Valentina Gulin Zrnić Prazno i puno u Zagrebu travanj/lipanj 2013. U ovome tekstu polazim od fenomena ispražnjenih, neiskorištenih, zapuštenih i zatvorenih lokala u prizemlju zgrada šireg centra Zagreba o kojima je pisao Bojan Mucko u publikaciji "Ispražnjeno u povratu: prilog etnografiji praznine" (HBS i UIII, 2012). Riječ je o lokalima koje je autor istraživao na potezu Ilice i Tratinske, koji metastaziraju i odumiru u tranzicijskom stanju posljednja dva desetljeća. Autorov odabir bolesničke opisne terminologije upućuje na isticanje anomalije u tkivu grada koja je zahvatila sve organske sustave – ekonomski, društveni, politički, kulturni – i za neke je, kao primjerice za male obrte i servise, terminalnog karaktera. Ima, naravno, i nekih izdržljivih stanica u tom bolesnom gradskom tkivu – to su oni lokali odnosno obrti i servisi koji su opstali te vlasnici i zaposlenici s kojima se autor susreće i čija priča onda tek ispleće mrežu situacija, okolnosti, problema, paradoksa, zakonskih regulacija i "običajnih" praksi koje obilježavaju naše tranzicijsko stanje, naš prijelaz iz socijalizma u kapitalizam. Ili, kako kaže jedna šaljiva fraza koja opisuje rumunjsku tranziciju – socijalizam je u stvari samo "najduži i najbolniji put iz kapitalizma u kapitalizam" (Verdery, 2006), upućujući na socijalizam kao na stranputicu. No, put kapitalizma na koji se "vraćaju" bivše socijalističke zemlje u 1990-ima nije popločan karakteristikama socijalnog liberalizma poslijeratnog kapitalističkog Zapada s kojega su "skrenule", nego neoliberalizmom čiji je glavni uzorak isprepleteni trojac slobodnog tržišta, privatnog interesa i maksimizacije profita. To će anomaličnost naše tranzicije učiniti još bolnijom. U ovome tekstu, polazeći od Muckove analize praznina, skicirat ću još neke neuralgične točke grada, a koje nastaju na uzglobljavanju specifične postsocijalističke situacije i neoliberalnih praksi. Čitajući etnografiju praznine zaintrigiralo me razmišljanje ne samo o prazninama grada nego i o onome što je komplementarno tome – puninama 1 grada. Ako bismo govorili u arhitektonskom i urbanističkom smislu onda bi punine bile sve ono materijalno, izgrađeno u prostoru, a praznine su prostori između – ulice, trgovi, parkovi – riječ je o odnosu solida i voida koji u ključnome definira oblikovanje grada. Ono na što Mucko upozorava je pražnjenje solida, izgrađenog, materijalnoga, koje, doduše, još postoji, ali je društveno ispražnjeno i ostaje simbolom problematične politike koja je htjela riješiti nepravde ranijeg sustava (povrat oduzete imovine) i uspostaviti novi. No, između dva sustava otvorio se prostor za makinacije i mućkarije. U konkretnom slučaju solid je postao prazan; ali postoje li i obrnute situacije, gdje void postaje pun? Trgovi i ulice u centru grada zasigurno nam brzo daju odgovor: Trg bana Jelačića, Cvjetni trg, Bogovićeva ulica – voidi su prepuni stolova i stolica obližnjih kafića, štandova i šatora. Perspektiva ulice i trga se izgubila, stojeći uz Manduševac teško da ćete pogledom doprijeti do sata jer slojevi šatora i štandova zaklanjaju pogled, a kao pješak u nekim ulicama stjerani ste na uska grla, sudaranje s drugim prolaznicima, zastajkivanje radi propuštanja. Situacija potpune inverzije u odnosu na ono o čemu Mucko progovara: ako u gradu postoje prazni izgrađeni prostori za obrte i servise ali koje je gotovo nemoguće iznajmiti zbog neriješenih tranzicijskih računa, onda je, čini se, situacija s javnim prostorima toliko čista da se mogu bez problema iznajmljivati. Ulica i trg, koji po svojoj funkciji jesu okupljališta, s uspostavom kafića i šatora ne postaju manje društveni prostor; problem je, međutim, u tome što postaju