru cvijeća, crveno je znak ljubavi. Buket crvenih ruža može se dati samo svojoj ženi ili zaručnici – nikada udatoj ženi. Cvijeće svijetlih pastelnih boja, osobito bijelo cvijeće, znak je čistote, pa i čistote osjećanja i može se svakom poslati i predati. Plavo označava vjernost – ono se daje samo u određenim prilikama i vrlo uskom krugu ljudi. U Svobodinkinoj otvorenoj knjizi cvijeća ljubičasto je boja žalosti, šalje se najčešće na pogrebe, ali se može darivati i kao vrsta neutralnog cvijeća. Osim ljubičica, koje se ne smiju poklanjati udatim ženama. Najzad, žuto je boja ljubomore. Njega ne bi trebalo poklanjati, osim ako nećete reći da ste – ljubomorni. Dokučio sam svemir Više puta mi se učinilo kako sam dokučio svemir. Obradovao sam se kako se sve složilo i poklopilo kao ona narančasta mrlja na starim fotoaparatima. Ali onda bi se onda pomjerila neka brojka desno ili lijevo i sve bi se opet zamutilo i zatamnilo, ostavljajući sve manje nade da ću ikada uspjeti izoštriti. Ne držim do prodavača za koje je cvijeće samo roba ili sredstvo bogaćenja. Kod „Svobodinke“ kao da su sve prodavačice gajile poseban odnos prema cvijeću. Nikad nisam saznao odakle ga je nabavljala, ali je uvijek kod nje bilo ruža, klinčeka, orhideja, tulipana. Potonji su kasnije počeli pristizati iz Nizozemske, ali kao da nisu bili mirišljavi niti su budili lijepa osjećanja kao domaći. Umjetni cvjetovi u Svobodinkinoj radnji nisu prolazili. Smatrala je da je to uvreda, omalovažavanje cvijeća, ali i omalovažavanje dame kojoj ga poklanjate. U njezinoj radnji osjećali ste se kao u cvjetnom hramu. Kod nje sam čuo priču, ako čovjek hoće biti sretan jedan dan, neka se napije; ako hoće biti sretan godinu dana, neka se oženi; ako hoće biti sretan cijeli život, treba gajiti cvijeće. Svobodinkina radnja je bila i neka vrst ispovjedaonice. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. 45 Pa sam se tako prisjetio čovjeka koji je tražio lijep buket, „toliko lijep da moja supruga kada ga ugleda proguta i jedan sumnjivi alibi“. Prema Svobodinkinom učenju, cvijeće je najčešći poklon, šaljete ga domaćici kako bi joj zahvalili što vas je pozvala na ručak, tajnici koja vam je učinila neku uslugu (najčešće slagala da niste u uredu, znate već: samo da pogledam....). Dalje se šalje rođakinji koja slavi rođendan, poznanici koja se udaje, možete ga poslati i na pogreb prijatelju, jedino ga žena ne treba poklanjati muškarcu. Ni muškarac muškarcu. Ako se darovi predaju zapakirani, cvijeće se (ali samo cvijeće) predaje raspakirano. Umotava se u papir tako da se omot može lako skinuti i predaje se domaćici. Još smo nešto naučili od Svobodinke: žena može pokloniti i cvijeće u tegli, dok muškarac može predati samo rezano cvijeće. U ovoj radnji nakupovao sam se lijepih buketa, ali nikad nisam čuo da računa broj cvjetova puta toliko i toliko, pa plus zelenje, pa.... Brojalo se, računalo i naplaćivalo diskretno.... Jedno vrijeme u Zagrebu je bilo mnogo prodavača cvijeća. Ne samo na Dolcu, nego su zalazili i po kafićima, Gradskoj kavani, Gradskom podrumu.... Morali ste se praviti da ih ne primjećujete. Poklonite li im samo mrvicu pažnje, ne bi se smirili dok vam ne uvale čitavu košaru. I onda ste gotovi. Jer tuga uvijek pamti lica galantnih mušterija i nikad vas više neće zaobići. Stari Grci i Rimljani posebno su cijenili ružu, nazivajući je kao i danas, kraljicom cvijeća. Prema