EKOLOŠKA HORTIKULTURNA
PROIZVODNJA
Kornelija Benyovsky Šoštarić
Dipl.ing. vrtlarstva i oblikovanja pejzaža
Kornelija Benyovsky Šoštarić
Dipl.ing. vrtlarstva i oblikovanja pejzaža
PRIRUČNIK
EKOLOŠKA HORTIKULTURNA
PROIZVODNJA
I. Izdanje
2014.
SADRŽAJ
OPĆENITOOPOLJOPRIVREDNOJPROIZVODNJI
2
VRSTEPOLJOPRIVREDNEPROIZVODNJE
2
EKOLOŠKAHORTIKULTURNAPROIZVODNJA
4
PREDUVJETIIUVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJPROIZVODNJI
PREDUVJETIZAEKOLOŠKUHORTIKULTURNUPROIZVODNJU
9
9
UVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJHORTIKULTURNOJPROIZVODNJI
13
GNOJIDBAIKOMPOSTIRANJE
20
OBRADATLA
29
MALČIRANJE
30
BILJNEVRSTE
31
PLODORED
33
TEHNOLOGIJAEKOLOŠKEPROIZVODNJE
35
SKLADIŠTENJEIČUVANJEPLODOVA
38
PRINCIPIIMETODEUORGANSKOJZAŠTITIBILJA
ZAŠTITAIZPRIRODE
42
42
UVOD
Kako riječ hortikultura dolazi od latinske riječi hortus što znači vrt, mnogi je danas
povezuju sa suvremenom predodžbom o vrtu i vrtlarstvu, misleći pritom na
ukrasne vrste, cvijeće i travnjake. No nekadašnji hortus iz rimskog doba nije
nimalo nalikovao na okućnice okružene kovanim ogradama sa tek pokojim
stablom ili skupinom trajnica. Bio je to vrt u kojem nije postojala podjela na
povrtne, začinske, ljekovite, ukrasne ili voćne vrste. Korisnim biljkama mjesto je
bilo u blizini kuće kako bi u svako doba dana mogle biti na dohvat ruke, dok su
ratarske kulture, vinogradi i maslinici oduvijek bili zasebne cjeline.
I danas pojam organski vrt i organski uzgoj podrazumijevaju mješovitu sadnju
(tzv. polikulturni uzgoj) kao svojevrsni kontrapunkt suvremenoj monokulturnoj
poljoprivredi. Stoga pojam hortikulturna organska proizvodnja, iako rijetko u
upotrebi, danas podrazumijeva prije svega uzgoj povrća i začinskog bilja, u nekoj
manjoj mjeri voća, ali i ukrasnog bilja.
Budućnost takve proizvodnje, po mome mišljenju, danas leži u obiteljskim
gospodarstvima srednje veličine (3-5 ha), tipičnima osobito za Slavoniju. Riječ je
o području koje ima sve preduvjete da stereotipnu, ekonomski i ekološki
neodrživu poljoprivredu zamijeni modelom sojevrsnog suvremenog hortusa. Na
taj se način ne bi oplemenio samo okoliš i ne bi se očuvala priroda, već bi se
mogla oplemeniti i ponuda poljoprivrednih proizvoda za tržište koje sve više traži
zdravu, organski uzgojenu hranu.
Slika 1 - Autorica u vrtu
-1-
OPĆENITOOPOLJOPRIVREDNOJPROIZVODNJI
VRSTEPOLJOPRIVREDNEPROIZVODNJE
Iako se poljoprivredna proizvodnja obično povezuje uz uzgoj hrane, ona nažalost
nosi i veoma ozbiljne posljedice. Naime konvencionalna poljoprivreda je ljudska
djelatnost koja uz promet i industriju najteže pogađa prirodne resurse planeta na
kojem živimo. Iako to zvuči poput teške optužbe, činjenica je da poljoprivreda koja
danas prevladava u svijetu, a nazivamo je konvencionalnom, ostavlja trajne
štetne posljedice na cjelokupnu prirodu remeteći tako ravnotežu koja se stvarala
milijardama godina. Suvremena znanost utvrdila je da osim icrpljivanja prirode,
takva poljoprivreda izravno utječe i na veliki broj bolesti koje povezujemo sa
kvalitetom hrane koju jedemo. Osnovni je razlog u tome što se nakon primjene
raznih kemijskih sredstava tijekom uzgoja u tlu, zraku, vodi i biljkama pojavljuju
ostaci koji na kraju završavaju u ljudskom tijelu. Zbog navedenih razloga stručnjaci
iz područja uzgoja biljaka traže danas nove puteve i načine koji nisu toliko štetni za
prirodu i ljudsko zdravlje. U tom smislu razlikujemo danas i osnovne smjerove u
kojima se razvija suvremeni uzgoj hrane.
Konvencionala poljoprivreda način je uzgoja biljaka koji polja i obradive
površine pretvara u određeni oblik industrijske proizvodnje. Osnovni je cilj
stvaranje profita, odnosno novca, bez obzira na posljedice. Ovakav pristup temelji
se na neracionalnoj upotrebi fosilne energije i kemikalija što dovodi do opasnih
ekoloških posljedica i iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih izvora. I ne samo to.
Veliki problem je i monokulturan način uzgoja, zbog čega se u svijetu krče velike
površine pod šumom i smanjuje bioraznolikost. Kao posljedica takvog pristupa
već su nestale mnoge biljne i životinjske vrste, a drastično se smanjio i broj
seoskih gospodarstava.
Integrirana poljoprivreda podrazumijeva uravnoteženu primjenu agrotehničkih
mjera uz uvažavanje ekonomskih, ekoloških i toksikoloških čimbenika, pri čemu
prednost imaju ekološki prihvatljive mjere. Sva područja biljne proizvodnje
(ratarstvo, povrćarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo) mogu biti obuhvaćena
integriranom proizvodnjom. U praksi to znači da poljoprivrednik/uzgajivač prati
razvoj biljaka i eventualnu pojavu bolesti i štetnika, te koristi kemijska zaštitna
sredstva samo kada je to nužno, a ne kao obavezan dio uzgoja. Zašto prskati
jabuke svake godine 27 puta ako nema potrebe? Integrirani poljoprivrednik
nastoji smanjiti upotrebu kemijskih sredstava i kada je moguće koristiti ekološka
zaštitna sredstva i gnojiva.
-2-
Ekološka poljoprivreda omogućava održivo gospodarenje prirodnim
resursima. Ona nastoji sačuvati plodnosti tla, flore i faune, vode, atmosfere.
Drugim riječima ona nastoji održati prirodne resurse, a ne uništiti ih. Prema
zakonu o ekološkoj poljoprivredi u uzgoju biljaka ne smiju se koristiti
konvencionalni pesticidi, umjetna mineralna gnojiva i druge agrokemikalije.
Također ne smiju se koristiti genetski modificirane biljke, već samo sadnice i
sjeme uzgojeno na ekološki način. Izbjegava se monokulturan način uzgoja, a
potiče raznolikost tipična za manja seostak gospodarstva. Osnovna je svrha
ekološke proizvodnje zaštita zdravlja i života ljudi, zaštita prirode i okoliša i zaštita
potrošača. Prema tome, ako netko želi uzgajati ekološki, treba znati da nije
moguće odmah prijeći sa konvencionalne na ekološku proizvodnju. Nužno je
prijelazno razdoblje s konvencionalne na ekološku proizvodnju u kojemu se
zemlja mora pročistiti od ranije korištenih kemijskih sredstava. To razdoblje traje,
ovisno o procjeni Nadzorne stanice, od dvije do pet godina.
Biodinamička poljoprivreda ili biološko-dinamička poljoprivreda je vid
poljoprivrede temeljen na idejama njemačkog antropozofa Rudolfa Steinera,
ondosno na njegovim predavanjima iz 1924. godine. Osnovna Steinerova teza je
postojanje „životne snage“ u poljoprivrednim kulturama i tlu, kao i u mineralima i
kemijskim elementima, koji utječu na živa bića. Čovjek putem hrane uzgojene
prema biodinamičkim principima organizam unosi „kozmičke sile“ koje imaju
svoje djelovanje na biljke i životinje. Poštujući utjecaj planeta na rast biljaka, a
posebno Sunca i Mjeseca, biodinamičari pripremaju i koriste tzv. biodinamičke
pripravke namijenjene gnojidbi i zaštiti biljaka. Usto, koriste se i klasične metode
organskog uzgoja poput zelena gnojidbe, zatravljivanja, kompostiranja,
kompatibilnost biljaka, integriranje usjeva i stoke, oranje i kultiviranje zemlje.
Budući da su Steinerovu teoriju kasnije razvili idrugi antropozofi poput Marije
Thun, danas biodinamičari uz navedene metode koriste i tzv. Mjesečev sjetveni
kalendar. Taj se kalendar izrađuje posebno svake godine i propisuje dane koji su
pogodni sa sjetvu ili sadnju pojedinih kultura. Iako se spomenuta „životna snaga“
ne može znanstveno utvrditi ili izmjeriti, biodinamička poljoprivreda koristi samo
prirodne materijale i prihvaćena je danas kao vid ekološke poljoprivrede. Znak
prepoznavanja kvalitete biodinamičkih proizvoda naziva se Demeter.
Permakultura je također vid ekološke poljoprivrede koja je naslala kao reakcija
na drastične promjene u okolišu, a posebno nestanak brojnih vrsta biljaka i
životinja, odnosno gubitak bioraznolikosti. Naziv permakultura nastao je
sredinom 70-tih godina u Australiji kao kovanica riječi perma (skraćenica od
-3-
permanentno, trajno) i kultura, što upućuje na trajnost kulture na jednom prostoru,
na njezinu samoobnovljivost, stabilnost i čuvanje resursa. Začetnici permakulture
permakulturalnog pokreta su David Holmgren i Bill Mollison, autori prvih knjiga i
osnovnih načela koja se danas primjenjuju gotovo svim dijelovima svijeta.
Posebnost permakulturnog imanja je prirodan način prikupljanja vode, korištenje
sunca za zagrijavanje, korištenje malča, uzgoj bez oranja, te sadnja biljaka koje
pomažu jedna drugoj (kao malč, gnojivo, zaštita od vjetra i sunca). Koncept uzgoja
biljaka prema permakulturnim načelima najviše dolazi do izražaja u tzv. šumi
hrane (Food forest) u kojoj se biljke sade kao u šumi. Na najnižem sloju rastu
pokrivači tla, svi redom korisni i jestivi (npr. šumske jagode), na višem jestivo
grmlje (npr.bobičasto voće) a na najvišem voćke i stabla za drvo i ogrijev. Stabilno
permakulturno imanje na harmoničan način povezuje ljude i krajolik u kojem žive,
tako da održivi način osigurava hranu, energiju, sklonište i ostale materijalne i
nematerijelne potrebe (Bill Mollison, A Designer's Manual). Permakultura je
također i skup znanja o dizajniranju održivih ljudskih zajednica nastalih prema
uzorcima iz prirode, ali kao spoj starih tradicijskih tehnika obogaćenih novim
znanjima i tehnologijom iz mnoštva znanosti i ljudskih djelatnosti, poput
arhitekture, graditeljstva, poljoprivrede i šumarstva, kemije, biologije, sociologije,
urbanizma, ekologije, ekonomije, energetike, gospodarenja vodama i otpadom
itd. Primjenom tih znanja možemo danas organizirati resurse kojima gospodarimo
i stvarati uravnotežene i održive životne sredine.
EKOLOŠKAHORTIKULTURNAPROIZVODNJA
Kao i u bilo kojem drugom obliku ekološke proizvodnje, tako i u dijelu koji
nazivamo hortikulturna proizvodnja uzgajivači moraju poštovati niz zakonskih
odredbi koje ne obuhvaćaju samo proizvodnju bez primjene mineralnih gnojiva,
pesticida, hormona i sl. Koncept ekološke poljoprivredne proizvodnje mnogo je
složeniji i njegova je bit u sveukupnom gospodarenju. Poljoprivrednik/uzgajivač
teži ne samo ciljevima koji čuvaju okoliš i zdravlje ljudi, već i uspostavi mješovitog
gospodarstva koje se sastoji od više različitih dijelova: oranica, pašnjaka,
voćnjaka, povrtnjaka, vinograda. Na taj se način uspostavlja ravnoteža i sklad
cjeline, a gospodarstvo postaje manje ovisno o nepovoljnim utjecajima kao što su
nepovoljne vremenske prilike ili pad otkupne cijene jednog proizvoda. Sve su to
prednosti koje može osjetiti sam poljoprivrednik, ali može ih osjetiti i država jer je
šteta, odnosno „otisak“ koju poljoprivreda ostavlja na okolišu bitno manji nego u
slučaju konvencionalne poljoprivrede.
-4-
Ekološki otisak predstavlja metodu računanja koja pokazuje koliko pojedine
države, regije, gradovi, pa i pojedinci pritiskaju i troše planetu. Riječ je o metodi
jasno pokazuje u kojim se segmentima živi neodrživo, odnosno koliku potrošnju
mogu podnijeti ekološki kapaciteti pojedinog područja. Pri izračunavanju
ekološkog otiska u obzir se uzimaju parametri poput hrane, transporta,
stanovanja, energije, otpada itd. Više nije dovoljno upirati prstom na velike
onečiščivače poput industrije, prometa ili konvencionalne poljopriovrede. I svaki
pojedinac može izračunati koliko njegov život čini štete okolišu (koliko CO2
proizvede jedan automobil, koliko ambalaže baci jedna osoba, koliko se drveća
mora srušiti zbog namještaja, koliko šume posjeći da bi se napravila oranica i
uzgojila hrana koju pojede jedna osoba i sl.) Ukratko, ekološki otisak pokazuje
nam koliko racionalno gospodarimo biološki produktivnim prirodnim resursima
(tlom, morem, vodama i sl.), odnosno koliko se brzo oni mogu regenerirati kako bi
ih opet mogli koristiti. Tako je primjerice 2007. godine izmjereno da je za
održavanje tadašnjeg cjelokupnog stanovništva potrebna ne jedna, već jedna i
pol Zemlja, što znači da čovječanstvno troši resurse planeta 1,5 puta brže nego
što se oni mogu oporaviti.
Pojam ekološke hortikulturne proizvodnje nije uobičajen u zakonodavstu o
ekološkoj poljoprivredi. No kada bismo ga morali definirati on bi obuhvaćao uzgoj
povća, voća, vinove loze, ukrasnog bilja, te aromatičnog i začinskog bilja prema
ekološkim principima propisanim zakonom o ekološkoj poljoprivredi. Drugim
riječima on isključuje ratarstvo i stočarstvo, grane poljoprivrede koje također
mogu dio ekološke poljoprivrede općenito. No treba znati da se uz zakonski pojam
"ekološka proizvodnja", za taj sustav gospodarenja često koriste i nazivi
"organska" i "biološka" proizvodnja.
Prednosti ekološke hortikulturne proizvodnje mogu se sagledati sa nekoliko
razina, ekonomske, socijalne, ekološke ali i etičke, kao i estetske. Sve su to razine
koje se međusobno isprepliću i nadopunjuju. S ekonomskog stajališta, ekološki
proizvodi nose pozitivan potencijal i sve su traženiji, kako na stranom tako i na
domaćem tržištu. U socijalnom smislu, ekološka proizvodnja, kao nova
prospreitetna grana gospodarstva može donijeti nova radna mjesta i
samozapošljavanje, posebno u nerazvijenim ruralnim sredinama. Sljedeća
prednost odnosi se na okoliš, na prirodu koju odgovorno iskorištavamo, brinući o
njezinoj mogućnosti oporavka. Etička pak razina odnosi se na human i pošten
odnos prema životinjama (bez nepotrebnog ubijanja živih bića) i ljudima za koje
se proizvodi uzgajaju. Na kraju krajeva, ako su proizvodi zdravi, biti će zdravi i ljudi
-5-
koji ih konzumiraju. I na kraju, ali ne manje važno stoji pitanje estetike. Ekološka
imanja većinom vode ljudi koji poštuju i vlastiti krajolik, pa stoga paze kako će i na
koji način graditi. A ako su imanja estetski privlačna, šarmantna i u skladu s
tradicijom određenog kraja, otvara se i novi potencijal – eko turizam. Eko imanja
time dobivaju novu vriejdnost, a njihovi vlasnici mogućnost novih prihoda.
