INFORMATIVNO I STRUČNO GLASILO LOVAČKOG SAVEZA HERCEG BOSNE I KINOLOŠKOG SAVEZA HERCEG-BOSNE MOSTAR, SIJEČANJ - VELJAČA 2011. GODINA xIV., BROJ 75. Sigurnost u lovu Što nam “sitna” nepažnja nije završila tragedijom, imali smo samo – sreću Slanje i primanje novca Gotovinske transakcije u unutarnjem i međunarodnom prometu Slanje novca poštanskom uputnicom Eurogiro – najjednostavnije slanje novca uz najniže troškove Western Union – najbrži način slanja novca Poštanskom uputnicom se omogućava prijenos novca od pošiljatelja do primatelja poštanskom mrežom. Eurogiro modelom slanja novca iz inozemstva omogućava se slanje novca na kućnu adresu primatelja u BiH, te slanje novca u inozemstvo sa šaltera Hrvatske pošte Mostar. Nije potrebno imati otvoren račun u banci. Western Union, najveća svjetska mreža za prijenos novca, omogućava ljudima diljem svijeta slanje i primanje novca u roku od nekoliko minuta. Nije potrebno imati otvoren račun u banci. Besplatni info telefon 080 088 088 HP Oglas PRIMANJE I SLANJE NOVCA A5 horizontal LAYOUT.indd 1 Š.G.D. HERCEGBOSANSKE ŠUME d.o.o. Kupres Direkcija: Splitska b.b., Kupres Tel. + 387 34 274 - 801 Faks + 387 34 274 - 800 e-mail: [email protected] 9/3/09 10:43:07 AM ..... iz sadržaja Ako nema “papira“, nema ni puške! Pogled s č eke Dragan Naletilić ..... str. 7. Sigurnost u lovu Što nam „sitna“ nepažnja nije završila tragedijom, imali smo samo – sreću ..... str. 9. Obveze korisnika lovišta na početku lovne godine Proljetno prebrojavanje divljači zakonska je obveza i temelj planiranja ..... str. 13. Šljuka bena (Scolopax rusticola) Zbog iznimne ljepote i brza i krivudava leta, mnogim je europskim lovcima na prvome mjestu ..... str. 37. Flobert i malokalibarske puške Oružje, koje želi gotovo svaki lovac ..... str. 44. Kinološki bonton Izlažući i ocjenjujući psa, sebe istodobno pokazuju i izlagač i sudac P išući u ovome broju Hoopa o sigurnosti u lovu, autor je svoj hvalevrijedan tekst završio napomenom kako bismo trebali češće pisati o ovoj temi, pa makar se i ponavljali. Složio sam se s njim pa ću, kao svojevrstan doprinos sigurnosti lova i općoj sigurnosti, u ovome uvodniku progovoriti o jednome bitnom aspektu sigurnosti lova – kontroli lovačkoga naoružanja. Ali prije toga moram reći, ne slažem se s onima koji „gunđaju“ zbog ponavljanja, a i takvih ima. Stara latinska kaže: „Ponavljanje je majka znanja“. Komu ponavljanje smeta, možda misli da je stanje odlično, da lovci ne krše ni jedno lovačko pravilo a kamoli ona „sveta“. A nije baš tako, kamo sreće da jest! Znamo da brzo potežemo i da smo „laki na okidaču“. Da se puca neoprezno i prebrzo na nešto što je samo „šušnulo“, da se napušta čeka prije dogovorenoga vremena i načina, da se puške okreću prema kolegama, da se ne prazne za vrijeme odmora, objeda i poslije lova, da se pune i otkočene drže u autu „ako nešto usput iskoči“, da se ostavljaju na dohvat djece, itd., itd. Da apsurd bude veći, protivnici „ponavljanja gradiva“ baš su oni koji se najneodgovornije i ponašaju. Nesreća i tragedija uvijek će, nažalost, biti, i ne samo u lovu, ali su izgledi za njih daleko veći ako se ne zna i ne haje za temeljna pravila sigurnosti. Puška u ruci, ma čijoj, uvijek je opasnost! Zakonski, jasno je kako netko može kupiti lovačko oružje i kako ga, kada, i na koji način može rabiti u lovu. No, je li u praksi baš sve „po zakonu“? Nije, naravno, nije ni drugdje, pa ni ovdje. Jedno je sigurno, lovac može u lov samo s puškom za koju „ima papire“, dakle da je to puška za koju ima urednu dozvolu za držanje i nošenje. Ne može se, primjerice, u lov s puškom pokojnoga djeda ili oca koja je ostala u kući i koju „nasljednik“ u propisanoj proceduri nije „posvojio“, odnosno učinio svojom u doslovnom smislu. A nije rijetkost da netko, položivši lovački ispit i postavši član neke lovačke udruge, samo obriše prašinu s očeve ili djedove dvocijevke, objesi je o rame i – u šumu. I tako godinama. Rat je, također, i ovdje ostavio traga. Na ovaj ili onaj način, ljudi su dolazili do oružja, pa i lovačkoga, ali ga nisu legalizirali. Teško je procijeniti o koliko je ovako stečenoga lovačkog oružja riječ, ali ga sigurno ima. Ono se, uostalom, krije, pa nije lako doći do podataka. Ne može se, naravno, u lov s takvim oružjem, a pitanje je i koliko je ono ispravno i sigurno. Ima i drugih kanala kojima se dolazi(lo) do lovačke puške. I baš zato, zbog tih „kanala“, bilo bi dobro, u tijesnoj suradnji policije i lovaca, prekontrolirati lovačko oružje svakoga člana svake lovačke udruge, što je u ne tako davnoj prošlosti bila i obveza. Nije to jednostavan ni jeftin posao, ali bi, ako bi se kvalitetno odradio, bio koristan. Možda je to negdje već i učinjeno, ali u većini naših lovačkih udruga to tek treba učiniti. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakvu će pušku na provjeru donijeti onaj koji redovito ide u lov a pušku je, primjerice, „naslijedio“, odnosno nema dozvolu za njezino držanje i nošenje. Ako bi takav pokušao izvrdati tu obvezu i ne odazvati se provjeri, lovačka bi ga udruga trebala brisati iz članstva i prijaviti policiji za nezakonito držanje oružja. Takav više ne bi bio lovac i ne bi mogao u lov kao prije, s oružjem koje nezakonito posjeduje i krijući se iza lovačke članske iskaznice. Bilo bi jako dobro i pozitivno kad bi se lovci pogledali u oči i otvoreno progovorili o tome, a vjerujem da će i nedavno doneseni Zakon o oružju u FBiH otvoriti prostor lovačkim društvima da, zajedno s policijom i drugim mjerodavnim institucijama, bolje kontroliraju ispravnost lovačkoga oružja i pravo na njegovo držanje i nošenje. Za dobro svih nas! Adresa uredništva: Hrvatskih branitelja b.b., 88 000 Mostar • Tel. 00 387 36 318 477 • Faks 00 387 36 318 478 • E-mail: [email protected] • www.lovackisavez-hb.ba Za nakladnika: Ilija Vrljić • Glavni urednik: Dragan Naletilić • Izvršni urednik: Ivica Lučić • Uređivački kolegij: Mladen Bešlić, Vlado Bošnjak, Ivan Jurić, Blago Lasić, Ivica Lučić, Tomislav Mihaljević, Dragan Naletilić, Vlado Soldo, Dobroslav Vrdoljak, Ilija Vrljić • Lektor i korektor: Blago Lasić • Tajnik uredništva: Vlado Bošnjak Priprema za tisak: TIPOART, Široki Brijeg • Tisak: SUTON d.o.o., Široki Brijeg • Fotografija na naslovnici: BUENOS DIAS Plaćanjem članarine, članovi Lovačkoga saveza Herceg Bosne postaju pretplatnicima Hoopa Godišnja pretplata: za BiH 25 KM, za inozemstvo 45 KM • Žiroračun KM: 3382202200225742 kod Unicredit banke • Devizni račun: 7100-280-48-06-06373-2 kod Unicredit banke Uređivački kolegij ne mora biti suglasan s autorovim stajalištima Glasilo Lovačkog saveza Herceg Bosne i Kinološkog saveza Herceg Bosne Cijene oglasnog prostora: 1/1 stranice - 700 KM • 1/2 stranice - 350 KM • 1/3 stranice - 250 KM • 1/4 stranice - 180 KM • 1/8 stranice - 90 KM • 1/1 unutarnja stranica korica 800 KM • 1/1 zadnja stranica korica 900 KM www.lovackisavez-hb.ba 3 ZANIMLJIVOSTI LD „Radovanj“, Posušje: DVIJE KUJE ZAROBLJENE NA STIJENI Alpinisti spasili pse Mladen Bešlić D ogađaj koji će dugo pamtiti članovi jedne lovačke skupine iz Posušja, zagolicao je mnoga radoznala lovačka uha. Na sve strane prepričava se spektakularno spašavanje pasa, tj. podvig hrabrih alpinista i, na kraju, sretan ishod cijeloga slučaja. Loveći, naime, lisicu u lovištu zvanom Zavraci, skupina lovaca na čelu s Damirom Markotom, vlasnikom „zarobljenih“ pasa, doživjela je pustolovinu kao iz filmova. Dvije kuje posavke, nakon duže potrage za lisicom našle su se u bezizlaznom položaju, na litici u strmom kanjonu posuške Brine visokoj pedesetak metara. Teško je razumjeti kako su psi došli u takvu situaciju, ali je jedno sigurno – bez ljudske pomoći nikada ne bi bili spašeni. Tri su dana brižni lovci pokušavali pomoći svojim ljubimicama, ali uzalud, bilo je nemoguće. Humanost i velika ljubav prema psima, Nije bilo lako doći do pasa 4 koraka, ubrzo došli k sebi, i radosno skačući i igrajući se pozdravili svoga vlasnika i spasitelje. Slučaj spašavanja ovih pasa primjer je humanosti prema životinjama. Isto tako, to je i dokaz opravdanosti postojanja ovakve službe, čiji rad i usavršavanje za obavljanje teških i složenih zadataka spašavanja treba maksimalno podržati. Psi, njihov vlasnik i spasioci nakon obavljenog posla vlasniku nisu dali mira. Smišljao je i tražio način kako im pomoći. Čak su se neki od njegovih kolega lovaca hrabro odvažili popeti, ali bez uspjeha. Spasiti pse od gladi, žeđi i sigurne smrti mogla je jedino gorska služba spašavanja. Nakon što je ideju o angažiranju spasilaca predložio jedan od lovaca, odmah su ostvareni kontakti s Hrvatskim planinarskim društvom „Pločno“ iz Posušja. Ovo društvo ima nekoliko planinara izvježbanih za zadaće spašavanja u ekstremnim uvjetima. Hrabri, brzi i odlučni, kako pravim spasiocima i dolikuje, dvojica njih s punom spasilačkom opremom već su bili spremni za akciju. Nakon promatranja terena, brzo je donesen plan akcije, a zatim se krenulo u visine. Pedesetmetarska litica svladana je dosta brzo, ali se oteglo spuštanje pasa u vreći. Trebalo je uplašene pse najprije smiriti i pridobiti njihovo povjerenje, tek onda ih spremiti za spuštanje. Zahvaljujući hrabrom Filipu Bagi, psi su spušteni na sigurno, a nakon toga i sam se spasilac, uz pomoć kolege Marija Čuture, sigurno spustio na mjesto polaska. Psi su, nakon prvih nesigurnih Danas su to bili lovački psi – koji su također živa bića – sutra to može biti, ne daj Bože, čovjek. U svakom slučaju, svaka čast i veliko priznanje alpinističkim uspjesima ove dvojice momaka, članova HPD „Pločno“ iz Posušja. O Pas od snijega bično se od snijega pravi – Snješko, no Ivan Slipac - njegov je otac Josip lovac i član LD „Pavlovica“ iz Novoga Travnika - poslao nam je ovu zanimljivu fotografiju. Netko, ne znamo tko, doista je morao na velikoj hladnoći dobro „oznojiti“ ruke i čelo, praveći ovoga snježnog psa, njegovu kućicu i posudu za vodu i hranu. No isplatilo se, rezultat je više nego neobičan. Iskrene čestitke uredništva Hoopa! Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ SAVEZA EDUKACIJSKA RADIONICA: PREVENCIJA KLASIČNE KUGE KOD DIVLJIH SVINJA Lovci i veterinari zajedno u prevenciji i kontroli zdravstvenog stanja divljači Cilj je radionice informirati i educirati lovce o ovoj veoma opasnoj i ekonomski jednoj od najznačajnijih bolesti domaćih i divljih svinja, te ih osposobiti za ispravno postupanje u slučaju pojave bolesti, nalaza uginulih divljih svinja u lovištu, sumnji na pojavu bolesti i poduzimanje mjera ranog otkrivanja i iskorjenjivanja klasične kuge kod divljih svinja otkrivanja i iskorjenjivanja klasične kuge kod divljih svinja. Osobito je značajno podučiti lovce uzimanju i dostavi uzoraka, te obvezama poduzimanja mjera u svrhu brzog otkrivanja, postupanja i iskorjenjivanja ove bolesti. Radionica u Mostaru RADIONICA U MOSTARU Ivica Lučić N ova kalendarska godina za Lovački savez Herceg Bosne i njegove članice započela je edukacijom, kao težišnom i trajnom zadaćom na svim razinama. Nedugo nakon prošlojesenskog edukacijskog posjeta lovištu Moslavina (Hrvatska) u kojem su educirani o gospodarenju lovištem, za lovnike lovačkih društava članica Saveza, početkom veljače uslijedila je nova edukacijska aktivnost. Ovaj put o zdravstvenoj zaštiti divljači, konkretno, o prevencije klasične kuge kod divljih svinja. Ova aktivnost uslijedila je nakon što su koncem prošle godine Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva i Lovački savez Herceg Bosne potpisali Ugovor o provedbi stručnih radionica o temi prevencije klasične kuge kod divljih svinja u lovištima kojima gospodare lovačke udruge članice Saveza. Organizacija stručnih www.lovackisavez-hb.ba radionica dio je projekta, odnosno provedbe Stručne studije „Prevencija klasične kuge kod domaćih i divljih svinja u BiH“, koju je financirala Svjetska banka, a koja se preko resornih entitetskih ministarstava, veterinarskih institucija i lovačkih saveza provodi na području cijele Bosne i Hercegovine. Cilj je radionice informirati i educirati lovce o ovoj veoma opasnoj i ekonomski jednoj od najznačajnijih bolesti domaćih i divljih svinja, te ih osposobiti za ispravno postupanje u slučaju pojave bolesti, nalaza uginulih divljih svinja u lovištu, sumnji na pojavu bolesti i poduzimanje mjera ranog Sukladno obvezama iz Ugovora, u Mostaru je 10. veljače 2011. organizirana stručna radionica o temi prevencije klasične kuge kod divljih svinja, na koju su pozvani lovnici lovačkih udruga članica Saveza iz Hercegbosanske, Zapadnohercegovačke i Hercegovačko-neretvanske županije. Osim lovnika lovačkih udruga, na radionicu su pozvani i predstavnici veterinarskih stanica s područja navedenih županija, a uz lovce i veterinare na radionici su sudjelovali i prigodnim se riječima obratili nazočnima: Mario Vrebac, predstavnik Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, Senad Prašović, profesor na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, Darko Čobanov, zamjenik direktora Ureda za veterinarstvo pri Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i Ilija Vrljić, predsjednik Lovačkog saveza Herceg Bosne, koji je u svome obraćanju istaknuo značenje edukacije lovaca i ulogu Saveza kao partnera i čimbenika u provedbi općekorisnih aktivnosti značajnih za sustav i cijelu društvenu zajednicu. Nakon obraćanja, voditelj radionice, odnosno stručni predavač, Dragan Kasagić s Veterinarskog instituta iz Banje Luke, predstavio je 5 IZ SAVEZA program radionice te obradio sljedeće teme: - Patomorfološki znakovi bolesti - Odredbe propisa kojima je određeno postupanje u slučaju sumnje ili pojave bolesti - Program nadzora bolesti u divljih svinja - Uzimanje uzoraka krvi i organa i dostava uzoraka u ovlašteni laboratorij Krizni plan za klasičnu kugu u divljih svinja: postupanje s lešom zaražene životinje, biosigurnosne mjere i neškodljivo uklanjanje leševa ili dijelova leševa na području gdje je potvrđena bolest. Po završetku predavanja o navedenim temama, uslijedila je rasprava u kojoj su veoma konstruktivno sudjelovali i lovci i veterinari. Kao problem lovci su istaknuli nemogućnost odstrela divljih svinja za uzorkovanje jer je završila lovna sezona u svim lovačkim društvima. Nakon rasprave zaključeno je da se o ovom pitanju očituje resorni federalni ministar sukladno odredbi Zakona o lovstvu po kojoj se može odobriti odstrel divljači u znanstvene svrhe odnosno znanstvena istraživanja. Također je zaključeno da će lovci za svaki dostavljeni uzorak krvi odstrijeljene divlje svinje imati besplatan pregled mesa na trihinelozu. Radionica je završila preuzimanjem epruveta, šprica, igala, formulara i ostalog pribora potrebnog za uzimanje uzoraka krvi kod odstrijeljenih divljih svinja. Uz zajednički ručak u opuštenoj atmosferi, komentari svih sudionika radionice svodili su se na potrebu, značenje i pohvale organiziranju ovakvih vrsta edukacije, a lovci su dobili sve pohvale za ozbiljnost, konstruktivnost, pragmatičnost i organizaciju ove radionice. Predavanja su pozorno pripremljena RADIONICA U NOVOM TRAVNIKU Tjedan dana nakon mostarske, 18. veljače 2011., u Novom Travniku održana je ista stručna radionica samo s drugim sudionicima, ovaj put s lovnicima lovačkih društava članica Saveza i veterinarima veterinarskih stanica s prostora Srednjobosanske, Zeničkodobojske i Posavske županije, kojima su se pridružili i lovnici lovačkih društava iz navedenih županija koja su članovi Saveza lovačkih organizacija u BiH. Sudionike radionice, u ime Lovačkog saveza Herceg Bosne, kao organizatora i domaćina radionice, pozdravio je dopredsjednik Saveza Slavko Marin, ističući novu dimenziju i ulogu lovaca te značenje educiranja cjelokupne lovačke populacije kad su pitanju bolesti divljači, s obzirom na to da su one zajedničke za cijeli prostor BiH. Daljnji tijek radionice bio je identičan onome mostarsko- me, kao i diskusije i zaključci sudionika, koji su po završetku službenog dijela, ugodne lovačke razgovore nastavili uz zajednički ručak. OČEKIVANI REZULTATI Na temelju zadanih ciljeva, prezentiranih tema, diskusija, zaključaka te dogovorenih i preuzetih obveza, očekivati je da će lovci i ostali sudionici radionice ubuduće: - znati postaviti sumnju na klasičnu kugu svinja u divljih svinja, znati provesti odgovarajuće uzorkovanje i na ispravan način dostaviti uzorke u laboratorij - znati koji je lanac subordinacije, komunikacije i koje se mjere moraju provesti u slučaju sumnje/pojave bolesti u divljih svinja - znati koje biosigurnosne mjere treba provoditi kako bi se smanjila opasnost od širenja virusa klasične kuge svinja iz populacije divljih u populaciju domaćih svinja - znati kojim su propisima određene obveze lovaca u provođenju mjera kontrole klasične kuge svinja - znati stečeno znanje prenijeti na druge lovce u svome lovačkom društvu i šire. Nakon Radionice u Travniku DOBITNICI ODLIČJA Odličje prvoga reda dobili su: Blaž Živković iz LU „Sava“ Orašje i Zoran Šušnjar iz LD „Jarebinjak“ Rakitno. Odličje drugoga reda dobili su: Vlado Džoić, Zvonimir Martinović, Šimo Marković, Irfan Pervanović, Đuro Porobić i Mijo Kosić iz LU „Sava“ Orašje, te Tomislav Radoš i Dragan Šarić iz LD „Jarebinjak“ Rakitno. Odličje trećega reda dobili su: Ivo Baotić, Mijo Župarić, Tahir Mehmedalić, Mijo Delić, Grgo Viljušić, Lovro Oršolić iz LU „Sava“ Orašje, te Ante Rezo Markov, Ante Rezo Stipin, Jozo Radoš Ivanov, Dalibor Soldo, Željko Šarić, Ivan Penava i Jozo Radoš Petrov iz LD „Jarebinjak“ Rakitno. 6 Broj 75, siječanj - veljača 2011. SIGURNOST U LOVU LOVAČKA PRAVILA Što nam „sitna“ nepažnja nije završila tragedijom, imali smo samo – sreću Nepoštovanje propisa i pravila lovačkoga ponašanja, neznanje i neodgovornost pojedinaca najčešći su uzroci stradavanja u lovu. Lovac mora shvatiti da u rukama drži opasno sredstvo koje uz malo nepažnje ili nepromišljenosti može prouzročiti veliku nesreću Vlado Bošnjak Z avršila je još jedna lovna sezona. S motrišta sigurnosti u lovu, pamtit ćemo je po nešto većem broju incidentnih situacija, neke su završile i tragično. Mediji su često, kao udarne, donosili vijesti o pogibiji lovaca ili drugim oblicima nesreća i razbojništava izvršenih lovačkim oružjem. U očima šire javnosti, biti lovac na neki je način postalo „opasnim zanimanjem“. Što je uzrok povećanom broju nemilih događanja vezanih za lov i lovačko oružje? Prije nego li pokušamo odgovoriti na to, uz nesreće koje se događaju od lovačkog oružja lovaca u lovu i poslije lova, skrećemo vam pozornost i na one čiji je uzrok lovačko oružje, ali koje najčešće nemaju nikakve veze s lovom i lovcima, jer pojam „lovačko oružje“ javnost redovito povezuje s likom lovca. Mislimo, dakle, na različite oblike razbojstava, pljački, prijetnji i drugih oblika nasilja koji se često izvrše baš lovačkim oružjem. Najčešći uzroci stradavanja u lovu su: nepoštovanje propisa i pravila lovačkoga ponašanja, neznanje i neodgovornost pojedinaca. Kad govorimo o lovcu, mislimo na osobu obučenu i sposobnu za rukovanje lovačkim oružjem. Po zakonu tako i jest. Lov je sport, hobi, razonoda, strast, već kako ga tko shvaća. Lovac, međutim, mora shvatiti da u rukama drži opasno sredstvo koje uz malo nepažnje ili nepromišljenosti može drugoga ozlijediti, ne daj Bože i ubiti. I tu je na lovcima velika odgovornost. Time kreću u opasnu avanturu i izazivaju nesreću. Posebice je opasno činiti ovo ako si gost u nepoznatom lovištu. Lovci na čeki znaju biti nestrpljivi, pogotovo ako „štek“ pasa čuju malo dalje od sebe. Napuštanjem čeke često žele preduhitriti divljač, ne znajući da su ušli u zonu odgovornosti nekoga drugog kolege iz lova. Ovakvim postupkom, osobito ako si u tuđem lovištu, krnjiš ugled sebe kao lovca i ugled svoje udruge te dovodiš u nezgodnu situaciju lovca ili lovce čiji si gost. Nikad, ni u šali, nemoj okretati u čovjeka praznu (Bože sačuvaj punu) pušku! U lovu, nikad sam ne uzimaj pušku kolege lovca ako ti je on nije dao! Isto tako, prije odmora, zajedničkog jela i poslije lova, pušku isprazni! Zbog nepoštovanja ovih pravila, bilo je dosta slučajeva s tragičnim posljedicama. Naime, uvijek u grupi ima lovaca koji vole pogledati tuđu pušku i opremu, staviti je „u rame“, naciljati, škljocnuti, a pritom ne pogledati je li puška puna ili prazna. Poslije pucnja, svaka priča, svako opravdavanje gubi smisao. A posljedice nastale ovakvim slučajem trajno obilježe i izvršitelja i žrtvu. Kad bismo o ovoj temi anketirali lovce s dugogodišnjim lovačkim stažem, dosta bi njih imalo priču za rubriku „Vjerovali ili ne“, srećom, sa sretnim završetkom. Evo takve priče jednoga iskusnog i odgovornog lovca: „Dao sam pušku kolegi lovcu, bili smo zajedno u lovu i navečer, po povratku iz lova, on mi je, uz zahvalu, vraća. Pušku sam ponio ostaviti je u ormar za oružje. Kad sam bio u hodniku, prst mi zategnu obarač i puška opali. Nastade panika u kući, žena i djeca ne mogu vjerovati što se dogodilo. Rupa u pločicama na hodniku i danas me opominje što se sve moglo dogoditi. Evo, premda je to bilo davno, i danas kad o tome pričam, nije mi svejedno“, govori nam akter ovoga događaja. No, sreća ponekad i izostane, a kad je o oružju riječ, ne treba je ni iskušavati. Čim završi lov, pušku isprazni i spremi u navlaku, futrolu! Kod kuće pušku i streljivo drži pod ključem! Ne ostavljaj pušku i streljivo na dohvat djece! Lov je završen, i drugi lovački sadržaji mogu početi tek kad je puška u futroli. Nažalost, dosta lovaca pušku ostavi „na slobodi“, i to napunjenu, „jer možda nešto naleti“ kako se SVETA PRAVILA Sigurno je, u lovu ne poštujemo mnoga pravila, što jamačno može dovesti do kobnih posljedica. Koja pravila najčešće kršimo? Nikad ne pucaj u ono što nisi dobro vidio! Poslije pucnja nema više opravdanja u stilu: učinilo mi se, mislio sam, šušnulo je, grmlje se zatreslo i slično. Posljedice ovako nepromišljenog potezanja obarača najčešće su tragične. Da tragedija bude veća, s druge strane puščane cijevi najčešće se nađe najbolji prijatelj, kolega, brat… Zato ovo pravilo treba uvijek imati na umu, a riječ „nikad“ izgovarati nekoliko puta. Malo je jednom. Uz ovo pravilo, čije je nepoštovanje najčešći uzrok nesreće, ide i sljedeće: U lovu, ne napuštaj mjesto koje ti je dodijeljeno dok ne dobiješ znak da ga napustiš! Naime, u skupnim lovovima, lovci koji su dobili određeno mjesto (čeku) često ga napuste dok lov još traje. www.lovackisavez-hb.ba Postrojavanje je sastavni dio lova 7 SIGURNOST U LOVU Signalna odjeća Mladen Bešlić O U određenim situacijama, pušku treba prelomiti to obično kaže. Pojede se i popije, i kad se pođe kući, više nismo „sami“. A tada je oružje u ruci prava opasnost. Svraćanje s puškom iz lova u mjesnu gostionicu prekršaj je koji bi se zakonski trebao sankcionirati. Počinitelj tako dovede u opasnost ne samo sebe i svoje kolege, nego i ostale goste. A lik lovca u očima javnosti? POSEBNE OPASNOSTI Držanje oružja kod kuće posebno je pitanje. Djeca su po prirodi radoznala. Sve ono što im je zabranjeno a na dohvat im je ruke, neodoljivo ih privlači. Tako i oružje, posebice mušku djecu. Ta, prve su igračke koje im kupimo pištolji i puške. (Srećom, samo su igračke!). Oružje u kući dostupno djeci jako je opasno. Brojni su slučajevi nepažnje odraslih koji su se pretvorili u obiteljsku tragediju. Spomenuli smo samo neka pravila u lovu i poslije njega. Toliko smo ih puta čuli, komentirali, upozoravali druge na njih, neka loša iskustva – srećom sa sretnim završetkom – i doživjeli, ali opet se dogodi nesretni slučaj. Broj naših lovaca lagano raste, a nasuprot tomu, lovni su tereni zbog sve slabije gospodarske aktivnosti (neobrađeno tlo, smanjeno stočarstvo…) postali nepristupačniji i time opasniji za kretanje i lov. Pojedinci često u lov nose neispravno lovačko oružje. Tako se zna dogoditi da nekomu puška „sama“ opali jer joj je, zapravo, neispravan mehanizam za okidanje, ili da se potegne jedan obarač a „puknu“ istodobno obje cijevi, i niz drugih pogrešaka i iznenađenja. Jednostavno, lovci s ovakvim oružjem ne bi trebali biti u lovu. Posebna vrsta opasnosti u lovu su (ne)lovci, osobe koje se toga 8 momenta ne bi trebale tu nalaziti. Često pojedinci ili grupe samoinicijativno uđu u lovište, bez znanja lovnika ili drugih lovaca. Njima, dok su u (krivo)lovu, u slučaju samoranjavanja prijeti velika opasnost, jer su u prirodi sami i bespomoćni. Na kraju, kao opasnost za sigurnost u lovištu spominjemo i mlade lovce nedovoljno obučene za rukovanje lovačkim oružjem. Lovačka je udruga danas, po zakonu, tijekom pripravničkog staža dužna osposobiti lovca za rukovanje lovačkim oružjem. Potvrdom o položenom lovačkom ispitu lovcu je, između ostalog, dano „zeleno svjetlo“ da je osposobljen za rukovanje lovačkim oružjem. A kako je to u praksi? Rekli bismo, različito od udruge do udruge. U Pravilniku o programu, uvjetima i načinu polaganja lovačkog ispita predviđeni su sati koji se odnose na lovačko oružje i balistiku. Tu je i propisani rad s mentorom na terenu koji bi se trebao zaokružiti završnom obukom na lovačkom strelištu. Međutim, najbolji način za ovaj vid obuke bio bi kad bi zakonodavac odredio instituciju koja bi provela ovu obuku i izdala potvrdu o njezinoj uspješnosti, a koja bi u policiji, uz potvrdu o pripadnosti nekoj lovačkoj udruzi, bila mjerodavna za nabavku lovačkog oružja. Ovako, vodstva lovačkih udruga olako shvaćaju ovaj vid izobrazbe. S položenim lovačkim ispitom koji podrazumijeva samo površna znanja o rukovanju lovačkim oružjem, mlade ljude izlažemo velikoj opasnosti. I ne samo njih. Ponavljanje je majka znanja, kaže stara latinska mudroslovica. Zato bismo i na ovim stranicama trebali češće pisati o sigurnosti u lovu. Makar se i ponavljali. sim mjera opreza kojih se lovci moraju bez pogovora pridržavati, a o kojima je bilo riječi u tekstu o sigurnosnim mjerama, obveza je svakoga od njih jasno se i vidljivo obilježiti za vrijeme skupnoga i pojedinačnoga lova. Svjetski, pa i naši proizvođači lovačke odjeće, već su odavno prionuli na posao kreiranja odjevnih jarko vidljivih „signalnih“ artikala za lovce. Svaka dobro opskrbljena trgovina lovačkom opremom u svome bi asortimanu trebala imati barem lovačke prsluke izrađene u fluorescentnoj žutoj ili narančastoj boji. U europskom i svjetskom lovstvu odavno su, u cilju što sigurnijeg lova, u