više privatni prostori, barem privremeno. Javni prostori grada (voidi) postaju roba, artikl, kroz koji Grad kao poduzetnik ostvaruje prihode, a ekonomska terminologija o "ostvarivanju prihoda" i "dohodovanju sredstava" postaju ključni izrazi urbane politike. Gradska uprava tako u posljednjem desetljeću postaje sve manje subjekt koji primarno brine za grad u prizmi poštovanja kolektivnog i društvenog; ti su termini, štoviše, u postsocijalističkom stanju omraženi, stanju koje je sve od ranije (socijalističko) odbacivalo kao krivo, pa tako i oblike gradske uprave i 2 upravljanja.1 Čaroban štapić ponudio je neoliberalizam čija tumačenja više nisu socijalna nego dominantno ekonomska: neoliberalni ekonomisti smatraju da javnu upravu "treba vrednovati po istim principima kao i privatno poduzetništvo", na temelju "strateških kalkulacija i racionalnih izbora" u cilju maksimiziranja bogatstva (Blackmar, 2006: 62), jer Grad je konačno samo jedan od ekonomskih aktera ili "vlasnika" koji se takmiči na slobodnom tržištu za ostvarivanje usluga i upravljanje. Praznina (neizgrađenost) prostora u gradu, kao što su zeleni prostori i parkovi, čini se, ponekad, ako pažljivo osluškujemo urbani diskurs u medijima, može zazvučati čak i kao nekoristan prostor. Tu se izuzima primjerice donjogradsko zelenilo koje je bez premca u reprezentaciji grada, no grad ima i mnoge druge zelene prostore. Primjerice, ogromne zelene površine u Novom Zagrebu: kada se preporuča "progušćivanje urbane matrice Novog Zagreba"2 onda treba znati da je "progušćivanje" jezična figura za "izgrađivanje", pa tako niču trgovački centri i poslovne zgrade i ostavljaju neizbrisiv trag u prostoru. Neke novoizgrađene poslovne zgrade, štoviše, imaju sudbinu sličnu lokalima koje je Mucko istraživao: zatvorene su! Neke su napuštene nakon samo desetak godina korištenja jer tvrtke odlaze u jeftinije prostore još negdje dalje na perimetru grada (primjerice, Buzin), a na zgradama ostaju podsjetnici o praznom solidu: "uredi u najam". No i ispod ovoga problema, doslovno ispod, ogroman je problem gradskih praznina njihovo zemljište, problem koji se najdirektnije nadovezuje na pitanja vlasništva i povrata o kojemu govori Mucko na primjeru lokala. Još danas, dva desetljeća nakon vremena socijalističkog upravljanja, Grad nije upisao Jedan je primjer i ukidanje općina i mjesnih zajednica početkom 1990-ih kao relikta socijalističkog samoupravljanja. No, Zagreb u novom demokratskom sustavu kao da nije postao demokratičniji, naprotiv, dobiva centraliziranu gradsku upravu u Gradskoj skupštini, svi oblici mikrolokalne uprave su dokinuti, izbori za mjesnu samoupravu uvode se tek desetak godina kasnije - na izborima 2001. uvodi se razina upravljanja gradskih četvrti, ali je još trebalo pričekati kraj toga desetljeća kako bi se u Zagrebu dogodili izbori i za najnižu razinu lokalne samouprave - mjesne odbore (tek izbori 2009. godine). 1 Usp. L. Hršak, V. Mimica, Z. Skorup, "Novi 2 Zagreb", Okviri metropole, ur. V. Mattioni, Zagreb, 1997. 2 3 sva svoja vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom vremenu i prostoru između sustava, u nesređenim dokumentacijama i pravilima, događaju se nove tranzicijske anomalije. Neki primjeri koje sam pratila u Novom Zagrebu mogu se sumirati na sljedeći način: zemljišta koja su Zakonom o nacionalizaciji u razdoblju socijalizma izuzimana od vlasnika radi građenja stambenih naselja postajala su "društveno vlasništvo", a koje se u novoj državi regulira novom legislativom sredinom 1990-ih godina. U dijelovima Novog Zagreba na terenima na kojima su izgrađene zgrade Grad se upisuje kao vlasnik, no to propušta učiniti na nekim dijelovima zelenih površina, posebice