Načela ekološke hortikulturne proizvodnje veoma su važan segment
ekološke proizvodnje jer uključuju etički pristup i humani stav prema prirodi i
ljudima.
1. Načelo zdravlja govori o tome da ekološka poljoprivreda treba očuvati i
unaprijediti zdravlje tla, biljke, životinje, čovjeka i planetu kao jedna i nedjeljiva.
Ovo načelo ističe da je zdravlje pojedinaca i zajednica se ne može odvojiti od
zdravlja ekosustava - zdravo tlo proizvodi zdrave usjeve koje potiču zdravlje
životinja i ljudi. Konkretno, ekološka poljoprivreda namijenjena je proizvodnji
visoke kvalitete hrane koja doprinosi preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i dobrobiti.
2. Načelo poštivanja krajolika - govori o tome da bi se ekološka poljoprivreda
trebala temeljiti na prirodnim ciklusima, raditi s njima, oponašati ih i pomoći u
njihovom održavanju. U praksi to znači da gospodarenje treba prilagoditi lokalnim
uvjetima, ekologiji i kulturi pojedinog prostora. To se odnosi na poštivanje svih
živih bića (očuvanje bioraznolikosti biljnog i životinjskog svijeta), ali i na poštivanje
tradicije u graditeljstvu. U našim sjevernim i istočnim krajevima to znači da objekti
vezani uz uzgoj (skladišta, vrtne kućice, ograde, potpornji za uzgoj biljaka,
uzdignute gredice i sl.) moraju biti izrađeni od tradicionalnih materijala poput
drveta i cigle i gline, a oni u južnim od drveta i kamena. Plastika je neobnovljivi
element i predstavlja uljeza u svakom obliku ekološkog uzgoja. Isto vrijedi i za
automobilske gume, plastične ili betonske potpornje za uzgoj penjačica,
vodoinstalaterske cijevi, ali i plastenike. Naime vizualno onečišćenje ružnim
objektima poput plastenika jednako devastira prostor, kao što je upotreba
plastičnog materijala u potpunoj supotnosti za ekološkim uzgojem. Stoga bi
ekološki uzgajivači uzgoj u zaštićenom prostoru morali bazirati na staklenicima, te
tako unaprjediti krajolik u kojem se odvija proizvodnja i u estetskom smislu. U
određenom smislu, i to je način distanciranja od konvencionalne poljoprivrede jer
gradimo nešto što postaje dio oplemenjenog krajolika.
-6-
Slika 2 - Staklenik, drvena kućica, prazne uzdignute gredice, selo Rasna
3. Načelo pravednosti - govori o tome da ekološku proizvodnju treba graditi na
odnosima koji će osigurati pravednost u odnosu na zajednički okoliš i životne
prilike, kako među ljudima i tako i prema drugim živim bićima. Ovo načelo
naglašava da oni koji su uključeni u ekološku poljoprivredu trebaju voditi
međuljudske odnose na način koji osigurava pravednost na svim razinama i na
svim stranama - od seljaka, radnika, prerađivača, distributera i trgovaca pa sve do
potrošača. Drugim riječima cilj je pravednija distribucija novca i u konačnici
smanjenje siromaštva.
4. Načelo odgovornosti - govori o tome da ekološka proizvodnja treba odgovorno
upravljati resursima u kako bi se zaštitilo zdravlje i dobrobit sadašnjih i budućih
generacija i okoliš. Slijedom toga, treba koristiti znanost i nove tehnologije, ali ne
pod svaku cijenu. Praktično iskustvo, akumulirana mudrost i tradicionalna znanja
već nude mnoga dobra, provjerena rješenja. Stoga ekološka poljoprivreda treba
spriječiti značajne rizike usvajanjem prikladnih tehnologija i odbaciti one
nepredvidljive, poput genetskog inženjeringa. Odluke trebaju odražavati
vrijednosti i potrebe svih koji bi mogli biti pogođeni, kroz otvorene i svima
dostupne informacije.
-7-
Društveno gospodarski aspekti ekološke hortikulturne proizvodnje
redovno potiču nastanak novog tržišta, porast povjerenja potrošača, postizanje
viših cijena, smanjenje intenziteta iskorištavanja resursa, zaštitu okoliša,
postojanost poljoprivrednog tla, veću transparentnost proizvoda i prerađevina,
ravnopravnost proizvoda u tržišnoj utakmici na domaćem tržištu i poticanje
daljnjeg širenja ekološki orijentirane poljoprivredne proizvodnje Osim
navedenog, ekološka hortikulturna proizvodnja može omogućiti ravnopravnije
uključivanje na svjetsko tržište, posebno iskorištavanjem prednosti i niskog
stupnja onečišćenja okoliša u nas. Ekološka proizvodnja također omogučava
formiranje novog područja gospodarstva, profitabilnog i pogodnog za
specijalizirana obiteljska gospodarstva. Tu je i mogućnost plasiranja eko
proizvoda putem turizma, što sve zajedno doprinosi povećanju zapošljavanja u
poljoprivredi, preradi i prodaji te bolje iskorištavanje poljoprivrednih površina,
posebno u ruralnim i ratom opustošenim područjima.
Nacionalni standardi ekološke hortikulturne proizvodnje nastali su kao
potvrda kvalitete ekološki uzgojenih proizvoda. Oni jasno odvajaju pojam
„domaćeg“ koji se potpuno pogrešno ponekad povezuje uz pojmove „bio“ i „eko“.
Naime iza ekološkog uzgoja stoji čitav niz ekoloških načela, ali i stroigh propisa
koji definiraju što sve uzgajivač mora isključiti iz uzgoja želi li dobiti jamstvo
kvalitete, odnosno „eko markicu“. Stoga danas potrošači koji kupuju proizvode s
oznakom eko, mogu biti sigurni da uzgajivač nije koristio mineralna gnojiva i
pesticide, da u njima nema ostataka potencijalno toksičnih tvari i teških metala
(Cd, Hg, Pb, Mo, As, Co, Ni, Cu, Cr i Zn, ali još i: Mn, Ag, V, Al, Sb, Se i Sn), da se
tijekom uzgoja nisu koristili biostimulatori (hormonski preparati i tireostatici), da u
tlu i podzemnim vodama nema ostataka nitrata i nitrita, ta da nije korišteno sjeme
genetski modificranih biljaka, samo ono uzgojeno na ekološkim imanjima.
Zahvaljujući stogim propisima i kontroli koju provode Nadzorne stanice ovlaštene
od Ministarstva poljoprivrede, potrošači u Republici Hrvatskoj mogu biti sigurni da
iza znaka Hrvatski eko proizvod stoji provjeren proizvod uzgojen prema zakonu o
ekološkoj poljoprivredi. A od kada je Hrvatska postala članicom EU, uz nacionalni
se obavezno mora isticati i eko znak Europske Unije.
-8-
PREDUVJETIIUVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJ
PROIZVODNJI
PREDUVJETIZAEKOLOŠKUHORTIKULTURNUPROIZVODNJU
Ulogatla
Tlo je osnova uzgoja, jer ono osigurava hranjive elemente potrebne za rast i
razvoj. Ugljik, kisik i vodik su oni osnovni, jer čine lanac fotosinteze. Sve ostale
potrebne elemente, njih 13, znaju vjerojatno tek studenti hortikulture na ispitu iz
ishrane bilja. Ipak važno je poznavati one osnovne ili makro elemente– dušik (N),
fosfor (P) i kalij (K). Oni su najvažniji zato što ih biljke trebaju u većim količinama
nego ostale, i zato što moraju biti odmah dostupni. Zdravo plodno tlo prirodno
sadržava sve te elemente, i još mnogo više. Ali u stisnutom i nabijenom tlu neki od
njih mogu nedostajati, ili biti zarobljeni i nepristupačni. I upravo su na takvim tlima
organska gnojiva jedino korisno rješenje. Ona osiguravaju odličan izvor dušika,
povećavaju aktivnost mikroorganizama, ali i glista koje okreću zemlju i tako je
prozračuju. A tamo gdje ima zraka i vlage, i hranjivi elementi postaju lako dostupni.
Ako je vaše tlo umorno i gladno, najprije će vam to pokazati biljke. Nema li dušika
one će slabo rasti, a listovi će im požutjeti. Naprotiv, ima li ga previše, kasniti će
cvatnja i stvaranje plodova. U osnovi ovaj je element odgovoran za rast listova, što
znači da će biljke koje uzgajamo zbog listova, kao što je primjerice trava i neke
vrste povrća, trebati više dušika. Fosfor je odgovoran za stvaranje plodova,
cvjetova i sjemena. Ako ga je premalo, stabljike i listovi postati će ljubičasti,
zakržljalog i slabog rasta, a cvjetova i plodova će biti manje. Fosfor također utječe i
na razvoj korijenja. Kalij je odgovoran za otpornost prema bolestima i štetnicima.
Također je važan i za kvalitetu cvjetova i plodova koji su već formirani. Ako ga je
premalo urod će biti slabiji, a listovi išarani, točkasti i kovrčavi.
Ulogasvjetlosti
Svjetlost je važan element uzgoja. Dolazi od sunca ili umjetne rasvjete
postavljene u staklenicima. Ako ga je premalo biljke se izdužuju, blijede su i krhke,
a ako ga je previše čvrste su i drvenaste, ali i brzo gube vodu pa moramo više
zalijevati. No količina svjetlosti ovisi i o biljnoj vrsti koju uzgajamo. Neke vrste bolje
uspijevaju u sjeni, neke u polusjeni, a neke na izravnom suncu. O tome ovisi i izbor
položaja na imanju. U pravilu, sunčani položaji najpogodniji su za većinu biljaka.
Međutim, u promijenjenim klimatskim prilikama, kada svjedočimo o velikim
temperaturnim oscilacijama, dugim kišnim razdobljima kada do biljaka dolazi
manje svjetla, ili pak o razdobljima kada je temperatura izrazito visoka, uzgajivač
-9-
mora tražiti zaštitu. Kada je riječ o previsokim temperaturama, iznad 35 stupnjeva
Celzijevih, većina biljaka usporava rast, baš kao i zimi kada su temperature
preniske. Zbog toga iznad biljaka treba postaviti zasjenu, odnosno mrežicu koja
će stvoriti sjenu. U takvim uvjetima, snižava se i temperatura, pa biljke nastavljaju
rasti neometano i bez temperaturnog šoka.
Slika 3 - Uzdignute gredice
Ulogavode
Voda je neophodna za sav život na Zemlji. Biljke trebaju vodu za vitalne procese
fotosinteze, disanja i upijanja hranjivih elemenata. Drugim riječima biljke trebaju
vodu da bi rasle, cvjetale i stvarale plodove. U ekološkoj hortikulturnoj proizvodnji
vodom se gospodari pažljivo, tako da se njezina potršnja smanjuje gdje god je to
moguće. Malčiranje je jedan od postupaka, bez obzira koristi li se slama, sijeno ili
folija. No ako se imanje nalazi na uzvisini ili je sa svih strana izloženo vjetru, dobro
je uz malčiranje zasaditi i biljke koje će stvoriti živu barijeru. Naime vjetar je veoma
važan element u isušivanju površinskog sloja tla, pa zato mnoge biljke trebaju
zaštitu. Isti učinak postiže se i kod biljaka koje rastu u stakleniku. Čak i za
najsunčanijih dana vlaga iz gredice pokrivene staklom ne hlapi, već se zadržava
unutar nje.
Ulogaživihorganizamautlu
Plodnost tla i živi organizmi koji u njemu žive usko su povezani, tako usko da
slobodno možemo reći kako je plodno tlo ono u koje vrvi od života. Nažalost tla
koja se desetljećima tretiraju pesticidima i u koja se ne unosi nikakva organska
tvar, već samo umjetna gnojiva namijenjena biljkama, imaju bitno smanjen broj
živih vrsta koje u njemu žive. Ta tla nisu sterilna u onom doslovnom smislu, no po
- 10 -
svemu sudeći, napravom su putu da to i postanu. Naprotiv, u organski
njegovanom tlu pronaći ćemo bezbroj različitih kukaca, od onih koji su još u fazi
larve pa sve do odraslih. Također, pronaći ćemo i puževe, ali i mnogo gujavica
(popularno nazvanih kišne gliste) koje su odličan indikator plodnosti tla. Što ih je
više, znak je da je tlo bogato organskom tvari.
Budući da se gujavice hrane ostacima biljaka, odnosno organskom tvari koju smo
kao malč ostavili na površini gredica, izravno pomažu u razgradnji složenih
kemijskih spojeva na one jednostavnije. Rezultat te razgradnje, koja se odvija u
probavnom traktu gujavica, njihov je izmet, savršen izvor hranjiva. No gujavice su
korisne i kao svojevrsni prozračivači, jer buše tunele i tako osiguravaju protok
kisika u tlo.
Mikoriza
A upravo je kisik odgovoran za život aerobnih (onih koji trebaju kisik za život)
mikroorganizama. Među njima za organski su uzgoj važne kulture korisnih
bakterija (rodovi Baccillus, Penibacillus, Streptomices i Pseudomonas), no još su
važnije i brojnije - mikroskopske gljive. Njihov odnos sa višim biljakama može biti
različit; parazitski, saprofitski i simbiontski. U organskom gospodarenju tlom
posebnu ulogu ima upravo simbiotski odnos izmađu gljiva i biljaka, tzv. mikoriza.
U tom udruživanju sudjeluju dakle mikroskopske gljive koje u prirodi nastanjuju
korijenje većine kopnenih biljaka. Njihova uloga postala je aktualna tek u
posljednje vrijeme, nakon višegodišnjih ispitivanja u različitim područjima uzgoja.
Prvi puta, stručnjaci su zapazili korist od mikorize u šumskim sustavima, otkrivši
da mlado drveće mnogo brže raste u podnožju zrelog drveća nego u uzorno
preoranom, golom tlu. Razlog su bile mikroskopske gljive koje se nastanjuju na
korijenju stabala. Prihvačajući se na korijen, one se dalje razmnožavaju u čitave
kulture koje izgledaju poput paučinaste mreže. Tim se fenomenom površina
korijena znatno povećava, pomažući mu tako, poput sisaljke, u opskrbi vodom i
hranjivima. Zbog njih mlado stablo započinje svoj život u nekoj vrsti podzemne
vodovodne mreže koja isprepliče i obavija korijenje zrelih stabala. U trenu kada
gljive zahvate korijen mladog drveta, cijeli taj podzemni sustav radi za njega, pa
ono upija više vode i više biljnih hranjiva nego što bi to uspjelo sa svojim mladim,
nejakim korijenom. Eto, to je razlog zbog kojeg drveće koje raste u simbiozi sa
mikoriznim gljivama raste brže nego bez njih.
