GODIŠNJAK
NJEMAČKE ZAJEDNICE
DG JAHRBUCH
2014.
Zbornik radova 21. Znanstvenog skupa
“Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”
Zagreb, 8. - 10. 11. 2013.
Osijek, 2014.
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
Izdavač:
NJEMAČKA ZAJEDNICA
Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek
DEUTSCHE GEMEINSCHAFT
Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg
Glavna urednica
mr. sc. Renata Trischler
Izdavački savjet
Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb),
prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split),
dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek).
Recenzenti
Željko Dugac, Zdenko Franić, Jadranka Grbić-Jakopović, Zoran Grijak, Slađana JosipovićBatorek, Damir Karbić, Marija Karbić, Arijana Kolak-Bošnjak, Snježana Paušek-Baždar, Ivan
Peklić i Zlata Živaković-Kerže
Adresa uredništva
Ribarska 1
31000 Osijek
Tel: 031/213-610
Fax: 031/213-611
E-mail: [email protected]
Prijevodi sažetaka na njemački jezik
Elisabeth Klein, prof.
Grafička priprema
Zlatko Škrinjar
Tisak
Grafika d.o.o. Osijek
UDK: 08:061.2
ISSN: 1331-7172
Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva.
Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazama:
Portal znanstvenih časopisa - Hrčak (http://hrcak.srce.hr/)
Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu
Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije.
Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung
des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker-Baranjaer Präfektur
herausgegeben.
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
Njemačka zajednica
Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek
Deutsche Gemeinschaft
Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
SADRŽAJ / INHALT
Dražen Nemet
Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije (1354.-1356.) ..................................... 11
Margarete von Bayern, Herzogin von ganz Slawonien, Kroatien und Dalmatien (1354-1356)
Marija Karbić
Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja u Rijeci sredinom 15. stoljeća ................... 25
Kapitän Jakov Raunacher und andere Ansiedler aus deutschen Ländern in Rijeka Mitte des 15. Jahrhundertes
Željko Holjevac
Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih krajišnika ................................................ 35
Der Baron Carl von Pidoll zu Quintenbach über die Wirtschaft der Karlstädter Grenzer
Ozren Blagec
Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski ............................................................................................... 43
Dr. Josip Kalasancij Schlosser – Ritter von Klekov
Ivan Peklić
Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske .................................................................................... 57
Der Beitrag von Karl Häusler dem Literaturleben Kroatiens
Vlasta Švoger
Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.) .............................................................. 69
Ivan Nepomuk Kamauf – der erste Bürgermeister von Zagreb (1851-1857)
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar
August Vierthaler – profesor kemije na splitskoj Velikoj realnoj gimnaziji....................................................... 81
August Vierthaler – Chemieprofessor an der großen Realschule in Split
Anamarija Lukić
Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog automobilnoga kluba“ .................................... 91
Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog automobilnoga kluba“
Tihana Petrović Leš
Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi: uvod u istraživanje ........................................ 103
Gemeinnützliche und soziale Tätigkeit von Danica Brössler in Lepoglava: Einleitung in die Forschung
Branko Hanžek i Ivo Soljačić
Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti radiokemisar, fizičar i konzultant ........................................ 119
Dr. sc. Franjo Brössler (1893-1953), bekannter Radiochemiker, Physiker und Konsultant
Suzana Leček i Željko Dugac
Kamilo Brössler – život za druge .................................................................................................................... 131
Kamilo Brössler – ein Leben für andere
Tihana Luetić
Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom fakultetu
Kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća .................................................. 151
Studenten und Studentinnen der deutschen Muttersprache an der Philosophischen Fakultät der Königlichen
Universität Franz Joseph I. in Zagreb Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts
Marina Čizmić Horvat
„Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za zapošljavanje u listu Agramer Zeitung
u prvom desetljeću 20. stoljeća........................................................................................................................ 165
„Deutsche Sprache Bedingung“. Die Sprachen der Stellenanzeigen in den Blättern
der Agramer Zeitung im ersten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts
Dubravka Božić-Bogović
Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih za njemačko stanovništvo
u južnoj Baranji u 18. stoljeću ......................................................................................................................... 177
Demografische Daten in den Taufregistern für die deutschen Bewohner von Südbaranja im 18. Jahrhundert
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
Lidija Barišić Bogišić
Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
(Osvrt na Vukovar, Berak, Bogdanovce, Cerić i Nuštar – asimilacija, kroatizacija i dekroatizacija) ................ 197
Die Deutschen in den Volksverzeichnissen aus den Jahren 1910, 1921 und 1931
(Rückblick auf Vukovar, Berak, Bogdanovci, Cerić und Nuštar – Assimilation, Kroatisation und Dekroatisierung)
Dražen Živić i Sandra Cvikić
Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj u svjetlu popisa stanovništva 2001. i 2011. godine .................... 223
Die Deutschen und Österreicher in Kroatien laut Volkszählung aus den Jahren 2001 und 2011
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak
Likovna baština obitelji Pejačević (Osvrt na studijsko-tematsku izložbu međunarodnog karaktera) .............. 237
Das Kunsterbe der Familie Pejačević (Rückblick auf die Studien – hemaausstellung internationalen Charakters)
Zlata Živaković-Kerže
Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze (Osvrt na članove prve loze od 18. do kraja 19. stoljeća).......... 253
Die familie Broschan und Deutsche heiratsverbindungen
Dubravko Habek
Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha ............................................................................ 263
Leben und Werk des österreichischen Militärarztes Joseph Dieterich
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić
Očuvanje umijeća izrade čamaca podunavskih Švaba (Osvrt na dio nematerijalne baštine RH) .................... 269
Erhaltung der fertigkeit des Bootbauens der Donauschwaben
Krešimir Belošević
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački (1856–1919)
Pokušaj biografije liječnika, zmaja, vegetarijanca............................................................................................. 297
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački (Drache von Oriovac) (1856–1919)
Jelena Červenjak
Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom arhivu u Osijeku .................................................. 321
Familienerbe Friml-Antunović hinterlegt im Staatsarchiv von Osijek
Ljerka Perči
Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine ................................................................ 331
Vertrag der Volksmusikanten und des Valpovoer Großgutbesitzes aus dem Jahre 1813
Ingrid Marton
Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata.......................................................... 341
Das Leben und Leiden von Eduard Hirsch in der multietnischer Umgebung von Banat
Branislav Miličić
O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene u Muzeju Slavonije u Osijeku
(Osvrt na Notgeld, tj. novac iz nužde) ............................................................................................................ 349
Über die Bedeutung der Münzensammlung von Miroslav Friedmann deponiert im Museum von Slawonien in Osijek
Zlatko Bender
O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke .................................................... 357
Pater Franz Pfanner und die Bedeutung der Trappisten in Delibašino Selo bei Banja Luka
Goran Beus Richembergh
Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ...... 365
Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
Vinko Ivić
Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne pedagogije
(Rad s učenicima, učiteljima i studentima) ..................................................................................................... 383
Die bedeutung von Viktor Himelrajh für die förderung der bildenden künste und der kunstpädagogik
Mario Jager
Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna .............................................................................. 395
Öffentliche Tätigkeit des Laienarchäologen und Museasten Matija Klajn
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
Petar Kerže
Vladimir Aubrecht – pedagog i sportski djelatnik .......................................................................................... 401
Vladimir Aubrecht – Pädagoge und Sportarbeiter
Stjepan Najman
Oton Revald – dobri duh Valpova .................................................................................................................. 405
Otto Revald – der gute Geist von Valpovo
Stanko Piplović
Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeća ................................................................................................ 413
Kataster und Grundbuch von Dalmatien aus dem 19. Jahrhundert
Darko Varga
Dvije Austrijanke u životu Adama Zrinskog .................................................................................................. 435
Zwei Österreicherinnen im Leben von Adam Zrinski
Ivica Ćosić-Bukvin
Zaposjednuće BiH od strane K. und K. monarhije 1878. godine i odraz toga stanja
na prostor bivše 7. Brodske pješačke Pukovnije .............................................................................................. 477
Die Besatzung von Bosnien und Herzegowina seitens der K. und K. Monarchie 1878 und die Reflexion dieses Zustandes
auf den Raum des ehemaligen 7. Infanterieregimentes von Brod
Boris Mašić
Nemačka kulturna baština kao most spajanja između Vojvodine i Hrvatske .................................................. 497
Das deutsche kulturerbe als bindeglied zwischen der Vojvodina und Kroatien
Radoslav Karleuša
Sjećanje na prof. dr. Otta Wernera .................................................................................................................. 503
Erinnerung an Prof. Dr. Otto Werner
Tomislav Wittenberg
Bauernfreundovi u Požeštini i Zagrebu od 1785. godine do danas ................................................................. 509
Die Bauernfreunds in der Požeština und in Zagreb von 1785 bis heute
Milan Ivanović i Renata Trischler
Pomoć nevladinih organizacija Njemačke i Austrije u razvoju civilnog društva Slavonije i Baranje
u razdoblju 1992.-2001................................................................................................................................... 519
Hilfe der Nichtregierungsorganisationen Deutschlands und Österreichs bei der Entwicklung
der Zivilgesellschaft von Slawonien und Baranja in der Zeit von 1992 -2001
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 1-534
UDK 08:061.2
ISSN 1331-7172
RIJEČ UREDNICE
Poštovani sudionici Znanstvenog skupa
“Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”,
dragi čitatelji!
Dvadeset i prvo izdanje “Jahrbucha – Godišnjaka Njemačke zajednice” je u Vašim rukama.
Iduće stranice, kojih je više od 500, čine ovogodišnje, 21. izdanje ovoga časopisa jedinstvenim,
u već ionako impresivnoj zbirci dosada objavljenih zbornika radova Znanstvenoga skupa
“Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”.
Ove Vam godine predstavljamo čak 38 znanstvenih i stručnih radova te izlaganja sa skupa
održanoga od 8. do 10. studenoga 2013. godine kojemu je Njemačka zajednica – Zemaljska
udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u Osijeku bila domaćinom. Sve veći broj sudionika
Znanstvenoga skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” svjedoči o nekoliko
važnih činjenica: Njemačka zajednica profilirala se kao uspješan organizator znanstvenih
skupova koji u posljednjih nekoliko godina bilježe i važna međunarodna sudjelovanja – od
Bosne i Hercegovine i Srbije pa sve do Njemačke. I ne samo to, važno je istaknuti kako se
osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao važan,
čak i sastavni dio javnog i znanstvenog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato
nasljeđe svojih predaka na tlu nove domovine. Takvim se opsegom nasljeđa teško tko može
pohvaliti na ovim prostorima i to nas čini posebno ponosnima.
Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske
manjine u Hrvatskoj i mi u Njemačkoj zajednici u Osijeku uvjereni smo da kroz tu odrednicu
naši sunarodnjaci u Hrvatskoj mogu otkriti put do svog “zagubljenog” identiteta. Kroz ovakvo
rasvjetljavanje povijesti zapravo shvaćamo tko smo, jer počinjemo razumijevati tko su naši
preci i čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz
povijest zasigurno ne bi bila dio srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smo na ono
što su naši preci ostavili ovim prostorima, ponosimo se i svime što i danas baštinimo iz kulture
i civilizacijskog kruga domovine naših pradjedova i što nas veže uz naše germanske korijene.
Radujemo se što Vas pozdravljamo uoči 22. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci
u hrvatskom kulturnom krugu” koji, ponovo u Osijeku, od 7. do 9. studenoga 2014. godine
okuplja najuglednija imena hrvatskih znanstvenika, povjesničara, istraživača i književnika
i time ga svrstava u red onih važnih skupova koji se bave istraživanjem povijesti. A da je
ona bogata, još uvijek neiscrpljena i duboko utkana u sve pore današnjeg hrvatskog bića,
svjedoči više tisuća do sada objavljenih, kao i slijedećih petstotinjak stranica koje otkrivaju
predugo skrivanu, prešućivanu i gotovo zaboravljenu povijest jednog cijelog naroda koji je sebe
nesebično ugradio u boljitak svoje nove domovine.
Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja
saznanja, znanja, neizmjeran trud i istraživačku znatiželju ugraditi u stupove znanstvenog
skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” te osvjetlati obraz (pre)dugo
prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima.
Vaša urednica
mr. sc. Renata Trischler
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
Dražen Nemet
Filozofski fakultet
Zagreb
UDK 94(497.5)”13”
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 26.9.2014.
Prihvaćeno: 28.9.2014.
Margareta Bavarska,
herceginja čitave Slavonije,
Hrvatske i Dalmacije
(1354.-1356.)
Tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka na
hrvatskim prostorima na vodećim položajima u
pravilu nalazimo muškarce.1 Izuzetak je funkcija
slavonskog hercega koju su u tri navrata obavljale
žene, pripadnice kraljevske obitelji. Prva je bila
Elizabeta Kumanka, udovica kralja Stjepana V. i
majka Ladislava IV. Kumanca, a druga Tomasina
Morosini, majka Andrije III. Mlečanina. O trećoj,
Margareti Bavarskoj, supruzi hercega Stjepana
Anžuvinca, koja je funkciju herceginje obavljala
nakon njegove smrti, bit će više riječi u ovom radu.2
1
Povijest bilježi samo jednu kraljicu, Mariju iz dinastije Anžuvinaca. Neke su kraljice supruge, na primjer Jelena
Raška, Elizabeta Kumanka, a kasnije i Elizabeta Kotromanić i Elizabeta Luksemburška, bile regentkinje za
vrijeme maloljetnosti svoje djece. Međutim, treba napomenuti da su mnoge kraljice supruge, poput Elizabete
Poljske, supruge Karla I. Roberta te majke Ludovika I. i Margaretinog supruga Stjepana, bile vrlo utjecajne
osobe u Kraljevstvu, iako nisu obavljale neku službenu funkciju u strukturi državne vlasti.
2
Dosadašnja historiografska djela u kojima se obrađuje djelovanje Margarete Bavarske nisu mnogobrojna. Prvi
je biografski članak o njoj napisao bavarski povjesničar Lorenz von Westenrieder, vidi: Lorenz Westenrieder,
Beyträge zur vaterländischen Historie, Geographie, Statistik und Landwirthschaft: samt einer Uebersicht der
schönen Literatur,München 1794., str. 12-24. U hrvatskoj historiografiji, osim što se spominje u općim
pregledima povijesti razdoblja u kojem je djelovala, ne postoje mnogi radovi koji su se bavili aktivnostima
herceginje Margarete. Najviše podataka o njoj donosi Vjekoslav Klaić u članku o hrvatskim hercezima i
banovima, vidi: Vjekoslav Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301 - 1382),
Rad JAZU 142, Zagreb 1900., str. 141-45. Posljednjih godina najviše je pozornosti Margareti Bavarskoj
posvećeno u mađarskoj historiografiji i to u člancima Éve Halász, vidi: Éva Halász, Bajor Margit hercegnő
oklevéladási tevékenysége és okmánytára, FONS XIV. (1), Budapest 2007., str. 97-118. Ista, Bajor Margit
hercegnő (1325-1374) magyarországi tevékenysége, Turul 79 (3-4), Budapest 2005., str. 109-116.
11
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
Margareta Bavarska bila je kći cara Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda
Ludovika IV. iz dinastije Wittelsbach i njegove druge supruge, Margarete grofice
od Hainaulta. Godina 1325. danas je opće prihvaćena kao godina Margaretina
rođenja3 te je kao takva upisana i na kasnije postavljenu nadgrobnu ploču u katedrali
u Münchenu. Međutim, u djelima u kojima se ta godina navodi ne navode se izvori na
temelju kojih se zaključilo da je godina rođenja 1325., dok se nekim drugim, ponajviše
starijim genealogijama obitelji Wittelsbach godina rođenja uopće ne navodi.4 Prema
imenu, koje je zacijelo dobila po majci, može se pretpostaviti da je bila prvorođeno
dijete roditelja koji su brak sklopili 1324. i prema tome bi 1325. kao godina rođenja
bila logična.5 Međutim, u tom je slučaju zanimljiva činjenica da je, za ono vrijeme
i uzimajući u obzir dob stupanja u brak njezinih sestara6, u brak stupila u relativno
kasnoj dobi od dvadeset pet godina.
O Margareti nema podataka sve do vjenčanja s hercegom Stjepanom
Anžuvincem, sinom ugarsko-hrvatskog kralja Karla I. Roberta i poljske princeze
Elizabete te bratom kralja Ludovika I. Anžuvinca. Stjepan je rođen 20. kolovoza
1332.7, a u to je vrijeme bio jedini nasljednik svoga brata. Iako je još polovinom 1349.
bilo planirano da Stjepan oženi Mariju, sestru napuljske kraljice Ivane I.8, od toga se
odustalo nakon neuspješnog drugog vojnog pohoda u Napulj 1350. Ludovik se stoga
okrenuo učvršćivanju položaja u Srednjoj Europi te je u okviru politike savezništva s
3
Christian Haeutle, Genealogie des Erlauchten Stammhauses Wittelsbach: Von dessen Wiedereinsetzung in das
Herzogthum Bayern (11. Sept. 1180) bis herab auf unsere Tage, München 1870., str. 10. Hans und Magda
Rall, Die Wittelsbacher in Lebensbildern, Graz 1986., str. 60. Mađarski povjesničar Mór Wertner navodi
1324. kao godinu rođenja herceginje Margarete, vidi: Mór Wertner, Az Anjouk genealogiája különös
tekintettel a magyarországi ágra, Turul 6, Budapest 1888., str. 70.
4
Christoph Gewold, Genealogia Serenissimor. Boiariae Dvcvm et Qvorvndam Genvinae Effigies, Avgvstae
Vindelicorvm 1620., str. 19. Franz Xavier Zottmayer, Genealogie des königlichen Hauses Bayern, Füssen
1834., str. 3.
5
Tu je pretpostavku prvi iznio bavarski povjesničar Lorenz von Westenrieder, vidi: Westenrieder,
Beyträge, str. 12-13. Prvorođena djeca često su dobivala ime po djedovima i bakama, a ne po roditeljima.
Međutim, u Margaretinom slučaju, ime po baki, očevoj majci Mechtild Habsburškoj, dobila je njezina
najstarija polusestra. Isto tako upada u oči da od djece cara Ludovika IV. i Margarete od Hainaulta,
nijedno nije dobilo ime po Margaretinoj majci, Ivani od Valoisa, dok je ime njezinog oca, Vilim,
dobio jedan od mlađih sinova. Više o sustavu davanja imena u srednjem vijeku vidi: Zdenka Janeković
Römer, Okvir slobode, Zagreb 1999., str. 328-29. Marija Karbić, Plemićki rod Borića bana, Slavonski
Brod 2013., str. 108-14.
6
Njezina polusestra Mechtild i sestre Anna, Elisabeth i Beatrix sklopile su brak u dobi od deset, trinaest,
dvadeset jednu i dvanaest godina. Rall, Die Wittelsbacher , str. 59-63.
7
„Anno Domini millesimo trecentisimo trigesimo secundo, in festo Sancti Stephani Regis, habuit Rex filium, quem
Stephanum nuncupavit.“ Joannis de Thwrócz, Chronica Hungarorum, u: Johann Georg Schwandtner,
Scriptores rerum Hungaricarum veteres ac genuini. Pars Prima., Vindobonae 1766., str. 205.
8
O tim se planovima znalo u Veneciji u srpnju 1349. „...nec non matrimonium contractum inter magnificum
virum dominum ducem Stephanum honorabilem fratrem suum et dominam Mariam sororem domine
Johanne predicte“, vidi: Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium, 1347-1358, vol. 3, ur.
Šime Ljubić, Zagreb 1872., str. 136.
12
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
bavarskim Wittelsbachovcima protiv
cara Karla IV. Luksemburškog
ugovoren brak Stjepana i Margarete.
Međutim, izgleda da su prvi pregovori
o tom braku započeli još 1345.9, prije
Ludovikovog prvog pohoda u Napulj.
Postoji i pretpostavka da je još jedan
od Ludovikovih razloga za taj brak
bilo umanjiti Stjepanove mogućnosti
za nasljeđivanje poljskog prijestolja10.
Naime, prema ugovorima iz Višegrada
iz 1339. i Budima 1350. Ludovik i
Stjepan bili su određeni za nasljednike
njihovog strica, kralja Kazimira III.
Međutim, poljski staleži, poznati po
Pečat Margarete Bavarske kao herceginje
protunjemačkim stavovima, taj su
Slavonije, Hrvatske i Dalmacije na poleđini
dogovor prihvatili pod uvjetom da se
isprave izdane u Budimu 27.4.1355.
(DAVŽ, Koprivnica, kut. 1., spis br. 5.)
Nijemci potpuno isključe iz vlasti.11
Supruga Njemica stoga ne bi išla u prilog eventualnom Stjepanovom nasljeđivanju
poljskog prijestolja, iako treba primijetiti da činjenica da mu je majka Njemica nije
nekoliko godina kasnije spriječila da herceg Ivan, sin Stjepana i Margarete, bude
smatran eventualnim nasljednikom kralja Ludovika na poljskom prijestolju.12
Točan datum vjenčanja nije poznat. Brak je prvo sklopljen per procurationem u
Njemačkoj. U ugarskom izaslanstvu bili su nećaci bivšeg kraljevskog suca Petra od
Nagy Martona (danas Mattersdorf u Gradišću), obojica imena Nikola (Nyklinus),
9
„Caeterum Ludovicus Ungariae rex, Neapolitanam expeditionem cogitans, foedera cum Ludovico Bavaro
agitavit, atque illius filiam Stephano fratri duci Transylvaniae, quem in Polonici regni ordinum comitiis
Casimiri regis avunculi successorem designatum vidimus, matrimonio jungere est meditatus.“ , Caesaris
S.R.E. Card. Baronii, Od. Raynaldi et Jac. Laderchii ... Annales ecclesiastici: denuo et accurate excusi. Tomus
25 (1334-1355), Barri-Ducis – Parisisis – Friburgi Helv. 1860., str. 363.
10
Ladislav Dombi, Stephen of Anjou, the Lord of Spiš and Šariš, the Duke of Transylvania and SlavoniaCroatia-Dalmatia, u: Slovakia and Croatia. Historical Parallels and Connections (until 1780), ur. Martin
Homza, Ján Lukačka, Neven Budak, Bratislava 2013., str. 121.
11
Chronicon Dubnicense, u: Historiae hungaricae fontes domestici. Pars Prima. Scriptores. Volumen III.
(dalje HHFD III.), ur. M. Florianus, Lipsiae 1884., str. 160.
12
„Demum si, quod absit, nos aut Dominum Ioannem, nepotem nostrum (ex fratre quippe suo Stephano et
Margaretha, Ludouici Bauari Imperatoris filia, natum) Ducem absque haerede masculini sexus decedere
contigat“ iz povelje kralja Ludovika I. izdane u Budimu 25. lipnja 1355. u kojoj poljskim staležima
potvrđuje njihova prava. Ludovik je nećaka Ivana smatrao svojim nasljednikom, kako na ugarskom,
tako i na poljskom prijestolju. Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, studio et opera G.
Fejér , T. IX. Vol. II. (dalje: CDH T. IX. Vol. II.), Budae 1833., str. 407
13
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
Pečat Margarete Bavarske
nakon udaje za Gerlacha od
Hohenlohea na ispravi izdanoj
u Passauu 11.2.1359. (prikaz u
časopisu Turul 15, 1897., str. 15.)
koji su prema Njemačkoj krenuli 16. rujna 1350.13 te
su o vlastitom trošku Margaretu dopratili do Passaua.
Zanimljivo je primijetiti da se jedan od dvojice
Nikola, sin Lovre, u kasnijim dokumentima naziva
Nijemcem14. Vjerojatno su i njegova pripadnost
njemačkom narodu te time i poznavanje njemačkog
jezika bili među razlozima za njegovo uključivanje
u izaslanstvo. Na temelju isprave izdane u Budimu
22. rujna 1350. doznajemo da je po istom poslu u
Bavarskoj bio i kraljevski sudac Toma Szécsényi.15
Prema tome, vjenčanje je u Njemačkoj obavljeno
najvjerojatnije krajem rujna ili početkom listopada te
se nakon toga Margareta uputila u Ugarsku gdje ju je
dočekao Stjepan, kojega 22. listopada 1350. nalazimo
u Požunu (Bratislavi).16
Ceremonija vjenčanja obavljena je krajem 1350.
ili na samom početku 1351. Potvrdu za to nalazimo
13
„... vt dum quosdam fideles Barones nostros et ipsos Magistros Nyklinum, Magistri Laurencii, et alterum
Nyklinum, Nyklini filios ad traduccionem Excellentissime Principisse, Domine Anne [sic!], nurus nostre,
filie inclyti Principis, Domini Lodouici quondam Imperatoris Romanorum, in consortem Domini Stephani
Ducis, fratris nostri karissimi, matrimoniali foedere, iure, et legitime copulate transmisissemus: ydem vterque
Nyklinus suis propriis copiosis sumptibus et expensis in nostri honoris incrementum cum eisdem Baronibus
nostris specialiter Pazzouiam accedentes, nobis fideles et deuotos, non parcentes suis rebus et personis, exhibuere
famulatus [...] Verum cum eosdem Magistros Nyklinum, Magistri Laurencii, et alterum Nyklinum, Nyklini
filios, ─ in nostris seruiciis temporibus supradictis constitutos, ab eo tempore scilicet a feria quinta proxima
post festum Natiuitatis beati Virginis, cuius nunc tercia adueniet reuolucio annualis, quo ipsam Dominam
filiam Domini Lodouici Imperatoris Romanorum, Domino Stephano duci, fratri nostro karissimo duxerunt
in consortem“ CDH T. IX. Vol. II., Budae 1833., 138-39. Zanimljivo je da Ludovik u ovoj ispravi,
koja je izdana 1352. kada je Margareta već bila Stjepanova supruga, svoju šurjakinju naziva Ana, a ne
Margareta. Ona je doduše imala sestru Anu, koja je bila udovica donjobavarskog vojvode Ivana, te je
moguće da je u ranijim bračnim pregovorima spomenuto i njezino ime, ali je na kraju ipak odlučeno
da Stjepan oženi Margaretu. Najvjerojatnije objašnjenje jest da se radi o omašci pisara, iako prilično
velikoj, jer je u to vrijeme Margareta po rangu bila druga žena Kraljevstva i do takve greške nije smjelo
doći. Postoji i mogućnost da je Margareta imala dva imena, Margareta-Ana, što nije bila rijetkost u
srednjem vijeku, iako to nije vrlo vjerojatno jer se u svim drugim ispravama, njih više od deset, navodi
samo ime Margareta.
14
U ispravi iz 1371. naziva se Comes Nicolaus teutonicensis, filius Laurency de Nogmartun, a u ispravi iz
1374. Graf Niclas von Merteinsdorf, der Teutsch. Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis,
studio et opera G. Fejér, T. IX. Vol. IV. (dalje: CDH T. IX. Vol. IV), Budae 1834., str. 354, 650. Za više
podataka o toj obitelji vidi: Moriz Wertner, Die Grafen von Mattersdorf-Forchtenstein, Jahrbuch der
k. k. heraldischen Gesellschaft Adler zu Wien 16-17, Wien 1890., str. 41-68, 235-237.
15
„Et quia nunc in Bawariam ad nuptias domini Stephani ducis domini nostri transivimu“ Magyar Országos
Levéltár (dalje: MOL), Diplomatikai Levéltár (dalje: DL) 51573. Halász, Bajor Margit hercegnő
(1325-1374), str. 115., bilj. 6.
16
MOL Diplomatikai Fényképgyüjtemény (dalje: DF) 249099
14
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
u dva njemačka izvora koji navode da je brak sklopljen nakon kolovoza 1350.,
odnosno nakon što se kralj Ludovik vratio u Ugarsku iz Rima, gdje je boravio u
listopadu te godine17. Budući da su Margareta i Stjepan, kao praunuci kralja Rudolfa
I. Habsburga, bili rođaci u trećem koljenu, kako bi brak bio crkveno valjan bila je
potrebna i papinska dispenzacija. Papa Klement VI. u pismu upućenom Stjepanu 31.
prosinca 1350. iz Avignona javlja da će odobriti dispenzaciju koju je Stjepan zatražio
i moli ga da posreduje pri oslobađanju zarobljenika iz nedavnog Ludovikovog pohoda
u Napulj.18 Međutim, brak je ipak sklopljen prije nego što je papinska dispenzacija
stigla u Ugarsku, jer 10. veljače 1351. Klement VI. u pismu zagrebačkom biskupu
navodi da je vjenčanje Stjepana i Margarete obavljeno bez dispenzacije te im je stoga
određena pokora. Kako bi njihov brak bio valjan u očima Crkve, a djeca rođena u
tom braku bila zakonita, morali su utemeljiti kapelu posvećenu Tijelu Kristovom i
svake godine izdvajati 20 srebrnih maraka.19 Taj iznos zasigurno nije predstavljao
veliki problem jer je, na primjer, samo Margaretin miraz koji je osigurao njezin brat,
brandenburški markgrof Ludovik V., iznosio 40.000 florena, dok je prema bračnom
ugovoru kralj Ludovik trebao osigurati još 60.000 florena.20
Po svemu sudeći brak je bio uspješan jer je u nešto više od tri i pol godine koliko
je trajao rođeno dvoje djece, kći Elizabeta i sin Ivan.21 Margareta se ne spominje
u Stjepanovim ispravama, no nakon njegove smrti ona u više navrata Stjepana
17
„Eodem anno de mense augusti Ludewicus Brandenburgensis [...] Hic eodem tempore duas sorores suas ex
parte Ludewici patris nupsit, unam fratri regis Ungarie supranominati ...“ Heinrici Rebdorfensis annales
imperatorum et paparum, u: Fontes rerum Germanicarum. Vierter Band. (dalje: FRG IV.), ur. Johann
Friedrich Boehmer, Stuttgart 1868., str. 538. „De Roma vero reversus est in Ungariam. Et ibi frater suus
iunior quem ibi reliquerat duxit in uxorem sororem ducum Bawarie, filiam Ludewici ...“ Heinricus Dapifer
de Diessenhoven. 1316-1361, FRG IV., str. 78.
18
„Hac igitur conside ratione suasi dispensationem tuam, pro qua nobis supplicasti, ad gratiam ex auditionis
admisimus beneplacita tua quaelibet in aliis quantum cum deo possumus favorabiliter prosequi prestante
domino disponentes.“ MOL DF 291938. Halász, Bajor Margit hercegnő (1325-1374), str. 113.
19
„...unitis eorum viribus efficacius deffensari tractatu super hoc habito inter eorum utriusque consanguineos
et amicos scienter matrimonium alias pro verba legitime de presenti licet de facto invicem contraxerunt
illudque carnali copula consumaverunt. [...] Nichilominus, quod iidem Stephanus et Margarita infra unius
anni spatium post dispensationem huiusmodi inmediate sequentis unam capellam in honore corporis Christi
fundare teneantur et de bonis eorum propriis dicte Capelle pro dote viginti marchas argenti annui et perpetui
redditus assignare.“ MOL DF 291200. Halász, Bajor Margit hercegnő (1325-1374), str. 114-15.
20
CDH T. IX. Vol. IV. 676-77. György Pray, Annales regum Hungariae ab anno Christi CMXCVII ad
annum MDLXIV, Pars II. Vindobonae 1764., str. 86.
21
Elizabeta je ime zasigurno dobila po Stjepanovoj majci, kraljici Elizabeti. Što se tiče sina Ivana i
njegovog imena, osim Stjepanovog bratića, francuskog kralja Ivana I. Postuma koji je rođen i umro
1316. u dobi od samo pet dana, među najbližim Stjepanovim i Margaretinim muškim rođacima ne
nalazimo to ime. Međutim, Ivan je možda ime dobio po Margaretinoj baki po majci, Ivani od Valoisa,
ili teti Ivani od Hainaulta, udanoj za vojvodu Vilima V. od Jülicha. Kako je herceg Stjepan svoje ime
dobio jer je rođen na blagdan svetog Stjepana, isto tako postoji mogućnost da je Ivan rođen na datum
istoimenog sveca ili su pak roditelji osobito štovali tog sveca i odlučili po njemu nazvati prvorođenog
sina.
15
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
naziva svojim najdražim suprugom sretne i pobožne uspomene.22 Koliko su ti
osjećaji bili iskreni teško je suditi, posebice jer je takvo obraćanje bilo uobičajeno u
srednjovjekovnim ispravama.
O Margaretinom boravku na prostorima južno od Drave za života njezinog
supruga nemamo izravnih podataka u izvorima. Herceg Stjepan boravio je u Zagrebu
i okolici u dva navrata 1353. i 1354.23, a vjerojatno je na tom području i umro 9.
kolovoza 1354. tijekom priprema za pohod na Srbiju.24 Je li Margareta bila u pratnji
svojeg supruga? To ne možemo isključiti, ali, kao što je već spomenuto, u ispravama
koje je Stjepan izdavao ona se ne spominje. U jednoj kasnijoj ispravi navodi se da je
Stjepan bio u Zagrebu kada je rođen njihov sin Ivan.25 Međutim, to ne znači nužno
da je i Margareta boravila s njim u Zagrebu. Naime, ne spominje se izričito da je
Margareta Ivana rodila u Zagrebu te je vjerojatnije da zbog trudnoće nije zajedno sa
suprugom krenula na put u Slavoniju, već je ostala u Ugarskoj.
Margareta je ubrzo nakon smrti muža preuzela njegove poslove u ime njihovog
maloljetnog sina Ivana, a njezinu aktivnost možemo pratiti preko brojnih isprava koje
je izdala u razdoblju od nešto više od godinu dana. Ona se već u svojoj prvoj poznatoj
ispravi izdanoj u Budimu 6. listopada 1354. naziva herceginja Slavonije, Hrvatske i
Dalmacije (Sclavonie, Croatie et Dalmatie ducissa). U toj ispravi Ivanu zvanom Nijemac
(Johannis dicti Nemeth), zbog vjernog obavljanja službe ubirača marturine, te njegovoj
braći Ivanu i Emeriku daruje posjede u selima Dorozloch (Kanyzka) i Obakua,
vjerojatno oko današnjeg sela Turnašica kod Pitomače26 i 40 kmetova. 27
22
„domini Stephani ducis consortis nostri karissimi felicis recordacionis [...] domini et consortis nostri karissimi
felicis memoriae [...] consortem nostrum karissimum“; „domino Stephano duci, domino et conthorali nostro
karissimo pie memorie“; „domini Stephani ducis, domini et conthoralis nostri karissimi“, vidi: Codex
diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Volumen XII. (dalje: CD XII.), ur. Tadija Smičiklas,
Zagreb 1914., dok. 201. str. 261.; dok. 239. str. 320.; dok. 241., str. 322.
23
CD XII., dok. 107. str. 149-50., dok. 109. str. 152., dok. 113. str. 155-56., dok. 119. str. 163-64., dok.
124. str. 170., dok. 127. str. 174-75., dok. 130. str. 177-78., dok. 161. str. 215-16., dok. 163. str. 218-19.,
dok. 169. str. 226-27., dok. 179. str. 236-38., dok. 181. str. 249-41.
24
„Qui Stephanus obiit in vigilia beati Laurentii, anno milllesimo trecentissimo quinquagesimo quarto, de
exercitu moto contra Rascianos.“ Chronicon Varadiense, u: HHFD, str. 261. Stjepanova posljednja
poznata isprava izdana je u Zagrebu 13. srpnja 1354. Vidi: MOL DL 94424. Krčelić spominje da je
Stjepan pokopan u zagrebačkoj katedrali, iako postoji mogućnost da su kasnije njegovi posmrtni ostaci
preneseni u Stolni Biograd. Vidi: Baltazar Adam Krčelić,Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis.
Partis primae, tomus primus., Zagabriae 1770., str. 132. Ildikó Hankó, Királyaink tömegsírban, Budapest
2004., str. 198.
25
„...quia ipse dominus Stephanus dux ob gaudium nativitatis incliti principis, domini Johannis ducis
sui primogeniti, nostri filii karissimi tunc Zagrábie existens,...“ Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA),
Archívum capituli Zagrabiensis, Acta antiqua (ACZ-AA), 95/6. Halász, Bajor Margit hercegnő
oklevéladási, str. 115.
26
Tamás Pálosfalvi, The Noble Elite in the County of Körös (Križevci) 1400-1526, doktorska disertacija,
Budimpešta 2012., str. 26.
27
MOL DF 254164. Halász, Bajor Margit hercegnő oklevéladási, str. 111.
16
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
Margareta je svoju funkciju
isprva obavljala iz Budima, a iz
dokumenata se može razaznati
da nije došlo ni do nekakvih
posebnih upravnih promjena
odnosno podređenih činovnika.
Ban je i dalje ostao Nikola
Bánffy, a i u herceškoj kancelariji
nalazimo ljude koji su tamo ostali
i iz vremena hercega Stjepana. To
potvrđuje neometani kontinuitet
vlasti, iako ne možemo biti
sigurni je li Margareta uistinu
bila zadovoljna tim službenicima
ili možda nije bila dovoljno
snažna ili zainteresirana da
nametne vlastite ljude, posebice
na najvažnijim položajima.