onih koje su urbanističkim planom definirane kao "zone mješovite namjene", drugim riječima, ako su sada i zelene, planom je dopuštena gradnja ili prenamjena dijela ili cjeline neizgrađene površine. Čini se da upravo tu nastaje siva tranzicijska zona mućkarija i makinacija s vlasništvom: stambena naselja, naime, u aktualnim urbanističkim dokumentima Grada vode se kao "dovršena naselja" u kojima dogradnja nije prioritet; zemljišta u naseljima na koja se Grad slučajno ili ne nije upisao kao vlasnik, zadnjih nekoliko godina postaju meta nekih poduzetnika kako bi se zemljišta vratila vlasnicima: po povratu vlasnicima, zemljišta se u godinu ili dvije višekratno preprodaju: s obzirom da zbog potencijalne gradnje ili početka radova na tim zemljištima u urbanistički oblikovanim stambenim naseljima nastaju sporovi, jer u konačnici reagiraju građani, udruge, a ponekad i mjesni odbori ili gradska vijeća, događa se i prodaja zemljišta osobama izvan Hrvatske, kao strategija podizanja slučajeva i sudskih sporova na međunarodnu razinu, čime se zasigurno komplicira rješavanje pojedinih slučajeva. I dalje zaintrigirana pojmovima puno i prazno, upisala sam u internetski pretraživač sintagme "pun Zagreb" i "prazan Zagreb": nije riječ o sasvim neutralnom pretraživanju jer moje računalo zasigurno pamti moja "guglanja" i preferencijene pa tome prilagođava i izbor, a ne radi se niti o nekoj sustavnoj istraživačkoj metodi već o znatiželji. Iz pregleda prvih nekoliko ponuđenih web stranica arbitrarno izdvajam neke navode za koje smatram 4 da oslikavaju kompleksnost aktualne gradske situacije, u kojoj su prazni lokali samo jedna slika toga kaleidoskopa. Zagreb je tako "pun neprodanih stanova",3 upućujući na problematičnost tržišta nekretninama, a medijski napisi bruje o špekulacijama, građevinskom lobiju u sprezi s gradskim vlastima, posebice s gradonačelnikom. Do pred koju godinu krize, građevinarski sektor je zasigurno bio jedan od cvatućih sektora za privatne poduzetnike, prereguliranje bivšeg društvenog u privatno vlasništvo kao i prodaja ma kako malih privatnih parcela u gradu otvaralo je nove graditeljske terene, mnoge primjerice upravo na Trešnjevci, dijelu grada koji prolazi značajno socijalno restrukturiranje posljednje desetljeće i pol, odnosno, svojevrsnu gentrifikaciju. Iako je najeksponiraniji slučaj o kojemu se govori kao o gentrifikacijskom procesu onaj Cvjetnog trga, izgrađenost i mijena socijalne strukture pa onda i drugih segmenata urbanog života na Trešnjevci još uvijek čeka veći istraživački zahvat. Jedan drugi internetski link navodi da je "centar pun starih ljudi"4 i demografski popisi doista svjedoče o tome da je središte grada "ostarilo" i dijelom depopulirano, što donekle rezultira njegovim zapuštanjem, a to je onda podloga za politiku intervencije – "revitalizacije" – u kojoj i kroz koju progovaraju mnogi privatni interesi kad je u pitanju investiranje. I opet je ovdje najpoznatiji primjer Cvjetnog trga oko kojega su se godinama lomila koplja između privatnih investitora, gradske politike, gradonačelnika, građana i civilnih udruga. U zapadnom svijetu upravo su deprivirana gradska središta već od 1970-ih godina meta agresivnog ulaska neoliberalne politike: kritizirajući da se mehanizmima kontrolirajućih i regulirajućih planova ondašnjih gradskih socijalno-liberalnih politika nije uspjelo spriječiti deprivaciju urbanih prostora, traži se njihovo labavljenje i otvaranje tih http://www.poslovni.hr/mobile/vijesti/zbog-pucanja-spekulativnog-balona-zagreb-jepun-neprodanih-stanova-193782 3 http://www.tinolovka-news.com/vijesti-hrvatska/37551-zagreb-u-brojkama-previserazvoda-centar-je-pun-starih-ljudi 4 5 prostora na