Naravno, i gljive imaju korist od tog udruživanja, jer korijenje je stalan izvor
dragocjenog šećera. I tako bi ta pojava, koja funkcionira već više od 500 milijuna
godina, mogla trajati i dalje da se nisu pojavili plug i fungicidi, glavni neprijatelji
- 11 -
mikoriznih gljiva. Plug uništava hife gljiva, jer ih presjeca pa one započinju
odumiranje, a fungicidi, poseo oni neselektivni, osim štetnih unište i korisne gljive
koje sudjeluju u mikorizi. Riječ je o mnogo različitih rodova gljiva od kojih
najvažniju ulogu za uzgoj povrća i voća imaju rodovi Phytholitus, Rhisopogon,
Scieroderma, Sullus i Lacaria.
Tržište proizvoda namijenjenih organskom uzgoju mikorizne gljive nudi u obliku
spora, dakle u suhom stanju. Takve spore miješaju se s vodom za zalijevanje i
tretiraju oko korijenja voćaka ili po cijeloj uzgojnoj površini prema uputama
proizvođača. Drugi je način primjene upotreba različitih komposta (ovisno o vrsti
biljke) koji je medij za razgranatu mrežu mikoriznih gljiva. Takav kompost
primjenjuje se prilikom sadnje sadnica ili presadnica.
Mikoriza povećava:
↑
↑
↑
↑
rast i grananje korijena
upijanje hranjivih elemenata
rast cvjetova i plodova
urod
Mikoriza smanjuje:
↓
↓
↓
↓
šok od presađivanja
upotrebu gnojiva
potrebu za vodom 25%
stres od suše
Fiksatoridušika
Još jedna zanimljiva simbioza važna je za pravilno gospodarenje i kultivaciju tla u
organskom uzgoju. Ovaj puta nije riječ o gljivama, već o bakterijama koje imaju
sposobnost da fiksiraju dušik iz zraka, što u praksi može smanjiti potrebu za
upotrebom gnojiva bogatih dušikom. No za razliku od mikoriznih gljiva koje
pokrivaju golem spektar biljaka, bakterije roda Spomenute bakterije rod
Rhizobium nastanjuju se samo na vrstama iz porodice mahunarki (
Leguminosae), a među njima i na poznatim povrtnim kulturama kao što su bob,
leća, slanutak, grašak i grah. Na njihovom korijenju čak se i golim okom mogu
vidjeti male, okrugle bjele kvržice veličine oko 1 mm. One nisu posljedica bolesti,
već su to mjesta na kojima se dogodila simbioza bakterija sa korijenjem
mahunarki. Ono što se događau tim kvržicama iznimna je prirodna pojava, jer
bakterije umjesto iz tla, dušik "hvataju" izravno iz zraka. Biljka tako dobiva hranu, a
- 12 -
bakterije energiju za svoje životne funkcije. No to nije sve. Korist od tog
udruživanja nemaju samo mahunarke. Nakon što završi njihov životni ciklus, dušik
i dalje ostaje neko vrijeme u tlu ( dok se postupno ne ispere kišama ili
navodnjavanjem) pa postaje hrana i ostalim biljkama koje sadimo nakon
mahunarki. Ta pojava, koristi se tradicionalno u plodoredu, pa nakon mahunarki
uvijek sadimo kulture koje zahtijevaju dosta dušika.
UVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJHORTIKULTURNOJ
PROIZVODNJI
Uzgojnaotvorenomprostoruiustakleniku–uzgojnatlu
Onoga trenutka kada čovjek odluči dio prirode pretvoriti u površinu za uzgoj
biljaka kažemo da započinje kultivacija. Priroda tada gubi dio svoje prirodnosti i
mijenja se pod utjecajem različitih alata, zaštitnih sredstava, gnojiva i na kraju
krajeva novih biljnih vrsta. Gotovo preko noći svoj dom gube životinje i biljke koje
su do tada živjele u tom okolišu i to je promjena koju odmah možemo registrirati.
No promjena se, iako manje vidljiva, događa i u tlu, osnovi svakog uzgoja.
Otiputla
Poznavanje tipa tla, njegove strukture i pH vrijednosti osnovne su pretpostavke
uzgoja. No dok na strukturu i pH vrijednost možemo utjecati, tip tla teško je
mijenjati. Razlog treba potražiti u porijeklu tla, u njegovoj tvorbi i matičnoj stjeni na
kojoj se nalazi, jer i ona određuje i kemijske elemente koji se nalaze u tlu. No tlo nije
satavljeno samo od stijena, već i od organske tvari, od tijela uginulih životinja,
lišća, grančica i svega onoga što je u nekom trenutku palo na tlo i počelo se
raspadati. Taj proces, dug nekoliko milijuna godina, odredio je na različitim
dijelovima svijeta i različite tipove tla. Iako postoje i mnogi prijelazni tipovi, u osnovi
ih dijelimo na pjeskoviti, glinasti i ilovasti.
Glinasti tip tla prepoznati ćemo po tome što je vrlo ljepljiv, pa se lako može
oblikovati u kuglicu ili valjak. Njegova je prednost u tome što je bogato hranjivim
elementima i što odlično čuva vodu, čak i u ljetnim mjesecima. Međutim, čim zimi
padne temperatura i tlo se počne lediti, zadržavanje suvišne vode može biti
problem za biljke, ali i za uzgajivače. Ipak, najveća teškoća javlja se ljeti, kada
zbog ekstremno visokih temperatura iz površinskog dijela glinastog tla ispari sva
vlaga, a ono se stvrdne poput betona, pa ga je vrlo teško obrađivati.
Za razliku od glinastog, pjeskovito tlo grubo je na dodir i oštro. Sastoji se od finih
- 13 -
čsetica pijeska i sitnog šljunka, zbog čega se lako obrađuje i odlično propušta
vodu. No s vodom, nažalost, odlazi i ono što bismo željeli zadržati u tlu, pa ono
stoga najčešće ima malo organske tvari i siromašno je hranjivima. Ipak, zbog
takvih osobina, pjeskovito tlo u proljeće se lako i brzo zagrijava na suncu pa se
sadnja može obaviti ranije nego na hladnom i vlažnom glinastom tlu. Ilovasto tlo
sastavljeno je od približno jednakih čestica pijeska, gline i organske tvari. Bogato
je biljnim hranjivima, umjereno je propusno, dobro zadržava vodu i lako se
obrađuje. Zimi rijetko zadržava previše vode, a ljeti se rijetko isušuje. Te kvalitete
ilovasto tlo čine idealnim za uzgoj većine kultiviranih vrsta biljaka.
OstrukturiipHvrijednostitla
Govoriti o strukturi tla znači govoriti o odnosu između hranjivih elemenata, vode,
zraka i živih stvorenja. Kada je struktura tla dobra, tada su odnosi između tih
elemenata u ravnoteži. Naravno riječ je o karakteristikama koje se mogu odrediti
mjernim instrumentima, no mogu i običnim dodirom ruku. Ako stisnemo grumen
tla u rukama i on zadrži svoj oblik, to znači da dobro drži vodu. Ako se nakon toga
taj isti grumen može lako razmrviti u sitne čestice, to je znak da u njemu ima i
dovoljno zraka.
Osim strukture, važna je i PH vrijednost tla. O noj ovisi u kojoj su mjeri hranjiva
dostupna biljkama. U kiselom tlu (pH 0-7) hranjiva mogu biti isprana, ili se rastopiti
u vodi. Naprotiv, na drugoj strani skale, kod alkalnog tla (pH 7-14) hranjiva mogu
biti zarobljena u česticama tla, što znači da su posve beskorisna za biljke. Sredna
je vrijednost (pH 7) najbolja je za većinu povrtnih, voćnih i ratarskih kultura, no
nikakvih većih problema nema niti ako je tlo blago kiselo ili blago alkalno. Problem
može nastati kada su u pitanju ekstremne vrijednosti, poput veoma alkalnog tla iz
kojeg biljke ne mogu primati željezo. U takvim uvjetima listovi biljaka žute. Taj
problem u praksi se rješava dodavanjem treseta. Nasuprot tome, biljkama koje
rastu u vrlo kiselom tlu može nedostajati fosfora, pa se taj problem rješava obično
dodavanjem vapna (kalcijevog karbonata).
Popravljanjestruktureglinastogtlaorganskimmetodama
Da ne bi bilo zabune, tip tla ne možemo mijenjati, ali strukturu tla možemo.
U organskom načinu kultivacije, to znači da strukturu glinastog tla možemo barem
malo razlomiti ako mu jednostavno dodamo kvarcnoga pijeska (cca 1 kg/ m2). Na
taj način glinasto tlo postaje malo manje kompaktno i lakše se obrađuje. Isti efekt
može se postići ako se tlu dodaje gipsa (kalcijevog sulfata) također u količini od
cca 1 kg/m2. Na taj način sljepljene čestice gline mogu se na određeno vrijeme
otpustiti, pa glinasto tlo propušta više zraka i vode. Nažalost, takva reakcija ne
- 14 -
traje dugo i već nekoliko mjeseci poslije tretiranja pijeskom ili gipsom, tlo ponovno
postaje tvrdo kao i prije.
Nešto duži efekt popravljanja strukture tla (2-3 godine) može se postići
upotrebom zeolita. Riječ je je o mineralu vulkanskog porijekla kristalno rešetkaste
strukture zahvaljujući kojoj ima veliku sposobnost upijanja, poput neke vrste
spužve. U poljoprivredi se koristi za detoksikaciju tla jer na sebe veže pesticide,
mikotoksine i razne druge otrove. No organskim uzgajivačima, koji nemaju
problema s onečišćenim tlom, zeolit može biti zanimljiv na drugi način.
Zahvaljujući svojoj sposobnosti apsorbira vodu i hranjiva u tlu može poslužiti kao
svojevrsni deponator za krizna razdoblja. Kada kažemo krizna, mislimo prije
svega na sušu i nedostatak određenih hranjivih elemenata u vrtnom tlu. Granulice
zeolita variraju od veličine praška pa do veličine šljunka i koriste se prema tipu tla.
Za glinasto tlo koriste se krupnije granule, a za pjeskovito sitnije. No bez obzira na
veličinu zeolit u tlu na sebe veže hranjive elemente koji se u prirodi inače ili ispiru ili
hlape. Zbog toga se njegovim miješanjem u površinski sloj tla (do 10cm), odnosno
u područje korijena kada se radi o voćnim sadnicama, može bitno popraviti
situacija s nepotrebnim gubitkom hranjiva. Također, zeolit popravlja i zračni režim
tla, jer kroz njegove mikroskopske šupljine zrak može slobodno strujati, što nije
slučaj kod dodavanja pijeska ili gipsa.
Popravljanjestrukturepjeskovitogtlaorganskimmetodama
Pjeskovito tlo je sasvim druga priča. Njegovu strukturu popravljamo unošenjem
organske tvari. Uzgajivači naše obale i otoka to dobro znaju pa svoju crvenicu koja
je po tipu bliska pjeskovitom tlu obavezno obilno gnoje svake sezone. U tu svrhu
tradicionalno se koristi stajski gnoj, obično ovčji ili kozji. Sa stajališta organskog
uzgoja te vrste gnoja i dalje su prihvatljivo rješenje jer ovce i koze žive uglavnom na
otvorenom i pasu raznoliko bilje sa površina koje se mogu smatrati ekološki
čistima. Zahvaljujući tome i njihov se gnoj može smatrati prihvatljivim za
popravljanje strukture pjeskovitog tipa tla. No kako je upotreba stajskog gnoja
može samo djelomično popraviti strukturu pjeskovitog tipa tla, mnogo je bolje
rješenje unošenje velikih količina komposta (min. 1m3 na površinu od 10m2).
Ovdje vrijedi pravilo što više- to bolje, jer se u suprotnom ne može postići dovoljna
razina hranjiva za uzgoj povrtnih, začinskih, ukrasnih ili voćnih kultura.
- 15 -
Održavanjestruktureilovastogtlaorganskimmetodama
Ilovasto tlo idealne je strukture ( npr.černozem), lako se obrađuje, odlično
zadržava vodu a hranjiva koja čuva dostupna su biljakama. Nažalost, zbog
utjecaja neorganskih metoda kultivacije takva struktura nije održiva. Pod teretom
strojeva za obradu tlo se pritišće i uništava, a zbog učestalog gnojenja umjenim
gnojivima postupno zakiseljava i osiromašuje. Naprotiv, organskim metodama
struktura tla ne mijenja svoju kvalitetu, pa uzgajivači mogu trajno računati na
održiv način gospodarenja tlom.
a) Redovnim unošenjem organskih materijala (komposta, stajskog gnoja,
zelenom gnojidbom i sl.) hrane se živi organizmi koji sudjeluju u stvaranju
povoljne strukture i plodnosti.
b) Čuvanjem tla od pretjeranog opterećenja teretom teških strojeva
olakšavamo korijenju biljaka da lakše prodiru u tlo i ukorjenjuju se, a živim
organizmima iz tla ostavljamo dovoljno kisika. U praksi to znači da pri
planiranju površina za sadnju treba voditi računa o razmacima između
gredica, odnosno o formiranju staza po kojima će se odvijati kretanje ljudi ili
strojeva. U slučaju da se ugoj obavlja na gredicama njihova dužina nije
ograničena, međutim širina ne bi smjela biti veća od1,2 m kako bi se s jedne i
druge strane gredice biljke mogle dohvatiti bez gaženja.
c) Obrađivanjem tla frezama i plugovima samo kada je to neophodno čuvamo
prirodno razgranatu mrežu hodnika podzemnih životinja i korijenja kojom
kolaju voda i kisik, kao i sustav korisnih podzemnih mikroorganizama
(osobito gljiva) koje odumire svaki puta kada se tlo preokreće zbog utjecaja
pluga ili ručnog alata. Stoga takva obrada tla treba biti što rjeđa i zahvaćati
samo površinski sloj tla od 5-7 cm. Dublja obrada, odnosno prozračivanje
provodi se podrivačima ili, ako je riječ o manjim površinama - ručnim vilama.
d) Održavanjem tla pod pokrovom od malča (nastiranjem), površina tla štiti se
od stvaranja pokorice, od hladnoće, štetnih UV zraka, pretjeranog isušivanja i
razvoja korova. Malčiranjam se također na površinskom sloju tla konstantno
razgrađuje organska tvar u čemu sudjeluju i organizmi tla, posebno gujavice
koje sudjeluju u razlaganju složenih kemijskih spojeva u jednostavne
elemente koje biljke mogu koristiti kao hranjiva.
- 16 -
Korištenjetehnologijeuzdignutihgredicauekološkojhortikulturi
natluiustakleniku
Sredinom 20. stoljeća u Velikoj Britaniji skupina entuzijasta, humanista i
zaljubljenika u prirodu pokrenula je tzv. organski način uzgoja biljaka. Bila je to
svojevrsna reakcija na problem kvalitete hrane, gubitak prirodnih staništa i
sustavnu degradaciju tla i vode. Nastao je niz rješenja koja pozivaju na povrtak
tradicionalnim principima uzgoja, između ostalog i korištenju tzv. toplih lijeha,
gredica koje danas kolokvijalno nazivamo uzdignutima. Od tada do danas te su
gredice doživjele niz promjena i postale važnom sastavnicom organskog, a
kasnije i permakulturnog načina uzgoja biljaka.
Što su uzdignute gredice?
Uzdignute gredice, kako i sam naziv kaže, više su od ostalih gredica u vrtu. Njihov
izgled ovisi o materijalu koji ćete upotrijebiti. Radi se o vrtnoj intervenciji kroz koju
možemo upotrebiti sav koristan materijal koji ste nakanili baciti. To mogu biti
obične daske, kamen, stari crijepovi ili stare cigle. Mnoge će vjerojatno privući i
željezničarski pragovi, no oni, zbog premazivanja zaštitnim sredstvima koja
onečišćuju okoliš i imaju štetno djelovanje po ljudsko zdravlje, nisu prikladni za
uzgoj povrća. Dužina ovakvih gredica nije ograničena, međutim širina ne bi smjela
biti veća od 120 cm. To je važno, jer u suprotnom ne možemo rukama dohvatiti
biljke u sredini gredice. Visina također ovisi o vašim željama, no najmanja neka
bude otprilike poput korijena jedne lijepe mrkve, odnosno 20-30 cm.