starim grčkim legendama, ruža je nikla na morskoj obali kada je došla božica ljepote. Ružin cvijet je bio cijenjen i kod Rimljana. Njihovi su ljetnikovci bili okićeni ružama, a u zimskim mjesecima ruže su dopremane iz Egipta. Rimljani su posebno cijenili ružino ulje kojim su mazali kosu i njegovali tijelo. Za vrijeme svečanih obreda na carskom dvoru podovi su bili posuti ružinim laticama. Od ruža su pravljeni i vijenci koje su slavljenicima stavljali oko vrata, na glavu ili oko ruke. Čak je i jedan dan bio posvećen ružama. To je bio jedanaesti dan mjeseca svibnja. Tada su na groblje nosili vijence od ruža a uljem su mazali spomenike. Kažu da je prvi čovjek koji je usporedio ženu s ružom pjesnik. Drugi je bio budala. Jedna istočnjačka priča govori o tome da je ruža bila bijela kad je Bog stvori cvijeće, ali da je porumenjela od stida kada je Adam pogledao ružu prije nego se rasklopila. Prisjetio sam se i Svobodinkine priče o uzgajivaču ruža koji je imao neobičnu strast – svakoj je ruži dao ime neke svoje bivše ljubavi. Tako su jedna pored druge i jedna protiv druge rasle Anđelka, Petra, Gorana, Alenka.... Supruzi Juliji lijep je vrt sve više smetao, postala je alergična na miris ruža, na imena ruža. Tako je došlo i do razvoda. Nedavno sam, pričala mi je Svobodinka, bila kod tog vrtlara. Zapela mi je za oko raskošna ruža, i bojom i mirisom. Još sam se više začudila kad mi je rekao njezino ime – Julija! Pomogla mi je da shvatim kako smo usred života okruženi tajnama i kako malo znamo o ljudima koji žive pokraj nas. Svobodinka je odavno otišla sa svojim cvijećem. Bilo je namijenjeno samo ljudima koji nisu opsjednuti zlom. Svobodinka je bila nešto posebno. Lijepe novce ostavio sam kod nje, i ne žalim. Današnji trgovci cvijećem su drugačiji – oni su baš trgovci. Za njih je cvijeće roba, kao deterdžent, sapun ili džezva za kavu. Jedan znanac mi kaže da je otvorio cvjećarnu: „Zarada jest mala, ali mi barem posao cvate“. Uzimam nekoliko ruža koja mi djevojka sa svojim najslađim osmjehom vezuje u mali buket.■ satira Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima, liderima i vođama postaju sredstva same politike Pripremio: Milan Jakšić 46 IDENTITET/ BR. 182 / 2013. N ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću. Državna tajna „Ovaj Milane, ti misliš da ovo nije dobro.“ – govorio je Nikola Pašić često svom sekretaru, koga je provere radi, pitao za mišljenje o nekom svom nesigurnom političkom stavu. „Ja… nisam, vidite, to je jasno… ništa tako rekao…“ – mucao je i šaptao Milan Gavrilović. „Ovaj, čim ti počneš da mucaš, tražeći reči da, ovaj, ništa ne kažeš. Ja znam koliko je sati po tom pitanju.“ – „otkrio ga je“ Nikola Pašić i pitao: „Samo ne znam zašto šapćeš?“ „Pa, gospodine predsedniče, da ne čuje opozicija.“ – odvaži se Gavrilović. „Šta da, ovaj, ne čuje opozicija? Ono moje, ili tvoje?“ „Vi odlučite.“ Predsednikova uteha „Gospodine Pašiću, dobio sam izveštaj da je turski sud u Carigradu osudio na 101 godinu robije našeg zaslužnog borca u Makedoniji popa Nikolu Jovićevića!“ – referisao je šef srpske propagande Sveta Simić. „Sto jednu godinu?“ – čudio se Pašić: „To je, ovaj, mnogo!“ „Mnogo, gospodine predsedniče!“ – ponovio je sa uzdahom Sveta: „Bio je dobar borac, a bio mi je i prijatelj…“ „Ovaj, gledaćemo da on to sve ne izdrži…“ – utešio je Svetu Pašiš i dodao:“To poruči i u Makedoniju!