uporabi različiti obilježavajući artikli koje lovci koriste kao odjevne predmete. Jakne, prsluci, kape, različite vrpce koje se međusobno pričvrste sustavom „čička“ oko šešira ili rukava, sve su češći i kod naših lovaca. Korištenje ovakvih odjevnih predmeta daje lovu mnogo veću sigurnost. Čak i psi, osobito goniči krupne divljači, imaju ogrlice jarkih i prepoznatljivih boja, i dobro je da ih nose u gustišima ili drugim mjestima gdje je vidljivost slabija. Ovakve odjevne artikle ili signalna obilježavajuća pomagala možemo svrstati u radnu odjeću, koju koristimo za aktivnog lova. Nakon završetka pogona ili cjelodnevnog lova ona se može skinuti, spremiti u ranac ili pak džep, i onda se, sukladno prigodi, može nastaviti lovačko druženje. Napomenimo, dakle, još jednom: obilježite se signalnim kapama, prslucima ili vrpcama, zaštitite sebe i svoga kolegu u lovu, jer zlo uvijek vreba i ne bira koga će snaći! Broj 75, siječanj - veljača 2011. LOVIŠTE OBVEZE KORISNIKA LOVIŠTA NA POČETKU LOVNE GODINE Proljetno prebrojavanje divljači zakonska je obveza i temelj planiranja Obveza je svih korisnika lovišta na početku svake lovno-produktivne godine, udovoljiti zakonskim propisima i mjerodavnim institucijama, u roku dostaviti propisana izvješća o radu u protekloj godini i plan rada za iduću lovnoproduktivnu godinu Živko Rapaić N a početku svake lovne godine, korisnik lovišta dužan je analizirati rezultate prošlogodišnjeg rada i napraviti odgovarajuća izvješća, a potom konstatirati realno proljetno stanje u lovištu – kao početno i na temelju njega načiniti planove za iduću lovno-produktivnu godinu. Time udovoljava zakonskim odredbama i obvezama upravljača državnim dobrom te doprinosi javnosti svoga rada, kojem treba potpora šire zajednice. Gospodarenje divljači – koja je ustavom kategorizirana kao državno dobro – odvija se u skladu s odredbama zakona te države. Zbog zaštite divljači donosi se i zakon o lovstvu kojim se propisuje što lovstvo obuhvaća i koje mjere treba poduzimati u njegovoj provedbi da bi se gospodarenjem osigurao trajan opstanak svih vrsta divljači kao općeg dobra u optimalnoj brojnosti. Koristeći rečeno, želimo naglasiti značenje zakonskih odredbi i obvezu, da u planiranju i provedbi mjera u lovnom gospodarenju imamo na umu značenje dobra kojim raspolažemo i opravdanost državnog nadzora nad provedbom propisanih normi. U ispunjavanju zakonom zahtijevanih zadatka obveza je svih korisnika lovišta da na početku svake lovno-produktivne godine udovolje odredbama zakonskih propisa i mjerodavnim institucijama, u roku dostave propisana izvješća o radu u protekloj godini i plan rada za iduću lovnoproduktivnu godinu. www.lovackisavez-hb.ba OBVEZNA IZVJEŠĆA Obvezna izvješća odnose se na „praćenje promjena u sadržaju katastra lovišta“ (po čl. 44. ZOL-a) i izvješća „o izvršenim radovima i provedenim mjerama predviđenim lovno-gospodarskom osnovom i godišnjim planom“ (po čl. 50. ZOLa). Oba s rokom do 31. ožujka tekuće godine, a popunjavaju se podacima iz evidencija o izvršenim radovima i postignutim rezultatima u realizaciji odredaba odobrenog plana iz prethodne lovne godine. Obvezu izrade godišnjega plana gospodarenja propisuje čl. 48. ZOLa. Sadržaj plana identičan je propisanom sadržaju za lovno-gospodarske osnove (po čl. 47. ZOL-a), jer se osnova i realizira godišnjim planovima. U njemu se u skraćenom obliku iznosi opće stanje u lovištu i stanje infrastrukturnih objekata u njemu, kao i nedovršeni poslovi iz prethodnog plana (predviđeni po odredbama osnove), a maksimalna se pozornost posvećuje ustanovljivanju proljetnoga brojnog stanja gospodarskih (i ostalih) vrsta divljači, na osnovi kojeg se predviđaju očekivane godišnje promjene u pojedinim populacijama, a potom se, prema dobivenim rezultatima, planiraju mjere zaštite i uzgoja divljači, uređenja lovišta i racionalnog korištenja realnoga godišnjega prirasta divljači, kao i (eventualno) pružanja različitih usluga u lovištu s ciljem ostvarenja većih prihoda. Drugim riječima, planiraju se mjere gospodarenja lovištem, usuglašene s proljetnom brojnošću i očekivanim godišnjim promjenama, i to kao mjere zaštite, mjere uzgoja, mjere uređenja lovišta i mjere racionalnog korištenja divljači i lovišta, po sljedećem redoslijedu: - ustanovljivanje proljetnoga brojnog stanja divljači u lovištu osnovna je radnja u planiranju, a provodi se prema objavljenom „Uputstvu za prebrojavanje divljači“ (u izdanju Federalne uprave za šumarstvo i Šumarskog fakulteta u Sarajevu), u kojem su potanko obrađene metode rada i uporabe dobivenih rezultata. Uzimajući u obzir dobivene rezultate, planiraju se i ostale gospodarske mjere; - mjere zaštite divljači i lovišta koje obuhvaćaju oblike zaštite prostora lovišta čuvarskom službom (u skladu s lokalnim prilikama) i zaštite divljači kroz zaštitu od bespravnog lova, brigom o zdravstvenom stanju, (eventualnim) intervencijama putem sanitarnog odstrela, održavanjem podnošljivog broja predatora, uređenjem remiza i ostalim radnjama kojima je cilj svođenje šteta od divljači (drugima) na prihvatljivu mjeru; - mjere uzgoja divljači obuhvaćaju predviđanje godišnje dinamike razvoja pojedinih populacija kori- 9 LOVIŠTE steći odredbe aktualnog „Pravilnika o sadržaju, načinu i nositeljima izrade, odnosno odobravanja lovnogospodarske osnove, godišnjega i privremenog plana gospodarenja lovištem“ (objavljenog u Službenim novinama Federacija BiH, broj 63/06), iz koje će se uočiti kretanje brojnosti do kraja planskog razdoblja. Dobiveni će podatci poslužiti za realno planiranje (proizvodnje ili nabavke) potrebnih vrsta i količina hrane (mineralnoga, biljnog ili životinjskog podrijetla) kao i odabir mjesta za ponudu (dodatnih) hraniva, izgradnju pojila, lociranje solila i drugih (specifičnih) infrastrukturnih objekata, kao i drugih (specifičnih) mjera koje se trebaju poduzeti u pojedinim lovištima; - mjere uređenja lovišta (lovnouzgojnim i lovno-tehničkim objektima) planiraju se suglasno dinamici predviđenoj u Osnovi (a ako je nema, onda prema uočenim potrebama) s ciljem da osiguraju lakšu i uspješniju provedbu mjera zaštite, uzgoja i korištenja divljači i lovišta, vodeći računa da se gradnja izvodi po odgovarajućim projektima i na stručno izabranim lokacijama, da se njima ne narušava prirodni sklad i da se, uz to, poštuje lokalna tradicija oblikovanja objekata i upotreba materijala za gradnju; - mjere korištenja divljači i lovišta planiraju se u sladu s rezultatima iskazanim u dinamici razvoja i mo- 10 raju biti usklađene sa stanjem u lovištu i realnim godišnjim prirastom. U njima se predviđaju mogućnosti korištenja divljači – hvatanjem ili odstrelom, te korištenje mesa i drugih dijelova divljači, i lovišta – fotolovom, aktivnostima lovnog streljaštva, organiziranom obukom lovačkih pasa, organiziranjem utakmica lovačkih pasa u radu i drugim uobičajenim oblicima. Riječju, svim aktivnostima koje lovištu i lovstvu mogu donijeti neku korist. Svi ovi planovi detaljno se i programski razrađuju u stručnim službama korisnika lovišta s ciljem što uspješnije realizacije. To podrazumijeva prethodnu stručnu analizu potrebe i uvjeta za poduzimanje određene aktivnosti i programiranje njezine provedbe na određenoj lokaciji i u najprikladnije vrijeme, kako bi ona postigla namijenjeno joj značenje i željeni efekt. No, to nije sve. Korisnik lovišta ima obvezu planiranja kontinuiranoga stručnog obrazovanja zaposlenih kadrova u lovištu i ostalih koji sudjeluju u realizaciji planiranih aktivnosti u gospodarenju lovištem, planiranju prostora i programu provedbe kinoloških aktivnosti, treninga u streljaštvu i drugih programa specifičnih za potrebe te sredine. Načinjeni dokumenti (izvješća i planovi) daju se na uvid upravljačkim strukturama korisnika (nadzornim odborima, skupštinama udru- Svi ovi planovi detaljno se i programski razrađuju u stručnim službama korisnika lovišta s ciljem što uspješnije realizacije. To podrazumijeva prethodnu stručnu analizu potrebe i uvjeta za poduzimanje određene aktivnosti i programiranje njezine provedbe na određenoj lokaciji i u najprikladnije vrijeme, kako bi ona postigla namijenjeno joj značenje i željeni efekt ženja), a po usvajanju – objavljuju se i široj javnosti da bi se upoznala s načinima rada korisnika lovišta i postignutim rezultatima na očuvanju okoline, nastojanjima na održavanju brojnosti divljači u optimalnom kapacitetu (čime se utječe na smanjenje šteta od predatora i ostale divljači), ostvarenim efektima gospodarenja lovištem kroz organiziranje lovno-turističkih aranžmana i plasmana proizvoda i usluga iz lovišta. Upoznavanjem šire javnosti s radom i rezultatima rada korisnika lovišta očekuje se razumijevanje i široka potpora: na zaštiti divljači kao dijela čovjekove okoline, kroz podršku provođenju mjera uzgoja, procesuiranju prijava i tužbi za bespravne radnje, uređenje lovišta i pomoć u realizaciji racionalnog korištenja divljači i lovišta razvojem lovno-turističkih kapaciteta. I sve to s ciljem, da se gospodarenjem lovištem osigura optimalna (ili podnošljiva) brojnost svih vrsta divljači u lovištu, a s njome i optimalan godišnji prirast koji se može (u tim okolnostima) u cijelosti koristiti, održavajući trajnost gospodarenja divljači kao obnovljivoga državnog dobra. Broj 75, siječanj - veljača 2011. LOVSTVO I EKOLOGIJA ODRŽIVI RAZVOJ Ništa bez promjene razmišljanja i ponašanja Očuvanje biološke raznolikosti ekoloških sustava i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači, zakonska je obveza lovaca, koju lovci i moraju i mogu izvršavati, jer tko je pozvan u prirodi bolje i brže uočiti sve promjene na divljači i okolišu, ako to nisu lovci Mr. sc. Vjekoslav Kostijal Č esto se u tisku, na radiju i televiziji, pa i u osobnom dnevnom komuniciranju, susrećemo s pojmom “održivi razvoj”. Pri tome najčešće pomislimo na zahtjeve udruga za zaštitu prirode koji su usmjereni na naš okoliš. Traži se, uglavnom, zaštita šuma i voda, a u posljednje je vrijeme i zbrinjavanje otpada nezaobilazna tema. Te udruge najviše pozornosti posvećuju zaštiti okoliša na lokalnoj razini, čemu je vjerojatni razlog nedostatak novca za angažman na višoj razini. Pojam “održivi razvoj” potječe iz oblasti šumarstva. To načelo podrazumijeva sječu (korištenje) šuma samo u onoj mjeri u kojoj se šuma obnavlja, dakle živimo koristeći samo prirast, a ne dirajući glavnicu. Ovo bi se načelo moglo primijeniti i na druge resurse, na različita prirodna bogatstva, ekološke sustave te i na samu zemljinu atmosferu. Međutim, potrebe čovječanstva narastaju, one su uvjetovane značajnim porastom broja stanovnika, tehnološkim razvojem te svakidašnjim smanjenjem resursa i ugrožavanjem životnih uvjeta na planetu. Stoga se i javljaju mnogi problemi i suprotstavljanja: bogati Sjever – siromašni Jug, razlike između obrazovanoga (rawww.lovackisavez-hb.ba zvijenog) i neobrazovanog (nerazvijenog) svijeta, razlike između zemalja bogatih naftom i prirodnim plinom i onih koje to nemaju. Nisu male ni razlike u društvenim i političkim sustavima između zemalja, razlike u razini poštovanja ljudskih prava, kulturološke razlike. Sve su to problemi koji zaokupljaju čovječanstvo, pa u tom smislu i raste zabrinutost za očuvanje života na našem planetu. Želimo svijet u miru, bez konflikata, želimo živjeti dostojno razumnih bića, želimo živjeti u okruženju u kojem će se poštovati temeljna ljudska prava, želimo živjeti u čistom prirodnom i očuvanom okruženju, želimo živjeti koristeći blagodati tehnološkog razvoja, želimo budućim naraštajima ostaviti bolji svijet a ne probleme – na to nemamo pravo. Sve navedeno uočeno je, i u Ujedinjenim narodima je već davno pokrenuto pitanje kako dalje. Od prvobitnog shvaćanja “održiva razvoja” koje se dominantno odnosilo na šume, pojam “održivi razvoj” značajno je evoluirao. Tako je, godine 1987., UN-ova komisija, pod vodstvom Gro Harlem Brundtland, bivše norveške premijerke, definirala opće načelo “održiva razvoja” koje je i danas aktualno: „Odgovoriti na zahtjeve današnje generacije, a da se pri tome ne unište mogućnosti da buduće generacije odgovore na svoje zahtjeve“. Niz UN-ovih komisija, mnoge međunarodne konferencije, bezbroj znanstvenih institucija diljem svijeta bave se problemom očuvanja čovječanstva. Iz takvih kontakata i istraživanja, održivi razvoj je, na temelju definicije UN-ove komisije iz 1987., bio osnova za deklaraciju međunarodne konferencije o zaštiti životne sredine i razvoju, održane u Rio de Janeiru 1992. godine. Iako su se sve međunarodne konferencije uglavnom bazirale na zaštiti okoliša i klime, neminovno se proširio pojam “održiva razvoja” te se došlo do pojma „magični trokut održiva razvoja“ u koji su uključene još dvije vrlo značajne komponente, tako da danas održivi razvoj podrazumijeva: • ekološku ravnotežu • ekonomsku sigurnost • socijalnu pravednost. Dakako, riječ je o svjetskom pokretu u koji moraju biti uključeni svi ljudi i sve sredine, od lokalne zajednice pa do UN-a. Da bi se to postiglo, mora se pojam “održiva razvoja” objasniti svim sudionicima tog pothvata, koji nije trenutan, on će trajati, a od nas zahtijeva promjenu promišljanja i navika. U tom smislu UN je dekadu od 2005. do 2014. proglasio dekadom „obrazovanja radi održiva razvoja“. Tom je prilikom njemačka UNESCO komisija za sljedeću dekadu predložila deset tema: • Ponašanje potrošača i održivo gospodarenje • Kulturalne raznolikosti • Zdravlje i kvaliteta života • Opskrba vodom i energijom • Rezervati biosfere • Gradovi svjetskog naslijeđa • Održivi način učenja u društvu znanosti • Sudjelovanje građana i dobro 11 LOVSTVO I EKOLOGIJA upravljanje • Smanjenje siromaštva putem održivih razvojnih projekata • Ljudska prava i etička orijentacija. Već sama struktura tema ukazuje na značajne probleme prisutne u današnjem svijetu. Očigledno je da je put ka održivu razvoju veoma kompliciran i dug i da zahtijeva promjenu razmišljanja u odnosu na dosadašnje, od pojedinca do UN-a, a sve s ciljem beskonfliktnog održanja života na našem planetu. Traži se, dakle, značajan zaokret u razmišljanju i ponašanju, a to potvrđuju i razmišljanja velikih znanstvenika od kojih navodimo samo ova, uz dužno poštovanje i ostalih: „Čovječanstvo je sposobno provoditi razvoj na način da zadovolji svoje današnje potrebe a da ne kompromitira sposobnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“ (Gro Harlem Brundtland); „Ludo je nastaviti raditi na isti način kao dosad i očekivati rezultate“ (Aron); „Glavni problemi s kojima se susrećemo ne mogu se riješiti na istoj razini razmišljanja na kojoj smo bili kada smo ih stvarali“ (Albert Einstein). Globalni problem čovječanstva danas je promjena klime, uvjetovana velikim emisijama ugljičnog dioksida u atmosferu, što rezultira novom dimenzijom nepravednosti: bogati Sjever i siromašni Jug. Problemi vezani za emisiju ugljičnog dioksida uglavnom potječu sa Sjevera, a njihove posljedice najviše osjećaju siromašne zemlje južne hemisfere kroz uništavanje šuma, širenje pustinja, velike prirodne katastrofe i dr. Prijeti opasnost otočnim zemljama na Pacifiku (Tuvalu i druge male otočne zemlje na atolima) da nestanu nastavi li se podizanje razine mora. Ilustracije radi, navodimo podatak da 7 najrazvijenijih zemalja svijeta u atmosferu ispuštaju 41 posto ukupnih količina ugljičnog dioksida, a u njima živi svega 11,5 posto svjetskog stanovništva i sve se nalaze na sjevernoj hemisferi. GDJE JE IZLAZ? Prihvatiti postulate održiva razvoja, mijenjati način razmišljanja, prikloniti se globalnom pokretu održiva razvoja, utjecati na politiku zahtjevima za očuvanje planeta, to su mogući izlazi. No, za to je temeljna pretpostavka obrazovanje, obrazovanje i opet obrazovanje. Put će 12 biti dug i težak. Bogati se neće htjeti odreći svoje dominacije i stvarat će velike probleme svjetskoj zajednici. Oba bivša američka predsjednika (Bush stariji i Bush mlađi) za svojih su mandata u nekoliko navrata „minirali“ međunarodne konferencije o klimi i održivu razvoju, čuvajući trenutačne pozicije SAD-a, što je politika kratkoga daha. Danas je situacija nešto povoljnija, i veliki i bogati dolaze do saznanja da ne mogu na svijetu opstati sami. Svijetao primjer je Tasmanija, australijska savezna država. Pokret za očuvanje prirode na Tasmaniji dosegao je veliku snagu. Uspjeli su spriječiti izgradnju hidroenergetskog potencijala i tako sačuvati kanjone svojih rijeka, onemogućili su drvnu industriju da devastira prašumu i zaštitili je. Djelo je to Boba Browna, zaljubljenika u tasmanijske prašume, kanjone i prekrasne krajolike. On je osnivač pokreta i jedan od lidera stranke zelenih. Danas je 20 posto Tasmanije pod zaštitom kao svjetska prirodna baština. Brown danas sjedi u australskom parlamentu, a njegova stranka u tasmanijskom parlamentu ima oko 20 posto zastupnika. Brown je zaista obavio veliki posao za održivi razvoj i pokazao da građanske inicijative mogu imati veliku snagu u društvu. GDJE SMO TU MI LOVCI, ŠTO MI MOŽEMO UČINITI NA ODRŽIVU RAZVOJU? Nas vidim, ponajprije, u prvom kutu „magičnog trokuta održiva razvoja“, naše aktivnosti trebaju biti usmjerena prema ekološkoj ravnoteži. U prošlom smo broju ovoga glasila napisali kako naš zakon o lovstvu, u članku 1., izrijekom nalaže lovcima da svoje aktivnosti usmjere na zaštitu okoliša, a u stavku 2. toga članka navodi: „Lovstvo, u smislu ovoga zakona, predstavlja javnu djelatnost i obuhvaća mjere zaštite i uzgoja divljači, uređenje lovišta, lovljenje divljači i racionalnu upotrebu divljači i lovišta, koje doprinose očuvanju biološke raznolikosti ekoloških sistema i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači.“ Razvidno je, dakle, da je očuvanje biološke stabilnosti naša obveza po Zakonu o lovstvu. Mi to činimo: • stalnim praćenjem stanja populacije divljači, njihova broja, zdravstvenog stanja te šteta na divljači i od divljači • kvalitetnim i stručnim planiranjem u našim dokumentima: lovno-gospodarskim osnovama i godišnjim planovima • striktnim pridržavanjem planova prihrane i prehrane, planova izgradnje i održavanja lovnih objekata i planova odstrela (najprije selektivni, a onda i trofejni odstrel) • etičkim pristupom lovstvu • edukacijom članova, a i školske populacije • aktivnostima na zaštiti okoliša i primjerenim ponašanjem u prirodi. Ovu obvezu iz Zakona o lovstvu moramo izvršavati, ali i možemo, jer tko je pozvan u prirodi bolje i brže uočiti sve promjene na divljači i okolišu, ako to nisu lovci. Ne smijemo zaobići činjenicu da u Federaciji BiH šume prekrivaju površinu od 1.520.000 hektara, da broj lovaca, organiziranih u 101 članicu dvaju saveza, doseže blizu 30.000, što znači da svakom lovcu prosječno „pripada“ oko 50 hektara šume. Za aktivnosti kojima se bavimo nužan je boravak svakoga lovca u lovištu. Ovako visoka prekrivenost prostora lovcima omogućuje nam da te obveze možemo kvalitetno izvršiti. Dakako, nas kao građane ne zaobilaze aktivnosti i na preostala dva kuta „magičnog trokuta održiva razvoja“. Broj 75, siječanj - veljača 2011. LOVNA DIVLJAČ ŠLJUKA BENA (SCOLOPAX RUSTICOLA) Zbog iznimne ljepote i brza i krivudava leta, mnogim je europskim lovcima na prvome mjestu među pernatom divljači Ubraja se u potporodicu šljuka (Scolopacinae) među kojima su muljače, prutke, pozviždači, žalari i drugi. To su ptice močvarice koje pretežno borave uz obale voda i po močvarama, a samo neke vrste i u vlažnim šumama. Po vanjskom izgledu ne možemo prepoznati mužjaka od ženke. Imaju karakterističan dugačak kljun i visoko sastavljene oči. Šljuke su ptice selice, u manjem broju se gnijezde u našim krajevima. Od svih vrsta šljuka divljač su jedino šljuka bena i šljuka kokošica, a sve su ostale vrste trajno zaštićene (šljuka kozica, livadarka i druge) Mr. sc. Ivan Jurić R asprostranjenost i prebivalište. Šljuka bena (Scolopax rusticola) ili šumska šljuka je ptica selica rasprostranjena u cijeloj Europi i Aziji, od Atlantskog pa sve do Tihog oceana. Proljeće i ljeto provodi u sjevernim predjelima, sve do 70 stupnjeva sjeverne geografske širine. Početkom jeseni seli se iz sjevernih u toplije južne krajeve. Tada naseljava područja uz Sredozemno i Crno more uključujući i sjevernu Afriku, potom Malu Aziju te južne predjele azijskog kontinenta. Tijekom svoje jesenske i proljetne seobe prolazi i kroz naše krajeve. Pritom mnoge ostaju tijekom cijele zime u našim područjima. Šljuka bena danju obitava po šumama i lugovima, a noću odlazi na polja, livade, pašnjake i oranice. Nikad ne sjeda na drveće, nego je uvijek prilegnuta na zemlji. Leti samo noću te u sumrak i svitanje, a www.lovackisavez-hb.ba danju se diže s tla samo kad je na to primorana. Najviše voli mirne i vlažne šumske predjele u kojima je tlo prekriveno šušnjem ili mahovinom. Od šuma najviše joj odgovaraju one gdje prevladavaju hrast, grab, jasen, bagrem, ljeska, joha, breza ili bukva. Prilikom seobe može se naći čak i u kukuruznim poljima, uz riječna korita i uz morsku obalu. Lovci je veoma cijene i lov na nju vrhunski je lovački užitak. SAMOZAŠTITA I TAKTIKA Vanjski izgled i opis. Glava šljuke bene je svijetle smeđe-crvenka- ste boje s naizmjeničnim tamnim prugama od tjemena prema zatiljku. Oči su veoma krupne i crne, usađene visoko u glavi. S obzirom na takav položaj očiju, ima vidno polje od gotovo 360 stupnjeva, a vid joj je toliko savršen da noću vidi jednako dobro kao i danju. Kljun je nesumnjivo glavna značajka. Ravan je i dug od 6 do 8 cm, a na kraju crnkast. Osobito je važan za osjetilo mirisa jer mirisne podražaje usmjerava prema nozdrvama. Na vrhu je kljuna veoma razvijeno osjetilo opipa. Ušni otvori smješteni su iza očiju i prekriveni perjem. Osjetilo sluha veoma joj je razvijeno pa uz pomoć kljuna zabodenog u zemlju osjeti i najmanje vibracije koje uzrokuju kretnje njezinih neprijatelja. Gornji su dijelovi tijela tamno hrđaste boje, išarani smeđim pjegama, tako da se savršeno uklapa u boje tla i suhoga otpalog lišća. Zbog toga ju je na zemlji gotovo nemoguće zamijetiti, što joj je zacijelo i najveća zaštita. Donji su dijelovi tijela svijetlosmeđi i išarani poprečnim tamnim prugama. Noge su prilično kratke, sivkasto-žućkasto-ružičaste, s četiri prsta – tri prednja i jednim stražnjim. Srednji je prednji prst nešto duži od vanjskih, a ovi su pak znatno duži od stražnjeg. Cijelo je tijelo dugačko oko 30 cm, a raspon je krila oko 60 cm. Krila su u usporedbi s tijelom duga i široka, što najbolje svjedoči o izvanrednim letačkim sposobnostima. Prilikom polijetanja s tla, krila proizvode poseban zvuk. U svakom 13 LOVNA DIVLJAČ je krilu 10 primarnih i 10 sekundarnih letnih pera. Lovcima je najzanimljivije malo i zakržljalo krilno pero, tzv. slikarsko pero. Rep je kratak, dugačak oko 8 cm, i može se raširiti. Sastoji se od 12 repnih pera, čiji su vrhovi odozgo sivkaste, a odozdo blistavo bijele boje. Težina je šljuke bene različita i kreće se od 220 do 420 g, a prosječno je oko 320 grama. Zbog izraženih razlika u težini i veličini prije se smatralo da postoje dvije podvrste, manja i veća. Te razlike, međutim, potječu od više razloga, među kojima su najvažnije klimatske prilike, prehrana, napori pri seobi i drugo. Šljuka bena se ne glasa na zemlji, niti prilikom uzlijetanja. Glasa se jedino u letu za vrijeme parenja. Pritom ispušta dvije vrste zvukova, što se naziva kvorkanje (kvor-kvorkvor) i piskanje (psvt-psvt-psvt). Razmnožavanje. Šljuke bene parenje započinju već prilikom proljetne seobe u ožujku i travnju. Prije prvog sumraka mužjak i ženka izvode tada svoj svadbeni let i pritom se glasaju. Potom mužjak na zemlji izvodi svadbeni ples obilazeći oko ženke i udvarajući se raširenim repom i opuštenih krila. Mužjak ostaje uz ženku sve dok ona ne snese sva jaja. Tada je napušta i kreće u potragu za drugom ženkom spremnom za parenje. Najuspješniji mužjaci oplode četiri do pet ženki tijekom sezone parenja. Područje gniježđenja šljuke bene obuhvaća šumske površine na gotovo cijelom području euro-azijskog kopna, od Velike Britanije na zapadu pa sve do otoka Sahalina i Hokaida na istoku. Gnijezdi se u svim višim predjelima Europe, a i na Kavkazu i Himalaji. Gnijezdi se i na Azorskim i Kanarskim otocima. Gnijezda šljuke bene su na zemlji, vrlo jednostavna, od suhih grančica, šušnja, trave, borovih iglica i mahovine. Obično su u blizini nekog stabla, panja ili grma, dobro prikrivena i u potpunom skladu s okolišem. Ženka snese prosječno četiri jaja, svaki dan po jedno. Jaja su žućkasta s pjegama, nešto veća od golubovih. Na njima sjedi samo ženka, oko tri tjedna, a poslije se sama brine o mladima. Mladi su potrkušci, žute su boje sa smeđim prugama. Nakon dva tjedna već polijeću, a poslije tri već posve dobro lete. Stoga se vrlo brzo osamostaljuju za 14 život, i već s 5-6 tjedana života razdvajaju se od majke. Zbog toga već u lipnju i srpnju šljuke bene mogu imati i drugo gnijezdo. Ženka je vrlo brižljiva i snalažljiva majka. Ugrozi li mlade neki manji grabežljivac, ona se nakostriješi, raširi rep i maše krilima pokušavajući ga otjerati. Jedna od najdojmljivijih pojedinosti, znanstveno nepotvrđena, je da šljuka bena može svoje piliće čak i zrakom prenositi. Naime, u pogibeljnoj opasnosti ženka može mlade, jednog po jednog, prenijeti letom na neko sigurnije mjesto. Pritom ih drži između nogu i trbuha, pridržavajući ih pažljivo kljunom. Prehrana. Šljuka bena se hrani gotovo isključivo životinjskom hranom koju pronalazi svojim dugačkim kljunom i jezikom. Glavna su joj hrana gliste, no na njezinu su jelovniku i brojni drugi beskralježnjaci poput raznih kukaca i njihovih ličinki, pauka, stonoga, pužića i drugih. U potrazi za hranom kljunom prevrće šušanj te buši zemlju i stočne balege. Pritom se služi svojim razvijenim osjetilima, a osobito sluhom, jer čuje i najtiše kretanje glista i kukaca u šušnju i pod zemljom. Osobito je zanimljiva taktika kojom se pritom koristi. Naime, ona najprije nekoliko puta udari nogom ili krilima po šušnju, a potom se potpuno umiri i osluškuje. Poplašene gliste, crvi i kukci počnu se gibati i tako, odavši svoju prisutnost, završavaju u šljukinu kljunu. Dnevno jednoj srednjoj šljuki beni treba 100 do 150 glista ili drugih kukaca da bi zadovoljila osnovne životne potrebe. Međutim, i biljna hrana čini šljukinu svakidašnju prehranu, ali u