Kada je o tako maloj visini riječ, ne trebamo se opterećivati sa žbukanjem,
slaganje cigli ili kamenja po sistemu suhozida sasvim će dobro poslužiti svrsi.
Radimo li okvir od dasaka, kutove treba učvrstiti pantima kako okvir ne bi popustio
pod teretom supstrata kojim ćemo ga ispuniti. Nakon toga okvir se polaže na
prethodno okopanu gredicu. To je važno, jer tvrda bi utabana podloga mogla
zadržavati vodu, umjesto da ju propušta. Prekopamo li gredicu prije postavljanja
okvira, izbjeći ćete taj problem. I to je zapravo sve. Okvir treba samo ispuniti
kompostom, i uzgoj može početi.
Prednosti uzdignute gredice
Uzdignute gredice imaju nekoliko prednosti. Prva je, naravno, kvaliteta tla. U
organskoj hortikulturnoj proizvodnji koriste se u onim slučajevima kada je tlo
onečišćeno ili se nalazi u fazi prijelaza na ekološki uzgoj. No to je samo jedna od
prednosti. Povrće, a posebno ono korjenasto poput mrkve ili peršina, odlično
uspojeva u rahlom, propusnom supstratu, pa ukoliko tlo koje smo predvidjeli za
- 17 -
uzgoj nije takvo, rješenje su upravo uzdignute gredice. Osim toga, one su
praktične i za rani uzgoj povrća. Sunce će u rano proljeće prije zagrijati uzdignutu,
od svih ostalih gredica u povrtnjaku. Također, zbog propusnog supstrata, na
površini za sjetvu neće biti zadržavanja vode, tako čestog uzroka propadanja
sjemena u početku sezone. I nakraju, što nije navažno za pravilnu njegu
organskog tla, supstrat u uzdignutim gredicama nikada se ne gazi, a kako potrebe
za strojnom obradom nema, njegova struktura i plodnost uvijek su na visokoj
razini.
Oblici uzdignutih gredica
Uzdignute gredice za sada se uglavnom koriste na manjim površinama i nisu
predviđene za strojnu obradu. Iz tog razloga njihova širina ne bi smjela biti veća od
1,2 m kako bi uzgajivači mogli rukama ili ručnim alatom dohvaiti sredinu gredice
bez gaženja. Naprotiv, njihova se visina i dužina mogu mijenjati i prilagođavati
potrebama uzgoja. Zahvaljujući tome danas razlikujemo nekoliko tipova
uzdignutih gredica.
Klasična uzdignuta gredica
Ova gredica može biti oblikovana bez okvira, ili sa okvirima od dasaka, cigle ili
kamena. Njezina visina varira od 30 do 50 cm, s time da niža ne smije biti. Ta visina
određena je minimalnom dubinom korijena većine povrtnih vrsta, uključujući i
drenažni sloj. Taj se sloj priprema dubokim štihanjem čak i prije postavljanja
okvira. Na taj način slojevi kojima ispunjavamo uzdignutu gredicu ne dolaze na
zbijeno tlo, već na otvorenu površinu koja može upiti višak vode. U slučaju da u
okolišu žive voluharice, na dno uzdignute gredice dobro je postaviti zaštitnu
mrežu koja će onemogućiti glodavcima prolaz do korijenja biljaka. Nakon toga
započinje slaganje slojeva organskog biljnog materijala. Isprva su to usitnjene
grane i grančice koje služe kao dodatna drenaža, a zatim je to ispuna od
komposta, slame ili sijena i vrtnog tla. Takvi se slojevi ne trebaju preokretati kao u
kompostištu, već se u posljednji sloj, koji redovno mora biti kompost, može odmah
započeti sa sadnjom.
Visoka uzdignuta gredica
Uzdignute gredice kao alterantivni način uzgoja predviđaju se na mjestima na
kojima su uvjeti za uzgoj mali ili nikakvi ( loše građevinsko zemljište, urbani
prostori, ekološki onečišćeno tlo). Također, u pojedinim slučajevima, na dno
uzdignutih gredica poslavlja se, umjesto mrežice protiv glodavaca, čepičasta
folija. Takve gredice formiraju se na mjestima gdje je navodnjavanje
- 18 -
problematično ili ga nema. Čepičasta folija poslužiti će kao svojevrsni deponij
vode koji biljke u sušnom razdoblju mogu crpiti kapilarnim putem. Također takve
su gredice prikladne i za površine na kojima se nalazi popločenje, odnosno za
javne, urbane površine na kojima nije dopušteno ocjeđivanje suvišne vode.
Uzdignuta gredica za invalide
Ova gredica svojevrsna je varijanta visoke gredice, s tom razlikom što su njezine
dimenzije prilagođene visini invalidskih kolica, odnosno specifičnim
mogućnostima osoba sa određenim oblikom invaliditeta. Njezina visina od 80 cm i
širina od 100 cm uvjetovane su visinom kolica i mogučnošću da se bez
opterećenja može obaviti sadnja, pljevljenje, berba i svi drugi vrtlarski poslovi.
Takve gredice, osim prostora za sadnju, moraju predvidjeti i prostor za spremanje
alata, koji se predviđa na početku ili kraju gredice. Riječ je o dijelu gredice koji je
zatvoren poklopcem koji se može jednostavno otvarati i zatvarati.
Također uz takve gredice moraju se predvidjeti ravne staze za kretanje kolica.
Lazanja gredice
Pojam "lasagna gardening" pojavio se prvi puta prije dvadesetak godina u
Americi. Osmislila ga je gđa. Patrizia Lanza sa željom da olakša vrtlarske poslove,
a posebno kopanje i štihanje. Koristeći sistem polaganja slojeva organskog
materijalana tlo dobila je supstrat koji nije trebalo obrađivati. Naziv lazanja taj je
sistem dobio upravo zahvaljujući slaganju pojedinih slojeva koji nalikuju
lazanjama kakve pripremamo u kuhinji.
Osnovna ideja gospođe Lanze predviđa formiranje gredice na bilo kakvom
terenu, odnosno bez predhodnog štihanja. Stoga se prije slaganja prvog sloja
organskog materijala na neobrađeno tlo slaže debeo sloj novinskog papira
namočen vodom. Zahvaljujući tome, zaustavlja se prodor svetla do neobrađenog
dijela tla, pa nakon nekoliko tjedana propadaju svi korovi. Također, na taj se način
privlače iz tla korisne gujavice koje rahle tlo. Nakon toga slažu se, u slojevima,
zeleni i smeđi biljni materijali u omjeru 1:4 sve dok se ne postigne željena visina.
Permakulturna uzdignuta gredica
Uzdignuta gredica u permakulturi predstavlja mogućnost uzgoja biljaka i na
mjestima na kojima realnih uvjeta nema. Formiranjem gredica, posebno kada se
koriste prirodni materijali iz okoliša, nastaju površine koje se mogu koristiti za
uzgoj već u istoj sezoni, što je svojevrsna modifikacija lazanja gredica. Osnovna
razlika u odnosu na lazanja gredicu je postavljanje bala slame kao okvira. Visina
- 19 -
bale određuje ujedno i visinu gredice, pa ona može varirati od jednostrukog ili
dvostrukog sloja.
Gredica se postavlja tako da se na najprije ravnu površinu postavlja okvir od bala
slame. Nakon toga unutrašnjost gredice ispunjava se slojevima kartona ili
novinskog papira, komposta, slame, vrtnog tla i drugih organskih materijala koji se
mogu koristiti za uzgoj (sjeckana drvena građa, kokosova vlakna isl.) Svaki se sloj
tijekom gradnje gredice obavezno zalijeva vodom, kako bi se slojevi slegnuli i kako
bi se potaknula brža razgradnja, odnosno kompostiranje.
GNOJIDBAIKOMPOSTIRANJE
U prirodi lišće pada, pokriva tlo i polako trune, osiguravajući tako hranjive
elemente novoj generaciji biljaka. I tu gdje padne, obično i ostaje, sve dok se
polako ne pretvori u prirodni kompost. Nikada i nigdje u prirodi, osim u pustinjama,
nećemo pronaći goli dio tla. To jednostavno ne postoji. U sezoni rasta sve je uvijek
pokriveno biljkama, a zimi suhim lišćem. Razlog je u tome što priroda nikad ne
dopušta suncu da dođe do tla i da UV zrakama uništi život na površini. I ne samo
to, biljke na taj način čuvaju vlagu, jer u šumi ne postoji vrtlar s kanticom
zaljevalicom, već samo kiša koju treba pažljivo rasporediti i sačuvati za razdoblje
suše.
Sistemslojeva
U suprotnosti od klasičnog poljoprivrednog pristupa, imitiranje prirode kod
organskog uzgoju ima itekako mnogo smisla. Umjesto oranja i prekopavanja,
sistem "slaganja slojeva" kao rezultat donosi isto ono što nastaje i u šumskom
sustavu- život. Pojavljuju se kukci i gliste, a korijenje biljaka preuzima funkciju
rahljenja tvrdog tla. U principu, sistem slojeva nije ništa drugo nego svojevrsno
površinsko kompostiranje. Kada dođe jesen, umjesto štihačom ili traktorom, na
uzgojne površine dolazi se samo sa frezom, plitkim kultivatorima, ili ako je riječ o
ručnom alatu - s grabljama i ručnim zvjezdastim kultivatorom.
Umjesto slojeva lišća koje pada na tlo, na gredice stavljamo kompost ili stajski
gnoj, ovisno o tome što imamo. Možemo upotrijebiti čak i polurazgrađeni
kompost, jer se proces razgradnje, odnosno kompostiranja i dalje nastavlja na
gredicama. Riječ je o sloju od nekoliko centimetara koji se grabljama jednostavno
raspoređuje po površini. Nakon toga dolazi sljedeći sloj, obično slama, također u
tankom sloju od nekoliko centimetara. Takve se površine, za razliku od klasičnih,
prije zime žute od pokrova slame ili sijena. U tom sustavu promjene vremena kao
- 20 -
što su niske temperature, kiše, snijeg učinit će svoje, i do proljeća ispod sloja
slame koja je već počela trunuti pronaći ćemo rahli, mrvičasti sloj komposta,
doslovno idealan za sjeme i mlade biljke. Tada ćemo grabljama razgrnuti već
napola razgrađenu slamu i obaviti sjetvu povrća ili začinskog bilja. A kada se
pojave mlade biljčice, slamu ćemo vratiti i tako zaštititi tlo od sušenja. Rezultat
takvog, prirodnog kompostiranja na gredicama biti će plodno tlo prepuno
organske tvari. Prepoznati ćemo ga jednostavno po velikom broju gujavica (kišnih
glista).
Vrtnikompost
Kompost je tako bogat životom da se u jednoj žlici komposta nalazi više
mikroorganizama no što postoji ljudi na Zemlji. Ta životom bogata organska tvar
nešto je nabolje što možemo pružiti tlu od kojeg očekujemo bogat i zdrav urod. I
još bolje, kompost koji se priprema na gospodarstvu ne zahtijeva poseban
transport, pakiranja ili izdatke iz budžeta. Recikliranje na taj način dobiva svoj
pravi smisao, jer sve ono što se iz vrta iznosi ponovno se u njega vraća, kao
oplemenjena organsku tvar.
Kompost se priprema tako da otpatke iz vrta (i kuhinje) jednostavno slažemo na
kompostište i povremeno ih preokrećemo vilama. Iako kompostište može biti i
obična gomila smještena u hladovini nekog stabla, mnogo je praktičnije pripremiti
odvojene boksove za slaganje i preokretanje komposta.
Izradakompostišta
Kompostište se u praksi izrađuje najčešće od drvenih letvica ili paleta, kao
zasebni objekt ili kao niz spojenih boksova. Ako se izrađuje od drvenih letvica tada
je ujedno riješeno i pitanje provjetravanja. Kada su u pitanju dimenzije, vrtlari
obično koriste iskustvo, a ono govori o tome da zapremina kompostišta ne bi
trebala biti manja od 1 m3. U praksi to znači da ćemo sastaviti okvir od stranica
jednake širine i visine (1x1m), bez dna i bez poklopca. Ako su stranice
kompostišta načinjene od običnih letvica ili ispletenog suhog granja, tada
kompostište imati stalan doticaj sa zrakom, no to ne znači da ne mogu biti
načinjene i od spojenih dasaka. Poželjno je, ali ne i nužno, da se jedna od stranica
može podići i spuštati, jer ćemo tako olakšati vađenje zrelog komposta koji se
uvijek nalazi pri dnu. Tako pripremljen komposter smještamo na travu ili golo vrtno
tlo (nikako na nepropusnu površinu) i svakako u blizini uzgojnih površina, jer tamo
će biti i najviše vrtnog otpada.
- 21 -
Zeleniismeđidijelovi
Priprema komposta podsjeća donekle na pripremu tijesta za kolač. Treba
jednostavno staviti na hrpu sve potrebne sastojke i dobro ih pomiješati. Naravno
bitni su i omjeri. Na primjer, stavimo li u kompostište samo pokošenu travu, ona
neće istrunuti dugo vremena, već će se pretvoriti u kompaktnu smrdljivu masu.
Isto tako, stavimo li veću količinu grana, grančica i korijenja, kompostiranje će
trajati godinama. Ključ uspjeha je u tome da stvorimo ravnotežu između mokrih i
suhih, odnosno između zelenih i smeđih sastojaka. Pozadina tog odnosa zapravo
je njihov kemijski sastav. Zeleni sastojci predstavljaju odličan izvor dušika, dok su
oni smeđi izvor ugljika.
Zeleni sastojci komposta:
o trava
o korovi (bez formiranog sjemena)
o ostaci povrća i voća nakon berbe (isključivo zdravi)
o kuhinski otpad (ostaci kuhanog i sirovog povrća)
o stajski gnoj ( sa ekoloških farmi)
Smeđi sastojci komposta:
o granje
o korijenje
o karton,novinski papir
o suho lišće
o slama
U praksi to znači da ćemo na jedan dio zelenih sastojaka staviti dva do tri dijela
smeđih. Ovaj odnos ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer on ovisi o toliko mnogo
elemenata da je nemoguće razmišljati matematički. Ipak, ako je kompostna hrpa
previše mokra, treba dodati još smeđih dijelova. Obrnuto, ako je suha, dodati
ćemo još zelenih dijelova, ili ćemo dodati vode. U svakom slučaju u tom je poslu
važno i iskustvo. Također, kako bi proces razgradnje trajao što kraće, a kompost
bio ujednačen, bitno je sve sastojke prije kompostiranja što više usitniti.
U kompostište, osim biljaka, možemo stavljati i kuhinjski otpad, ali ne baš sve.