Međutim, treba imati na
umu da svaka smjena vlasti, pa
makar i mirna, izaziva određenu
nesigurnost kod podanika, što je
vidljivo i u ovom slučaju. Naime,
turopoljski slobodnjaci požurili
Prikaz herceginje Margarete Bavarske (bakrorez,
Joseph Anton Zimmermann, Series imaginum
su u Budim braniti svoja prava
Augustae
Domus Boicae ad gemima ectypa aliaque
te im je Margareta 4. prosinca
monumenta fidedigna, Monachium 1773., str. 50., ©
1354. na molbu župana Stjepana,
Bayerische Staatsbibliothek)
sina Mikićeva, i Marka, sina
Stanomirova, potvrdila privilegij kralja Ludovika izdan dvije godine ranije.28 Imali su
i razloga za zabrinutost jer se čini da je Margaretina odsutnost pružila priliku nekim
njezinim činovnicima da počnu oporezivati i one koji su bili oslobođeni plaćanja.
Stoga je herceginja 2. prosinca 1354. u Budimu izdala zapovijed fidelibus suis banu
Nikoli i ostalim službenicima te ubiračima poreza da poštuju slobode Turopolja.29
O istom problemu se raspravljalo i na saboru kojim je u Margaretino ime predsjedao
ban Nikola, gdje su svoje pritužbe iznijeli i pavlini iz Garića, te je stoga ban Nikola 6.
prosinca 1354.30 Margaretinom ubiraču marturine magistru Stjepanu, sinu Beke, koji
28
HDA, Povlaštena plemenita općina Turopolje (dalje: Turopolje) I/71. CD XII. dok. 197. str. 261-62.
29
HDA Turopolje I/70. CD XII. dok. 195. str. 259.
30
MOL DL 35215. CD XII. dok 198. str. 262.
17
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
je prethodno bio i u službi hercega Stjepana,31 te ostalim ubiračima dike naložio da te
poreze ne ubiru od garićkog samostana.
Nisu Turopoljci bili jedini koji su požurili potvrditi svoja prava. Margareta je isto
tako 20. siječnja 1355.32 u Budimu na molbu Nikole, sina Mike, potvrdila ispravu svog
supruga Stjepana od 27. studenoga 1353.33 koja je pak u sebi sadržavala ispravu bana
Nikole od. 6. srpnja 1346.34 kojom je Nikola, sin Mike, zbog zasluga u borbama oko
Zadra uzdignut u rang pravih plemića. Tu je ispravu izdao Margaretin kancelar Petar,
prepošt crkve u Željeznom (per manus discreti viri domini Petri prepositi ecclesie Castri
ferrei et cancellarii nostri), koji je tu funkciju obavljao i za vrijeme hercega Stjepana.35
Osim problema s ubiranjem poreza zabilježeni su i sukobi između Margaretinih
činovnika i građana slavonskih gradova. Treba napomenuti da takvi slučajevi nisu
bili ništa neuobičajeno i možemo ih pratiti kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka te ih
ne treba dovoditi u vezu s neprisustvom Margarete ili slabošću njezinog autoriteta.
Tako je herceginji upućeno izaslanstvo građana Gradeca, koje su činili Antun iudex,
magister Petar i Ivan litteratus. Oni su se požalili da ih njezini službenici, po svemu
sudeći medvedgradski kaštelan, maltretiraju te narušavaju njihova prava i slobode.
Stoga im je 1. ožujka 1355. u Budimu izdala ispravu u kojoj nalaže svim prelatima,
velikašima, kaštelanima te drugim činovnicima, a posebno banu i taverniku, da ne
diraju u slobode i privilegije koje su Gradecu dodijelili njezini prethodnici.36 Također
je istoga dana uputila pismo građanima Gradeca u kojem potvrđuje da unutar zidina
ne smije protiv njihove volje ući i boraviti čovjek za kojeg je dokazano da je ubojica,
što su očito neki od njezinih službenika nastojali provesti.37
Osim zagrebačkog slučaja zabilježeni su i sukobi građana i kaštelana u Koprivnici.
Naime, budući da mu se koprivničko izaslanstvo na čelu s načelnikom Jenkulom
požalilo da sama varoš Koprivnica nema šuma u kojima bi građani mogli sjeći drvo
za svoje potrebe, još je herceg Stjepan 7. siječnja 1354.38 građanima Koprivnice dao
31
U ispravi od 14. svibnja 1353. spominje se „Stephanus filius Becke, comes de Werewcze“ CD XII. dok. 119.
str. 163-64.
32
Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Diplomata latina (dalje: AHAZU D-), IV/36. CD
XII. dok. 201. str. 265.
33
CD XII. dok. 158. str. 212-13.
34
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Volumen XI., ur. Tadija Smičiklas, Zagreb
1913., dok. 231. str. 309-10.
35
MOL DL 4142. „cum iuxta continentiam litterarum discreti viri magistri Petri comitis Capelle et secretarii
cancellarii [...] Stephani totius Sclavonie Croatie et Dalmatie ducis“, vidi: Enikő Spekner, Adalékok a
budavári István-torony névadójának kérdéséhez, Budapest régiségei 35/2, Budapest 2002., str. 407. bilj. 27.
36
AHAZU D-V/4. CD XII. dok 211. str. 281-82.
37
CD XII. dok 212. str. 282.
38
Državni arhiv u Varaždinu (dalje: DAVŽ), Poglavarstvo slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice
(dalje: Koprivnica), kut. 1., spis br. 4. CD XII. dok. 163. str. 218-19.
18
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
pravo uživanja šuma koprivničke utvrde, to jest pravo da smiju iz tih šuma uzimati
drvo za ogrjev i gradnju kuća. Međutim, samo godinu kasnije pojavili su se sukobi
između koprivničkih građana i Margaretinih kaštelana oko nekih šuma, ali i zbog
ometanja drugih prava građana Koprivnice, te je stoga Margareta 27. travnja 1355.39 iz
Budima uputila pismo Ladislavu Petrovu, kaštelanu Koprivnice, kao i svim njegovim
nasljednicima koji će boraviti u utvrdi, u kojem podsjeća na povlastice koje je njezin
pokojni suprug dodijelio građanima Koprivnice i naređuje da ih se mora štititi u
njihovim pravima i slobodama. U vezi s ovom ispravom postoji još jedna zanimljivost.
Naime, na poleđini te isprave nalazi se Margaretin pečat, a prema Krčelićevom
opisu,40 njemački povjesničar Ludwig Albrecht Gebhardi u svojem je djelu o povijesti
Ugarske41 pretpostavio da se na grbu nalazi prvi prikaz hrvatskog grba (šahovnice),
gotovo stoljeće i pol ranije od najstarijih prikaza šahovnice krajem XV. i početkom
XVI. stoljeća. Međutim, Gebhardi je bio u krivu. Iako velik dio pečata nedostaje, sam
grb u sredini u potpunosti je očuvan i na njemu se na heraldički lijevoj gornjoj te
desnoj donjoj strani štita jasno razaznaje rombni bavarski grb dinastije Wittelsbach
koje je Margareta bila pripadnica, a koji je Gebhardi zamijenio za šahovnicu.
Možda su i svi prethodno problemi sa službenicima bili jedan od razloga zašto
je Margareta napokon odlučila doći južno od Drave te ju nalazimo u Zagrebu, gdje je
zasigurno boravila u kraljevskoj palači na Griču.42 Tamo su 30. studenoga 1355. pred
nju došli Pavao, sin Lovre Pakračkog, u svoje ime i u ime svoga sina Nikole, te Petar,
zvan Castellan, suprug Pavlove kćeri Ane, i predočili dvije povelje kralja Ladislava IV.
i njegove majke Elizabete o oslobađanju od plaćanja marturine, sedam banskih denara
i zalaznine na njihovim posjedima u Slavoniji. Na temelju tih isprava Margareta stoga
nalaže svojem vjernom činovniku, Rudolfu de Cacestayn43 i ostalim ubiračima poreza
da ne ubire marturinu i diku na posjedima Pavla Pakračkog te da navedene osobe ni
u čemu ne uznemiruju jer će time teško uvrijediti i nju samu.44
U isto je vrijeme rješavala pritužbu zagrebačkog kaptola u vezi sa selom Slanovec.
Naime, prema izjavama kanonika, kada je Andrija sin Lukačev de genere Acha bio
teško bolestan i ležao u samostanu dominikanaca, u prisustvu mnogih crkvenih
39
DAVŽ, Koprivnica, kut. 1., spis br. 5. CD XII. dok 217. str. 288-89.
40
Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae
1770., str. 444.
41
Ludewig Albrecht Gebhardi, Geschichte des Reichs Hungarn und der damit verbundenen Staaten. Dritten
Theil., Leipzig 1781., str. 485. bilj. i).
42
Još je herceg Stjepan 1353. naveo da je Grič „loco mansionis nostre“. CD XII. dok. 127. str. 174-75.
43
Rudolf je zacijelo bio njemačkog podrijetla, a prema pridjevku de Cacestayn može se zaključiti da
je potjecao iz Katzensteina (Cazzenstein) blizu Neresheima (danas u Saveznoj pokrajini BadenWürttemberg) te je najvjerojatnije u Ugarsku stigao s Margaretom. Ernst Förstemann, Altdeutsches
Namenbuch. Zweiter Band: ortsnamen., Nordlingen 1872., str. 395.
44
AHAZU D-V/8 CD XII. dok. 236. str. 313-14.
19
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
i svjetovnih osoba darovao je Slanovac zagrebačkoj crkvi. Međutim, ban Nikola je
kasnije kanonicima taj posjed oduzeo i priključio ga medvedgradskom vlastelinstvu.
Herceg Stjepan je za to doznao kada je boravio u Zagrebu i htio je ispraviti tu grešku,
ponajviše zbog veselja što mu se u to vrijeme rodio sin Ivan. Međutim, u tome ga je
spriječila smrt. Izgleda da su kanonici pričom o pokojnom suprugu i rođenju sina
uspješno djelovali na Margaretu koja je ispravom od 20. prosinca 1355. vratila selo
Slanovec u posjed zagrebačkog kaptola.45
I na početku 1356. Margareta boravi u Zagrebu, gdje 10. siječnja svome dvorjaniku
Stjepanu sinu Tome i njegovoj braći Nikoli i Mihaelu oprašta gornicu (daću) s posjeda
Podgorja za vjernu službu njezinom suprugu kada je išao pomoći kralju Ludoviku u
pohodu na Srbiju.46 To je učinila i u nadi da će isto tako vjerno služiti njezinom sinu
hercegu Ivanu i njoj u budućnosti. U toj se ispravi spominje i Jenslinus teutonicus,
vjerojatno jedan od službenika koji su s Margaretom došli iz Bavarske.
Nekoliko dana kasnije, 14. siječnja 1356., Margareta je zbog osobite ljubavi
prema pavlinima odlučila izdvojiti iz medvedgradskog vlastelinstva selo Pristavštinu
kod Gračana i darovati ga samostanu svete Marije u Remetama za spas duše pokojnog
supruga i za sreću svog sina hercega Ivana.47 Kanonicima koji su pavline trebali
uvesti u posjed naloženo je da svaku osobu koja će se tome suprotstaviti dovedu pred
Margaretu, ali da unatoč prosvjedima redovnike svakako uvedu u posjed. Međutim,
već je dan kasnije, 15. siječnja 1356., zagrebački kaptol izvijestio herceginju da je
uvođenje u posjed obavljeno bez poteškoća.48 Nakon siječnja 1356. nemamo više
podataka o Margaretinim aktivnostima u Slavoniji. Međutim, ova dva posljednja
slučaja ukazuju na to da je Margareta već znala da će uskoro otići iz Kraljevstva te da
je posjet Slavoniji bio u cilju uređivanju poslova te osiguravanju podrške i zaštite, kako
fizičke tako i duhovne, svome sinu nakon odlaska.
Čini se da je jedan od razloga za to bilo i određeno neslaganje sa šurjakom,
kraljem Ludovikom, s kojim se sporila oko miraza i vjenčanog dara o čemu je
arbitrirao austrijski vojvoda Albrecht II.49, no taj se spor odugovlačio još idućih
nekoliko godina. Na određeno nepovjerenje koje je Ludovik gajio prema Margareti
ukazuje i činjenica da u svibnju 1356., kada su mu se pavlini obratili zbog poklonjene
Pristavštine, nije automatski potvrdio prethodnu darovnicu. Iako se ne spominje da
se neka druga zainteresirana strana žalila na Margaretinu odluku, naložio da posebna
45
HDA ACZ AA 95/6 CD XII. dok 238. str. 319.
46
HDA,Documenta Medievalia Varia, 63. CD XII. 239. str. 320-21.
47
CD XII. dok. 241. str. 321-22.
48
CD XII. dok. 242. str. 322-23.
49
CDH T. IX. Vol. II. U toj ispravi na njemačkom jeziku, izdanoj u Beču 9. siječnja 1356., Margaretu se
naziva jednostavno „Vraw Margaret Herzogin von Bayrn“.
20
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
komisija provjeri postoji li ikakvo drugo pravo na tom posjedu pa se čini da je sumnjao
u valjanost Margaretine odluke u vezi s tim posjedom.50
Možda je i jedan od razloga nepovjerenja ležao u činjenici da u to vrijeme
Ludovik i njegova druga supruga Elizabeta Kotromanić još nisu imali djece, čime
je Margareta, kao majka jedinih njegovih nasljednika, nećaka Ivana i nećakinje
Elizabete, zasigurno dobivala na značaju, što vjerojatno nije odgovaralo ni utjecajnoj
kraljevoj majci Elizabeti. Vjerojatno su te privatne nesuglasice bile jedan od povoda
tome da je Margareta prestala obnašati funkciju herceginje. Treba imati na umu da je
Ludovik u to vrijeme također planirao rat s Venecijom pa je, ako su međusobni odnosi
uistinu bili narušeni, posve logičan potez bio s tog mjesta maknuti osobu u koju nema
povjerenja.
Margareta je dakle u razdoblju nakon siječnja 1356. zauvijek napustila UgarskoHrvatsko Kraljevstvo te ju 4. travnja 1356. nalazimo u Beču kako rješava neka pitanja
u vezi s mirazom i tu po prvi puta sebe više ne naziva izravno herceginjom Slavonije,
Hrvatske i Dalmacije, već samo vojvotkinjom Bavarske (Margarita, Dei gratia etc.
[sic!] Ducissa Bauarie).51
Sin i kći ostali su u Ugarskoj, a o daljnjim kontaktima majke i djece ne postoje podaci
u izvorima. Ivan je za svoga kratkog života nosio naslov hercega Slavonije, Hrvatske i
Dalmacije. Bio je živ još u kolovozu 1359. kada se spominje u dvije isprave – onoj od
2. kolovoza 1359. izdanoj u Požunu u kojoj kralj Ludovik obnavlja savez s austrijskim
vojvodom Rudolfom IV.52 te onoj od 18. kolovoza 1359. koju je u Salzburgu izdao
njegov ujak, brandenburški markgrof Ludovik V.53 Iz pisma koje je kralj Ludovik 17.
studenoga 1360. iz Zagreba doznajemo da je Ivan u međuvremenu umro. 54 Naime, u
tom pismu kralj zahvaljuje mletačkoj općini što je uputila svoga izaslanika da mu izrazi
sućut povodom smrti hercega Ivana. Nakon bratove smrti Margaretina kći Elizabeta je
tijekom šezdesetih godina XIV. stoljeća bila jedina nasljednica prijestolja. Stoga je bila
važan čimbenik u Ludovikovim političkim aktivnostima te je u različitim trenucima
planirana njezina udaja za austrijskog vojvodu Albrechta III., vojvodu Filipa II. od
Burgundije i sina cara Karla IV., budućeg češkog kralja Vaclava IV. Godine 1370.
udala se za rođaka iz napuljske grane Anžuvinaca, Filipa od Tarenta, titularnog cara
50
CD XII. dok. 260. str. 345-46., dok. 265. str. 353., dok. 267. str. 355-56.
51
CDH T. IX. Vol. II. str. 499-500.
52
„ac cum domino Joanne illustri duce Sclavonie, Croacie et Dalmacie“ CDH T. IX. Vol. III. str. 38.
53
„Herrn Ludwischen Künch zu Ungern unsern lieben bruder, und Hertzog Johann seins bruders Sun“, Anton
Steyerer, Commentarii pro historia Alberti II. Ducis Austriae cognomento Sapientis, Lipsiae 1725., str. 289.
54
„Super eo, quod de morte felicis memorie illustris Johannis, nepotis nostri carissimi, quemad-modum legatio
Bartolomei vestri notarii et nuncii continebat, anuimum geritis ex intimis compassivum, vobis ad uberimas
gratias assurgimus actiones“, Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium, 1358-1403, vol. 4,
ur. Šime Ljubić, Zagreb 1874., str. 32.
21
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
Konstantinopola.55 Ni ona
nije dugo poživjela – umrla je
prije 6. travnja 1380.56
Najvjerojatnije
je
glavni razlog za Margaretin
odlazak bila udaja za
njemačkog plemića Gerlacha
od Hohenlohea u kojega
se, prema jednoj kronici,
zaljubila kada ga je vidjela
kako se uspješno bori na
jednom viteškom turniru
u Ugarskoj.57 Iako je nosio
Nadgrobna ploča s imenom herceginje
samo titulu grofa, bio je
Margarete Bavarske u kripti katedrale u Münchenu
potomak njemačkog kralja
(snimio Mislav Gregl)
Adolfa od Nassaua, ali i
Margaretin rođak, unuk njezine sestrične Agneze od Hessena. Kada se vjenčanje
održalo ne znamo. Još je 22. ožujka 1357. bila u Landshutu gdje je izjavila vjernost
svome polubratu, vojvodi Stjepanu II., te obećala da će slijediti njegov savjet u vezi
s novcem koji u njezino ime drži austrijski vojvoda Albrecht II.58 Brak je zasigurno
sklopljen te ili sljedeće godine, jer se u ispravi od 13. kolovoza 1358., u kojoj se rješava
spor između Ludovika i Margarete u vezi s mirazom, Margareta naziva Gerlachovom
suprugom.59 Gerlach i Margareta (Wir Gerloch graf von Hohenloch und wir Margret sein
hausfrawe von Bayrn) konačan su primitak novca koji je Ludovik dugovao Margareti,
20.000 florena, položen kod austrijskog vojvode Rudolfa IV., potvrdili ispravom
55
Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, Tomus secundus. Ab
Innocentia pp. VI. usque Clementem pp. VII. 1352-1526., Romae 1860., str. 67., 69., 71., 90., 95. „ANNO
Domini M. CCC. LXX. praedictus Philippus Imperator Constantinopolitanus, & Princeps Tarentinus
accessit Vngariam: & matrimonium contraxit cum Domina Elizabeth filia Stephani fratris Regis Vngariae“
François Duchesne, Historiae Francorum scriptores, Tomus V, Lvtetiae Parisiorum 1649., str. 897.
56
Spominje se kao pokojna u oporuci svoje bake, kraljice Elizabete. Pray, Annales regum Hungariae, str.
146-47.
57
Westenrieder, Beyträge, str. 21.
58
„Margaretha Herzogin in Bayern gelobt ihrem lieben Bruder Herzog Stephan vor allen ihren Brüdern und
Freunden ihm zu folgen, und mit ihrem Leib und Gut nicht anders zu leben und zu handeln dann mit seinem
Rath insbesondere mit dem Gelde das Herzog Albrecht von Oestreich von ihrer wegen inhat. G. zu Lanzhut
an Mittwochen vor Judica.“ Karl Heinrich von Lang, Maximilian Prokop von Freyberg, Regesta sive
Rerum Boicarum Autographa e Regni Scriniis, fideliter in Summas contracta, Volumen VIII. (Continuationis
IV.), Monaci 1839., str. 370.
59
„cum nobili viro Domino Gerlaco Comite de Hohenloch, pro nunc Marito predicte Domine Margarete“. CDH
str. 676-77.
22
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
izdanom u Passau 11. veljače 1359.60 Iduće godine zajedno su osnovali bolnicu za
siromašne u Uffenheimu61.
Margareta se posljednji put u izvorima spominje kao živa 15. kolovoza 1367.
kada svojem nećaku, vojvodi Fridriku Bavarskom predaje neke svoje posjede. 62 Na
temelju isprave koju su u Landshutu 17. ožujka 1374. izdali Margaretin polubrat
vojvoda Stjepan II. i trojica njegovih sinova zna se da u tom trenutku više nije bila
živa.63 Točan datum njezine smrti nije poznat. Međutim, znamo da je pokopana u
katedrali u Münchenu, gdje je nakon obnove kripte sedamdesetih godina XX. stoljeća
postavljena i nadgrobna ploča na kojoj se, na popisu svih ondje sahranjenih članova
dinastije Wittelsbach, nalazi i Margaretino ime.
Zaključno, Margareta Bavarska zasigurno je značajna ženska ličnost hrvatske
srednjovjekovne povijesti zanimljive osobne sudbine. Kao herceginja, iako većinu tog
kratkog razdoblja nije bila prisutna na hrvatskim prostorima, u obavljanju te funkcije
nije se mnogo razlikovala od svojih prethodnika. Na temelju isprava koje je izdavala
vidimo da je potvrđivala povlastice, dodjeljivala posjede i intervenirala u sporovima,
a u njezino ime sazvan je i sabor. Iako nakon što je postala herceginja nije došlo do
promjena službenika, može se primijetiti da je ipak nastojala u svoju službu uključiti
osobe koje su najvjerojatnije s njom stigle iz njemačkih krajeva. Zbog nesuglasica s
kraljem Ludovikom i sklapanja novog braka nakon razdoblja od samo dvije godine
napustila je Kraljevstvo i vratila se u Njemačku. Margareti Bavarskoj u dosadašnjoj
historiografiji, posebice hrvatskoj, nažalost nije posvećeno dovoljno pažnje te bi daljnja
historiografska istraživanja i analize različitih aspekata njezinog života i djelovanja
bili više nego dobrodošli.
60
Na toj se ispravi nalazi i Margaretin pečat s natpisom Sigillum Margarete, Dei gracia Ducissa Bawarie,
Domina de Hohenloe. Antal Pór, Pecséttani újabb apróságok. (II. Margit bajor herczegnőnek, István
magyar herczeg, Nagy-Lajos király öcscse egykori feleségének pecsétje), Turul 15, Budapest 1897.,
str. 13-15.
61
Christian Ernst Hanßelmann, Hochfürstl. und Hochgräflich-Hohenlohischen Hof-Lehen- und resp.
Consistorial-Raths, auch Archivarii, weiter erläutert- und vertheidigte Landes-Hoheit des Hauses Hohenlohe
vor denen Zeiten des sogenannten grossen Interregni, Nürnberg 1757., str. 140-144.
62
„Margret Herzogin in Bayern übergiebt ihrem Vetter dem Herzog Friedrich ihre Besitzungen zu Vochburg,
zu der Neunstadt, und Lauden und Jachsperch, ferner all Ansprüche welche sie zu dem von Hochenlo hat.
G. an unser Frauen Tag als sie verschied.“ Karl Heinrich von Lang, Maximilian Prokop von Freyberg,
Regesta sive Rerum Boicarum Autographa e Regni Scriniis, fideliter in Summas contracta, Volumen IX.
(Continuationis V.) (dalje: Regesta Vol. IX. Cont. V.), Monaci 1841., str. 182.
63
„Stephan der ältere Herzog in Bayern und seine söhne Stephan, Friedrich und Johann bekennen, dem Grafen
Gerlach von Hohenloch von wegen ihrer seligen Schwester und Muhme Margaret dann von wegen Vohburg
und de Neunstadt 49,000 Pfund Heller schuldig geworden zu seyn, welche er ihnen bis auf 25,000 Pfund
erlassen hat, und verschrieben demselben diese 25,000 Heller auf den Vesten und Städten Rotenfels und
Gmunde. G. zu Lantzhut am freytag vor dem Suntag Judica.“ Regesta Vol. IX. Cont. V., str. 311-12.
23
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 11-24
Dražen Nemet: Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije...
Margareta Bavarska, herceginja čitave Slavonije,
Hrvatske i Dalmacije (1354.-1356.)
Sažetak
Margareta Bavarska (rođena oko 1325. umrla prije 17.3.1374.) bila je kći cara Svetog
Rimskog Carstva Njemačkog Naroda Ludovika IV. iz dinastije Wittelsbach i njegove druge
supruge, Margarete od Hainaulta. Udajom za hercega Stjepana Anžuvinca 1350./1351. dolazi
u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvu. U braku je rođeno dvoje djece, sin Ivan i kći Elizabeta.
Nakon suprugove smrti 1354. obavljala je funkciju herceginje čitave Slavonije, Hrvatske i
Dalmacije, a tijekom tog razdoblja boravila je i na hrvatskim prostorima. U svojem djelovanju
nije se mnogo razlikovala od svojih prethodnika. Potvrđivala je povlastice, dodjeljivala posjede i
intervenirala u sporovima, a u njezino ime sazvan je i sabor. Iako nakon što je postala herceginja
nije došlo do značajnih upravnih promjena, odnosno promjena podređenih činovnika, može
se primijetiti da je ipak nastojala u svoju službu uključiti osobe koje su najvjerojatnije s njom
stigle iz njemačkih krajeva. Zbog nesuglasica sa šurjakom, kraljem Ludovikom I., i sklapanja
novog braka s njemačkim plemićem Gerlachom od Hohenlohea nakon razdoblja od samo
dvije godine napustila je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo i vratila se u Njemačku.
Margarete von Bayern, Herzogin von ganz Slawonien,
Kroatien und Dalmatien (1354-1356)
Zusammenfassung
Margarete von Bayern (geboren wohl 1325, gestorben vor dem 17. März 1374) war die
Tochter des Kaisers des Heiligen Römischen Reiches Deutscher Nation Ludwig IV. aus der
Dynastie Wittelsbach und seiner Ehefrau Margarete von Hainault. Durch Eheschließung mit
dem Herzog Stephan Anjou kommt sie 1350/1351 ins Ungarisch-Kroatische Königsreich.
In der Ehe wurden zwei Kinder geboren, der Sohn Johann und die Tochter Elisabeth. Nach
dem Tode ihres Ehemannes 1354 erfüllte sie die Aufgaben der Herzogin von ganz Slawonien,
Kroatien und Dalmatien, während dieser Zeit weilte sie auch in kroatischem Raum. In ihrem
Wirken unterschied sie sich nicht viel von ihnen Vorgängern. Sie bestätigte Privilegien, erteilte
Besitze und griff bei Streitigkeiten ein, in ihrem Namen wurde auch der Sabor (Parlament)
einberufen. Obwohl es zu keinen bedeutenden Verwaltungsveränderungen bzw. Änderungen
der untertanen Beamten kam nachdem sie Herzogin wurde, ist merkbar, dass sie sich trotzdem
bemühte, Leute die wahrscheinlich mit ihr aus deutschen Gegenden kamen, in ihren Dienst
zu nehmen. Wegen Unstimmigkeiten mit ihrem Schwager, dem König Ludwig I., und der
Eheschließung mit dem deutschen Edelmann Gerlach von Hohenlohe verließ sie, nach nur
zwei Jahren, das Ungarisch-Kroatische Königsreich und kehrte nach Deutschland zurück.
24
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
Marija Karbić
Hrvatski institut za povijest – Zagreb,
Podružnica za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje, Slavonski Brod,
Zagreb
UDK 323.15(497.5Rijeka=112.2)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 10.10.2014.
Prihvaćeno: 11.10.2014
Kapetan Jakov Raunacher
i drugi naseljenici
iz njemačkih zemalja u Rijeci
sredinom 15. stoljeća
Prilog na temelju izvorne građe (notarskih spisa
riječkog kancelara Antuna de Renno de Mutina)
te dosadašnjih rezultata historiografije govori o
prisutnosti Nijemaca u Rijeci u razdoblju kasnoga
srednjeg vijeka. Analiziraju se okolnosti i razlozi
njihova dolaska u Rijeku, te se upozorava da
unutar njemačkih naseljenika možemo razlikovati
dvije osnovne grupe, one koji su u Rijeku došli
vođeni trgovačkim poslovima i one koje je ovdje
dovela njihova služba grofovima Walsee. Rad
se bavi i nekima od najistaknutijih Nijemaca u
Rijeci, u prvom redu riječkim kapetanom Jakovom
Raunacherom.
Ključne riječi: Rijeka, Nijemci, kasni srednji vijek,
trgovina, grofovi Walsee, kapetani grada Rijeke
25
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
Došljake iz njemačkih zemalja tijekom srednjeg vijeka susrećemo na svim
područjima koja se danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske.1 Izuzetak u tome nije
ni Rijeka, u kojoj su, iako ondje nisu bili prisutni u velikom broju, Nijemci također
igrali važnu ulogu. Rezultati prezentirani u ovom radu predstavljaju tek početne
rezultate istraživanja prisutnosti Nijemaca u Rijeci u srednjem vijeku te se odnose
samo na jedan, manji dio tog razdoblja, no i takvi daju svjedočanstvo o njemačkim
naseljenicima kao nezaobilaznom dijelu hrvatske povijesti i na području Kvarnera.
Glavno vrelo koje sam koristila u ovom istraživanju je notarska knjiga riječkog
notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina, koja obuhvaća razdoblje od 1436.
do 1465. godine.2 Ona sadrži odredbe gradskih vlasti, ugovore, sudbene prosvjede,
nagodbe, punomoći, oporuke, te nam pruža raznovrsne podatke o stanovnicima
Rijeke i životu u ovom gradu.3
1
Nijemce nalazimo u svim slojevima društva, u gradovima, ali i među plemstvom i seoskim stanovništvom.
Usp. Marija Karbić, “Prvi spomeni Nijemaca u hrvatskim zemljama u razvijenom i kasnom srednjem
vijeku”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 17 (2010), 129-138. Značajan poticaj istraživanju
prisutnosti Nijemaca u hrvatskim zemljama dali su znanstveni skupovi koji se u organizaciji Njemačke
(narodnosne) zajednice održavaju već niz godina pod zajedničkim nazivom Nijemci i Austrijanci
u hrvatskom kulturnom krugu. Rezultat ovih skupova niz je radova, od kojih se neki odnose na
gradska naselja, poput, na primjer, radova Karoline Kanižaj, “Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj
polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća”, u: G. Beus Richembergh (ur.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i
danas (Zagreb, 1994), 53-62; Marije Karbić “Nijemci u Varaždinu tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak
Njemačke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch 8 (2001), 11-17 i Brune Škreblina “Njemački trgovci
na srednjovjekovnom Gradecu”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 20 (2013), 195-207, dok
drugi govore o istaknutim pojedincima ili obiteljima iz kruga plemstva, kao, na primjer, radovi Lovorke
Čoralić “Hrvatski ban i istarski markgrof Bertold VII. Andechs-Meranski (1182.-1251.)”, Godišnjak
Njemačke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch 6 (1999), 11-17; Marije Karbić “Lackovići (Lackfi) iz
plemićkog roda Hermán”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 16 (2009), 11-28 i “Velikaška
obitelj Alben i njezina uloga u hrvatskoj povijesti”, Godišnjak Njemačke zajednice. DG Jahrbuch 19
(2012), 11-29 te Suzane Miljan, “Grofovi Celjski, njihovi službenici njemačkog porijekla i Zagorsko
kneštvo (comitatus Zagoriensis) krajem srednjeg vijeka (1397.-1456.)”, Godišnjak Njemačke zajednice.
DG Jahrbuch 19 (2012), 97-117.
2
Notarska knjiga Antuna de Renno de Mutina objavljena je u: Silvino Gigante (prir.), Libri del cancelliere,
1. Cancelliere Antonio di Francesco de Reno, 1, Monumenti di Storia Fiumana, 2 (Fiume, 1912) [dalje:
Libri del cancelliere, 1]; Isti, Libri del cancelliere, 1, Cancelliere Antonio di Francesco de Reno, 2, Monumenti
di Storia Fiumana, 3 (Fiume, 1932) [dalje: Libri del cancelliere, 2]; Mirko Zjačić (prir.), “Knjiga riječkog
kancelara Antuna de Renno de Mutina”, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci [dalje: VDAR] 3 (19551956), 5-345; 4 (1957), 89-225; 5 (1959), 257-459.
3
O vrijednosti notarskih spisa za istraživače riječkog srednjovjekovlja vidi, na primjer: Lujo Margetić,
“Knjige riječkih notara – nezaobilazno vrelo riječke pravne povijesti”, Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci 15 (1994), 1-13.
26
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
Kao što je već rečeno, Nijemci u Rijeci nisu bili brojni, ali su ipak igrali značajnu
ulogu.4 Na prisutnost Nijemaca u Rijeci u kasnome srednjem vijeku bitno je, i to,
kao što ćemo vidjeti, na više načina, utjecala činjenica da su gospodari Rijeke u
navedenom razdoblju bili grofovi Walsee. Oni su došli u posjed Rijeke krajem 14.
stoljeća, odnosno početkom 15. stoljeća, nakon što su u muškoj lozi izumrli njezini
dotadašnji gospodari, Devinski.5 Posjedi Devinskih, među kojima je bila i Rijeka,
pripali su tada temeljem oporuke posljednjeg Devinskog, Hugona, Rambertu Walsee,
suprugu Hugonove kćeri.6 Obitelj Walsee podrijetlom je iz Bavarske, a uzdigla se
zahvaljujući svojoj službi Habsburgovcima. U trenutku kada su postali gospodari
Rijeke Walseeovci su raspolagali znatnim imanjima na prostoru od Češke do Istre.7
Rijeka je u promatranom razdoblju bila živ i dinamičan grad. U njoj se, a čemu
je doprinjela i vlast grofova Walsee, koji su svojom snagom garantirali sigurnost i
stabilnost gradu, razvila trgovina koja je premašivala lokalne okvire. Rijeka postaje
sjecištem trgovačkih smjerova koji su povezivali Sveto Rimsko Carstvo, Ugarskohrvatsko kraljevstvo i Apeninski poluotok.8 Najviše se trgovalo željezom, koje se
dovozilo iz unutrašnjosti, a izvozilo na talijansko područje, posebice u papinsku
državu,9 te uljem koje se, pak, najviše uvozilo iz Marka i Apulije te Dalmacije
4
5
6
7
8
9
O prisutnosti Nijemaca u Rijeci možemo zaključiti na temelju analize imena, prezimena i pridjevaka,
koji se javljaju u vrelima. Ipak, rezultate takvih analiza treba uzeti s oprezom. Njemačko ime, prezime
ili pridjevak ne znači nužno i njemačko podrijetlo. Moguće je, na primjer, da je rečena osoba u Rijeku
došla preko njemačkih zemalja te joj je ime, odnosno prezime tako dobilo njemački oblik. Isto tako,
moguće je i da pridjevak nosi po mjestu iz kojeg je došla u Rijeku, a ne po mjestu iz kojeg je potekla.
No, u većini se slučajeva imena, prezimena i pridjevaka koji ukazuju na njemačko podrijetlo uistinu
i radi o Nijemcima.
O vlasti Devinskih nad Rijekom vidi: Zlatko Herkov, Statut grada Rijeke iz godine 1530. (Zagreb, 1948),
8-22; Ferdo Hauptman, Rijeka. Od rimske Tarsatike do hrvatsko-ugarske nagodbe (Zagreb, 1951), 24-27;
Danilo Klen (ur.), Povijest Rijeke (Rijeka, 1988), 87-89. Herkov donosi i pregled različitih mišljenja
prisutnih u historiografiji o vremenu i načinu dolaska Rijeke u njihove ruke, kao i pitanju vlasti
Frankapana nad ovim područjem.
Herkov, Statut grada Rijeke, 23; Klen, Povijest Rijeke, 83, 89.
Silvino Gigante, Storia del Comune di Fiume (Firenze, 1928), 31-32; Hauptman, Rijeka. Od rimske
Tarsatike, 26-27; Klen, Povijest Rijeke, 89. O grofovima Walsee vidi i: Max Doblinger, Die Herren
von Walsee. Ein Beitrag zur österrechischen Adelsgeshichte, Archiv für österrechische Geschichte,
95, sv. 2 (Wien, 1906); Karel Hruza, Die Herren von Walsee (Linz, 1995).
Mudra politika Walseeovaca, koja je omogućila napredak riječke trgovine, vidljiva je i na primjeru
njihova odnosa s Mlecima. U vrijeme rata kralja i njemačkog cara Žigmunda protiv Venecije,
Reinprecht IV. Walsee sklapa s Mlečanima poseban ugovor kojim Rijeku izuzima iz mletačkog
trgovačkog bojkota. Udajom svoje sestre Barbare za Nikolu Krčkoga, pak, pridobija i svoga najjačeg
susjeda (Hauptman, Rijeka. Od rimske Tarsatike, 27-28; Klen, Povijest Rijeke, 89-90). O napretku
riječke trgovine i trgovačkim pravcima u razdoblju vladavine obitelji Walsee vidi: Gigante, Storia
del Comune, 39-40; Klen, Povijest Rijeke, 84-87, 89; Ferdo Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja s
primorskimi mesti od 13. do konca 16. stoletja, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Razred za
zgodovinske in družbene vede, Dela 15, Inštitut za zgodovino, Sekcija za občo in narodno zgodovino
4 (Ljubljana, 1965), 83-87.