vrlo malom postotku i uglavnom tijekom zime. Ovisno o predjelu gdje trenutačno boravi, šljuka bena pojede i poneku šumsku bobicu, zrna kleka, kukuruza i zobi, neke trave, korjenčiće i slično. Osim hrane šljuka uzme svakodnevno i nekoliko kamenčića, minerala ili zrna pijeska, što joj je nužno za probavu. TRI SELIDBENA SMJERA Način života i ponašanje. Veliku seobu šljuke bene započinju već u listopadu, s prvim snjegovima na sjeveru. U proljeće se počinju vraćati već početkom ožujka, pa sve do polovice travnja. Sele se isključivo noću, bez obzira na vremenske prilike i mjesečinu. Uglavnom lete pojedinačno ili u manjim jatima do 6 ptica, a vrlo rijetko u većem broju. Visina leta ovisi o meteorološkim prilikama i kreće se od nekoliko metara pa sve do nekoliko stotina metara od zemlje. Brzina leta je od 50 do 60 km/h. Srednja je udaljenost koju šljuke bene prijeđu za jednu noć oko 500 km, a mogu prijeći i više od 500 km. Na svom putu zadržavaju se danju po šumama, gdje se krijepe i odmaraju za nastavak putovanja. Pritom se katkad i više dana zadržavaju na jednome mjestu ako su mogućnosti za prehranu povoljne. Zanimljivo je da u svakom kraju postoje omiljena mjesta koja šljuke bene redovito posjećuju prilikom seobe. Glavni je razlog jesenske seobe prehrambene naravi, uzrokovan klimatskim prilikama. Naime, vrlo niske temperature, a pogotovo snježni pokrivač, onemogućuju traženje hrane i jednostavno tjeraju šljuke da potraže toBroj 75, siječanj - veljača 2011. LOVNA DIVLJAČ plije predjele za zimovanje. U Europi su poznata tri selidbena smjera: pirinejski, apeninski i balkanski. Pirinejskim šljuke sa sjevera putuju na zimovanje preko Francuske, Španjolske i Portugala na obale sjeverne Afrike (Maroko i Alžir). Tim smjerom šljuke dolaze čak i na Azorske i Kanarske otoke. Apeninskim smjerom šljuke preko srednje Europe i Italije putuju na sjever Afrike (Tunis, Alžir i Libija). Balkanskim putem šljuke iz sjeverne Europe i Rusije preko Balkanskog poluotoka prelaze na sjever Afrike, Malu Aziju i dalje na Bliski istok. Neprijatelji i ugroženost. Iako je šljuka bena u svim krajevima na meti lovaca, oni ipak tek u manjoj mjeri utječu na njezinu brojnost. Osim lovaca ona ima i dosta prirodnih neprijatelja. To su: lisice, kune, lasice i brojne pernate grabljivice, među kojima su one (sove) mnogo opasnije od dnevnih (jastrebovi, sokolovi). Međutim, zbog svojih iznimno razvijenih osjetila, boje perja potpuno prilagođene okolini i nevjerojatno vješta leta, šljuke bene nisu nimalo lak plijen za sve vrste grabežljivaca. Najvažniji čimbenik za opstanak šljuke bene nesumnjivo su vlažna šumska staništa, u kojima pronalazi prijeko potrebnu hranu. Pritom se podrazumijevaju staništa u kojima se šljuke gnijezde, u kojima zimuju, a i ona u koja dolaze tijekom seobe. Ugroženost i smanjenje tih staništa u budućnosti izravno će se odraziti na brojnost šljuke bene, koja, u cjelini gledajući, još nije kritično ugrožena. Glavni razlog ugroženosti gnijezdeće populacije šljuke bene je intenzivno gospodarenje našim šumama i šumski radovi tijekom proljeća, jer su šljuke bene veoma osjetljive na uznemiravanje u doba gniježđenja. Lov. Šljuke bene love se pogonom, pretraživanjem zemljišta sa psom ptičarom te dočekom za vrijeme večernjeg i jutarnjeg preleta. U lovu pogonom pogoniči iz šumaraka i gustiša istjeruju šljuke prema lovcima plašeći ih raznim klepetaljkama. Takav način lova danas je vrlo rijedak. Lov na šljuke bene sa psom ptičarom veoma je zanimljiv i uzbudljiv, u njem se dokazuju i pas i lovac. Pas mora imati dobar nos, a lovac mora biti hitar i nadasve precizan strijelac. Šljuka bena ima poseban, veoma intenzivan miris, tako da je dobar pas uz povoljan vjetar osjeti čak na udaljenosti od 50 m, pa i više. Šljuke bene love se uglavnom u gustim predjelima pa je pas ptičar najčešće izvan lovčeva vidokruga. Stoga mu se vješa zvonce oko vrata, tako da lovac u svakom trenutka zna gdje je. Tek kada zvonce utihne, za lovca počinje pravo uzbuđenje. Šljuka se diže munjevito i leti krivudavo, koristeći se svim prirodnim zaklonima da bi bila što manje vidljiva. U takvom lovu treba se koristiti puškama kraćih cijevi te nabojima sa sitnom sačmom 2,3 do 2,5 milimetara. Također je vrlo zanimljiv lov dočekom za vrijeme večernjeg i jutarnjeg preleta. Lovci se postave obično u polju uz rub šume čekajući navečer šljuke bene koje iz šume lete u polje, ili ujutro iz polja u šumu. Dakle, navečer se lovac okreće šumi, a po mogućnosti i prema zapadu, jer se prema svjetlijem nebu šljuke lakše opaze i gađaju. Šljuke obično lete tik iznad krošanja drveća pa se naglo pojavljuju lovcu na puškomet. Cijeli prelet traje samo petnaestak minuta. Mjesta dočeka znaju se iz iskustva i stariji ih lovci otkrivaju mladima. Prilikom proljetnog preleta obično lete po dvije, a katkad tri ili četiri šljuke bene jedna za drugom. Treba znati da je tu riječ o jednoj ženki za kojom leti jedan ili više mužjaka. Staro je i nepisano lovačko pravilo da se tada ne puca na ženku nego samo na mužjake koji je slijede. www.lovackisavez-hb.ba U proljeće se lovi dočekom, u jesen potragom sa psom U većini naših krajeva šljuke se mogu naći samo za vrijeme seobe i to sporadično, a gnijezde se veoma rijetko, i to samo u vlažnim šumama visokih planina. Zbog toga proljetni lov u parenju kod nas praktično nikada i nije bio razvijen, jer su i područja na kojima se one gnijezde i pare veoma ograničena Mladen Bešlić O d svih pripadnika brojne obitelji, šumska šljuka – bena najviše je cijenjena kao lovna divljač. Različito od većine drugih vrsta divljači, ona se lovi u dvije sezone: tijekom „glavne lovne sezone“ u jesen, ali i u proljeće, na početku doba parenja. Ova veoma lijepa divljač ne gnijezdi se u našim krajevima, ili to čini veoma rijetko i to u visokim planinskim vlažnim šumama. Međutim, objekt je promatranja i lova pri seobi. Na proljetnoj seobi nam dođe obično početkom ožujka i kod nas ostane do polovine travnja. U jesen vidimo prve primjerke početkom listopada i seoba traje sve do kraja studenog. Može se uzeti kao pravilo da šljuke sele kroz naše krajeve od 1. ožujka do polovine travnja i od 1. listopada do kraja studenog. Samo kod pojedinih primjeraka može biti odstupanja i ona se mjestimice primijete u prosincu ili siječnju. Krajem 70-ih godina prošloga stoljeća, koordinacijom prirodoslovnog muzeja u Beogradu osnovana je „Jugoslavenska sekcija za praćenje i proučavanje šumske šljuke – bene“. Terenskim promatranjem i prikupljanjem podataka, ustanovljeno je dosta toga, primjerice: staništa, jesenski i proljetni preleti, brojno stanje i stanje odstrela. Tragom rezultata ove sekcije, i na temelju osobnog proučavanja praćenog višegodišnjim iskustvom lova na šljuku, iznosim nekoliko zanimljivih crtica: 15 LOVNA DIVLJAČ Pregled ukupnog ulova šumskih šljuka u europskim zemljama u kojima se one najviše love i za koje postoje pouzdani podaci pokazuje da najveći dio ukopnog ulova otpada na Italiju (1 milijun) i Francusku (1,5 milijuna). Za njima dolaze zapadni dijelovi bivšega SSSR-a, sada su to Latvija, Bjelorusija i Litva (oko 750 000) i Velika Britanija gdje se godišnje ulovi preko 200 000. U Njemačkoj se do zabrane proljetnog lova ulovi oko 25.000, znači veoma malo u odnosu na druge zemlje. Kad uzmemo u obzir podatke iz 27 europskih i 3 sjevernoafričke zemlje, dobije se cifra od oko 3,7 milijuna, što je, prema proračunima znanstvenika, u granicama maksimalne mogućnosti korištenja europskih populacija. Za našu zemlju nemamo pouzdanih podataka o ulovu, ali se može reći da kod nas lov na šumsku šljuku nije toliko popularan. Mali broj lovaca izlazi u lov specijalno na njih, obično ih love kao usputnu divljač u jesenjem lovu na fazane, jarebice ili zečeve. Izuzetak su jedino oblasti primorja i otoka, gdje se šumske šljuke zadržavaju da prezime, pa je u ovim krajevima lov na njih dugogodišnja tradicija i jedino se tu ulove znatnije količine. U posljednje su vrijeme neke zemlje zapadne Europe uvele zabranu proljetnog lova šljuke. Analizom desetogodišnjih rezultata svoga lova tijekom proljetnog razdoblja, uočio sam da su od ukupnog broja ulovljenih šljuka njih 80 – 95 posto bili mužjaci. Uzi- majući u obzir izrazitu poligamiju i ne-teritorijalnost mužjaka, stekao sam dojam – a to i najnoviji rezultati istraživanja biologije šumske šljuke pokazuju – da zabrana proljetnog lova u cilju zaštite razmnožavanja nema nikakva utjecaja. To je, uostalom, pokazala i činjenica da se brojnost šljuke u Engleskoj nije nimalo povećala nakon višegodišnje zabrane proljetnog lova. Za opstanak i uspješno razmnožavanje šljuke, izgleda da je najkritičniji faktor vlažna stelja s obiljem hrane, i to ne samo na mjestima razmnožavanja nego i na mjestima prezimljivanja. Razlog što se naši lovci manje interesiraju za šljuke ponajprije je u tome što se u većini naših krajeva one mogu naći samo za vrijeme seobe i to sporadično, a gnijezde se veoma rijetko, i to samo u vlažnim šumama visokih planina. Zbog toga proljetni lov u parenju kod nas praktično nikada i nije bio razvijen, jer su i područja na kojima se one gnijezde i pare veoma ograničena. Proljetni se lov, inače, obavlja dočekom u večer, kad mužjaci lete u potrazi za ženkom, uz karakteristično „cikanje“ i „horkanje“. Ujesen se šljuke na seobi love pretraživanjem uz pomoć pasa ptičara ili šunjkavaca (kokeri ili španijeli). Šumska šljuka – bena karakteristično je jaka mirisa i pas s dobrim njuhom može je, uz povoljan vjetar, osjetiti na daljini od čak 60 metara. S druge strane, izgleda da je taj jaki miris razlog što ih mnogi psi ne vole aportirati. U našim se hrvatskim lovačkim glasilima malo pisalo o malom tetrijebu budući da nije bio lovna divljač. Zahvaljujući zapisima Brusine, Ettingera, Đurašina i Knoteka, zabilježena su sporadična naseljavanja iz Bosne s planine Motajice na lokalitete u blizini Nove Gradiške i Ravne Gore (Klenovik – Varaždin, 1857.). Nastojanja grofa Bombellesa da zaštiti ove šumske koke nisu dala pozitivne rezultate, te su konačno s navedenih lokaliteta nestale 1888. godine. RASPROSTRANJENOST RUŽEVCA Na velikim prostranstvima Europe i Azije nastale su geografske rase koje se međusobno razlikuju. U bivšoj državi PONAŠANJE ŠLJUKE – BENE NA PUCANJ Prestaje uporaba krila, katkad se u zraku prebaci i bubne o zemlju: smrtni pogodak. Spusti se odmah i brzo, leti dalje tik iznad zemlje i na kraćoj udaljenosti pada i dosta brzo ugiba: pogodak u trbuh. Lepršajući jednim krilom pada na zemlju, nekoliko puta pokušava poletjeti, a zatim odbjegne dosta daleko: pogodak – prebijeno jedno krilo. Na večernjem ili jutarnjem preletu nakon hica naglo se spusti do zemlje, kao mrtva pada; ne čuje li se udarac o zemlju – promašaj. Jugoslaviji mali tetrijeb nastanjivao je Bosnu i Hercegovinu na planinama: Hrbljini, Magliću, Šatoru, Vitorogu, Staretini, Zelengori i Motajici, s koje je iščeznuo davne 1888. godine. Planina Hrbljina u blizini Glamoča, po pisanju profesora Knoteka, imala je najveći broj ruževaca, te je dvadesetih godina prošloga stoljeća bila na Balkanu najbogatija ovom šumskom kokom, koja je pedesetih godina nestala iz Bosne. Zanimljivo je napomenuti da je na Hrbljini bilo dosta križanaca – kopilana (bastarda) između maloga i velikoga tetrijeba koji su se zadržali nekoliko godina nakon nestanka ruževca (dalje neplodan). Na sjeveru Europe zabilježena su 16 Broj 75, siječanj - veljača 2011. UGROŽENE VRSTE TETRIJEB RUŽEVAC (Lyrurus tetrix) Na našim prostorima, žive samo uspomene na lov ruževca šumskih prometnica, vučnica, razvojem zimskih športova, izmjenom florističkog sastava, porastom broja predatora itd. Skup ovih negativnih čimbenika u Sloveniji je utjecao na donošenje zabrane lova, prvo na velikog tetrijeba 1986. godine, a 1993. i na malog tetrijeba. Na sjeveru Europe i u Rusiji populacija ruževaca je stabilna kao i ostalih šumskih koka, gdje ih love u velikom broju. Prije desetak godina u Rusiji se odstrijeljivalo nekoliko milijuna šumskih koka. KRATAK OPIS RUŽEVCA bastardiranja s velikim tetrijebom, snježnicom i lještarkom, a u Švicarskoj i s domaćom kokoši. U Crnoj Gori početkom XX. stoljeća nastanjivao je Durmitur. Posljednje stanište bilo mu je na planini Ljubišnji uz granicu s Bosnom, gdje je također nestao. U Sloveniji opstao je na Julijskim, Savinjskim i Kamniškim Alpama, te u manjem broju na Pohorju. Ako pogledamo statistiku unazad četrdeset godina, vidjet ćemo da je bio veoma brojan. Mnogi negativni čimbenici utjecali su na smanjenje populacije maloga tetrijeba, koji je najosjetljiviji od šumskih koka, u slučajevima: narušavanja staništa korištenjem mehanizacije u šumarstvu, izgradnjom www.lovackisavez-hb.ba Pijevac je izrazito crn s plavim preljevima metalne boje. Za razliku od tetrijeba gluhana koji ima kljun boje kosti, u ruževca je crn. Podrepna pera i trake na krilima su bijele. Na ramenom zglobu, kao i veliki tetrijeb, ima izražene bijele mrlje – fleke. Glavna su obilježja ove ptice zakrivljena pera u obliku lire, kojih stari mužjaci imaju četiri-pet na svakoj strani repa. Mlađi su pijevci na leđima pokriveni perjem manje metalnog sjaja i imaju do dva zakrivljena repna pera. Koka je tamno-smeđa s bijelim trakama na krilima, a mlade su ženke svjetlije obojene. Zahvaljujući boji teško je uočljiva kad leži na jajima. Sve šumske koke imaju nad očima crvene kožne nabore, koji su najizraženiji kod ruževca (po tim nadočnim izraslinama u Bosni ga zovu ruževac, a u Sloveniji ruševac jer se najviše zadržava u sklopovima bora krivulja – rušja). U koka su nabori manje crveni i prelaze u narančastu boju. Oba spola imaju noge obrasle perjem do prstiju, s resicama koje otpadaju za mitarenja. Resice pomažu ptici da u mekom snijegu manje propada u kretanju. Pijetlovi su teži i veći od koka, dugi su do 65 cm, raspon njihovih krila doseže do 100 cm, teški su 1,5 do maksimalno 2 kg. Koke dosežu dužinu do 50 cm, raspon krila im je do 75 cm, a teške su od 1 do 1,3 kg. Lovnik mi je šapnuo da budem miran pa se onda oglasio puhanjem, na što mu je tetrijeb odgovorio. Gleda u našem smjeru nakostriješen, tražeći suparnika. Lovnik se još jednom tiho oglasi sa „čušš“, iza čega ruževac „ljutito“ odgovara i dolijeće na dvadesetak metara, neprestano pjevajući i plešući. Sada je trenutak za hitac… Antun Džaja – Bosanac STANIŠTE I HRANIDBA U planinskom području ruževac živi na gornjoj granici šume, gdje vlada oštra klima. Mali tetrijeb dobro se prilagodio ekstremnim uvjetima (nerijetko nastanjuje i sredogorje, ako je u staništu mir). Za jakih oštrih zima ruževac spava u tunelima ispod snijega koje iskopa u dužini do 1,5 m, a u kojima je temperatura znatno viša od vanjske. Zimi se hrani isključivo plodovima grmlja, a u ostalim mjesecima bez snijega životinjskom i biljnom hranom. Životinjska je hrana veoma bitna u odrastanju pilića. GLASANJE I PARENJE Proljetnih mjeseci ruževci se počinju okupljati oko bojina (mjesta na kojima se obavlja parenje). Još za noći pijevci se javljaju puhanjem koje bi onomatopejski zvučalo kao „ćušš-čušš“ iza čega ruževac skoči uvis s glasnim frfotanjem krila. U svitanje počinje pjesma gruljenjem, koje dosta sliči gukanju goluba, i za mirna vremena čuje se na daljini većoj od jednoga kilometra. U ovoj fazi tetrijeb šepiri perje, spusti krila do zemlje, uzdigne rep, tako da se u cik zore prvo uočavaju bijela podrepna pera. Stalno pojačava gruljenje i poskakivanje, neprestano se okrećući ukrug. Ne smeta mu u pjevanju ni jak vjetar ni visok snježni pokrivač. Ako na bojini ima više pijetlova, svi se oglašavaju bez prestanka. Kad osjete nešto što ih može ugroziti, pjesma najednom prestane i nasta- 17 UGROŽENE VRSTE ne potpuni mir. Poslije nekoliko sekunda pjesma se još „žešće“ nastavlja. Pri dolijetanju koka na pjevalište čuje se njihovo glasanje s „bak-bakbak“, iza čega stariji ruževci počinju tjerati koke i gaziti odabranicu. U ovim trenutcima dolazi do žestokih dvoboja koji traju po nekoliko minuta. Kad se razdani pjesma prestaje, a ta stanka traje sve do osam sati ujutro, a onda počinje tzv. sunčano pjevanje. Neki se ruževci javljaju s drveća, a neki ostaju na zemlji tražeći hranu, ako je na bojini kopno ili prošarica. Sunčano pjevanje traje oko trideset minuta, poslije čega se ruževci povlače. U kasnim popodnevnim satima ponovno se glasaju s drveća. GNIJEŽĐENJE Poslije parenja koke se povlače s pjevališta i traže mjesto za nošenje jaja, gdje snesu do deset komada i na njima leže 25 do 27 dana. U dobrim vremenskim uvjetima, mladi se brzo razvijaju. Hladno, snježno i kišno vrijeme uzrok su uginuća većeg broja pilića. Nakon sedam dana već mogu letjeti na male udaljenosti. Prvih dana života pilići se najviše zadržavaju pod kokom. Poslije 30 dana su samostalni, ali se ne odvajaju od majke i s njom ostaju do zime. 18 LOV U dijelu srednje Europe ruževac se lovi u proljetnim mjesecima, za vrijeme parenja. U skandinavskim zemljama i Rusiji malog tetrijeba love na jesen sa psima, ne gledajući je li riječ o mužjaku ili ženki. U lovu na šumske koke, od oružja se koriste sačmarice i kuglare manjega kalibra. Bolji se rezultati postižu sačmaricama, ako to omogućuje udaljenost ruževca. Kuglarom, naravno, možemo ciljati na veće daljine, ali nam se može dogoditi da kugla, iako maloga kalibra, udari u kost, te može oštetiti trofej ili prostrijeliti ruževca koji ne ostaje na mjestu nego odleti desetke metara i bude izgubljen i za lovca i za lovište. Veoma često u lovu na malog tetrijeba strijeljamo pri lošoj vidljivosti, kad je pijevac raspjevan sa stalnim mijenjanjem položaja okrećući se oko sebe i skačuči uvis, a tada ga je daleko lakše odstrijeliti sačmaricom. I jedna i druga puška imaju prednosti i mane, zato je najbolje koristiti kombinirano lovačko oružje. Najstariji zapisi do kojih sam mogao doći potječu iz 1901. godine gdje profesor Đurašin daje prekrasan prikaz ovoga lova, zatim nadšumara Franje Simeta iz Bosne i Hercegovine, koji kaže sljedeće: „Godine 1908. na zahtjev Zemaljske vlade dr. U svitanje počinje pjesma gruljenjem, koje dosta sliči gukanju goluba, i za mirna vremena čuje se na daljini većoj od jednoga kilometra. U ovoj fazi tetrijeb šepiri perje, spusti krila do zemlje, uzdigne rep, tako da se u cik zore prvo uočavaju bijela podrepna pera. Stalno pojačava gruljenje i poskakivanje neprestano se okrećući ukrug Oton Rajzer dolazi na planinu Hrbljinu sa osam suradnika da ustanove brojno stanje ruževca“. Poslije desetodnevnog rada izbrojano je oko tisuću kljunova (što je danas neshvatljivo jer je sa spomenute planine potpuno nestao). Simet dalje kaže: „Poslije terenskog rada tri lovna stručnjaka zamolila su me da im organiziram lov na ruževca. Moji gosti lijepog svibanjskog jutra imali su priliku posmatrati oko osamdeset malih tetrijebova i zadovoljiti lovačku strast odstrijelom deset pijetlova“. Razgovarajući sa starim lovcem šumarnikom Brankom Majstorovićem 1956. godine, zabilježio sam zanimljiv lovački doživljaj. Redovitim obilaskom lovnoga revira na Hrbljini, krajem travnja, s jednoga mjesta, sjedeći na panju gledao sam i slušao tetrijeba gluhana, maloga tetrijeba i tetrijeba kopilana (bastarda) između ruževca i gluhana. Kopilana sam odstrijelio i preparirao, i on je, kao veoma cijenjen trofej, dopunio moju lovačku zbirku. Želja da odem u lov na ruževca ostvarila mi se 1969. godine Broj 75, siječanj - veljača 2011. UGROŽENE VRSTE u Sloveniji, na Kamniškim Alpama. Početkom svibnja dobio sam dozvolu za odstrel od Zavoda za uzgoj divljači „Kozorog Kamnik“. Polovinom mjeseca, stigao sam u Kamnišku Bistricu prije podne, gdje me je pred lovačkim dvorcem dočekao lovnik. Poslije kraćeg dogovora krenuli smo s punim ruksacima opskrbljeni najvažnijim za boravak u planini od nekoliko dana. Lovočuvar mi je rekao da ćemo za četiri sata laganog hoda stići do lovačke kolibe koja se nalazi na 1600 m nadmorske visine, u srcu Kamniških Alpa, i u kojoj ćemo boraviti. Polako pješačimo i povremeno zastajemo da predahnemo, jer uspon je mjestimice veoma oštar, ali mi ništa nije teško jer je lovačka strast i želja za ovim trofejem jača od umora. Na posljednjem odmorištu lovac mi pokazuje kolibu koja se djelomice vidi i čini se da je na dohvat ruke, ali do njezinih vrata pješačili smo još 45 minuta. Konačno, evo nas pred malom kolibom, koja izgleda kao najljepši dvorac, u kojoj imamo sve potrebno za ugodan boravak. Ložimo vatru, kratko se odmaramo uz čaj s rumom, a onda u kasnim popodnevnim satima odlazimo do pjevališta da probamo vidjeti kojega ruževca, a do kojega je pola sata hoda. Pjevalište je na zaravni mjestimično obraslo borom krivuljom – rušjem, djelomice je prekriveno snijegom. Na rubu bojine izgrađen je „širm“ – zaklon od borovih grana, u kojemu ćemo sutra još za noći čekati da čujemo i ugledamo tetrijeba. Vraćajući se u kolibu, čuli smo dva pijevca kako grule, a onda i vidjeli jednoga na vrhu ariša. Iako je bio daleko, potražili smo zaklon da ga ne preplašimo jer će on sigurno u zoru biti na pjevalištu. Pod okriljem mraka polako izlazimo na stazu koja nas vodi do kolibe. Uz večeru lovnik mi daje posljednje upute i savjete za sutrašnji lov, za koji misli da će biti uspješan. Posebno mi je napomenuo da moram biti miran jer ruževac ima na svakom peru www.lovackisavez-hb.ba oko i uho. Pred spavanje pojačavamo vatru, gasimo lampu i idemo na zasluženi počinak. Moj pratitelj na budilniku postavlja kazaljku da se oglasi u jedan i trideset. Stavlja ga u lonac, što valjda čini sa svakim gostom, jer se tada zvono čuje glasnije. Meni buđenje nije ni trebalo jer sam, od silnog uzbuđenja, ostao u polusnu i budan. Povremeno gledam na sat, a vrijeme sporo prolazi. Ustao sam prije zvona budilice, zapalio petrolejku i počeo se pripremati. Toplo sam se odjenuo jer je bila hladna i vedra noć s mjesečinom. Nešto poslije dva sata ujutro polako krećemo ka pjevalištu. Tišina je, ni daška vjetra, a u daljini se oglašava sova u jednakim intervalima. Svjetiljku malo koristimo, u najvećoj tišini dolazimo do „širma“, udobno se smještamo i čekamo. Još je ostalo dosta vremena do zore, kad se u našoj blizini oglasio ruževac puhanjem. Mirno sjedimo i napregnuto slušamo. Iza leđa čujemo drugoga pijetla. Minute se pretvaraju u sate. Zabijelilo se na istoku, kad čujemo i trećega pijevca. Obojica gledamo kroz male otvore na čistinu ispred nas, prekrivenu zamrznutim snijegom. U jednom trenu čujem ruževca kako slijeće. Vidimo ga obojica kad je počeo puhati i skakati uvis uz glasno frfotanje krilima. Još ga ne Tišina je, ni daška vjetra, a u daljini se oglašava sova u jednakim intervalima. Svjetiljku malo koristimo, u najvećoj tišini dolazimo do „širma“, udobno se smještamo i čekamo. Još je ostalo dosta vremena do zore, kad se u našoj blizini oglasio ruževac puhanjem. Mirno sjedimo i napregnuto slušamo. Iza leđa čujemo drugoga pijetla vidimo jasno iako je na bijeloj podlozi. Počeo je glasno gruliti, a za nekoliko minuta doletio je i drugi ruževac. Sada pjevaju bez prestanka. Vidimo i trećeg, koji je najdalje na rubu zaravni. Još koja minuta i moći ću pucati. U rukama mi je otkočena 16-ica s nabojima od 3,5 mm. Lovnik me dodiruje rukom i pokazuje da ne pucam jer su daleko, preko 50 metara. Vidljivost je dobra. Sada čujemo koke koje se glasaju i dolijeću na pjevalište. Prekrasan prizor. Pijetlovi se naganjaju i u jednom trenutku gledamo dva pijevca kako se tuku, a treći trči za kokom. Nadamo se da će prići na puškomet, ali oni se odmiču sve dalje. Pomislio sam da ovoga jutra neće biti uspjeha. Lovnik mi je šapnuo da budem miran pa se onda oglasio puhanjem, na što mu je tetrijeb odgovorio. Gleda u našem smjeru nakostriješen, tražeći suparnika. Lovnik se još jednom tiho oglasi sa „čušš“, iza čega ruževac „ljutito“ odgovara i dolijeće na dvadesetak metara neprestano pjevajući i plešući. Sada je trenutak za hitac. Pucanj – iza čega je zavladao mir – ruževac je ostao na mjestu raširenih krila. Izlazimo iz „širma“ s ukočenim nogama. Dolazimo do tetrijeba, lovnik mu stavlja grančicu ariša u kljun pružajući mi ruku i izgovarajući „lovski blagor“. Obojica smo sretni zbog uspješnog lova, jer to je za mnoge uspješan lovački doživljaj. Razgledamo lovinu i vidimo da je pijevac star, što odaju zakrivljena repna pera i tvrdoća kljuna, prema kojoj se brzo saznaje starost pijevca, tako da se uzme donji kljun u ruke i drži se. Ako se kljun savije, riječ je o mladom pijevcu, a ako ostane vodoravan, onda je to stari pijevac. Vraćamo se do kolibe. Kukicom vadimo utrobu ruževca i ostavljamo ga visjeti obješenog za kljun. Osjećam radost koja je poznata samo lovcima kad zasluženo dođu do željenog trofeja. Prekrasno hladno proljetno jutro ispunjeno ptičjim pjevom usjeklo mi se dugo u pamćenje. I danas poslije četiri desetljeća moj ruževac, kao i ostali trofeji starijih godišta, u odličnom su stanju jer ih je radio tada najbolji preparator u Hrvatskoj, pokojni profesor i moj prijatelj Kosta Igalffy. I na kraju, rado se sjećam pokojnog lovnika Slovenca Ivana Zamljena, kome sam zahvalan za ovaj lov i s kojim sam još mnogo godina lovio u Kamniškim Alpama. 