“ Briga za ljude Bio general Sava Gujić srpski diplomatski poslanik u Carigradu, pa došao u Beograd, u misiju pripreme posete kralja Petra Carigradu i došao kod Pašića. „Ovaj, Savo imaju li Turci dosta pušaka?“ – pita Pašić. „Imaju.“ – odgovara general Grujić. „A, ovaj, municiju… Nemaju?“ „Naprotiv, imaju i municije dosta.“ „E, ovaj, znaš, treba da se čuvaš zbog atentata.“ Naši novi popovi Odmah po osvojenju Skoplja ušao u varoš i Pašić. Ulicama veliki vrvež svetine. Pašić se desio u jednoj ogromnoj gomili naroda. U blizini njegovoj stoje desetak hodža i Pašić hoće da razgovara sa njima. U tom času prilazi jedan njegov sekretar i nešto mu šapće na uho. „ Ovaj... dobro, sad ću ja doći, samo da se pitam sa ovim našim novim sugrađanskim popovima!“ - reče Pašić pokazujući na hodže. IDENTITET/ BR. 182 / 2013. 47 A što tramvaj da ne skrene Posle povrede koju je Pašić dobio prilikom sudara njegovog automobila sa tramvajem, došao Laza Marković da obiđe Pašića i upita ga: „ Ako Boga, gospodine predsedniče, kako se to dogodilo?... pa zar šofer nije mogao okrenuti auto na drugu stranu!?..“. „ Ovaj... jes’ znaš... šofer je išao malo pobrzo, pa nije mogao... nego znaš, onaj... tramvajdžija je trebao da okrene na drugu stranu!...“ - odgovori Pašić. I da uvatiš vladu Na jedan dan ranije nego što je siromah Tripković prvi put, ni kriv ni dužan, obrazovao vladu, pozove ga Pašić na intiman i vrlo važni razgovor. „ Ovaj... znaš, Marko, jeste... molim te, ja sam bio u Dvoru i ovaj... znaš, ti ćeš da uvatiš vladu i tebe će da se javu svi ministri u kabinet. Ti ćeš da vladaš kao predsednik na prelazni kabinet, vamo ovaj... Marko, molim te da o tome ništa nikome ne govoriš...“ - reče mu Pašić. Izlaz na koji se ne izlazi Bila 1905. godine ministarska kriza i Kralj bio poverio sastav kabineta Pašiću. Posle dugog konferisanja sa političkim prvacima, došao Pašić da Kralju referiše o situaciji. „ Kakva je situacija, gospodine Pašiću?“ - upita ga Kralj Petar. „ Ovaj... onaj... Veličanstvo... situacija je poteška i vlada ne može da bidne... ovaj... nego moramo ići u izbore na narod“ - odgovori Pašić. -„Ama zar opet izbori, ako Boga!? Zar nema drugog izlaza?“ - reče kralj Petar koji nije voleo česte izbore. - Ovaj... Veličanstvo, jeste.. znaš... ima izlaz, ali neće da izađemo - odgovori Pašić. Pašićeva kosovska beseda Stigao Nikola Pašić na Kosovo polje, posle balkanskih ratova, u pratnji generala i vojvode Putnika. Pred Muratovim turbetom sačekala ga je postrojena počasna četa. Sad su i vojnici i generali očekivali da nešto Pašić kaže. Pašić je smatrao da vojnicima i o istoriji treba govoriti vojnički: „Junaci, ovaj, evo nas na našem lepom Kosovu polju, gde je poginuo slavni vojvoda Lazar Knežević, pukovnik Obilić, major Milan Topličanin, kapetan Ivo Kosovljanin i mnogi Srbini vojnici iz Kruševca i Prokuplja.“ Srpski generali i Pašić Ceo srpski generalštab pred Balkanski rat bio je u audijenciji kod predsednika srpske vlade Nikole Pašića i razgovarali su o nabavci topova. Govorili su o naoružanju evropskih država, pominjali su razne fabrike topova, kalibre i domete. Na kraju su se generali između sebe podelili u procenama koji su topovi najbolji i koje treba kupiti. Kad je video koliko su generali podeljeni, Pašić je dao solomonski predlog: „Ovaj, najbolje bi bilo da malo pucamo za probu.