O značenju trgovine željezom u Rijeci u srednjem vijeku vidi: Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 8586, 182-186; a o ulozi slovenskih zemalja u toj trgovini napose: Janez Šumrada, “Trgovina s turjaškim
železom na Reki sredi XV. stoletja”, Zbornik občine Grosuplje 11 (1980), 221-228.
27
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
morskim putem.10 Osim spomenutoga trgovalo se i kožom, drvetom, voskom, mjedi,
solju, žitom, povrćem, vinom, i tako dalje, a razvijala se i brodogradnja.11
Razvoj gospodarstva dovodio je u grad naseljenike s raznih strana.12 Među
njima su, zahvaljujući usmjerenosti riječke trgovine prema tim područjima, bili i oni
iz slovenskih zemalja,13 koje su se tada nalazile u sastavu Svetog Rimskog Carstva.14
Kako su ovi naseljenici često bili Nijemci, kako zbog karaktera samih gradskih naselja
u navedenim krajevima tako i zbog prodiranja južnonjemačkih trgovačkih društava u
slovensko zaleđe u drugoj polovini 15. stoljeća,15 možemo reći da su grofovi Walsee
na dolazak njemačkih naseljenika utjecali s jedne strane podupiranjem gospodarskog
rasta, a s druge poticanjem trgovine sa Svetim Rimskim Carstvom. Isprepletenost
trgovačkih poslova i ljudi na ovom području je bila dio svakodnevnice, o čemu nam
svjedoči i sljedeći primjer. Ljubljanski trgovac Matej Kočevar obavezao se je 1449.
zadužnicom u Rijeci da će dug iz nekog trgovačkog posla platiti Andreju iz Salzburga
u Ljubljani.16
Njemački trgovci u Rijeci uglavnom su se, poput, na primjer, Hansa Schubena,
bavili trgovinom željezom,17 a pritom su često, kao što je to činio i Leonard de Stayn,
željezo dovozili iz Auerspergovih topionica u Kranjskoj.18 Trgovinom željezom bavio
se je i Jakob Somer iz Ljubljane. On se je 1455. zbog duga od 373 dukata obavezao
Bartolomeju iz Ferma dati blizu 5 tona željeza.19 Uz trgovinu željezom njemački su
trgovci znali trgovati i drugim robama. Tako je Pavao Lustalar osim željezom trgovao
i uljem i smokvama,20 a Nikola Raintalar tkaninama i uljem (1446.).21 Jurlinus Seydel
iz Kamnika dovezao je 1456. u Rijeku ovčje, kozje, janjeće i konjske kože.22
10
O trgovini uljem vidi: Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 158-159.
11
Usp. Klen, Povijest Rijeke, 84-86, Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 148-197.
12
Za prisutnost naseljenika s raznih strana u Rijeci usporedi: Klen, Povijest Rijeke, 94.
13
O putevima koji su povezivali Rijeku sa slovenskim zemljama vidi: Gestrin, Trgovina slovenskega
zaledja, 202-204.
14
O naseljenicima s teritorija Svetog Rimskog Carstva vidi: Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 84-85.
15
Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 55-56.
16
Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 126.
17
VDAR 3, 133, 194.
18
Leonard je 28. svibnja 1446. prodao veću količinu željeza iz Auerspergovih topionica sucu Nikoli
Mikoliću (VDAR 3, 102-103). U razdoblju od 1437. do 1460. kroz Rijeku je prema notarskim zapisima
prošlo oko 7600 tovara željeza. Od toga je ¾ prometa otpadalo na trgovce iz Ljubljane (Gestrin,
Trgovina slovenskega zaledja, 183).
19
VDAR 5, 271; Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 133.
20
VDAR 3, 217. Godine 1449. Pavao je trgovao sa skoro 100 tovara ulja (Gestrin, Trgovina slovenskega
zaledja, 159). Zabilježeno je da je željezom trgovao s Matijom, sinom ser Donata (VDAR 3, 168-169).
U samo tri navrata prodao je u Rijeci oko 10 t proizvoda od željeza (Gestrin, Trgovina slovenskega
zaledja, 186).
21
VDAR 3, 98, 117.
22
Gestrin, Trgovina slovenskega zaledja, 175-176,
28
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
Iako poneki od njih u Rijeci borave kratko vrijeme, dok obave posao, većina
od pridošlih njemačkih trgovaca se ovdje stalno nastanjuje,23 te kupuje nekretnine u
gradu i okolini. Do nekretnina u Rijeci su, osim kupovinom, dolazili i na druge načine.
Nikola Raintalar je, na primjer, zato što je otkupio veliki srebreni pojas, jedan pladanj
i tri srebrne zdjele, koje je založio Martin Çaninich, od ovoga u zalog dobio dva vinograda, jedan u
Viçichu, a drugi u Brgudu (Borgudo), kao i kuću Martinove žene Klare, koja je pri
sklapanju pogodbe bila prisutna i za to dala svoju suglasnost.24
U nekim su slučajevima Nijemci i međusobno sklapali poslove u vezi s
nekretninama. Zlatar Ivan Beisterfar kupio je za 45 zlatnih dukata vinograd od
jednog drugog Nijemca, Cuncia Hohennera. Taj je vinograd Ivan Belsterfar do kraja
isplatio Honennerovoj kćeri Barbari.25 Na ovom mjestu bih napomenula i da je
među Nijemcima, kako nam pokazuje i slučaj Ivana Beisterfara, osim trgovaca bilo i
obrtnika.26
Treba reći da su se njemački naseljenici uklopili u život grada te su dobro
surađivali s drugim stanovnicima Rijeke. U notarskim spisima često se spominju i
kao svjedoci, odnosno predstavnici gradskih vlasti u različitim pravnim poslovima, što
je također dokaz njihova ugleda u zajednici i povjerenja koje su u njih imali njihovi
sugrađani. Tako je Nikola Raintalar 9. travnja 1446. prisustvovao sklapanju nagodbe
u vezi nekog duga između svećenika Aleksandra i njegovog oca, krojača Vita, s jedne
strane, te suca Nikole Mikolića, s druge strane.27
Zajedno s drugim stanovnicima Rijeke, Nijemci poduzimaju i poslovne pothvate,
kao, na primjer, već spomenuti Nikola Raintalar čiji je poslovni partner u izvozu
tkanina u Veneciju bio Martin pok. Canina.28
Vrela nam bilježe i bračne veze između doseljenih Nijemaca i stanovnica Rijeke
koje nisu bile njemačkog podrijetla. Žena Nikole Raintalara bila je Passina, kći Mojsija
s Paga.29 Nakon Nikoline smrti Passina se ponovno udala, i to opet za Nijemca. Ovaj
puta za Georga Romplera iz Ljubljane. Kao Romplerova žena Passina se spominje
1454. kada je gradskim sucima obećala da će kao jamac svoga muža isplatiti 50
23
Jedan od Nijemaca koji su Rijeku izabrali za svoj dom bio je i Ivan, sin Nikole de Alemania. On se 25.
lipnja 1447. u jednom dokumentu navodi kao civis dicte Terre Fluminis, što svjedoči da je u Rijeci bio
trajno nastanjen te da je postigao status građanina (VDAR 3, 194).
24
VDAR 3, 165 (28. srpnja 1447.). Ovdje treba napomenuti da su Martin i Nikola bili šogori, to jest,
Martinova žena Klara je bila sestra Nikoline žene Passine, što na ove događaje baca posebno svjetlo. O
rodbinskim vezama Martina i Nikole vidi u: Monika Cvitanović, Položaj žena u Rijeci u 15. stoljeću,
diplomski rad (Sveučilište u Zagrebu, 2012), 41.
25
VDAR 3, 129 (15. siječnja 1447.).
26
Beisterfar se spominje i 18. svibnja iste godine (VDAR 3, 154).
27
VDAR 3, 93 O tome slučaju piše i: Margetić, “Knjige riječkih notara”, 46.
28
VDAR 3, 98.
29
VDAR 3, 167.
29
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
zlatnih dukata.30 Kao jamac svoga muža, obvezuje se ponovno 1455. - ovaj puta na
isplatu 160 dukata časnom bratu Albertu, prioru samostana sv. Augustina. Kako bi
isplatila navedenu sumu Passina je založila i kuću u kojoj stanuje i vinograd, sa svim
pripadajućim stvarima.31 Inače, treba reći da kod nekih njemačkih naseljenika koji
su se zadržali u Rijeci dolazi i do asimilacije. Tako se sin Hansa Barlecha u vrelima
počinje nazivati Barlechovichem.32
Spomenimo ovdje još jedan zanimljiv ugovor vezan uz područja života o kojima
još nije bilo riječi, a u kojem ponovno susrećemo i već nam dobro poznatog Nikolu
Raintalara. Naime, Nikola je obolio te je 23. kolovoza 1440. sklopio ugovor o liječenju
s kirurgom, magistrom Jakovom (magistar Iacobus debeat medicare et liberare praefatum
Nikolaum de vulneribus et infirmitate, quaspatitur in tibia).33 Raintalar se obavezao za
liječenje platiti 60 dukata, u dva dijela, i to samo u slučaju ozdravljenja, a Jakov je od
njega tražio striktno pridržavanje uputa i izvještavanje o svim promjenama stanja.34
Budući da se Nikola u vrelima, kao što smo već vidjeli, javlja i kasnije, možemo
zaključiti da je liječenje bilo uspješno.
Osim trgovaca i poslovnih ljudi njemačkog podrijetla, u Rijeci nalazimo još
jednu grupu Nijemaca, s čijim su dolaskom u ovaj grad grofovi Walsee još direktnije
povezani, a to su njihovi službenici, koji su većinom bili pripadnici nižeg plemstva
iz austrijskih zemalja. To su bili njihovi ljudi od povjerenja te je razumljivo da su
im povjerili upravu i ovdašnjih svojih posjeda. Često je i po nekoliko osoba iz jedne
obitelji obnašalo istu funkciju, iako one nisu bile nasljedne.35
U gradu je od službenika Walseeovaca bio najznačajniji onaj koji je vršio službu
gradskog kapetana, te bio predstavnik gospodara u gradskoj upravi, a to je u razdoblju
o kojem pišem bio Jakov Raunacher.36 Iz vrela vidimo da je on zajedno s gradskim
sucima i vijećnicima sudio u različitim vrstama parnica, odnosno posredovao prilikom
sklapanja poslova ili sporazuma. Dana 21. studenoga 1446. zajedno sa sucima i
vijećnicima predaje svećeniku Gašparu Krešoliću neki tabernakul koji se dotad nalazio
u rukama već spomenutog Ivana Belsterfara.37 Mjesec dana kasnije, 21. prosinca
iste godine, pak, potvrđuju da su od suca Nikole Mikolića primili 66 libara malih,
30
VDAR 4, 216.
31
VDAR 5, 292.
32
Klen, Povijest Rijeke, 95.
33
Libri del cancelliere, 1, 188-189.
34
O tom je slučaju pisao i: Ante Škrobonja, “Medicinski zapisi u notarskoj knjizi riječkog kancelara
Antuna de Renna de Mutina”, Sveti Vid. Zbornik 3 (1998), 165. Ovaj autor upozorava da se radi
o najvišem zabilježenom honoraru za liječničke usluge u Renovim spisima te da iz toga možemo
zaključiti da se radilo o teškoj bolesti (ulcus cruris ili čak možda i osteomijelitis).
35
Klen, Povijest Rijeke, 93.
36
O službi gradskog kapetana vidi: Herkov, Statut grada Rijeke, 47-49. Kapetan Rijeke nije bio nadležan
samo za grad, već i za Kastav, Veprinac i Mošćenice. Usp. Klen, Povijest Rijeke, 91, 93.
37
VDAR 3, 112 (21. studenog 1446.).
30
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
koje je kod njega u ime svoje majke i braće pohranio Jakov Misulić. Ti su novci bili
namjenjeni za isplatu nekog duga crkvi sv. Marije.38 U brojnim prilikama Raunacher
je svjedočio i namirenju dugova ili dogovoru o tome kako će se isplatiti,39 a sudio je, na
primjer, i u sporovima među susjedima do kojih je došlo radi neslaganja oko izvođenja
građevinskih radova.40
Jakov je kao riječki kapetan, zajedno sa sucima i vijećnicima, u ime gradske općine
sklapao i ugovore. U studenom 1443. sklopljen je na taj način i ugovor s magistrom
Tomom pok. Ivana, stanovnikom Venecije, kirurgom, o liječenju riječkih građana.41
Kapetan Raunacher je sudjelovao i u donošenju različitih odluka i propisa, poput
one kojom se regulira obaveza novoizabranih gradskih vijećnika da prirede ručak za
ostale vijećnike42 ili onih koje određuju cijenu jaja,43 odnosno brane vezivanje stoke
na javnim gradskim prostorima44 ili nošenje oštrog oružja u vrijeme mira.45 Neke od
tih odredbi nastojale su onemogućiti promet između Rijeke i frankopanskog Trsata
braneći da se različita roba (meso, vino, žito, povrće, ulje, željezo, sušene smokve i
slično) kupuje iz krajeva s druge strane Rječine, kao i da se pojedinci udružuju u svrhu
poslovanja s tim područjem (neque habere societatem aliquam pro emendo aut vendendo
siue cambliendo mercancias suprascriptas).46 Odredbe su branile čak i da se radi pića ide
preko Rječine (accedere vltra Fluuium ad bibendum) (za ovo potonje bila je predviđena
kazna od 20 solida i 3 dana u lancima).47
U vrijeme Raunacherova kapetovanja dolazi i do određenih pritisaka na crkvu u
Rijeci usmjerenih protiv glagoljaške tradicije. Naime, 29. prosinca 1443. Raunacher je
zajedno s dva suca i sedam vijećnika donio zaključak da svi moraju raditi na tome da
se u crkvi sv. Marije i Riječkom kaptolu koristi latinica (litera latina).48 Treba dodati
da ovo njegovo nastojanje nije imalo previše uspjeha, jer i desetak godina kasnije
još ima kanonika koji ne znaju latinicu, a u Pulu se na ređenje šalju i kandidati koji
ne znaju latinski. U inventaru riječke zborne crkve iz 1457. navodi se samo jedna
nova crkvena knjiga na latinskom, dok su sve druge pisane glagoljicom starohrvatskim
crkvenim jezikom.49
38
VDAR 3, 119.
39
Vidi, npr., Libri del cancelliere, 2, 22 (25. veljače 1445.).
40
VDAR 3, 190-191.
41
Gigante, Fiume nel Quattrocento (Fiume, 1913), 138-139; Škrobonja, “Medicinski zapisi”, 165.
42
VDAR 3, 132 (19. siječnja 1447.).
43
Libri del cancelliere, 1, 169 (16. svibanj 1440.).
44
Libri del cancelliere, 1, 326 (25. studenoga 1443.).
45
VDAR 3, 164 (19. srpnja 1447.)
46
VDAR 3, 116-117 (4. prosinca 1446.).
47
VDAR 3, 187 (15. prosinca 1447.).
48
Libri del cancelliere, 1, 333. O ovom slučaju vidi i: Margetić, “Knjige riječkih notara”, 12-13.
49
Klen, Povijest Rijeke, 95-96.
31
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
Ovdje bih željela spomenuti i jedan skandal vezan uz kapetana Raunachera.
Naime, čini se da je na maskenbalu jedan mladić (Antun Radolić) tijekom plesa
poljubio kapetanovu kćer. Taj je događaj izazvao mnogo ogovaranja, a potom je mladić
i ubijen. Zbog svega toga pokrenuta je istraga, ali ona nije dala nekoga rezultata. Lako
je moguće da je Radolićevu smrt uzrokovala ljutnja kapetana, koji je događaj shvatio
kao tešku uvredu (grave offesa) svoje kćeri, pogotovo stoga što je mladić izgleda
vodio raskalašen život. Iako je prijetila opasnost da se u cijeli slučaj umiješa Ivan
Reichenburger, kapetan Devina i Krasa, koji je tražio dodatno suđenje, Raunacher je
uspio prekinuti istragu i sve zataškati. U suglasnosti sa sucima i vijećem, obratio se
svećeniku Marku, ocu pokojnog mladića, te mu postavio uvjet da, ako želi boraviti
u Rijeci, ne smije po tom pitanju uznemiravati riječko vijeće, niti ikoga, uključujući
i vijećnike, ni svoju braću ni bližnje, te da o tom skandalu i smrti pokojnog Antuna
(Antonca) ne smije govoriti nikome u Rijeci.50 Moguće je da su navedeni događaji
doveli i do odluke vijeća od 1. ožujka 1449. da se zabrani maskiranja na zabavama,
pod prijetnjom novčane kazne od 50 libara. Kazna se odnosila na organizatore zabava,
jer su oni morali točno vidjeti tko je tko od uzvanika.51
Kao što su se grofovi Walsee oslanjali na službenike koji su dolazili iz njemačkih
zemalja, tako su i ovi često u svojoj službi imali ljude iz istih krajeva. Tako , na primjer,
među službenicima Jakova Raunachera nalazimo Ivana Moderspachara.52
Ipak, treba reći da Nijemci, koji su u ove krajeve došli službom kod Walseeovaca,
nisu bili izdvojeni iz života grada u kojem su boravili. Uključivali su se u poslove (kao,
na primjer, maloprije spomenuti Ivan Moderspachar koji se je, osim svojim osnovnim
dužnostima, bavio i drugim poslovima te je bio povezan i s trgovinom uljem).53
Pripadnici ove grupe njemačkih naseljenika bili su i vlasnici nekretnina u gradu,
odnosno na njegovom području. Vitez Martin Raunacher imao je tako vinograd na
Kozali, koji je 1446. dao kao zalog za posuđenu 31 libru malih Matiji iz Japre.54
Službenici grofova Walsee njemačkog podrijetla su s gradom bili povezani i u
duhovnom smislu. Sredinom 15. st. obitelj Raunacher podigla je kapelu sv. Trojstva
u sklopu kompleksa augustinskog samostana sv. Jeronima,55 u kojoj su bili sahranjeni
Martin Raunacher i njegova supruga Margareta Lamberger, a o čemu nam svjedoče
njihove sačuvane nadgrobne ploče. U drugoj polovini 15. stoljeća primjer Raunachera
50
VDAR 3, 253-255. O tome događaju vidi i: Gigante, Fiume nel Quattrocento, 68-72; Cvitanović,
Položaj žena, 77-79.
51
Gigante, Fiume nel Quattrocento, 145.
52
VDAR 3, 119-120, 128.
53
Dana 26. prosinca 1446. Ivan je platio svotu od 21 zlatnog dukata Vitu Matejeviću. Ovu je svotu Vitu
za ulje bio dužan trgovac Ivan zvan Sakoman (VDAR 3, 119-120).
54
VDAR 3, 108.
55
O augustinskom samostanu i crkvi sv. Jeronima vidi: Giovanni Kobler, Povijest Rijeke, 2 (Opatija,
1996.), 171-186. Radi se o prijevodu djela Memorie per la storia della liburnica città di Fiume.
32
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
slijedio je, podigavši još jednu kapelu u istom samostanskom kompleksu, jedan drugi
riječki kapetan njemačkog podrijetla, Gašpar Rauber. U toj je kapeli bio sahranjen
njegov brat Nikola, tršćanski kapetan. 56
Na kraju, treba reći da su se neki od službenika grofova Walsee (spomenimo
ovdje Raunachere, Oberburgere i Raubere), trajno naselili u Rijeci, te njihove potomke
nalazimo među uglednim riječkim građanima i u kasnijim razdobljima.57
I u godinama koje slijede razdoblju kojim sam se ovom prilikom bavila, u
gospodarskom životu Rijeke i dalje važne položaje zauzimaju Nijemci. Tako, godine
1527. na čelu riječkog četrdesetničarskog ureda nalazimo Hansa Schauera (zakupnik/
povjerenik) i Petera Röslera (protopisar).58 Službu riječkog kapetana također, i nakon
što je vlast nad Rijekom iz ruku Walseeovaca prešla u ruke Habsburgovaca, i dalje
vrše Nijemci.59 Tako je riječki kapetan bio i Gašpar Rauber, koji je za cara Fridrika
III. osvojio Trsat.60
U svakom slučaju, kao što sam na početku i nagovijestila, ako uzmemo u obzir sve
ovdje spomenuto, možemo zaključiti da su Nijemci u kasnosrednjovjekovnoj Rijeci,
iako nisu bili naročito brojni, igrali značajnu ulogu i u gospodarstvu i u političkom
životu grada te da su većinom pripadali gornjem sloju gradskog društva. Isto tako,
vidjeli smo i da nisu bili izolirana skupina, napose oni među njima koji su pripadali
građanskom sloju, već su živjeli i radili zajedno s drugim žiteljima Rijeke, pa i sklapali
brakove s njima. A mogli smo primijetiti i prve pojave njihove asimilacije. Naravno,
mora se imati na umu da su ovdje prezentirani rezultati dobiveni analizom zbivanja
tijekom relativnog kratkog razdoblja. Stoga, na neki način, oni predstavljaju i poziv na
nastavak istraživanja prilikom kojih bi se obuhvatio veći vremenski period, i razdoblja
prije i razdoblja nakon promatranog perioda. Time bi se mogle uočiti i promjene do
kojih dolazi tijekom vremena, faktore koji su pritom djelovali te dobiti cjelovitija slika
o prisustvu Nijemaca u Rijeci u srednjem vijeku.
56
Usp. Klen, Povijest Rijeke, 102-103; Kobler, Povijest Rijeke, 2, 254-257.
57
Klen, Povijest Rijeke, 93.
58
Ferdo Gestrin, Mitninske knjige 16. in 17. stoletja na Slovenskem. Libri daziari del cinquecento e seicento
in Slovenia, Viri za zgodovino Slovencev. Fontes rerum Slovenicarum, knj. 5 (Ljubljana, 1972), 32. O
poreznom sistemu i četrdesetnici u Rijeci u to vrijeme vidi: Isto, 25-42.
59
O dolasku Rijeke u ruke Habsburgovaca vidi: Herkov, Statut grada Rijeke, 23-24; Klen, Povijest
Rijeke, 105.
60
Lujo Margetić – Milan Moguš, Zakon trsatski (Rijeka, 1991), 18.
33
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja...
Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici
iz njemačkih zemalja u Rijeci sredinom 15. stoljeća
Sažetak
U radu se na temelju analize vrela (notarskih spisa riječkog kancelara Antuna de Renno de
Mutina iz razdoblja 1436.-1465.) te dosadašnjih rezultata historiografije govori o prisutnosti
Nijemaca u Rijeci u razdoblju kasnoga srednjeg vijeka. Analiziraju se okolnosti i razlozi
njihova dolaska u Rijeku, te se upozorava da unutar njemačkih naseljenika možemo razlikovati
dvije osnovne grupe, one koji su u Rijeku došli vođeni trgovačkim poslovima i one koje je
ovdje dovela njihova služba grofovima Walsee. Naglašava se da su u kasnosrednjovjekovnoj
Rijeci Nijemci, iako ondje nisu bili zastupljeni u velikom broju, igrali važnu ulogu. Govori
se o njihovom sudjelovanju u životu grada, kao i gospodarskim aktivnostima (u prvom redu
u trgovini željezom) te se ukazuje na činjenicu da su grofovi Walsee na dolazak njemačkih
naseljenika utjecali s jedne strane podupiranjem gospodarskog rasta, a s druge poticanjem
trgovine sa Svetim Rimskim Carstvom. Posebna pažnja u radu poklanja se nekim istaknutijim
Nijemcima, koji su živjeli u Rijeci, napose Jakovu Raunacheru, koji je u navedenom periodu
obnašao službu riječkog kapetana.
Kapitän Jakov Raunacher und andere Ansiedler
aus deutschen Ländern in Rijeka Mitte des 15. Jahrhundertes
Zusammenfassung
In der Arbeit ist, aufgrund einer Quellenanalyse (notarielle Dokumente des Kanzlers
von Rijeka Antun de Renno de Mutin aus der Zeit von 1436-1465) sowie der bisherigen
Ergebnissen der Geschichtswissenschaft, von der Anwesenheit der Deutschen in Rijeka zur
Zeit des späten Mittelalters die Rede. Es werden Umstände und Gründe ihrer Ansiedlung
in Rijeka analysiert und es wird darauf hingewiesen, dass man innerhalb der deutschen
Ansiedlern zwei Grundgruppen unterscheiden kann – eine wurde von Handelsgeschäften
und eine von ihrem Dienst bei den Grafen Walsee nach Rijeka gebracht. Betont wird, dass
in dem spätmittelalterlichen Rijeka die Deutschen, obwohl nicht in großer Anzahl vertreten,
eine wichtige Rolle spielten. Die Rede ist von deren Teilnahme am Leben der Stadt sowie
an den wirtschaftlichen Tätigkeiten (in erster Reihe im Eisenhandel) und hingewiesen wird
auf die Tatsache, dass die Grafen Walsee die Ansiedlung der Deutschen einerseits durch die
Unterstützung des Wirtschaftsaufstieges, andererseits durch Förderung des Handels mit dem
Heiligen Römischen Reich beeinflussten. Besondere Aufmerksamkeit wird in der Arbeit
den hervorragenderen Deutschen, die in Rijeka lebten, besonders Jakov Raunacher, der in der
angegebenen Zeitspanne den Dienst des Kapitäns von Rijeka versah, gewidmet.
34
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
Željko Holjevac
Filozofski fakultet
Zagreb
UDK 355.311.8(497.5 Karlovac)”18”
94(497.5 Karlovac)”18”
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 29.9.2014.
Prihvaćeno: 30.9.2014.
Barun Carl von Pidoll
zu Quintenbach
o gospodarstvu karlovačkih
krajišnika
Autor piše o barunu Carlu von Pidollu zu
Quintenbachu, plemiću iz Donje Austrije i potomku
starog lotarinškog roda, koji je u Beču 1844. objavio
knjigu o gospodarstvu karlovačkih krajišnika i u njoj
preporučivao razne sorte krmnog bilja za poboljšanje
nerazvijene ratarske proizvodnje u krajevima
između Kupe i Zrmanje.
Ključne riječi: Pidoll, Karlovački generalat,
gospodarstvo, 1844
35
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach (1770.-1849.) pripada srednjovjekovnom
lotarinškom rodu koji se poslije sklapanja mira između Francuske i Nizozemske u
Nijmegenu 1678. preselio u kraj oko Triera. Ondje su poduzetni pripadnici roda
posjedovali željezare u Quintu na rijeci Mosel, a rimsko-njemački car Karlo VI.
uzdignuo ih je 1714. u viteški stalež s plemićkim pridjevom Quintenbach. Nakon
izbijanja Francuske revolucije i francuskog zauzimanja Triera rod se nastanio u Donjoj
Austriji, gdje je Carl von Pidoll zu Quintenbach 1843. stekao barunski naslov.1 Carl
je bio carsko-kraljevski dvorski savjetnik pri Dvorskom ratnom vijeću u Beču i vitez
kraljevskog ugarskog Reda Sv. Stjepana. Taj plemić iz Donje Austrije bio je udomaćen
i u Ugarskoj, gdje je obavljao dužnost prisjednika Tamiške i Krašovske županije. Osim
toga, bio je član uglednog Poljoprivrednog društva u Beču, a obavljao je i druge javne
dužnosti.
Kao dvorski savjetnik pri Dvorskom ratnom vijeću u Beču, barun Carl von Pidoll
zu Quintenbach bio je izvjestitelj za Vojnu krajinu, gdje je porast broja stanovnika u
drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća produbio problem njihove prehrane.
Taj je problem osobito dolazio do izražaja u Karlovačkom generalatu, kako zbog
oskudne krške prirodne podloge tako i zbog nerazvijene tehnologije obrade zemlje.
Problem prehrane u četiri pukovnije Karlovačkog generalata (Lička, Otočka,
Ogulinska i Slunjska) vojna je vlast u slučajevima vremenskih nepogoda ili nerodice
pokušavala premostiti dopremanjem žita iz Srijema i Banata brodovima koji su
od 1763. plovili Savom i Kupom do Karlovca, a zatim i posezanjem za zalihama u
državnim i općinskim skladištima za žito, ali sve su to bile interventne mjere koje nisu
mogle iskorijeniti nego samo ublažiti tešku glad kao posljedicu vremenskih nepogoda
ili nerodice. Oslanjajući se na zapažanja krajiškog upravnog satnika Auernhammera
iz prvih godina 19. stoljeća o gospodarskim prilikama u Karlovačkom generalatu,
Pidoll je poslije Napoleonovih ratova sastavio anketni upitnik s ukupno 39 pitanja
koja je predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, knez Schwarzenberg, potkraj prosinca
1818. poslao svim krajiškim pukovnijama u Karlovačkom generalatu na razmatranje
i očitovanje. Međutim, njihovi su odgovori bili škrti i prilično neodređeni, a donekle
i proturječni među sobom. To je Pidolla uvjerilo u nužnost da sam ode u Karlovački
generalat i osobno se upozna sa stanjem na terenu, ali su ga drugi poslovi tijekom
sljedećih nekoliko godina onemogućili u ostvarenju te namjere. Tek 1825. novi
predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, maršal Bellegarde, dao mu je odobrenje i nalog
za put, ali su već 1826. iskrsnule nove zapreke i planirano je putovanje izostalo.
Napokon je 1834. car Franjo I. zapovjedio Pidollu da u tijeku sljedeće godine otputuje
u Karlovački generalat i podnese izvješće s prijedlozima za poboljšanje gospodarstva
tamošnjih krajišnika, čiji je jezik u međuvremenu uspio ponešto naučiti. Međutim,
početkom ožujka 1835. car Franjo I. je umro, a Pidollovo je putovanje zbog drugih
1
Pierer’s Universal-Lexikon, Bd. XIII, Altenburg 1861, 122.
36
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
prioriteta i pomanjkanja slobodnog vremena opet bilo odgođeno do daljnjega i tako
je zapravo ostalo sve dok novi car Ferdinand V. nije uvažio njegovu molbu da ga
oslobodi dužnosti krajiškoga izvjestitelja, no tada je novopečeni barun već bio star i
slab.2
U Karlovački generalat na kraju nije otišao, ali je tijekom nekoliko desetljeća
prikupio prilično mnogo podataka, koje su Dvorskom ratnom vijeću dostavljali
podređeni krajiški časnici i lokalni svjetovni i duhovni službenici (činovnici i
svećenici), pa je razradio osnovne zamisli i napisao priručnu knjigu Einige Worte über
die Wirthschaft der Karlstädter Grenzer (Nekoliko riječi o gospodarstvu karlovačkih
krajišnika), tiskanu 1844. kod Carla Gerolda u Beču na njemačkom jeziku i gotici.
Svjestan zastarjelosti mnogih raspoloživih podataka iz prethodnih desetljeća, ali
uvjeren da se gospodarski život u Karlovačkom generalatu nije u međuvremenu
bitno promijenio, Pidoll je opisao stanje u pojedinim gospodarskim granama i iznio
prijedloge za njegovo poboljšanje. Nakon uvodnog osvrta na fizička svojstva zemlje,
posebno je obradio stočarstvo, zemljoradnju, proizvodnju hrane, vinogradarstvo,
povrtlarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, svilarstvo, kućnu radinost i obrtničku djelatnost.
U predgovoru je napisao: „Duša me boli kad vidim kako jedan toliko čestit, Njegovu
Veličanstvu potpuno odan i hrabar vojnički narod tako često trpi nevolju jer bez obzira
na značajnu potporu koju im daje državna uprava bile su mnoge tisuće u godinama
nevolje primorane napustiti svoju domovinu i svoje obitelji te bijedno životariti od
ručnoga rada, a vrlo često i od puke milostinje dobrih ljudi, u donjim krajinama, na
civilnim područjima Ugarske, pa i u susjednoj Bosni, dok su njihove obitelji kod kuće
gladovale, budući da im je i uz umjerenu potporu koja im se daje bilo beskrajno teško
doći do novca.“3
Osnovna gospodarska djelatnost kojom su se karlovački krajišnici tradicionalno
bavili bila je poljoprivreda, prije svega ratarstvo i stočarstvo. Budući da je u krajevima
između Kupe i Zrmanje bilo dvostruko više livada i pašnjaka nego plodnih oranica i
vrtova, krajišnici su se više bavili stočarstvom nego ratarstvom. Važno je bilo i šumarstvo,
dok su ostale gospodarske grane bile slabo zastupljene. Iako se i u 19. stoljeću do novih
obradivih parcela dolazilo djelomičnim krčenjem bukove šikare i ljeskova grmlja kao
i kultiviranjem zapuštenih ledina, zbog brdovitog krajolika, zabrane krčenja šuma i
plaćanja zemljarine po jutru obradivih zemljišta nije bilo moguće znatnije povećanje
ukupne površine oranica i vrtova. Istodobno je u Karlovačkom generalatu, zbog krške
geološke podloge, više od polovice postojećih oranica i vrtova bilo loše kvalitete, a
oko 40% krajiških zadruga uživalo je baštine veličine četvrtine selišta (četiri i pol
2
Carl Freiherr von Pidoll zu Quintenbach, Einige Worte über die Wirthschaft der Karlstädter Grenzer,
Wien 1844, IV-VI.
3
Ibid., III.
37
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
jutra oranica i jutro i pol livada ili zajedno šest jutara zemlje) ili manje.4 Neravna
šljunkovita ili stjenovita podloga često je bila prekrivena tankim i poroznim slojem
humusa, koji ponegdje nije bio dublji od desetak centimetara, a sastojao se nerijetko
od pijeska pomiješanog s ilovačom ili glinom. Jedino je u malim poljima u kršu i uskim
riječnim dolinama bilo kvalitetnijih vrsta tla. Stoga je i prosječna gustoća žiteljstva na
obradivoj površini u karlovačkim pukovnijama bila velika, iako se istodobno radilo
o rijetko napučenim krajevima, napose u usporedbi s hrvatsko-slavonskim civilnim
županijama.5
Karlovački su krajišnici u prvoj polovici 19. stoljeća pretežno uzgajali rogatu stoku,
ovce, koze, svinje, konje i perad. Stoku su držali više u oborima pod vedrim nebom
nego u stajama. U ratarstvu su ondje prevladavale razne sorte žitarica: usporedbom
omjera zasijanih i požnjevenih žitarica Johann Andreas Demian je 1806. izračunao
da je najizdašnije bilo proso, zatim zob, ječam i raž, dok su prinosi od pšenice,
najplemenitije krušarice, na krškom tlu bili najslabiji.6 Kukuruz i krumpir počeli
su uzgajati u drugoj polovici 18. stoljeća. Jedan požunski vagan zasijanog kukuruza
davao je 20 požunskih vagana uroda, a jedno jutro zemlje zasađene krumpirom moglo
je hraniti višečlanu krajišku zadrugu godinu dana, baš kao i dva do četiri jutra zasijana
žitom. Za obradu zemlje krajišnici su koristili četiri osnovna ratarska oruđa: drveni
plug, branu s drvenim zupcima, drveni valjak i drvena kola.7 Navedena oruđa bila
su gruba i često bez bilo kakve željezne opreme. Tlo su pripremali za sjetvu plitkim
oranjem i oskudnim gnojenjem. Za oranje jednog jutra zemlje pomoću teškog
drvenog pluga, koji je vuklo šest do osam volova, bila su potrebna dva dana. Krajišnici
su orali samo jedanput godišnje8, obično u studenom i prosincu ili u svibnju i lipnju,
neposredno prije ozime i jare sjetve i sasvim plitko, a sijali su i sadili isključivo ručno.
Na zasijanim i zasađenim oranicama između sjetve ili sadnje i žetve ili berbe nisu radili
ništa, npr. uopće nisu uništavali korov okopavanjem ili plijevljenjem. Poslije obavljene
žetve, do koje je u Karlovačkom generalatu dolazilo potkraj lipnja i početkom srpnja
ili potkraj srpnja i početkom kolovoza9, ovisno o nadmorskoj visini pojedinih krajeva,
žito se vršilo pomoću stoke, koja je kružnim hodanjem gazila požeto klasje na gumnu
pod vedrim nebom, a slama se obično slagala u stogove.
4
Karl Kaser, Slobodan seljak i vojnik. Povojačeno društvo (1754.-1881.), sv. II, Zagreb 1997., 107-110.
5
Prema tadašnjim leksikonima, cijeli je Karlovački generalat imao 216.268 stanovnika na površini od
170,7 četvornih milja, a samo je susjedna Zagrebačka županija imala 384.617 stanovnika na površini
od 108 četvornih milja (Franz Raffelsperger, Topographisches Lexikon oder General-Verzeichniss aller in
den österreichischen Staaten gelegenen Ortschaften, Bd. I, Wien, 1836, XVI).
6
J. A. Deamian, Statistische Beschreibung der Militär-Gränze, Bd. I, Wien 1806, 98-100.
7
Carl Freiherr von Pidoll zu Quintenbach, nav. dj., 22.