19 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA REPORTAŽA HLD „Vepar“, Gojevići, Fojnica: NA PUTU POVRATKA NA PRIJERATNO STANJE Sputanih ruku, teško mogu dugo i daleko Sve im nekako ide po planu, ali dodjela lovišta i koncesija nikako. Jednostavno, ne znaju tko čime gospodari i tko za što odgovara. Ne mogu ništa ozbiljnije poduzimati. Dobili su i zemljište za izgradnju lovačkoga doma, lovni im se turizam sam od sebe nameće kao izvor za ozbiljnija ulaganja u lovište, ali sve to stoji, čeka se milost onih „odozgo“ Dobroslav Vrdoljak S iječanj je pri kraju, pao je i snijeg, pravo je vrijeme otići do Fojnice, bolje rečeno, u jedan dio fojničke općine, u Gojeviće. Tamo je sjedište fojničkoga HLD „Vepar“. Gojevići se nalaze na putu od Fojnice prema Rami. Pitomo je to mjestašce, s još pitomijim krajolikom i nadasve pitomim ljudima. Prije rata nisu imali svoje lovačko društvo, bili su sekcija LD „Divokoza“ iz Fojnice. Odmah poslije rata općina se podijelila, pa se i lovstvo ustrojilo slično tomu. U dogovoru i suradnji s Lovačkim savezom Herceg Bosne, godine 1994. utemeljeno je Hrvatsko lovačko društvo „Vepar“. Prvi predsjednik Društva bio je Drago Šimunić, poslije njega Ivica Knežević, zatim Ljubo Oroz, a sada tu odgovornu dužnost ponovno obnaša Drago Šimunić. Nije baš lako biti predsjednik lovačkog društva u ovim 20 burnim vremenima kad se u mnogočemu ne zna „ni tko pije, ni tko plaća“. Odmah su učlanili 120 lovaca, a toliko ih uglavnom imaju i sada. Vole oni svoje lovačko društvo. To se primijeti na prvom susretu. Puna su im usta riječi kad se spomene njihovo društvo. Zajednički se dogovaraju o akcijama, radovima u lovištu, gradnji objekata, uzgoju divljači, suzbijanju krivolova, itd. Organizirani su u dvije lovne sekcije. Dogovorili su se s drugim lovačkim društvom o korištenju lovišta, jer im lovni inspektor nije dao lovište na korištenje ako nemaju takav dogovor. Kad se formiraju lovišta i provede koncesija, onda će biti druga pravila igre. Inače, lovište općine Fojnica ima površinu od 28.000 ha. Bit će to lijepa dva lovišta. Uz domaćinsko poslovanje i održavanje dobrih odnosa sa susjedima, lovstvo u ovoj općini ubrzo će dostići predratnu razinu. Divokoza je već naseljena i ne planira se njezin odstrel, možda kad dostigne kapacitet lovišta. Godišnja članarina je 100 KM, a imaju i dva obvezna radna dana. Tko ne dođe, plaća 20 + 20 = 40 KM. Nema popusta niti isprika. Svima je isto. Iako imaju u društvu dva lovca s položenim lovočuvarskim ispitom, još nisu uposlili lovočuvara, ali se nadaju i tomu nakon koncesije za lovište. Sada lovočuvarsku službu obavljaju uz male naknade, a najviše volonterski. Trenutačno vode postupak protiv peterice članova koji se ne pridržavaju pravila ponašanja, pa se može očekivati da će neki od njih biti i isključeni iz Društva. Lovci iz HLD „Vepar“ u dobrim su odnosima s lovcima iz svoga susjednog društva, premda je baš u tom pograničnom pojasu najveći broj povreda Zakona o lovstvu. Krivolovci iz oba društva zajednički haraju po ovim dijelovima lovišta, i bit će potrebni golemi napori obaju društava da se ovdje suzbije krivolov. Sporovi s drugim lovačkim društvom u općini sve su rjeđi i svi očekuju da će s formiranjem i koncesioniranjem lovišta ovaj problem biti neka teška i daleka prošlost. Izvan općine, susjedna su im društva iz Kiseljaka, Kreševa, Konjica, Uskoplja, Novoga Travnika i Busovače, i sa svima su u dobrim odnosima. Društvo sada financijski dobro stoji, nemaju dugovanja, a imaju i nešto novca namijenjenog koncesiji za lovišta. „MUŠKI LOV“ Ovo je tipično brdsko-planinsko lovište, ispresijecano manjim ili većim potocima, s nizom izvora i manjih ili većih bara u kojima se kaljužaju divlje svinje. Osim šumskih kompleksa, nebrojeno je manjih ili većih obradivih površina i pašnjaka. Na cijelom se području mogu naći veće količine pitomoga ili divljega voća i drugih šumskih plodova. A sve to su idealni uvjeti za život različitih vrsta divljači. Najbrojnija lovna divljač ovoga područja su: medvjed, divlja svinja, srna, zec, veliki tetrijeb i lještarka, a od štetočina najčešći su vuk, lisica i kuna. Divokoza je nedavno naseljena, a s obzirom na idealne uvjete za njezin opstanak, nadati se da će ubrzo dostići kapacitet lovišta. Kad je o divokozi riječ, Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA REPORTAŽA moramo se podsjetiti da je ovo lovište na samim istočnim i jugoistočnim obroncima Vranice. Ovo je pradavno stanište divokoze. U Drugome svjetskom ratu i odmah poslije njega divokoze ovdje nije bilo. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuta je aktivnost za njezino naseljavanje i to se ubrzo pokazalo potpuno opravdanom idejom. Ovaj posljednji rat ponovno ju je zbrisao, ali svi se nadaju da će, uz brižno gospodarenje, ona ubrzo ovladati ovom divnom planinom. U posljednje vrijeme ovdašnji lovci, ipak, najradije love divlju svinju. Ima je dosta, a i uvjeti za njezin lov su, kako se ono kaže, „pravi muški“. Nije taj lov za svakoga. Planina je to, nisu to ravni predjeli Posavine gdje se sjedne i čeka. Ima lova i s visokih čeka, ali to su uglavnom samo pojedinačni lovovi. Zeca je manje, tamani ga kuna, koje je sve više. I lisica, pa i vuk uzimaju svoj danak iz lovišta. Da bi smanjili štete od lisice i kune, ovdje su donijeli odluku da za svaku odstrijeljenu kunu ili lisicu lovac dobije nagradu od 10 KM. I rezultata ima. Inače, štetočine tamane usputnim lovom i posebnim, ciljanim akcijama. Od žive divljači u lovište unose jedino divlju svinju, ali iz vlastitoga gatera. I ova je ideja dala dobre rezultate. Trofejna vrijednost srnjaka i vepra se popravlja, pa nije rijedak slučaj da se odstrijeli primjerak zlata vrijedan. Za sada je stalno zabranjen lov na divokozu, zeca i tetrijeba. Sva odstrijeljena divljač je zdrava, jedino kod ponekih primjeraka divlje svinje ima trihineloze. Da bi se divljač zadržala u željenim područjima, određene parcele zasijavaju žitom, koje ne skidaju nego ga ostavljaju divljači da se hrani. Imaju tri visoke čeke za odstrel medvjeda, ali s obzirom na mnoga neriješena pitanja oko lovnoga turizma, one još nisu u funkciji, a i mrciništa se ne popunjavaju jer bi mogla dobro doći lovokradicama. Oko tri posto lovišta im je još uvijek pod minama, i tu se ne ulazi. Manje su to krpe, ali ipak smetaju normalnom gospodarenju lovištem. Kinološka aktivnost nije na željenoj razini. Dosta pasa je bez ocjene eksterijera, a kamoli da imaju ocjenu u radu. Predložit će Kinološkom savezu Herceg-Bosne da se u tom pravcu nešto učini, kako bi i njihovi lovci ispunjavali uvjete lova sa psima koje je propisao Zakon o lovstvu FBiH. Streljaštvo je ovdje u malom zaostatku u odnosu na neka druga lovačka društva iz njihove županije, ali imaju želju početi ostvarivati već davno prihvaćenu ideju o izgradnji jednoga suvremenog strelišta na području Lašvanske doline. Bez obzira na to, za svako natjecanje imaju i svoje predstavnike, koje uvježbava i okuplja Zoran Oroz, kad ostvare i određene uspjehe, ali žele još više i bolje. Koliba za trenutke odmora go Šimunić, Ljubo i Ilija Oroz, Jure, Marijan i Jerko Čuturić, Niko i Ivica Mijić, Vlatko Puljić i Drago Miletić. Jedinstveni su u ocjeni stanja u Društvu. Sve im ide po planu, ali dodjela lovišta i koncesija nikako. Sputavaju im ruke neriješena pitanja, ne znaju tko čime gospodari i tko za što odgovara. Ne mogu ništa ozbiljnije poduzimati. Dobili su i zemljište za izgradnju lovačkoga doma, lovni turizam im se sam od sebe nameće kao izvor sredstava za ozbiljnija ulaganja u lovište. Sve to stoji, čeka se milost mjerodavnih za implementaciju Zakona o lovstvu. Imaju i 12-ero djece u lovačkoj mladeži, a s njima rade Zoran Oroz i Nikica Miletić. I ova se djeca pitaju što to toliko čekaju oni „gore“. Dobro surađuju s ekolozima i ribolovcima. Organiziraju zajedničke aktivnosti, posebice one oko čišćenja rijeka i priobalja, te oko održavanja onih zgodnih mjesta u šumama i uz obale rijeka gdje se okuplja mladež. Kažu, imaju osigurane donatore za sve aktivnosti koje su planirali. Ali nije do njih, čeka se odluka mjerodavnih. Rastadoh se od ovih dragih ljudi, velikih zaljubljenika u lovstvo i prirodu koja je kod njih zaista prelijepa. Sretno vam, dragi Gojevčani, neka vam se ispune vaši zacrtani planovi i ostvare vaše želje. Vidimo se nekom drugom zgodom, u lovu ili u ribolovu, a može i onako. Dobra vam kob! Grupa lovaca pred kućicom SMILUJTE SE, VI ODZGO Obišli smo velik dio lovišta. Bili smo na domak planine Inač. Ručali iznad sela Otigošća, smještenog u podnožju Inča, usred livada, oranica i voćnjaka. Pitomo selo, kuće zbijene jedna uz drugu, živalj većinom hrvatski, ali ima i bošnjačkog. Ima i djece, ali više staraca. U selu nas dočeka Ljubina sestra Kata s rakijom, pečenicom i vrućom pitom sirnicom. Tu upoznasmo i jednoga starog lovca, zove se Ivo Vrebac, rođen je 1927. i još se dobro drži. Kažu, otac ga je nosio u lov u ruksaku, jer je bio malen da bi mogao hodati za lovcima. Snijeg je u Gojevićima bio dosta dubok, a u planini mnogo dublji, pa su se jedino snažni terenci mogli probiti do odredišta, kako bismo vidjeli sve ljepote njihova kraja. Kažu, u šumi ima divljači, u rijeci Željeznici i njezinim pritokama ribe, pa se nekako prolazi. Poslije obilaska terena, sjeli smo u mirni kutak jedne gostionice, jer oni još nemaju svoj lovački dom. Htio sam ih, naime, priupitati za njihove planove. Kako nas je bilo malo više, evo nekih imena: Drawww.lovackisavez-hb.ba 21 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LU „Kuna“, Domaljevac: PRILIKA „INOZEMCIMA“ Zajedničkim lovom okončana uspješna lovna sezona Mato Piljić K Uvijek je ugodno kad “inozemci” dođu k svojima HUL „Kravica“, Ljubuški: OTVARANJE LOVAČKE KUĆE Radišni, veseli i gostoljubivi Klobučani Mario Herceg S ekcija Klobuk, čija su 42 člana raspoređena u 4 lovne grupe, 20. veljače 2011., nakon samo godinu dana radova i uz pomoć sponzora, svečano je otvorila svoju lovačku kućicu. Zemljište za njezinu izgradnju dala je Regina Petrović, udovica Karlova, čiji je muž bio uzoran član ove sekcije i lovačke udruge. Općina Ljubuški, na čelu s Nevenkom Barbarićem, najveći je sponzor ove lovačke kuće, ali svakako treba spomenuti i veliku pomoć matične lovačke udruge, Crem Cafea, Euroherca i većeg broja privatnika iz Klobuka. Glavni izvođači radova bili su Luka Rašić i Željko Artuković, a ostali članovi sekcije pomagali su pri izgradnji. Prilazni put do kućice nanovo je napravljen, uz pomoć firme Vegić comerce i Putova iz Gruda, u koji- 22 ma rade i neki ugledni članovi sekcije Klobuk. Na otvaranju su bili nazočni rajem prošle godine, LU „Kuna“ iz Domaljevca upriličila je zajednički lov na zeca i fazansku divljač. Lov je ponajprije bio prilika onim članovima Društva koji rade u inozemstvu i koji redovito izmiruju svoje obveze, a zadovoljstvo lova pomalo im je uskraćeno jer mogu loviti samo kad dođu kući za božićne i novogodišnje blagdane. Što se rezultata tiče, ovaj je lov bio dosta uspješan, „palo“ je devet zečeva i jedan fazan. A bilo je i promašaja, no o njima nećemo u ovoj prigodi, samo ih spominjemo. S obzirom na trenutak kad je nastao ovaj prilog – kraj je godine i kraj lovne sezone na sitnu divljač (fazana i zeca) – osvrnut ćemo se ukratko na proteklu lovnu godinu. Tijekom nje, odstrijeljeno je 89 fazana, 23 zeca, 6 lisica, 4 divlje mačke, jedna šljuka i 2 psa lutalice. To je iznenađujuće dobar rezultat, poglavito ako se prisjetimo da je rijeka Sava u nekoliko navrata plavila više od pola ovdašnjeg lovišta. A i samo je lovište jedno od najmanjih u BiH, površina mu je samo 3040 hektara. načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić i predsjednik Skupštine Županije Zapadnohercegovačke Ante Mišetić. Gosti su bili oduševljeni vidikovcem ispred kućice i brzinom kojom je kućica završena, a obećali su daljnju suradnju i nesebičnu pomoć ovim radišnim lovcima. Tomislav Petrović, predsjednik HUL „Kravica“, pohvalio je lovce za trud koji su uložili u izgradnju objekta i još jednom naglasio kako rado dolazi u lov u ovu jako dobro organiziranu sekciju. Željko Međugorac, predsjednik sekcije, vidno radostan kako zbog završetka kućice i otvaranja tako i zbog uglednih gostiju koji su uveličali ovaj događaj, srdačno je primio sve čestitke i poželio predsjedniku da i ubuduće dolazi u goste kod veselih i gostoljubivih Klobučana. Svojski se radilo, valja malo i uživati Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LU „Zavelim“, Roško Polje: GRUĐANI U ZAVELIMU Vepar umjesto lisice Ne, ni ovaj ulov nije “za baciti” Ante Ðikić N erazdvojni grudski dvojac lovaca, Stjepan-Ćipa Čokić i Miro Mikulić, poznati kao ljubitelji lova na lisicu, za nedavnog lova u Roškom Polju umjesto lisice uloviše vepra od stotinjak kilograma. Ustrijeljeni vepar veoma je lijepih kljova, što posebno raduje ove momke, ponajprije Ćipu, koji je i zadao smrtonosni hitac vepru kojeg put nanese nedaleko od srednjovjekovne utvrde Rog u kršnom Zavelimu. Teren na kojem vepar pade poprilično je neprohodan te je valjalo prići dobro gonjenom vepru i na kraju ga ustrijeliti. Ćipa i Miro naučili su na ovakve terene loveći lisicu, a ovaj put im se to i isplatilo. Čuvši za odstrel, ostali sudionici lova brzo su se okupili na mjestu događaja. Zaredale su čestitke strijelcu Ćipi, ali i Miri, koji mu je i te kako u ovom lovu „dao ruke“. I ovaj odstrel kao i sve dosadašnje valjalo je proslaviti te nazdraviti momcima. Put je dalje vodio u Rogove, u našu bazu, gdje se veselilo i nazdravljalo. HUL „Kravica“, Ljubuški: GOSTI IZ HRVATSKE Užitak druženja, s pogledom na Trebižat i Kravicu Ljubušacima je bila čast ugostiti ugledne goste - lovce iz Hrvatske Mario Herceg S ukladno starim običajima i lovačkim druženjima, i u Ljubuškom su lovci iz drugih sredina česti i rado viđeni gosti. Gotovo da i nema prigode u kojoj se na „čašicu razgovora“ ne pozovu dragi prijatelji i znanci iz susjednih, pa i onih udaljenijih lovačkih udruga. Tako je bilo i 21. siječnja ove godine, kad su ljubuš- www.lovackisavez-hb.ba kim lovcima u goste došli lovci iz Hrvatske: general Rasim Ademi, komodor Ivica Tolić i brigadir Zlatko Rogulj, a domaćini su im bili general Žarko Keža, predsjednici sekcija Zvirići Vinko Pehar i Studenci Stipe Vištica, glavni lovnik Udruge Ante Skoko i tajnik Udruge Mario Herceg. Ljubušaci su se trudili da gostima bude ugodno u svakom pogledu, pa i za stolom u lovačkoj kućici u Studencima kušajući dobru kapljicu i ukusnu hranu. Čitatelje koji ne poznaju ovaj kraj upoznajemo s podatkom da rijeka Trebižat teče duž cijele općine Ljubuški, od sjeverozapada prema jugoistoku, i da se ulijeva u Neretvu. Ta je rijeka, godine 2007., po čistoći proglašena četvrtom rijekom u Europi. Karakteristična je po nizu vodoskoka i slapova, a po jednome od njih – slapu Kravica – i ovdašnja je lovačka udruga dobila ime. Lovci iz Studenaca svoju su lovačku kuću sagradili ponad samog slapa, na sjevernoj strani rijeke. Kad sjede ispred kuće i gledaju prema jugu, imaju predivan pogled na rijeku i cijeli krajolik, sve do brda u Dalmaciji. U ovoj je lovačkoj kući upriličen i susret s gostima iz Hrvatske, što će se – kako kažu i gosti i domaćini – svakako nastaviti. Prva prigoda za to je lovačka večer ljubuških lovaca koja će se, tradicionalno, organizirati na jesen i na koju će, uz mnoge druge goste, biti pozvana i ova gospoda. 23 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Uskoplje“, Gornji Vakuf-Uskoplje: TRADICIJA SE NASTAVLJA Uskopljani ugostili lovce iz susjednih općina Nakon lova, zborno mjesto okupljanja bilo je nekad naseljeno selo Mačkovac gdje su nas dočekali kuhari s već spremnom lovačkom čorbom. Promrzli i umorni lovci objeručke su se prihvatili jela tako da je ubrzo stvoren red ispred lovačkoga lonca. Valja spomenuti da je skupu nazočio (doduše ne dugo) i fra Vinko Marković, župnik župe Uskoplje, koji nam je o svemu ovome kazao: „U Uskoplju sam veoma kratko tako da nisam dovoljno upoznat sa stanjem oko lovstva, no u svakom slučaju pozdravljam svaki oblik komunikacije i suradnje među ljudima dobre volje i nadam se da će toga biti još više“. Velimir Šekerija D obra suradnja između LD „Vepar“ iz Prozora-Rame i LD „Uskoplje“ iz Uskoplja nastavljena je i ove godine. Ova dva društva svake godine organiziraju zajednički (društveni) lov na koji budu pozvani lovci iz susjednih općina. Jedne se godine spomenuta manifestacija održava u Uskoplju, a druge u Rami. Ovo međusobno druženje preraslo je u tradiciju i zajednički je cilj ovih lovaca očuvati ga i naravno unaprijediti ako je to moguće, kako bi utrli put naraštajima lovaca koji slijede. Domaćin ovogodišnjega zajedničkog lova na divlju svinju, koji se dogodio krajem prosinca, bilo je LD „Uskoplje“. Toga prohladnoga zimskoga jutra mnoštvo lovaca pohodilo je dvorište Osnovne škole u Uskoplju, po planu dogovoreno kao mjesto okupljanja. Redom su, uz domaćine, stizali gosti iz Rame, Bugojna, Novog Travnika i ostalih mjesta iz bliže okolice, sve skupa oko 100 lovaca. Lavež lovačkih pasa i buka automobilskih motora zasigurno su iznenadili mještane, koji su znatiželjno virili s prozora svojih kuća pokušavajući odgonetnuti što se to događa. Nakon što su pozvali u vrstu, nazočne su pozdravili predsjednik i glavni lovnik LD „Uskoplje“, Slavko Ćurić i Tomislav Perić. Uz riječi dobrodošlice, lovcima je ukratko objašnjen plan lova, divljač koja se može loviti, određene su vođe grupa i svakako preventivne mjere na koje je trebalo posebno obratiti pozornost zbog velikog broja lovaca i nepoznavanja terena većine njih. Vođe grupa u tome su imale veliku ulogu, bilo je potrebno svakoga lovca dovesti na njegov planirani položaj te mu objasniti pravce kretanja i djelovanja. Lovilo se na području planine Raduše, od Pidriša, Zekine grude, Mačkovca, Stublića i Ciganskih livada pa sve do Podova i Voljičke rike. Nakon što je svaki lovac raspoređen na svoju čeku, pogoniči su če- 24 Gosti se rado odazovu Rancima i Uskopljanima na zajednički zimski lov kali dopuštenje kako bi pustili svoje ljubimce. Plan je bio pretražiti teren, pokušati pronaći svježe tragove divlje svinje i na njih pustiti lovačke pse. U prilog tomu išlo je prohladno ali sunčano vrijeme i nekih 20-ak centimetara snijega, idealno za uočavanje i praćenje traga. Trag je pronađen na lokaciji između Stublića i Mačkovca, psi su se oglasili, a neizvjesno iščekivanje moglo je početi. Nedugo zatim čuli su se pucnji, a planinom se prolomio radosni uzvik jednog od lovaca. Bio je to Drago Perić Grga, lovnik lovačke sekcije Ždrimci, koji je odstrijelio divljega vepra teškog oko 150 kilograma. „Pretpostavljao sam da će vepar, zbog nepreglednoga terena, probiti liniju na Stubliću i stoga sam se, zajedno s predsjednikom Društva Ćurićem, njegovim sinom Ivanom te Brankom Bikićem, uputio prema selu Uzričje. Ovaj sam put imao najviše lovačke sreće jer su kerovi nagonili pravo na mene“, govori nam Drago, istodobno primajući čestitke ostalih lovaca. I kako to na kraju biva u ovakvim prilikama, ni ova fešta nije protekla bez pjesme i bećarca. Ovaj put prvi su ga „digli“ Ždrimačani, ponosni što je njihov lovnik odstrijelio vepra. Lovci iz Rame nisu zaostajali niti jedan decibel, skrenuvši pozornost prisutnih svojom gangom. Dva različita stila pjevanja, dvije kajde različite po mnogočemu, međusobno su se izmjenjivale i nadopunjavale, grijući srca svih lovaca pri temperaturi debelo ispod ništice. Slavlje je na kraju upotpunio uskopaljski pjevač narodne glazbe Zdravko Ćurić, koji je pjesmom i harmonikom obradovao mlađe lovce, nedorasle tradicionalnim izvornim pjesmama ovoga kraja. Još malo, pa za stolove Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Vepar“, Prozor-Rama: LOVAČKA VEČER Po svemu, događaj godine Zagrljeni i na nogama, to je pravi ugođaj Stanko Ćurčić O dbor za organizaciju Lovačke večeri priredio nam je još jednu, sedmu poslijeratnu a ukupno devetu, lijepu lovačku zabavu. Zoran Uložnik, Slavko Čuljak, Vlado Džalto i predsjednik Odbora Vlado Brizar, uime Društva dobili su zadatak organizirati skup lovaca i ostalih koji simpatiziraju ovo druženje. Što se njih tiče, odradili su to besprijekorno, ništa ne prepustivši slučaju. Bilo je, doduše, malo neplaniranih stanki, ali kad se sve zbroji, Večer bijaše lijepa. A kako i ne bi kad je skup zabavljao Mate Bulić sa svojim pratećim bendom „Delta“. Već zarana sva su mjesta na parkingu bila popunjena, na Večeri je bilo oko 550 uzvanika. Počelo je prigodnim govorima-pozdravima, ponajprije Pere Pavlovića Ćire, koji je veoma dobro vodio program i cijelo vrijeme snalažljivo balansirao da sve prođe u redu, izbjegavajući „dosadne tipove“ i „ublažavajući“ neplanirane trenutke. „Sjećam se, ne tako davno nije bilo ni jedne ženske osobe među nama. Prije nekoliko godina jedna ili dvije, a evo vidite danas. Za očekivati je uskoro u najmanju ruku pola-pola“, Perine su riječi. Službeno, okupljenima se prvi obratio predsjednik Društva Ivo Zane: „Dragi prijatelji, dragi gosti, dragi lovci, dobra vam večer i dobro nam došli! Želim vas sve pozdraviti uime LD ’Vepar’ Prozor-Rama i u svoje osobno ime. Raduje me da smo se u ovolikom broju okupili na Lovačkoj večeri našega lovačkog društva, sedmoj od rata. Dopustite mi pozdraviti naše drage goste: gospodina Jozu Ivančevića, načelnika Općine Prozor-Rama, i njegove suradnike, Borisa Babića, ministra u Vladi HNŽ-a, predstavnike Lovačkog saveza Herceg Bosne na čelu s predsjednikom gospodinom Ilijom Vrljićem, predstavnike Kinološkog saveza Herceg-Bosne, predstavnike i članove lovačkih društava iz naše županije: iz Mostara, Stoca, Ravnog, Čapljine i Čitluwww.lovackisavez-hb.ba ka, predstavnike lovačkih društava iz drugih županija te susjednih općina Posušje, Tomislavgrad, Kupres i Uskoplje. Pozdravljam, također, sve drage goste iz Republike Hrvatske: iz Splita i Dubrovnika, predstavnike crkve: župnika župe Prozor i dekana Ramskog dekanata don Franju Ivandića i gvardijana fra Tomislava Brkovića. Dame i gospodo, ovakav je susret prigoda za reći nešto o Društvu, ali mislim da ovakav i ovoliki skup dovoljno govori o nama. Zato, još jednom, dobro nam došli, želimo vam dobru zabavu i ugodan boravak ovdje u Rami. Živjeli!“ Ilija Vrljić, predsjednik Lovačkog saveza Herceg Bosne, obraćajući se domaćinu naglasio je „imate najljepše lovište“ i spomenuo da prve i lijepe lovačke uspomene nosi upravo iz Rame. Pozdravljajući nazočne, poglavito organizatore, načelnik Jozo Ivančević istaknuo je kako mu je drago što je član najorganiziranijega društva, kojemu je pomagao i ubuduće će to činiti. Sugerirao je da za sljedeće okupljanje, kako je riječ o lovcima, u jelovniku bude i divljači. Pri molitvi pred večeru, župnik Franjo Ivandić poruči: „Kako rekoše i prije mene, Rama ima najljepše lovište. Bog nam je to dao. Borite se da tako i ostane“. Poslije pozdrava, skupu se pridružio i županijski ministar Luka Faletar. Atmosferu su počeli zagrijavati Ćiro i „deltisti“, ali usijanje ipak stiže s Matom Bulićem, koji svojim poznatim hitovima odmah na noge podiže velik broj nazočnih. Pozdravljajući svoje dugogodišnje prijatelje, i sve ostale, Mate napomenu da se s Ramom uskoro „sprijateljuje“ na još jedan način, što je izazvalo još više oduševljenja. Nakon prvoga „bloka pjesama“, počela je tombola. Preko 60 dobitaka, ni jedan ispod 50 KM. Onda opet Mate, pa tombola…, i tako do 4 ujutro. Najvrjednija tombola, lovačka puška, dar Općine, pripade Franji Žiliću. Skup je zaista bio impresivan. U Rami, zasad, ovako nešto i u ovom stilu mogu samo lovci. I jesu najorganiziraniji, zahvaljujući mudrom biranju vodstva već dugi niz godina, što je naglasio i predsjednik Saveza. Po mnogočemu zanimljiva družina, “vitezovi okruglog stola” 25 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Uskoplje“, Uskoplje-Gornji Vakuf: PERO RAKUŠIĆ, LOVAC NA MEDVJEDE Tko je ubio medvjeda? Trebalo je hrabrosti? I iskustva. Ja sam lovio od svoje dvanaeste godine, a lovački ispit položio sam davne 1946. godine. Prvu pušku napravio mi je pokojni Ivan Češljar-Krco, kada ispališ metak trebali su ti kliješta ili nož da izvadiš čahuru. Nema živine na našim prostorima kakvu nisam ubio, ali moram ti priznati da mi je najdraže bilo ubiti medvjeda. Zašto? Zato što sam na taj način pomagao ljudima. Recimo, tada je bilo ako ubiješ kunu zlaticu od njezina si krzna mogao kupiti dobra vola, a od medvjeda nisi imao nikakve koristi, samo bi natovario Državu sebi na vrat. Ali imalo je selo koristi. Jedne prilike, na dobroškoj Vranici medvjed je zaklao vola pokojnom Juri Jakimu, on jadan invalid na štakama, došao k meni na Seoce i molio me da mu pomognem. Odgovorio sam mu da ja to ne smijem jer mnogo riskiram, ali sam isti dan u predvečerje izašao u planinu i ubio medvjeda. I ovaj put vlast mi ništa nije mogla dokazati. Je li bilo vukova u to vrijeme, jesu li oni napadali stoku? U ovome broju Hoopa, Pero će čitati i o sebi Jesu, ali s vukovima je bilo lakše. Oni nisu bili zaštićeni pa si ih mogao loviti u svako vrijeme. Čak je država nagrađivala one koji bi ubili vuka. Moj Stipan to bolje zna i on je izračunao da sam za ubijene vukove dobio od bivše države oko 70 ovaca. I ovo da ti kažem, od 46. pa ovamo, 28 prvoklasnih lovačkih kerova su meni zaklali vukovi. Kakva je razlika u lovu u to vrijeme i sada? Velimir Šekerija S redinom 60-ih godina prošloga stoljeća, u Uskoplju se zbio jedan nesvakidašnji događaj koji se dugo spominjao i još se spominje u lovačkim kuloarima. Prava istina, međutim, još nije vidjela svjetlo dana. Naime, na području planine Vranice pronađen je ubijen medvjed, kapitalac čija trofejna vrijednost, po pričanju onih koji su ga vidjeli, ne zaostaje za poznatim Titinim medvjedom iz Koprivnice. Tadašnje su vlasti poduzele sve mjere kako bi pronašle krivca, ali bez uspjeha. Zbog nedostatka dokaza, zaključak nakon temeljite istrage bio je sljedeći: medvjeda je ubio grom. Jedan od onih na koje se najviše sumnjalo bio je Pero Rakušić iz, tada naseljenog, sela Seoca smještenog u podnožju spomenute planine. Danas, ovaj 90-godišnjak i još aktivni član našega Društva, još uvijek sigurnim korakom hoda lovačkim stazama, obilazi hranilišta i gotovo svake nedjelje sudjeluje u lovu. Posjetili smo ga u njegovu domu u Potrlici, u društvu s njegovim sinom Stipanom i unukom Dominkom, također obojicom aktivnih lovaca. I kako naš narod kaže, da ne dužimo puno, odmah „s neba pa u rebra“. 