Dobri su sastojci razlomljene ljuske od jajeta, ostaci povrća i voća, vrećice čaja,
talog od kave, neobojeni novinski papir i karton. Loši su sastojci meso, riba, kosti i
časopisi u boji, pa čak i kruh jer vrlo brzo počinje pljesniviti. Također nije dobro
stavljati niti izmet kućnih ljubimaca, ili bolesne biljke, jer se tako mogu proširiti
bolesti ili štetnici. S druge strane, stajski je otpad (gnoj) odličan sastojak
komposta, dapače, čak i poželjan, jer s njim se u kompost unosi kultura
- 22 -
mikroorganizama koji će ubrzati biološku razgradnju. Međutim, ako nemamo
priliku nabaviti stajski gnoj, tada ga možemo zamijeniti sa nekoliko lopata ekološki
čiste zemlje sa obližnje livade, po mogućnosti u blizini šume. Tako ćemo, osim
mikroorganizama, u kompost unijeti i korisne gljive koje će poslije sudjelovati u
mikorizi. Kasnije, kada završi jedan ciklus kompostiranja, novu izradu možemo
potaknuti tako da pri slaganju dodajemo i nekoliko slojeva zrelog komposta iz
prethodnog ciklusa. To je otprilike kao da selimo kvasac iz tijesta u tijesto. Samo
što u našem slučaju umjesto kvaščevih gljivica, selimo mikroorganizme koji će
ponovno potaknuti truljenje.
Načinikompostiranja
Poput sastojaka za kolače, i sastojke za kompostiranje treba pripremiti. Pritom je
najvažnije usitnjavanje. Logično je da debela grana trune sporije od mnoštva
sitnih dijelova, jer je sitno sjeckani materijal mnogo rahliji i tako pogodniji za
razgradnju. Isto vrijedi i za zelene sastojke, osim trave koja je nakon košnje idealne
veličine pa ju treba samo ubaciti u kompostište i dobro promješati. Sve ostale
biljke najbolje je usitniti motornim sječkalicama, koje mogu bitno olakšati posao
pripreme komposta na imanjima. No bez obzira na pripremu, kasniji proces može
bitno razdvojiti način kompostiranja.
a) Hladno kompostiranje
Dakle, hladno kompostište biti će ono u koje ćemo biljke stavljati svaki dan,
stvarajući slojeve koji će polako trunuti, otprilike kao i na šumskom tlu. Takav
kompost dovoljno je tek povremeno prozračiti, kako bi spriječili razvoj neugodnih
mirisa. Njegova je prednost u tome što zadržava mnoge korisne mikroorganizme,
međutim loša je strana što može postati dom miševima ili voluharicama.
b) Toplo kompostiranje
Nasuprot tome toplo kompostište zahtijeva više brige. Kompostna hrpa slaže se
odjedanput, sve do vrha, slijedeći slojeve zelenih i smeđih sastojaka. Ta se hrpa
mora redovito prozračivati, i redovito zalijevati u suhom razdoblju. Bitno je da ne
bude niti mokra, ali niti suha, i da miriši na svježu plodu zemlju, poput one šumske.
U svakom slučaju redovitim prozračivanjem, tj. okretanjem komposta otjerat
ćemo i miševe i voluharice, jer oni ne vole da im netko neprestano okreće
nastambu. Osim toga, konstantan dovod kisika koje donosi preokrteanje mase,
omogućuje burnu razgradnju unutar komposta i to zahvaljujući zdravoj kulturi
mikroorganizama koji za život trebaju kisik. Takva burna razgradnja razvija često i
vrlo visoku temperaturu, ponekad i višu od 60 Celzijevih stupnjeva, pa otuda i
- 23 -
dolazi naziv topli kompost. Nije rjetkost da se za nešto hladnijih dana iz otvorenog
kompostišta puši kao iz peći. To je sasvim normalno i dapače znak da je
kompostna gomila zdrava. Mnogi će se vrtlari složiti kako je baš takvo
kompostiranje odličan način za uništavanje mnogih štetnih mikroorganizama,
jajašca štetnih kukaca i sjemena korova. Ipak, treba također uzeti u obzir kako
toplinom kompostne gomile nestaju i mnoga korisna bića. U svakom slučaju
kompost, ovisno o dobu godine, može biti zreo već nakon 4 ili 6 mjeseci. Biti će to
mrvičasta, tamna organska tvar bogata hranjivima, idealna za gnojenje,
popravljanje strukture tla ili malčiranje.
Listinac
Suho je lišće jedan od smeđih sastojaka u kompostiranju. Njegova je
karakteristika što se vrlo sporo razgrađuje. Upravo zato lišće se ne treba dodavati
u kompost u prevelikim količinama. Ako se na imanju u jesen skuplja mnogo
suhoga lišća, dobro će doći kompostište u koje se može ubacivati isključivo listna
masa. Zbog svog specifičnog volumena, lišće ne treba niti okretati. U pravilu na
njega je najbolje jednostavno, zaboraviti na dvije do tri godine. Nakon tog
vremena nastati će listinac, kvalitetan kompost poput onoga koji nastaje prirodno
na šumskom tlu. Budući da nema visoki sadržaj hranjiva, odlično će poslužiti za
sjetvu u posudicama ili kao malč, a može se upotrebiti i za daljnju proizvodnju
supstrata. Primjerice, listinac je odličan za kombinaciju sa zeolitom i glistincem (u
omjeru 8:1:1) To je dobitna kombinacija od koje će nastati vrlo kvalitetan supstrat
za sadnju.
Glistinac
Za razliku od listinca, glistinac je iznimno bogat hranjivima. Upravo je zato i
idealan u popravljanju strukture i plodnosti svakog vrtnog tla. Za razliku od
komposta koji nastaje razgradnjom organske tvari, glistinac nastaje kao rezultat
probavnog trakta određene vrste glista. Da ne bude zabune, kišne gliste
(gujavice) ne pripadaju toj skupini, što znači da ne možemo otići u svoj vrt i
iskopati prve gliste koje nađemo. Gliste koje se upotrebljavaju za proizvodnju
glistinca, selekcionirane su 50tih godina prošlog stoljeća na Kalifornijskom
sveučilištu, pa ih stoga popularno nazivaju jednostavno kalifornijskim glistama.
Veoma su produktivne, što znači da mogu u kratkom vremenu probaviti velike
količine organske tvari i pretvoriti je u kvalitetno gnojivo. Prema tome, ukoliko
želimo li imati vlastiti glistinac, gliste ćemo morati potražiti kod specijaliziranih
uzgajivača. Sve ostalo možemo učiniti i sami.
- 24 -
a) Nasamba za kalifornijske gliste
Za razliku od kompostišta, sanduk (nastamba)za kalifornijske gliste mora imati i
dno i poklopac. Budući da će biti smješten na otvorenom, dobro je da poklopac
stoji u koso, kako ne bi zadržavao kišne kapi i nepotrebno trulio od vlage. Dakle
svjetlo im nije važno, ali kisik jest. Zbog toga je važno predvidjeti i otvore za
prozračivanje, najbolje uzduž gornjeg dijela sanduka, kako gliste ne bi kroz njih
izašle. Jednostavan sanduk dimenzija 1,5 x 0,6m, može biti dom za otprilike dvije
ili tri manje kolonije kalifornijskih glista. Koliko ćemo kolonija nabaviti ovisi zapravo
o količini kuhinjskog otpada koju tjedno proizvodi imanje, odnosno gospodarstvo,
zatim o veličini sanduka za gliste i na kraju o potrebama vrta i uzgoja biljaka.
Otprilike to znači da na dva kilograma glista dolazi jedan kilogram otpadaka.
b) Priprema podloge
Naviše posla glistinac zadaje u početku. Tada, osim sanduka, treba za njih
pripremiti i podlogu, neku vrstu stelje u kojoj će živjeti. Na kraju krajeva, i gliste su
neka vrsta mikro proizvođača hranjiva, samo što ovo nije iz staje, već iz sanduka s
glistama. Stelju možemo pripremiti miješanjem nekoliko materijala; novinskog
papira, kartona, zemlje, stajskog gnoja, sjeckane kore drveća i slame ili sijena.
Sve te sastojke treba prije miješanja dobro usitniti, a zatim potopiti u kanti vode,
kako bi što bolje upili vlagu. Najvažnije pravilo je da gliste obožavaju vlagu i ne pre
visoku temperaturu.
Gotovom steljom treba ispuniti otprilike tri četvrtine sanduka i zatim donijeti gliste.
Već jedan sat nakon što se smjeste u svoje novo stanište, možemo im donijeti i
prvi obrok – kuhinjski otpad ili neke biljne otpatke. Povrće će biti najbolji izbor, uz
napomenu da ne pretjerujemo s lukom i agresivnim začinima. Nadalje, to može
biti kuhano povrće, vrećice čaja, talog kave, i voće. Izbjegavajte čili paprike,
začinjenu hranu, meso, ribu i citruse. No što god odabrali, ne treba zaboraviti da su
njihova usta mala i da im zato hranu treba usitniti. Razbacajte otpatke na nekoliko
različitih mjesta i zatvorite poklopac.
c) Hranjenje glista
Briga o glistama svodi se zapravo na tjedno hranjenje i na povremeno zalijevanje.
Drugim riječima, primijetimo li da je stelja suha, dodati ćemo malo vode, otprilike
kao da zalijevamo cvijeće. Smjestimo li sanduk na mjesto gdje ljeti nema izravnog
sunčevog svjetla, one će biti sretne i zadovoljne. Naime kalifornijske gliste
najaktivnije su na temperaturi između 12 i 25 Celzijevih stupnjeva. Spuste li se
temperature niže, one će se umiriti i neće stvarati glistinac. Stoga ako želimo da
- 25 -
budu aktivne cijele godine, tijekom zime sanduk treba obavezno obložiti slojem
slame, sijena, ili kakvog drugog izolacijskog materijala.
d) Skupljanje glistinca
Koliko ćemo često skupljati glistinac ovisi o tome koliko glista imamo i koje je
godišnje doba. To znači da će ritam skupljanja u toplim mjesecima biti otprilike
svaka 4 do 6 mjeseci, a zimi, naravno, rjeđe Točan trenutak prepoznati ćemo po
velikoj količini tamnih kuglica koje nemaju mirisa. Tada ćemo sav taj glistinac,
zajedno sa glistama pomaknuti na jednu stranu sanduka, a na prazni dio staviti
novu stelju. Budući da se novi otpad stavlja na novu stelju, gliste će se polako
preseliti i tako ostaviti čisti glistinac.
Takvo gnojivo na neki je način suvremena zamjena za stajski gnoj. Osnovni je
razlog njegova dostupnost. Ovdje, kao i kod komposta nema niti troškova, niti
straha od sastava gnoja. Točno znamo što smo u njega stavili i što smo dobili.
Pitanje proizvodnje glistinca i uopće recikliranja biljnog otpada s imanja zapravo
je pitanje kulturološke navike, a ne samo organskog uzgoja.
Zelenagnojidba
Zelena gnojidba još je jedna vrsta prirodnog gnojenja, posebno ako sijemo vrste
koje imaju sposobnost fiksacije atmosferskog dušika. Jedna od najpoznatijih
sasvim sigurno je obična djetelina (Trifolium sp.) koja se i tradicionalno
upotrebljava kako bi se tlo obogatilo dušikom. Kada djetelina naraste i stvori gustu
zelenu masu, poljoprivrednici je zaoravaju i tako u tlo unose svježu, zelenu
organsku tvar. No osim djeteline, u organskom uzgoju koriste se i druge vrste,
poput gorušice (Sinapis alba) ili facelije (Phacelia tanacetifolia). Iako nisu fiksatori
dušika, ove biljke korisne su na drugi način. Budući da rastu brzo, mogu se već
nekoliko mjeseci nakon sjetve posjeći i ostaviti na gredicama da polako
kompostiraju. Zbog toga ih sijemo sredinom ljeta na prazne površine, i na taj način
maksimalno koristimo i prostor i vrijeme.
Najveća je prednost zelene gnojidbe u tome što se hranjivi sastojci iz tla ugrađuju
u biljke, pa se tako ne mogu niti isprati. Posebno se to odnosi na dušik, koji se lako
ispire i tako onečišćuje podzemne vode, pa se zbog toga biljke koje se koriste u
zelenoj gnojidbi često nazivaju i „biljke hvatači“. No, učinak fiksacije atmosferskog
dušika postiže se i sjetvom vrtnih mahunarki kao što su grah, grašak ili bob. Ove su
biljke jednako važan izvor dušika kao i ostala organska gnojiva. Upravo zato
sijemo ih i onda kada odavno prođe rok za sjetvu mahunarki, na primjer u ranu
jesen. Tada se obično na imanju već može pronaći pokoja prazna gredica, pa je to
- 26 -
prilika da se iskoriste ostaci starog sjemena graha, graška i boba, ali i drugog
sjemena, na primjer, salate, radiča ili blitve kojima istiće rok klijavosti. ta se
mješavina biljaka, koja neće postići svoju fiziološku zrelost također može koristiti
kao jedan oblik zelene gnojidbe.
Tekućaorganskagnojiva
Sasvim sigurno povrće je uvijek najveći potrošač gnojiva. Zato svake sezone
moramo u donositi na gredice tačke i tačke pune komposta i pošteno gnojiti svaku
biljku. Međutim, neke su vrste povrća tako gladne da doista trebaju nešto ekstra. A
upravo taj dodatni dio prehrane osigurati će im tekuća organska gnojiva.
a) Čaj od komposta
Čaj od komposta sasvim je sigurno najjednostavniji način da na brzinu oporavimo
svoje biljke. Evo kako. Uzmite jednu jutenu vreću i ispunite ju kompostom. Vreću na
vrhu povežite i cijelu potopite u kanti s vodom (10 l). Pripazite da voda bude ili
kišnica, ili da onu iz vodovoda ostavite u kanti barem na 24 sata, kako biste bili
sigurni da će iz nje ishlapiti sav klor. Naime klor u vodi služi kao dezinfekt, pa ubija
jednako i štetne i korisne mikororoganizme. A u ovom slučaju to nikako ne želimo,
jer čaj od komposta ne priprema se samo zbog hranjivih elemenata već i zbog
unošenja svih onih korisnih malih bića koja žive u kompostu i koja su tako poželjna
u tlu. I baš zbog njih, potrebno je nekoliko puta dnevno podići i spustiti vreću s
kompostom kako bi u vodu umiješali malo kisika. Nakon tjedan dana, vreću ćete
izvaditi, a njezin sadržaj vratiti u kompostište. Ono što ostaje biti će koncentrirano
organsko tekuće gnojivo boje ruskoga čaja. Svakako ga prorijedite prije upotrebe
tako da na 4 litre vode za zalijevanje dodate 1 litru čaja od komposta.
Sa jednom kantom komposta može se pognojiti vjerojatno tek jedan kvadratni
metar vrta, no ista ta količina potopljena u vodi pokriti će mnogo veću površinu.
Biljke će dobiti elemente koje odmah mogu koristiti, što je doista važno ako želite
brz rezultat.
b) Biljni tonici
Jedan od najučinkovitijih biljnih pripravaka svakako je tonik od koprive, preslice i
gaveza. Od svake od njih može se napraviti kvalitetno tekuće biljno gnojivo, ali
mogu se i međusobno kombinirati. Ove se biljke beru u proljeće ili ljeto, odnosno
kada su im listovi svježi i mladi, jer tada su i najbogatiji hranjivim elementima.
Gavez (Symphytum officinale) je primjerice odličan izvor kalija (ali ima i visok udio
dušika i fosfora), i mnogih minerala. Raste kao korov, često u blizini oranica. No
budući daje trajnica, skupljamo samo listove, a korijen biljke ostavljamo kako bi
- 27 -
biljka mogla ponovno prolistati i sljedeće sezone.
Za razliku od gaveza, koprivu (Urtica dioica) beremo jer je odličan izvor dušika.