8
Carl Bernh. Ritter von Hietzinger, Statistik der Militärgrenze des österreichischen Kaiserthums, Bd. II, Th.
1, Wien 1820, 27.
9
Carl Freiherr von Pidoll zu Quintenbach, nav. dj., 47-48.
38
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
Popisani rezultati žetve i berbe u karlovačkim pukovnijama pokazivali su
razmjerno dobar urod kukuruza i krumpira i znatno slabiji urod ostalih ratarskih
kultura, ali stanovnici gotovo uopće nisu imali posebnih spremišta za prikupljene
poljske plodine i sjeme. Budući da je na livadama još u svibnju pasla stoka, krajišnici
su livade kosili ručno i samo jedanput godišnje, često tek u srpnju ili kolovozu10, a
osušeno sijeno slagali su u stogove. Obzirom da je tlo bilo loše kvalitete, ratarski su
prinosi mogli biti bolji jedno uz dobru gnojidbu i izdašno navodnjavanje. No, zbog
vrlo kratkog razdoblja vegetacije od svibnja do rujna i ekstenzivne ratarske proizvodnje
s nerazvijenom tehnologijom obrade zemlje, koja se svodila na usputnu i povremenu
obradu tla ručnim radom uz uporabu drvenih oruđa i korištenje domaćih životinja,
ratarski su prinosi, unatoč seljačkom trudu, bili stalno niski. Karlovački generalat
prostirao se na području Gorske Hrvatske, u kojoj je u prošlosti vrijedilo pravilo da
„čovjek puno radi, a malo proizvodi“.11 Zbog toga ondje nikada nije bilo dovoljno
hrane za ljude i stoku, a zbog malog broja staja i gnojnica nije bilo dovoljno ni stajskog
gnoja za gnojidbu oranica, dok je navodnjavanje bilo sasvim nepoznato.
Zbog značajnog porasta broja stanovnika i povećane potrebe za prehranom,
u uvjetima ograničenih mogućnosti dobivanja novih obradivih površina krčenjem
tla, došlo je 1830-ih i 1840-ih godina u Karlovačkom generalatu do intenzivnijeg
korištenja postojećih zemljišta i djelomičnog povećanja proizvodnje žitarica, ali se to
nije ravnomjerno osjećalo u svim karlovačkim pukovnijama. Osim toga, ondje se još
primjenjivao srednjovjekovni tropoljni sustav obrade zemlje: jedna oranica koristila
se za jesensku, druga za proljetnu sjetvu, a treća je bila na travnom ugaru, tj. nije se
obrađivala kako bi se, prije svega zbog oskudnog gnojenja, obnovile potrošene hranjive
tvari u tlu.12 To je značilo da je približno jedna trećina oranica svake godine bila
potpuno ili djelomično isključena iz ratarske proizvodnje. Istodobno je zbog dugih i
snježnih zima, nižih prosječnih temperatura i kratkog razdoblja vegetacije od kasnog
proljeća do rane jeseni jarih usjeva bilo više nego ozimih. Teške posljedice gladi
djelomično je ublažavalo širenje uzgoja novih ratarskih kultura s bogatijim urodom,
naročito kukuruza i krumpira, ali budući da se zemlja stalno iscrpljivala, a premalo
se ulagalo rada i sredstava u obnavljanje hranjivih tvari u tlu, ekstenzivno je ratarstvo
davalo male prinose i u biti dodatno osiromašivalo zemlju.
U svome osvrtu na nepovoljno stanje u zemljoradnji na području Vojne krajine,
Carl Bernhard von Hietzinger je 1820. prepoznao tri bitne zapreke koje su stajale na
putu njegovu razvoju: nedostatak hrane, nedostatak gnoja i nedostatak radne snage.13
Budući da je količina i kvaliteta gnoja ovisila o količini i kvaliteti hrane za stoku,
10
J. A. Demian, nav. dj., 103.
11
André Blanc, Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 26.
12
Željko Holjevac, Ogulinska pukovnija (1746.-1873). Polazišta, Ogulin 2012, 260.
13
Carl Bernh. Ritter von Hietzinger, nav. dj., 222.
39
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
početkom 19. stoljeća zasijana je u Karlovačkom generalatu prvi put crvena djetelina,
za koju je sjeme nabavljeno u Štajerskoj novcem iz općinskih blagajni.14 Barun
Pidoll piše u svojoj knjizi da je još 1808. bio nabavljen za svaku od četiri karlovačke
pukovnije po jedan lakši i bolji (željezni) plug iz Poljoprivredne akademije Georgikon
grofa Festetića u Keszthelyu na obali Balatona. U svakoj je pukovniji, prema tome
modelu načinjeno jedanaest sličnih plugova koji su razdijeljeni satnijama kao ogledni
primjerci. Međutim, sljedeće je godine izbio rat s Napoleonom, a karlovačke su
pukovnije privremeno ustupljene Francuzima pod čijom su vlašću ti plugovi nestali.15
Poslije Napoleonovih ratova stanje je bilo teško: bilo je nestašice, gladi, bolesti i drugih
nevolja. S vremenom je počelo gospodarsko oživljavanje, ali je oporavak bio spor i
prepun zapreka. Razmatrajući 1844. uzroke lošeg uroda i mogućnosti za poboljšanje
poljskog gospodarstva karlovačkih krajišnika, barun Carl von Pidoll zu Quintenbach
preporučivao je u svojoj knjizi različite sorte krmnog bilja poput crvene ili štajerske
djeteline, lucerne, esparzete, bijele djeteline, poljske koljenike, grahorice i pimpinele.
Zagovarao je i druge „umjetne“ izvore hrane za stoku poput postrne repe, bijele repe
i burgundske blitve.16
Dok je barun Pidoll iz perspektive naprednije austrijske sredine promicao
krmno bilje, a polako se u Vojnoj krajini širio i stajski uzgoj stoke, cijeli je Karlovački
generalat još 1841. imao 16.097 plugova, 12.239 zaprežnih kola bez željezne opreme,
8795 zaprežnih kola sa željeznom opremom, 19.662 staje i samo 4165 sjenika ili
štagljeva.17 Budući da je tada u Karlovačkom generalatu, prema Pidollovim podacima,
živjelo 256.507 duša u 22.355 kuća18 ili otprilike 11 osoba u jednoj krajiškoj obitelji
ili kućnoj zadruzi, može se reći da nisu sve obitelji niti sve kuće posjedovale plug i
zaprežna kola sa željeznom opremom ili bez nje. Jednako tako nije bilo dovoljno staja
za stoku, a sjenik ili štagalj gotovo da nije postojao. Osim što je povećalo proizvodnju
stočne hrane i poboljšalo ishranu stoke, krmno bilje je moglo učinkovito prihranjivati
tlo hranjivim tvarima koje su žitarice iscrpile iz tla, ali su se u Karlovačkom generalatu
dugo zadržali naslijeđeni oblici ratarske proizvodnje i načini života pa su mnoge
korjenitije promjene zaživjele tek nakon što je Vojna krajina otišla u povijest.
14
J. A. Demian, nav. dj., 105.
15
Carl Freiherr von Pidoll zu Quintenbach, nav. dj., 23.
16
Ibid., 64-73.
17
Ibid. („Conscriptions-Summarium der vier Karlstädter Grenz-Regimenter von den Jahren 1801 und
1841“ u obliku presavijene tablice na kraju knjige).
18
Ibid.
40
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
41
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 35-42
Željko Holjevac: Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu karlovačkih...
Barun Carl von Pidoll zu Quintenbach o gospodarstvu
karlovačkih krajišnika
Sažetak
Autor se bavi barunom Carlom von Pidoll zu Quintenbach, plemićem iz Donje Austrije
i potomkom staroga roda iz Lotaringije, koji je u Beču 1844. objavio knjigu o gospodarstvu
krajiškog stanovništva u Karlovačkom Generalatu pod naslovom Einige Worte über die
Wirthschaft der Karlstädter Grenzer. U njoj je preporučivao različite sorte krmnog bilja:
crvenu ili štajersku djetelinu, lucernu, esparzete, bijelu djetelinu, poljsku koljeniku, grahoricu
i pimpinelu. Preporučivao ih je za poboljšanje nerazvijene poljoprivredne proizvodnje koja je
u krajevima između rijeka Kupe i Zrmanje počivala na drvenom plugu, brani, valjku i kolima.
Barun Pidoll je zagovarao i druge „umjetne“ izvore hrane za stoku, kao što su postrna repa,
bijela repa i burgundska blitva.
Der Baron Carl von Pidoll zu Quintenbach über die Wirtschaft
der Karlstädter Grenzer
Zusammenfassung
Der Autor befasst sich mit dem Baron Carl von Pidoll zu Quintenbach, einem Adeligen
aus Niederösterreich und dem Nachfahren einer alten Adelsfamilie aus Lothringen, der 1844
in Wien ein Buch über die Wirtschaft der Bevölkerung des Grenzgebietes im Karlstädter
Generalat unter dem Titel Einige Worte über die Wirthschaft der Karlstädter Grenzer
veröffentlichte. Darin empfahl er verschiedene Futterpflanzensorten: roten oder steierischen
Klee, Luzerner Klee, Esparsette, weißen Klee, Ackerspergel, Futterwicken und Pimpinelle. Er
empfahl sie zur Verbesserung der unterentwickelten Landwirtschaft, welche in den Gebieten
zwischen der Flüsse Kupa und Zrmanja auf hölzernem Pfluge, Egge, Walze und Wagen
beruhte. Der Baron Pidoll befürwortete auch andere „künstliche“ Viehfutterquellen, wie
Stoppelrüben, Weiße Rübe und Burgunder Mangold.
42
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Blagec Ozren
Gradski muzej
Križevci
UDK 61-05 Schlosser, J. K.
58(497.5)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 23.6.2014.
Prihvaćeno: 26.6.2014.
Dr. Josip Kalasancij Schlosser
– vitez Klekovski
Autor prikazuje životni put, djelovanje i ostavštinu
dr. Josipa Schlossera Klekovskog, jednog od
najznačajnijih hrvatskih prirodoslovaca i liječnika
iz 19. stoljeća, osnivača botanike i entomologije
u Hrvatskoj, prvog člana JAZU-a, te prvog
predsjednika Hrvatskog planinarskog društva. U
članku su navedeni svi njegovi najznačajniji radovi
te dana kraća valorizacija njegovog znanstvenog
rada.
KLJUČNE RIJEČI: Josip Schlosser, botanika,
entomologija, praliječnik
43
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Mladost, školovanje, studij u Beču
Slika dr. Josipa Schlossera
Klekovskog iz Albuma znamenitih
i zaslužnih Hrvata XIX. st.
Milana Grlovića
Dr. Josip Kalasancij Schlosser1 rođen
je 25. siječnja 1808. godine u građanskoj
patrijarhalnoj obitelji u malenom mjestu Jindřichov
(njemački: Heindrichswald) u regiji Moravska
u sjeveroistočnom dijelu današnje Republike
Češke. Osnovnu školu (četiri razreda) završio je u
rodnom mjestu, a gimnaziju je pohađao u Lipniku,
Kromjerižu i Brnu, gdje je završio dva posljednja
razreda.2 Obitelj mu je namijenila svećeničko
zanimanje, no on ipak 1826. godine upisuje
studij medicine u Beču koji je uspješno završio
1830. godine, a 7. ožujka 1832. promoviran je u
doktora liječničkih i ranarničkih znanosti. Njegova
diplomska radnja, pod nazivom Dissertatio
inauguralis botanica de papilionaceis in Germania
sponte crescentibus objavljena je u Pavii 1836.
godine.3
Schlosser se počeo zanimati za botaniku još kao srednjoškolac, te je slobodno
vrijeme često provodio prikupljajući bilje u okolici gradova gdje se školovao,
bilježeći pri tome njemačke, latinske, ali i češke nazive bilja u svojim herbarijima.
Ta će mu građa kasnije pomoći kod pisanja knjige o flori Moravske. Botanikom se
1
U kasnijim godinama života Schlosser je svoje srednje ime Kalasancij promijenio u Krasoslav. Od brojnih
kraćih ili duljih biografija Josipa Schlossera objavljenih pred kraj njegova života ili u prvih nekoliko
godina nakon smrti, a koji su i danas glavni izvor za njegov životopis, izdvajam: Anonimno, Gallerie
österreichischer Botaniker. XIII. Josep Calasanz Schlosser, Oesterreishisches Botanisches Zeitschrift XIX
(1869.), br. 1., Jänner 1869,. str. 1. – 5. , Dragutin Hirc, Dr. Josip Calasancij Schlosser vitez Klekovski,
Napredak XXIII (1882.), br. 15. (20. 05. 1882.), str. 236. – 238., br. 16. (01. 06. 1882.), str. 252. – 254.,
br. 17. (10. 06. 1882.), str. 269. – 270., br. 18. (20. 06. 1882.), str. 284. – 286., br. 19. (01. 07. 1882.), str.
300. – 303., Ljudevit Vukotinović, Životopis dra. Josipa Calasancia Schlossera viteza Klekovskog, Rad
JAZU, LXV (1883.), str. 200. – 210., Ljudevit Rossi, Dr. Josip Calasancij Schlosser vitez Klekovski,
Spomenica Hrvatskog planinskog družtva, Zagreb 1884., str. 1. – 17. U novije vrijeme o Schlosseru su
pisali: Kristina Gamiršek Žnidarić, Dr. Josip Kalasancije Schlosser pl. Klekovski, Prirodoslovlje, 8 (1 –
2) III (2008.), str. 103. – 112., Zagreb, 2008., Ozren Blagec, Suzana Buzjak, Mirjana Vrbek, Dr. Josip
Kalasancij Schlosser vitez Klekovski – katalog izložbe, Križevci – Zagreb 2013. i Darko Mihelj, Sanja
Kovačić, Botanički opus dr. Josipa Kalasancija Schlossera, viteza Klekovskog, Prirodoslovlje 13 (1 – 2)
III (2013.), str. 161. – 178., Zagreb 2013. Ostale, manje kvalitetne biografije, vidjeti u O. Blagec, S.
Buzjak, M. Vrbek, Dr. Josip Kalasancij Schlosser vitez Klekovski – katalog izložbe, str. 16.
2
Neki Schlosserovi biografi navode da je gimnaziju pohađao i u gradu Freiburg (npr. Rossi). Također
ponekad se pogrešno navodi da je studirao filozofiju, što je netočno, već je prema ondašnjem
gimnazijskom programu 7. i 8. razred (ekvivalent današnjim 3. i 4. razredu gimnazije), koje je pohađao
u Brnu, imao naglasak na filozofiju.
3
Dissertatio inauguralis botanica de papilionaceis in Germania sponte crescentibus, Pavia: Fusi et Soci, 1836.
44
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
nastavio baviti i tijekom studija medicine u Beču. Naime, kako farmacija tada još
nije bila na visokom nivou, medicina i botanika bile su blisko povezane, a mnogi su
liječnici ujedno bili i dobri botaničari, jer su im znanja iz botanike trebala kako bi i
sami uspješno pripremali lijekove za liječenje svojih bolesnika.
Prvi poslovi, dolazak u Hrvatsku, boravak u Varaždinskim Toplicama
Nakon završetka studija dobio je posao u bečkoj općoj bolnici kod poznatog
liječnika i botaničara Franje baruna Jacquina, a 1834. – 1835. boravio je u sjevernoj
Italiji (okolica Venecije) s dr. Hildebrandtom na suzbijanju epidemije kolere. Po
povratku iz Italije ponovno je radio u Beču, a 1836. dobio je mjesto profesora botanike
na kirurškoj školi u Salzburgu. Na dobivenu profesuru nikada nije stupio pošto je
došao u sukob s ravnateljem barunom Stiftom, osobnim liječnikom cara Ferdinanda
V. Odlazi u Beč, gdje je uz posredovanje profesora Jacquina, dobio posao osobnog
liječnika grofa Ladislava Pejačevića, kasnijeg hrvatskog bana, te s njim odlazi u Našice,
gdje se zadržao otprilike tri mjeseca. Nakon toga prelazi u službu, također kao osobni
liječnik, baruna Adamovića Čepinskog u Tenje. Kako je barun Adamović uskoro
napustio Tenje, preselivši se na imanje svoje sestre Marije Hellenbach u dvorac Sveta
Helena pokraj Svetog Ivana Zelina4 i Schlosser seli u sjeverozapadnu Hrvatsku gdje
će provesti ostatak života. U Svetoj Heleni Schlosser je živio i radio dvije godine,
brinući ne samo u barunu Adamoviću Čepinskom već i o stanovnicima okolnih
naselja. Slobodno je vrijeme koristio za svoja botanička i prirodoslovna istraživanja
pa mu dokoni ladanjski život, kakav je vodio barun Adamović, nije bio odviše
drag, te je 1838. prihvatio poziv iz Varaždinskih Toplica da tamo stupi u službu kao
kupališni liječnik. Kako se Adamović namjeravao vratiti u Slavoniju, Schlosser nije
imao mnogo problema s raskidom suradnje s njime.
Po dolasku u Varaždinske Toplice Schlosser je naišao na poprilično zapušteno
lječilište i odmah je pristupio njegovom uređivanju. Tijekom zimskih mjeseci, kada
je obaveza oko liječenja topličkih bolesnika bilo mnogo manje, obično bi odlazio
u Njemačku i Češku upoznajući se s načinom rada tamošnjih lječilišta, te je nove
spoznaje prenosio u Varaždinske Toplice, napravivši od njih ubrzo respektabilno
lječilište. Između ostaloga dao je sagraditi i osmerokutni bazen za hlađenje vode.
Također je radio na popularizaciji Varaždinskih Toplica i već 1839. godine objavio
je malenu knjižicu od 30-ak stranica pod nazivom Die Heilquelle zu Teplitz nächst
Warasdin u kojoj između ostaloga piše o ljekovitosti topličke termalne vode za
pojedine bolesti.5
4
O dvorcu Sveta Helena i obitelji Adamovića Čepinskih vidi: Mladen Obad Šćitaroci i Bojana Bojanić
Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji: od Zagreba do Iloka, str. 109., 282., 303. i 367., Zagreb
1998.
5
Die Heilquelle za Teplitz nächst Warasdin, Zagreb: Buchdruckerei von Dr. Ludwig Gaj, 1839.
45
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Tijekom boravka u Varaždinskim Toplicama 1840. godine završio je rukopis
knjige o flori Moravske i Šleske, za koju je materijal počeo prikupljati i obrađivati
još kao srednjoškolac. Knjiga je objavljena tri godine kasnije u Brnu pod nazivom
Anleitung, die im Mährischen Gouvernement wildwachsenden und am häufigsten
cultivirten phanerogamen Pflanzen nach der analytischen Methode durch eigene
Untersuchungen za bestimmen6, iako je puno poznatija pod skraćenim nazivom
Flora von Mähren und Schlessien.
Tijekom Schlosserovog boravka u Varaždinskim Toplicama dogodio se i
njegov prvi susret s Ljudevitom Vukotinovićem.7 Vukotinović je tada bio jedan
od najistaknutijih aktera hrvatskog narodnog preporoda, dok je Schlosser, koji je
u Hrvatskoj živio tek tri godine, bio zaokupiran prirodoslovljem. Stoga nije čudno
da je ovaj njihov prvi susret završio prepirkom, jer je Vukotinović Schlossera htio
prikloniti ilirskoj ideji, dok je Schlosser želio Vukotinovića nagovoriti da se počne
baviti prirodnim znanostima.
Mjesto županijskog fizika u Križevcima i prve botaničke ekspedicije
s Vukotinovićem
Zbog te je prepirke s Vukotinovićem Schlosser umalo ostao bez mjesta
županijskog fizika u Križevcima. Naime Križevačka županija je 1844. tražila novog
fizika (liječnika). Na raspisani su se natječaj, između ostalih, javili već tada znameniti
liječnik Aleksa Rakovac, te Schlosser koji je želio otići iz Varaždinskih Toplica. Među
članovima komisije za izbor novog županijskog fizika bio je i Ljudevit Vukotinović,
koji je za Schlossera rekao “da se zabavlja više pobiranjem drača nego liječenjem
bolestnikah”.8 Ipak, Schlosser je izabran za novog županijskog fizika i u svibnju 1844.
godine seli u Križevce, gdje će raditi slijedećih deset godina.
Vrlo brzo Schlosser je postao jedan od najuglednijih Križevčana. Odmah
je izgladio svoje nesuglasice s Vukotinovićem, i njih su dvojica uskoro postali
nerazdvojni prijatelji i suradnici. I na privatnom planu Schlosserov boravak u
Križevcima bio je iznimno uspješan. Oko 1850. oženio je Izabelu Žigrović, sestru
kasnijeg protonotara Franje Žigrovića Pretočkog, a s njom je imao i dvojicu sinova,
Levina i Ljudevita (Lujo).
6
Anleitung, die im Mährischen Gouvernement wildwachsenden und am häufigsten cultivirten phanerogamen
Pflanzen nach der analytischen Methode durch eigene Untersuchungen za bestimmen, Brünn: Rud.
Rohrer, 1843. Originalni rukopis knjige čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod
inventarnom oznakom R-3147.
7
Većina Schlosserovih biografa navodi da su se Schlosser i Vukotinović upoznali tek u Križevcima, što
je pogrešno. O njihovom prvom susretu piše sam Vukotinović u: Vukotinović, Životopis dra. Josipa
Calasancia Schlossera viteza Klekovskog, str. 207.
8
isto.
46
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
U vrijeme Revolucije 1848./49. Schlosser je najprije bio pukovnijskim liječnikom
husarske banderijalne čete, a zatim liječnik šestog bataljuna narodne garde.
Schlosserovo prijateljstvo s Vuktotinovićem uskoro je dovelo do prvih
botaničkih istraživanja u našoj zemlji. Najprije su zajednički obilazili Kalnik i
okolicu Križevaca, no 1852. poduzeli su prvu botaničku ekspediciju u Hrvatskoj,
koju je potpomogla i Banska vlada.9 Na putovanje su krenuli 20. svibnja iz Zagreba,
zatim preko Jastrebarskog prema Karlovcu, i odatle dalje Gorskim kotarom prateći
Lujizijanu, obišli su Bosiljevo, Severin, Skrad, Lokve, Mrzlu Vodicu, Jelenje te stižu
do Rijeke 23. svibnja. U Rijeci su se zadržali nekoliko dana radeći pritom kraće
izlete na Trsat, područje Bakarskog zaljeva i rubne dijelove Istre. Zatim, početkom
lipnja, putuju dalje preko Crikvenice, Novog Vinodolskog do Senja, gdje su se
zadržali nekoliko dana, te se cestom Josefinom uspinju na prijevoj Vratnik i dalje
preko Žute Lokve nastavljaju put preko Otočca prema Gospiću gdje stižu 8. lipnja.
Slijedeći dan odlaze preko Oštarija u Karlobag i vraćaju se u Gospić isti dan navečer,
da bi slijedećeg jutra krenuli prema Dalmaciji preko Svetog Roka. Penju se na Sveto
Brdo (kojega Schlosser pogrešno navodi kao najviši vrh Velebita), te preko prijevoja
Mali (H)Alan dolaze u Dalmaciju. Kratko vrijeme borave u okolici Obrovca, te se
istim putem vraćaju prema Gospiću i nastavljaju dalje prema Korenici gdje stižu 15.
lipnja u ranim poslijepodnevnim satima. Iz Korenice se penju na Plješivicu, da bi
19. lipnja konačno stigli na glavni cilj svoga putovanja – Plitvička jezera. Schlosser
opširno opisuje ne samo biljni svijet već i ljepote Plitvičkih jezera za koje navodi da
ih ima šest, iako će ih kasnije nabrojiti sedam (Milanovo jezero, Koziak, Galovac,
Okruglak, Crno jezero, Ciginovac i Proščansko jezero). Obišavši Plitvička jezera
započinju povratak kući preko Vrhovina, Žute Lokve, Jezerana, prijevoja Kapela,
Modruša, Josipdola, da bi 21. lipnja stigli u Ogulin, odakle su se popeli na Klek. Na
povratku u Zagreb zadržavaju se dva dana u Karlovcu radi odmora, i konačno stižu u
Zagreb 25. lipnja, i u Križevce 27. lipnja 1852. godine.
Slijedeće godine nastavljaju svoja istraživanja, ovoga puta u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj. U ožujku i travnju, koliko im to vremenski uvjeti dozvoljavaju, obilaze
okolicu Križevaca i obronke Kalnika (Glogovnica, Gornja Rijeka), a u svibnju
9
O pripremi te ekspedicije kao i o njenom tijeku Schlosser je opširno pisao u časopisu Oesterreishisches
Botanisches Wochenblat: Vorbereiten zu einer Flora Croatiens, Oesterreishisches Botanisches Wochenblat,
II (1852.), Beč, 1852., br. 36. (str. 281. – 283.), br. 37. (str. 289. – 291.), br. 38. (str. 297. – 299.), br.
39. (str. 305. – 306.), br. 40. (str. 313. – 314.), br. 41. (str. 321. – 322.) i Reiseflora aus Süd-Croatien,
Oesterreishisches Botanisches Wochenblat, II (1852.), Beč, 1852., br. 41. (str. 322. – 325), br. 42. (str. 329.
– 332.), br. 43. (str. 337. – 340.), br. 44. (str. 345. – 348.), br. 45. (str. 353. – 356.), br. 46. (str. 361. –
363.), br. 47. (str. 369. – 370.), br. 48. (str. 377. – 379.), br. 49. (str. 385. – 389.), br. 50. (str. 393. – 394.)
i br. 51. (str. 401. – 402.). Također objavljen je i opširan članak o tom pothvatu kao prilog novina
Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva: Izvještaj o ekspediciji iz 1852., List družtva gospodarskoga
Hervatsko-Slavonskoga, XI (1852), Zagreb 1852. Sačuvani su i izvještaji podneseni Banskoj vladi koji
se nalaze u Arhivu HAZU (inv. br. XV-17) i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (inv. br.
I-914.)
47
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
obilaze okolicu Varaždinskih Toplica, Podravinu i Moslavinu. Glavnu ekspediciju
te 1853. godine započinju 3. lipnja kada kreću iz Križevaca preko Sudovca prema
Novom Marofu i dalje do Budinšćine na istočnom rubu Ivanščice. Slijedeći dan
nastavljaju istraživanje šetnjom preko Milengrada do vrha Ivanščice i zatim pokraj
ruševina Oštrc-grada i Belec-grada do Podbelca gdje noće. Nastavljaju put preko
Zlatara, Maća, toplica Sutinsko do Krapine, koju Schlosser naziva Hrvatskim
Betlehemom. U Krapini uzimaju dan odmora, zatim odlaze do Radoboja te obilaze
okolicu Krapine, da bi 9. lipnja nastavili put preko Maceljske gore prema dvorcu
Trakošćan, kojem se Schlosser divi u svome opisu. Iz Trakošćana odlaze dolinom
Bednje prema Lepoglavi, zatim u Ivanec i konačno se preko Novog Marofa, nakon
nešto više od tjedan dana, vraćaju u Križevce.10
U ove dvije ekspedicije Schlosser i Vukotinović započeli su sustavna botanička
istraživanja u Hrvatskoj prikupljajući materijal za prve radove i knjige o hrvatskoj
botanici. Osim izvještaja sa svojih ekspedicija Schlosser je objavio i brojne druge
priloge o botanici, ponajviše u časopisu Oesterreishisches Botanisches Wochenblat.11
Prvi boravak u Zagrebu i nastavak botaničkih istraživanja
Odlukom ministra Bacha 1854. godine Križevačka je županija pripojena
Varaždinskoj, te su time ukinuta sva administrativna mjesta u županijskoj upravi.
Tako bez posla ostaju i Schlosser, kao županijski fizik, i Vukotinović, kao predsjednik
Carskog i kraljevskog suda u Križevcima, te obojica sele u Zagreb, gdje je Schlosser
u kolovozu 1854. godine dobio mjesto županijskog liječnika. Uz mjesto županijskog
fizika, Schlosser je, besplatno, obavljao i poslove zemaljskog liječničkog savjetnika
kao i sudbenog liječnika kod Carskog i kraljevskog zemaljskog sudišta u Zagrebu.
Schlosserov boravak u Križevcima i njegovo preseljenje u Zagreb Vukotinović je opisao
riječima: “Deset godina dĕlovao je Schlosser u županiji križevačkoj sa najboljim uspjehom,
nit nebi bio ostavio nikada županiju ni grad Križevac, koji mu postade milim zavičajem,
da nije pod upravom ministra Bacha županija križevačka raztrgana i dokinuta”.12
Godine 1855. Hrvatsku je zahvatila epidemije kolere, u čijem je suzbijanju
Schlosser igrao važnu ulogu, koristeći svoje iskustvo stečeno dvadesetak godina
ranije u Italiji, zbog čega je 27. rujna iste godine primio posebno priznanje od
carskog i kraljevskog ministarstva unutarnjih poslova. Nažalost, vjerojatno je upravo
epidemija kolere bila i uzrok smrti njegove još mlade supruge Izabele.
10
Naturhistorische Wanderungen durch einige Gegenden Nord-Croatiens, Oesterreishisches Botanisches
Wochenblat, VI (1854.), Beč, 1854, br. 13. (str. 107. – 109.), br. 14. (str. 114. – 117.), br. 15. (str. 122. –
124.), br. 16. (131. – 134.), br. 17. (137. – 141.), i br. 18. (str. 145. – 147.)
11
Bibliografiju svih Schlosserovih radova vidi u: O. Blagec, S. Buzjak, M. Vrbek, Dr. Josip Kalasancij
Schlosser vitez Klekovski – katalog izložbe, str. 15.
12
Vukotinović, Životopis dra. Josipa Calasancia Schlossera viteza Klekovskog, str. 204.
48
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Zbog preseljenja iz Križevaca u Zagreb
i epidemije kolere, Schlosser i Vukotinović
nisu dvije godine poduzimali nikakva
značajnija istraživanja niti ekspedicije. Tek
1856., kada se stanje u zemlji smirilo, njih
dvojica kreću na novu ekspediciju obilazeći
mjesta koje su posjetili tijekom svoje prve
ekspedicije, ali i neke nove lokalitete. Na
svoju posljednju veliku ekspediciju kreću
iz Zagreba 15. lipnja 1856. godine. Putuju
preko Karlovca do Ogulina, odakle se 17.
lipnja uspinju na Klek. Put nastavljaju dalje
cestom Josefina preko Modruša i prijevoja
Kapela prema Otočcu, gdje su se zadržali
nekoliko dana istražujući dolinu rijeke
Gacke. Preko Vrhovina, Babin-potoka i
Leskovca dolaze do Korenice, odakle se 22.
Naslovnica knjige
lipnja penju na brdo Mrzlin, a slijedeći dan
Syllabus
florae Croaticae
na Plješivicu i konačno, 24. lipnja ponovno
posjećuju Plitvička jezera. Svoj put nastavljaju 26. lipnja, kada preko Bijelog
polja, Krbavskog polja i Ljubova stižu u Gospić. U Gospiću ostaju desetak dana,
obilazeći njegovu okolicu (Vrbečka staza, izletište “Josikovac” i ponovno odlaze na
jednodnevni izlet do Karlobaga). Nakon odmora 7. srpnja kreću prema Svetom Roku,
odakle će se, slijedeći dan, ponovno uspeti na Sveto brdo i vratiti u Gospić. Nakon
uspona na planinu Visočicu (10. srpnja) polako završavaju svoju ekspediciju, te se
15. srpnja vraćaju u Zagreb.13
U želji da sumiraju svoja dotadašnja istraživanja hrvatske flore, a svjesni da još
uvijek nisu u mogućnosti napraviti cjelokupnu sintezu, izdaju 1857. godine knjigu
Syllabus florae Croatice, kao prvu botaničku knjigu u Hrvatskoj.14 Na dvjestotinjak
stranica Schlosser i Vukotinović donose popis svih njima poznatih biljnih vrsta koje
rastu u Hrvatskoj. To je prva u nizu od njihove tri zajedničke knjige o hrvatskoj
botanici, čime su postavili osnove ove prirodne znanosti u našoj zemlji.
13
Izvještaj s ove ekspedicije objavljen je u: Reiseflora aus Süd-Kroatien, Oesterreishisches Botanisches
Wochenblat, VIII (1857.), Beč, 1857., br. 31 (str. 246. – 248.), br. 32. (str. 254. – 256.), br. 33. (str. 263. –
265.), br. 34. (str. 270. – 272.) i br. 35. (str. 279. – 281.). Iznimno bogat herbarijski materijal prikupljen
na sve tri ekspedicije Schloser i Vukotinović pohranili su u Narodnom muzeju (danas Hrvatski
prirodoslovni muzej u Zagrebu), a kasnije je preseljen u Botanički odjel Prirodoslovno-matematičkog
fakulteta u Zagrebu gdje se i danas čuva kao dio zbirke Herbarium croaticum. (O. Blagec, S. Buzjak, M.
Vrbek, Dr. Josip Kalasancij Schlosser vitez Klekovski – katalog izložbe, str. 9.)
14
Josepho Calas. Schlosser, Ludovico Farkaš Vukotinović, Syllabus florae Croatice, Zagreb: Typis dr.
Ludovici Gaj, 1857.
49
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Povratak u Križevce i konačni odlazak u Zagreb.
Schlosserov doprinos razvoju botanike u Hrvatskoj
Krajem 1860. obnovljena je Križevačka županija, a u siječnju slijedeće godine za
njenog je župana postavljen Ljudevit Vukotinović. Schlosser ubrzo moli svog prijatelja
da ga vrati na mjesto županijskog liječnika u Križevcima, što je Vukotinović, naravno,
i učinio. Osim službe gradskog i županijskog fizika Schlosser je bio i gradskim
vijećnikom.
Drugi Schlosserov boravak u Križevcima trajao je svega tri godine, jer je 18.
siječnja 1864. imenovan praliječnikom Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te
odlazi, ovaj put zauvijek u Zagreb. Službu praliječnika Schlosser je obavljao čak 18
godina, sve do smrti 1882.
Zbog njegovih iznimnih zasluga kao liječnika, ali i kao prirodoslovca, prvenstveno
botaničara, car Franjo Josip dodijelio mu je, 8. kolovoza 1865., viteški križ Željezne
krune III. razreda, a 8. svibnja 1867. uzdignut je u viteški stalež pri čemu je uzeo naziv
“vitez Klekovski”, po omiljenoj mu planini Klek iznad Ogulina.
Schlosser se gotovo od prvoga dana
svog boravka u Hrvatskoj interesirao za našu
floru, sustavno obilazeći sve krajeve zemlje
i prikupljajući botanički materijal, u čemu
mu je društvo gotovo uvijek pravio Ljudevit
Vukotinović. Kao kruna njihovog zajedničkog
znanstvenog rada na području botanike izašlo
je 1869. godine djelo Flora Croatica15 na 1362
stranice. Njih su dvojica opisala 136 porodica,
858 rodova i 3460 biljnih vrsta koje rastu na
prostoru Hrvatske. Ta je knjiga i danas jedno od
najznačajnijih dijela s područja botanike u našoj
zemlji i za nju su Schlosser i Vukotinović 1873.
godine, na Svjetskoj izložbi u Beču, osvojili
srebrnu medalju.
Naslovnica knjige Flora Croatica
Kako bi botaniku približili što širem krugu
ljudi u Hrvatskoj, Schlosser i Vukotinović izdaju
1876. godine knjigu Bilinar. Flora Excursoria16,
kao prvu knjigu o botanici na hrvatskom jeziku.
Bilinar je zapravo priručnik o sakupljanju i
15
Josepho Calassantio Schlosser, Ludovico Farkaš – Vukotinović, Flora Croatica, Zagreb: Apud Fr.
Župan, 1869.
16
Josip Cal. Schlosser, Ljudevit Vukotinović, Bilinar. Flora excursoria, Zagreb: Tiskom L. Hartmana i
družbe, 1876.
50
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Schlosserov dom na Risnjaku
označavanju bilja koje raste u Hrvatskoj, ali i sažetak svega onoga što su objavili u
Flori Croatici.
Schlosser je tijekom svojih botaničkih istraživanja otkrio dvije potpuno nove
vrste, Cerastium decalvans Schlosser et Vuk. i Pedicularis brachyodonta Schloss.
et Vukot., koja je hrvatski endem. Također, u suradnji s Vukotinovićem, otkrio je
tridesetak vrsta koje su do tada u Hrvatskoj bile potpuno nepoznate.17
Zbog njegovih iznimnih zasluga drugi su botaničari desetak biljnih vrsta, kao
i rod Schlosseria,18 nazvali njegovim imenom. Također Spiridion Brusina jedan je
fosilni puž, prema Schlosseru, nazvao Helix Schlosseriana.19
Schlosser kao član JAZU
Među četrnaestoricom uglednika koje je početkom ožujka 1866. godine car
Franjo Josip potvrdio za prve članove novoosnovane Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) našao se i
Josip Kalasancije Schlosser vitez Klekovski. Devetog svibnja iste godine Schlosser je
izabran za predstojnika Matematičko – prirodoslovnog razreda Akademije i na toj
je funkciji ostao do smrti 1882., dakle ukupno 16 godina, te je bio najdugovječniji
17
O. Blagec, S. Buzjak, M. Vrbek, Dr. Josip Kalasancij Schlosser vitez Klekovski – katalog izložbe, str. 10.
18
To su: Alyssum Schlosseri Heuff. ex Schloss. & Vuk., Centaurea x schlosseri J.Wagner, Dianthus
schlosseri Williams, Hieracium schlosseri Rchb. f., Hypericum Schlosseri Heuffl., Pedicularis Schlosseri
Tomm. ex Nyman, Prenanthes Schlosseri Heuffl., Rosa schlosseri Vuk. & Heinr. Braun, Silene
Schlosseri Vuk. i Sinapis arvensis L. var. Schlosseri Heuffl, isto, str. 11.