26 Djede Pero, jeste li Vi odstrijelili onoga poznatog medvjeda 60-ih godina na Vranici? Jesam! Ovako je to bilo. Vlast je štitila medvjeda, a medvjed je pravio štetu nama koji smo istjerivali stoku na Vranicu. Stoka je tada bila sve, a da bi naplatio štetu od države za stoku koju odnese medvjed morao si imati dokaz, npr. nogu ili glavu od životinje koju bi zaklao medvjed, što je bilo nemoguće, aj’ ti medvjedu otmi dio lovine. Medvjed kojeg spominješ tada je ljudima zaklao sedam volova, a nitko od Države nije dobio ni dinara. Nekad se lovilo da bi se sačuvala stoka i prehranila obitelj. Ubiješ medvjeda ili vuka da ne napadaju stado, kunu pratiš danima da bi mogao prodati krzno, divlje krme radi mesa ali i radi kože jer su se od svinjske kože pravili opanci. Danas je drukčije, pravih je lovaca sve manje a krivolovaca ima koliko hoćeš. Prije dvije godine ovdje se, više moje kuće, nastanilo 5-6 srna. Napravio sam im hranilicu, zimi iznosio sjeno i sol, sve da bih ih zadržao. Toliko su se bile pripitomile da čak nisu ni bježale od mene. Došli su, međutim, neki „lovci“ iz „njihova“ Društva, pustili kerove na srne i sve ih pobili. Sramota! Ti isti prolaze meni svaki dan kraj kuće i ja bih njih prijavio, ali nemam čvrstog dokaza. Ako Bog da, i na 100. rođendan ovako ćemo porazgovarati? Neka ste vi meni živi i zdravi, ja sam se dovoljno naživio, a hvala Bogu i nalovio. I kako se to dogodilo, otkuda ga baš Vi odstrijeliste? Svi smo znali gdje se medvjed krije, nitko mu, međutim, nije smio blizu, što iz straha od medvjeda, što iz straha od Države. Neki čovjek iz Kraljeve Sutjeske, koji je također imao stoku na Vranici, pokušao ga je prvi ubiti, ali je slabo pogodio tako da se vratio sav krvav bježeći kroz klekove. Onda sam odlučio, idem ja pa što bude. Privlakom (šuljanjem, op. a.) sam ga pronašao u njegovoj jazbini, naciljao u čelo i opalio. Nisam ni provjeravao je li medvjed mrtav, nego bježi nazad koliko te noge nose. Sutradan sam čuo da je medvjed pronađen mrtav. U bogatoj riznici trofeja Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Fazan“, Odžak: LOVAČKA VEČER Zanimanje daleko veće od hotelskog kapaciteta Nedžad Garić S I predsjednik Saveza među gostima Priča po priča, i mlada crnka je na domaku redišnja svečanost u povodu obilježavanja Dana općine Odžak bila je tradicionalna Lovačka večer odžačkoga lovačkog društva. U subotu, 12. veljače 2011., hotel „Euro“ bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Pet stotina uzvanika, među kojima i predstavnici Hrvatskog lovačkog saveza, Županije Posavske, Općine Odžak, susjednih općina i lovačkih udruga iz okolnih gradova i mjesta, družilo se do jutarnjih sati na događaju kakav se u današnje doba na našim prostorima rijetko viđa. Pristigli su gosti iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i inozemstva, pa je ove godine bilo daleko više onih koji su željeli naći svoje mjesto u hotelu nego što je bio njegov kapacitet. Mnogi, ma koliko se organizator trudio svakomu udovoljiti, nisu uspjeli ući i zabaviti se s ostalima. Večer je počela uz laganu glazbu, nakon koje je nazočne pozdravio voditelj programa Nerfid Džananović. Predsjednik Društva, Dragan Guberac, kao domaćin, pozdravio je goste i zaželio im ugodnu večer. Prigodnim riječima, skupu se obratio i predsjednik Lovačkog saveza Herceg Bosne Ilija Vrljić. Načelnik općine, Luka Jurić, građanima Odžaka čestitao je Dan općine, poželjevši i njima i ostalima ugodnu zabavu, uz napomenu da „naši lovci uvijek naprave Večer za pamćenje“. Bend „Sezam“ s pjevačicom Mirelom Puzić i Slavko Milanković sa svojim bendom, cijelo su vrijeme zabavljali goste. Plesni se podij praznio samo u stankama, za uživanja u vrhunskim lovačkim specijalitetima. Ugodnu atmosferu upotpunili su i zabavljači did Tunja i bać Roka iz Otoka kod Vinkovaca, koji su svojim skečevima oduševili nazočne. Oko ponoći upriličena je lovačka tombola, sa 60 dobitaka: 3 lovačke puške, optički ciljnik s nosačima, televizor, radijator za kupatilo, mikrovalna peć, lovačka odijela i oprema… Svi koji su kupili tombole dali su, zapravo, prilog poboljšanju matičnog fonda divljači, jer će se taj novac koristiti za nabavku žive divljači. S pjesmom i igrom nastavilo se do jutarnjih sati. Nisu se štedjela ni grla, ni ruke. Prošla je još jedna Lovačka večer, nezaboravna. Lovci, barem ovdje, nesumnjivo danas mogu okupiti najveći broj uzvanika. To je, zapravo, i dokaz koliko nam takva vrhunska društvena događanja nedostaju. Možda je tajna ovakvoga lovačkog „rejtinga“ baš u nenametljivoj i vrhunskog organizaciji, kao što je bila i ova Večer. LD „Fazan“, Odžak: USPJEH LOVNE GRUPE 3 SEKCIJE „SAVA“ Lovačka kuća na Boroti Nedžad Garić K ao primjer entuzijazma i ljubavi prema lovu, u ovoj ćemo prigodi istaknuti lovnu grupu 3 sekcije „Sava“. Druženje uz lov, ali prije svega uzgoj i zaštita divljači, najznačajniji je cilj i zadatak ove lovne grupe. Da bi imali mjesto za okupljanje i druženje prije i poslije lova, a osobito u vrijeme lovačkog ručka, ova je grupa lovaca na Boroti sazidala svoju lovačku kuću, površine 36 m2. Kuća je sagrađena donacijama i dragovoljnim radom sljedećih članova ove grupe: Drago Pranjić, Ilija Bosnić, Anto Karamatić, Anto Kovačević, Anto Ilak, Ivo Mandić, Juro Mandić, Jakov Lujić, Ivan Samardžić, Mato Marić, Stjepan Barišić, Mato Barišić, Mijo Pandurević, Ivo Agatić, Nijaz Žepčan, Zijad Žepčan, Mijo Barišić, Anto Mašić, Ilija Iličević i Žan Kovačević. Zemljište za lovačku kuću darovao je Mijo Pandurević. Na kući ima još posla i ulaganja, ali vrijedni lovci ističu www.lovackisavez-hb.ba Tko god svrati, dobro je došao da se ne boje izazova koji su pred njima. Složni kao što jesu, primjer su drugima. Kako rekoše, kuća je otvorena svim lovcima i u njoj se svakoga vikenda nešto događa, bilo da je riječ o uobičajenim lovačkim druženjima, natjecanju u kulinarskim vještinama ili o natjecanju u gađanju. 27 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Mosor“, Široki Brijeg: SLAB ULOV CRNE DIVLJAČI Vukovi ukrali crnu divljač, a srneću vuci Blago Lasić S iječanj se izvukao nekako u čestim smjenama vremenskih iznenađenja, ako se više uopće može govoriti o iznenađenjima kada su u pitanju vremenske (ne) prilike. Bijaše u slatkoj Hercegovini i one dosadne kišice, pa odvratna magla, na koju se nismo ovdje na jugu naviknuli, bijaše i snijega na radost lovcima i djeci, a kraj se zrcali u zubatom suncu koje nekako hladno miluje svojom promuklom voštanicom i namiguje suznim okom kroz škrte šumarke. Nisu se lovci baš nalovili, pogotovo im je ove godine izmakla crna divljač koja se posljednjih godina bila brojnije nastanila i udomaćila u mješavini oštroga kamenjara i proćelave šume. Južni dio širokobriješkoga lovišta bio je vrlo škrt u ponudi svinja, možda najsiromašniji u posljednjih nekoliko godina. Na prste jedne ruke može se nabrojiti sva ulovljena crna divljač, a lovaca preko četiri stotine! Ništa bolje nije bilo ni u sjevernome dijelu lovišta, kako nevoljko kazuju lovci. Međutim, još gore stvari stoje s krivolovom koji se nesmiljeno događa u Brdima, a odnosi se na srneću divljač koja se nametljivo nudi i kojoj bi svakako trebalo pomoći da se nastani u lovištu te je ubaciti u lovnogospodarsku osnovu. Pretpostavlja se da je godišnji nelegalni odstrel preko deset komada(?) Međutim, takvo se stanje s crnom divljači moglo i očekivati, s obzirom na to da su se ljetos kroz Trtlu, Kosmaj i šumarcima blizu naselja često pojavljivali vukovi, na koje je lovočuvar nekoliko puta i pucao. Po prašnjavim dijelovima šumskih putova, na prpaljkama i crvenim rivinama nakon kiše te sada u mekom snijegu mogli su se redovito uočiti tragovi vukova. Jako sam se iznenadio kada sam jesenas berući gljive uočio velike količine izmeta vučje vrste, koja i nije načinila tako veliku štetu žiteljima, ali su lovci ostali uskraćeni za uspješan lov. Zadnje nedjelje u siječnju „vujo“ je naletio na „sitniš“ lovcu Marušiću u uzarićkoj Dubravi i prošao s nekim neznatnim oštećenjem, koje je odnio u brzom bijegu ispred pasa. To je ujedno odgovor o nestanku nekoliko pasa goniča u Ljutom Docu i Jarama koji su nestali protekli mjesec. Toj šteti također se može pribrojati nekoliko ovaca, ali radikalan nestanak divlje svinje sada je svakomu lovcu jasan razlog. Teško je očekivati da će i iduća lovna godina biti bolja, s obzirom na to da se krmače najvjerojatnije neće uspjeti nagnijezditi i oprasiti na ovim terenima, jer će ih vukovi nesmetano proganjati. - Kad budeš pisao o vukovima, ako imaš imalo hrabrosti (a rekao je ono što ne može u tekst), spomeni i one „vukove“ što nam isprazniše kasu u Društvu, radi čega smo ostali bez nabavke divljači i mnogih drugih...., dobaci mi Jedan, kojemu jedino priznajem da je veći kritičar od mene, i ako nema koga „nagaziti“ onda se pred ogledalom iskezi sam na sebe. - Dobro, napisat ću nešto, ali mislim da će to svršiti po onoj, sada već otrcanoj „ko je jamijo, jamijo“. Osim toga, što bismo ganjali male „mišiće“ za „sitne novce“ kada imamo one velike „štakore“ štono tako bestidno, prema kazivanjima svih medija i sadašnjih dužnosnika, u našoj županiji čereče svoju sirotinju, „krivo usmjerivši“ blizu pedesetak milijuna KM, i onda se crnomanjasto kočopere na televiziji kao veliki zaštitnici svoga puka, u koje valjda spadamo i mi lovci, i nikomu ništa! Doći će, možebit, vrijeme kada će vukovi i vuci doći na uski klanac! Lov je, nadamo se, završio i sada se mora razmišljati o mjerama i radnjama koje slijede u proljetnim mjesecima. Osim prebrojavanja i procjena brojnog stanja svake divljači, pa i vuka, nužno će biti planirati moguće hajke, ako se utvrdi prisutnost više primjeraka, što je kod ove vrste vrlo varljivo i nepouzdano s obzirom na njegovu narav, mudrost i potrebu brzoga i čestog mijenjanja prebivališta i migracije u cilju parenja i traženja povoljnije prehrane i ... Teško je vuka nadmudriti, ali se nadamo da će vodstvo Društva načiniti valjan i provediv program radnji i mjera za uspješniju sezonu od protekle, pogotovo ako se barem malo, „da prostite“, otuđenoga novca vrati lovcima na novo pravičnije preusmjeravanje. Dolijat će i vukovi i vuci, kazali bi narodni mudraci! LD „Sokol“, Nova Bila: VUKOVI HARAJU LOVIŠTIMA Susret vuka i lovočuvara Anto Peša nakon “obavljenog posla” 28 Drago Marjanović R edoviti čitatelji Hoopa zapazit će da skoro ni jedan broj ne izađe bez priloga o odstrelu vuka, pa bilo u kojoj lovačkoj udruzi. Vuk se odstreljuje i u hercegovačkim lovačkim udrugama, u udrugama koje pripadaju Posavskoj županiji, a da i ne govorimo o udrugama iz Središnje Bosne koje gospodare visokim planinskim lovištima. Ova činjenica sama po sebi nešto govori. Ona je znak da je populacija vuka u ratnom razdoblju porasla, a kako je vuk divljač koja je na vrhu hranidbenog lanca, onda je jasno zašto ga ima svugdje. Redovitim obilaskom lovišta Ponir na Vlašiću, kojim gospodari LD „Sokol“, 8. siječnja 2011., lovočuvar Anto Peša izravno se susreo s vukom. Zahvaljujući njegovoj spretnosti i iskustvu vuk je odstrijeljen, i to ne mali vuk, nego vučina. Težak 32 kg, dug 147 cm, širina u prednjem dijelu 70 cm, sa 128 točaka, govori da je riječ o zaista kapitalnom primjerku (ženki). Za lovca uspjeh, za lovište korist zbog opstanka srneće, zečje i drugih vrsta divljači, a za LD „Sokol“ signal za aktivniji lov. Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LU „Vran“, Tomislavgrad: ZLATNI VEPAR Super vrijedan trofej lovaca sekcije Kongora Lovci sekcije Kongora s ulovljenim “zlatnim veprom” Mladen Bešlić P rohladnoga nedjeljnog jutra po dubokom snijegu, kao stvorenom za pravi lov na crnu divljač, lovci sekcije Kongora krenuli su u lov na divlje svinje. Kao i drugi zaljubljenici u ovu vrstu lova, očekivali su dobar pogon i zadovoljavajući rezultat. Neki su se potajno nadali i kapitalcu jer su znali da se takav primjerak kreće njihovim lovištem. I tako je i bilo, odstrijelili su vepra kapitalca, odavno se takav nije vidio na ovim terenima. Kako se to dogodilo, u nekoliko riječi ispričao nam je Jozipović, jedan od sudionika ovoga lova: „Po dosta hladnom i snježnom vremenu izišli smo u lovište zvano Kongorska visoravan, u smjeru Blidinja. Po starom dobrom običaju odmah smo nazdravili jednom ljutom za dobar dan i uspješan lov. Nedugo zatim, čim smo pustili pse svinjare, začuo se jak i prodoran lavež. Pronašli su vepra u gustišu, i nasrnuli svom silinom. Bogme su se dobro namučili dok su grdosiju od 150 kilograma natjerali da napusti udobnu i toplu logu. Progonjen lavežom i isparan oštrim zubima iskusnih svinjara, bježao je samo kroz gustiš, izbjegavajući blizinu lovaca. Ubrzo je započelo pucanje. Grdosija je samo posrtala i nastavljala dalje, a kod posljednjih pucnjeva dvojice naših lovaca konačno je ‘legla’. Oprezno smo mu se približili na nekih 7-8 metara, a vepar se tada naglo podigao i, onako ranjen, krenuo prema lovcima. Na njegov napad ponovno se umiješaše naši psi, opkoliše ga, nastao je opći metež, sve dok se vepar nije malo odmakao. U tom je trenu uslijedio završni hitac i ulov je bio tu. Kad smo se skupili oko lovine, sreći nije bilo kraja. Dodatni razlog veselju bila je njegova veličina i težina. A kljove, koje su stršile 10,5 centimetara izvan vilice, morale su ulijevati strahopoštovanje ne samo drugoj divljači, nego i čovjeku. Bile su to kljove zlatnih mjera, dužine preko 25 centimetara (neslužbeno ocijenjene, dobile su preko 130 točaka), i mislim da su trenutno jedne od najvrjednijih u našem kraju, ako ne i na širem području.“ U ovome „lovu za pamćenje“ sudjelovala je odabrana skupina lovaca sekcije Kongora: Galir, Kićo, Damir, Mate, Jozipović, Ika, Karlo, Zorkić i ostali. Iako priskrbljuje osobit užitak, lov na takvu divljač prilično je naporan i zahtjevan. Ali bez obzira na sve, kad završi uspješno, sve se zaboravi i ponovno vas privlači svojim čarima i ljepotom. LD „Pavlovica“, Novi Travnik: NADMUDRIVANJE S LIJOM Trinaestog veljače, trinaesta lisica Anto Cvitanović S tari i iskusni lovac Slavko Čabro, član i lovnik sekcije Novi Travnik, 13. veljače odstrijelio je lisicu, trinaestu od otvaranja ovogodišnje lovne sezone. Kako nam reče, nema mu ljepšega i zabavnijeg lova od lova lisice i jamarenja. Nadmudrivanje s lisicom, divljači zavidne ljepote i golemoga lovačkog umijeća, uvijek ga čini sretnim, poglavito kad on bude uspješniji i kad lija završi u bogatoj zbirci njegovih trofeja. Lov na lisicu, kaže nam Slavko, istinski je doživljaj za svakoga lovca koji lov doživljava kao sport a ne kao priliku za „više mesa u hladnjaku“. Taj užitak osjeti samo mali broj lovaca, jer liju nadmudriti nije nimalo lako. Po njegovu iskazu, koji se u potpunosti podudara s podacima u godišnjim izvješćima, on svake godine odstrijeli na desetke lisica, poneku kunu, jazavca i divlju mačku, te ga lov drugih vrsta divljači www.lovackisavez-hb.ba Djed Slavko upoznaje unuku Lorenu s tajnama svoje vještine ne zanima. Vrijedno je istaknuti da je Slavko aktivan lovnik sekcije Novi Travnik, da sudjeluje u svim aktivnostima sekcije i Društva, te da je istinski zaljubljenik u prirodu i divljač što potvrđuje pokazujući nam brojne slike žive divljači i prirode nastale pri njegovim izlascima u lovište. Završavajući ovu svoju lovačku priču, s puno radosti i veselja istaknuo je da sve svoje trofeje daruje i posvećuje svojoj unuci Loreni. 29 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Fazan“, Odžak: OPASNOSTI ZA SITNU DIVLJAČ Podbacila sezona lova na fazana Nedžad Garić S ezona lova na fazana i zeca u našem lovištu otvorena je 17. listopada 2010., a završena je 2. siječnja 2011. godine. Sad je vrijeme da se, na temelju dozvola za lov i zapažanja lovaca u lovištu, sumiraju rezultati i analiziraju neki pokazatelji stanja u lovištu. Tijekom 14 lovnih dana na fazana, po lovnom danu u prosjeku je lovilo oko 100 lovaca, za koje su vrijeme odstrijeljena 454 fazana mužjaka. Zec se lovio 2 dana, odstrijeljena su 42 primjerka. U usporedbi s proteklim sezonama, ova je daleko lošija. Zašto? Prvo, ovogodišnje ekstremno velike poplave, koje se događaju svakih nekoliko godina (ili nekoliko desetaka godina), veoma su opasne za životinjski svijet. U cijeloj su Posavini, istina, evidentirani gubitci od poplava, ali se brojni slučajevi niti ne otkriju, nego se osjete poslije, kad nastupe oscilacije u brojnom stanju divljači. U klimatski neodgovarajućim godinama kao što je ova, repro- dukcija fazana veoma je mala. Loši vremenski uvjeti desetkuju odrasle ptice i to se ne može nadoknaditi. Ove je godine bilo dužih razdoblja kišnoga i hladnoga vremena, što je bilo kritično za koku s pilićima, ali i za odrasle fazane. Drugo, predatori su korisni i potrebni lovištu, ali previše predatora je štetno i može biti katastrofalno. Posebno se to odnosi na lisicu, najraširenijega, najčešćega i najsvestranijega uništavatelja svega na što naiđe i što može svladati. Za razliku od „dnevnih“ predatora, lisica lovi po cijelu noć i velik dio dana. Ne odmara se dok ne namiri svoje prehrambene potrebe i potrebe svoga potomstva. Lisica uspješno pronalazi i tamani fazanske loge, a osobito gnijezda s jajima ili mladima, zajedno s fazankama. Od sve sitne divljači, upravo je fazan najosjetljiviji na predatore, od njih bitno ovisi mogućnost njegova uzgoja, njegova brojnost i sigurnost opstanka njegove populacije. Treće, znanost negira genetske promjene do kojih je, navodno, doš- lo zbog bezbrojnih generacija koje se drže zatvorene, iako u praksi često viđamo fazane koji se ne plaše ni čovjeka ni predatora, viđamo koke koje nose jaja gdje stignu, koje noće na zemlji iako im je drvo blizu i koje slabo ili nikako ne lete nego pješače. Jedno je sigurno, morat ćemo mijenjati tehnologiju uzgoja i ispuštanja fazana u lovište i način reguliranja broja predatora. Svi lovci naše udruge moraju se angažirati na tome jer je i ove godine baš tu bilo dosta propusta. Nestručnost i amaterizam znaju biti preskupi. Četvrto, suvremena poljoprivreda također negativno utječe na sitnu divljač, ponajprije na fazana. Tu ponajprije mislimo na utjecaj velikih monokulturnih parcela, na paljenje strništa, obala i tršćaka te na posljedice mehanizacije i kemizacije. Fazan, i ostala sitna divljač, divljač je rubova, međa. Skidanjem usjeva stanište se, preko noći, mijenja nagore. Nema više zaklona, orijentira, skrivališta, nestaje hrane. Divljač kao da je „pala na Mars“. Stres je intenzivan. Fazan troši energiju na pronalaženje novoga staništa, izložen je predatorima, pomladak mu slabi i ubrzano propada. Ljetna paljenja strništa masovno se prakticiraju, a izuzetno su štetna po fazanske piliće koji su preživjeli žetvu i koji se hrane sjemenjem, u situaciji kad je u današnjim agrarnim staništima ionako drastično smanjen fond insekata. U našem je lovištu, dakle, smanjena gustoća populacije sitne divljači, a njezin prirast ne osigurava prostu reprodukciju. Ne treba mnogo mudrosti pa zaključiti zašto je tako. Razumijevanje i uvažavanje već navedenih razloga daje nam odgovor na to. U našem lovištu trenutačno ne nedostaje hrane za divljač. Lovci redovito kontroliraju stanje hrane u hranilištima i iznose je prema potrebi. U proteklom razdoblju ostalo je dosta zrnaste hrane na poljima, pa izuzev soli nije bilo neke potrebe iznositi hranu u lovište. Kao zaključak, nameće nam se ozbiljna obveza smanjiti broj predatora na razumnu mjeru, jer je to jedan od preduvjeta za pravilno gospodarenje lovištem. Tako ćemo učinkovito umanjiti ili u potpunosti isključiti djelovanje ovoga čimbenika, koji dominantno utječe na trenutačnu (malo) brojnost sitne divljači u našem lovištu. LD „Tetrijeb“, Kreševo: PRVI LOVNI DAN U GODINI Vlatkov kapitalac Mladen Malenica Prvi lovni dan u godini, i uspješan D rugi siječnja 2011., LD „Tetrijeb“ iz Kreševa organiziralo je zajednički lov na divlju svinju 30 i vuka, na lokalitetu Visočica – Crna rijeka, u kojem je sudjelovalo pedesetak članova našega društva. Na ovaj se lokalitet redovito iznosi kukuruz i druga hrana za divljač, što se pokazalo korisnom praksom i tijekom ovoga lova kad je na dosta malom prostoru uočeno 15 divljih svinja i velik broj srneće divljači. Što se ulova tiče, odstrijeljen je vepar samac, težak 152 kilograma, s jako dobrim kljovama. Lovačka se sreća osmjehnula iskusnom lovcu Vlatku Staniću iz Kreševa, inače rizničaru našega društva. Na istom lokalitetu, samo 15 dana prije toga, naš mlađi lovac, Radenko Tavra, odstrijelio je još većega vepra nego Vlatko. Poslije lova, lovina se proslavila i podijelila, a na račun lovačkoga društva zajednički je uplaćena propisana pristojba za odstrel. Treba posebno pohvaliti organizaciju ovoga lova i svijest lovaca, jer nisu pucali na ženke, što će sigurno utjecati na povećanje brojnoga stanja divljači u našem lovištu. Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Pavlovica“, Novi Travnik: ZAJEDNIČKI LOV Divlje svinje lako umakle „opuštenim“ lovcima ša, koji je za ovu prigodu pripremio kuhar sekcije Sebešić Nenad Ivoš. Koliko je gulaš bio dobar, svjedoče i pohvale koje mu je izrekao i iskusni Uskopljanin Mapek. Osim gulaša našlo se i kojekakve meze i pića koje je, mjesto zalazećeg sunca, grijalo srca i duše svih uzvanika. A posebno je ugodno bilo slušati brojne lovač- Anto Cvitanović T rinaestog veljače 2011., LD „Pavlovica“ organiziralo je zajednički lov s lovcima iz Travnika, Viteza, Nove Bile, Gruda, Rame, Fojnice i Uskoplja. Na zadovoljstvo domaćina, okupilo se oko 150 lovaca, više nego se očekivalo, za što je djelomice zaslužno lijepo vrijeme, a djelomice saznanje da je za mjesto druženja izabran revir sekcije Sebešić, dakle revir najbogatiji divljači u novotravničkom lovištu. Na zbornome mjestu u Kolonama, kod lovačke kuće sekcije Sebešić, nakon okrepe, lovce su pozdravili predsjednik Društva Mirko-Mićo Lešić i predsjednik sekcije Sebešić Stipo Ivoš, istaknuvši vrijednost ovakvih druženja bez obzira na to tko bio domaćin i bez obzira na rezultate lova. Tajnik Društva, Anto Cvitanović, za ovu prigodu u ulozi glavnoga lovnika, informirao je nazočne da će se loviti divlja svinja, vuk i ostale štetočine, da će se lovci podijeliti u dvije skupine i da će se lov odvijati u tzv. potkovi. Lijevu stranu, od mjesta Javorača, predvodit će lovnik sekcije Sebešić Slavko Jakić, i on će raspoređivati lovce po čekama od Javorače kroz Lučevac do Javorovača, a za desnu stranu zadužen je lovočuvar Društva Frano Fišić, koji će raspoređivati lovce od Javorače, kroz Vlašku ravan, sve do granice s fojničkim lovištem na Javorovači. Za pogon je određeno petnaest lovaca podijeljenih u tri skupine koje su predvodili Mijat Ivoš, Draženko Jakić i Stipo Ivoš. Tijekom lova, pogoniči su dobro radili svoj posao. Pronašli su dvije skupine divljih svinja, ali su se one izvukle pokraj nesmotrenih lovaca kojima je bilo draže sjediti uz Lovci su spremni krenuli u lovište vatru, mezu i piće nego pozorno čekati eventualnu divljač. Po povratku, lovci su bili puni dojmova i zapažanja, nimalo ne žaleći što su im divlje svinje izmakle, jer kako rekoše, to je dobar razlog za još jedan lov u ovom području, za novo druženje i upoznavanja s ljepotama sebešićkog krajolika. Naravno, nije moglo bez dobra lovačkoga gula- ke priče i natpjevavanja u izvornim pjesmama po skupinama lovaca. Na odlasku, gosti su zaželjeli domaćinima uspjeh u borbi protiv krivolova, u razvoju lovstva, očuvanju i povećanju populacije svih vrsta divljači, a posebice u pogledu dobivanja lovišta na gospodarenje, uz nadu da će se češće viđati u ovakvim vrstama lova. HUL „Kravica“, Ljubuški: LOVCI IZ CERNA Svoja kućica, svoja slobodica Mario Herceg S elo Cerno nalazi se na sjeveroistoku općine Ljubuški. Trećina sela pripada općini Čitluk, pa tako seljani žive u dvije općine i dvije županije. No, te granice nimalo ne razdvajaju ovdašnje lovce. Oni se rado druže i viđaju, a jednom se tjedno sastaju pripremajući divljač koju skupe među svojim članstvom. Dvadeset pet do trideset lovaca sastane se u kućici izgrađenoj na visoravni iznad sela, ispred koje se vidi južna strana sela pa sve do Mostarskih vrata. Pred kućicom je izgrađen teren za igranje odbojke, sa strane se planira napraviti boćalište i teren za mali nogomet, iza kućice posađeno je trideset maslina. Vodu su lovci doveli iz sela, a struju proizvodi agregat, što je dovoljno za njihove potrebe. Uz veselo druženje i dobru kapljicu broćanskoga vina, www.lovackisavez-hb.ba Grjehota je ne osjetiti ovaj ugođaj do dugo u noć se ostane i pjeva se ganga i bećarac. Uz šale koje se pričaju dok vatra tiho pucketa u „smederevcu“, i mi smo imali prigodu smijati se duhovitosti ovdašnjih lovaca. Tako, kažu u šali, Krešo Bule već četiri tjedna lovi jednu benu (šljuku), a jedan stari lovac na to kaže da ta ista šljuka dolazi tu već sedam godina. Uključuje se i jedan od mlađih lovaca i kaže da ne bi trebalo zatvarati lov dok Krešo ne „okrvavi pušku“. Ma sve se bojim da bi to trajalo godinama! 31 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Pavlovica“, Novi Travnik: PRIMJER SAVJESNA PONAŠANJA Pokušavajući se spasiti, srnjak smrtno stradao U Dežurni veterinar dr. Josip Tabak u našoj je nazočnosti pregledao srnjaka i ustanovio da je uginuo od posljedica udaranja tijelom o tvrdi predmet. Ta su udaranja izazvala jaka oštećenja vitalnih centara u malom mozgu i produženoj moždini, što je dovelo da zastoja rada srčanog mišića i uginuća srnjaka. O svemu je učinjen zapisnik koji smo svi potpisali. U ovoj prigodi zahvaljujemo Tomislavu Šimiću što je pokušao spasiti srnjaka i što je događaj prijavio policiji. Zahva- Anto Cvitanović nedjelju, 2. siječnja 2011., s grupom lovaca iz sekcije bio sam u lovu na Vilenici. Oko 14 sati nazvao me operativac iz Policijske stanice Novi Travnik i obavijestio me da se u Bučićima, blizu obiteljske kuće Tomislava Šimića, nalazi uginuli srnjak. I još mi reče da ga čuvaju dva policajca i dva krim-službenika, te da bi bilo dobro da dođem tamo. Naravno, odmah sam pozvao predsjednika sekcije Bučići Dragana Jukića i lovnika sekcije Stipu Marina-Macka, i pošli smo vidjeti što se dogodilo. Po dolasku, čuli smo Tomislava Šimića, koji je gledao što se dogodilo: „Bio sam kod garaže i čuo sam lavež pasa. Iznenadio sam se kad sam vidio srnjaka kako pokušava preskočiti visoku željeznu ogradu. Ni iz nekoliko pokušaja to mu nije uspjelo, a kako su mu psi ugrožavali život, u pokušaju izvlačenja udarao je tijelom u ogradu, i u jednom je trenutku pao i ostao ležati. Tada sam uzeo poveću motku i natjerao pse u bijeg. Kad sam prišao srnjaku, vidio sam da je nepomičan i da mu nema pomoći. Otišao sam u kuću i pozvao policiju.