slobodno tržište (usp. Bridge i Watson, 2003). Urbana politika, kao i politike u svim drugim domenama života u postsocijalističkom društvu, trebala je omogućiti slobodno djelovanje tržišta. U postsocijalističkoj zemlji otvaranje slobodnom tržištu5 značilo je, primjerice, napuštanje postojećeg Generalnog urbanističkog plana koji je dugoročno definirao viziju razvoja grada: ime toga dokumenta zadržano je, doduše, i danas, ali obezvrijeđeno kao vizija, služi gotovo isključivo za upisivanje i potvrđivanje izgrađenih objekata, u korist privatnim poduzetnicima, investitorima i građevinarima, a na uštrb kvalitete gradskog prostora, uglavnom bez nužnih regulacija za općedruštvenu korist. Studije zapadnih gradova govore o istome – naime, da se proces planiranja koristi isključivo za kratkoročne ciljeve, što je u konačnici antiteza samoj biti planiranja (Troy, 2003); u Hrvatskoj arhitekti više ne govore o urbanističkom planiranju nego o tzv. objektnom/ projektnom urbanizmu – onom koji gradi pojedinačno, a ne kolektivno, a sama je struka urbanista degradirana od one koja imaginira (jer urbanistički plan jest vrsta imaginacije, urbanisti stvaraju – Lefebvreovskim terminom – "zamišljeni prostor") u činovničku, za izdavanje dozvola u procesu gradnje. Politika deregulacije, sve prisutnija kod nas, odnosno umicanje od regulativne naravi koju podrazumijeva planiranje, jest zavaravanje kako upozorava Short: riječ je o reregulaciji, koja samo odražava drugu/drukčiju političku i ekonomsku moć jer "ako nestane kontrola planiranja oko upotrebe zemljišta više moći se transferira privatnim interesima", te stoga to nije samo puka opozicija ili zamjena politike kontrole (planiranje) politikom slobode (tržište), nego ključno pitanje ostaje "tko kontrolira?" (Short, 2003: 20). Ako su u socijalizmu to bile javne institucije koje su u skladu s ideološkom osnovom zemlje trebale osigurati "društveni interes", danas je narav tih institucija promijenjena: one danas "servisiraju" privatni kapital i "postoje samo zato da bi udovoljile privatnom interesu" (Mattioni, 2003:13). Jugoslavija je, doduše, bila jedina socijalistička zemlja čiji je sustav bio otvoren nekim elementima tržišne privrede. U neoliberalnoj doktrini primat se pak daje slobodnom tržištu (bez ikakvih kontrolirajućih ili ograničavajućih mehanizama države) kao motoru prosperiteta. 5 6 Što je pak, prema navodima interneta, u gradu prazno? "Ranojutarnji tramvaj je prazan", 6 no, to nije poetična slika zagrebačkog jutra nego slika tranzicije, pa autor članka komentira "Zbogom industriji, stižu stranci". Nisu nestali samo mali obrti i servisi o kojima piše Mucko, nego i industrija, a s njom i radništvo koje je punilo tramvaje (ali i dalo karakter mnogobrojnim naseljima u gradu, primjerice Trešnjevci ili novozagrebačkim naseljima), stižu strana ulaganja (famozne, na državnoj i gradskoj razini glorificirane, "investicije") koja kao da će principom deus ex machina riješiti sve naše probleme (nezaposlenosti, siromaštva i dr.). U situaciji propadanja industrije uslijed spleta postsocijalističke privatizacije i globalnih ekonomskih i društvenih trendova, i ovdje nailazimo na etnografije praznine: napuštene zgrade, pogoni i industrija u širem centru grada kao što su pogon Nada Dimić u Branimirovoj ulici ili Badel i Gorica između Vlaške i Šubićeve ulice, također i površinom ogroman kompleks Gredelja uz sam Glavni kolodvor. Neke od tih praznina zaštićeni su spomenici industrijske baštine i iako ih to ne čuva od trenutnog propadanja zbog manjka gradskog novca za ulaganje, barem ih donekle štiti od potencijalnih unosnih makinacija – preprodaje radi vrijednosti zemljišta na kojoj se zgrade nalaze. A