19
isto
51
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
predstojnik Matematičko – prirodoslovnog
razreda u povijesti Akademije, te jedan od
najdugovječnijih predstojnika, odnosno tajnika,
Akademije u njenoj cjelokupnoj povijesti.20
Od samoga početka njegova izlaženja
Schlosser je započeo suradnju s Akademijinim
časopisom Rad JAZU. U četvrtom broju, 1868.,
objavio je Pripravnu radnju za geografiju bilja u
Trojednoj Kraljevini.21 Dvije godine kasnije izlazi
mu članak Kalnička gora sa svoje prirodopisne
znamenitosti,22 gdje na 80-ak stranica opisuje
geološke, hidrografske i klimatske karakteristike
Kalnika, njegovu povijest te naravno floru i
faunu. Nakon toga objavio je još osam članaka u
Radu JAZU-a, i to: O uplivu obradjivanja zemlje
i gojenja bilja za fizionomiju predjela i na značaj
naroda,23 Ždralovnice (Geraniaceae) pogledom
Naslovnica knjige Fauna kornjašah
na naravoslovnu vrst,24 Kaćunovice (Orchideae
Trojedne kraljevine
Juss.),25 O postanku bilinskih sustavah po njihovu
26
kronologičkom redu, Ustroj i gojitba cvieća,27 Izvješće o phyto-entomologičkom
izletu u hrvatsko Primorje godine 1876.,28 O plovčarih (vodenjarih; Hydrocanthari)
hrv. slav. dalm. Faune,29 te posthumno Dodatci k fauni kornjaša trojedne kraljevine
izdanoj godine 1879.30
20
HAZU 150 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1861. – 2011., Zagreb: HAZU, 2011., str.
14. – 15. i 315. – 318.
21
Pripravna radnja za geografiju bilja u Trojednoj Kraljevini, Rad JAZU, knj. IV., Zagreb, 1868., str.
176. – 260.
22
Kalnička gora sa svoje prirodopisne znamenitosti, Rad JAZU, knj. XI., Zagreb, 1870., str. 146. – 227.
23
O uplivu obrađivanja zemlje i gojenja biljaka za fizionomiju predjela i na značaj naroda. Rad JAZU, knj.
XIII., Zagreb, 1870., str. 80. – 160.
24
Ždralovncie (Geraniaceae) pogledom na novonastalu vrst, Rad JAZU, knj. XVII., 1871., str. 112. –
159., i Rad JAZU, knj. XVIII., Zagreb, 1872., str. 1. – 63.
25
Kaćunovice (Orchideae), Rad JAZU, knj. XXI., Zagreb, 1872., str. 1. – 133.
26
O postanku bilinskih sustava po njihovom kronologičkom redu, Rad JAZU, knj. XXVI., Zagreb, 1874.,
str. 1. – 52.
27
Ustroj i gojitba cvijeća, Rad JAZU, knj. XXX, Zagreb, 1875., str. 20. – 59.
28
Izvješće o phyto-entomologičkom izletu u hrvatsko Primorje god. 1876., Rad JAZU, knj. XL., Zagreb,
1877., str. 172. – 176.
29
O plovčarih (Vodenjarih, Hydrocanthari) hrvatsko-slavonsko-dalmatinske faune, Rad JAZU, knj.
XLII, Zagreb 1878., str. 1. – 55.
30
Dodaci k fauni kornjašah izdanoj 1879., Rad JAZU, knj. LXI, Zagreb, 1882., str. 122. – 184.
52
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Schlosser – planinar
Schlosser je još od svog dolaska u Hrvatsku 1836. godine intenzivno obilazio
hrvatske planine u potrazi za botaničkim materijalom. Tijekom desetljeća odlično
je upoznao gorske predjele Hrvatske, pa stoga nije čudno da se 15. listopada 1874.
u Ogulinu našao među trinaestoricom iskusnih ljubitelja planina, ali i uglednih
akademika i sveučilišnih profesora, koji su osnovali Hrvatsko planinsko družtvo. Na
prvoj godišnjoj skupštini Družtva, održanoj 29. travnja 1875. u Zagrebu, Schlosser
je izabran za njegovog predsjednika, 31 no već slijedeće godine podnosi ostavku zbog
obaveza na pisanju knjiga Fauna kornjašah Trojedne kraljevine.
Ipak Schlosser je nastavio aktivno sudjelovati u radu Družtva te je bio redoviti
sudionik njegovih planinarskih pohoda. U svibnju 1875. sudjelovao je na prvom
organiziranom planinarskom izletu u Hrvatskoj, što su ga planinari poduzeli na
Oštrc i Plešivicu, a u lipnju se uspeo na Bjelolasicu. Tri godine kasnije pohodio
je s planinarima Križevce i Kalnik, a 1879. Družtvo je vlakom organiziralo izlet
na Risnjak u kojem su uz Schlossera sudjelovali i Dvoržak, Torbar i Vukotinović.
Na Risnjak se popeo u dobi od 71 godine. Schlosser je ljubav prema planinama i
planinarenju prenio i na svoje sinove, Ljudevita i Levina, koji je niz godina bi tajnik
Hrvatskog planinskog družtva.32
Začetnik entomologije
Zanimanje za entomologiju Schlosser je razvio još u mladosti, no nije se njome
bavio toliko intenzivno kao botanikom. Ipak, u poodmakloj životnoj dobi, možda i
na nagovor svojih suradnika, započeo je s pripremom prve knjige o entomologiji u
Hrvatskoj, zbog čega je i 1876. odstupio s mjesta predsjednika Hrvatskog planinskog
družtva. Kako bi se što bolje pripremio kupio je 1877. godine, za 500 forinti, jednu
entomološku zbirku od nekog sakupljača iz Graza. Rezultat njegovog neumornog
rada bila je knjiga Fauna kornjašah Trojedne kraljevine33 koju je objavila Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, u tri sveska između 1877. i 1879. godine (svake
je godine objavljen po jedan svezak). Knjiga ima ukupno 995 stranica, a Schlosser
je opisao oko 6000 vrsta kukaca kornjaša koji obitavaju na tlu Hrvatske, dajući
im pritom i nova imena, jer u hrvatskoj jeziku do tada, za većinu kornjaša koje je
opisao, nazivi uopće nisu postojali. Tako je hrvatska entomologija dobila Dragice,
Glupane, Dražice... itd. U imenovanju vrsta u mnogome mu je pomogao i Ljudevit
Vukotinović, koji se također povremeno bavio i entomologijom. Nakon njegove smrti
31
Skupština je održana u zgradi današnjeg Hrvatskog prirodoslovno muzeja, gdje je na ulazu postavljena
i spomen-ploča
32
Levin Schlosser, Ljetopis družtva, u: Spomenica Hrvatskog planinskog družtva u Zagrebu, Zagreb:
Hrvatsko planinskog družtvo, 1884., str. I – XVI.
33
Fauna kornjašah Trojedne kraljevine, Zagreb: JAZU, 1877. – 1879.
53
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
u Radu JAZU-a objavljen je i već ranije spomenuti članak Dodatci k fauni kornjaša
trojedne kraljevine izdanoj godine 1879.
Iako je popisao iznimno mnoštvo kornjaša, biografi mu pripisuju otkriće samo
jedne nove vrste – Močorad crnooki (Notiophilus melanophthalmus).34
Schlosser je svoju bogatu zbirku kukaca, koja broji više od 13 000 primjeraka,
čuvanih u 32 kutije, darovao Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, koji i danas vodi
brigu o njoj.
Schlosserovo djelovanje na području ornitologije,
meteorologije i hidrologije
Osim botanike i entomologije, Schlosser se bavio još nekim granama
prirodoslovlja, no o njima je mnogo manje pisao, zbog čega nam je danas puno teže
odrediti njegov značaj u razvoju tih grana znanosti u Hrvatskoj.
U nekoliko se njegovih biografija navodi da se, između ostaloga, bavio i
ornitologijom. Rossi tako spominje da je Schlosser prilikom svog drugog odlaska iz
Križevaca, 1864. godine, novoosnovanom Kraljevskom gospodarskom i šumarskom
učilištu darovao zbirku od 225 ptica,35 a Hirc navodi da je prikupio i uredio “krasnu
ornithologičku sbirku od 200 raznih vrsti ptica, koje je većim dielom sam strieljao i
nakljukao.”36
Šezdesetih godina 19.-og stoljeća Schlosser se bavio i hidrologijom, te je 1868.
izdao knjigu Der alcalinische Säuerling Jamnica im Königreiche Kroatien,37 a na
istu je temu objavio i članak Jamnica, alkalinska kiselica u Hrvatskoj u časopisu
Dragoljub iste godine.38 Nažalost njegovi biografi nigdje ne spominju ove njegove
radove.
U prirodoslovnom časopisu Lotos, koji je izlazio u Pragu objavio je, u vrijeme
svog prvog boravka u Križevcima, nekoliko članaka vezanih uz meteorologiju.39
Schlosserova baština i zaključak
Josip Schlosser je tijekom života surađivao s brojnim znanstvenicima –
prirodoslovcima širom Europe, izmjenjujući s njima znanstvene spoznaje i materijal
potreban za istraživanja. Također, bio je član brojnih prirodoslovnih i liječničkih
34
Rossi, Dr. Josip Calasancij Schlosser vitez Klekovski, str. 13. i Hirc, Dr. Josip Calasancij Schlosser vitez
Klekovski, str. 286.
35
Rossi, Dr. Josip Calasancij Schlosser vitez Klekovski, str. 13.
36
Hirc, Dr. Josip Calasancij Schlosser vitez Klekovski, str. 238.
37
Der alcalinische Säuerling Jamnica im Königreiche Kroatien, Agram, 1868.
38
Jamnica, alkalinska kiselica u Hrvatskoj, Dragoljub, II (1868.), Zagreb, 1868., br. 29., str. 461. – 463.
39
Jedan od njih je Klimatologische Notiz von Schlosser in Kreutz, Lotos – Zeitschrift für Naturwissenschaften,
XIII (1863.)., Prag 1863., December, str. 175.
54
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
društava: Prirodopisnog društva “Lotos” u Pragu (od 1852. godine), Carskog i
kraljevskog zoologičko-botaničkog društva u Beču (od 1852.), Prirodoslovnog
društva u Požunu (od 1856.), Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu
(od 1857.), Liečničkog društva u Štajerskoj (od 1865.), Liečničkog zbora kraljevine
Hrvatske (od 1874.), počasni član Družtva Liečnikah za Slavoniju (od 1875.), počasni
član Liečničkog zbora u Kranjskoj (od 1876.), dopisni član prirodoslovnog društva u
Cherbourgu (od 1878.) itd.
Dr. Josip Kalasancij Schlosser vitez Klekovski umro je od raka grla u Zagrebu 27.
travnja 1882. godine oko 7 sati ujutro i pokopan je dva dana kasnije na zagrebačkom
groblju Mirogoj.40
U rukopisu Schlosser je ostavio nekoliko vrijednih radova. Najznačajniji od njih
je Vrtna cvietana ili sastavni opis svih iz drugih predjela svieta donešenih bilina, na
1700 stranica u dva sveska.41 Iako je bilo planirano da Cvietanu objavi Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, knjiga je do danas ostala u rukopisu.
Iako je danas u široj javnosti gotovo potpuno zaboravljen, o Schlosseru svjedoči
nekoliko toponima, ulica i spomen-ploča. U Zagrebu poznate Stube Kalasancija
Schlossera vode prema Šalati, a u Varaždinskim Toplicama postoji Šetalište dr.
Schlossera. U Gorskom kotaru, ispod vrha Risnjak nalazi se Schlosserova livada na
kojoj je 1952. podignut planinarski Schlosserov dom. Na Schlossera kao planinara
podsjeća i natpis uklesan u vršnu stijenu Risnjaka, te spomen ploča koju su njemu i
Ljudevitu Vukotinoviću postavili planinari na Starom gradu na Kalniku 1970. godine.
Među znamenitim znanstvenicima, posebice prirodoslovcima, u Hrvatskoj
tijekom druge polovice 19. st. ime Josipa Schlossera posebno se ističe. Iako po
obrazovanju liječnik, bavio se brojnim granama prirodoslovlja, a njegov doprinos
začecima botanike i entomologije u našim krajevima je izniman. Aktivan u društvenom
životu i znanstvenoj zajednici, ali također i iznimno ugledan kao liječnik, Schlosser
je zasigurno jedna od ključnih osoba svog doba u Hrvatskoj.
S druge strane, u obiteljskom životu Schlosser nije bio osobito sretan. Oženivši
se kasno, u dobi od 40 godina, u braku je bio vrlo kratko, jer mu je supruga preminula
relativno mlada. Njihovo dvoje sinova, nadživjeli su Schlossera, no umiru ubrzo
nakon njega ne ostavivši potomstvo.
Iako je Schlosser danas slabo poznat, osim malom krugu prirodoslovaca i
planinara, on zavrjeđuje puno veću pozornost od one koja mu je zadnjih desetljeća
posvećena.
40
Schlosserova grobnica nalazi se na polju 9, grobnica 3, a zajedno s njime pokopan je i njegov stariji sin
Levin, koji je umro četiri godine nakon njega. Nažalost grobnica je potpuno zapuštena.
41
Jedan svezak se čuva u zbirci rukopisa u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod brojem 4262, a drugi u
knjižnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu
55
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 43-56
Ozren Blagec: Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski
Sažetak
Dr. Josip Kalasancij Schlosser – vitez Klekovski ( Jindřichov, Republika Češka, 25. 01.
1808. – Zagreb, 27. 04. 1882.), znameniti je liječnik i prirodoslovac. Nakon završetka studija
medicine u Beču, dolazi 1836. godine u Hrvatsku gdje najprije radi kao osobni liječnik grofa
Ladislava Pejačevića i baruna Adamovića Čepinskog. Između 1838. – 1844. kupališni je liječnik
u Varaždinskim Toplicama, a od 1844. – 1854. i 1861. – 1864. županijski liječnik u Križevcima.
Godine 1864. imenovan je praliječnikom Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a tu je
dužnost obavljao do smrti.
Zajedno s Ljudevitom Vukotinovićem postavio je temelje hrvatskoj botanici. Zajedno su
sredinom pedesetih godina 19.-og stoljeća poduzeli nekoliko ekspedicija s ciljem proučavanja
hrvatske flore, a njihova knjiga Flora Croatica i danas je jedno od najznačajnijih djela na
tom području u Hrvatskoj. Godine 1866. postao je prvim članom Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti, a u Akademijinom časopisu Rad JAZU objavio je desetak članaka,
mahom iz botanike. Od osnutka JAZU-a pa sve do smrti bio je predstojnik Matematičko –
prirodoslovnog razreda Akademije.
Pred kraj života napisao je Faunu kornjašah Trojedne kraljevine, prvu hrvatsku knjigu
o entomologiji, a bavio se i ornitologijom, meteorologijom i hidrologijom. Bio je jedan od
osnivača Hrvatskog planinarskog saveza i njegov prvi predsjednik.
Dr. Josip Kalasancij Schlosser – Ritter von Klekov
Zusammenfassung
Dr. Josip Kalasancij Schlosser – Ritter von Klekov ( Jindřichov, Tschechische Republik,
25. Januar 1808 – Zagreb, 27. April 1882), war ein bekannter Arzt und Naturwissenschaftler.
Nach beendetem Medizinstudium in Wien kommt er 1836 nach Kroatien, wo er zuerst
als Leibarzt von Graf Ladislav Pejačević und Baron Adamović Čepinski wirkte. Zwischen
1838 und 1844 ist er Heilbadarzt in Varaždinske Toplice und von 1844 – 1854 und 1861 –
1864 Gespanschaftsarzt in Križevci. Im Jahr 1864 wurde er zum Oberarzt (Archiater) des
Königsreiches Kroatien, Dalmatien und Slawonien ernannt und übte diesen Dienst bis zu
seinem Tode aus.
Zusammen mit Ljudevit Vukotinović legte er die Grundlagen der kroatischen Botanik.
Sie machten Mitte der fünfziger Jahre des 19. Jahrhundertes zusammen einige Expeditionen
mit dem Ziel, die kroatische Pflanzenwelt zu erforschen und ihr Buch Flora Croatica ist heute
noch eines des bedeutendsten Werke auf diesem Gebiete in Kroatien. Im Jahr 1866 wurde er
zum ersten Mitglied der Jugoslawischen Akademie der Kunst und Wissenschaft und im Blatt
der Akademie Rad JAZU veröffentlichte er ungefähr zehn Artikel, meistens aus Botanik. Seit
Gründung der Jugoslawischen Akademie der Künste uns Wissenschaft bis zu seinem Tode
war er Vorstand der Mathematisch – naturwissenschaftlichen Klasse der Akademie.
Vor seinem Lebensende schrieb er die „Fauna kornjašah Trojedne kraljevine“, das erste
kroatische Buch über Entomologie, er befasste sich auch mit Ornithologie, Meteorologie und
Hydrologie. Er war einer der Gründer des Kroatischen Bergsteigerverbandes und sein erster
Präsident.
56
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Ivan Peklić
Zavod za znanstvenoistraživački
i umjetnički rad HAZU
u Koprivničko-križevačkoj županiji
Križevci
UDK 929(497.5)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 7.7.2014.
Prihvaćeno. 8.7.2014.
Doprinos Karla Häuslera
književnom životu Hrvatske
U radu je autor opisao život i djelo Karla Häuslera,
koji je živio krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća.
Istaknuo se kao pripadnik Hrvatske seljačke stranke,
tada Hrvatske republikanske seljačke stranke svojim
djelovanjem na kulturnom planu. Bio je pokretač
književnog časopisa Sutla. U članku se ističe i
njegova književna djelatnost. Jedan je od autora
zastupljenih u kultnoj zbirci pjesama Hrvatska
mlada lirika. Osim pjesama objavljivao je i drame.
Osobito je važna njegova umjetnička i privatna
vezanost uz književnika Antuna Gustava Matoša,
koju je ovjekovječio u svojoj knjizi Uspomene na A.
G. Matoša.
Ključne riječi: Karlo Häusler, Hrvatska seljačka
stranka, Hrvatska mlada lirika, Antun Gustav
Matoš.
57
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Kratak životopis
Karlo Häusler1 rođen je u Križevcima 3. studenoga
1887. godine2 od oca Josipa i majke Julke.3 Dokaz da je Nižu
pučku školu pohađao u rodnom gradu je Polaznica.4 Završio
ju je 30. lipnja 1898. godine,5 a 5. razred Više pučke škole 30.
lipnja sljedeće godine također u Križevcima.6 U zagrebačkoj
Gornjogradskoj gimnaziji položio 15. lipnja 1899. ispit
iz latinskoga jezika.7 Drugi razred gimnazije završio je
u Požegi,8 a 3., 4., 5. i 6. u Gornjogradskoj gimnaziji u
9
Zagrebu. U Karlovcu je završio 7. i 8. razred10 te je tu položio ispit zrelosti, tj. maturu,
25. lipnja 1906. godine.11 Te je godine upisao povijest i zemljopis na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Dokaz da je studirao povijest i zemljopis su potvrde o položenim
kolokvijima.12 Također, u Häuslerovoj ostavštini sačuvani su dijelovi indeksa iz kojih
je vidljivo da mu je kolegije iz povijesti predavao istaknuti povjesničar Ferdo Šišić,
kolegije iz geografije profesor Hinko Hranilović, a psihologiju i estetiku Franjo
Marković.13 Spomenuti studij završio je u Beču.14 Te, 1909., godine Häusler je doživio
veliki ljubavni krah, jer ga je nakon pet godina ostavila djevojka zbog koje je izašao
na dvoboj,15 te odlazi iz Beča na praznike u Križevce što je razvidno iz njegova pisma
upućenog Antunu Gustavu Matošu.16 U proljeće 1910. se iz Beča ponovno javlja
1
Napominjem da je početna istraživanja o životu i djelu Karla Häuslera proveo i objavio Miroslav
Vaupotić. Vidi u: Miroslav Vaupotić, »Križevački Discipulus A. G. Matoša (ili letimični portret Karla
Häuslera), Križevački zbornik I. , Križevci, Matica hrvatska, Ogranak Križevci, 1970.,113-150.
2
Matična knjiga Župe Sv. Ane.
3
»Domovnica«, Ostavština Karla Häuslera, Odsjek za povijest hrvatske književnosti, Zavod za povijest
hrvatske književnosti kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
4
Izdana je 19. travnja 1898. - Ostavština Karla Häuslera, Odsjek za povijest hrvatske književnosti, Zavod
za povijest hrvatske književnosti kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
5
Vaupotić, »Križevački Discipulus A. G. Matoš« (ili letimični portret Karla Häuslera), 115.
6
Ostavština Karla Häuslera, Odsjek za povijest hrvatske književnosti, Zavod za povijest hrvatske
književnosti kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, „Svjedodžba“.
7
Isto, „Zapisnik“ [O položenom ispitu latinskog jezika].
8
Isto, „Svjedodžba“.
9
Isto.
10
Isto.
11
Isto, „Svjedodžba zrelosti“.
12
Isto, „Svjedočbe o kolokviju“.
13
Isto, „Indeks“.
14
Antun Gustav MATOŠ, Pisma I., Sabrana djela XIX.,( uredio Davor Kapetanić ), Zagreb, 1972., 129131. [Häusler-Matošu, pismo, Beč, 3. srpnja 1909.]
15
Isto.
16
Isto, 132., [Häusler-Matošu, pismo, Križevci, 8. kolovoza 1909.]
58
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Matošu i naglašava mu da uči te čestita na izlaženju časopisa, vjerojatno Grabancijašu
koji je pokrenut te godine.17 Häusler se Matošu javlja i u svibnju te komentira političku
situaciju u Austro-Ugarskoj Monarhiji.18
Tijekom posljednjih godina studija bio je odgajatelj grofa Eltza-Kempenicha
i zbog toga je boravio u Eltillu na Rajni19 i u Vražu u Češkoj, o čemu nam svjedoči
pismo koje je Matošu uputio iz Vraža. U pismu piše o povijesti plemićke obitelji EltzKempenich.20 Iz Vraža u Češkoj Häusler se kao odgajatelj grofa Eltza-Kempenicha
preselio u Vukovar. 21 Studij prava upisao je 1912./1913. u Zagrebu gdje je odslušao
tri semestra.22 Sljedeća dva semestra Häusler je u Grazu.23 Zadnji, šesti semestar
polazio je u Zagrebu i 20. prosinca 1916. položio je Državni ispit.24 Od 25. veljače do
30. listopada 1918. je odvjetnički perovođa u Đurđevcu.25 Odatle je upućen u Požegu,
gdje je također perovođa, vjerojatno, do 1924. godine.26 Pravo na odvjetnički ured
u Križevcima dobio je u ožujku 1924. godine. U Križevcima je ostao sve do 1942.
godine kada odlazi na liječenje u Zagreb gdje i umire.27
Politička djelatnost Karla Häuslera
Karlo Häusler bio je član Hrvatske republikanske seljače stranke (HRSS). Na
parlamentarnim izborima 1920. godine izabran je u Narodnu skupštinu u Beogradu
kao predstavnik Srijemske županije.28 Vrlo brzo napustio je politiku Stjepana Radića.
Odlučio je otići u Beograd usprkos Radićevoj odluci da se ne ide. Svoje razloge
odlaska u glavni grad Kraljevstva Srba, Hrvats i Slovenaca Beograd obrazložio je u
intervjuu danom Novostima. Na pitanje novinara što će učiniti kada dođe u Beograd
odgovorio je: Medu narodom se mora eliminirati strah i mi smo zastupnici koje je narod
izabrao da ih predstavljaju.... a cilj odlaska u Beograd je stvaranje jedinstva svih Slavena.
17
Isto, 133-134. Matoš, [Häusler-Matošu, pismo, Beč, 26. ožujka.1910.]
18
Isto, 135-136. [Häusler-Matošu, pismo, Beč, 9. svibnja1910.]
19
Isto, 137-139. [Häusler-Matošu, pismo, Vraž, O Martinje 1911.]
20
Isto.
21
„Biografije“, Hrvatska mlada lirika, Zagreb, 1980.), 145-152., 148,149. O tome svjedoče i dva pisma
upućena Matošu iz Vukovara. (Vidi opširnije A. G. MATOŠ, Pisma I…, n. dj. 140. [Häusler-Matošu,
pismo, Vukovar, 25. veljače 1912.]
22
Ostavština Karla Häuslera, Odsjek za povijest hrvatske književnosti, Zavod za povijest hrvatske
književnosti kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
23
Isto.
24
Isto, „Svjedodžba o državnom ispitu“.
25
Isto, „Slavi odvjetnički urede“.
26
Isto.
27
„Umro je Karlo Häusler“, Nova Hrvatska, Zagreb, 1942., br. 193., 8; „Umro književnik Karlo Häusler“,
Hrvatski narod, Zagreb, br. 506., 2.
28
Slobodni dom, br. 41, 1920., 1.; Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1992., 106.
59
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Taj cilj dostižan je putem preuzimanja vlasti u Zagrebu te priznavanje srpskog naroda.29
Na konstataciju da Srpska republikanska stranka smatra da bi predstavnici HRSS-a
trebali doći u Beograd odgovorio je: Republikanska srpska stranka mi je vrlo simpatična.
Republika je sine qua non zdravog sporazuma između Hrvata i Srba, naročito rješenje
svih dobrih rješenja i minimum što će ga Hrvati uvijek potaknuti kako god se prilika bude
razvila. Hrvatski se zastupnici nijesu dosada nigdje ogriješili o suverenitet naroda. I vidim
i znam da nam srpski republikanci hoće pomoći.30
Reakcija beogradskog tiska na njegov dolazak u Beograd bila je i više no
oduševljavajuća: Karlo Häusler narodni poslanik HRSS-a ostavio je svoje dosadašnje
društvo i došao u Beograd na svoje mjesto u Parlament i položio zakletvu vjernosti Kralju
Srba, Hrvata i Slovenaca.31 Novinar se raduje što je došlo do podjele unutar HRSS-a
te naglašava da samo treba biti strpljiv i držati se Vidovdanskog ustava. Također, ističe
da se Häusler već na prvom koraku uvjerio da su Srbi plemeniti, a ne onakvi kakvima
ih prikazuju u Zagrebu. Novinar imputira Hrvatima da su oni majstori fraze i da nisu
konkretni.32
U svom nastupnom govoru Häusler je rekao: Ne trebamo mi od monarha da se
povodi za uzorom engleskim jer mi imamo svoje uzore, mi imamo uzor u našem Kralju
Petru Karađorđeviću kojem su engleski uzori samo jekom njegove duše.33 Naravno, nakon
toga govora dobio je velik pljesak.
Reakcija hrvatskog tiska bila je sasvim drugačija. Najžešće je reagirao Hrvatski
borac donijevši pismo jednog Križevčanina.34 U članku ga autor napada da je sin
stranaca, da je 1912. proveo šest mjeseci u ludnici, da nije mogao obavljati dužnosti
advokature i da se oženio bogatom trgovkinjom kako bi mogao živjeti. Novinar navodi
da je Häusler branio Radića te da mu je ovaj zauzvrat dao kandidaturu u srijemskom
okrugu gdje je čudom bio izabran. Nakon toga Häusler odlazi u Beograd, priznaje
Vidovdanski ustav i surađuje s komunistima i Karađorđevićima. Pismo završava
riječima da narod treba pripaziti koga bira. No, usprkos odlasku u Beograd i dalje
je aktivan u kotarskoj organizaciji HSS-a u Križevcima pa je održao predavanje na
sjednici održanoj 6. studenoga 1921. godine.35
Zaključujem da je spomenuto sudjelovanje u političkom životu Hrvatske bilo
vrlo kratko i kontraverzno. Njegov odlazak u beogradsku Narodnu skupštinu, iako
je njegova stranka opstruirala, mogu objasniti njegovom pripadnošću krugu pjesnika
29
„O pokretu medju radićevcima za polazak u Beograd“, Novosti, br. 324., Beograd, 1921., 1.
30
Isto.
31
„Prvi radićevac u Beogradu“, Balkan, br. 287., Beograd, 1922, 1.
32
Isto.
33
Isto.
34
Š. KRIŽEVČANIN, „Jedan politički Juda hrvatskog naroda“, Hrvatski borac, br. 2., Zagreb, 1922., 1.
35
Ivan PEKLIĆ, Hrvatska seljačka stranka u križevačkom kraju 1904-2004., Križevci, 2004., 42.
60
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
koji su zagovarali jugoslavensku ideju, ali i njegovom željom da napravi pravničku
karijeru. Njegova oduševljenost srpskom politikom i političarima vidi se i iz njegova
eseja Matoš i Nikola Pašić koji nije uvrstio u svoje Uspomene o Matošu, a u kojem
citira Matoša prilikom njegova posjeta Nikoli Pašiću.36 Ipak, možda najbolji sud o
Häusleru kao političaru dao je on sam u svojoj pjesmi Tužna historija:
Za mandata pjesnik se bori
Birača seljački glas.
Nekad sam letio gori
S Muzama slavio pir
Advokat sad sam doli
Trbuh mi ide u šir!37
Doprinos hrvatskoj književnosti
Književni rad Häusler je započeo objavljivanjem u Pobratimu38, a nastavio u
Hrvatskom djaku39 za koji Šicel tvrdi da u njemu pišu pisci koji forsiraju artističku
liniju, a u politici pravašku.40 Pisao je sve do smrti, a najznačajnije mu je prozno djelo
Uspomene na A. G. Matoša,41 koju je objavio godinu dana prije smrti. Napominjem da
je detaljnu Häuslerovu bibliografiju objavio Miroslav Vauputić.42
Godine 1908. nastavlja s objavljivanjem u Hrvatskom pravu,43 a kada je 1908.
pokrenuo časopis Sutlu44. Taj svoj časopis pokrenuo je kada nije uspio izdati zbirku
poezije koja će izaći tek 1914. godine pod naslovom Hrvatska mlada lirika.45 U
časopisu Sutla objavio je svoju pjesmu Zvonce s neba, prema Voupotiću jednu od
njegovih najboljih pjesama.46 O toj pjesmi Vaupotić je zabilježio sljedeće: Zvonce s
36
Ostavština Karla Häuslera, Odsjek za povijest hrvatske književnosti, Zavod za povijest hrvatske
književnosti kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
37
Karlo HÄUSLER, „Tužna historija“, Koprive, br. 16, 125.
38
Isti, „Noć na Veprincu“, „Vintgar“, „Tri pjesme na tri lire: I Euterpina tužba, Pium desiderium, Febov
bruk“, Pobratim, 16(1905-06), br. 1., 15.; br. 1., 2.; br. 10., 218.
39
K. HÄUSLER, „Dva svijeta“, „Ecco homo“, „Na Korani“, Hrvatski djak, 1(1907), br. 2., 36.; br. 4.,
102-103.; br. 8/9., 223.
40
Miroslav ŠICEL, „Književnost moderne“, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1978., 78.
41
K. HÄUSLER, Uspomene na A. G. Matoša, Zagreb, 1941.
42
VAUPOTIĆ, „Križevački Discipulus A. G. Matoša (ili letimični portret Karla Häuslera)“, 137-147.
43
K. HÄUSLER, „Informacije o guravom zarezniku-kozerije“, Hrvatsko pravo 14, 1908., 5.
44
Isti, „Pjesme prve mladosti. (Posvećuje dragom barunu Naksimu Zöge-Manteufel odani drug): Pogled
s gore, Rem, Triumfator, Notturno, K ostavljenoj, Uspomena s puta po Njemačkoj, Omer aga i Zvonce
s neba, Sutla, 1, 1908., 7-15.
45
Krešimir KOVAČIĆ, „Promašena polemika. Još nekoliko riječi o Hrvatskoj mladoj lirici“, Hrvatska
mlada lirika, Zagreb, 1980., 214-217; 215.
46
VAUPOTIĆ, „Križevački Discipulus…“, n. dj., 120.
61
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
neba donosi bitnu crtu Häuslerove poetike lepršavi ritam glazbe, onaj verlaineovski poklić
i ideal: muzike prije svega.47
Svoj doprinos hrvatskoj književnosti dao je pokretanjem spomenutog časopisa
Sutla 1908. godine. O časopisu i njegovu značenju pisao je Matoš: Sutlu, koji je već
možda izašao. List, kako se već iz naslova vidi, donosit će uzajamne radove Hrvata i
Slovenaca. Pošto će u prvom redu, kao organ mladog hrvatskog Parnasa, kultivirati pravu
liriku i stih, trgovcima kao Katalinić Jeretov, Božo Lovrić, Miličić itd. bit će ulaz u Sutlu
strogo zabranjen i u slučaju kad bi htjeli platiti ulazninu. Starčevićance i naprednjake
naći ćemo okupljene oko prvog broja, jer kod sarađivanja ne odlučuje političko uvjerenje
nego talenat. Anton Novačan, brat Slovenac, odazvavši se već u prvome broju, onaj je
junački đak koji je krajem rujna u Celju prkosio sam samcat rulji pangermana i bio malo
ne linčovan. Duša toga krasnog poduzeća, filozof Karlo Häusler, znajući da naši književni
listovi samo stoga moraju donositi i neuspjelosti jer radi patriotskog izlaženja moraju
propisani svoj format ispuniti u oskudici dobre - lošom lektirom, odlučio je izdavati sveske
Sutle samo onda kad će ih moći popuniti uspjelim štivom, a pošto je to kod nas usprkos broju
od trista članova Društva hrv. književnika neizvedivo kod periodskog izdavanja, Sutla
će izlaziti kao stalni, permanentni beletristički almanah bez unaprijed utvrđenog roka.
Osim neizdanih pjesama Ante Kovačića bit će u prvom broju ovog originalnog časopisa
zastupani: Karlo Häusler, A. Mikec, Joza Ivakić, Krešimir Kovačić, A. G. Matoš, Anton
Novačan, Anđelina Novotnv, Rudolf Rieger, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner. Privoli li
Sutla na hrvatsko saradništvo slovenske moderniste, otkrije li nam nove, nepoznate talente
i dokaže li da se oko čistog belestrističnog programa može raditi zajednički bez ikakvih
drugih koterijskih obzira, bit će dostojna pomoći svakoga prijatelja naše lijepe knjige.48 O
časopisu Sutla negativno mišljenje imao je Miroslav Krleža u svojim marginalijama
tijekom pisanja Enciklopedije Jugoslavije: To da je pokrenuo „časopis Sutla 1908“ može
da se briše mirne savjesti, jer taj časopis, jer taj časopis nije ni po čemu bio takvog značenja
da predstavlja neki datum, a osim toga pojavio se samo jedan jedini broj, i to što je
karakteristično bez suradnje Slovenaca.49 No, treba imati na umu da su u Sutli pisali
tada najvažniji hrvatski pisci50 a glavni razlog njegovu neizlaženju bio je financijske
prirode.51 Häusler se žalio Matošu da je nemoguće izdavati časopis kao mjesečnik,
trebalo bi biti manje od dvanaest brojeva na godinu.52 Najveći dio svojih pjesama
47
Isto.
48
A. G. MATOŠ, „Guravosti i rutavosti“, Hrvatsko pravo, br. 3874., 1908., 6.
49
„Iz Krležine ostavštine Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije, Izbor“, Kolo, br. 1., 2007., 238.
50
Miroslav ŠICEL, „Književnost moderne“,Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1978., 78.
51
A. G. MATOŠ, Pisma I…., n. dj., Zagreb, 1972., 128. [Häusler-Matošu, pismo]
52
Isto, 129.
62
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
do pojave Hrvatske mlade lirike objavljivao je u časopisima Hrvatska smotra,53 Mlada
Hrvatska54 i drugima.
Značajan je njegov doprinos hrvatskoj lirici bilo objavljivanje njegovih pjesama
u Hrvatskoj mladoj lirici. Kritika njegovih pjesma u Hrvatskoj mladoj lirici objavljena
je u Agramer Zeitungu: Sada dolazimo do drugog istinskog mladica, Karla Häuslera. Tu
opet nalazimo svjež, nov život. Nove oblike stiha i primjereno duhu hrvatskog jezika svjesno ili nesvjesno - razvijanje naše vedre narodne pjesme. Postoje dva-tri promašaja i
među njegovim pjesmama, ali je očevidan svježi život koji u njima kuca. Tko još inače kod
nas ima takvu količinu kratkih, često jednosložnih riječi? One daju cijeloj pjesmi - ponegdje
dakako ne može bez ne-brižnih jezičnih nasilja - lakoću, svježi ritam koji izaziva radost.