No bez obzira na vrstu, biljke treba sakupiti, usitniti i potopiti u kanti s odstajalom
vodom. Količina i omjeri nisu previše bitni i nemojte se s tim opterećivati. Bitno je
da svoju kantu smjestite negdje daleko, jer ove biljke nakon otprilike deset ili više
dana u vodi počinju fermentirati, a to je proces koji strašno smrdi. Međutim to je i
znak da je tonik spreman za upotrebu, a ono što smeta našem nosu, izgleda da
biljke baš vole. No tu treba biti oprezan i ne zalijevati biljke s koncentratom, već sa
razrijeđenom mješavinom. Za tekuće gnojivo od koprive, preslice ili gaveza
dovoljno je u 10 litara vode staviti samo 1 litru koncentrata, ne više, jer bi u
suprotnom mogli „spržiti“ listove biljaka. Iskustvo je pokazalo da će ova gnojiva biti
nakorisnija primjenjuju li se svaka dva tjedna tijekom sezone rasta.
c) Ostala ekološka gnojiva
Gnojivo od morskih algi također je veoma korisno. Odličan je izvor organske tvari,
sadržava visok udio dušika i ostalih elemenata. Vrtlari koji žive u blizini mora, ovo
gnojivo mogu napraviti i sami (kao koprivino). U suprotnom, treba potražiti gotova
sredstva koja se mogu nabaviti u vrtnim centrima ili poljoapotekama. Uz njih
danas se nudi sve više različitih organskih gnojiva koja obično nose naziv
pojačivači rasta, ili spadaju u kategoriju dodataka prihrani bilja. Jedno od njih
koristi čak nanotehnologiju kako bi minerale iz stijena pretvorilo u tako sitnu
prašinu da hranjivi elementi odmah mogu proći kroz listove biljaka. Naravno, riječ
je o folijarnom gnojivu prirodnog porijekla, koji je idealan kada biljke uzgajamo na
lošem tlu. Takva se gnojiva miješaju s vodom i nanose prskanjem na listove. Dakle
ako imamo pjeskovito tlo koje će s kišom izgubiti hranjive elemente u podzemnim
vodama, ili naprotiv glinasto sa kojeg će ih kiša isprati, ne moramo odustati od
uzgoja.
- 28 -
OBRADATLA
Vrtlarska praksa u organskom uzgoju poznaje tzv. no-dig sistem (engl. bezkopanja), odnosno način kultivacije tla u kojem nema potrebe za kopanjem,
štihanjem, frezanjem ili oranjem. Riječ je o principu u kojem se tlo tretira poput
onoga kakvo nastaje prirodnim procesom, otprilike kao kada u šumi nastaje rahli
površinski sloj kao posljedica padanja lišća tijekom dugog niza godina. Prema
takvom principu, organski vrtlari mogu njegovati i tlo u svojim vrtovima ili na
uzgojnim površinama. Umjesto slojeva lišća, na tlo se nanose slojevi komposta,
stajskog gnoja i malča od slame, sijena ili drugog biljnog mateijala. Postupnom
razgradnjom uz pomoć gujavica i korisnih mikroorganizama, ti se slojevi
razgrađuju mnogo brže nego slojevi lišća u šumi, pa se tako već nakon jedne
sezone oni redovno razgrađuju i pretvaraju u humus, odnosno u plodni površinski
sloj. Nedostatak "metode slojeva" je u tome što kultivacija traje dugo, pa su donji
slojevi tla u prvim godinama zbijeni i nemaju dovoljno kisika potrebnoga za život
tla. U takvim situacijama koriste se strojevi podrivači koji podrivaju, odnosno
podižu donji sloj tla (na dubini od oko 50tak cm i dublje), lome ga i time stvaraju
uvjete za prodor kisika. Taj se postupak na manjim površinama može odraditi uz
pomoć vila za prozračivanje kojima se obavlja isti učinak, samo na nešto manjoj
dubini (oko 20 cm). Ručne vile tlo također podižu i uzdužno lome tlo, osiguravajući
time lakšu cirkulaciju vode i kisika. Poanta je u tome da se tlo ne smije preokretati,
jer se time gornji, živi slojevi sa organizmima koji trebaju kisik, okreću u dublje,
anaerobne slojeve gdje ostaju bez kisika i ugibaju.
Duboka obrada, odnosno oranje, tradicionalno se obavljala na jesen, kako bi tlo
do proljeća, pod utjecajem smrzavanja i odmrzavanja vode popucalo i postalo
prikladno za proljetnu sjetvu. No već do ljeta, pa čak i prije, preorano tlo ponovno je
tvrdo kao i prije, pa se postupak mora ponavljati svake godine ponovno. Naime
oranjem se struktura tla ne može popraviti, ona se može samo privremeno učiniti
prikladnijom za uzgoj. Upravo zato organski uzgjajivači koriste za duboku
pripremu tla podrivače, a za plitku samo freze koje na dubini od cca. 3-5 cm
pripremaju sjetveni sloj.
- 29 -
MALČIRANJE
Pojam malčiranje (od engl. riječi mulch, što zanči pokrov) znači zapravo
nastiranje, osnosno pokrivanje površine tla.Stavimo li na gredice malč, odnosno
pokrov od slame, pokošene trave ili sijena, tlo više neće biti izloženo suncu.
Značaj malčiranja je višestruk. Nakon pokrivanja tla pokorice više neće biti, a
vlaga neće nepotrebno hlapiti i gubiti se u atmosferi. No da bi malč doista čuvao
vlagu, tlo se prethodno obavezno mora dobro zaliti. Osim toga, slama će polako
trunuti i tako stvarati rahli površinski sloj, dakle, posve suprotno od tvrde i suhe
pokorice. Pogledamo li čak i usred ljeta ispod malča, tlo će uvijek biti tamno i
vlažno, baš kao i u šumi. No osim čuvanja vlage, malč će smanjiti i razvoj korova,
pa se smanjuje i posao s plijevljenjem. Sve u svemu to je odlično rješenje za uzgoj
povrća, ali i za druge oblike hortikulturne proizvodnje.
Načini malčiranja ovise o materijalu koji je dostupan u okolišu. Za malčiranje se
može upotrijebiti slama, sijeno, vrtni kompost, razne livadne biljke. Bez obzira za
koji se odlučimo, treba paziti da u njima nema osjemjenjenih biljaka jer se tako u
vrt unosi mnogo neželjenog korova. Ipak na prvom mjestu i najdostupnija svakako
će biti trava i livadne biljke. U tom slučaju izvor su livate, i sve što treba jest skupiti
posušenu travu nakon košnje i rasporediti je oko biljaka u sloju od 3-5 cm. No prije
toga ipak savjet. Svježa trava u gustom sloju mogla bi brzo početi trunuti, pa ju je
zato dobro prije nanošenja ostaviti da se dan-dva osuši na travnjaku, i tek tada
sakupiti. U slzučajevima kada trave nema biti dovoljno, treba se snaći drugačije.
Malč može biti i kopriva, gavez ili bilo koja mekana livadna biljka. Bitno je samo da
ih prije stavljanja na tlo usitnimoi, otprilike kao da ih pripremamo za kompostište,
jer malčiranje je također način kompostiranja. Bitno je sam da biljke koje koristimo
za malč nisu još stvorile sjeme, kako tim putem ne bi na uzgojne površine donijeli
neželjene korove.
- 30 -
BILJNEVRSTE
Biljne vrste u hortikulturnoj proizvodnji veoma su raznolike po svojim morfološkim
karakteristikama i botaničkom porijeklu. No zbog preglednosti uzgajivači ih
obično dijele prema duljini vegetacije na jednogodišnje, dvogodišnje i
višegodišnje biljke.
Jednogodišnje biljke su one koje prođu cijeli svoj životni ciklus, od sjetve, do
sazrijavanja plodova u jednoj godini..
Dvogodišnje biljke su one koje tek u drugoj sezoni stvaraju cvijet i plod, i tek potom
završavaju svoj životni ciklus.
Višegodišnje biljke ili trajnice su one koje žive godinama.
Porijeklosjemenaisadnogmaterijala
Pod pojmom organsko sjeme podrazumijeva se ono sjeme koje je sakupljeno sa
organski uzgojenih biljaka. U ekološkoj (organskoj) proizvodnji ono je obavezan je
dio uzgoja kada se radi o povrću. Ipak od ovog pravila izuzimaju se vrste do čijeg
sjemena, zbog objektivnih razloga nije moguće doći. Takvo sjeme može se
zamijeniti konvencionalnim, naravno uz dogovor sa nadzornom stanicom za
ekološku proizvodnju.
Na razini EU brojni proizvođači organskog sjemena danas nude velik broj
raznolikih sorti povrća i začinskog bilja. Ipak, ostaje problem autohtonih domaćih
sorti koje se ne nalaze na sortnoj listi RH, odnosno EU. U takvim slučajevima,
ukoliko uzgajivač želi sijati sjeme neke stare sorte, mora ga prethodno registrirati.
Budući da je riječ o dugotrajnom i skupom procesu, nije realno očekivati da će taj
problem riješiti individualni uzgajivači. Stoga će zaštita starih sorti i dalje,
vjerojatno biti u rukama udruga i pojedinaca entuzijasta koji će takve biljke moći
uzgajati samo za svoje potrebe.
F1hibridiuekološkomuzgoju
F1 hibrid je botanički izraz za potomstvo prve generacije koja je nastala križanjem
dvije različite sorte. Taj se postupak provodi umjetnim putem kako bi se pojačale
određene osobine, na primjer veći plodovi, uniformna veličina, intenzivnija boja
cvjetova i sl. Provede limse postupak križanjem organski uzgojenog sjemena i F1
hibrid biti će organski. U praksi to znači da će, primjerice, hibridna rajčica imati
krupnije plodove i bolji urod od standardnih sorti. Ipak, mnogi će primijetiti da na
račun tih osobina, rajčice gube svoj karakteristični okus i miris, pa postaju
bezukusne. No to im nije jedini nedostatak. Skupljanje i čuvanje sjemena kod
hibridnih sorti nema mnogo smisla, jer sljedeća generacija sigurno neće dati iste
- 31 -
rezultate. Upravo zato organski uzgajivači koji žele zadržati neke poželjne
osobine hibridnih biljaka, moraju svake godine iznova kupovati hibridno sjeme.
GMsjeme
Postupci koji su do nedavno izgledali poput znanstvene fantastike danas su
realnost. Zato nas više i ne čudi kada u novinama pročitamo kako je gen ribe
završio u nekoj biljci. Odmah znamo da je riječ je o genetski modificiranom
organizmu (GMO), kod kojeg su genetičari određenu osobinu ribe prenijeli u
genetski kod biljke. Motivi tih postupaka obično su vrlo plemeniti, pa čak i ekološki
prihvatljivi, jer su GM biljke često (barem na neko vrijeme) otpornije na bolesti ili
štetnike pa se na taj način izbjegava korištenje pesticida. Jednako su plemenita i
nastojanja da se poveća urod pojedinih kultura i tako u budućnosti smanji glad u
svijetu.
Međutim ova priča ima i drugu, mračnu stranu koja brine mnoge ozbiljne
znanstvenike, liječnike, ekologe i zaštitare prirode. Prije svega brine ih još
neistražen utjecaj GM biljaka na ljudsko zdravlje. Ne samo što se time ne bavi
dovoljan broj znanstvenika, već jednostavno nije prošlo niti dovoljno vremena da
bi se mogle pratiti relevantne statistike. Drugi je velik problem taj što pelud GM
biljaka može, ako je dovoljno blizu, oprašiti i druge biljke i tako mijenjati njihove
genetske kodove. Posljedice takvih miješanja ne može nitko predvidjeti, pa se
znanstvenici s pravom pitaju kuda to vodi?
U organskoj (ekološkoj) proizvodnji GM sjeme nije dozvoljeno.
Zaštitasjemenaisadnicaodonečišćenjaprometom
Uz općenite uvjete sjetve i uzgoja, važna je i udaljenost od prometnica. Nažalost i
mnogi vrtlari griješe kada povrće za vlastitu prehranu uzgajaju u blizini ceste,
odnosno ispušnih plinova iz automobila. Na taj način na povrće se svakodnevno
taloži prašina i teški metali iz ispušnih plinova. Na ekološkim imanjima takav uzgoj
nije dopušten. Kako bi se spriječio utjecaj prometa propisi nalažu da bi minimalna
udaljenost od prometnice u kojoj prolazi više od 10 vozila u minuti trebala biti 50 m.
Ta se udaljenost može smanjiti na 20 metara uz uvjet da se uz cestu posadi živa
ograda u visini od 1,5 metara.
- 32 -
PLODORED
Plodored, odnosno promjena kulture koja se uzgaja na istoj površini dio je
tradicionalnog iskustva ekstenzivne poljoprivrede. Organski uzgajivači prihvatili
su tu metodu kao dio njege i higijene tla, toliko važne u prevenciji pojave biljnih
bolesti i štetnika. Ako se, primjerice neka skupina biljaka godinama uzgaja na
istom mjestu, tada se povećava i mogućnost da se rašire štetnici ili bolesti koji ih
napadaju. Naprotiv, ako se ta skupina u novoj sezoni uzgoja preseli na drugo
mjesto, štetnici ostaju bez svog domaćina i postupno ugibaju.
Plodored ima i druge prednosti, posebno u povrtlarstvu. Neke vrste povrća, na
primjer krumpir, pomažu u rahljenju tla, dok mahunarke vežu dušik na svojem
korijenju, pa tako on ostaje dostupan sljedećim kulturama. Upravo je zato nakon
mahunarki dobro uzgajati vrste koji suveliki potrošači dušika, poput kupusnjača.
Obrnuto, korijenasto povrće, koje treba malo dušika, treba saditi nakon
kupusnjača. Naravno, taj sustav ne vrijedi za trajnice u povrtnjaku poput šparoga
ili za voćna vrste ( uz iznimku jagoda koje treba "seliti" svake tri do četiri godine)
koje ostaju na istom mjestu godinama. Isto tako u plodore ne ulaze razne vrste
salata. Razlog je u tome što one opstaju na gredicama kratko vrijeme, pa se tako
koriste kao međukulture.
Plodored se tradicionalno provodi u razdoblju od četiri, pet ili šest godina (iako
neki štetnici mogu preživjeti bez domaćina i više od 6 godina). Onaj
četverogodišnji posve je stabilan i u povrtlarskoj praksi funkcionira dobro,
zadovoljavajući pritom i različite potrebe biljaka, a ne samo prevenciju od štetnika.
Evo o čemu je riječ. Skupina lukova (luk, češnjak, poriluk) primjerice voli lužnato
tlo, dok rajčice vole malo kiselije. Zbog toga, kada se lukovi sade na gredici na
kojoj su prije bile rajčice, tlu treba dodati malo vapna. Sljedeće godine staru
gredicu s lukom nastanjuju mahunarke (grah, grašak, bob) jer one također vole
malo lužnatije tlo. Usto, mahunarke će napuniti tlo dušikom, tako da na njihovo
mjesto mogu doći vrste koje razvijaju mnogo lišća, poput kupusa, brokule i drugih
kupusnjača, li blitve, špinata i sl. Sljedeća skupina biti će plodovito povrće poput
rajčice, paprike, krastavaca i tkivica, koje vole malo kiselije tlo. Nakon toga, i nakon
vapnjenja, ponovo će doći red na luk, mrkvu i ciklu, i tako će sve krenuti ispočetka.