opet – prazne i propadajuće – meta su kritike gradske politike i "poticaj" da se stave na slobodno tržište (gdje će se naći adekvatan vlasnik/upravitelj koji neće dopustiti deprivaciju tih prostora, kad već Grad kao javna uprava to ne može), pri čemu je gotovo sigurno da će se na njima naći otisak neoliberalnog trenda, krajnjeg interesa za privatnim profitom. Jedan od "spasonosnih" načina na koji se takve situacije rješavaju je privatno-javnog partnerstvo kao model upravljanja koji je "utemeljen na racionalnim poslovnim principima i oslobođen od politike", a Zapadnim svijetom proširio se u 1980-im godinama, kada je kriza javnog upravljanja dovela do izrazite zapuštenosti dijelova grada, objekata i prostora (Blackmar, 2006: 71). Danas se u Hrvatskoj propagira javnoprivatno partnerstvo koje, prema priopćenju Europske komisije, "omogućava http://www.profitiraj.hr/novosti/industrija-bjezi-iz-zagreba-%E2%80%93-ranojutarnjitramvaj-gotovo-je-prazan/ 6 7 učinkovit način provedbe infrastrukturnih projekata i pružanja javnih usluga te promiče inovativan pristup u primjeni mjera gospodarskog oporavka”.7 No, kritičari upozoravaju da je u tome začahurena neoliberalna varka jer povećavajući privatnu kontrolu nad javnim (novcem, prostorom, institucijama) događa se "erozija povijesne definicije javnog prostora kao javnog vlasništva", upravljanje se umiče od javne odgovornosti i otvorenog javnog političkog procesa (Blackmar, 2006: 71-72). Jedan od velikih kompleksa koji će se na pladnju neoliberalne politike i upravljanja prema profitu tek naći u narednim godinama zasigurno je Zagrebački Velesajam:8 nekada pun, kao simbol napretka socijalističkog sustava i države, danas živi u tranzicijskoj agoniji odumiruće gigantske organizacijske strukture i ogromnog resursa (prije svega viđenog u dimenziji izvrsne lokacije i zemljišta) i zasigurno može ispisati jedno poglavlje gradske etnografije praznine. Konačno, u pripremi ovoga teksta za izlaganje, a najdirektnije se nadovezuje na istraživanje Bojana Mucka, naišla sam na internetski link sa slikom plakata na kojem piše: "Ovaj prostor je prazan već godinama", a slika je popraćena i komentarom "Zagrepčani protiv lošeg gospodarenja gradskom imovinom". 9 Riječ je o akciji nekolicine mladih ljudi koji su skidali slojeve plakata zalijepljenih na izloge/stakla praznih lokala na Trešnjevci, posebice u Tratinskoj, o akciji koju je potaknula novoosnovana stranka "Za grad". Usmjereni na poticanje participatornog upravljanja gradom, pozvali su građane da daju svoje prijedloge za nove gradske inicijative: nekoliko građana komentira ispražnjene prostore i predlaže rješenja njihove upotrebe: da se ponude na besplatno ili jeftino korištenje malim i srednjim poduzećima S naslovne stranice Agencije za javno-privatno partnerstvo, http://www.ajpp.hr/ naslovnica/agencija.aspx 7 Spominjanje Zagrebačkog velesajma u oslikavanju kompleksnosti tranzicijske situacije isto tako je nastao kao asocijacija kroz internetsku referencu "Velesajam opet pun" (http:// www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/velesajam-opet-pun-pocinje-cak-pet-sajmova). 8 http://zagreb.com.hr/2013/04/foto-ovaj-prostor-je-prazan-vec-godinama-zagrepcaniprotiv-loseg-gospodarenja-gradskom-imovinom/ 9 8 i organizacijama civilnog društva; da se u njima oforme kvartovski društveni domovi s raznim programima; da se na izlozima i vratima praznih poslovnih prostora napravi izložba fotografija. 