“ Stradali srnjak Nakon iskaza svjedoka, pregledali smo srnjaka ne bi li utvrdili ima li rana od lovačkog oružja, što vizualnim pogledom nismo mogli utvrditi. Onda su djelatnici policije tražili da srnjaka odnesemo u Veterinarsku stanicu, što smo i učinili. LD „Rujan“, Kočerin: CRTICA IZ CRNIH LOKAVA Ovdje je jedan, ima i drugi ljujemo djelatnicima PS Novi Travnik Stanimiru Videkaniću i Stipi Gadžiću, zapovjedniku PS Novi Travnik Fabi Staniću i djelatnicima krim-službe, s kojima smo uvijek imali dobru suradnju, te dr. Josipu Tabaku na pruženoj stručnoj pomoći. Iskreno se nadamo da će, bude li potrebno, jednako savjesno kao Šimić postupiti i ostali građani i da će prijaviti slične događaje, pa i možebitni krivolov. Dvije svinje u dva lova N David Galić a veljaču 2011., u pogledu ulova, nemaju se razloga žaliti članovi lovne sekcije Crne Lokve kočerinskoga lovačkog društva „Rujan“. Naime, njihov mladi lovac, dvadesetogodišnji Jure Grbeša, u dvije uzastopne nedjelje lova odstrijelio je dvije divlje svinje, srednje veličine. Prvu na lokalitetu Ravne, drugu na lokalitetu Ljubića klanac, omiljenim lovnim terenima ovdašnjih lovaca. Ovakav lovački uspjeh nije, naravno, prošao tek tako, bez slavlja, druženja i čestitki. Oba je puta „Jurina družina“, ojačana i njegovim kolegama i prijateljima koji iz različitih razloga nisu bili izravni svjedoci ovih ulova, upriličila prigodan „program“ u njegovoj vikendici. Odstrijeljene divlje svinje bile su samo dobar povod za njihovo okupljanje, jer i kad su što se ulova tiče „suhi“ – a to nije rijedak slučaj – ova se ekipa nađe i na prikladan se način proveseli. I ne samo to, bude tada i dobrih ideja i prijedloga što i kako učiniti da svoje lovne terene obogate novim sadržajima korisnim lovstvu i lovcima. 32 Broj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LD „Galeb“, Čapljina: SIJEČANJ U ZNAKU HAJKI Nakon “sanitarne sezone“, hajke na štetočine Hajka u Milanovači ... Jure Musulin L ov sa psima goničima završen je u čapljinskom lovištu 31. prosinca 2010. godine. Ove je sezone bio sanitarnog karaktera (sanitarni odstrel), jer LD „Galeb“ iz Čapljine, kao i ostala društva u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, nije dobilo koncesiju za lovište. Razlog? Nepro... i u Jasenici www.lovackisavez-hb.ba vedba zakonskih odredbi u mjerodavnom ministarstvu! A članak 14. stavak 4. Zakona o lovstvu (Službene novine FBiH br. 4/06) kaže: „Odstrjel bolesne ili ranjene divljači (sanitarni odstrjel) dopušten je i u vrijeme zabrane lova i lovostaja“. Po završetku „sanitarne sezone“, LD „Galeb“ organiziralo je hajke na štetočine: 16. siječnja na području Gabele, lokalitet Seline – Milanovača; 23. siječnja na području Dubrava, lokalitet Stanojevići – Lokve; 30. siječnja na području Gorica – Jasenica, lokalitet Veliki brijeg – Plavija draga. Ove se godine, za razliku od nekoliko prošlih, možemo pohvaliti velikim zanimanjem ovdašnjih lovaca za zajednički lov na štetočine. U tri navedene hajke sudjelovalo je preko 80 lovaca Društva. Odstrijeljena je samo jedna lisica, ali lovci nisu bili nezadovoljni. Uvjerili su se da u lovištu ima divljači (zeca i jarebice kamenjarke), što je razlog za optimizam i u pogledu lova i u pogledu rada u lovištu. U ovim hajkama lovci nisu išli toliko „na rezultat“, više im je bilo do druženja, zajedničkog objeda, komunikacije i suradnje. Prije svake hajke, na zbornom mjestu, lovci su bili obaviješteni o svim pojedinostima lova, zaduženjima, obvezama… Zanimljivo, 23. siječnja, u jutarnjim satima, pred početak hajke na području Dubrava, palo je 10 do 20 centimetara snijega, što je prava rijetkost u čapljinskom kraju i što je dalo posebnu draž ovome lovu. U sve tri hajke sudjelovalo je vodstvo Društva, na čelu s predsjednikom Josipom Vekićem, što je za svaku pohvalu. Društvo je za svaku hajku osiguralo „ručak“ za sve lovce koji su u njoj sudjelovali. U prvoj je to bilo pečeno prase, u drugoj pečeno janje i lovački čorbanac od jelena i srne, a u posljednjoj hajci bio je serviran lovački čorbanac od vepra. Lovcima je ovom prilikom bio prezentiran i formular „Dozvola za lov“, gdje su bili upisani svi sudionici hajke, kako je to i propisano člankom 56. Zakona o lovstvu. Ako i ostale aktivnosti i zadaci koje lovci budu obavljali u ovoj godini prođu u ozračju koje je vladalo u „siječanjskim hajkama“, bit će to, sigurni smo, dobra lovačka godina. 33 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA Na ovakvome bi mjestu i najsitiji uzeo štogod sa stola LD „Tetrijeb“, Kupres: ZADOVOLJSTVO DOŽIVLJENIM I VIĐENIM Lov i druženje s prijateljima iz susjednih društava Zoran Lovrić U Normalno, u lov se ne može bez potrebnih naputaka organizaciji LD „Tetrijeb“ iz Kupresa, početkom veljače 2011. upriličen je zajednički lov na divlju svinju (vepar, nazime), vuka i lisicu. Ovom pozivu odazvao se veliki broj kolega iz prijateljskih nam susjednih udruga, tako se skupilo stotinjak lovaca. Predsjednik LD „Tetrijeb“, Marko Jurič-Pop, obratio se pristiglim gostima prigodnim riječima dobrodošlice i zaželio im ugodan boravak na Kupresu i, naravno, mnogo sreće u lovu. Njegov pomoćnik, Josip Mioč-Birin, upoznao je lovce s lokacijom na kojoj će se loviti, s divljači koja se lovi toga dana i s pravilima ponašanja u skupnim lovovima. Nakon uputa, pogoniči i lovci uputili su se u Vukovsko, gdje je bio planiran lov pogonom. Organizacija lova bila je na visokoj razini, ali nije bilo lovačke sreće premda je uočeno dosta tragova crne divljači i lisice. No, to nije pokolebalo lovce da se nastave družiti u ugodnom ambijentu „Đurića vrila“, gdje je bio organiziran zajednički ručak za sve sudionike lova. Za dobar lovački čobanac i pečene odojke na ražnju, pobrinuli su se „meštri od kužine“: Pere Kuštro-Peki i tajnik našega Društva Perica Čičak-Šutkov. Pristigli gosti izrazili su zadovoljstvo stanjem viđenim na terenu, prekrasnim ambijentom i zavidnim fondom divljači kojim gospodari LD „Tetrijeb“ iz Kupresa. Tom su prilikom upućeni pozivi domaćinima ovoga skupa da se odazovu pozivima na lov i druženje u susjedna lovačka društva, na što smo vrlo rado pristali. LD „Sokol“, Nova Bila: LOV U SLAVONIJI Čvrst temelj za obostrane posjete Drago Marjanović N a poziv Lovačkog društva za uzgoj, zaštitu i lov divljači „Prepelica“ iz mjesta ŠAGNARD, općina Valpovo (Slavonija), uže vodstvo LD „Sokol“ (predsjednik, tajnik, lovnik i predsjednik sekcije) boravilo je u skupnom lovu u lovištu ovoga društva. Dojmovi s ovoga gostovanja su impresivni. Sam prijam u Društvu, boravak u njegovim prostorijama 34 i objektima, razmjena iskustava i informacija, obilazak lovišta, priprema i organizacija lova, lovački običaji nakon završetka lova, sve su to pojedinosti koje su obilježile ovo zanimljivo gostovanje. Mjesto ŠAG-NARD, udaljeno petnaestak kilometara od granice s Mađarskom, s ušorenim naseljima, s nepreglednim ravnicama, poljima, žitnicama i s poznatim slavonskim hrastovim šumama, na nas je ostavilo dubok dojam. Brojčano malo društvo (dvadesetak članova), dobro organizirano, s lovištem bogatim divljači (jelen, srndać, divlja svinja, zec, mnoge vrste ptica) gdje su pravila gospodarenja lovištem strogo definirana i gdje je disciplina maksimalno zastupljena. Podatak da tako malo društvo ima pravo godišnje odstrijeliti tridesetak svinja i tridesetak jelena, govori o karakteristikama lovišta u ovome dijelu Hrvatske. Mnogi naši lovci poželjeli bi gospodariti takvim lovištima. U razmjeni iskustava i informacija, članovi ovoga društva, kao i lovci iz susjednih društava koji su bili sudionici ovoga lova, poželjeli su lov na vuka i medvjeda, divljač koje nema u ovim lovištima. To je signal za razmjenu iskuBroj 75, siječanj - veljača 2011. IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA stava i gostovanja, za uvezivanje i stvaranje prijateljstava, a zasigurno znamo da mnoge lovačke udruge to i čine. Ostat će nam ugodna sjećanja na trenutke druženja uz fiš paprikaš i čobanac, uz kvalitetna slavonska bijela i crna vina, uz pjesmu i šalu. Na rastanku, razmjena kontakt veza uz poziv za uzvrat i uvezivanje svih članova naša dva društva radi obostranih posjeta. Iako smo prostorno daleki, osjetili smo bliskost, toplinu i veliku ljubaznost domaćina i svih sudionika tog susreta. Stoga u ovoj prigodi jedno veliko hvala svim lovcima, kolegama iz Lovačkog društva „Prepelica“ ŠAG-NARD iz Slavonije. Zajednička fotografija poslije lova UL „Kuna“, Jajce: IZBORNA SKUPŠTINA Obnovljeno povjerenje dosadašnjem predsjedniku Uglavnom iskusni ljudi (i lovci) sve su pozorno pratili i bilježili Slavko Lukić T ijekom 2010., po lovovima se počelo „šuškati“ o izbornoj skupštini UL „Kuna“ iz Jajca. Lovci su međusobno raspravljali tko bi mogao biti novi predsjednik Udruženja, i može li netko Marka Bilandžiju „skinuti“ s toga mjesta. Neki su govorili kako više nema šanse da on i dalje ostane predsjednik, a neki, opet, da njega ne može nitko zamijeniti. Bilo je i izjava, šaljivih, u stilu „doživotnog predsjednika“. www.lovackisavez-hb.ba Sve su to, dakako, bila nagađanja u lovovima uz suhovinu i čašicu šljivovice koju bi lovci ponijeli sa sobom. Bližio se, međutim, kraj 2010. godine i počelo se sve ozbiljnije razmišljati o izbornoj skupštini, ne samo u lovovima, nego i na sastancima predsjedništva Udruženja. U međuvremenu je upriličen novogodišnji lov, a poslije njega počele su ubrzane pripreme za izbornu skupštinu, i u sekcijama Udruženja, i u njegovu predsjedništvu. Na sastanku predsjedništva Udruženja donesena je odluka da se izborna skupština Udruženja održi 19. veljače 2011., i da svaka sekcija predloži svoje kandidate za predsjednika i zastupnike u skupštini. Na dan izbora, prije početka izborne skupštine, svi su u hodnicima nešto šaputali i dogovarali. Oko 10 sati počela je prva, redovita godišnja skupština Udruženja, i kad je ona privedena kraju, počela je i dugo očekivana izborna skupština, za čijeg je predsjednika izabran Ivan Brizić. Nakon uvodne riječi i upoznavanja s pravilima izbora, predložena su dva kandidata za predsjednika Udruženja: Marko Bilandžija i Stipo Jozić. Glasalo se tajno, i nakon što su glasovi prebrojani, Marko Bilandžija dobio je 24 glasa, a Stipo Jozić 8 glasova. Dakako, bilo je i suzdržanih. Dakle, voljom zastupnika, Marko Bilandžija (p)ostao je novim/starim predsjednikom Udruženja. Nakon toga pristupilo se i izboru ostalih tijela u Udruženju. Po starom običaju, sve je završilo u lovačkoj kući, ovaj put na Ćusinama, uz topli čorbanac, šljivovicu, pokoje pivo i veselo i ugodno druženje. 35 IZ LOVAČKIH DRUŠTAVA LU „Sava“, Orašje: LOVAČKA ZABAVA Svega pomalo, i svi zadovoljni Adam Dabić Dobitnici odličja, pohvala i zahvalnica D ana 29. siječnja 2011., LU „Sava“ iz Orašja, na bazenima u svečanoj dvorani „Golden Palast“ u Orašju, organizirala je svoju lovačku zabavu. Kao i dosad, bilo je dosta posjetitelja, oko tisuću, a pristigli su i svi županijski i općinski dužnosnici te veći broj uzvanika iz okruženja. Za glazbu i zabavu zaduženi su bili Drale i Raščica iz Tolise, kulturno-umjetničko društvo i braća Kopić iz Matića, s baćom Tunjom i baćom Rokom iz Otoka (Hrvatska), Nermina Golubović i drugi. Upriličena je i lovačka tombola, čiji su glavni pokrovitelji bili: LU „Sava“ Orašje, MAXI d.o.o. Orašje i ILJAZOVIĆ d.o.o. Domaljevac. A sponzori su bili: Vlada Županije Posavske, Općina Orašje, Općina Domaljevac – Šamac, Lovački savez Herceg Bosne, Franjevački samostan Tolisa, Kinološka udruga POSAVAC-ORAŠJE Matići, „Bosanac“ d.o.o. Orašje, Elektra Poslovnica Orašje, TKC Orašje, „Matićanka“ d.o.o. Matići, „Euro Plast“ Matići, „Plastol“ Matići, „Mad Šped“ Orašje Matići, „Magda Comerc“ d.o.o. Tolisa, „Hidrogradnja“ Tolisa, „Tina Rad“ Tolisa, „AQVA- Centar“ Orašje, „Fis – Šokčević“ Orašje, „Megacop“ Orašje, Restoran „Centar“ Orašje, „Antunović“ d.o.o. Orašje, Pekara „Soro“ Tolisa, Butik „Dive“ Orašje, Butik „Monako“ Orašje, Butik „Rebeka“ Orašje, „Europlin“ d.o.o. Orašje, „Fami-Cop“ Orašje, Veterinarska stanica ,,Jasmin“ Orašje, Pekara „Posavka“ Orašje, ASD d.o.o. Autoservis Orašje, Benzinska crpka „Marius“ Orašje-Tolisa, „Digo“ d.o.o. Oštra Luka, „Danex“ d.o.o. Oštra Luka, „Đeno“ d.o.o. Oštra Luka, „Dragić“ d.o.o. Donja Mahala, „Pak-Centar“ d.o.o. Bok, Šljivici „Marković“ Bok, Klesar Anto Lušić Grebnice, „Lucić“ d.o.o. Domaljevac, „Koturić“ d.o.o. Domaljevac, „Termax“ d.o.o. Domaljevac, Veterinarska stanica „Argus“ Domaljevac, Mesnica „Braća Pavlović“ Obudovac, „Gold MG“ d.o.o. Donji Žabar, Vinarija „Dragun“ Ilok, „Koteks“ d.o.o. Tešanj-Orašje, Frizerski salon „Dubravka“ Ugljara, „Uglja- 36 ra–Vez“, Marko Porobić, Nazif Garić preparator iz Odžaka i Juro Kuprešak, Srednja Slatina. Na zabavi je Udruga dodijelila i lovačka odličja (vidi u rubrici: Iz Saveza), a pohvale su dobili: Marijan Dominković iz Tolise, Marijan Mišković iz Matića, Nikola Baotić iz Donje Mahale, Ivo Filipović iz Donje Mahale, Marijan Marković iz Boka, Ilija Kosić-Brkin iz Boka, Dražen Živković iz Kostrča, Grga Lukačević iz Kopanice, Mladen Šokić iz Vidovica, Mensur Čolić iz Orašja, Tunjo Šošić iz Oštre Luke i Ivo Živković iz Ugljare. Nakon svih ovih pohvala, zahvala i odličja, na red je došla i lovačka tombola. Prva nagrada – lovačka puška sačmarica-bokerica – pripala je dami iz Vrbovca, općina Odžak, Snježani Brnić, koja nije lovac ali često posjećuje lovačke zabave i nije joj prvi put da dobije ovakvu nagradu. Drugu nagradu, lovačku pušku jednocijevku, dobio je lovac iz sekcije Bok Ilija Kosić-Brkin, a treću – zračnu pušku – dobio je gost iz Kostrča Mato Živković. Zabava je, uz pjesmu i veselje, trajala do ranoga jutra. U ovoj prigodi zahvaljujemo svim pokroviteljima i posjetiteljima koji su uveličali ovaj naš dragocjeni događaj. Puške su tu, bit će valjda i koji metak MALI OGLASI Prodajem štenad mađarske vižle (kratkodlaki), oštenjeni 10. listopada 2010., s rodovnikom. Cijena po dogovoru. Zvati na tel. 031 772 636, mob. 063 210 806. • U prosincu 2010., na području posuške općine iz boksa ukraden pas, oštrodlaki istrijaner, star 5 godina, izrazito bijele boje s narančastom maskom i s u lijevom uhu ugraviranim brojem 11990. Odaziva se na ime Bigo. Molimo sve poštene lovce da se, ako nešto saznaju, jave na broj 063 322 936, Miroslav Stipić-Car. Slijedi nagrada. Broj 75, siječanj - veljača 2011. LOVAČKO ORUŽJE FLOBERT I MALOKALIBARSKE PUŠKE Oružje, koje želi gotovo svaki lovac Flobert i malokalibarske puške mogu pružiti mnogo lijepih trenutaka u lovu, primjerice pri uništavanju sitnih štetočina kao lasica, kuna, tvor, divlja mačka i lisica, ali i izvan njega, ponajviše u streljaštvu i vježbanju lovaca s rubnim paljenjem, što je pretpostavka izrade jeftinijeg streljiva. Revolvere i pištolje lovci koriste za samilosni hitac kako ranjena divljač ne bi patila, kao i za obranu lovaca od napada ranjene divljači. jetu. Bile su poznate pod imenom „sobne puške“, „salonske puške“, „vrtne puške“, katkad i „Tešing“, po gradu Tešenu gdje su se mnoge proizvodile. Danas su u cijelom svijetu poznate kao „floberti“ ili „floberice“. Dakle, to su i sačmarice i karabini, lagane puškice sa slabašnim streljivom. U vrtu možete njima odstrijeliti nasrtljiva čvorka, šojku ili svraku na udaljenosti od desetak metara – puškom kalibra 6 mm, a na 15 – 20 metara kalibrom 9 mm. Zanimljivo je da je od ovoga streljiva, koje je imalo (a ima i danas) rubno paljenje, s produženjem metka i stavljanjem nešto jačeg barutnog punjenja nastalo malokalibarsko streljivo i malokalibarsko oružje, nezamjenjivo streljačko, lovačko i sportsko oružje u svijetu. FLOBERT PUŠKE MALOKALIBARSKE PUŠKE Klasična malokalibarska puška kalibar .22 LR CZ 513 FARMER Mladen Bešlić K ad bismo nabrajali lovačke puške po učinkovitosti i vrijednosti, mogli bismo započeti od onih najnejačih – flobert i malokalibarskih, pa dalje do najjačih pušaka krupnih „safari“ kalibara. Sama riječ „malokalibarska“ govori nam o tome da je riječ o malenom kalibru zrna koje koriste ove puške i o laganoj konstrukciji oružja. Ukupna težina puške kreće se između 2,5 i 2,8 kg, uglavnom ne prelazi 3 kg. U ovu kategoriju spadaju puške s glatkim cijevima (flobert 6 i 9 mm), a isto tako i puške s izolučenim cijevima kalibra manjeg od 6 mm. Najpoznatije su one kalibra 5,6 mm s različitim dužinama čahure i količinom barutnog punjenja. Flobert i malokalibarske puške namijenjene su streljaštvu, vježbanju lovaca i odstrelu sitnih štetočina: lasica, kuna, tvor, divlja mačka i lisica. U Sloveniji i Austriji, kalibar 22 WMR koristi se za lov velikog tetrijeba i alpskog svisca. Temeljna je značajka ovih pušaka korištenje streljiva Oko 1855. godine pariški puškar Flober konstruirao je lagane puškice kalibra 6,7 i 9 mm, prvo s glatkim cijevima iz kojih su ispaljivani i mali metci s posve sitnom sačmom, ali i kugle. Danas se održalo samo streljivo kalibra 6 i 9 mm. Ove su puškice i danas dosta rasprostranjene po svi- Metak kalibra 22 short (kratki) ima kraću čahuru i manje barutno punjenje od kalibra 22 long rifle (dugački), i on se najčešće rabi za vježbe gađanja na manjim udaljenostima i natjecanja na daljinama do 35 metara. Snaga i udarna energija dostatne su za odstrel manjih štetočina. A B Flobert streljivo www.lovackisavez-hb.ba Umetci za puške sačmarice Flobert (A) i .22 LR (B) 37 LOVAČKO ORUŽJE Puške ovoga kalibra ne mogu koristiti ni jedno drugo streljivo osim kalibra 22 short. Početna brzina – ovisno o proizvođaču streljiva – kreće se od 170 do 230 m/s, dakle nešto je veća od brzine projektila prosječne zračne puške. Kalibar 22 long rifle ima mnogo širi spektar uporabe. Streljivo ovoga kalibra napravljeno je u nekoliko specijalnih verzija. Primjerice, neki proizvođači imaju široku paletu metaka specijaliziranih za određenu vrstu pucanja. Spomenut ćemo samo poznatije: • Special Match – natjecateljski metak za kratko i dugo naoružanje • Standard – standardni metak također namijenjen za kratko i dugo naoružanje • R 50 Biathlon – specijalni metak za gađanje na biatlonskom natjecanju • Z Lang – specijalni metak za dugačka naoružanja koja koriste samo pojedinačna punjenja • Subsonic – podzvučni metak (s malom jačinom praska) • HV Vollgeschos – metak s visokim učinkom djelovanja na cilj. U odnosu na prethodno nabrojana zrna koja su pravljena od mekanog do polutvrdog olova, košuljica ovoga zrna napravljena je od mekanog bakra, s malim dodatkom olova, ili pak od mesinga. Brzina ovih zrna je različita, a kreće se od 220 m/s (22 Z lang) do 400 m/s (22 HV), a težina je od 1,8 do 2,6 grama. Malokalibarske puške proizvode se kao jednocijevke, repetirke ili pak u kombinaciji s drugim vrstama cijevi (sačmarica, normalni kalibri) kod prelamača. U posljednje vrijeme u prodaji su se pojavili kratki i dugački umetci s malokalibarskim cijevima kal. 22 – za puške sačmarice kalibra 12 ili 16. Oni su namješteni tako da svojim stražnjim dijelom popunjavaju ležište metka sačmarice i da pri tome cijev leži ekscentrično, omogućujući da udarna igla pogađa rubni dio, gdje se nalazi smjesa za paljenje (rubna kapisla). Najpoznatiji proizvođač ovih cijevnih umetaka je njemački Krieghoff. On ih izrađuje u tri različite dužine: 22, 44 i 65 centimetara, uglavnom u kalibru 22 LR i 22 Win. Magnum. Ove umetnute cijevi imaju domet učinkovit gotovo kao i standardno HE MOSTARSKO BLATO 38 Umetci za karabine .22 LR (A) i Flobert (B) A B malokalibarsko oružje. Cijena na tržištu varira zavisno od proizvođača. Krieghoffove umetnute cijevi, dakle jedne od najboljih, imaju i najveću cijenu. Primjerice, Modell 22 stoji oko 180 eura, Modell 44 oko 240, a Modell 65 oko 700 eura. Osim umetnutih cijevi, proizvođači su se dosjetili još jedne zanimljivosti: prije desetak godina konstruirali su reducirane umetke, veličine i oblika patrona za sačmene kalibre 12 i 16, te za karabinske kalibre od 7x57 pa sve do kalibra 458 Win. Magnum. Ovi patronski umetci služe uglavnom za treniranje pucanja iz oružja koje lovac najčešće koristi, a također i u lovu za samilosni hitac ili odstrel grabljivica uhvaćenih u klopkama. Njihova preciznost i učinkovitost mjeri se tek na vrlo kratkom dometu. Primjerice, kalibrom flobert možemo gađati na udaljenosti do 5 metara, kalibrom 22 Long rifle do 10 metara, a kalibrom 22 Magnum od 10 do 15 metara. Dakle, veoma su uporabljivi i praktični za nošenje. Mogu stati u postojeći redenik za streljivo ili u manji džep. Jednostavno se i lako umeću u cijev puške, kao kad umećemo standardni metak u pušku. Na europskom tržištu, cijena im se kreće oko 65 eura. Malokalibarske puške – repetirke rade se za jedan ili više metaka. A u posljednje se vrijeme sve više proizvode one s automatskim punjenjem. Kalibar 22 Magnum. Kalibar 22 WMR uveden je 1953. godine. To je produženi long rifle s rubnim paljenjem i zrnom koje ima košuljicu. Znatno je brži i ubojitiji od long riflea. To je najjači kalibar s rubnim paljenjem, a konstruiran je gotovo isključivo za lov divljači male biomase. Rekli smo da ga, primjerice, Slovenci, Austrijanci i Nijemci koriste za lov tetrijeba, alpskog svisca i lisice. Zrno je opremljeno ili punom limenom košuljicom ili šupljim vrhom te je razmjerno blisko Hornetu. Težine zrna kreću se od 2,6 do 3,2 grama. Brzina je na izlazu iz cijevi 615 m/s za zrno od 2,6 grama, odnosno 515 m/s za zrno od 3,2 grama, što rezultira izlaznom energijom od 425 do 495 džula. Ispaljen pod kutom od 30 do 33 stupnja, opasan je do daljine od 1800 metara. Lovačka praksa pokazala je da je riječ o veoma uporabljivom oružju koje svaki lovac veoma rado ima u svojoj zbirci. Ove će vam puške zasigurno pružiti mnogo lijepih trenutaka u lovu, a posebno između lovnih sezona kad se mogu koristiti u vježbi gađanja ili lovu predatora u lovištu. Broj 75, siječanj - veljača 2011. BOLESTI DIVLJAČI BEDRENICA Smrtonosna bolest životinja i ljudi Za lovce je jako bitno da pronađene lešine i divljač koja pokazuje simptome bolesti ne diraju i ne dopuste da lovački psi i druge divlje i domaće životinje dođu u kontakt s njima, što u konačnici znači da svaku uginulu životinju trebaju spaliti ili duboko zakopati na ocjeditu tlu i tako spriječiti potencijalni izvor zaraze Ivica Lučić P otvrđen je jedan slučaj pojave bedrenice kod krave uginule na području Livna, izvijestili su u utorak iz hercegbosanske županijske Uprave za inspekcijske poslove. Veterinarski fakultet u Sarajevu potvrdio je jedan slučaj bedrenice nakon što je krv više uginulih krava upućena na analizu. Kako su naveli iz Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije, na području ove županije u nekoliko posljednjih dana uginulo je devet životinja. Ovako su otprilike glasile prve alarmantne medijske informacije o nedavnoj pojavi bedrenice na području livanjske općine koje su zabrinule i uznemirile svekoliku javnost, a posebno stanovnike ruralnih područja koji se bave stočarstvom. ŠTO JE BEDRENICA? Bedrenica je visoko zarazna bolest od koje najčešće obolijevaju domaće i divlje životinje, a može se prenijeti i na čo- www.lovackisavez-hb.ba vjeka. Bolest je poznata od davnina, a sinonimi su joj antraks, crni prišt i prostrel. Uzročnik bedrenice je bakterija Bacillus antracis, koja se nalazi u zemlji, tako da je bedrenica zapravo bolest tla, čije spore mogu preživjeti na tlu i u životinjskim produktima više desetaka godina. Od ove bolesti najčešće obolijevaju biljojedi, i to preživači: goveda, ovce, koze i konji, a mogu oboljeti i druge domaće i divlje životinje. Bolest se najčešće javlja u nizinskim područjima s nepropusnim i plavnim tlima, a životinje najčešće obole tako što s hranom s tla uzmu bakteriju (spore) koju su visoke podzemne vode izbacile na površinu. Životinje se mogu zaraziti i ako dođu u kontakt s lešinama uginulih životinja ili izlučevinama bolesnih životinja. Čovjek također može oboljeti od ove opasne bolesti ako dođe u kontakt s navedenim izvorima zaraze, te nakon konzumiranja zaražene hrane ili udisanjem spora antraksa. SIMPTOMI I OBLICI BEDRENICE Simptomi bolesti kod životinja su opći poput slabosti, povišene temperature, drhtanja, malaksalosti, ležanja, i karakteristični poput otekline kože grlišta a potom cijelog tijela, te curenje tamne, crne krvi iz prirodnih otvora bolesne životinje. Životinje uglavnom ugibaju naglo pa se bedrenica u narodu zove još i „prostrel“. Simptomi kod čovjeka ovise o tome na koji se način zarazio, a bolest se može pojaviti u kožnom, plućnom i crijevnom obliku. Kožni oblik zaraze je najčešći a nastaje samo kod čovjeka nakon prodora bacila ili spora u kožne abrazije. Započinje pojavom crveno-smeđe kvržice na koži, koja svrbi. Nakon nekoliko dana oko nje se razvije crvenilo i želatinozna oteklina, a nakon toga u središtu se razvije otvoreni čir iz kojeg izlazi sukrvica. Na tom se mjestu stvori crna krasta, pa otuda i naziv „crni prišt“. Može se javiti povećanje limfnih čvorova, malaksalost, bolovi u mišićima, glavobolja, vrućica i povraćanje. Liječenje antibioticima može dovesti do potpunog ozdravljenja, a neliječeni slučajevi mogu završiti smrću (10 posto oboljelih). Plućni oblik bolesti nastaje udisanjem spora antraksa, a često se događa prilikom sortiranja vune, prerade konjske strune za četke ili sušenjem skinute kože bolesnih životinja. Početni simptomi su podmukli i mogu nalikovati gripi, no nakon nekoliko dana opće stanje se naglo 39 BOLESTI DIVLJAČI pogoršava, javljaju se problemi s disanjem, izljev u plućima, a vrlo brzo šok i gubitak svijesti. Plućni oblik je smrtonosan oblik bedrenice. Crijevni oblik bolesti nastaje nakon konzumiranja nedovoljno termički obrađenog mesa. Obično počinje mučninom i povraćanjem, zatim se javljaju jaki bolovi u trbuhu, povraćanje krvi, jaki proljev, te šok i gubitak svijesti. Neliječeni crijevni oblik također može završiti smrću. LIJEČENJE BEDRENICE Kod liječenja je vrlo bitno odmah prepoznati da je riječ o bedrenici i što prije započeti liječenje koje se provodi agresivnom antibiotskom terapijom. Osobama koje su izložene visokom riziku (veterinari koji rade s bolesnom stokom, laboratorijski radnici koji rade s antraksom, radnici u industriji vune) preporučuje se cijepljenje. Prevencija bedrenične infekcije temelji se ponajprije na kontroli bolesti kod životinja i na cijepljenju osoba izloženih povećanom riziku. Svaka bi se uginula životinja trebala spaliti ili duboko zakopati, da se izvor spora u prirodi reducira na minimum. BEDRENICA I DIVLJAČ Što se tiče divljih životinja, bedrenica je potencijalno najopasnija za onu divljač koja živi u nizinskim, nepropusnim i plavnim staništima, što znači za divlje preživače, jelene i srne, te za zeca, a manje je opasna za divljač koja živi u visinskim predjelima. S obzirom na to da bolest nastupa brzo, rijetko ćemo se u lovištu susresti sa živom, bolesnom divljači. Zato je za lovce vrlo bitno da pronađene lešine i divljač koja pokazuje simptome bolesti ne diraju i ne dopuste da lovački psi i druge divlje i domaće životinje dođu u kontakt s njima, što u konačnici znači da svaku uginulu životinju trebaju