Istim sredstvima postiže Häusler i druge efekte pa s pomoću njih slika ugođaje pobožnosti
u punom molu (Večernja molitva, strana 61). Kod njega su stih i jezik, ritam i ugođaj,
dakle sadržaj i forma, osebujni. Katkad sasvim neobični, drugi put su istinski život, život
sam. Čini se, da nije uvijek oslobođen izvjesne naklonosti spram svojih obilježja pa djeluje
usiljeno. Ali to je oprostivo. Häusler je odvajkada bio impulzivan čovjek i pjesnik, pa neka
takav i ostane.55
Prikaze Hrvatske mlade lirike donijele su i druge novine. Narodne novine pisale su
da se u spomenutoj zbirci pjesama osjeća utjecaj Matoša te naglašavale da je najbolji
od Matoševih učenika upravo on: Karlo Häusler povodeći se za učiteljem potražio je
melidioznost svom stihu u narodnoj pjesmi i poskočici. Zato mu je stih zvonak pravilan i
slikovit.56 Autor prikaza zatim analizira njegove pjesme. Osobito je pohvalio Večernju
molitvu: Slikarskim momentima večernjeg neba i dalekih kontura šuma, kad se spušta noć
i stapa u svije boje: crvenoj i tamnoj naišao bi Häusler Večernjom molitvom najodličnije
mjesto u velikoj antologiji hrvatskog pjesništva.57
Tijekom ratnih godina, od 1914. do 1918., najveći dio svojih pjesama objavljivao
je u Griču58 gdje je bio jedan od urednika.59
53
K. HÄUSLER, „Ninom“, Hrvatska smotra, Zagreb, 1909., knjiga 5., br. 5., 159.; „Vizija“, Hrvatska
smotra, Zagreb, 1909., knjiga 5., br. 9/10., 28.; „Rastanak“, Hrvatska smotra, Zagreb, 1910., knjiga 6.,
br. 4., 98
54
Isti, „Tugini dvori“ , „Večernja molitva“, „Carmen“, Mlada hrvatska 3, Zagreb, 1909./10., 8., 23.; „Iz
ciklusa pjesama. Jutarnji pohod“, Mlada hrvatska, 3, Zagreb, 1909./10., 57.
55
Zdenko VERNIĆ, „Mlada lirika“, Agramer Tagblatt, Zagreb, 18. srpnja 1914.
56
P. M., „Mlada lirika“, Narodne novine, br. 154., Zagreb, 1914, 1.
57
Isto.
58
K. HÄUSLER, „Balada valova“, „U tuđini“, „Eror et crimen, probraženje“, „Ne idi dušo, poezija i
proza“, „U prirodi (Spomen na Sloveniju)“, „Parabola (Uspomena na Währing)“, „Moć ljepote“, Grič
1(1917) [zbornik], str. 24-29.; „Žrtva“, „Ruža i djeva“, Grič 1(1917), Prilog 1, 14-16.; „Iluzija“, Grič
1(1917), Prilog 2, 54.; „Ver sacrum“, „Mladić“, „Silvestrovo“, „Začarni paž“, „Kraljevski grad“, Grič
2(1917), Prilog 3, 102-104.
59
K. HÄUSLER, „Prolog“, Grič 1, Zagreb, 1917., 68-70.
63
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Novinar u Hrvatskoj kritizira Savremenik koji nije želio objaviti Häuslerov sonet
Parabola (Uspomena na Währing).60
Godine 1922. je u vlastitom izdanju objavio zbirku pjesama pod naslovom
Pjesme.61 Prikaz zbirke donijele su tadašnje novine od kojih izdvajam Kritiku,62 Dom
i svijet63 i Pokret.64
Vinko Jurković započeo je svoj prikaz njegove zbirke pjesama općenitim
osvrtom na hrvatsku poeziju. Jurković konstatira da su se hrvatski pjesnici ugledali
na europske te da ih kopiraju, ali samo formu njihovih pjesama.65 Donosi vrlo oštar
sud o hrvatskim pjesnicima: Nepoznavanje jezika i gramatike, oskudica riječi, opis mjesto
sadržaja, pogrješna ritmika, pomanjkanje muzikalnosti stiha, krive i neumjesne poredbe,
banalni nazori, nepoznavanje svijeta, života i umjetnosti. Autor potom prelazi na
prikaz i zamjera mu što je svoju zbirku uređivao na brzinu i pritom ispustio mnogo
dobrih pjesama, a štampao one koje su napisane u dokolici u spomenar kojoj lijepoj i
prpošnoj djevojci iz provincije.66 Autor ističe da su njegove pjesme romantične, što
je vidljivo i iz naslova pjesama. Naglasio je da je osobito vrijedna pjesma Zvonce s
neba te naveo Matoševu misao o toj pjesmi: …čitat ovu divnu, za nas sasvim novu,
punu bezazlenosti i divne dječje naivnosti, koja bi i jednog Burne Jonesa ili Varlainea bez
sumnje oduševila.67 Jurković piše da se iz pjesama vidi da su one iskrene i da je pjesnik
proživio svaku strofu. Kao najveću vrijednost njegovih pjesama ističe činjenicu da se
nije poveo za mladima i modernima već sam sebi utire put te njegove pjesme treba
primiti s ljubavlju.68
Ogrizović u svom prikazu te zbirke smatra da je autor trebao otisnuti samo
polovicu svojih pjesama, a ostale pjesme su …još neizrađene, neizbrušene. Baš kod
satire mora da iza improvizacije dođe i tehnička obradba, da žalac jače djeluje.69 Kritičar
je istaknuo njegov triptih Rajsko čudo u kojem je …raskošno oslikan pjesnikov san s
posjetima do pjesničkih velikana: Bayrona, Puškina i Balzaca, kao slikara ženske duše; na
tom danteovskom putu prati pjesnika, Krist kao mladić.70 Usprkos kritikama, Ogrizović
60
BRK, Savremeničari, Hrvatska, br. 1241, Zagreb, 1915., 1-2.
61
K. HÄUSLER, Pjesme, Križevci, 1922.
62
Vinko JURKOVIĆ, „Lirika. Pjesnik unutarnjega štimunga. Povodom »Pjesama« Karla Häuslera«,
Kritika 3, br. 6., 1922., 283-285.
63
O. [Milan OGRIZOVIĆ], „Karlo Häusler, Pjesme“, Dom i svijet 35, br. 16., Zagreb, 1922., 318.
64
Nip [Nikola POLIĆ], „Karlo Häusler: Pjesme“, Pokret 2, 1922., 3.
65
V. JURKOVIĆ, „Lirika. Pjesnik unutarnjega…“, n. dj., 284.
66
Isto.
67
Isto, 285.
68
Isto.
69
O. [M OGRIZOVIĆ], „Karlo Häusler…“, n. dj., 318.
70
Isto.
64
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
je ipak pozitivno ocijenio tu zbirku: No i ovako je interesantan prilog za snagu i razvoj
naše lirike, koja se sve većma obogaćuje te hoće da iza sebe ostavi značajni trag i bučniju
jeku u našem poratnom životu vrijenja i senzacija. A Häusler ima i boja i glasa i poleta.71
Na početku svoga prikaza Häuslerovih pjesama Nikola Polić je čitatelja upoznao
s dosadašnjim radom pjesnika, nabrojivši časopise u kojima je dotad objavljivao svoje
pjesme.72 Polić piše da je njegova lirika čudnovata, da ne oponaša nijednog pjesnika te
da u njegovim pjesmama postoji naivnost. Istaknuo je njegov osjećaj za muzikalnost
koji je imao rijetko koji naš pjesnik. Autor prikaza smatra da tu zbirku kvari samo
nekoliko njegovih novijih pjesama koje su uvrštene u zbirku.73 U Enciklopediji
Jugoslavije poezija Karla Häuslera karakterizirana je kao epigonska bez jačih ličnih
akcenata.74 Kritiku ove enciklopedijske natuknice napisao je Vaupotić.75 Mnogo blaži,
iako također kritičan, bio je Miroslav Šicel koji je ustvrdio da su pjesme u zbirci
artistične, melodiozne, ali neoriginalne te samim time poeziji ne donose ništa novo.76
Tijekom sljedećih 10-ak godina objavljivao je
vrlo malo. Istaknut ću samo tri pjesme objavljene u
Križevačkom tjedniku.77 Godine 1929. objavio je svoju
dramu Kao živa.78 Prikaz drame za Obzor napisao je
Vilović, no on je samo prepričao sadržaj drame.79 U
drami se opisuje moralno propala učiteljica i njezina
veza s mnogo mlađim maturantom koji je izbačen iz
škole zbog političkih razloga. Dramatski elementi u
drami su vrlo slabi te ju je teško doživjeti kao uspjelu
dramu. Ovdje bismo se mogli složiti s Krležinom
ocjenom: Dramatski pokušaji ostali nezapaženi.80
Iako je eseje vjerojatno pisao od Matoševe smrti do
1938. godine, Häusler je počeo raditi na Uspomenama
71
Isto.
72
Nip [N. POLIĆ], „Karlo Häusler…“, n. dj., 3.
73
Isto.
74
Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3., Dip-Hiđ , Zagreb, 1963., 606.
75
Vaupotić, »Križevački Discipulus A. G. Matoša (ili letimični portret Karla Häuslera)«, str. 120. i 125.
76
Šicel, »Književnost moderne«, u: Povijest hrvatske književnosti, (uredili: Slavko Goldstein, Milan Mirić,
Vera Č. Šain Senčić, Kate Zorzut), str. 300.
77
Karlo Häusler, Tri pjesme. » Heba s pratnjiom«, »Neznanje ljepote«, »Pjesma bez naslova«, Križevački
tjednik, 1(1928), br. 5., str. 2.
78
K. HÄUSLER, Kao živa, drama u pet činova. (Križevci, naklada autorova. Tiskara Milana Neugebauera,
1929).
79
Gj. V-t. [D. VILOVIĆ], „ Karlo Häusler, Kao živa. Drama u pet činova. Tiskano u Križevcima 1929.“,
Obzor, br. 331., Zagreb, 1929., 3.
80
Enciklopedija Jugoslavije, Dip-Hiđ, sv. 3., Zagreb, 1963., 606.
65
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
o Antunu Gustavu Matošu 1938. godine o čemu nam svjedoči njihovo objavljivanje
u nastavcima u časopisu 7 dana.81 U razdoblju od 1938. do 1941. godine njegov rad
bio je vrlo plodonosan. Objavljivao je pjesme, a prozu uglavnom u časopisu 7 dana.
Spomenute Uspomene sabrao je u knjigu i objavio je 1941. godine.82 Prikaz knjige
objavili su časopisi i novine. Hrvatski narod je najprije donio vijest o izlasku knjige
pohvalivši njegov stil pisanja.83 Istaknuto je da …pripovijeda zanimljivo, prikazuje
slikovito, pozna književnost i zanosi se idejama koje su i Matošu bile blizu.84
Prije poziva da se knjiga kupi naglašeno je da je ona kulturno politička kronika jer
opisuje političke prilike Matoševa doba te mentalitet ondašnjih hrvatskih rodoljuba i
političara.85 Nakon dva broja Hrvatski narod donio je opširniji pregled knjige.86 Pisac
prikaza ističe dugogodišnje prijateljstvo Häuslera i Matoša te njegov iskreni pristup:
To je pravi glas srca,izazvan jednom iskrenom ljubavlju prema Matošu.87 Autor prikaza
ističe da Häusler prikazuje politički, društveni, književni i umjetnički Zagreb u kojem
je Matoš bio sjajna pojava a prikaz završava konstatacijom: Karlo Häusler oživljava
pred nama punu, do kraj neiskorištenih stvaralačkih snaga i duhovne moći ličnost velikog
Matoša.88
Prikaz je objavila i Nova Hrvatska iz pera Vladimira Kovačića.89 On je naglasio
da su njegove Uspomene pune života i različitosti te istaknuo da je oslikao boemski
Zagreb Matoševa vremena. Autor je napomenuo da je Matoš i danas prisutan u
hrvatskoj knjizi i da će svakako izazvati zanimanje hrvatske mladeži.90
Uspomene je prikazala i Plava revija.91 Na početku prikaza autor vrlo poetično
piše da je u duši Karla Häuslera tinjao prezren i sazrijevale tople uspomene kako bi
mogao napisati ovu knjigu.92 Häusler nam otkriva Matoša u svim raznim nijansama
i njegovim vrlinama i manama te prati Matošev život od đačkih klupa do bolesničke
81
K. HÄUSLER, Uspomene na A. G. Matoša, 7 dana 2 (1938.), br. 13., str. 14.; br. 14., str. 14.; br. 15., str.
14.; br.16., str.13.; br. 17., str. 13.; br. 18., str. 23.; br. 19., str.14.; br. 20., str. 11.; br. 21., str. 10.; br. 22.,
str. 10.; br. 23., str.10.; br. 24., str. 9.; br. 25., str. 12., br. 26., str. 21.
82
K. HÄUSLER, Uspomene na A. G. Matoša, Zagreb, 1941.
83
„Nova knjiga o Matošu“, Hrvatski narod, br. 482., Zagreb, 1942., 2.
84
Isto.
85
Isto.
86
N. F. »Uskrsli Matoš. Izašle su Uspomene na A. G. Matoša od Karla Häuslera«, Hrvatski narod, 4(1942),
br. 482., str. 2.
87
Isto.
88
Isto.
89
vk[Vladimir KOVAČIĆ], „Häuslerove uspomene na A. G. Matoša“, Nova Hrvatska, br. 165, Zagreb,
1942., 10.
90
Isto.
91
[D. PANJKOTA], „A. G. M u Häuslerovim uspomenama“ Plava revija, br. 9/10., 1941./42., 458-460.
92
Isto, 458.
66
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
sobe i smrti.93 Pisac prikaza istaknuo je i Matoševu ljubav prema domovini ustvrdivši
da bi nam on u tome trebao biti učitelj. Na kraju prikaza naglasio je da je njegovo djelo
veliki dobitak za buduće Matoševe biografe.94
Zaključak
Ocjene Häuslerova doprinosa hrvatskoj književnosti variraju od one Krležine da
je samo Matošev epigon do Ogrizovićeve pohvale da su njegove pjesme interesantan
prilog razvoju hrvatske lirike i da će one iza sebe ostaviti značajan trag. Osim pjesama
valja istaknuti i njegov doprinos pokretanju književnog časopisa Sutla i uređivanju
časopisa Grič. Za razliku od ovoga djelovanja njegova politička karijera nije bila
dugotrajna ni previše uspješna.
Karlo Häusler i njegova stranka.
http://www.eurocinik.com/karlo-hausler-i-njegova-stranka. (Pristupljeno 4. lipnja 2014.)
93
Isto, 459.
94
Isto, 460.
67
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 57-68
Ivan Peklić: Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Doprinos Karla Häuslera književnom životu Hrvatske
Sažetak
U članku se donosi životopis Karla Häuslera, i to od rođenja u Križevcima, srednjoškolskog
obrazovanja u Zagrebu, Karlovcu, Požegi, studiranja u Zagrebu, Beču i Grazu do njegove
pravničke prakse u Đurđevcu, Požegi i Križevcima. Njegova politička karijera opisana je u
kontekstu njegova odnosa s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom i nije bila
dugotrajna ni uspješna. Za razliku od toga njegov doprinos književnom životu Hrvatske je
značajan posebice u pokretanju i uređivanju književnih časopisa. Na temelju književne kritike
istaknut je njegov književni rad i to u dva segmenta, kao pjesnika i kao pisca knjige o životu i
radu hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša.
Der Beitrag von Karl Häusler dem Literaturleben Kroatiens
Zusammenfassung
Im Artikel wird der Lebenslauf von Karl Häusler, von seiner Geburt in Križevci, über
die mittlere Bildung in Zagreb, Karlovac, Požega, die Studienzeit in Zagreb, Wien und Graz
bis zu seiner juristischen Praxis in Đurđevac, Požega und Križevci dargestellt. Seine politische
Karriere wird im Kontext seines Verhältnisses zur Kroatischen Republikanischen Bauernpartei
beschrieben. Im Artikel wird sein Beitrag zum literarischen Leben Kroatiens hervorgehoben.
Betont wird auch Häuslers Beitrag zur Anregung und Vorbereitung von literarischen
Zeitschriften. Aufgrund Literaturkritiken wurde seine literarische Tätigkeit erforscht und
zwar in zwei Teilen, als Dichters und auch Verfassers des Buches über das Leben und Arbeit
von Antun Gustav Matoš.
68
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
Vlasta Švoger
Hrvatski institut za povijest
Zagreb
UDK 352.075.31(497.5 Zagreb)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 17.9.2014.
Prihvaćeno: 19.9.2014.
Ivan Nepomuk Kamauf –
prvi gradonačelnik Zagreba
(1851.-1857.)
Carskim patentom od 7. rujna 1850. godine
osnovana je jedinstvena općina Zagreb. Izabrani
članovi Općinskog zastupstva među sobom su za
gradonačelnika izabrali Ivana Nepomuka Kamaufa.
Na toj je dužnosti bio od rujna 1851. do kraja
1857. godine. U radu se analizira njegovo javno
djelovanje na upravnom i političkom polju, a napose
gradonačelnička služba i ističe njegov doprinos
modernizaciji Zagreba.
Ključne riječi: Zagreb, 19. stoljeće, Ivan Nepomuk
Kamauf, gradonačelnik Zagreba
69
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
I. Upravni ustroj grada Zagreba
sredinom 19. stoljeća
Ivan Nepomuk Kamauf
Nakon revolucionarnih previranja 1848.1849. godine i uvođenja modernih političkih
institucija stari municipalni ustroj gradova više
se nije mogao održati. Na području današnjega
grada Zagreba do tada su postojale četiri
jurisdikcije, a njihova su se prava temeljila na
kraljevskim privilegijama i statutima.1 Carskim
patentom od 7. rujna 1850. do tada samostalne
općine slobodni i kraljevski grad Zagreb (ili
Gradec), biskupski Kaptol, Nova Ves i Vlaška
ulica te selo Horvati koje je pripadalo Gradecu
ujedinjene su u jedinstvenu općinu Zagreb.2
Spomenutim je patentom odobren i „Privremeni obćinski red za glavni grad
Zagreb“ kojim su definirana glavna načela i ustroj uprave u Zagrebu. Modernu gradsku
upravu sačinjavali su gradski načelnik, općinsko vijeće (Gradsko zastupstvo) i gradski
magistrat (Poglavarstvo). Općinsko vijeće broji 30 članova izabranih na tri godine, a
svake godine u veljači mijenjala se jedna trećina vijećnika.3 Općinsko vijeće zastupalo
je općinu u prakticiranju njezinih prava i dužnosti i iz svojih je redova većinom glasova
biralo gradonačelnika s mandatom od tri godine (mogao je ponovno biti izabran) te
njegova zamjenika s jednogodišnjim mandatom. Gradonačelnik je bio izvršni organ
Gradskog zastupstva, on je predstavnik općine u upravnim, političkim i građanskopravnim poslovima. Izabranog gradonačelnika trebao je potvrditi vladar, nakon čega
je polagao prisegu pred banom i općinskim vijećem. Gradonačelniku je u obavljanju
izvršne vlasti pomagao Gradski magistrat ili poglavarstvo kao neposredni izvršitelj
općinskih poslova i upravljanja imetkom općine. Članovi magistrata zapošljavani su
1
O upravi u gradu Zagrebu do 1850. usp. Agneza SZABO, „Carski patent Franje Josipa I. iz 1850.
godine – kraj feudalne uprave grada Zagreba“, u: Zagrebački Gradec 1242-1850., gl. ur. Ivan Kampuš,
Zagreb, 1994., 313.-326., osobito 313.-316.
2
Zemaljsko-zakonski i vladovni list za krunovinu Hrvatsku i Slavoniu (ZZLHS) od god. 1850., kom. VII,
br. 45., 239.-269. Carski patent od 7. rujna 1850. kojim se odobrava i u kriepost stavlja privremeni
obćinski red za kraljevski grad Zagreb, 240.
3
Članove općinskog vijeća birali su stanovnici općine podijeljeni u tri izborništva prema visini poreza
koji su plaćali. Aktivno i pasivno pravo glasa imali su muški stanovnici Zagreba s pravom građanstva
ili općinske pripadnosti i austrijskim državljanstvom, ako su navršili 24 godine, bili neporočni i
plaćali izravni porez od najmanje pet forinti godišnje. Članovi općinskog vijeća svoju su službu
obavljali besplatno. O podjeli na izborne kotare i o broju zastupnika pojedinog izbornog kotara usp.
Dubravka ČENGIĆ, „Razvoj uprave grada Zagreba u razdoblju 1850-1918. godine“, Arhivski vjesnik,
34-35, Zagreb, 1991.-1992., br. 35.-36., str. 97.-107., osobito 98. i Željko HOLJEVAC, „Temelji
modernizacije. Godine 1850-1882.“, u: Povijest grada Zagreba, Knjiga 1., Od prethistorije od 1918., ur.
Ivo i Slavko Goldstein, Zagreb, 2012., 298.-349.
70
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
na temelju javnog natječaja, njihova je služba bila doživotna (ili do umirovljenja) i
dobivali su plaću, odnosno mirovinu (i njihove obitelji nakon njihove smrti). Općinsko
vijeće obavljalo je poslove iz naravnog djelokruga (sve što je u interesu općine da se
provede unutar njezinih granica) i iz prenesenog djelokruga (obavljanje poslova koji
su općini povjereni od strane države preko hrvatske vlade, ministarstava ili drugih
visokih tijela državne uprave Habsburške Monarhije). Gradonačelnik je imao dužnost
nadzirati zakonitost odluka općinskog vijeća i obustaviti provođenje neke odluke
vijeća, ako nije bila u skladu sa zakonom ili općinskim redom.4 Rad gradske uprave
nadzirali su hrvatska vlada, Hrvatski sabor i zagrebački veliki župan. Hrvatska je
vlada zbog važnih razloga mogla raspustiti gradsko zastupstvo, nakon čega je veliki
župan zagrebački u roku od četiri tjedna morao raspisati nove izbore.5 Takav je
ustroj zagrebačke gradske uprave bio na snazi tijekom Kamaufova gradonačelničkog
mandata, a određene promjene donio je „Zakon ob ustroju obćinah u kraljevinah
Hrvatskoj i Slavoniji“ iz 1881. koji je stupio na snagu 1. siječnja 1882.6
II. Biografska skica Ivana Kamaufa
Ivan Nepomuk Kamauf7 rođen je u Zagrebu 10. prosinca 1801. Otac mu je bio
zemaljski liječnik Đuro Ernest Kamauf, a majka Alojzija rođena Zapolatti. Đuro
Ernest Kamauf, rodom iz Požuna (Bratislave), a podrijetlom iz obitelji njemačkoaustrijskog sitnog plemstva, doselio je u Zagreb oko 1785., nakon što je završio studij
medicine na Sveučilištu u Budimu. U Zagrebu se 1789. oženio Alojzijom Zapolatti,
kćerkom kaptolskog liječnika Mihaela Zapolattija. Osim Ivana imali su još troje djece:
Antona Friderika, Alojziju Anu i Maksimilijanu Julijanu. Obitelj Kamauf uživala je
veliki ugled u Zagrebu, a Ernest Kamauf bio je zemaljski liječnik od 1785.-1804.
godine.8
Ivan Nepomuk Kamauf, zvan Janko, pučku školu, gimnaziju i studij prava završio
je u rodnome gradu. U Pešti je 1822. godine položio odvjetnički ispit i nakon toga
radio je kao odvjetnik Zagrebačke biskupije i nekoliko drugih vlastelinstava. Njegova
karijera u upravnim tijelima Zagreba započela je 1831. godine i brzo se uspinjao u
upravnoj hijerarhiji grada. Naime, te je godine prigodom restauracije zagrebačkog
4
O djelokrugu rada općinskog vijeća i gradonačelnika usp. D. ČENGIĆ, Razvoj uprave grada Zagreba,
99. i A. SZABO, Carski patent od 7. rujna 1850., 322.-323.
5
Carski patent od 7. rujna 1850., čl. 3. i 59.
6
D. ČENGIĆ, Razvoj uprave grada Zagreba, 99.-104.
7
Biografske podatke donosim prema Ivan ULČNIK, „Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore. Posljednji
gradski sudac Zagreba na Griču i prvi načelnik ujedinjenog grada Zagreba“, Zagreb. Mjesečnik
Družtva Zagrepčana, X., Zagreb, 1942., br. 8.-12. (kolovoz – prosinac), 223.-287. Usp. također Stjepan
MATKOVIĆ, „KAMAUF, Ivan (Ivan Nepomuk, Janko, János)“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 7.,
Zagreb, 2009., 2.
8
O ugledu obitelji svjedoči činjenica da su krsni kumovi djece bili iz najuglednijih zagrebačkih plemićkih
i građanskih obitelji. I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 232.-233.
71
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
gradskog magistrata (izbora činovnika) izabran za gradskog zastupnika (assesor). Tri
godine kasnije izabran je za gradskog senatora. Na restauraciji zagrebačkog magistrata
održanoj 22. i 23. srpnja 1847. Kamauf je izabran za gradskog konzula.9 Uskoro
je izabran na čelo novoosnovanog „Odbora za poljepšanje grada“, kojem su se na
odobrenje morali predočiti nacrti za gradnju kuća u Zagrebu. Dana 1. prosinca 1847.
na sjednici Gradskog zastupstva na dužnost gradskog suca privremeno je izabran Ivan
Kamauf (dok se izbor ne obavi u nazočnosti kraljeva povjerenika). Na toj je funkciji
dočekao revolucionarna previranja u ožujku 1848. godine.10
Nakon što su vijesti o revolucionarnim nemirima u Beču i Pešti od 13., odnosno
15. ožujka stigle u Zagreb, na zahtjev vođa hrvatskog preporodnog pokreta zagrebački
gradski sudac Ivan Kamauf sazvao je za 17. ožujka 1848. sjednicu Gradskog zastupstva
i građana i predsjedao je sjednicom. Budući da Hrvatski sabor tada nije zasjedao,
Hrvatska nije imala bana, a u Zagrebačkoj županiji vlast je bila u rukama mađarona,
Gradsko zastupstvo Zagreba poslužilo je vođama preporodnog pokreta kao forum
za iznošenje političkih zahtjeva. Sjednici je prisustvovao i veliki broj građana pod
vodstvom Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je predložio da se pošalje izaslanstvo
kralju koje će ga zamoliti da namjesniku banske časti zagrebačkom biskupu Jurju
Hauliku naloži što skorije sazivanje Hrvatskog sabora. Tom je prigodom Kamauf
predložio osnivanje narodne građanske čete zbog očuvanja sigurnosti u gradu.
Prijedlog je prihvaćen i izabran je odbor sigurnosti pod vodstvom Kamaufa koji je
organizirao narodnu gardu, a pristupio joj je veliki broj građana Zagreba, Kaptola,
Vlaške ulice i Nove Vesi.11
Unatoč tomu što je četrdesetih godina 19. stoljeća Kamauf bio pristaša i član
Horvatsko-vugerske stranke (tzv. mađarona),12 nakon revolucionarnih previranja
u ožujku 1848. Kamauf je kao legalist i pragmatičan čovjek prihvatio promjene
na političkoj sceni Hrvatske, odnosno dolazak na vlast bana Josipa Jelačića uz
potporu pristaša Narodne stranke i to je svojim djelima potvrdio. Ubrzo se našao u
procijepu između hrvatskih i mađarskih vlasti. Naime, novoosnovana mađarska vlada
zagrebačkom gradskom sucu poslala je zapovijed da uhiti dvadesetak najistaknutijih
hrvatskih političara, pripadnika Narodne stranke, a zapovijedajući general u Hrvatskoj
i Slavoniji grof Maksimilijan Auersperg dobio je nalog da mu pritom po potrebi
9
Na zajedničkoj sjednici Gradskog magistrata i zastupstva održanoj 23. srpnja 1847. odlučeno je da
hrvatski jezik postaje poslovni jezik gradskoga magistrata i da se zapisnici sjednica Gradskog
zastupstva vode na hrvatskom jeziku. Usp. I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 233.-236.
10
Isto, 236.-237.
11
Isto, 240.-248. O osnivanju narodne straže u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima usp. Josip
ADAMČEK, „Narodne straže 1848-1849.“, Radovi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, V., Zagreb,
1963., 27.-108.
12
Ivan Kamauf bio je i član Zagrebačkog kazina, glavnog političkog i kulturnog okupljališta mađarona.
Arijana KOLAK BOŠNJAK, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848., doktorski rad, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012., 61., 82.
72
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
pomogne i angažiranjem vojnih postrojbi. Kamauf je odbio izvršiti tu zapovijed uz
obrazloženje da u ustavnoj zemlji ne može uhićivati ljude koji nisu ništa skrivili.13
Lojalnost banu Jelačiću zagrebački gradski sudac iskazao je i kad se početkom 1850. u
Zagrebu, u knjižari braće Župan počela prodavati knjižica Jellacsichiade. Heldengedicht
in fünf Gesängen, tiskana u Leipzigu, u kojoj se izruguje ban Jelačić. Kamauf je
gradskom kapetanu i jednom vijećniku naložio da pregledaju knjižaru braće Župan,
a tom su prigodom zaplijenili dva primjerka te knjižice. Njih je Kamauf zajedno sa
svojim izvještajem 22. siječnja 1850. poslao banskome namjesniku Mirku pl. Lentulaju
i tako je zaključen taj slučaj.14
Izvršavajući vladarevu zapovijed da svaki slobodni kraljevski grad u Beč pošalje
povjerenike koji će sudjelovati u izradi općeg državnog zakona o općinama Jelačić
je sredinom srpnja 1850. naložio da kao izaslanici grada Zagreba u glavni grad
Monarhije otputuju gradski sudac Ivan Nepomuk Kamauf, gradski pučnik Tomo
Cuculić i županijski bilježnik August Dutković.15 Kao dobri poznavatelji prilika
u Zagrebu trebali su sudjelovati u pripremanju općinskog zakona za grad Zagreb.
Njima se pridružio i gradski prisjednik Josip Fuchs. Oni su tijekom dva mjeseca
boravili u Beču i sudjelovali u raspravama oko formuliranja novog općinskog zakona
za glavni grad Hrvatske, pri čemu su osobito nastojali da se u tom zakonu sačuva što
veći stupanj gradske autonomije. Rezultat tog rada je carski patent od 7. rujna 1850. u
kojem se donosi Privremeni obćinski red za glavni grad Zagreb.16
Uvažavajući Kamaufovu želju da nakon prestanka gradonačelničke službe nastavi
rad u sudstvu, vladar ga je 24. kolovoza 1851. imenovao sudbenim savjetnikom Višeg
zemaljskog suda u Zagrebu, ali tu službu nije obavljao dok je bio gradonačelnik.
Nakon što je maknut s mjesta zagrebačkoga gradonačelnika Kamauf je ponovno
radio u sudstvu. Vladar ga je 26. rujna 1859. imenovao prisjednikom i izvjestiteljem
višeg urbarijalnog suda za Hrvatsku i Slavoniju. Dvije godine kasnije taj je sud
pripojen preustrojenom Banskom stolu. Kraljevom odlukom od 24. 3. 1861. Ivan
Kamauf imenovan je izvjestiteljem Banskoga stola za urbarijalne poslove. Dana 24.
ožujka 1872. kralj mu je za zasluge u radu u javnoj službi dodijelio plemićki naslov
s pridjevom Podgorski (prema njegovu imanju Podgorje pokraj Stare Bistre). Nakon
četrdeset godina rada u gradskoj i državnoj službi umirovljen je kraljevim rješenjem
od 26. lipnja 1874.17
13
Bogoslav ŠULEK, Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882., Zagreb, 1883., 63.
14
I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 262.-266.
15
Oni su predstavljali grad Zagreb i zagrebački Kaptol na banovu vjenčanju sa Sofijom groficom Stockau
27. srpnja 1851. u Napayedlu u Moravskoj. I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 261.
16
Isto, 259.-260. i Narodne novine (NN), 165./20. 7. 1850.
17
I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 279.-284.
73
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
Ivan Kamauf je 4. studenoga 1849. sklopio brak s Rozalijom Daubachy de Dolje,
kćerkom zemaljskog liječnika dr. Ivana pl. Daubachy de Dolje. Godine 1854. rodio im
se sin Stjepan. Ivan Kamauf vrlo je kratko uživao u zasluženoj mirovini. Naime, umro
je 11. kolovoza 1874. od moždanog udara. Prema vlastitoj želji pokopan je na groblju
sv. Jurja u nazočnosti najuže obitelji.18
Kamauf je bio aktivan i izvan sudske i upravne domene - bio je član upravnog
odbora Prve hrvatske štedionice, osnovane u Zagrebu 1846.19
Grad Zagreb svom se prvom gradonačelniku odužio imenovavši 1909. godine
njegovim imenom jednu ulicu.20 Njegov je portret u tehnici ulja na platnu po narudžbi
Gradskog zastupstva 1905. izradio poznati hrvatski slikar Bela Čikoš Sesija, a čuva se
u Muzeju grada Zagreba.
III. Gradonačelnik Kamauf
Prvi izbori za općinsko vijeće ujedinjenog Zagreba održani su sredinom svibnja
1851. Izabrano je 30 članova općinskog vijeća, među njima i Ivan Kamauf. Na
prvoj sjednici općinskog vijeća grada Zagreba, održanoj 3. lipnja 1851. utvrđena je
godišnja plaća gradonačelnika u visini 2000 forinti i dogovoreno je da će se izbor
gradonačelnika obaviti 12. lipnja.21 Toga je dana pod predsjedanjem zagrebačkog
velikog župana Josipa Bunjevca kao vladina povjerenika održana sjednica općinskog
vijeća Zagreba na kojoj je većinom glasova (dobio je 29 od 30 glasova) za prvoga
zagrebačkog gradonačelnika izabran Ivan Kamauf. Prihvatio je dužnost uz uvjet da mu
vladar dozvoli da u slučaju istupanja iz ove službe ponovno može raditi u pravosuđu.
Za njegova zamjenika izabran je Ivan Kozler.22 Dok vladar nije potvrdio Kamaufa
kao gradonačelnika Zagreba23 sjednicama općinskog vijeća predsjedao je podnačelnik
Ivan Kozler, a načelničke je poslove kao privremeni načelnik obavljao Josip Vrbanić.24
18
Isto, 250., 284.-286.
19
Obći zagrebački koledar za godinu 1848., Zagreb, 1848., 278.
20
To je ulica koja spaja Vlašku i Petrovu ulicu u središtu Zagreba. I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od
Podgore, 285.
21
Državni arhiv u Zagrebu, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Zapisnici sjednica Gradskog zastupstva
1851.-1857., sign. PRS 113, zapisnik sjednice od 3. 6. 1851. (Dalje: DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica
GZ, broj kutije, datum sjednice). O prvim izborima za općinsko vijeće u Zagrebu usp. NN, br. 72./28.
3. 1851., br. 111.-115./14.-19. 5. 1851. i Ivo PERIĆ, Zagreb od 1850. do suvremenog velegrada, Zagreb,
2006., 25.-27.
22
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 12. 6. 1851.
23
Vladar je Kamaufov izbor potvrdio 12. kolovoza 1851. O tome je općinsko vijeće obavijestio zagrebački
veliki župan dopisom od 30. kolovoza 1851., br. 6269, a vijeće je informaciju primilo na sjednici
Gradskog zastupstva 1. rujna 1851. DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 1. 9. 1851.
24
Usp. DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 18., 20., 21. i 23. 6. 1851.
74
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
Gradska uprava pod vodstvom gradonačelnika Kamaufa znatno se angažirala
oko uređenja grada, izgradnje komunalne infrastrukture i poboljšanja kvalitete
života građana. Među važnijim pitanjima kojima se bavilo Gradsko zastupstvo bilo
je uređenje gradskih ulica i izgradnja novih. Tema popločavanja ulica ili izgradnje
novih ulica bila je na dnevnom redu brojnih sjednica Gradskog zastupstva. Uz velike
napore i financijska sredstva uređene su i popločene Ilica, Harmica (današnji Trg
bana Josipa Jelačića), Mesnička, Duga (danas Ulica Pavla Radića) i Kamenita ulica.