10 Brojnost reakcija i prijedloga na webstranici upućuje na činjenicu da je riječ o zapaženom problemu u gradu, o kojemu će stranka javno govoriti i tijekom kampanje za lokalne izbore u proljeće 2013. Zanimljivo je i to da su se i drugi kandidati, posebice pojedinačni kandidati za gradonačelničko mjesto, isto tako oglasili u vezi ovoga gradskog problema: Milan Bandić još u prethodnoj godini najavljuje iznimno niske najamnine "praznih poslovnih prostora"; 11 slično tomu i Ranko Ostojić u izbornom svibnju 2013. predstavio je "projekt davanja praznih gradskih prostora poduzetnicima, umjetnicima i udrugama građana po povlaštenim uvjetima", 12 a Margareta Mađerić obećava "gradske poslovne prostore koji u središtu grada zjape prazni dat će uz simboličnu cijenu obrtnicima i poduzetnicima", 13 a ističe i da "obrtništvo i poduzetništvo moraju biti motor razvoja Grada Zagreba koji je upravo prepoznatljiv po svojim vrijednim obrtnicima".14 Problem je uočen, no uobličen je u instrumentalne i paušalne izjave odgovarajuće političkom trenutku lokalnih izbora. Ključna stvar, koja bi odala uzroke praznine, ona o kojoj zbori Muckov rad – o nekompatibilnosti državnih i lokalnih zakona, o nemogućnosti kontakta i dogovora sa ranijim vlasnicima, o plaćanju reketa i 10 http://za-grad.com/prijedlozi/222/ 11 http://www.youtube.com/watch?v=TMdL4k-ibUU 12 http://dalje.com/hr-zagreb/ostojic--iskoristimo-prazne-prostore/467947 http://www.business.hr/dogadjaji/milan-bandic-predstavlja-crveni-zagreb-a-mizelimo-plavi-zagreb-sto-je-boja-nasega-grada 13 Grad je prepoznatljiv po svojim obrtnicima možda ponajviše u mnoge dane sajmova i priredbi koji se održavaju na glavnom gradskom trgu: obrti snažno iskaču kao dio raznih priča o identitetu grada, a pri tome se manje stavljaju u kontekst važnih ekonomskih aktera (ili, naravno, ni spomena o problemu praznih prostora i napuštenih obrta), a više u kontekst turističke ponude. Gradska politika u velikoj je mjeri okrenuta poticanju turizma: broje se posjeti i noćenja, omjeravaju se u odnosu većeg ili manjeg postotka s obzirom na godinu ranije, kalkulira se zarada - i opet dominira ekonomski rječnik gradske vlasti i iskazuje se zadovoljstvo jer, kako kaže jedna internetska referenca - "Zagreb je pun turista" (http:// metro-portal.hr/zagreb-i-u-listopadu-pun-turista/13019). Turistička industrija, kulturna industrija, brendiranje grada – sve su to pojmovi koji usmjeravaju poteze gradske vlasti i nezaobilazan su kontekst današnjeg Zagreba. 14 9 drugim koruptivnim radnjama – u predizbornom razdoblju se ne govori. O njima progovara kulturnoantropološko istraživanje koje, kako i sam autor kaže, ima detektivski karakter. I osobno to mogu potvrditi, a i mnogi koje znam i koji su dublje posegnuli za tumačenjima, razgovorima, dokumentima kako bi razumjeli što se u gradu zbiva, osjetili su kao da nešto raskrinkavaju, 15 iako to ne bi trebala biti ključna karakteristika znanstvenog istraživanja. Jednom sam pročitala da je razlika između rada povjesničara i antropologa u tome što povjesničar kada istražuje neki fenomen u prošlosti istodobno već uglavnom zna i za njegove posljedice u tijeku vremena jer je takva priroda njegova istraživanja; antropolog pak ne zna posljedice aktualnog procesa koje istražuje – on poput Sherlocka Holmesa napipava, raskrinkava i povezuje tragove kojima analizira i interpretira aktualne društveno-kulturne fenomene. Zanimajući se upravo za posljedice, na tribini 13. travnja 2013. u klubu Mama (za koju je priliku i nastao ovaj tekst) jedan je sudionik diskusije iz publike postavio pitanje o tome kako u teoriji izgledaju ishodi i posljedice gentrifikacije i drugih neoliberalnih procesa, kako bismo znali unaprijed kako djelovati, što učiniti, gdje se oduprijeti ili gdje protestirati. Sudionici tribine složili su se da teorija ne daje jasni odgovor na pitanje ishoda i posljedica. Rekla bih da je razlog tomu možda i taj što neoliberalizam funkcionira