spaliti ili duboko zakopati na ocjeditu tlu i tako spriječiti potencijalni izvor zaraze. Također, lovci ni u kojem slučaju na hranilišta ne smiju izlagati lešine životinja uginulih od bedrenice, a za prihranu divljači trebaju izbjegavati sve vrste hrane iz tzv. bedreničnih distrikta, odnosno područja gdje se pojavljuje bedrenica. PREVENTIVNE I HIGIJENSKO-SANITARNE MJERE U LOVIŠTU Cilj je zdrava divljač i zdrav lovac Tomislav Mihaljević P rimjena preventivnih, sanitarnih, higijenskih te dijagnostičkih mjera samo je jedan sklop mjera u lovištu sa svrhom zaštite divljači, a ujedno time i zdravlja lovaca te šire zajednice. Te su mjere: • dezinfekcija hranilišta, pojilišta i solišta • deratizacija • neškodljivo uklanjanje lešina • promatranje divljači • sanitarni odstrel (održavanje prihvatljivog broja grabežljivca, provedba zdravstvenog nadzora). Preventivne mjere koje se trebaju provoditi u lovištu s dolaskom proljeća uključuju odabir lokacije 40 te pravilnu izgradnju hranilišta, pojilišta i solišta. Navedene objekte potrebno je redovito čistiti, pogotovo ako ih divljač redovito ne posjećuje, uklanjati ustajalu i pljesnivu hranu te stavljati kvalitetnu hranu, vodu i sol. U proljeće, po završetku prihrane sve hranilice nužno je isprazniti te zajedno s prostorom oko njih i dezinficirati. Najčešće se koristi vapno kao prirodni dezinficijens, a na tržištu se može naći dosta preparata s produženim djelovanjem, pogodnih za tretiranje navedenih objekata (NEKROBAC®, VIRKON®, VIROCID®, SINALD®, ALDESOL®, IZOSAN-G®). Deratizacija se provodi kao skup mjera u svrhu smanjenja sitnih glodavaca koji šire bolesti unutar lovišta, i nju provode društva koja imaju posebne dozvole za taj posao. Da bi se zaštitilo zdravlje ljudi i divljači te izbjeglo onečišćenje okoliša i spriječilo širenje patogenih mikroorganizama i ostalih infekcija, lešine je nužno prikupljati i neškodljivo uklanjati iz lovišta. Najjednostavniji način je zakopavanje lešine u jamu (grobnicu) koja je dovoljno duboka da ostale životinje ne mogu do nje te posuti je živim vapnom i zakopati zajedno sa slojem tla na kojem je ležala. Drugi način je otprema lešina u kafileriju (spalionicu). Monitoring ili promatranje divljači je preventivna mjera koja se provodi u lovištu u svrhu ranog prepoznavanja pojave bolesti i svakoga čudnog ponašanja divljači (ugibanja, bjesnilo i sl.). Prema navedenom, dužnost je svakoga lovca praćenje, promatranje te rano alarmiranje na navedene pojave. Cilj sanitarnog odstrela je izlučivanje bolesnih jedinki te uzimanje uzoraka tkiva odstrijeljene divljači i slanja na dijagnostičke analize ovlaštenim institucijama kako bi se utvrdili uzroci bolesti. Da bi se uspješno gospodarilo lovištem potrebno je provoditi cijeli niz mjera kako bismo postigli što trofejniju divljač, iskorijenili bolesti unutar lovišta i izbjegli moguća masovna uginuća. Broj 75, siječanj - veljača 2011. LOVAČKA PRIČA Malo naviše, na istom srtu, u tome momentu stajao je krupan divojarac, kao da je samo čekao da krdo pređe preko grebena. Brko mi ga je pokazao rukom, jer on tada nije imao snajper na karabinu, pa sam opalio s lovačkog štapa, što sam najbrže mogao, a on se zakoturao niz strminu prema nama P ozvao me prijatelj u lov na divojarca u Čabulju. Rado sam prihvatio poziv i predložio mu da pozovemo i Brku, jer on, kao Drežnjak i lovac, dobro poznaje planinu. Tako bi, jedan od nas, mogao ići s lovočuvarom, a drugi s Brkom, pa bi bilo više izgleda za uspjeh lova. Krenuli smo džipom preko Goranaca i Bogodola, te smo poslije podne stigli na Čabulju i smjestili se u kolibi na Vanjači. Čabulja je naša poznata planina, koja se nalazi sjeverozapadno od Mostara, a udaljena je oko dvadeset kilometara. Najviši vrh joj je Vlajina, koja doseže nadmorsku visinu oko tisuću i osamsto metara. Sa sjeveroistočne strane joj je duboki kanjon rijeke Drežanke, s jačim strminama terena, a gdje je i poznato stanište divokoza. S jugozapadne strane je Vanjača, koja se prostire kao izdužena visoravan, s kotom oko četiristo metara nižom od Vlajine. Ova visoravan, skupa s jugoistočnim padinama same Vlajine, bogata je vrlo kvalitetnom ispašom. Radi toga su, još od davnina, ljudi iz Goranaca i susjednih sela, preko ljeta, ovdje izgonili stoku na ispašu. Goranački sir, kako ga neki nazivaju, nije uopće iz Goranaca, nego s Čabulje, jer samo ovakva osunčanost i drugi prirodni uvjeti, mogu dati najkvalitetniji sir, pogotovo u mijehu. KOLIBA Koliba u kojoj smo bili više sliči na manju stajaću kuću nego na kolibu u planini. Zidana je kamenom, s dobrim krovom i podom, te prozorom i vratima. Odmah smo zapazili mnoga udubljenja, s unutarnje strane zida, popunjena vrlo različitim alatom. Ima tu raznih brusova, belegija, alata za rezbarenje i drugoga, ali što nas je posebno oduševilo, ima i čitava garnitura vrlo različitih svrdlova i to od debljine jače igle do promjera preko pet centimetara. Rađeni su majstorskom rukom, što se vidi i na spiralama, koje su izvedene savršeno čistim linijama i oštre kao britva. Nema na njima nik akvih znakova hrđe, jer su rađeni od vrlo kvalitetnog čelika. Drvene ručke su, kod većih svrdlova, dužine i preko 30 centimetara, a sa strane su ravne (plosnate), pa su tu rezbarene razne figurice, a na nekima ima i motiva iz lova. Brko se predugo zadržao pregledajući alatke i vidjelo se da uživa u tome. Bio sam potpuno siguran da se on neće „zabuniti“, ali i odrastao čovjek, u takvim situacijama, ponaša se kao dječak, koji se našao među lijepim i dragim igračkama, pa mu je teško odoljeti tom iskušenju. Koliba je vlasništvo Vrlića iz Bogodola, s kojim je bila dogovorena upotreba objekta za ovaj lov. Sudeći prema svemu, taj čovjek je pravi entuzijast, ali je, još više, pravi domaćin. Svaka mu čast! Istini za volju, treba reći, da bi jedan ovakav svrdlić, s rezbarenom ručkom, najčešće od jasena, ili od javora, te ugraviranom oznakom promjera svrdla, bio izuzetan suvenir s Čabulje. Vjerujem da bi ovakav „trofej“ poželjela većina lo- www.lovackisavez-hb.ba JEDAN LOV NA ČABULJI Umjesto kapitalca, jalova koza Drago Lasić vaca, ali isto tako i mnogi drugi ljudi, koji vole prirodu i narodne rukotvorine. Narodna izreka kaže: „Para buši, što burgija neće!“, a ovdje se može kazati da i ovi svrdlovi buše, što ne mogu druge alatke, pogotovo bez struje. ODSTREL Uz večeru smo razmatrali, kako se rasporediti i gdje loviti, što bi se reklo: pravili smo plan lova. Dogovoreno je da Brko i ja idemo istočno od Vlajine i da se spustimo do Oštrulja, te preko Dabraca do Okruglog točila, gdje bi se sastali s njima poslije podne. Njih dvojica išli bi sjeverno od Vlajine, gdje bi se i oni spustili na određenu visinu terena, te išli prema Okruglom točilu. Brko i ja lovili smo terenom prema dogovoru, ali iza Dabraca nastao je jak planinski pljusak, pa smo se sklonili neko vrijeme. Nakon pljuska, brzo se premještala i dizala magla, pa smo primijetili da divokoze bježe preko udaljenijeg srta. Malo naviše, na istom srtu, u tome momentu stajao je krupan divojarac, kao da je samo čekao da krdo pređe preko grebena. Brko mi ga je pokazao rukom, jer on tada nije imao snajper na karabinu, pa sam opalio s lovačkog štapa, što sam najbrže mogao, a on se zakoturao niz strminu prema nama. Bili smo sretni u momentu, misleći da imamo kapitalca, ali čim smo tamo došli, vidjeli smo da je jalova koza. Imala je sve odlike divojarca, od konstitucije i uopće izgleda tijela, pa do, za takvu kozu, nešto kraćih, ali i debljih rogova, koji su dosta nisko na čeonoj kosti, što bi lovci rekli da se zatemeljila i odrasla kao „muškobanja“. Bila je stara devet godina, s trofejem od čak 98 točaka. Ipak, bio sam razočaran, a i Brko je to odmah vidio, pa mi reče: „Ovo je pravi odstrel, jer je dobar trofej, a ima i mesa k’o drva!“, pa mi je dalje objašnjavao da ni lovište nema nikakve koristi od jalove koze, već samo balast. I ja sam to znao, ali mi je bilo lijepo čuti i od drugoga lovca. Trebali smo oderati kozu, a nismo imali konopca, pa sam izvadio skoro nov kožni remen iz hlača, jer su mogle stajati i bez njega. Primakli smo kozu do prvoga samca bora na toj padini, koji je inače bio dobro povijen, najvjerojatnije od snježnih lavina, ali vrlo pogodan za ovu svrhu. Dok je Brko derao kozu, pukla je brnjica na remenu, pa se ona, na pola oderana, otkoturala niz strminu još oko 20 metara. (Baš se svašta može dogoditi u lovu!). Konačno smo i to uradili i isjekli kozu na četiri jednaka dijela, te ponijeli po dva. Bili smo dosta nisko u kanjonu, pa smo, s teškim ruksacima, nekako izišli, kao uz Kalvariju, na visoravan Vanjače, te do kolibe. Njih su dvojica ranije došli i raskomotili se, pa smo i mi odmah izvadili sve iz ruksaka, kao na tacnu, da i oni vide trofej i da se meso dobro ohladi. Odmah smo im predložili da odaberu svoje komade mesa, što su oni i učinili. Brko je predložio da uzmu i loja, koji je cijenjen, pogotovo od jalove koze. Govorio je da su mu to odavno tra žili neki prijatelji, pa čak i iz Slavonije, jer je poznat lijek za neke bolesti i obloge. Međutim, vidjelo se po svemu, da njih dvojica nisu uopće oduševljeni ovim odstrelom, iako je bio jasan dogovor da puca svaki od nas, kome se ukaže prilika. Ocijenili smo da nastavak lova ne bi više imao smisla, pa smo se u nedjelju ujutro vratili kući. Ovo mi je jedini ovakav slučaj u mojih nepunih pedeset godina lovačkog staža, ali se i iz njega može izvući korisna poduka, pogotovo za mlađe lovce, a koja bi glasila: „Nikada i nipošto se ne smije omalovažavati uspjeh i uloženi trud prijatelja, pogotovo ako lovi u istoj grupi i ako se pridržava dogovora!“ Međutim, i to se desi u lovu. Takvi smo ljudi! 41 DIVLJAČ I LOVAC ODREĐIVANJE STAROSTI VEPRA Bigerova i Brandtova teorija Mirko Filipović P osljednjih godina među lovcima naših lovačkih organizacija, prije svega onih koji vole loviti tzv. krupnu divljač, najtraženiji je lov na divlje svinje. Trofej vepra (kljove) oduvijek je bilo teško steći, a pogotovo u staro doba kad se još lovilo viteški uz pomoć lovačkoga koplja ili mača. Onima koji malo bolje prate hrvatsku povijest poznato je da je znameniti velikaš Petar Zrinski poginuo, pod još nerazjašnjenim uvjetima, upravo u lovu na veprove. Danas, kad je oružje za lov toliko uznapredovalo da imamo bezbroj kalibara i različito streljivo za lov ove divljači, to nije poseban pothvat. Pogotovo na zatvorenim lovištima, tzv. gaterima, gdje se uzgajaju poludivlje svinje koje svojim hraniteljima jedu iz ruke i nepogrješivo poznaju zvuk motora (traktora) koji im dovozi hranu na hranilište. Velika je, međutim, razlika steći trofej kapitalnog vepra u slobodnoj prirodi, što zahtijeva mnogo prijeđenih kilometara, dosta strpljena, dobru družinu, dobre pse i napose dosta lovačke sreće. Mnogi lovci koji su imali sreću steći trofej vepra veće ili manje trofejne vrijednosti, veoma često ne znaju odrediti njegovu pravu trofej- nu vrijednost. Pri tome treba znati da je, premda to uvijek ne mora biti, vrjedniji trofej starijega vepra. Najpouzdanija metoda da se odredi približna starost trofeja je ona koja se zasniva na stručno izvađenim kljovama. Lovna znanost koristi dvije metode: Bigerovu i Brandtovu. Bigerova metoda, koja se nekada koristila, zastarjela je i po najnovijim lovačkim istraživanjima pokazala se nepouzdanom i netočnom. Autor je pokušao znanstveno dokazati vjerodostojnost svoje teorije, o čemu postoje i pismeni pokazatelji. O tim se pokazateljima može, a i ne mora govoriti, jer se tzv. Brandtova metoda nakon niza znanstveno i eksperimentalno utemeljenih dokaza pokazala znatno pouzdanijom. Brandtova metoda, na temelju višegodišnjih istraživanja, pokazala se najpouzdanijom metodom utvrđivanja starosti veprova. U biti, veoma je jednostavna, a polazi od posebnosti rasta sjekača kao beskorijenskih zuba u donjoj čeljusti. Njemački znanstvenik Brandt, koji je veliki dio svoga znanstvenog rada posvetio ovoj tematici, dokazao je da se s vremenom, odnosno starošću, izjednačava razlika širine sjekača pri korijenu i tik ispod brusne plohe. Taj omjer širina po njemu je PUT DO PRAVOGA LOVCA Lovački vrtić Nedžad Garić L ovačke vrline: uzgoj divljači, uređenje lovišta, iznošenje hrane i soli, izgradnja lovnotehničkih i lovnouzgojnih objekata, uopće bilo koji dragovoljni rad u lovištu, sve to još nije postalo masovnim i općeprihvatljivim ponašanjem u lovstvu. U većini europskih zemalja lovačka društva „osvježavaju“ posrnuli lovački moral školovanjem podmlatka. Za školskog raspusta, među djecom koja vole prirodu šire se plemenite ideje lovstva i odnosa prema životinjama i djeca se, ovisno o uzrastu, 42 uključuju u akcije brojanja divljači, unošenje hrane i soli u lovišta i slično. Neka lovačka društva realiziraju veoma osmišljen program lovačkog podmlatka, koji obuhvaća predavanja, obilazak lovišta, a starije dječake obučavaju i rukovanju lovačkim oružjem. Ukratko, poklanjaju veliku pozornost lovačkom podmlatku. Djeca odmalena stječu spoznaju da je uloga lovstva prije svega u zaštiti i uzgoju divljači, a tek onda dolazi planski i organizirani lov. Sve to provode smišljenim akcijama u prirodi koje vode stručni lovni zaposlenici. U našem organiziranom lovstvu, nazvan Brandtovim količnikom, primjerice, u vepra od 10 godina (i starijeg) taj količnik iznosi 1,00, što će reći da je izjednačena širina pri korijenu i ispod brusne plohe. U petogodišnjeg vepra, bez obzira na vrijednost trofeja, količnik je 1,20 (što je veća razlika na spomenutim mjestima mjerenja, vepar je mlađi, i obratno). Navest ćemo jedan primjer izračuna: ako je širina pri korijenu 24 mm, a ispod brusne plohe 23 mm, količnike je 24 : 23 = 1,01. Iz toga možemo zaključiti, sukladno Brandtovim istraživanjima, da je riječ o vepru starom od 7 do 8 godina. Na temelju ove kratke analize i u Europi općepriznate Brandtove metode, očito je da ovu metodu trebamo priznati i u praski primijeniti kao najpouzdaniju i najmanje pogrešnu. koje ima dugu, stogodišnju tradiciju, u obrazovanju budućih lovaca od davnina odlučujući utjecaj ima osobni primjer roditelja, rodbine, prijatelja, susjeda. Djeca, čiji su preci bili uzorni lovci, rastući uz svoje bližnje nikada nisu postajali krivolovci. U LD „Fazan“ iz Odžaka ima sekcija lovačkog podmlatka, ali ona je, nažalost, manje-više samo na papiru. Njezina se aktivnost svodi na pojedinačne primjere gdje naši lovci učlanjuju svoju djecu u Društvo i njima se izdaje lovačka iskaznica. Istina, nisu oni samo formalno članovi lovačkog podmlatka. Kao sinovi lovaca, krenuli su u „lovački vrtić“, a većina njih naveliko ulazi u lovišta noseći sol i hranu za divljač i sudjeluje u izgradnji lovnotehničkih i lovnouzgojnih objekata. Kao sudionici lova, obučeni u lovačke odore i ozbiljnih lica, djeluju ohrabrujuće za našu lovačku budućnost. Dobro je poznato da približavanje Bosne i Hercegovine zemljama EU, ma koliko ono bilo sporo, između ostalog traži i promjenu ponašanja naših lovaca prema prirodi i divljači. Za početak bi, možda, Lovački savez Herceg Bosne trebao osmisliti iskaznicu za članove lovačkog podmlatka i jednu stranicu Hoopa posvetiti njima i njihovim radovima. Uz to, bilo bi dobro s razine Saveza poticati lovačka društva na masovnije uključivanje školske djece u zaštitu prirode i okoliša. Broj 75, siječanj - veljača 2011. KINOLOGIJA Brat Bilov MANIFESTACIJE KINOLOŠKOG SAVEZA HERCEG-BOSNE ZA 2011. 5. 3. IPO ptičari ČAPLJINA 6. 3. SMOTRA I IPO ZEC „Prijatelji“ ČITLUK 12. 3. IPO ZEC MEDOVIĆI GRUDE 13. 3. CACT ZEC „Prijatelji“ ČITLUK 19. 3. SMOTRA SVIH PASMINA PASA ČAPLJINA 20. 3. CACT ZEC GRUDE 27. 3. SMOTRA SVIH PASMINA PASA I IPO PTIČARI DOMALJEVAC 27. 3. CACT D. S. BUNA MOSTAR 10. 4. IPO D. S . MILETINA LJUBUŠKI 16. 4. CAC LIVNO 25. 4. SMOTRA I IPO ZEC ŠIROKI BRIJEG 30. 4. CAC VITEZ 8. 5. CACT D. S. „Prijatelji“ ČITLUK 14. 5. IPO za službene pse ČAPLJINA 14. 5. IPO D. S. VITEZ 15. 5. IPO D. S. KU „VRAN“ PROZOR-RAMA 21. 5. SMOTRA I IPO D. S. JAJCE 21. 5. Specijalka tornjaka s dodjelom kandidature CAC Tomislavgrad 28. 5. Specijalka tornjaka s dodjelom kandidature „CAC“ PP PROZOR-RAMA 3. 9. CAC POSUŠJE 4. 9. POSUŠJE Specijalka Ex-Yu goniča i specijalka: srednjoazijski ovčar, kavkavski ovčar i crni ruski terijer 17. 9. IPO ZEC VITEZ 18. 9. IPO ZEC ŠKARINE PROZOR-RAMA 24. 9. SMOTRA I IPO ZEC ŠIROKI BRIJEG 1. 10. UTAKMICA „B“ PTIČARI GRUDE 2. 10. UTAKMICA „C“ PTIČARI + VODA DOMALJEVAC 8. 10. CACT ZEC ŠIROKI BRIJEG 9. 10. SMOTRA SVIH PASMINA PASA ČAPLJINA 9. 10. IPO PTIČARI LJUBUŠKI 15. 10. CACT D. S . ŠIROKI BRIJEG 12. 11. IPO ZA SLUŽBENE PSE ČAPLJINA www.lovackisavez-hb.ba Mirko Filipović P riču o Markanu, Peri i njihovu psu Bilovu ispričat ću onako kako mi ju je Markan pripovjedio. U to vrijeme, poslije Drugoga svjetskog rata, Markan je bio jedan od rijetkih lovaca koji su imali legalnu pušku i urednu lovačku kartu. Naime, za netom minulog rata on se služio starom „seljačkom“ mudrošću: podjednako je pomagao revoluciju i kontrarevoluciju, gledajući izvući živu glavu i prehraniti mnogobrojnu obitelj. Pero, njegov rođak i susjed, bio je dobroćudna, vrlo snažna i zdrava ljudina. Volio je, kao i rođak mu Marko, malo više „potegnuti“. Događalo se, ne jednom, da je na mrazu ili u snijegu znao malo prileći i odspavati, i ustati potpuno zdrav. Njegovo lovačko oružje bila je sjekira. Treći član ove lovačke družine bio je Bilov. Bilov je bio srednje velik pas, što bi se reklo, obična seoska „džukela“ koja je, nevezana, lutala selom. Jednoga zimskog jutra Bilov se, nezvan, pridružio Markanu i Peri, koji su krenuli u lov. Vrijeme je bilo kao stvoreno za lov na vepra i kunu jer je tijekom prethodne noći pao novi snijeg. Došavši u lovište, otkrili su trag povećega vepra. Po dogovoru, Pero je, naoružan sjekirom, jer puške nije imao, krenuo veprovim tragom istjerati ga iz gustiša u kojem je, kako su pretpostavljali, zalegao. Markan je ostao na čeki. Nedugo potom začuo se dubok i glasan „štek“. Oba lovačka drugara pomislila su da je riječ o psu nekoga od susjednih lovaca. Ni pomislili nisu da bi to mogao biti Bilov, jer on to niti hoće, niti zna, i uopće nije sličio lovačkom psu. Međutim, na njihovo veliko iznenađenje, na susjednoj kosi vidjeli su vepra i Bilova kako ga goni. Od tog je dana započeo njegov lov na divlje svinje. Mogli ste ga pustiti u lovište prepuno srneće divljači, a on ništa nije znao goniti osim divljih svinja. Lovčeva sreća, a veprova nesreća, bila je da je vepar krenuo baš na Markana, koji ga je uspio samo teže raniti. Poznato je da je ova divljač otporna na ranjavanje i da može dugo nositi ranu. Slijedili su ga dva-tri sata slušajući lavež Bilova, ali su zbog iscrpljenosti i sumraka morali odustati. Sutradan su, po dogovoru, poranili. Bilov je, kao novopečeni član lovačke trojke, bio tu. Došavši u lovište, Bilov je veoma brzo pronašao ranjenoga vepra. Pero je, sa sjekirom u ruci, krenuo prema mjestu laveža. Otežali, prilično duboki snijeg, povaljao je nisko raslinje i Pero se s velikim naporom provlačio kroz gustiš prateći krvavi trag u snijegu i osluškujući sve bliži lavež Bilova. Nakon dvadesetak koraka, ugledao je zaleglog vepra i Bilova kako ga oblajava. Odjednom, vepar se podigao i posljednjom snagom potjerao Bilova, u kojemu je valjda vidio sve uzroke svoje patnje. Bilov je, spašavajući glavu, bježao prema Peri. A Pero, vidjevši zahuktalog vepra i smrt pred očima a ne znajući kamo pobjeći i kako se spasiti, povika: „Drž ga, brate Bilove!“. Na njegovu sreću, Perino dozivanje i lavež Bilova čuo je Markan, koji je bio povrh njih, na kosi nedaleko odatle, i pristigavši konačno je dotukao vepra i spasio rođaka Peru. Pero je, doduše, poslije pričao da to nije bilo baš tako, ali ostala je živjeti Markanova priča. 43 KINOLOGIJA KINOLOŠKI BONTON Izlažući i ocjenjujući psa, sebe istodobno pokazuju i izlagač i sudac Ako želimo imati psa koji će osvajati titule, onda pripremu za kinološke priredbe na kojima želimo nastupiti treba započeti već s prvim kontaktom vlasnika i psa. Nužno je, dakle, poduzeti niz prethodnih radnji, koje ćemo ovdje ukratko opisati Mirko Filipović Z akonska je obveza svakoga lovca koji posjeduje psa, privesti ga na smotru radi stručne ocjene kinološkog sudca, koji očigledom, a na temelju propisanog standarda, ocjenjuje psa. Standard je, jednostavno rečeno, slika vašega psa opisana riječima i brojevima, što znači da vaš pas, zavisno od pasmine, mora imati boju i kvalitetu dlake, visinu, dužinu, težinu i ostala tjelesna obilježja svoje pasmine. U ocjeni psa sudjeluju tri subjekta: kinološki sudac, pas i vlasnik psa. Ovaj bi raspored, po nekima, možda mogao biti i drukčije napravljen. KINOLOŠKI SUDAC Kinološki sudac je osoba koja je pred stručnim povjerenstvom kinološkog saveza položila ispit za ocjenu određene pasmine pasa. Od kinološkog sudca, izlagači, vlasnici lovačkih pasa, kao i promatrači, očekuju nepristranost u ocjenjivanju i dodjeli titula. Ovdje treba istaknuti sudčevo pravo subjektivnog mišljenja, koje katkad nije istovjetno mišljenju vlasnika psa i promatrača. Kinološki sudac, bez obzira na 44 broj položenih ispita, mora dobro poznavati osnovne pasminske odlike psa kojega ocjenjuje, jer u kinološkoj organizaciji postoje tzv. all round sudci, koji ocjenjuju sve pasmine pasa, a da neku od njih do tada nisu ni vidjeli. Pravi će sudac, u nedoumici, prije donošenja odluke zatražiti pomoć i mišljenje kolega, ali njegova odluka mora biti konačna. Odijevanja sudca i njegov odnos prema izlagačima mora biti u skladu s nepisanim, ali općeprihvaćenim kinološkim i lovačkim običajima. PAS Lovački pas, bilo koje pasmine, mora biti čistokrvan i imati rodovnik. Između lovaca, uzgajivača, izlagača pasa i onih koji samo drže pse za lov, vladaju dva oprečna mišljenja. Istinski kinolog i uzgajivač pasa trudi se uzgojiti čistu pasminu, a drugi se još uvijek drže one „starinske“, njima je bitno da je pas dobar u lovu. Pas može biti eksterijerno vrhunske ljepote i rodoslovlja, međutim, ako se takav pas nađe u rukama nedovoljno zainteresiranog i u kinološkom pogledu neobrazovanog vlasnika, on vrlo često propada. IZLAGAČ-LOVAC Mnogim je lovcima pozitivna ocjena na nekoj lokalnoj smotri pasa posve dovoljna. Neki od njih koji imaju odlično ocijenjenog psa nastavljaju izlagati svoje pse na izložbama više razine kao što su CAC i CACIB. Ako želimo imati psa koji će osvajati titule, onda pripremu za kinološke priredbe na kojima želimo nastupiti treba započeti već s prvim kontaktom vlasnika i psa. Radi toga je potrebno poduzeti niz prethodnih radnji u obuci psa koje će od njega napraviti željenog prvaka. Sadržaj i redoslijed tih radnji može se ukratko sažeti ovako: Prvo, uzgojenom ili nabavljenom štenetu treba nadjenuti ime i naučiti ga da se na poziv odazove. Istodobno mu se stavlja ogrlica radi privikavanja na povodnik. Osim toga, ako nemate svojih pasa, potrebno mu je, radi socijalizacije, što češće druženje s drugim psima. Drugo, psa treba naučiti hodati uz lijevu nogu, bez povlačenja naprijed ili u stranu. Ovu dresuru većina pasa teško prihvaća, ali zato postoji tzv. koraljna ogrlica, koja stezanjem zatupljenih bodlja nanosi dovoljno, ne previše, bola, da ga nauči poslušnosti. Poseban dojam na sudce i promatrače ostavlja hod psa uz nogu bez povodnika i odloživost, što se može postići svakidašnjim vježbanjem. Treće, mladome psu treba što češće otvarati čeljust, radi privikavanja na pregled zubala (zagriz i broj zuba), jer pas koji ne dopušta pregled zubala biva diskvalificiran. Četvrto, kondicija psa sastavni je dio izložbene kulture njegova vlasnika. Za izlagača, odnosno za pravilnu ocjenu njegova psa, najbolje je da pas bude u izložbenoj ili radnoj kondiciji. Kod psa u izložbenoj (radnoj) kondiciji, mišići moraju biti vidljivo istaknuti, a rebra i kukovi smiju se nazirati. Ružnu sliku stvara pas u tovnoj (pretiloj) kondiciji, a još ružniju mršav i izgladnjeo pas. Peto, dlaka kod oštrodlakih i dugodlakih pasa (istarski oštrodlaki gonič i bosanski oštrodlaki gonič, seteri i sl.) jedan je od elemenata kod kojega vlasnici-izlagači takvih pasa najviše griješe, i to kupanjem uz uporabu šampona koji razlučuju zaštitni masni sloj na koži i dlaci, pa dlaka gubi svoj prirodni sjaj. Radi toga se umjesto kupanja preporučuje četkanje kojim se skida stara dlaka i uređuje krzno. Šesto, odnos izlagača prema sudcu treba biti uljudan, bez obzira na eventualno učinjenu grešku, odnosno neslaganje s odlukom sudca. U takvom slučaju izlagač može od sudca zahtijevati objašnjenje odluke, a sudac je dužan dati svoje obrazloženje. U krajnjem slučaju moguće je uložiti prigovor organizatoru kinološke priredbe. Izlažući svoga psa, izlagač na određeni način izlaže i sebe. Radi toga mora biti prikladno odjeven. Za tu prigodu poneki izlagači znaju odjenuti svečanu odoru, što je lijepo vidjeti, premda je sportska odjeća i obuća mnogo prikladnija. Broj 75, siječanj - veljača 2011. KINOLOGIJA PSEĆE ZAVIJANJE Metode staroga lovca Luke i viagraša Paje P amtim vremena kad je, u seoskim područjima, bilo nezamislivo da svaka kuća nema po jednoga ili dva psa koji su bili od velike pomoći vlasnicima, bilo kao ovčarski psi (tornjaci i vračalice), bilo kao pazikuće. Samim time, psima se pridavalo veće značenje jer su bili nezaobilazan faktor u očuvanju obiteljskog blaga. Danas, situacija se u mnogočemu promijenila. Pse su zamijenili alarmi, lokatori, senzori i druga „čuda“ moderne tehnologije, stoke više nema, a svakim je danom sve izraženiji trend odlaska stanovništva iz sela u gradska područja. „Molenje im njiovo, ovi u gradu sad imaju više kerova nego mi na selu, biće da su se pokajali što su otišli pa im nedostaje pasji lavež, more vlaj otić iz sela ali selo iz vlaja neće nikad“, rekao bi naš stari lovac Pajo. Opet, da situacija bude što apsurdnija, većina stanovnika na selu (posebno ženski dio) pati za „gradskim“ načinom života. Ovo „gradskim“ sam namjerno ogradio navodnicima jer sam mišljenja da trenutno u našoj zemlji nema (pre)velike razlike u načinu življenja na selu i u gradu. Ono što veže današnje vlasnike pasa, i one iz grada i sa sela, jest stalno prigovaranje susjeda. Povod za prigovore nalaze u pasjem lajanju, neugodnom mirisu iz kućica ili boksova, a najviše primjedbi imaju na pseće zavijanje i cviljenje. ZAŠTO PSI ZAVIJAJU? Razlog odabira ove teme moj je istrijaner Fleki, koji danonoćno zavija i cvili ne dajući tako mira svima u krugu od 500 metara. Da bih riješio problem tražio sam savjete starijih lovaca, i svi su imali isti prijedlog: Riješi ga se. Nisam odustao, tražio sam informacije na internetu i sve što sam pronašao podijelit ću s čitateljima ovoga lista. Odmah da kažem, na pitanje o ovom problemu, većina se doktora veterine daje na objašnjavanje uzroka psećeg zavijanja, samo su rijetki iznijeli konkretne prijedloge kako riješiti ovaj problem. Više je uzroka psećega zavijanja: 1. Nagon, koji im je ostao od njihovih prapredaka – vučje zavijanje, koje znači okupljanje čopora. 