“ treće poluvrijeme PROIZVODI LI SVE VEĆA KOMERCIJALIZACIJA SPORTA ‘FUNKCIONALNE IDIOTE’ ŠUTI I IGRAJ DOK TE JA PLAĆAM: POBUNA ROBOVA MOGUĆA JE I U KAPITALIZMU T u nešto nije u redu! Naime, nestašica društveno osviještenih, da ne kažemo i angažiranih sportaša, ukratko, onih koji se usude misliti svojom glavom, toliko je raširena u današnjem profesionaliziranom sportu, da se sportaši koji iskazuju bilo kakve znakove osobitosti percipiraju gotovo kao svjetsko čudo. A znate kako je s čudima - često se traže i tamo gdje ih nema. I, po definiciji, kratko traju. Pa se već i tragovi korišenja mozga znaju ocijeniti kao herojski čin, ako već ne i kao svojevrsna “pobuna robova” današnjice. Nedavni intervju nogometaša Ivana Ergića nekim ovdašnjim medijima, koji je svjedočio i o svojoj traumatičnoj izbjegličkoj mladosti, ali i izrekao niz suvislih rečenica o današnjem potrošačkom, kapitalističkom sustavu, na društvenim mrežama. Nedavno Svjetsko prvenstvo u atletici, održano u Moskvi, promoviralo je u aktivistice dvije ruske atletičarke koje su se potom - ogradile od bilo kakvog angažmana. Da nije od straha? Ili su se djevojke uplašile gnjevnih reakcija na ulici? Možda još više i negativnih reakcija ruskih vlasti? Kako bilo, ruske atletičarke Ksenija Rišova i Tatjana Firova, članice štafete 4 x 100 metara, za koje su mediji tvrdili kako su se poljubile na pobjedničkom postolju u znak podrške u Rusiji zabranjenom gay pokretu, oštro su demantirale takve napise i izjavile kako je nepravedno to što je njihova sportska pobjeda stavljena u drugi plan Piše: HRVOJE PRNJAK zbog - politike. “Poljubile smo se u usta slučajno, razmjenjujući čestitke za medalju, sve drugo je prenapuhano”, poručile su. I uistinu, ako pogledate snimku dostupnu na internetu, čini se da je zaista riječ o poljupcu “izvađenom iz konteksta”. Ali, priča je lansirana... U isto vrijeme, Putinovi antigay zakoni motivirali su atletičarku Jelenu Isinbajevu da - javno podrži upravo antigay zakone. Kako ne bi bilo zabune, je li, na čijoj je ona strani. I da ju ne bi slučajno netko zamijenio s onim atletičarkama koje su za trajanja SP-a lakirale nokte u duginim bojama, sram ih bilo... Dakako, izuzmemo li predvidivi angažman sportaša za teme i ciljeve koji nisu u bilo kakvoj suprotnosti s društveno dominantnim tendencijama i vrijednostima (tu mislim na ono kad čitave ekipe nose transparente protiv rasizma, kao što su nekad, u SFRJ, igrači prije utakmica znali ponijeti transparente poput “Drug Tito, istinski velikan 20. vijeka”), zaista je teško naići na primjer bilo kakvog aktivizma sportaša. Ako u aktivizam ne ubrojimo skupljanje tetovaža po tijelu... Ne ubrajaju se tu humanitarni angažmani, kao niti pokoji sportaš na istaknutoj dužnosti, recimo ministarskoj, kao što je to u Srbiji odnedavno Vanja Udovičić, proslavljeni vaterpolist. Sportaši kao da su i sami postali voajeri vlastitih sudbina i podređivanja sporta interesima kapitala, bez puno elemenata izvorne igre i prirode homo ludensa. To je u neku ruku nasljeđe televizacije sporta u prošlom stoljeću, pa Fritz Lamm tvrdi: “U usporedbi s 19. stoljećem, kad je 48 čovjek osjećao da on stvara povijest, da sam može i hoće mijenjati svijet i srušiti Boga, danas je čovjek postao gledatelj svoje povijesti, npr. na televizijskim ekranu, na nogometnim utakmicama, u boksu”... Ako smo usvojili da sport ipak nije “nastavak rata” (ili možda ipak jest?!), a sportaši nisu vojnici, u čemu je problem?! Kao što je to svojedobno