kao i globalizacija: riječ je o svjetskom trendu, u ovom slučaju ekonomskom trendu, ali kada on naliježe na lokalni prostor izaziva procese koji na sasvim specifične načine umještaju i hibridiziraju globalizacijske tijekove ovisno o lokalnoj situaciji, predtekstu i kontekstu, te tako nastaju uvijek specifični glokalni ishodi (društveni, kulturni, politički, ekonomski i dr.). Tako je i u Zagrebu, i šire u Hrvatskoj. Primjerice, naglasak na privatnom vlasništvu i interesu nije samo puki odraz neoliberalne doktrine nego se u nas smješta i u postsocijalistički ideoscape, da posudim Appaduraijev termin, u kojemu se Još jedan primjer kroz koji se u razgovorima otvorio problem "razotkrivanja" i "prokazivanja" jest i odličan diplomski rad Mirne Tkalčić Simetić koja se upustila u istraživanje situacije na zagrebačkom sajmu "Hrelić" (2013). 15 10 ne glorificira samo privatno per se, utemeljeno u konzervativnim doktrinama 17. i 18. stoljeća (Smith i Low, 2006) nego se vidi i kao rješenje nanesenih nepravdi tijekom socijalizma, konfiskacija i nacionalizacija, što ukupno pojačava legitimaciju neoliberalističkog kursa tumačenja privatnog iako ne na istim temeljima kao na Zapadu. Kritika neučinkovitosti javne uprave koja je na Zapadu osokolila neoliberalni trend upravljanja, u nas se preslojila s gotovo pomahnitalim odbacivanjem svega ranijega, socijalističkoga kao apsolutno krivoga. U mnogim segmentima, neo i post diskursi su se osnažili i stvorili specifičnu glokalnu vrijednost i argumentaciju. S druge strane, razvoj demokratskog društva isto tako ima svoj tempo i okolnosti u Zagrebu/ Hrvatskoj. Tako, primjerice, politička vlast u Hrvatskoj u 1990-ima ne potiče posebice razvoj civilnog sektora, marginalizira ga u odnosu na projekt razvoja nacionalne države, štoviše smatra ga i opasnim po taj nacionalni projekt i otežava djelovanje segmenata civilnog društva: tek novi milenij i promjena vlasti koja je nastupila, omogućila je jači razvoj civilnog sektora (Stubbs, 2001). A upravo civilno društvo, koje se u nas intenzivnije razvija posljednje desetljeće, uz druge mehanizme i aktere demokratskog društva, 16 trebalo bi biti i svojevrsnim medijatorom između javne uprave i slobodnog tržišta. U smislu teze o lokalnim specifičnostima globalnih fenomena i prazni lokali o kojima progovara Bojan Mucko jedan su od vidova glokalnog neoliberalizma. Literatura: BLACKMAR Elizabeth, 2006, "Appropriating 'the Commons': The Tragedy of Property Rights Discourse", u Setha Low i Neil Smith (ur.), The Politics of Public Space, New York-London, Routledge, 49-80. BRIDGE Gary i Sophie WATSON, 2003, "City Interventions", u Gary Bridge i Sophie Watson (ur.), A Companion to the City, Blackwell Publishing, 505-516. MATTIONI Vladimir, 2003, Zagreb se mijenja, Zagreb, UPI-2M. O akterima (civilnim, političkim, ekonomskim, stručnim i dr.) i njihovim međuodnosima u oblikovanju urbane politike u Zagrebu na tribini je izlagala Jelena Zlatar. 16 11 SHORT J. Rennie, 2003, "Three Urban Discourses", u Garry Bridge i Sophie Watson (ur.), A Companion to the City, Blackwell Publishing: 18-25. SMITH Neil i Setha LOW, 2006, "Introduction: The Imperative of Public Space", u Setha Low i Neil Smith (ur.), The Politics of Public Space, New York, London: Routledge: 1-16. STUBBS Paul. 2001, "New Times? Toward a Political Economy of 'Civil society' in Contemporary Croatia", Narodna umjetnost, 38/1: 89-103. TROY Patrick, 2003, "Urban Planning in the Late Twentieth Century", in G. Bridge i S. Watson (dir.), A Companion to the City, Blackwell Publishing: 543-554. VERDERY Katherine, 1996. What Was Socialism and What Comes Next?, Princeton, New Jersey, Princeton University Press. 12