2. Nagon po reprodukciji – ako je u blizini ženka koja se tjera, tako je dozivaju i tako suparnicima pokazuju da su i oni u „igri“. 3. Neke vrste pasa komuniciraju samo kroz zavijanje jer ni ne znaju lajati ili to čine vrlo loše (vučni psi, basenji...). 4. Upozoravanje na kakvu katastrofu, primjerice, potres, smrt u obitelji..., jer psi imaju dobro razvijeno to šesto čulo. 5. Psi počnu zavijati i kad im neki zvuk smeta (npr. sirena), jer znamo da imaju jako dobro razvijen sluh pa žele taj neugodan zvuk preglasati svojim glasom. www.lovackisavez-hb.ba Većina doktora veterine samo objašnjava uzroke psećega zavijanja, samo su rijetki iznijeli konkretne prijedloge kako riješiti ovaj problem. A rješenja ima, pa i onih bizarnih Velimir Šekerija 6. Zavijanje zbog privremenog ili trajnog odsustva vlasnika (najpoznatija priča o psu koji je tugovao zbog smrti vlasnika je ona o skayterijeru Bobbyju iz Škotske, koji je 14 godina svakodnevno zavijao na grobu svog vlasnika). 7. Pseći snovi također mogu biti uzrok zavijanja, iako to zvuči nerealno. 8. I na kraju, nedovoljna briga o psu (neuhranjenost, pseće buhe itd.). KAKO RIJEŠITI PROBLEM PSEĆEG ZAVIJANJA? Po mnogima, najučinkovitija metoda jest svakidašnja šetnja sa psom. To, međutim, iziskuje mnogo truda, odricanja i slobodnog vremena, kojeg vlasnici obično nemaju. Stari lovac Luka također je bio suočen s ovim problemom. Naime, njegov se posavac Smrdo, naviknut na često izvođenje iz boksa, nije mirio s činjenicom da ne može u šetnju baš svaki dan, jer mu gospodara više ne služe noge kao nekada. Kako bi ugodio psu a sebi olakšao situaciju, naš se junak dosjeti već iskušane metode. Zaveza Smrdu za kuku svoga terenca, sjedne u auto, ubaci u prvu i polako. To je funkcioniralo do trenutka dok ga njegov jaran Pajo nije svratio na rakiju u birtiju. „Da nije bilo one ‘jedne’ što polovi penziju, sve bi bilo u redu. Na fajruntu kreno ti ja kući i raspalio svog nisana jedno ‘stoju’, kad mi na pamet pade: Smrdo, sto ti nebesa!“ Drugi način, možda lovcima prihvatljiviji, jest nabavka još jednoga lovačkog psa. Psi su druželjubiva vrsta, i po uzoru na svoje rođake vukove, zasigurno ne trpe samoću. Ako je usamljenost uzrok zavijanja psa, ova se metoda čini učinkovitom. Ostali su prijedlozi pojedinačni pokušaji očajnih vlasnika pasa da stanu zavijanju ukraj. Moram priznati da su neki od njih pomalo i smiješni, ne ulazeći u to jesu li ili nisu dali rezultat. Neki su se služili tradicionalnom metodom plašenjem psa vodom, jedan je vlasnik čak ugradio zrcalo u boks kako bi zavarao psa da ima društvo, drugi je pak, kad bi krenuo na put, svome ljubimcu ostavljao komad svoje odjeće nadajući se da će pas biti mirniji uz njegov miris. Jedna od opcija kojom se služi sve više vlasnika jest terapija kod psihologa za pse. Ipak, za naše uvjete to se još ne može očekivati jer u širem okruženju ne poznajem nikoga s tim zanimanjem. S druge strane, lovački su psi često u prirodi, naviknuti na sve (ne)prirodne uvjete i sumnjam da podliježu bolestima spomenute naravi. I naš junak Pajo ne priznaje službenu medicinu. „Meni je rakija jedini lik, a moja baba, svaćaš ti mene, ona ti ima cilu apoteku u ormaru“, govori nam Pajo prisjećajući se kako je na nagovor prijatelja išao u Prozor kupiti viagru (u Uskoplju bi ga, naime, poznala apotekarka!) jer s babom nije radio „one stvari“ još od krizme najmlađega sina. Problem je bio u tome što, po običaju, nije išao odmah kući već je, da razbije tremu, svratio na partiju šaha u zadrugu. „Turno ja vražje tablete u đep od košulje i zaboravio na njih, sutradan baba opere košulju, razgrne je na štrik, kad tamo rukavi strše ko da oće sunce dobavit“, baci Pajo „atomsku“ i uljepša dan prisutnima. Dugo je selo pričalo o tom fenomenu iz Pajina dvorišta, samo je stari lisac znao pravi uzrok „uštirkanim“ rukavima. 45 LOVIŠTE I LJEKOVITO BILJE N edavno se u jednome mediju pojavi rečenica, kako tamo na nekome mjestu ima jako puno „dosadnoga i smrdljivog korova abdovine“. Takve jezične „gluposti“ uistinu su svakidašnja pojava kod ljudi neukih i neinformiranih o biljkama i njihovim uporabnim vrijednostima. Uostalom, cijeli spektar paušalnih i neodgovornih kvalifikacija i atributa ljudi svakodnevno lijepe i na svoje bližnje, ne uvažavajući u kulturološkome, političkom ili vjerskom smislu svoje neistomišljenike, kako onda neće na te nezaštićene biljčice, i ne znajući da bez njih ni nama života nema (!) Onda sam se latio literature i spoznao da se apta još u narodu naziva: obad, burjan, abdovina, aptovina, divlja zova, smrdljiva bazga, hapta. Premda je za nekoga doista dosadna i smrdljiva, apta je izuzetno ljekovita biljka, iako još dovoljno neistražena, prema nekim biljarima ima gotovo identične sastojke i učinkovitost kao i mnogo poznatija zova (bazga), čak i više. Apta je višegodišnja zeljasta biljka koja naraste i više od jednoga metra a obično je upola manja, i uvijek raste u kolonijama po suhom tlu, najčešće na čistinama, uz putove i na rubovima šuma i ledina. Te kolonije apte nekada mogu biti i nekoliko desetaka metara duge i široke. Korijen joj je bijel, vodoravno postavljen i jako razvijen sa zadebljanjima punim soka, koji je izuzetno ljekovit i možemo ga vaditi tijekom mrtve sezone: jesen, zima i rano proljeće. Stabljika je uspravno prava s velikim listovima, jajasti i nazubljeni poput zovinih samo veći. Listovi rastu na velikoj peteljci koja nosi od pet do devet komada. Cvjetovi su veliki i grupirani od sitnih cvjetića, bijele su ili nježno ružičaste boje i čine cvat u obliku nekoga tanjura. Uvijek su puni insekata, ne i pčela, premda apta i u cvijetu ima specifičan i oštar miris. Cvate u srpnju i kolovozu, nakon čega se umjesto cvata pojavi crni grozd bobica koje na dodir daju tamno plavu boju. Te bobice nisu istražene, pojedinci ih međutim označavaju kao štetne i otrovne, što je velika zabluda. U nekim su krajevima žene rabile plod apte za bojenje vunenih predmeta, ili su od njih spremale ukusne sokove i marmelade, istinski izvor zdravlja. Ipak, postoji preporuka da 46 APTA (ABDOVINA) (Sambucus ebulus) Nije sve onako kako narod kaže Premda je za nekoga doista dosadna i smrdljiva, apta je izuzetno ljekovita biljka, iako još nedovoljno istražena. Prema nekim biljarima, ima gotovo identične sastojke i učinkovitost kao i mnogo poznatija zova (bazga), čak i više Blago Lasić se uvijek moraju termički obraditi. Korijen i listovi su, kao i cvijet i plod, označeni kao ljekoviti dijelovi biljke pa su kemijske analize vršene u svim segmentima i utvrđeno je da sadrže: ferment koji ima snagu odvajanja cijanove kiseline, gorke tvari, eterična ulja, organske kiseline, tanine... Listove apte beremo tijekom proljeća i ljeta, sušimo ih u hladu i rabimo za čajeve prema potrebi a korijen, kao što sam već naznačio, u vrijeme vegetacijskog mirovanja. Cvijet beremo kada procvate a plodove kada sazriju a to je obično početkom listopada. Apta se najčešće koristi kod bolesti bubrega jer tjera na pojačano izlučivanje mokraće. Također tjera znoj iz organizma i tako se izlučuju sve otrovne materije. Mnogim je ljudima abdovina pomogla kod regulacije visokoga krvnog tlaka. Sve oblike bolesti dišnih organa (katar, razne upale, kašalj, začepljenja, gripa...) narodna medicina liječi aptom. Bolesnici koji imaju slabu žuč, čir na želucu i dvanaestercu, ne bi trebali koristiti aptu. Posebno učinkovita je apta kod šećerne bolesti starijih žitelja, a za tu se svrhu koristi svježe iskopano korijenje i iscijeđen sok iz njega. Taj isti sok se također rabi za proljetno čišćenje organizma i oporavak od zimskoga debljanja. Od korijenja se može pripremati i čaj. Kada saberemo mišljenja različitih biljara dolazimo do nevjerojatnih podataka o prirodnim svojstvima abdovine: antidijabetik, antiseptik, antireumatik, detoksikant, diuretik, depurativ, laksativ, metabolik, purgativ... U srednjem se vijeku abdovina uzgajala (sadila) na imanjima i dvorovima jer je služila za liječenje domaćih životinja, posebice konja; onda nije nikakvo čudo što mnoge vrste divljači rado jedu zrele bobice apte. Najnovija su istraživanja pokazala veliku učinkovitost abdovine u cilju sprječavanja i liječenja malignih oboljenja. Neki liječnici tvrde da je sok od apte jače sredstvo od nekih citostatika koji se kemoterapijom unose u organizam. To antitumorsko djelovanje pokazalo se i u vanjskoj uporabi, gdje su se oblozima od svježe biljke liječile neke tumorske tvorevine (?) Naravno, opet valja napomenuti specifičnost svakoga organizma i doziranje svake biljke prilagoditi pojedincu. Ako vas nakon čaja ili soka od apte zaboli glava ili se pojavi povraćanje, to nije znak otrova nego vaša osoba nije kompatibilna ovoj vrijednoj biljci. To se događa vrlo rijetko kod prekomjerne konzumacije! No, najbolje je nastojati da ne dođe do oboljenja, makar to bila najmanja prehlada. Broj 75, siječanj - veljača 2011. GASTRONOMSKI KUTAK Prsa jarebice i šljuke stave se na vrelo ulje da se pirjaju nekoliko minuta s jedne strane … Jarebica i šljuka u umaku i na salatu Fra Franjo Mabić J … potom se okrenu jednako i s druge strane U umaku od kečapa i vrhnja, to izgleda ovako Salata od prsa jarebice i šljuke s mladim, slatkim kukuruzom izgleda ovako www.lovackisavez-hb.ba arebica je, uistinu, prelijepa divljač, a da se ne bi od nje mogli probati razni i uspješni recepti. Šljuka joj jednako može stati uz bok i kao takve mogu zajedno ići ovim putom. Ja sam ovoga puta htio napraviti posve uobičajena jela, ali ipak nesvakidašnja. Prvo jelo je malo uobičajenije – to je filet jarebice i šljuke u umaku kečapa i vrhnja ili još bolje domaćega kajmaka. Jednako i za drugo jelo koje sam ovdje pripremio, koristim prvi dio rada zajedno, a to je pirjanje fileta na ulju. Dakle, kao prvo odvojimo hrbate-filete-prsa od kosti s obje strane i dobivamo od svake jarebice ili šljuke po dvije jedinice. Lijepo ih obrežemo, posušimo i stavimo pirjati na vrelo ulje. Dovoljno je s obje strane po pet minuta da fileti budu popirjani. Samo malo soli i papra baciti po njima i odvojiti one od kojih ćemo praviti salatu s mladim, slatkim kukuruzom. One filete za umak ostavljamo na pirjanju i dodajemo kečap i vrhnje po količini mesa ili poslije tjestenine koju trebamo preliti nakon završenoga rada. Vrhnje i kečap se pirjaju i krčkaju zajedno s odrescima koji se preokreću svake minute – dovoljno pet minuta. Kao prilog može ići pire krumpir, pura ili tjestenina. To ovisi što ste htjeli i koliko ste htjeli imati onoga umaka kečapa i vrhnja i koliko papreno. One ranije izvađene filete izrežemo na žulijen. Lijepo ih ujednačimo i stavimo na mladi slatki kukuruz ili onaj konzervirani. Na ovo dodamo maslinovo ulje, bućino ulje, balzam ocat, sol i papar – sve po ukusu sustolnika. Čak i ovo kao salata može biti prilog onim filetima iz umaka. Onda ostaje sve jarebica i šljuka koje čekaju dobro vino da ih ne opomene štuka. 47 ZABAVNI KUTAK prikazivanaš književnje stvari nik (“koko u predsjednik ljepšim parizu”) lovačkog nego jesu saveza herceg bosne, na slici rijeka u pjevač joško flautistica hrvatskoj čagalj štimec glumac i komičar balog glasati se poput konja ljupko štucati, stanovnik antunović podrigivati ćićarije autor: mariofil soldo hrv. slikar tompa češki pisac, alois italija am. savezna država beogradska glumica danica vitičasta zagrada americij engleski glumac, david kradljivac, lopov stari škotski ples (refl) “rabat” mali nos engleski redatelj reed zločinac, zlikovac glas gavrana rijeka između poljske i njemačke ognjen alujević grčki bog vjetrova “upravni odbor” čeljade (muška ..., ženska ...) žitelj švedske dražen zečić na bilo koje mjesto liječnički ... ili arheološki ... peto slovo abecede KRIŽALJKA ZA STRPLJIVE      J zavist Pucanje od smijeha Mariofil Soldo  zemljišna mjera angelina jolie povratna zamjenica suzvuk 48 smiješna priča, šala ... nije voda vrednovanje A “repriza” A Mrežu križaljke treba popuniti pojmovima iz popisa. Pojmovi su i vodoravno i okomito poredani abecednim redom, jednoslovi su već upisani u mrežu. ABECEDA, AKI, ANA ROJE, ARON, BAGERI, DOC, EN, ISTINA, IVA, KABEL, KALE, KITAJ, LATICA, LIJANA, MISTIK, MOSTAR, NOBEL, OCAT, ON, OSTAVINA, RACAN, STOLAC, STOMATOLOG, TAMARA,TILA Frano Vukoja SUĐENO Mladi lovac pozdravlja se s djevojkom. – Nazvat ću te mobitelom – reče joj. – Ali ti nemaš novi broj moga mobitela – uzvrati djevojka. – Ako nam je suđeno, pogodit ću ga – objasni joj mladi lovac. ZEČJE BUBULJICE Zeko gleda u potočić i istiskuje točkice po licu. – Što je, zeko, bubuljice, a? – upita ga medo. – Kakve bubuljice, nego sačma – objasni mu zeko. GLUPO PADANJE Na polaganju lovačkoga ispita predsjednik ispitnog povjerenstva klati se na stolcu i padne. Kandidat prasnu u smijeh, predsjednik ispitnog povjerenstva otrese prašinu i reče kandidatu: – Glupo ti padosmo nas dvojica! BROJANJE Za lovačku trpezu svrati prijatelj jednoga lovca i počne „meziti“. – Jedi još, probaj ovaj pršut od divlje svinje – nutka ga jedan od lovaca. – Hvala, već sam uzeo dva komada – nećka se pridošlica. – Uzeo si ti pet komada, samo što mi to ne brojimo – uzvraća lovac. GUSKE Jedan znanstvenik bio je uvjeren kako su guske vjerne svom partneru. No, razočarao se kad je spoznao da se njegova guska ljubimica pari i s drugim gusanom. Prijateljica znanstvenica ga utješi riječima: – Pa i guske su samo ljudi! Broj 75, siječanj - veljača 2011. IN MEMORIAM STJEPAN BAJO (1942. – 2010.) U petak 12. studenog 2010., do posljednjeg počivališta ispratili smo lovca, počasnog člana našega Društva, Stjepana Baju. Na groblju Gradac, uz nazočnost velikog broja mještana, lovaca, prijatelja i rodbine, ispraćen je uz sve lovačke počasti. Stjepan je bio ugledan i cijenjen član našega Društva, zaslužan za njegov napredak. Obnašao je dužnost rizničara, člana Predsjedništva te člana Suda časti. Sudjelovao je u Osnivačkom odboru Društva 1994. godine. Opaka bolest spriječila ga je u posljednjih nekoliko godina da aktivno sudjeluje u radu, ali se do posljednjih dana nije odvajao od svojih prijatelja. Na otvorenju lova 10. listopada, uveličao je lovačko druženje na Bilakovini. Za sve što je učinio za naše Društvo, velika mu hvala. Pokoj mu vječni i počivao u miru Božjem! LD „Sokol“, Nova Bila STANKO JELIĆ (1936. – 2010.) Rano, neumoljivo rano napusti on naše lovačke i ljudske susrete i druženja, naše poslovne, tople i iscjeliteljske veze i prijateljstva, štono uvijek zračiše optimizmom, zadovoljstvom i ponekom lovačkom zgodom i savjetom. Njegovo lovačko poimanje, njegovo široko i toplo srce bijaše jednako vrijedno nama lovcima i divljači koju je tako zdušno i pošteno znao čuvati i uzgajati. Ostat će nam kao srebrni zavjet i neizbrisivi savjet, izniknuo ispod te divne ljudske i lovačke figure. Doista se može kazati da je riječ o rijetkom i uzoritom skladu duha i tijela kakvih bismo ljudi i lovaca što više željeli. www.lovackisavez-hb.ba Stajao je kao predsjednik na čelu tisuću lovaca i nikada se u Udruzi nije moglo izroditi nešto suprotno lovačkim pravilima i ćudoređu za koje se svesrdno zalagao. Svojim blagim i umjerenim tonom davao je svima nama taj potrebni ritam i stil u međusobnom saobraćanju. Poslije zubarske stolice, najviše je cijenio onu lovačku, a miris njegove prisutnosti bijaše kao lijek. Sve je to doprinijelo Stankovu uvrštavanju među nositelje najvišega lovačkog priznanja – Odličje prvoga reda, koje je kao rijetko tko uistinu zaslužio. Počivaj nam, poštovani doktore, u miru i spokoju svoje širokobriješke zemlje, a tvoj će duh lebdjeti visinama neba i mislima našim sijati tihu sjetu na dobrotu i lik nezaboravni. LD „Mosor“, Široki Brijeg FRA MARKO JUKIĆ (1971. – 2010.) Naš dragi župnik, fra Marko Jukić, preminuo je 1. prosinca 2010. godine. Fra Marko se rodio u Posušju. Osnovnu školu svršio je u Posušju, a gimnaziju u Visokome. Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1990. na Humcu. Teologiju je studirao u Makarskoj, Zagrebu i Veroni. Svečane zavjete položio je 17. rujna 1995. u Međugorju. Za đakona je zaređen 28. travnja 1996. u Veroni, a za svećenika 31. svibnja 1997. također u Veroni. Vrativši se sa studija u Provinciju, starješinstvo ga je imenovalo kapelanom u Tomislavgradu (1997. – 2000.) te župnikom u Posuškom Gracu (2000. – 2003.). Od 2003. do 2005. u Roškom Polju bio je imenovan za duhovnog pomoćnika, a od 2005. pa do svoje smrti ostao je župnik. Veliki svećenik, čovjek i prijatelj trajno će ostati u našim srcima. Po dolasku na župu uključio se u našu i svoju udrugu koju je uvijek velikodušno podržavao. Proslave svetoga Huberta, naša druženja i okupljanja, kao i svaki trenutak proveden s Tobom, ostat će nam zauvijek u najljepšem sjećanju. Trajno će živjeti uspomena na Tebe, Tvoju neizmjernu dobrotu i Tvoj dragi lik. U svakom poslu davao si se do kraja i zato čvrsto vjerujemo da već sada uživaš vječnu ljubav u Gospodinu. Dragi naš fra Marko, velika Ti hvala. Počivaj u miru Božjem. LU „Zavelim“, Roško Polje Smrt ga je zatekla na dužnosti glavnog lovnika u sekciji Donja Skakava. Njegovom smrću Društvo je izgubilo dobra lovca i aktivista, a članovi sekcije Donja Skakava prijatelja i lovca koji je uživao ugled među svim članovima ove sekcije. Počivao u miru Božjem! LD „Sokol“, Seonjaci, Distrikt Brčko BOŽE MANDIĆ BOŠKANA (1954. – 2010.) Vijest o iznenadnoj smrti našeg Boškane, u 56. godini života, bolno je odjeknula među cijelim širokobriješkim pukom, a posebice među njegovim kolegama lovcima. Volio je prirodu, lov, druženja. Plemenit i druželjubiv, svima će nam ostati u sjećanju i kao dobar lovac, vrstan nogometaš, čovjek i prijatelj. Dragi Boško, nedostajat ćeš nam na Bošnjakovu brdu, strelištu, lovačkim večerama i svakidašnjim susretima, ali ćemo s ponosom i zahvalnošću prepričavati trenutke koje smo s tobom proveli. Počivaj u miru Božjem na svojim Lisama, pokraj Pecare kojoj si dao svoju mladost, osluškujući zvonki glas pasa po liškoj strani u kojem si znao i volio uživati. FRANJO MARKOTA PAŠA (1945. – 2010.) lovac Franjo Markota-Paša, član sekcije Krehin Gradac. Njegovom smrću izgubili smo istinskog zaljubljenika u lov i lovačka druženja, velikog borca za očuvanje i unaprjeđenje lovstva i lovačke etike i nadasve miroljubiva i dobra čovjeka. Po zanimanju je bio veterinar, rado viđen i cijenjen čovjek u svakom društvu, što svjedoči golem broj lovaca iz svih krajeva koji su mu došli odati posljednju počast. U svome lovačkom stažu obnašao je različite dužnosti u lovstvu, od predsjednika matične sekcije, člana Skupštine do predsjednika Društva u razdoblju od 1998. do 2000. godine, te člana komisije za polaganje lovačkih ispita. Za svoj doprinos odlikovan je odličjem I. i II. reda LSHB. Njegov lik ostat će u trajnoj uspomeni svim lovcima našega društva. Počivao u miru Božjem. Nakon duže bolesti, zauvijek nas je napustio naš kolega LD „Golub“, Čitluk LD „Mosor“, Široki Brijeg SMILJAN-CILJA BARIŠIĆ (28. 11. 2009. – 28.11.2010.) PAVAO (Joko) PINDRIĆ (1937. – 2010.) Redove našega društva zauvijek je napustio ovaj dugogodišnji lovac i ljubitelj prirode. U svojem dugogodišnjem članstvu, od 1972. godine, mnogo je doprinosio razvoju lovstva i lovačke etike na prostorima na kojima je djelovalo ovo lovačko društvo. Svojim radom u društvu od njegova ponovnog osnutka 1995. godine, mnogo je doprinio njegovu razvoju. Dragi naš Smiljane, prošla je prva godina bez tebe. Mi, tvoji prijatelji, i brojna tvoja rodbina okupili smo se na svetoj misi u crkvi Presvetoga Trojstva na Buni kako bismo se još jedanput pomolili za tvoju dušu i još ti jednom zahvalili na svemu što si za svoga života učinio na polju kinologije i lovstva. Poslije mise, okupili smo se u tvome domu i razmijenili sjećanja na tebe, uz čašicu i suzu tvoje majke Kate, brata Dragana, sestara Ružice i Ankice, i ostalih brojnih tvojih prijatelja. Sutradan je nastavljeno obilježavanje godišnjice uz polaganje cvijeća i molitvu, a potom otkrivanje spomenika, rad akademskog kipara Borisa Jovanovića iz Mostara, koji su, uz njegove najbliže, podigli lovci i kinolozi. Spomenik je postavljen ispred gatera na Buni, upravo na mjestu gdje je Cilja provodio najviše svoga slobodnog vremena. Spomenik je otkrio Mirko Čolak, njegov dugogodišnji prijatelj, lovac i kinološki sudac, dopredsjednik KSHB. Dragi Smiljane, još jedno veliko hvala, uz opasku: „Poštenje i skromnost bili su tvoja vrlina“. Neka ti je laka zemlja koju si tako neizmjerno volio i ljubio i priroda koju si čuvao. Tvoji prijatelji! 49 IN MEMORIAM Zauvijek će nam ostati u sjećanju, posebice svojim kolegama lovcima iz sekcije Potkraj. Nedostajat će nam njegovo društvo, ali će živjeti u našim mislima i lovačkim sjećanjima. Počivao u miru Božjem. LD „Rujan“, Kočerin NIKOLA BRKIĆ (1949. – 2010.) DARKO MIKULIĆ (1963. – 2011.) Nakon kraće bolesti, u svojoj 61. godini života, redove našega društva zauvijek je napustio naš prijatelj i kolega lovac Nikola Brkić. Njegovom smrću izgubili smo dobra i radišna čovjeka, istinskog zaljubljenika u lov i lovačka druženja, za koja je uvijek pronalazio vremena. Svima nama koji smo ga poznavali ostat će u trajnoj uspomeni, a poglavito članovima njegove sekcije Čitluk selo. Za sve ono čime je doprinio razvoju i boljitku našega društva, velika mu hvala. Počivao u miru Božjem. Iznenada i prerano, napustio nas je naš dragi prijatelj i kolega lovac. Bio je častan, omiljen i cijenjen među prijateljima i kolegama, s kojima je rado provodio lovačke trenutke. Ostajemo mu zahvalni za sve što je učinio za našu lovačku udrugu, i uvijek ćemo ga se sjetiti s ponosom. Počivao u miru Božjem. LD „Golub“, Čitluk IVAN LONČAR – LEKIĆ (1935. – 2011.) Nakon duge i teške bolesti, zauvijek nas je napustio naš dugogodišnji član, kolega lovac i prijatelj Ivan Lončar – Lekić. Iako ga je bolest u posljednje vrijeme sprječavala izlaziti u prirodu sa svojim kolegama, nije prestalo njegovo zanimanje za događanja u lovištu, posebice u njegovoj Gostuši. Pamtit ćemo ga kao plemenitog, mirnog i uzornog kolegu i prijatelja. Za sve što je učinio za naše društvo, velika mu hvala. Počivao u miru Božjem. LD „Mosor“, Široki Brijeg GOJKO-GOJA IVANKOVIĆ Iznenada, u 51. godini života, nakon kraće bolesti napustio nas je dugogodišnji član Društva, prijatelj i kolega lovac, naš Goja. Njegovom smrću naše je društvo ostalo bez uzornog člana i dragog prijatelja. Bio je jedan od onih tihih i vrijednih članova Društva, veliki prijatelj prirode i lova, uvijek spreman priskočiti u pomoć. Nenametljiv u raspravama, znao bi reći: „Ovaj, ja bi nešto rekao, ali ne mora biti po mom“. Dao je svoj skromni doprinos izgradnji našega lovačkog društva i nesebično je pomagao izgradnju našega lovačkog doma, čiji završetak nije dočekao. Poslije smrti brata Ćate povukao se u samo sebi poznati mir, pomalo se odvojio od nas a da to nije mogao nikako objasniti. Odnio je tajnu o svojoj bolesti, o kojoj nikad nije govorio. 50 vačka druženja i svoj narod. Među prvima je išao diljem Herceg Bosne braniti domovinu te je, kao pripadnik II. gardijske brigade, bio i ranjen od srpske granate. Tisuće je misli i pogleda uprtih u nebo, s jednim pitanjem: O, Bože svemogući, zašto nam uze našega Dinka? Ništa više nije isto kao kad si Ti bio s nama, niti će biti. No, s ponosom čuvamo Tvoj lik i uspomenu na Tebe. Neka Ti je vječna slava i hvala za sve što si nam dao, dragi prijatelju. Počivaj u miru Božjem! HLU „Orao“, Čitluk LU „Milan Mikulić-Bikan“, Vir, Posušje VLADO ĆORIĆ (1940. – 2011.) PERO JURIŠIĆ (1952. – 2010.) Iznenada smo ostali bez aktivnog lovca, istinskog ljubitelja prirode, divljači, druženja i lova. Bio je uzoran i častan lovac zbog čega će ostati još dugo u našim sjećanjima. Ostat ćemo mu zahvalni za sve lijepe trenutke koje je proveo s nama. Nakon teške bolesti, zauvijek nas je napustio naš član, lovac i prijatelj Vlado Ćorić. Bio je dobar čovjek. Volio je lov, prirodu, druženje s ljudima, svoju Crnašnicu pokraj koje smo ga redovito navikli susretati. Hvala mu za sve učinjeno za boljitak našega društva, posebice njegove sekcije Knešpolje. Počivao u miru Božjem. LD „Mosor“, Široki Brijeg DRAGO KRIŠTO (1937. – 1993.) LD „Jeleč“, Žepče MILJENKO BARBARIĆ (1930. – 2011.) Krajem siječnja završio je životni i lovački put našega kolege lovca i prijatelja Miljenka Barbarića. Bio je veliki zaljubljenik u prirodu i lov te je ostavio neizbrisiv trag u našem društvu i sekciji Knešpolje. Hvala mu za sve učinjeno. Počivao u miru Božjem. LD „Mosor“, Široki Brijeg DRAGO BONIĆ (1969. – 2010.) DINKO KORAĆ (1973. – 2011.) Kao grom iz vedra neba, u tuzi i nevjerici, 6. siječnja 2011. odjeknula je vijest o tragičnom događaju: među nama više nije naš Fidin. Tih, skroman, a nadasve pošten bio je naš Dinko. Volio je lo- U 42. godini života, iznenada nas je napustio naš član i prijatelj. Njegova ljubav za prirodu, lov i lovačka druženja bila je nadasve velika. Njegov lik ostat će nam trajno u sjećanju. LD „Jeleč“, Žepče Krajem 2010. navršilo se sedamnaest godina od smrti našega dugogodišnjeg člana i uzornog lovca. Smrt ga je zadesila u vihoru rata, pa je zbog toga i objavljivanje osmrtnice palo u drugi plan. Bio je član sekcije Bare gdje je uživao ugled vrsnoga i vrijednoga lovca i velikog ljubitelja prirode i divljači. Imao je oštar ali pravilan stav u borbi protiv krivolova. Iznenadna smrt odviše ga rano otrže iz naših redova, ali ga naslijediše njegova djeca i djeca njegovih najbližih rođaka. Lovci sekcije Bare rado se sjećaju svoga Drage i žale što je prerano otišao iz njihove sredine. Počivao u miru Božjem. LD „Zec“, Busovača Broj 75, siječanj - veljača 2011. LOVAČKE VEČERI U ORAŠJU, ODŽAKU I PROZORU-RAMI