Tijekom 1852. i 1853. popločene su Ulica Pod zidom, Trg sv. Marka, Kipna ulica i
neke druge na Gornjem gradu. Idućih je godina projekt uređenja gradskih ulica zbog
financijskih teškoća usporen, ali su se ipak uređivale najvažnije gradske ulice, a uređen
je i put na Tuškancu.25 Na južnom šetalištu (danas Strossmayerovo šetalište) u prvoj
fazi postavljeni su novi rukohvati od hrastovih trupaca, a kasnije je temeljito uređeno
i produljeno. Popravljeni su i zdenci na Kaptolu.26
Grad Zagreb u vrijeme gradonačelničkog mandata Ivana Kamaufa nije imao
kanalizaciju. To je gradskoj upravi otežavalo vođenje brige o održavanju čistoće u
gradu, a posao odvoza smeća i drugog otpada iz svih dijelova grada dodjeljivao se
najboljim ponuđačima na temelju javnog natječaja.27 Na isti su način gradonačelnik
i općinsko vijeće nastojali riješiti problem opskrbe građana mesom. Naime, nakon
učestalih pritužaba građana na kvalitetu mesa i njegovu cijenu, gradonačelnik je sazvao
sjednicu Gradskog poglavarstva na kojoj je odlučeno da će se pravo mesarenja dati u
najam, a gradonačelnik je zadužen da do realizacije te odluke mesarima strogo zabrani
zloporabe pri prodaji mesa. Uz to su na tri mjesta u gradu postavljene općinske vage
s nadzornicima vaga koji su trebali nadzirati prodaju mesa. Javni natječaj za dodjelu
prava mesarenja u Zagrebu objavljen je u domaćem i inozemnom tisku.28 Čini se da je
taj problem uspješno riješen, jer kasnije više nije predmet rasprave općinskih vijećnika.
Drugo važno pitanje vezano za uređenje grada kojim su se bavili gradonačelnik
i Gradsko zastupstvo bilo je osvjetljavanje ulica. Taj je proces išao postupno,
ovisno o financijskim mogućnostima grada, i provodio se prema listi prioriteta.
Pedesetih godina 19. stoljeća uljnim svjetiljkama i svijećama osvjetljavale su se samo
najprometnije ulice u centru grada te one u kojima su se nalazile zgrade koje su se
koristile za neku javnu svrhu, primjerice gradska vijećnica, bolnica, vladine zgrade
itd. Od vlasnika svih gostionica u gradu te od društva koje je upravljalo narodnim
kazalištem gradska uprava zatražila je da o svom trošku kupe svjetiljke i ostave ih
gorjeti cijelu noć. Članovi općinskog vijeća Zagreba, ili barem neki od njih, očito su
25
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 12. 9. 1851.; 5. 11. 1851.; 4. 11. 1852.; 3. i 23. 2.
1853.; 14. 2. 1856.; 5. 7. 1856.
26
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 28. 7. 1852.; 6. 6. 1853.; 20. 6. 1855.
27
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 23. 12. 1853.; 22. 1. 1857.
28
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 12. 5. 1853.; 14. 5. 1853.; 8. 8. 1853.
75
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
pratili suvremene trendove u uređenju gradova i pri raspisivanju javnog natječaja za
nabavu svjetiljki zatražili su da se ispita mogućnost da se kupe svjetiljke koje bi kasnije
mogle raditi na plin. Posao održavanja javne rasvjete dodijeljen je najboljem ponuđaču
na javnoj dražbi.29
Zacijelo najvažniji infrastrukturni projekti koji su realizirani tijekom Kamaufova
upravljanja gradom Zagrebom bili su provođenje katastarske izmjere zemljišta,30
izgradnja vojne bolnice u Vlaškoj ulici i zgrade prvotno namijenjene bolnici u kojoj je
danas smješten Rektorat Sveučilišta u Zagrebu31 te otvaranje realne škole u Zagrebu.
Premda su i zagrebačko općinsko vijeće i hrvatska vlada bili svjesni prijeke potrebe
da se u glavnom gradu Hrvatske utemelji realka, koja bi učenicima pružala znanja
potrebna za bavljenje različitim obrtima i trgovinom te tehničkim zanimanjima,
to se odužilo zbog financijskih problema i zbog prijepora oko namještanja učitelja.
Grad se obvezao da će plaćati dvojicu učitelja, njihove troškove smještaja te troškove
održavanja prostorija u kojima će biti smještena škola, a Ministarstvo javne nastave
dopustilo je da se škola privremeno financira iz komercijalnog fonda. To je općinskom
vijeću davalo pravo da predloži kandidate za ta dva učiteljska mjesta. Vlada se s tim
prijedlozima nije uvijek slagala, a ona je donosila odluku o popunjavanju tih radnih
mjesta. Niža realka počela je s radom 1854./55.,32 a viša je realka u glavnome gradu
Hrvatske otvorena tek u školskoj godini 1859./60.33 Privremeno financiranje realke
riješeno je dvije godine nakon njezina osnivanja, kad je Ministarstvo javne nastave
preuzelo na sebe podmirivanje većeg dijela troškova rada realke, a grad je zadržao
dotadašnje obveze.34
Zagreb se pedesetih godina 19. stoljeća razmjerno brzo širio, a proporcionalno
širenju grada rasle su i potrebe za poboljšanjem i daljnjom izgradnjom gradske
infrastrukture. Za uređenje postojećih ulica i gradnju novih ulica, izgradnju školskih
zgrada, bolnice, zatim dviju vojarni kako bi se gradsko stanovništvo oslobodilo obveze
ukonačivanja vojnika, za regulaciju potoka Medveščaka, izgradnju velikog rezervoara
s vodom na glavnom gradskom trgu (ponajprije u svrhu gašenja požara) i obavljanje
drugih manjih radova bila su potrebna velika financijska sredstva koja Zagreb nije
imao. Zbog toga je gradonačelnik predložio, a Gradsko zastupstvo na sjednici
29
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 5. 1. 1853.; 18. 3. 1853.; 19. 4. 1853.; 6. 6. 1853.;
29. 11. 1853.
30
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 17. 12. 1853.; 22. 3. 1854.; 12. 12. 1854.
31
Stjepan MATKOVIĆ, Kamauf, Ivan, 2.
32
Tijekom 1854. i 1855. Gradsko zastupstvo intenzivno se bavilo pitanjima vezanima uz osnivanje i rad
realke u Zagrebu. Usp. DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 30. 1. 1854.; 3. 6. 1854.; 20.
6. 1854.; 23. 8. 1854.; 5. 9. 1854.; 10. 11. 1854.; 27. 11. 1855.; 7. 12. 1855.
33
Mirjana GROSS, Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860.,
Zagreb, 1985., 285.
34
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 29. 3. 1856.
76
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
održanoj 13. 3. 1857. prihvatilo da se podigne zajam u iznosu od 500.000 forinti
koji bi se otplaćivao u idućih trideset do četrdeset godina. Namjesništvo je 20. ožujka
1857. odobrilo podizanje tog zajma. Međutim, vjerojatno zbog pritiska javnosti,
premda to u raspravama općinskog vijeća nije navedeno, gradonačelnik je na sjednici
općinskog vijeća 9. 6. 1857. predložio da se odustane od potpisivanja ugovora o zajmu.
Gradsko je zastupstvo prihvatilo njegov prijedlog i odlučilo zamoliti Namjesništvo da
općinu Zagreb ne opterećuje više no što ona može financijski podnijeti. Namjesništvo
je zamoljeno za dopuštenje da se planirane melioracije i drugi radovi obave u idućih
12 do 14 godina.35
Financijski problemi Zagreba s godinama su se povećavali, a dijelom su nastali
tijekom posjeta Zagrebu kralja Franje Josipa I. u listopadu 1852. Troškovi svečanog
dočeka vladara i njegova boravka u Zagrebu iznosili su oko 15.000 forinti, za što je
gradonačelnik dobio dopuštenje da posudi novac.36 Na sjednici Gradskog zastupstva 1.
prosinca 1852. gradonačelnik je predložio, a općinsko vijeće je prihvatilo da se zamoli
zajam od vladara u iznosu od 200.000 forinti. Međutim, zagrebački vrhovni župan i
Banska vlada odbili su vladaru proslijediti molbu grada Zagreba uz obrazloženje da
bi je mogli poduprijeti samo uz prethodnu suglasnost iz Beča.37 Financijska situacija
u glavnome gradu Hrvatske katkad je bila dramatična. O tome svjedoči činjenica da
je gradonačelnik u lipnju 1855. godine od općinskog vijeća zatražio suglasnost za
podizanje hitnog zajma u iznosu od nekoliko tisuća forinti do 2. rujna iste godine,
odnosno dok ne stigne novac od arenda, a u svrhu podmirivanja najpotrebnijih
tekućih troškova. Dobio je dopuštenje da od Prve hrvatske štedionice na mjenicu
pozajmi 3000 forinti ili koliko je najnužnije.38
Nedostatak financijskih sredstava nije bio jedini problem gradske uprave.
Gradonačelnik i Gradsko zastupstvo više su puta došli u sukob s vrhovnim
zagrebačkim županom, hrvatskom vladom i banom zbog kršenja gradske autonomije.
Primjerice potkraj 1851. Gradsko je zastupstvo svečano protestiralo protiv banove
odluke da ne odobri sve činovnike i njihove plaće prema prijedlogu Zastupstva,39
a godinu dana kasnije usprotivilo se vrhovnom županu koji je tražio da grad ukine
municipalnu stražu jer će njezine poslove obavljati carsko redarstvo.40 U vrijeme
kad je apsolutistički sustav vladavine sve više uzimao maha, a osobito nakon što je
službeno i proglašen, otpor višim tijelima vlasti koji su imali pravo nadzora nad radom
35
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 13. 3. 1857.; 29. 4. 1857.; 9. 6. 1857. Usp. također I.
ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 267.-269.
36
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 6. 9. 1852.
37
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 19. 4. 1853.
38
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 20. 6. 1855.
39
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 15. 11. 1851.; 1. 12. 1851.
40
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 6. 12. 1852.; 19. 4. 1853.
77
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
gradske uprave, odnosno koji su joj dodjeljivali na provedbu različite odluke, postao
je uzaludan. U duhu apsolutizma već početkom veljače 1852. zabranjena je javnost
na sjednicama općinskih vijeća te obnova članova općinskog vijeća na temelju izbora.
Umjesto toga nove članove vijeća trebao je predložiti gradonačelnik.41 Takvo je stanje
ostalo do kraja apsolutizma.
Čini se da u Beču nisu bili zadovoljni radom načelnika Kamaufa i u prosincu
1857. proveden je preustroj gradske uprave. Premda je Kamauf formalno ostao
gradonačelnik i do listopada 1859., odnosno do stupanja na dužnost prisjednika
Vrhovnog urbarskog suda za Hrvatsku i Slavoniju, primao gradonačelničku plaću ,
voditeljem gradske uprave imenovan je Joseph barun Härdtl. Nakon njegova skora
odlaska iz Zagreba gradske je poslove kratko vrijeme vodio tajnik Namjesništva
Svetozar Kušević, a u listopadu 1858. za gradskog upravitelja imenovan je Ivan
Lichtenegger, dotadašnji gradonačelnik Karlovca.42
Na kraju još nekoliko zanimljivosti vezanih za gradonačelnički mandat Ivana
Kamaufa. Tijekom priprema posjeta kralja Franje Josipa I. Zagrebu 1852. godine
gradonačelnik se suprotstavio prijedlogu zagrebačkog vrhovnog župana Josipa pl.
Bunjevca da poslove osiguranja preuzme policija. Tvrdio je da vladar u Zagrebu ne
treba policijsko osiguranje, jer dolazi među vjerne podanike, a ne među izdajice.
Gradonačelnikova procjena bila je ispravna i vladarev posjet glavnome gradu
Hrvatske prošao je u najboljem redu. Kralj je bio zadovoljan dočekom u Zagrebu,
pa je u znak zahvalnosti 17. listopada 1852. odlikovao mnoge hrvatske dužnosnike i
visoke službenike, među njima i gradonačelnika Kamaufa, koji je odlikovan viteškim
križem reda Franje Josipa I.43 Gradonačelnik je predvodio gradsko izaslanstvo na
kraljevu vjenčanju s bavarskom princezom Elizabetom 24. travnja 1854. Tom je
prigodom vladar banu Josipu Jelačiću dodijelio grofovski naslov. Nakon povratka u
Zagreb gradonačelnik Kamauf na sjednici Gradskog zastupstva iznio je inicijativu
da se na glavnom gradskom trgu koji je tada već nosio Jelačićevo ime podigne
spomenik banu zbog velikih zasluga za hrvatski narod. Predložio je, a Zastupstvo
je prihvatilo, da se iz gradskog proračuna u tu svrhu izdvoji 3000 forinti.44 Tada je
započelo skupljanje priloga za podizanje spomenika banu Jelačiću. Nakon početnog
zamaha nastavilo se smanjenim intenzitetom do pred kraj neoapsolutizma, a novi je
zamah dobilo nakon banove smrti. Spomenik u bronci koji prikazuje bana Jelačića
na konju, rad bečkoga kipara Antuna Dominika Fernkorna, na glavni zagrebački trg
41
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 1. 5. 1852.
42
I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 271.; M. GROSS, Počeci, 98.
43
Usp. I. ULČNIK, Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, 266.-267.
44
DAZG-4 GPZ, Zapisnici sjednica GZ, PRS 113, 1. 5. 1854.
78
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
postavljen je 16. prosinca 1866. godine.45 Kamaufu pripadaju zasluge za pokretanje
inicijative za podizanje spomenika Jelačiću, premda nije bio prvi koji je tu ideju iznio u
javnosti. Naime, mladi političar, publicist i jezikoslovac Andrija Torkvat Brlić tijekom
boravka u Parizu u svojstvu izaslanika bana Jelačića sa zadatkom suzbijanja mađarske
protuhrvatske promidžbe početkom 1849. u jednom novinskom članku predložio je
podizanje spomenika banu Josipu Jelačiću i njegovoj vojsci, potaknut postojanjem
brojnih spomenika važnim povijesnim ličnostima u Francuskoj.46 Njegov prijedlog
tada nije imao značajniji odjek u javnosti, vjerojatno zbog činjenice da je još uvijek
bio u tijeku rat protiv revolucionarne mađarske vojske u kojem su sudjelovale brojne
postrojbe iz Hrvatske i Slavonije.
IV. Zaključak
Prvi gradonačelnik Zagreba Ivan Kamauf ostavio je značajan trag u povijesti
glavnoga grada Hrvatske. I prije no što je postao gradonačelnikom bio je angažiran u
javnom životu – kao nositelj različitih dužnosti u staleškoj gradskoj upravi i posljednji
gradski sudac, što je tada bila najvažnija javna funkcija u gradu, ali i kao član upravnog
odbora Prve hrvatske štedionice te kao član Horvatsko-vugerske stranke do 1848.
Kao legalist i pragmatičan čovjek Kamauf je nakon dolaska na vlast bana Jelačića
uz potporu Narodne stranke prihvatio političke promjene, predložio je osnivanje
građanske garde u Zagrebu i vrlo korektno surađivao s novim vlastima. Nekoliko
godina kasnije inicirao je podizanje spomenika banu Jelačiću na glavnome gradskom
trgu, što je realizirano 1866. godine, a spomenik je ubrzo postao jednim od simbola
grada. Kao gradonačelnik ustrajno je branio gradsku autonomiju od miješanja viših
vlasti, angažirao se na izgradnji moderne gradske infrastrukture i potaknuo proces
preobrazbe Zagreba iz maloga provincijskog gradića u moderan srednjoeuropski grad.
Taj su proces nastavili njegovi nasljednici na mjestu gradonačelnika, među kojima
su još neki bili njemačkog podrijetla. Tijekom 19. stoljeća bili su to Pavao Hatz i
Josip Hoffmann, uz već spomenute Josepha baruna Härdtla i Ivana Lichteneggera
kao voditelje gradske uprave te provizornog vrhovnog načelnika Ignjata (Vatroslava)
Siebera, a u 20. stoljeću Vjekoslav Heinzel, Rudolf Erber i Ivan Werner.47
45
Detaljnije o podizanju spomenika vidjeti u: Anton Dominik Fernkorn – Spomenik banu Josipu Jelačiću, ur.
Vladimir Maleković, Zagreb, 1990.
46
Kazimir B. [A. T. Brlić], Dopis iz Pariza 19. sěč., Novine dalmatinsko-hèrvatsko-slavonske, 16./6. 2.
1849.
47
Popis zagrebačkih gradonačelnika vidjeti na http://www.zgportal.com (posjet stranici 28. kolovoza
2014.). O Josipu Hoffmannu vidjeti: Vlasta ŠVOGER, “Prilog životopisu dr. Josipa (Dvoranića)
Hoffmanna”, Časopis za suvremenu povijest, god. 39., br. 2., Zagreb, 2007., 445.-478. i ISTA, “Dr.
Josip Hoffmann (Dvoranić) – zagrebački gradonačelnik i publicist”, Godišnjak Njemačke narodnosne
zajednice – VDG Jahrbuch 2007, ur. Trišler Mađerić, Renata i Mak, Nikola, Osijek, 2007., 21.-37.
79
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 69-80
Vlasta Švoger: Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba (1851.-1857.)
Ivan Nepomuk Kamauf – prvi gradonačelnik Zagreba
(1851.-1857.)
Sažetak
Carskim patentom od 7. rujna 1850. godine osnovana je jedinstvena općina Zagreb.
Izabrani članovi općinskog vijeća među sobom su za gradonačelnika izabrali Ivana Nepomuka
Kamaufa. Na toj je dužnosti bio od rujna 1851. do kraja 1857. godine. U radu se analizira njegovo
javno djelovanje na upravnom i političkom polju. Premda je do tada bio član Horvatskovugerske stranke, u proljeće 1848. prihvatio je promjenu vlasti u Hrvatskoj, odnosno dolazak
na vlast bana Josipa Jelačića i Narodne stranke i korektno je s njima surađivao. Kao zagrebački
gradski sudac u ožujku 1848. inicirao je osnivanje građanske garde u Zagrebu, a šest godina
kasnije predložio je da se na glavnome gradskom trgu podigne spomenik banu Jelačiću. Taj
je spomenik postao jedan od simbola Zagreba. U radu se detaljno analizira Kamaufov rad na
mjestu gradonačelnika i pokretanje važnih projekata te ističe njegov doprinos modernizaciji
Zagreba.
Ivan Nepomuk Kamauf – der erste Bürgermeister von Zagreb
(1851-1857)
Zusammenfassung
Mit dem Kaiserlichen Patent vom 7. September 1850 wurde die einheitliche Gemeinde
Zagreb gegründet. Die gewählten Mitglieder des Gemeinderates wählten unter sich Ivan
Nepomuk Kamauf zum Bürgermeister. Auf diesem Posten war er von September 1851 bis
Ende 1857. In der Arbeit wird seine öffentliche Tätigkeit auf dem Gebiete der Verwaltung
und Politik analysiert. Obwohl er bis dahin Mitglied der Kroatisch-Ungarischen Partei war,
akzeptierte er im Frühling 1848 die Regierungsänderung in Kroatien bzw. die Machtübernahme
des Banus Josip Jelačić und der Volkspartei und arbeitete korrekt mit ihnen zusammen. Als
zagreber Stadtrichter regte er im März 1848 die Gründung der Stadtgarde in Zagreb an
und sechs Jahre später schlug er vor, auf dem Hauptplatz ein Denkmal von Banus Jelačić
aufzustellen. Dieses Denkmal wurde zu einem der Symbole von Zagreb. In der Arbeit wird
die Tätigkeit von Kamauf auf dem Bürgermeisterposten und die Anregung wichtiger Projekte
analysiert und sein Beitrag zur Modernisierung von Zagreb hervorgehoben.
80
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
Snježana Paušek - Baždar
Zavod za povijest i filozofiju znanosti
HAZU, Zagreb
Vanja Flegar
Zavod za povijest i filozofiju znanosti
HAZU, Zagreb
UDK 378.096:54(497.5)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 1.9.2014.
Prihvaćeno: 3.9.2014.
August Vierthaler –
profesor kemije na splitskoj
Velikoj realnoj gimnaziji
U tekstu je izložen rad i djelo profesora kemije
Augusta Vierthalera (Beč, 1838. – Trst, 1901.), koji
je na Velikoj realci u Splitu predavao kemiju od 1886.
do 1871. godine. Obavljao je korisne aktivnosti, ne
samo za školu, već za grad Split i cijelu provinciju.
Pored profesorskog rada, on je svojim znanstvenim
istraživanjima i djelovanjem davao savjete za
poboljšanje gospodarstva regije. Dugogodišnji je
urednik časopisa Bollettina della Societa Adriatica di
Scienze Naturale in Trieste u kojem je kontinuirano
objavljivao svoja istraživanja i radove. Uz to je
suautor udžbenika Trattato completo di merciologia
tecnica (1875.) kojem su obrađene teme vezane uz
tehnologiju i poznavanje robe.
Ključne riječi: August Vierthaler, Velika realka u
Splitu, nastava kemije u Hrvatskoj u 19. stoljeću,
prirodne znanosti, poznavanje robe
81
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
Nastave kemije na realnim školama u Hrvatskoj u 19. stoljeću
Za naglašavanje razvitka nastave kemije na području Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije bitno je u glavnim crtama osvrnuti se na povijesni razvitak.
Godine 1874. Sveučilište u Zagrebu je obnovljeno, a 1876. godine utemeljene su
prirodoslovne katedre na kojima se održava nastave kemije i to po uzoru na europska
sveučilišta.
No, prije sveučilišne nastave, kemija se u Hrvatskoj predavala u običnim i realnim
gimnazijama. Početkom vladavine kralja Franje Josipa I, započinje u austrijskim
zemljama bečka reforma školstva. Dana 16. rujna 1849. izlazi „Osnova za organizaciju
austrijskih gimnazija i realki“, koja je godinu dana kasnije propisana i za hrvatske
škole. Odmah nakon toga dolazi u Hrvatskoj do osnivanja prvih realki i realnih,
prirodoslovnih gimnazija. Program realnih gimnazija određen je tom Osnovom,
kojom je težište obrazovanja u realnim školama stavljeno na prirodoslovne predmete.
Kemija je prvi put kao samostalan nastavni predmet uvedena 1853. godine, i to na realci
u Varaždinu. Prvi nastavnik kemije na toj realci bio je Ljudevit Hunka, podrijetlom
Čeh. Nastava kemije u narednim godinama održavala se i na drugim realkama. Sabor
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je 1861. godine prihvatio odluku kojom je određeno
da se kemija predaje kao obavezan predmet od 3. do 6. razreda više realke.1
Profesori kemije na splitskoj realci u 19. stoljeću
Sredinom 19. stoljeća Split je razvijeno gospodarsko središte Dalmacije. Stoga
je u njemu osnovana Velika realka 28. ožujka 1862. godine; u njoj se predavalo se
na talijanskom jeziku. Počela je s radom upravo za vrijeme Narodnog preporoda
u Dalmaciji. Odluka o izjednačavanju talijanskog i hrvatskog jezika u školama
donesena je 17. kolovoza 1866. i od tada se hrvatski jezik uvodi kao nastavni jezik
pojedinih predmeta, a kasnije i kao jedini jezik na kojem se predaje. Dana 27. ožujka
1873. donesen je zakon prema kojem su bile uređene dalmatinske realke, tj. splitska
i zadarska. Tim se zakonom, nakon odluke Ministarstva za bogoštovlje i nastavu
od 27. svibnja 1869., u program realki uvode zaključni ispiti koji se izvode pod
predsjedanjem pokrajinskog nadzornika. Ti zaključni ispiti (Abgangsprüfen) bili su
istovjetni s gimnazijskom maturom. Važan dan za splitsku realku bio je 22. travnja
1875., kada je gimnaziju posjetio kralj i car Franjo Josip I. Tim je povodom osnovana
zaklada za siromašne učenike, pod imenom cara Franje Josipa, a dugi je niz godina
kontinuirano radila i pomagala učenike slabijeg imovinskog statusa. (Carev posjet
Splitu ponovio se 27. lipnja 1891. godine.)
Prvi profesori i uprava realke bili su uglavnom stranci, koji donose srednjoeuropsko
znanje u hrvatske krajeve. Odmah nakon utemeljenja na Veliku realku u Splitu
1
Snježana PAUŠEK –BAŽDAR / Nenad TRINAJSTIĆ, „Hrvatska kemija u 19. stoljeću“, Kemija u
industriji, br. 7-8, Zagreb, 333-339.
82
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
dolazi dr. Friederich Buckeisen za profesora i predavao je kemiju sve do školske
godine 1865./66. kada njegovo mjesto, od 1866. godine, preuzima i predaje kemiju
profesor August Vierthaler. U potonjim godinama, nakon dostatnog obrazovanja, tu
djeluju profesori iz Hrvatske pa tako profesor Juraj Dražojević-Jelić počinje svoj rad
na splitskoj realci 1871. i u Splitu ostaje da smrti 1897. godine. Od 1881. Rikard
Gasperini dolazi predavati kemiju i radi također do svoje smrti 1939. godine.
August Vierthaler
(Beč, 1838. - Trst, 1901.)
Život i djelo
August Vierthaler rođen je 20. siječnja
1838. godine u Beču gdje provodi djetinjstvo,
pohađa i završava osnovnu i srednju školu, te
poslije mature upisuje bečku politehniku. Nakon
dvije godine studija i odlično položenih ispita
iz kemije, mineralogije, geognozije, botanike
i paleontologije prihvatio je poziv direkcije
ondašnje tvornice duhana u Veneciji, i tamo je
postao tehnički asistent i tu radi od travnja 1858.
do listopada 1864.. Doduše, službu je prekinuo
na nekoliko mjeseci radi sudjelovanja u ratu 1859. godine; bio je potporučnik druge
klase 22. pješačke regimente. U Trst dolazi 1864. da bi se usavršio u poučavanju
učenika u školi, čemu je bio sklon, i za dvije godine postao je asistent kemije i fizike na
Akademiji za trgovinu i nautiku. Sljedeće je godine prihvatio poziv uprave Kraljevske
velike realne škole iz Splita da predaje kemiju u toj ustanovi.2
Tako je početkom školske godine 1866./67. počeo Vierthaler predavati kemiju,
najprije na zamjeni, a kasnije kao stalni profesor do 1871.godine. Uz rad na školi
obavljao je korisne aktivnosti za grad Split i cijelu provinciju.3
Godine 1866. Vierthaler je održavao javna predavanja o proizvodnji vina. Ta
predavanja su objavljena u novinama Il Nazionale te i slijedeće godine. U svrhu
poboljšanja te glavne gospodarske grane dalmatinska vlast ga je 1870. poslala kao
2
Commemorazione di Augusto Vierthaler letta al Congresso generale ordinario della Societa adriatica
di Scienze naturali il giorno 14 aprile 1901, a firma di Michaele Stenta, Bollittino della Societa Adriatica
di Scienze Naturali in Trieste, redatto del segretario Antonio Valle, vol. XXI, 1903.
3
Grga NOVAK, Povijest Splita, Matica Hrvatska, Split, 1965.; Tomislav MATIĆ, „Crtice iz prošlosti
c.k. velike realke u Spljetu“, Program C.K. velike realke u Spljetu za školsku godinu 1900.-1901., Spljet,
1901.; „Godišnji izvještaj realke u Splitu od školske godine 1866./67.“, Primo programma dell’imp. Reg.
Scuola reale superiore e reunito I.R. scuola nautica seconaria in Spalato provincia della Dalmazia alla chiusa
del quinto anno di sua istruzione 1867.; Vanja FLEGAR, „Profesori kemije na splitskoj Velikoj realci
(1862.-1900.)“, Prirodoslovlje, 11, 1, 2011., Zagreb, 181-192.
83
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
predsjednika izabrane komisije da posjeti najpriznatije enološke institute diljem
Austro-Ugarske Monarhije. Njegovo izvješće s toga zanimljivoga i korisnoga
putovanja objavljeno je u Osservatore Dalmato. Korisnost tih izvješća potvrdila je
i Kraljevska Akademija znanosti u Beču, koja je 1867. sakupila i objavila tekstove
tri važne Vierthalerove analize o vodi iz rijeke Cetine, o sumpornim izvorima na
području grada Splita i o slanim promjenama u strukturi mora, pod naslovima
Chemische Analyse der Schwefelquellen in Spalato, Analyse des Flusswassers der Cetinje
i Studien über einige Variationen der Zusammensetzung im Meerwasser um Spalato.4
Na temelju toga pozvala ga je Akademija u povjerenstvo za Jadran, a Vierthaler je
odgovorio dragocjenim kemijskim elaboratima, koji su bili tiskani u svescima izvješća
Kraljevske Akademije znanosti u Beču.
U tiskanom programu velike realke iz Splita nalaze se dva znanstvena članka koja
se odnose na Dalmaciju: jedan iz 1867. naslova Studio sulla fabbricazione del jodio e
investigazioni analitiche sopra parecchie alghe dalmate 5 i drugi iz 1871. naslova Lo studio
della chimica e l’industria chimica possibile in Dalmazia .6
Od samog osnutka realne gimnazije u Splitu kemija je imala veliko značenje u
obrazovanju učenika. Profesori su bili redom vrsni stručnjaci koji su se uz svoj posao
bavili znanstvenim istraživanjima vezanim uz područja kemije. Također se iz Izvješća
o radu škole uočava da je škola posjedovala i kemijski laboratorij za praktikume, koji
je bio vrlo dobro opremljen i za kojeg se oprema redovito svake godine kupovala i
nadopunjavala. Učenici su uz opće i teoretsko znanje stjecali i praktično znanje iz
kemije.
Viethaler nije samo bio profesor kemije u Velikoj realci u Splitu već je svojim
kemijskim znanjem i znanstvenim radom te istraživanjima aktivno doprinosio
tehnološkom i gospodarskom razvoju Dalmacije.
Godine 1871. preselio je Vierthaler u Trst gdje je proglašen profesorom realne
državne škole. Naime, nakon jedne kratke zamjene na katedri za kemiju na „R.
Accademia di commercio e nautica e di costrizione navale in Trieste“ ispraznilo
se mjesto preseljenjem Ferdinanda Osnaghija u meteorološki institut u Beč, pa je
Vierthaler 1872. dobio to mjesto. Tijekom svog rada uputio je mladež u teorije jedne
važne moderne discipline i u razne praktične zadatke u laboratoriju. U nastavu je
uveo praksu pokazujući, ispravljajući i motivirajući svoje učenike. Jedan od njegovih
4
„O vodi iz Cetine”,” O sumpornim izvorima u Splitu” i ”O slanim promjenama u strukturi mora”,
Anzeiger der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, mathematisch-naturwissenschaftliche classe, IV.
Jahrgang 1867. Nr. I-XXX.
5
August VIERTHALER, O sadržaju joda u dalmatinskim algama i o iskorištavanju istih, Programma
dell’i. r. Scuola reale, Spalato, 1867.
6
Isti, „O studiju kemije i sirovinama postojećim u Dalmaciji“, Programma dell’i. r. Scuola reale, Spalato,
1871.
84
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
najpoznatijih učenika bio je i kandidat za Nobelovu nagradu Giacomo Luigi
Ciamiciano.7 U Ciamicianijevim biografijama nalazimo podatak da je on za vrijeme
školovanja u Trstu postao impresioniran kemijom i prirodnim predmetima koje mu
je predavao profesor August Vierthaler, koji je bio kemičar i jedan od osnivača učenja
i prakse Warenkunde. Upravo ovo Ciamicanijevo obrazovanje i utjecaj profesora
Vierthalera objašnjava dijelom kontinuiranu pažnju koju je Ciamiciani tijekom svog
znanstvenog rada i istraživanja posvećivao praktičnim i ekonomičnim aspektima za
koje se kemija i njezine inovacije mogu iskoristiti. Tako je poznat njegov citat: „And if
in a distant future the supply of coal becomes completely exhausted, civilization will not be
checked by that, for life and civilization will continue as long as sun shines!“ 8
Godišta Bollettina della Societa Adriatica di Scienze Naturale in Trieste, čiji je
dugogodišnji urednik od 1893. bio Vierthaler sadrže 38 njegovih djela. Većim dijelom
tiču se naše primorske regije, analize obale i vode Krasa, mora iz Trsta i njegovih
kaljuža, prehistorijske bronce Sv. Lucije i Verma. Druga djela obrađuju prehrambene
i higijenske predmete, treća opet industrijske predmete i trgovačke, a ne nedostaje
ni članaka čiste znanstvene naravi. Vierthalerovi članci o znanosti o robi, rezultat
su strpljivog istraživanja i eksperimenata napravljenih u društvu izvrsnog kemičara i
književnika Giuseppea Botture. Upozorio je na trijumfe tadašnje kemijske tehnologije
i o tome izlagao na mnogim večernjim konferencijama, koje su se održavale u
Akademiji u razdoblju od 1873. do 1875. godine. Te konferencije pohađali su brojni
slušači, a organiziralo ih je Jadransko društvo. U suautorstvu s Giuseppeom Boturom
1875. godine Vierthaler je objavio udžbenik Trattato completo di merciologia technica,
koji je obrađivao ove teme. Organizacijski odbor Trećeg kongresa primijenjene kemije
koji se održavao u Beču pozvao jeVirthalera da 1898. godine da preuzme osnivanje
odbora južnih alpskih zemalja.
7
Giacomo Luigi Ciamician (27. kolovoz 1857. – 2. siječanj 1922.) bio je talijanski fotokemičar armenskog
podrijetla. Rođen je u Trstu, Italija (tada dio Austrije) od armenskih roditelja. Studirao je na sveučilištu
u Beču i Giessenu, gdje je 1880. doktorirao. Iste godine postao je Cannizzarov asistent na sveučilištu
u Rimu, a 1887. profesor opće kemije na sveučilištu u Padovi, a godine 1889. i na sveučilištu u Bolonji.
Bio je rani istraživač na području fotokemije. Povijest kemije smatra ga ocem solarne ploče. Devet
puta bio je nominiran za dobitak Nobelove nagrade.; Dictionary of scientific biography, Volume 3, New
York, 1981., 279-280.
8
Giacomo LUIGI CIAMICIAN, The Photochemistry of the future, Science, 1912., 36, 385-394.
vaj citat «Ako se u dalekoj budućnosti dostupnost ugljena (tada glavnog energetskog izvora) potpuno
iscrpi, civilizacija ne će biti potresena, jer život i civilizacija će se nastaviti sve dok sunce bude sjalo» dio
je predavanja koje je prof. Ciamician izložio na International Congres of Applied Chemistry u New
Yorku, 1912. godine. Od tada se to tiskano predavanje često pojavljuje u reprintu i raznim izdanjima
na engleskom, njemačkom i talijanskom.; Giorgio Nebbia i George B. Kauffman, Prophet of Solar
Energy: A Retrospective View of Giacomo Luigi Ciamician ( 1857-1922), the Founder of Green
Chemistry, on the 150th Anniversary of His Birth, Chem. Educator, 2007, 12, 362-369.
O
85
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
Bibliografija djela Augusta Vierthalera koje su objavljena u Bollittino della
Società Adriatica di Scienze naturali
1. Sulle attuali cognizioni chimiche del mare Adriatico, Vol I, 1875,, pag. 33-45
2. Discorso sopra lavori interessanti di chimica del 1874. Vol. I, 1875., pag. 73-84
3. Comunicazioni del laboratorio chimico dell’I. R. Accademia di commercio e di nautica. Vol.
I, 1985., pag. 112-116
4. Un interesante deposito di sale comune lungo la costa della Barberia. Vol. I, 1875.,
pag. 157-158
5. La collezione di oggetti d’esportazione Rangoon. Vol. I, 1875., pag. 184-189
6. Sul contenuto di acido fosforico nella calcare ippuritica del Carso. Vol. I, 1875., pag. 195
7. Ricordi sull’idrogeno. Vol. I, 1875., pag. 244-258
8. Cenni storici sull’illuminazione. Vol. II, 1876., pag. 131-182
9. Cinnabro dai contorni di Laase. Vol. II, 1876., pag. 307
10. L’illuminazione a gas della lanterna di Salvore. Vol. II, 1876., pag 308
11. La composizione chimica delle fanghiglie marine di Trieste. Vol. II, 1876., pag. 309-311
12. Infezione e mezzi disinfettanti. Vol. II, 1876., pag 312-348
13. Importanza dell’ industria chimica nel litorale austriaco. Vol. III, 1877., pag. 38-59
14. Alfa od Esparto. Vol. III, 1877., pag. 60-65
15. Ricerche chimiche sui calcari del territorio di Trieste. Vol. III, 1877., pag. 66-69
16. Composizione chimica di acque provenienti da terreni del Carso. Vol. III, 1877.,
pag. 168-183
17. Fermentazioni. Vol. III, 1877., pag. 230-273
18. Una varietà di «Boghead» dell’ Istria. Vol. III, 1878., pag. 288
19. Analisi della Pelagosite. Vol. III, 1877., pag. 529-530
20. Sulla natura chimica dei terreni arabili del circondario di Trieste. Vol. IV, 1879., pag. 34-52
21. Corrosione dei metalli nell’acqua marina. Vol. IV, 1879., pag. 154-156
22. Bronzo antico di S. Daniele (Carniola). Vol. IV, 1879., pag. 157-161
23. Gli elementi scoperti nell’ultimo decennio. Vol. V, 1879., pag. 300-314
24. La nuova sorgente dell’ Aurisina. Vol. V, 1879., pag. 315-317
25. La terra rosa del Carso paragonata con quella della Indie. Vol. V, 1879., pag. 318-320
26. Analisi di alcune formazioni caratteristiche del Carso. Vol. VI, 1880., pag. 272-276
27. Analisi di alcune materie alimentari del mercato di Trieste. Vol. VII, 1882., pag. 3-9
28. La nuova sorgente dell’Aurisina isolata da un ricinto murato. Vol. VII, 1882., pag .10-12
29.. La concorrenza nella natura. Vol. VII, 1882., pag. 28-40
30. La arenarie del territorio di Trieste. Vol. VII, 1882., pag. 114-117
31. Sulla composizione chimica dei bronzi preistorici rinventui a vermo nell’ Istria. Vol. VIII,
1883., pag. 295-298
86
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
32. Cenni statistici sulle cave del territorio di Trieste. Vol. VIII, 1883., pag. 299-302
33. Congresso generale tenutosi il 31 gennaio/ Bartolomeo Biasoletto, August Vierthaler, A.
Puschi, Vol. IX, 1886., pag. III-XII
34. Cenni analitici intorno alcuni oggetti preistorici della necropoli di S. Lucia. Vol. IX, 1886.,
pag. 163-165
35. Analasi di alcuni bronzi preistorici. Vol. XI, 1889., pag. 20-22
36. Congresso generale tenuto il 1 febbraio 1891., Vol. XIII, 1891., pag. XXXIX-XLV
37. Analisi di alcuni oggetti preistorici.Vol. XV, 1893., pag. 335-336
38. Nota sul Fiore Mowrah. Vol. XVI, 1895., pag. 241
Osim rada u časopisu Bollittino della Società Adriatica di Scienze naturali suautor
je u monografijama (tablica 2.) te je napisao udžbenik o poznavanju robe.