primijetio i sociolog Srđan Vrcan, “nogomet učvršćuje određenu hijerarhiju vrijednosti” u društvu, od mačizma, cijenjenosti osjećaja pripadnosti kolektivu, nacionalnih podijeljenosti ili čak netrpeljivosti pa nadalje. Zato i imamo situacije da jedna “napeta” nogometna utakmica zna brutalno pokazati da neki društveni procesi - recimo kad je riječ o odnosima između dva naroda - zapravo i nisu baš daleko odmakli, kao što se možda u međuvremenu moglo pomisliti na osnovu nekih drugih pokazatelja, recimo kad je riječ o ekonomskoj ili kulturnoj suradnji. Ako ćemo pravo, nogometu u osnovi baš i nije namijenjeno da ruši dubinske društvene prepreke, jer su neka njegova obilježja transkulturalna, i jednako su vidljiva u različitim kulturama gdje se igra nogometna igra, ili možda bolje reći, gdje se odvija nogometni biznis. I zato, valja vidjeti što to i o čemu govori taj Ergić, čime je izazvao veliki interes na društvenim mrežama. Ovaj bivši reprezentativac Srbije i igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, podrijetlom iz šibenskog zaleđa, ovako danas gleda na svoj “nogometni život”: “Kada se osvrnete i pogledate sve te medalje, IDENTITET/ BR. 182 / 2013. trofeje i titule, za koje vam sugeriraju da je to, kako bi mladi u žargonu rekli ‘vrh’ i ostvarenje nekakvog sna, ako ste brutalno iskreni prema sebi, vidite koliko je sve to isprazno. Govore vam da ste ušli u povijest zbog ove ili one titule, stalno se koriste neke hiperbole i glorifikacije, a ustvari su to najobičnije koještarije, zato što u ljudskom smislu nisi stvorio nikakvu dodatnu vrijednost, nisi oplemenio ni sebe ni druge. Za mene je porazna činjenica da sat vremena socijalne radnice, liječnika ili učitelja u konkretnom ljudskom smislu više vrijedi nego moja čitava karijera. To je toliko jednostavno i očigledno, ali društvo i njegovi vrijednosni orijentiri zasnovani su na podvali i laži. Nogomet jednostavno nema tu ljudsku dimenziju da bih mogao reći da sam se bavio nečim smislenim i vrijednim”. Za “Novi list” je kazao i kako ne pristaje da, zbog odlaska u Srbiju, “odjedanput Krleža, klape, sevdalinka ili Radenska nisu više moji, jer bi me to drastično osiromašilo”. Dodao je i ovo: “Druga je stvar što je to danas teritorij zaražen nacionalizmom i netrpeljivošću, i to ostaje nešto što me rastužuje. Na kraju se opet potvrdilo ono dvornikovićevo, da smo mi narodi prostora, a ne narodi vremena koji su svjesni povijesti i svog mjesta unutar nje, iako je ta povijest uvijek nemilosrdna prema malim narodima. Ja jesam Srbin, ali u kulturalnom smislu uvijek ću biti Jugosloven, kao što danas netko drugi pored pripadnosti svojoj naciji takođe može biti europejac ili nešto treće. Ti identiteti su proturječni samo za one zaslijepljene mržnjom jer što više identiteta čovjek posjeduje, to je bogatiji duhom”. Ergić osuđuje hiperkomercijalizaciju nogometa, povezivanje sporta s politikom, religijskim folklorom, “nacionalnim idolima”, niskim nacionalističkim strastima, zbog čega je, kaže, bio preneražen kad je svojedobno, na utakmici protiv Bosne čuo gotovo čitav stadion da viče “Nož, žica, Srebrenica”... Pretvaranje stadiona u poligone za nastavak ratnih sukoba osuđuje: “To me je uvijek deprimiralo, bez obzira jesu li to činili protivnici ili ‘moji’. Sreća što nisam imao prilike odigrati puno utakmica na ovim našim prostorima, iako sam nekoliko puta svjedočio takvim ispadima. To