- 33 -
1. godina
2. godina
3. godina
4.godina
grah
luk
paprika
kelj
grah mahunar
češnjak
rajčica
cvjetača
grašak
poriluk
patlidžan
brokula
bob
peršin
krastavci
kupus
slanutak
celer
krumpir
rotkva
leća
mrkva
tikvice
rotkvica
Tablica 1 - Četverogodišnji plodored u povrtnjaku
Slika 4 - Povrće
- 34 -
TEHNOLOGIJAEKOLOŠKEPROIZVODNJE
U proljeće, kada temperatura dozvoljava sjetvu i kada tlo više nije ljepljivo, vrtlari
uzimaju u ruke svoj alat i odlaze u svoje vrtove ili polja. U organskom uzgoju vijeme
je isto, no metode su malo drugačije. Najprije se grabljama razmiče slama, jer
preko nje nije moguće obaviti sjetvu. Nakon toga vade se korovi, što u rano
proljeće obično nije teško, jer je tlo još vlažno. Ova priprema veoma je važna jer
mlade biljke u konkurenciji sa korovom nemaju gotovo nikakve šanse. Tek nakon
takve pripreme sjetva na otvorenom može početi. Za to vrijeme, sve one biljke koje
za uzgoj traže toplinu, rastu već odavno u zaštićenom prostoru.
Priprematlazasjetvunaotvorenom
Razdoblje klijanja i nicanja, pa sve do pojave prvih listića veoma je osjetljivo,
posebno kada je riječ o sjetvi. Stoga je veoma važno da upravo sjetveni sloj bude
usitnjen, topao i propustan. Zahvaljujući razgradnji sloja malča ostavljenog u
jesen na uzgojnim površinama, sjetveni sloj u proljeće je idealne strukture, pa ga
terba eventualno prozračiti, poravnati grabljama, ili ako postoji razlog plitko
obraditi frezom. U rano proljeće, vlage u tlu obično ima dovoljno, pa čak i u
površinskom sloju tla. No poslije, kada prođe razdoblje kiša, problem vlage i dalje
ostaje. Naime sjetva je jedina faza u organskom vrtlarstvu kada se malč razmiče i
tlo izlaže suncu. U takvoj situaciji sjemenu možemo pomoći ako ga pokrijemo
agrotekstilom, materijalom koji propušta svjetlo, ali i kisik i vodu. Jer ako slučajno
padne kiša taj će materijal dopustiti da dospije i do pokrivenog sjemena.
No u ranu jesen, kada je tlo još uvijek dovoljno toplo za sjetvu nekih vrsta koje će
ostati u vrtu tijekom zime, metoda je drugačija. Padne li previše kiše koja se
zadržava na gredici, sjeme također može propasti. Zbog toga umjesto redova za
sjetvu, na gredici radimo malena brdašca. Ovaj je način veoma prikladan za sjetvu
špinata, jer jesenske kiše ne mogu potopiti njegovo sjeme. Ono će uvijek biti na
vrhu svojih malenih brežuljaka, dok će se voda slijevati u jarke između redova.
Naime organski bi uzgajivači u svojoj percepciji uzgoja trebali zaboraviti na ravnu
površinu i prihvatiti činjenicu da uzgojna površina može u pojedinim slučajevima
djelovati kao prirodni krajolik sa brdima, udolinama i akumulacijskim jezerima.
Ponekad će sjeme iskoristiti suhoću vrhova, a ponekad (npr. ljeti) vlagu sa dna
udubina.
Osim vlage, sjeme treba i toplinu. Pokrivanjem agrotekstilom temperatura se
podiže za nekoliko stupnjeva, što može biti veoma važno, posebno u razdoblju
kada se može očekivati pojava mraza. No osim agrotekstila, toplinsku izolaciju
mogu pružiti i prirodni materijali kao što su slama ili sijeno. Na taj način mogu se
- 35 -
formirati svojevrsni izolacijski zidovi koji sjetveni red štite sa bočnih strana.
S gornje pak strane preko slame također se može postaviti komad agrotekstila
kao efikasna zaštitu od mraza. Na ovaj način stvara se prava prirodna tvornica
topline, osiguravajući tako prijeko potrebnu temperaturu za rast mladih sadnica.
Sjetvauzaštićenomprostoru
Naša su polja i plastenici prepuni biljaka tropskoga porijekla. Stoljećima su naši
preci sa svojih putovanja donosili najneobičnije vrste povrća za čiju su se korist
osvjedočili u njihovim matičnim podnebljima. Neke su se vrste sjajno prilagodile
europskoj klimi, dok je uzgoj osjetljivijih kultura zahtjevao prilagođavanje i
posebnu njegu. Paprika, rajčica, krastavac, tikvice, mnoge vrste aromatičnog i
ukrasnog bilja, sve su to biljke koje za rast i sazrijevanje plodova trebaju mnogo
topline. Neke od njih rastu brzo pa ih sijemo tek kada dovoljno zatopli, a to je
obično u svibnju. No paprike i rajčice rastu sporo, pa ih zbog toga sijemo u
zaštićenom prostoru (obično staklenicima) već u ožujku simulirajući uvjete na
koje su navikle u domovini. Na taj način tropske biljke već u početku rastu
okružene toplinom, isprva pod dvostrukim slojem zaštite od mraza, a kasnije i u
prostorima za očvrščivanje.
Prilagodbanauvjeteuzgojanaotvorenom
Prijelazno razdoblje očvrščivanja biljaka vrtlari su tradicionalno rješavali iznoseći
biljke iz tople kuće u takozvana hladna klijališta. To su zapravo okviri od dasaka
pokriveni staklom. Nije im potrebno graditi dno jer se smještaju izravno na tlo,
obično uz južni dio kuće. Na taj način biljke kroz staklo iskorištavaju maksimum
ranog proljetnog sunca i kvalitetno se griju, stvarajući tako povoljnu mikroklimu
zahvaljujući efektu staklenika. Drugim rječima, toplina koja se razvija unutar
klijališta, ali stiže i iz zemlje, ne može izaći van zbog staklenog poklopca koji je u
tome sprječava. Još je važnije što se toplina zadržava i tijekom noći, pa biljke u
klijalištu ostaju zaštićene od mraza i niskih noćnih temperatura. Zanimljivo je kako
se danas na sva zvona ističe kvaliteta grijanja pomoću podzemnih cijevi koje dižu
prirodnu toplinu iz dubine zemlje i tako pasivno griju objekt. Primjer za takav
sistem mogli su naći u tradicionalnom korištenju ukopanih vrtnih klijališta.
Njegabiljakaustakleničkomuzgoju
Njega biljaka u stakleniku ponešto se razlikuje o one na otvornom. Pojavljuje se
drugačiji tip štetnika, a bolsti su povezane uz probleme s vlagom. Općenito
govoreći, staklenički uzgoj ima mnogo prednosti upravo zato što je staklo
mehanička barijera za mnoge uzročnike bolesti koji se prenose zrakom, kao i za
- 36 -
mnoge štetnike. Stoga najvažnije pitanje ostaje pitanje viška vlage koja se zbog
zaljevanja i hlapljenja diže uvis, a nema gdje ispariti pa se zadržava unutar
staklenika. Zbog toga je važno osigurati dobru ventilaciju otvaranjem vrata i
prozora. Mnogi suvremeni uzgojni oblici staklenika imaju mogućnost
samootvaranja krovnih prozora koji reagriaju na temperaturu. Kada je pretoplo,
oni se otvaraju i tako omogućuju prodor i cirkulaciju zraka. Usto, veoma je važan i
sklop sadnje, što u praksi zanči da se biljke u zreloj fazi ne smiju dodiriviati, već
između svake mora biti dovoljno zračnog prostora.
Slika 5 - Venitlacije na stakleniku i staklenik
- 37 -
SKLADISTENJEICUVANJEPLODOVA
Onoga trenutka kada biljka izgubi kontakt s tlom, kažemo da kreće proces
truljenja. Započinje razgradnja složenih šećera, pa biljke polako gube vodu, okus i
vitamine. Zbog toga voće i povrće treba jesti dok je još svježe, ili ga konzervirati što
prije, kako bi maksimalno sačuvali njihovu kvalitetu na više mjeseci ili godina. No
uzgajivačima koji žive od prodaje voća i povrća jednako je važno i pravilno
skladištenje u prvim satima ili danima nakon berbe. Stoga je važno poznavati
uvjete skladištenja koji poštuju organski uzgoj i čuvaju biljke bez upotrebe
kemisjkih sredstava.
Štosedogađanakonberbe?
Za uspješno skladištenje važan je prije svega pravi trenutak berbe, trenutak koji,
ovisno o vrsti i sorti razlikujemo prema fiziološkoj, tehnološkoj ili botaničkoj
zrelosti. Svako kašnjenje može dovesti do gubitka kvalitete, pa je stoga važno
pravovremeno prepoznati najbolji trenutak. Na taj način bitno smanjujemo
postupni gubitak mase, narušavanje teksture plodova i promjene u okusu i izgledu
(smanjenje kiselosti, povećanje razine šećera). Kako bi te promjene bile što
manje dobro je plodove (ili listove) brati rano ujutro ili predvečer, kada su
temperature niže i kada nema sunca koje bi izazivalo gubitak vlage, a time i
smanjenje mase. Jednako tako važno je da povrće i voće nakon berbe skladištimo
u prostoru u kojem će temperatura biti niža. U takvim uvjetima usporava se
disanje, a time i proces truljenja koji ovisi o kisiku. Važno je znati da se proces
disanja nastavlja i nakon berbe. Plodovi i listovi apsorbiraju kisik, a ispuštaju
ugljični dioksid. Pri tom procesu razvija se toplina, što u konačnici rezultira
gubitkom vode, odnosno težine plodova. Tako primjerice luk nakon 6 mjeseci
čuvanja može izgubiti i do 25 % težine. No biljke su nakon berbe izložene i procesu
truljenja, odnosno pojavi mikoroorganizama koji ga izazivaju. Posebno su na to
osjetljive lisnate vrste povrća (salate, blitva, špinat, kupusnjače i sl.) koje treba
ohalditi odmah nakon berbe.
Uvjetiskladištenjasvježihplodova
Temeratura skladišnog prostora bitno utječe na aktivnost enzima, odnosno na
proces disanja. Snižavanjem temperature usporava se disanje i smanjuje se
proizvodnja etilena, prirodnog čimbenika zrenja plodova. U praksi to znači da se,
ovisno o vrsti, temperatura čuvanja treba kretati između 0 i 10 stupnjeva
Celzijevih. Srednja vrijednost, dakle 5 stupnjeva C idealna je za večinu povrtnih i
voćnih vrsta. Ta se temperatura može postići upuhivanjem hladnog zraka u
- 38 -
skladišni prostor, odnosno čuvanjem u specijaliziranim skladištima - tzv.
hladnjačama. No na disanje i aktivnost enzima utječe i relativna vlažnost zraka. Za
većinu povrtnih, a i voćnih vrsta vlažnost treba iznositi 90-95%. Jednako tako
važno da da prostorija bude prozračna, jer ako nedostaje kisika, a disanjem se
povećala koncentracija CO2 u prostoriji, doći će do gubitka klorofila i oštećenja
staničnih stijenki.
Zamrzavanje
Zamrzavanje je jedan od najboljih načina konzerviranja jer u trenutku kada je voće
i povrće najkvalitetnije može zaustaviti procese truljenja. U tom procesu, osim
mikroorganizama sudjeluju i enzimi koji se nalaze u plodovima. Zahvaljujući njima
biljno tkivo tamni nakon rezanja. Taj proces može se odgoditi zamrzavanjem ili
potpuno zaustaviti termičkom obradom. Zbog toga je povrće prije zamrzavanja
uvijek dobro blanširati (kuhati nekoliko minuta u kipućoj vodi).
Blanširanjem se zaustavljaju i životni procesi bakterija i gljivica koje uzrokuju
proces truljenja ili izazivaju trovanje. Većinu bakterija uništava temperatura od 100
stupnjeva C. Iako i zamrzavanje zaustavlja životne procese bakterija, one se,
nakon odmrzavanja mogu ponovno aktivirati. Osim visoke temperature i kiseline
zaustavljaju razvoj bakterija, pa je stoga plodove sa nižim sadržajem kiselina
potrebno duže kuhati. Visoke koncentracije soli ili šećera također će zaustaviti
razvoj bakterija. Prednost zamrzavanja u odnosu na druge načine konzerviranja je
brzina pripreme, ali i zadržavanje izvornog okusa, što je benefit kod proizvoda
organskog porijekla. Iznimka su razne vrste salata i povrće mekih listova i plodova
(npr. rajčice) koji se zbog visokog sadržaja vode prilikom zamrzavanja pretvaraju
u bezličnu kašu i postaju neupotrebljivi.
Na temperaturi od -18 stupnjeva Celzijevi većina zamrznutog voća i aromatičnog
bilja zadržati će svježinu od šest do osam mjeseci, a povrća i do dvanest mjeseci.
Konzerviranjeustaklenkama
Osim zamrzavanja, konzerviranje hrane u staklenkama jedini je način da voće i
povrće gotovo potpuno sačuva prirodan okus, teksturu i miris. Postupak se u
osnovi svodi na stavljanje plodova u staklenke i zalijevanje sadržaja vodom,
sirupom ili rasolom, steriliziranje na visokim temperaturama i zatvaranje dok su
još vruće kako bi se spriječio ulazak bakterija. Naime kako su šećer i sol (iz rasola)
prirodni su konzervansi, prikladni su za konzerviranje organski uzgojenog voća i
povrća. Nažalost za taj postupak nisu prikladne sve vrste povrća i voća.
- 39 -
Povrće prikladno za konzerviranje u staklenkama:
- Bob
- Celer bjelaš
- Cikla
- Cvjetača
- Grašak
- Kukuruz šećerac
- Mladi krumpir
- Mrkva
- Šparoge
- Rajčice
Voće prikladno za konzerviranje u staklenkama:
- Bobičasto voće ( kupine, maline, ribiz)
- Breskve
- Jabuke
- Kruške
- Marelice
- Šljive
- Trešnje
- Višnje
Mnoge vrste povrća tradicionalno se konzerviraju ne samo rosolom, već i octom.
U tom postupku octena kiselina služi kao konzervans, dok se okus postiže
dodavanjem različitog aromatičnog bilja.
Pripremadžemova
Za razliku od marmelada u kojima se ne vidi tekstura voća, džemovi su odličan
način da se istakne kvaliteta upravo organski uzgojenog voća. Postupak se svodi
na kuhanje ustinjenog voća uz dodatak šećera. U pravilu količina šećera ovisi o
prirodnom sadržaju pektina u voću, jer o tome ovisi zgušnjavanje. Za voće bogato
pektinom dodaje se 1,0 - 1,5 kg šećera na kilogram voća. Voću s niskim sadržajem
pektina dodaje se pektinski prašak od ekološki uzgojenog voća ili neko drugo
sredstvo za zgušnjavanje. Najbolja kombinacija okusa, zgušnjavanja i trajnosti
dobiva se kod džemova koji sadrže oko 60 posto dodanog šećera. Previše šećera
može dovesti do vrenja tijekom skladištenja, a premalo može skratiti vrijeme
čuvanja nakon otvaranja.
- 40 -
Konzerviranjesušenjem
Tisućama godina sušenje je, uz soljenje, bilo jedno od najraširenijih načina
konzerviranja hrane. I danas se u našim primorskim krajevima sušenjem na suncu
tradicionalno suše smokve, a aromatično i ljekovito bilje suši se na zraku posvuda.
Riječ je o postupku koji, ako se radi na tradicionalan način traje dugo, ali ne
zahtijeva nikakav trošak energije, pa je stoga i vrlo ekonomično. Jedini uvjeti za
uspješno sušenje su prava temperatura i dobro prozračivanje. U suvremenoj
organskoj hortikulturnoj proizvodnji taj se način koristi još samo kod začinskog
bilja. U tom slučaju presudan je i trenutak berbe, pa čak i doba dana. Naime većina
začinskog bilja bere se prije cvatnje, u ljetnim mjesecima, kada je toplo i sunčano.
Jutro je najbolje vrijeme za berbu začinskog bilja, nakon što rosa ispari i prije nego
što sunce oprži listiće. Nakon berbe biljke se vežu u snopiće, okreću prema dolje i
smještaju dalje od sunca kako njegovim djelovanjem listovi ne bi izgubili boju.