je također jedna od stvari zbog kojih sam se distancirao od čitavog tog svijeta, koji je postao poligon za fašizaciju mladih ljudi”. Ne krije ni svoja politička uvjerenja: “Sartre je bio u pravu kad je rekao da će marksizam ostati filozofija našeg IDENTITET/ BR. 182 / 2013. vremena sve dok opstaju kapitalistički, eksploatatorski odnosi unutar društva. Odgovorno tvrdim da onaj koji nije čitao Marxa, bez obzira na sve njegove mane i nedosljednosti, ne može shvatiti društvo i svijet u kojem živimo. A svijet koji je Marx zamislio, i tu prije svega mislim na svijet u kojem čovjek neće biti ‘otuđeno, prezreno, ugnjeteno biće’, je naravno moguć”... Ističe i da nipošto ne priželjkuje socijalizam kakvog smo se nauživali u bivšoj Jugoslaviji, ili recimo SSSR-u. I njega su vrijeđali, posebno neugodno kad je s Baselom gostovao u Širokom Brijegu: “Nisam u tim trenucima osjećao zaista ništa posebno, jer tako nešto je postalo normalno u nas. Međutim, kad su neki novinari poslije utakmice s nestrpljenjem čekali da to prokomentiram, rekao sam da su to ‘isto moji ljudi...’, i to prije svega da ne bih nikome tamo dao povoda da ponovo razglabaju o plemenima i barbarima koji imaju kronično neprijateljski i šovinistički odnos jedni prema drugima. Vidio sam kasnije da je Novak Đoković nešto slično prokomentirao kad ga je spiker greškom na jednom turniru proglasio Hrvatom, rekavši da to ionako manje-više dođe na isto. Iako i on često koketira s populističkim patriotizmom i folklornim pravoslavljem, moram priznati da me je time kupio”, kazao je Ergić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji. No, Ergić ne čini proljeće. Očito je usamljen u pobuni protiv navada suvremenog sporta koji, kako tvrdi, od mladih ljudi “pravi funkcionalne idiote”. Ipak, ima i iznimki: spomenuti srpski tenisač Đoković je to demonstrirao 49 protiveći se bombardiranju Sirije. “U ratu nitko ne pobjeđuje”, poručio je, pozivajući na mirni rasplet situacije. Prof. Branko Ivanković, trener nogometaša zagrebačkog Dinama u više navrata, “iskočio” je iz percepcije sportskih radnika svojim podržavanjem prava manjina i uvođenja dvojezičnih ploča u Vukovaru... No, koji put, unatoč najplemenitijoj ideji, sportaši moraju ustuknuti pred naraslim tenzijama: tako je zbog napetosti u Vukovaru oko dvojezičnih tabli, otkazana humanitarna utakmica nogometnih legendi, uglavnom iz devedesetih godina, Srbije i Hrvatske. Iako je trebalo biti nebitno tko će pobijediti, a sav je prihod trebao ići u korist djece s posebnim potrebama, ovako... pobjedu je upisalo - politiziranje. A sport se opet uklopio, imamo li na umu sve tenzije uoči posljednje utakmice reprezentacija Srbije i Hrvatske, u priču o “prikrivenoj militarizaciji društva”, o kojoj govori prof. dr. Ivan Anastasovski, sociolog i kineziolog. Isti autor navodi i kako “sport postaje samo još jedan u nizu alata za sve veću ekonomsku moć i profiterstvo pojedinaca i grupa, a sve manje za društvenu sferu za koju je sport i formiran, kako bi širem krugu ljudi pružio zabavu, razonodu, druženje”. Usto, dr. Anastasovski dodaje: “Politika sport često vidi kao svog taoca i svoju privilegiju, a ne kao društveno važnu privilegiju ili privilegiju svih socijalnih slojeva društva”. A to znači da joj najmanje trebaju nekakvi disonantni glasovi, ili još manje, nekakvi slobodnomisleći sportaši. Reklo bi se, šuti i igraj dok te ja plaćam! ■ SRBIJA Sveštenici u vojsci Republike Srbije -Gospodine svešteniče, dozvolite da se obratim ! - oslovljavaju odnedavno u stavu mirno svoje sveštenike vojnici u Srbiji. Trebalo je proći više od sedam decenija da u jedinicama Vojske Srbije ponovno zaživi vjerska služba. Za sada su u aktivnoj vojnoj službi osam pravoslavnih sveštenika, jedan katolički svećenik kapelan i muslimanski imam čime se počinje ostvarivati ustavno pravo pripadnika Vojske Srbije na slobodu vjeroispovijesti i mogućnost vojnika i starješina da u svojim kasarnama idu na liturgije, mise i namaze. Vojni sveštenici nakon što uspješno prođu fizičku, psihološku, zdravstvenu i sigurnosnu provjeru primaju se kao aktivni oficiri u profesionalnu vojnu službu na neodređeno vrijeme. Pri stupanju u vojsku nakon jednomjesečne obuke za oficire vjerske službe dobivaju čin kapetana, a moći će napredovati do čina pukovnika. Nositi će odjeću vjeroispovijesti kojoj pripadaju samo za vrijeme obavljanja bogoslužne djelatnosti, dok će u ostalim prilikama nositi uniformu Vojske Srbije na kojoj će biti istaknuto obilježje njihove vjeroispovijesti. Neće nositi i upotrebljavati oružje, niti će moći komandirati u svojim vojnim jedinicama. Biti će savjetnici komandantima jedinica i direktno počinjeni njima, dok će u kanonskom pogledu odgovarati svojoj crkvi. Prema potpisanim sporazumima Vojske Srbije i vjerskih zajednica cilj vjerske službe biti će jačanje vojske, a ne misionarenje. U Vojsci Srbije, kao i u svijetu, dijeliti će sudbinu svojih jedinica, što znači da će učestvovati u multinacionalnim operacijama u svijetu, vojnim vježbama, logorovanjima na poligonima i drugim vojnim aktivnostima. Vojni sveštenici u srpskoj vojsci imaju dugu tradiciju. Do 1918. godine u vojsci Kraljevine Srbije u sastavu štabova divizijskih komandi i štabovima aktivnih pukova bio je vojni prota. u Kraljevini Jugoslaviji pri Ministarstvu vojnom postojalo je tijelo koje je rukovodilo vojnim sveštenicima, a u njemu su bili vojni sveštenik prve klase za pravoslavnu, rimokatoličku i muslimansku vjeroispovijest. / N. Cetina.■ BOSNA I HERCEGOVINA Obnova kuće Gavrila Principa Restauracija rodne kuće Gavrila Principa u selu Obljaj, uništene u operaciji Hrvatske vojske „Oluja“, u augustu 1995. godine, koja je do izbijanja ratnih sukoba u BiH, devedesetih godina prošlog stoljeća, služila kao spomen muzej pokreta „Mlade Bosne“ i njenog najpoznatijeg aktiviste Gavrila Principa – sarajevskog atentatora na austrougarskog prestolonasljednika nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju – planirana je za početak oktobra ove godine. Svečano otvaranje trebalo bi uslijediti u ljeto 2014., na stogodišnjicu atentata. Grad Novi Sad preuzeo je troškove obnove u iznosu od 25 hiljada konvertibilnih maraka, dok od Federacije BiH neće stići ništa jer u njoj Gavrila Principa tretiraju kao teroristu. Principova rodna kuća je do izbijanja ratnih sukoba u devedesetim imala status muzeja i bila je cilj brojnih ekskurzija iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. U njoj se, pored ostalog, čuvao autentični plan atentata na prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Prema tumačenju povjesničara, atentat Gavrila Principa na austrougarskog prijestolonasljednika predstavljao je neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat. / I. Palija■ 50 IDENTITET/ BR. 182 / 2013.
© Copyright 2024 Paperzz