Takvim postupkom sušenje traje obično 7-10 dana.
Osim na zraku, biljke se mogu sušiti i u profesionalnim sušilicama koje skraćuju
vrijeme sušenja na 7-15 sati, ovisno o vrsti voća, povrća ili začinskog bilja. Što je
sadržaj vode u biljnom tkivu veći, sušenje će trajati duže. Prednost je takvih
sušilica u tome što se temperatura može regulirati, tako da se maksimalno sačuva
izvornost okusa, vitamini, pa čak i enzimi. Bitno je da temperatura ne prelazi 40
stupnjeva Celzijevih.
Slika 6 - Breskve
- 41 -
PRINCIPIIMETODEUORGANSKOJZAŠTITIBILJA
Otkada je prvi plug zaorao zemlju pa sve do suvremenih genetičara koji mijenjaju
svojstva biljaka, poljoprivreda je krenula putem u kojem za prirodu više nema
mjesta. Kao da je dijete zaboravilo vlastitu majku, tako i poljoprivreda više nema
nikakve veze s prirodnim zakonima. Raznolikost i bogatstvo vrsta zamijenili su
jednoobraznost i monokultura. Redovi istih biljaka prekrivaju površine koje su
nekad bile šume, močvare ili pustinje prepune složenih zajednica biljaka, životinja
i gljiva. Priroda je postala jednostavna, ali ne i bez posljedica. Iako monokulture
donose dobit i visok urod, nose i visoke troškove, posebno one koji se odnose na
zaštitu biljaka. Pojava bolesti ili štetnika na površinama pod monokulturom često
ima katastrofalne posljedice, pa su stoga suvremeni poljoprivrednici prisiljeni
neprestano koristiti pesticide.
ZAŠTITAIZPRIRODE
Organski vrtovi zbog svojeg su polikulturnog koncepta mjesta različitih mirisa,
toliko drugačijih od okolne prirode. Različitost se prepoznaje i u oblicima, bojama i
teksturi biljaka. Takav snažan doživljaj vjerojatno imaju i kukci koji ih posjećuju.
Umjesto da buše rupe na kelju, štetne gusjenice na primjer, odlaze radije na
dragoljub, jer on im je još zamamniji i privlačniji. Taj princip, u kombinaciji sa
drugim ekološki prihvatljivim rješenjima priroda i iskustvo vrtlara razrađuju već
odavno. Organski uzgajivači te metode danas ponovno oživljavaju kako bi svojim
biljkama pomogli da se lakše odupru bolestima, štetnicima i stresnom utjecaju
klimatskih promjena.
Utjecajnasljeđa
Princip polikulture, odnosno mješovite sandnje naslijedili smo iz vlastite baštine.
Naime u nekadašnjim su vrtovima samo voćnjaci bili prostorno izdvojeni, dok su
ostale biljke rasle zajedno, isprepličući se u mnoštvu boja, mirisa i oblika. Među
povrćem su rasle kadifice, neveni, kamilica, cinije i kadulja, šireći svoje mirise
zrakom ili djelujući u tlu.
Tada su u vrtovima rasle biljke koje su vrtlari stoljećima pažljivo birali i za sjetvu
odvajali samo one najkvalitetnije i najotpornije. Nekada nisu postojali insekticidi,
pa su biljke ili propale ili opstale. Zbog toga su one danas ne samo otporne na
razne kukce ili bolesti koje ih napadaju, već su prilagođene i klimatskim uvjetima
pojedine sredine.
- 42 -
Biljkezaštitnicivrta
Među biljkama zaštitnicima vrta najpoznatije su; buhač, dragoljub, kadifica,
neven, kopriva, luk i češnjak. Postoji naravno još mnogo korisnih biljaka, ali ove su
toliko praktične, lijepe i korisne da ih slobodno možemo saditi bilo gdje i bilo kada.
Posebno korisne ove će biljke biti ako ih uzgajamo u redovima, tik do redova
povrća, nastojeći da niti jedna gredica ne bude pretrpana istom vrstom, već da
miješanje bude pomalo nalik onom prirodnom. Niti u prirodi biljke ne rastu u
skupinama, tako radimo mi, ljudi, nastojeći si olakšati uzgoj i berbu. Stoga ćete
upravo miješanjem biljaka postići prirodnu ravnotežu i tako djelovati preventivno
stvarajući zdravu sredinu.
Biljka
Koristi
Neven (Calendula officinalis)
Kadifica (Tagetuserectai
Tagetuspatula)
Fitonicidima koje luči njihov korijen odbijaju gliste nematode.
Treba ih saditi pokraj redova mrkve I između ruža.
Buhač
(Pyrethrum cinerariifolium)
Mirisom cvjetova odbija mnoge štetne kukce.
Gorušica (Sinapis alba)
Također suzbija nematode.
Celer (Apiumgraveolens)
Odbija leptira kupusara.
Dragoljub
(Thopaelummajus)
Tjera biljne uši, bijelu mušicu I leptira, zbog toga bi ga trebalo
sijati ispod voćaka napadnutih biljnim ušima i pored kupusnjača.
Hren
(Armoracialapathifolia)
Ako se posadi ispod trešnje, jabuke, kruške spriječiti će pojavu
gljivične bolesti monilie, a ako raste pored krumpira odbiti će
krumpirovu zlaticu.
Lavanda (Lavandulaangustitolia)
Mažuran (Majoranahortensis)
Sprječavaju pojavu lisnih ušiju i mrava.
Kamilica
(Matricariachamomilla)
„Liječi“ zemljište u opsegu od 1 metra.
Paprenametvica
(Menthapiperita)
Odbija štetočine kupusa i lisne uši.
Bosiljak (Ocimumbasilicum)
Mirisom odbija lisne uši, komarce i grinje.
Metvica (Menthaspicata)
Posađena pokraj plavog patlidžana štiti ga od krumpirove
zlatice.
- 43 -
Metvica (Menthaspicata)
Posađena pokraj plavog patlidžana štiti ga od krumpirove
zlatice.
Borač (Boragoofficinalis)
Kopar (Anethumgraveolens)
Odbijaju leptira kupusara.
Kadulja (Salvia officinalis)
Majčinadušica ( Thymus vulgaris)
Čubar (Saturejahortensis)
Odbijaju leptira kupusara i puževe golaće.
Maslačak
(Taraxacumofficinale)
Odbija nematode.
Luk (Allium cepa)
Posađen u redove s mrkvom štiti od mrkvine muhe i nematoda.
Češnjak ( Allium sativum)
Posađen između redova jagoda sprječavaju pojavu sive plijesni,
a posađen između redova mrkve sprječava pojavu nematoda.
Mlječika (Euphorobialathiris)
Ricinus (Ricinuscommunis)
Mirisom korijena rastjeruje krtice, voluharice i poljske miševe.
- 44 -
Tablica 2 – Biljke zaštitinici vrta
Slika 7 – Neven
- 44 -
Korisneživotinje
a) korisni kukci
Na isti način, poštujući princip prirodne ravnoteže, treba koristiti i kukce. Mnogi od njih
opaki su neprijatelji biljnih šetnika. Bubamare su, na primjer, strah i trepet za biljne uši,
jer svaka njihova larva tijekom dva tjedna razvoja može pojesti i do 400 biljnih ušiju.
Drugi je poznati koristan kukac i bogomoljka, koja jede doslovno sve što je manje od
nje, pa tako pojede i mnoge štetne kukce.
Veoma su korisni i pauci, razne vrste osa, stjenice, uholaže ali i mnoge manje poznate
vrste koje tako drže pod kontrolom razne štetnike. Osiguramo li im dobre uvjete za
život, oni će rasti i razmnožavati se u vašem vrtu, pomažući nam tako u borbi protiv
štetnika. Dobri uvjeti u praksi znače mjesta za sklonište i polaganje jaja, a to ćemo
dobrim dijelom postići ako malčiramo svoje gredice. Malč tako pokazuje još jednu
dobru karakteristiku jer postaje dom za korisne kukce.
Kukac
Koristi
Božja ovčica
(bubamara)
(Coccinellaseptempun
ctata)
Kod ove vrste korisni su iodrasli obliki ličinka. Hrane se biljnim i štitastim ušima,
grinjama, jajima i ličinkama drugih kukaca. Odrasli kukac pojede 40-50 biljnih
ušijuna dan, odnosno 3.000 tijekom svog života, a ličinka pojede i do 600 lisnih
ušiju. Odrasla bubamara pojede 30-40 grinja na dan, 90 odraslih štitastih ušiju i
do 300 ličinki štitaste uši.
Muha cvjetara
(osolika muha)
(Episyrphusbateatus)
Iako nalikuju osama, nisu opasne za ljude. Budući da pokretima krila lebde
iznad cvijeta dobile su i ime lebdjelica. Odrasli kukci dobri su oprašivači, dok
su ličinke grabežljivci. Ovisno o vrsti jedna ličinka muhe cvjetare isiše dnevno
40-150 biljnih ušiju, a tijekom svogra zvoja do 500. Godišnje imaju 3-7
generacija.
Zlatooka
(mrežokrilka)
(Crysoperlacarnea)
Ovaj lijep i zeleni kukac mrežastih krila, sjajnih i krupnih očiju i dugih ticala
hrani se nektarom, peludom i mednom rosom. Za vrt su korisne njegove ličinke
koje se hrane biljnim ušima, jajima leptira, štitastim ušima i resičarima. Tijekom
svog života ličinka može pojesti 200-500 biljnih ušiju, 500 jaja leptira i 12.000
jaja grinja.
Uholaža
(štriga)
(Forficulaauricularia)
Aktivna je noću, kada se i hrani. Može se naći na grožđu, plodovima jabuke,
kruške i breskve. Osim plodovima hrani se i nježnim dijelovima povrća i
cvijeća. Zbog toga je neki smatraju štetnikom. Međutim, uholaža se hrani i
biljnim ušima, krvavim ušima, grinjama I jajima leptira pa je zbog toga
posebno dobrodošla u voćnjaku i povrtnjaku.
Bogomoljka
(Manthisreligiosa)
Poznati je grabežljivac. Hrani se svime što ulovi, a to je velika većina kukaca,
a posebno muhama, leptirima, skakavcima, lisnimu šima i stjenicama.
Njezina prisutnost u vrtu dokaz je biološke stabilnosti.
Tablica 3 – Korisni kukci
- 45 -
b) Životinje prijatelji vrta
I mnoge su veće životinje prijatelji vrta. Žabe, zmije, gušteri, ježevi, krtice, rovke,
šišmiši i ptice hrane se kukcima, pa su stoga i veliki čistači vrta. Jeste li znali da
jedna sjenica u doba gnježđenja pojede i do 1000 kukaca na dan. Nažalost, neke
od životinja s ovog popisa tradicionalni su neprijatelji vrtlara, no moje je mišljenje
da takav stav treba mijenjati. Danas više ne možemo razmišljati o životinjama kao
nekad, sa stereotipima u kojima je ovca dobra, a vuk loš. Svaka životinja ima svoje
mjesto u prirodnoj ravnoteži, i uklonimo li jednu od njih, redovno se događa čitav
niz loših pojava. Vrtovi na taj način postaju sterilni, a mi ostajemo bez vrijednih
pomagača. Jedan takav primjer su krtice. Ta bezazlena životinja kriva je samo zato
što radi hrpice zemlje na travnjacima. To se smatra veoma ružnim, pa su mnogi
vrtlari i uzgajivači spremni potrošiti i vrijeme i novac da ih se riješe. Na kratko to im i
uspijeva, no dugoročno borba protiv krtica zapravo i nema smisla, jer one će uvijek
pronaći put da se vrate u vrt. Ova besmislena borba dokaz je zapravo samo
potrebe da se priroda ukroti i da se njome vlada, a ne da se s njom surađuje.
Slika 8 - Pčela na cvijetu breske
- 46 -
Štetnici
Kao što biljke koje rastu na krivom mjestu nazivamo korivima, tako i životinje koje
se nalaze na krivom mjestu nazivamo štetnicima.Zimi je to mnogo izraženije nego
tijekom sezone, jer tada u potragu za hranom kreću srne i zečevi. U nedostatku
druge zimske hrane te će životinje rado pojesti koru i pupove mladog drveća.
Posebno ugrožene biti će voćke, pa je stoga najbolje rješenje zaštititi ih zaštitnom
mrežom. Drugi čest problem mogu prouzročiti ptice, posebno u doba suše kada
napadaju bobičasto voće u potrazi za vodom. dobra je preventiva postavljanje
zaštitnih mreža, ali i postavljanje plitkih posuda sa vodom na kojima ptice mogu
utažiti žeđ. U doba sjetve one će često posegnuti za sjemenom sa gredica i polja.
Spriječiti ćete to ako na gredicu položite nekoliko suhih grana. One će onemogućiti
pristup pticama, a sjemenu neće smetati. A kada se pojave prvi listići, grane i
grančice jednostavno iznesite iz vrta i problem je riješen.
Od manjih životinja najviše nereda mogu prouzročiti puževi. Primijetiti ćemo ih
obično ujutro i navečer, na mjestima gdje ima mnogo vlage. Noću izlaze iz svojih
skrovišta i napadaju mlado svježe povrće, pa se ponekad može dogoditi da unište
sav vaš trud. Osim nekoliko jednostavnih recepata iz kućne radinosti, i u slučaju
puževa najbolje je rješenje mješovita sadnja, jer mnoge začinske i ljekovite biljke
odbijaju puževe. Pomoći će također i korisne životinje, njihovi prirodni neprijatelji,
posebno ježevi, žabe, sljepići, daždevnjaci ali i domaća perad.
Žice od
bakra
Okružite biljke žicama od bakra, jer kada puževi svojim tijelom dotaknu bakar
doživjeti će mali električni šok.
Pivo
Ukopajte čašice s pivom na razna mjesta u vrtu i čekajte da puževi, privučeni
mirisom upadnu u čašice.
Piljevina
Kava
Okružite mlade biljke piljevinom koja smeta puževima na njihovom putu.
Na deset dijelova vode dodajte jedan dio espreso kave. Morate upotrijebiti espreso
jer je instant kava preslaba. Aktivna tvar iz ovog sredstva je kofein. Prolaskom kroz
površinu tretiranu razrijeđenom kavom, puževi apsorbiraju kofein u svoju kožu i
ugibaju. Ovo se sredstvo prska po listovima povrća i dijelovima tla po kojima se
puževi kreću.
Tablica 4 – Eko rješenja vezana uz puževe
- 47 -
Slika 9 – Crni sljez
- 48 -
bilješ ke
- 49 -
Izdavač:
POU Obris
Autorica priručnika:
Kornelija Benyovsky Šoštarić
Dipl.ing. vrtlarstva i oblikovanja pejzaža
Grafički i tehnički urednik:
Kornelija Benyovsky Šoštarić, POU Obris
Tisak:
Ante-Mate Reklame / GTO
Naklada:
500 komada
- 50 -
Srednja škola Glina

ŠTA JE GEOTEHNIKA?

Priru-nik_EEP_zavr-no

PAPRATNICE - NADRAZDEO P T E R I D O P H Y T A

Nerazvijena tla - Mediteranska poljoprivreda

Kliknite za pregled glasnika

Zadaci za vježbu - vertikalni i horizontalni hitac

Dopunska obrada tla

Slajd 1 - Maslinarski Institut Zagreb

Proizvodnja povrća u plasteniku - Udruga za promicanje inkluzije

Preuzmite PDF

PDF Gljivarstvo - Automatika Ognjenović

- Vrtlarija Kalići