Knjige u kojima je August Vierthaler suautor
1. Bronzo antico di S. Daniele (Carniola), August Vierthaler, Trieste, Societa adriatica di
scienze naturali, 1879.
2. Esposizione industriale agricola austro-ung. Del 1882. in Trieste: catalogo ufficiale preceduto
da un riassunto storico e da indicazioni statistiche, Rodolfo Mosse, Augusto Vierthaler,
Trieste, Tipografia del Lloyd austriaco, 1882.
3. Nuovi documenti sul latte della Latteria Milanese aperta in Trieste dalla ditta Böhringer
Mylius & C di Locate presso Milano, A. Vierthaler, G. Baldo, B Biasoletto, Trieste,
Herrmanstorfer, 1881.
4. Relazione sulla esposizione mondiale in Vienna nell’anno 1873, redatta da F. Bomches, testi
di A. Vierthaler et all., Trieste, Tipografia del Lloyd austriaco, 1876.
UDŽBENIK Trattato completo di merciologia tecnica
Udžbenik profesora Vierthalera punog naslova Trattato completo di merciologia
tecnica colle applicazioni al commercio, alla farmacia, alla materia medica, tosscologia, alle
arti, industrie, alla economia domestica etc. napisan je u dva dijela. Objavljen je 1875.
godine u Torinu, dok je profesor Vierthaler predavao kemiju i merciologiju na „R.
Accademia Di commercio e nautica e di construzione navale“ u Trstu. Taj udžbenik je
napisan na talijanskom jeziku, a Viethalerov suradnik na udžbeniku bio je Giuseppe
Carlo Bottura, kemičar i farmaceut.
U uvodu knjigu Vierthaler odgovara na pitanje što je to merciologia ( Warenkunde
ili poznavanje robe): „ Chiamasi Merciologia quella disciplina che tratta dell’origine, della
produzione, delle propietà, del valore e degli usi d’ogni merce.“ 9
9
Poznavanjem robe zove se ona disciplina koja proučava podrijetlo, svojstva, vrijednost i upotrebu svake
robe.
87
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
Poznavanje robe je predmet koji je izvorno
opisivao temeljna znanja trgovine. Taj pojam
je uspostavio profesora Johanna Beckmanna
(1739.- 1811.) u njegovom djelu Anleitung
zur Technologie (1777.). On je osmislio pojam
„warenkunde“ i pod tim pojmom opisivao i
tumačio robu koja do tada nije bila poznata
(npr.roba iz dalekih krajeva svijeta). Zadaci
poznavanja robe bili su prema Beckmannu:
sistematizacija robe, identifikacija i ispitivanje
robe, saznavanje porijekla i najvažnijeg tržišta,
opis postupaka dobivanja / proizvodnje robe,
pojašnjavanje različite vrijednosti i kvalitete
pojedinih vrsta robe, istraživanje značenja robe
za gospodarski život.10
Naslovna strana udžbenika Augusta
Vierthalera Trattato completo di
merciologia tecnica colle applicazioni al
commercio, alla farmacia, alla materia
medica, tosscologia, alle arti, industrie,
alla economia domestica etc., tiskanog
1875. godine u Torinu
Vierthaler u svom udžbeniku upravo to i
radi. On sistematizira, klasificira i analizira robu,
opisuje podrijetlo robe, način i svrhu korištenja,
te načine dobivanja, analizira kemijski sastav
i to redom za biljke ( povrće, voće, cvijeće...),
životinje i na kraju za minerale. Pri tome se
služi stranom literaturom, većinom talijanskog
i njemačkog govornog područja.
Jedna reklama za proizvod, papir za cigarete, donosi portret Augusta Vierthalera,
prikazuje ga kako drži u rukama / čita znanstvene novine Revue Scientifique na kojima
je tiskana reklama s kemijskim svojstvima papira za cigarete11 S. D. Modiano koji je
napravljen bez glicerina, bez klora i ima težinu 10 grama po metru kvadratnom. Očito
su autori reklame smatrali da je profesor Vierthaler bio prava osoba koja se razumije
u kvalitetu i način izrade ovog produkta, te ga i sam koristi.
*
Život Augusta Virthalera velikim dijelom odvijao se u kemijskom laboratoriju,
a o tome svjedoče njegova objavljena istraživanja. Znanstvene zasade je s velikim
entuzijazmom prenosio svojim učenicima ali i široj publici. U svom radu i djelu istaknuo
je korist kemijskih istraživanja i povezao znanstvena istraživanja s unaprjeđenjem
industrije, trgovine i ekonomije.
10
Dictionary of scientific biography, Volume 1, New York, 1981., 554-555.
11
Riccardo Cepach, U.S.A. Una Sigaretta Ancora, Lastricato di buoni propositi, Il centocinquantenario
della nascita di Italo Svevo (1861-2011), a cura di Riccardo Cepach, Trieste, 2012, Comune di Trieste
/ Comunicarte edizioni, 85 – 165.
88
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
Reklama za papir za cigarete s portretom profesora Augusta Vierthalera, koji drži u rukama
novine Revue Scientifique; reklama ističe svojstva papira za cigarete
89
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 81-90
Snježana Paušek - Baždar i Vanja Flegar: August Vierthaler – profesor kemije na...
August Vierthaler – profesor kemije na splitskoj
Velikoj realnoj gimnaziji
Sažetak
U tekstu je izložen rad i djelo profesora kemije Augusta Vierthalera (Beč, 1838. – Trst,
1901.), koji je na Velikoj realci u Splitu predavao kemiju od 1886. do 1871. godine. Obavljao
je korisne aktivnosti, ne samo za školu, već za grad Split i cijelu provinciju. Pored profesorskog
rada, on je svojim znanstvenim istraživanjima i djelovanjem davao savjete za poboljšanje
gospodarstva regije. Dugogodišnji je urednik časopisa Bollettina della Societa Adriatica di
Scienze Naturale in Trieste u kojem je kontinuirano objavljivao svoja istraživanja i radove. Uz
to je suautor udžbenika Trattato completo di merciologia tecnica (1875.) kojem su obrađene teme
vezane uz tehnologiju i poznavanje robe.
August Vierthaler – Chemieprofessor an der großen
Realschule in Split
Zusammenfassung
Im Text ist das Werk von August Vierthaler (Wien, 1838. - Triest, 1901.) dargestellt,
einem Chemieprofessor an der Großen Realschule in Split von 1866. bis 1871. Professor
Vierthaler hat sich neben seiner Professor Arbeit auch mit den wissenschaftlichen
Untersuchungen beschäftigt und seine Kenntnisse zum Zwecke der Aufbesserung und
Förderung der wirtschaftlichen Entwicklung der Stadt Split und Dalmatien genutzt. Nach
seinem Umzug von Split nach Triest, arbeitet er auch als Lehrer am Gymnasium und später
als Professor an R. Accademia di commercio e nautica e di costrizione navale in Trieste, wo er
ein neues Fach in den Unterrichtsplan einführt „merciologija“ (Warenkunde). Er war ein
langjähriger Redakteur des Magazins Bollettina della Societa Adriatica di Scienze Naturale in
Trieste in dem er regelmäßig Ergebnisse seinen wissenschaftlichen Untersuchungen, seiner
wissenschaftlichen Arbeiten und Beilagen veröffentlichte. Hinzu ist er auch ein Mitverfasser
des Lehrbuchs Trattato completo di merciologia tecnica (1875.), in dem technologiebezogene
Themen und Warenkunde bearbeitet sind.
90
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
Anamarija Lukić
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Područni centar Osijek
UDK 796.71(497.5)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 29.9.2014.
Prihvaćeno: 30.9.2014.
Viktor (Gruber) Frank,
prvi Osječanin član
„Prvoga hrvatskog
automobilnoga kluba“
Autorica je u radu na temelju postojeće literature i
arhivskog gradiva pohranjenog u Državnom arhivu
u Osijeku te Hrvatskom državnom arhivu obradila
pojavu prvih automobila u Kraljevini Hrvatskoj i
Slavoniji te opisala život i djelovanje Osječanina
Viktora (Grubera) Franka, člana Prvoga hrvatskog
automobilnog kluba (PHAK) u Zagrebu. On je kao
dijete ostao bez oca, te mu je brak njegove majke s
osječkim industrijalcem Izidorom Frankom priskrbio
društveni i financijski iskorak u sam gospodarski
i društveni vrh. Preuzevši očuhove poslove koje je
uspješno vodio (1911.), kupio je automobil i bio prvi
Osječanin koji se učlanio u PHAK-a. Kao agilni
član sudjelovao je brojnim aktivnostima kluba koji
se bavio unaprjeđenjem automobilskog prometa i
prometnih prilika.
Ključne riječi: Viktor (Gruber) Frank,
gospodarstvenik, automobil, Prvi hrvatski
automobilni klub, Osijek, početak 20. stoljeća
91
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
O pojavi prvih automobila i kluba u Hrvatskoj
Kraj 19. stoljeća donio je na hrvatske ceste novinu: automobil-kola, koja su
nalikovala visokim kolima ili kočiji. Imala su velike kotače s tankim gumama te u
prednjem dijelu dva sjedala. Stroj za upravljanje nalazio se sprijeda, a motor straga.
Vozilo nije imalo ni krov, ni vjetrobransko staklo, ni blatobrane, a kretanje mu je
bilo izrazito bučno. Prvi automobil u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji posjedovao je
grof Marko Bombelles, koji se 1898. njime dovezao na svoje imanje u Vinicu kod
Varaždina. Sljedeće se godine automobil pojavio na ulicama Zagreba, izazvavši opće
negodovanje.1 Na osječkim je ulicama automobil prvi puta viđen 24. rujna 1900.
godine, te izazvao masovno začuđeno promatranje.2 Dok je u Berlinu 1914. godine
već bilo 9.140 automobila, a u Beču oko 7.000, automobil-kola bila su u Kraljevini
Hrvatskoj i Slavoniji do početka Prvoga svjetskog rata rijetka pojava, skupa igračka
za one dubokog džepa i sklone avanturizmu. Naime, ti prvi automobili teško su mogli
prijeći relaciju od 50-tak kilometara bez ijednog kvara, njihovi pneumatici nisu mogli
izdržati dulje relacije, a nije postojala ni infrastruktura u vidu mreže točiona goriva ili
garaža za popravak. Međugradske ceste bile su loše održavane, a one vicinalne (lokalne)
često i neprohodne. Ostali su sudionici u prometu automobile i vozače doživljavali kao
smetnju na cesti, jer su se brzo i bučno kretali, podizali mnogo prašine, plašili tegleću
stoku i nerijetko gazili perad koja im se našla na putu. Javnost je u početku često
agresivno reagirala na vozače, psujući i gađajući ih kamenjem. Kako su prvi automobili
bili otvoreni, posebna odjeća i zaštitne naočale bili su obvezna oprema koja bi vozača i
putnike štitila od gustog oblaka prašine koji se podizao pri svakoj vožnji.3
Nedostatak tvrdih cesta i njihova loša prohodnost bila su opća obilježja
suhozemnog prometa u Hrvatskoj. Ceste su se manjkavo održavale. Nisu se redovito
čistile od blata i smeća. Najčešća su oštećenja bili usjeci uskih kotača od kola koja su
prevozila teške terete po jednoj te istoj smjernici. Osječke su ceste na prijelazu iz 19.
u 20. stoljeće uglavnom bile kaldrmaste ili popločane keramitom. Zbog nedovoljnog
održavanja cesta, zimi su se vozila kretala po sredini ceste, jer je taj dio bio popločan
i tvrd, dok je prema rubovima ceste bilo toliko blata i vode, da je prolazak vozila bio
nemoguć. Ljeti se, pak, vozilo upravo po tom dijelu ceste, jer je bio mekan i ugodniji
za vožnju od tvrdog i kvrgavog srednjeg dijela, ali posljedica toga su bili gusti oblaci
prašine koji su u potpunosti smanjivali vidljivost i koji su se širili po okolnim kućama.4
Automobil je početkom 20. stoljeća bio statusni simbol i znak luksuza. Cijene
pojedinih marki i modela su se kategorizirale, ali proizvođači automobila koji su
1
Neda STAKLAREVIĆ, Dolazak prvog automobila u Zagreb, Zagreb, 2008., 64.
2
„Ein Automobil in Essek“, Die Drau, Osijek, 25. 9. 1900., 3.
3
Valentino VALJAK, Bešte, ljudi – ide auto, Povijest automobilizma u Hrvatskoj 1898. – 1945., Zagreb,
2012., 92-93.
4
Mile DAVIDOVIĆ, „Gradnja saobraćajnica i gradski saobraćaj u Osijeku do 1940. godine“, Anali
Zavoda za znanstveni rad u Osijeku 2, Osijek, 1982. i 1983., 327-328.
92
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
cijenom bili najdostupniji, „pokazuju tendenciju da se i najjeftinijim kolima dade izgled
luksusnoga automobila“.5 Prvi vlasnici automobila u Hrvatskoj, tzv. automobilisti, bili
su vrlo imućni i većina je imala plemićku titulu. Oni su često poslom, a redovito
i na godišnji odmor, putovali diljem Austro-Ugarske Monarhije i u inozemstvo Francusku, Njemačku i Švicarsku, gdje je razvoj automobilizma imao jači zamah, te
su im i prometne prilike bile uređenije. Zato su nastojali da se i u Kraljevini Hrvatskoj
i Slavoniji prometne prilike urede i unaprijede.
Sve do tada, tj. dok na snagu nisu stupili Propisi o prometu s motornim vozilima na
javnim cestama u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji od 16. srpnja 1910., automobili
nisu morali imati nikakvu registarsku oznaku ili prometnu dozvolu, niti su vozači
automobila imali dozvolu za upravljanje motornim vozilom.6
U Zagrebu je krajem lipnja 1912. prema Iskazu prijavljenih kola i teretnih kola
(vozova), konja i tovarnih životinja te motornih vozila za županije odnosno gradove
popisano 28 osobnih automobila, dva teretna automobila i 8 motocikala7. Na
području Zagrebačke županije bilo je 11 osobnih automobila, jedan teretni automobil,
17 motocikala i jedan motorni čamac.8 U Srijemskoj županiji je u Zemunu jedan
automobil i jedan motocikl.9 U Bjelovarsko-križevačkoj županiji dva automobila i
4 motocikla.10 Na području Varaždinske županije bilo je 18 osobnih automobila,
dva teretna automobila i jedan motocikl.11 Automobili su bili registrirani i imali su
registarske pločice sa slovom „C“ („Croatia“), crtu i broj.12
Na zakonodavno uređenje prometa u Hrvatskoj znatno je utjecao Prvi hrvatski
automobilni klub (PHAK) i njegov Hrvatski automobilni list (počeo izlaziti 1914.
godine) radeći na promicanju automobilskog prometa te ujedno na razvoj drugačije
prometne kulture kojoj su tada najvažnije odrednice postale povećanje brzina i
5
„Luksusni automobil i kola za uporabu“, Novi motor, br. 5., 23. 4. 1932., 10.
6
HR- DAOS- 6 Gradsko poglavarstvo R. O. 82, Propisi o prometu s motornim vozilima na javnim cestama
u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji: Naredba bana Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 29.
travnja 1910, br. 25.763 i naredbe kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za unutarnje poslove od 7. srpnja
1910. br. 33.036 i 12. srpnja 1910. br. 35.326, proglašene u „Sborniku zakona i naredaba“ od 16. srpnja
1910., komad IX br. 50-52.U Zagrebu, Tisak Kr. zemaljske tiskare 1910.
7
HR-HDA-79 UOZV/ 1840-1921, Sv. XI-8, 1912-1914., kut. 3563/79, 398/IV/ 25/7 1912. Popis konja,
kola (vozova) te automobila u području grada Zagreba u godini 1912.
8
HR-HDA-79 UOZV/ 1840-1921, Sv. XI-8, 1912-1914., kut. 3563/79, 7532/IX. 22/VII. 1912. Popis i
razredba konja te popisi kola i motornih vozila u godini 1912.
9
HR-HDA-79 UOZV/ 1840-1921, Sv. XI-8, 1912-1914., kut. 3563/79, 399/IV/ 25/7 1912. Iskaz
automobila.
10
HR-HDA-79 UOZV/ 1840-1921, Sv. XI-8, 1912-1914., kut. 3563/79, 404/IV/ 29/7 1912. Iskaz o
popisu i razredbi konja.
11
HR-HDA-79 UOZV/ 1840-1921, Sv. XI-8, 1912-1914., kut. 3563/79, 406/IV/ 29/7 1912. Iskaz o
popisu konja i kola te vozila podnaša.
12
I. hrvatski automobilni klub: priručnik za 1912., Zagreb, 1912, 97-100.
93
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
mješoviti promet motornih i zaprežnih vozila. Upravo su ova dva momenta - vozilo
koje razvija veliku brzinu, pa je njegovo kretanje potrebno pažljivo kontrolirati, te
susreti s drugim sudionicima u prometu, osobito sa zaprežnim vozilima, u kojima
vučne životinje uglavnom preplašeno reagiraju na automobil, zahtijevala da vozači
automobila budu dobro osposobljeni za vožnju, te da njihova sposobnost bude
provjerena. Nadalje, bilo je nužno postaviti pravila po kojima će se voziti na hrvatskim
cestama, te osigurati da se vozači tih pravila i pridržavaju. Kada su srpnja 1910. na
snagu stupili Propisi o prometu s motornim vozilima na javnim cestama u Kraljevinama
Hrvatskoj i Slavoniji, cestovni je promet postao detaljno i precizno reguliran. Propisi
definiraju tehničke uvjete koja moraju zadovoljavati motorna vozila te način i uvjete
njihove provjere i registracije, obuku i ispitivanje obučenosti vozača, propisuju pravila
za upravljanje motornim vozilom na javnim cestama, dotiču se međunarodnog
prometa glede potrebnih isprava, propisuju visine pristojbi za ispitivanje vozača i
vozila, određuju kaznene prekršaje, a naročito detaljno propisuju uvjete i postupke za
tehničku ispravnost vozila te polaganje vozačkog ispita. Na kraju propisuju i obrasce za
prometnu dozvolu te „iskaznicu za upravljača motornog vozila“ (vozačku dozvolu).13
Ti su Propisi vrijedili, uz neke izmjene, i nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.14
Pravila vožnje
Propis kojom stranom ceste treba voziti ipak je postojao; na području AustroUgarske Monarhije vozilo se lijevom stranom.15 Iako je 1900. godine na području
Hrvatske vozilo tek nekoliko automobila, njihovo je prometovanje bilo zakonski
uređeno, a to potvrđuje Naredba Kraljevsko Hrvatsko – slavonsko – dalmatinske
Zemaljske vlade, Odjela za unutarnje poslove od 8. listopada 1900. br. 58 651 kojom se
izdaju privremeni propisi glede vožnje automobil – kolima i motor – koturima na javnim
cestama i putovima.16 Ipak, ovaj Pravilnik većim se dijelom bavio tehničkim propisima
za motorna vozila, a tek s nekoliko odredaba uređuje sama pravila cestovnog
prometovanja u kojemu sada sudjeluju i automobili. Za njihovo prometovanje po
naseljenom mjestu, npr. propisuje maksimalnu brzinu kretanja kao „brzinu kasom
idućih konja“ (15 km/h), a vozač je dužan i sniziti brzinu ili zaustaviti vozilo u uskim
ili zakrčenim ulicama ili pri susretu sa zaprežnim vozilom. Strogo se zabranjuju utrke
automobil-kolima i motor-koturima na javnim cestama. Vozača se drži odgovornim
za sve što se događa s njegovim vozilom, pa i kada je parkirano (da ga ne bi pokrenula
osoba koja ne zna upravljati vozilom). Masa teretnog vozila zajedno s teretom ne
13
Isto.
14
HR-DAOS – 871, Fond Vjekoslav Hengl, kut. 30., Kr. redarstveno povjereništvo za grad Osijek, dne. 28.
februara 1927., Oglas
15
Osim na području Tirola.
16
N. STAKLAREVIĆ, Dolazak prvog automobila…, n. dj., 45-53.
94
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
smije prelaziti ukupnu masu od 5000 kg, kako se ne bi oštetile ceste i mostovi. Ovih
nekoliko pravila su ujedno sva zakonom propisana pravila o vožnji motornim vozilom
na hrvatskim cestama 1900. godine. Iz toga se može zaključiti da su ti prvi automobili
svojim vlasnicima služili uglavnom kao jurilice za utrkivanje, odnosno kao sredstvo za
razonodu. Vođen time, navedeni pravilnik je zapravo služio da zaštiti ostale sudionike
u prometu i prometnice od automobila (i motor-kotura). Vlasnici i vozači automobila
bili su pak prepušteni sami sebi. Ipak, automobilizam, koji će još nekoliko desetljeća
biti smatran sportom, brzo je dobivao na popularnosti i iz godine u godinu se broj
automobila u Hrvatskoj povećavao. Zbog toga su se vlasnici automobila počeli
udruživati u klubove, kako bi unaprijedili ovaj sport, skrenuli pozornost zakonodavaca
na svoje potrebe te stvorili novu prometnu kulturu kojoj će automobili biti bitna
odrednica.
Prvi automobilni klubovi
Prvi automobilni klub u Austro-Ugarskoj Monarhiji osnovan je u Beču 1898.
godine i zvao se Österreichischer Automobil Club,17 a u Mađarskoj je Magyar Automobil
Club u Budimpešti utemeljen 30. studenoga 1900. godine (od 1911. naziva se Királyi
Magyar Automobil Club). U Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji takav je klub, Prvi
hrvatski automobilni klub (PHAK) osnovan 1. travnja 1906. u Zagrebu.18 Svrha toga
prvog kluba bila je „da bude društveno, strukovno i znanstveno stjecište za širenje
i unapređivanje automobilnoga športa u Hrvatskoj“. Za ostvarenje tog cilja klub je
predvidio sljedeće aktivnosti:
• Priređivanje društvenih sastanaka u koja bi bila uključena znanstvena i
strukovna predavanja u vezi automobilizma;
• Osnivanje društvene čitaonice; poučavanje članova kluba u „baratanju
automobilom“ i upravljanje njime (uz umjerenu nadoplatu pristojbe u korist
društvene blagajne);
• Nabavljanje automobila za klub i njegove članove;
• Izleti članova kluba;
• Utrke i uzorne (ogledne) vožnje;
• Interne i javne vožnje i utakmice;
• Posredovanje kod oblasti u svrhu promicanja društvenih interesa i
automobilizma uopće;
• Izobrazba i ispitivanje vozača;
17
Markus SANTNER, Autowerbung und Frauen, Vertiefende Aspekte des Faches Sozialgeschichte mit
schwerpunkt Gender Studies, Seminararbeit, Johannes Kepler Univerzität Linz, Institut für Sozial- und
Wirschaftgeschichte, WS 2004/05, 3. (Pribavljeno 1. svibnja 2014. s Internet adrese http://www.grin.
com/de/e-book/152635/autowerbung-und-frauen)
18
N. STAKLAREVIĆ, N., Dolazak prvog automobila…, n. dj., 65.
95
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
• Ispitivanje automobila u pogledu uporabivosti; eventualna izgradnja posebnog
vozilišta za ispitivanje normalne brzine automobila;
• Nagrađivanje izvanrednih strukovnih uspjeha:
• Uređenje remiza te spremišta za materijal, ulje i oruđe;
• Savez s tuzemnim i inozemnim udrugama radi olakšanja inozemnog prometa.
Klub se financirao članarinama, donacijama te prihodima od organiziranih
zabava. Začasni, doživotni, redovni ili izvanredni članovi mogli su biti samo muškarci
(stariji od 20 godina), dok su žene bile samo potpomažući članovi. Potpomažući
članovi mogle su biti i udruge, korporacije, zavodi i dr., a oni nisu imali ni aktivno
ni pasivno pravo izbora.19 Pravila kluba Zemaljska vlada u zagrebu potvrdila je 14.
svibnja 1906. godine, a 1. lipnja te godine PHAK je održao osnivačku skupštinu
u zagrebačkom hotelu „Royal“.20 Predsjednik kluba bio je grof Rudolf Erdödy,
podpredsjednik pl. Franjo Aurel Türk, tajnik Ferdinand Budicki21, a blagajnik Julije
Rudovits. Ostali članovi Upravnog odbora bili su grof Dioniz Drašković, barun
Dioniz Hellenbach, grof Milan Kulmer22, grof Miroslav Kulmer, pl. Stjepan Leitner,
dr. Fran Gutschy, pl. Ljudevit Reiner, Eugen Viktor Feller, grof Marko Bombelles i
Hinko Goldarbeiter.23 Uprava kluba je štitila interese vlasnika automobila i u njihovo
ime vodila važne pregovore s banskim vlastima. Zastupala je mišljenje da je nužno
uvesti red na cestama, jer su vozači bili izloženi mnogim neugodnostima. Imao je 14
članova, da bi se njihov broj u potonjih šest godina, tj. do 1912. godine povećao na 64.
Među članstvom je bilo i nekoliko članica. Većina je članova, njih 31, bila iz Zagreba,
dok je iz Osijeka bio samo jedan član, Viktor Frank.
19
HR-HDA-79 UOZV. SP, inv. br. 1467/1906, kut. br. 5175/19. Pravila I. hrvatskoga automobilnoga
kluba.
20
100 godina Hrvatskog autokluba 1906. - 2006., Zagreb, 2006., 14.
21
Ferdinand Budicki bio je prvi zagrebački automobilist. On je početkom travnja 1901. godine dovezao
svoj automobil u Zagreb iz Beča, iz tvrtke Opel & Beyschlag. Iste godine, 28. kolovoza, Ferdinand
Budicki je u Beču dobio svjedodžbu za upravljanje automobilom. Tri godine nakon toga, 1904., već je
u Zagrebu otvorio prvu autoškolu za obučavanje u vožnji, ali bez povjerenstva za vozački ispit. Vozačke
dozvole se u Hrvatskoj tada još nisu izdavale. U susjednoj je Austriji 1907. godine izdana naredba o
ispitu za vozača automobila.
22
Grof Milan Kulmer, jedan od odbornika PHAK-a, podnio je zamolbu Zemaljskoj vladi da se načini
prijevod austrijske odredbe te bude izdana i kod nas, ali mu molba tada nije bila uvažena. Naime,
da bi se uopće pokrenuo postupak polaganja vozačkog ispita te izdavanje važeće vozačke dozvole u
Hrvatskoj, vlada je morala sastaviti povjerenstvo pred kojim će se ubuduće polagati ispit. Hofman,
Sons, Birać, Despot bila su prezimena tada istaknutih inžinjera koje je vlada odabrala da postanu
buduće povjerenstvo za polaganje vozačkog ispita. Vlada im je i platila obuku u Budickovoj autoškoli
(200 kruna za svakog člana), a prvi vozač koji je pred članovima tog povjerenstva položio vozački ispit,
bio je njihov predavač, Ferdinand Budicki. Isti su članovi ujedno sačinjavali i povjerenstvo za tehnički
pregled vozila.
23
100 godina Hrvatskog autokluba …, n. dj., 15.
96
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
Razvoj automobilizma iz godine u godinu napredovao je sve većom brzinom.
PHAK se početkom 1914. godine počeo baviti još jednom važnom aktivnošću:
izdavanjem svoga glasila Hrvatski automobilni list. Uređivao ga je Ferdinand Pajas, a
izlazio je jednom mjesečno. Donosio je novosti iz svijeta automobilizma, izvještavao o
auto-utrkama, upozoravao na nova prometna pravila te na područja prometa koja tek
valja urediti (npr. osvjetljavanje željezničkih brklji; plaće cestara), te uspoređivao stanja
na cestama u različitim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije. Prilagao je mjesečne i
godišnje statistike prometnih nesreća u Zagrebu s ciljem da dokaže kako je automobil
sigurno prometno srtedstvo, jer je tek neznatan broj nesreća uzrokovan automobilima
u odnosu na zaprege, električni tramvaj i željeznicu.24
Izbijanjem Prvoga svjetskoga rata PHAK je privremeno prekinuo rad. U ožujku
1919. nekoliko predratnih članova odlučilo je obnoviti djelovanje Kluba, te održalo
Glavnu godišnju skupštinu. Za novog predsjednika kluba izabran je Vjekoslav
Heinzel. Djelovanje ovoga kluba je imalo dalekosežno značenje jer se jasno vidjela
važnost uređenosti cestovnog prometa od strane zakonodavca, poglavito u gradovima.
Naime, broj automobila porastao je 10 do 20 puta u odnosu na predratno razdoblje
i nastavio je rasti. Automobili te motocikli postali su ubrzo uobičajena pojava u
cestovnom prometu. Izazovu prevelike brzine i dalje su podlijegali mnogi vozači,
ali su redarstvo i gradske vlasti imali zakonsku osnovu po kojoj su se tome mogli
suprotstavljati, a isto tako i stručnjake koji su ih podučavali reguliranju prometa.
Klub je smanjenim intenzitetom djelovao do 1924. godine, kada je postao sekcija
udruženih automobilskih klubova u Kraljevini SHS. To je udruživanje bilo nužno,
jer su međunarodni propisi uvjetovali da iz svake države samo jedan klub može biti
članom Svjetske automobilske udruge (AIACR) i izdavati Triptyque, međunarodni
dokument za prijelaz državne granice automobilom.25
O Viktoru Gruberu / Franku
Viktor Frank rođen je u osječkom Donjem gradu 11. prosinca 1879. godine pod
imenom Viktor Gruber, i to kao prvo zakonito dijete vodeničara Franje Grubera i
Anne Petrovski.26 Gruberovi su dvije godine potom dobili još jednog sina, kojeg su
nazvali Aurel. Obitelj je živjela na adresi Dolnji grad Osijek br. 38. U predškolskoj dobi
Viktor i Aurel su ostali bez oca.
24
Hrvatski automobilni list, oficielni list I. hrvatskoga automobilnoga kluba, br. 1 (siječanj) – 7 (srpanj)
1914.
25
„Praktično upoznavanje redarstvene straže s automobilskim propisima“, Hrvatski list 271 (2295),
Osijek, 30. 9. 1927., 6.; 100 godina Hrvatskog autokluba…, n. dj., 44-46.
26
HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS) - 500, Knjiga aneksa 54R
97
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
Viktorova majka se udala 1888. ili 1889. godine27 za Isidora Franka28, tada
uglednog i utjecajnog veleposjednika, građevinskog poduzetnika i veletrgovca drvima
iz osječkog Gornjega grada, koji je od 1907. do 1910. gradski zastupnik izabran u
prvom izborništvu u koje su se birali oni građani koji su godišnje plaćali najveći izravni
porez u gradu. U tom je braku rođena kćer Elvira (r. 1900.).29 Za cijelu obitelj, tako i za
Viktora, je taj čin donio materijalnu i drugu sigurnost, jer je od tada Isidor Frank bio
njegov skrbnik (ponegdje se navodi kao skrbnik, negdje kao očuh, pa čak i kao otac).
Viktor je u vrijeme majčine udaje završavao pučkoškolsko obrazovanje i upisao
se u Realnu gimnaziju u Osijeku, te mu je to osiguralo bolji status, jer mu je očuh
Frank bio imućni skrbnik. Naime, gimnazijsko šklovanje se u to vrijeme plaćalo pa su
srednju školu mogli pohađati samo učenici iz imućnih obitelji ili oni koji su uspjeli
dobiti oprost od plaćanja odnosno kakvu stipendiju. Tek je 20% učenika uredno
podmirivalo svoje školarine, a da ni od koga nije trebalo pomoć u financiranju, a
među takvima je bio i Viktor Gruber.30 Međutim, tijekom školovanja nije bio dobar
učenik, jer je iz u nekoliko razreda morao polagati popravni ispit. Zanimljivo je
istaknuti da je tijekom tog školovanja upisan prvo pod imenom Viktor, a zatim pod
imenom Vladoje; preizme mu je tada Gruber. Čini se da je do sloma Austro-Ugarske
Monarhije koristio paralelno oba imena, jer se u nekim izvornim dokumentima
navodi kao Viktor, a u drugima kao Vladoje. Nakon raspada Monarhije i uspostavom
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca upisan je i prati ga se pod imenom Viktor, a
prezimenom Frank. Naime, on je 1903. godine promijenio prezime Gruber u Frank.31
27
Kada su i gdje Anna Petrovski i Isidor Frank sklopili brak nisam uspjela odgonetnuti, jer u Državnom
arhivu u Osijeku u maticama rimokatoličkih župa vjenčanih nema podataka o njihovu sklapanju braka.
Stoga sam godinu odredila po tome što je Aurelu u ispitnom izvješću donjogradske pučke škole u
školskoj godini 1887./88. upisan kao skrbnik Isidor Frank. Naime, prethodne školske godine kada
je upisan 1. razred iste škole skrbnica mu je bila majka Anna, udovica. I u šk. god. 1889./90. kada je
upisan u 3. razred kao skrbnik mu je također upisan Isidor Frank. HR-DAOS - 722, OŠ „Bratstva
i jedinstva“ Donji grad, 4. 1. 147. Ispitno izvješće 1. raz. – dječaci 1887-1888, knj. br. 299; Ispitno
izvješće 3. raz. – dječaci 1889-1890, knj. br. 314.
28
Isidor Frank slovački je Židov koji se doselio u Osijek 1877. godine, a zavičajnost stekao do 1888., do
kada je i prešao na katoličku vjeru. U Osijeku je bio vlasnik pilane, a od 1879. godine vodio je vlastito
poduzeće za eksploataciju šume i izvoz drva J. Frank & Co sve do sredine 1930-ih godina. (Vidi
opširnije: Ljiljana Dobrovšak, Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata, Osijek
2013. )
29
Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., priredili Stjepan Sršan / Vilim Matić, Osijek,, 2003., 225.
30
O socijalnom položaju učenika u gimnazijama i realkama tijekom 2. polovine 19. stoljeća vidi opširnije:
Agneza Szabo, „Glavna obilježja razvoja osnovnog i srednjeg školstva u istočnoj Hrvatskoj u drugoj
polovici 19. stoljeća“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, 9/2007, 63-88.
31
„Po odredbi kr. zemaljske Vlade odjela za bogoštovlje i nastavu od 15. IX 1903. br. 15181 priopćenoj
odlukom Duh. Stola u Đakovu od 21. X 1903. 1019. zabilježuje se da je kr. zem. vladin dio za unutanje
poslove rješenjem od 17. IX 1903. br. 67172 krštenom dozvolio da može svoje dosadašnje prezime
promijeniti u Frank, te se njime ubuduće za sebe i svoje zak. potomke služi.“ – vidi: Zavičajnici grada
Osijeka…, n. dj., 225-226.
98
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
Viktor Frank se oženio 5. studenog 1905. Agatom Neuwirth i u braku su imali
Ivku Anicu Ceciliju (r. 24. listopada 1906.), Anu Mariju (r. 23. svibnja 1909.), Darka
Vladoja (r. 25. srpnja 1912.), Marijana Julija Nikolu (r. 18. srpnja 1918.) te Mladena
Viktora (r. 5. svibnja 1922.).32
Kada se Isidor Frank povukao iz gospodarskog života 1911. godine, svoje
je poslovanje prepustio pastorcima Viktoru i Aurelu. Viktora od tada navode kao
industrijalca, veleindustrijalca, veletrgovca i građevinskog poduzetnika. Osim što je
uspješno nastavio voditi poslove, neko se vrijeme bavio politikom. Tako je 2. srpnja
1920. godine na ponovljenim gradskim izborima izabran za gradskog zastupnika na
listi Hrvatske zajednice.33 Sudjelovao je u i u radu stanarinskog odbora kao kućevlasnik,
a kao predstavnik osječke gradske općine išao intervenirati kod vojnog ministarstva
u Beogradu kako bi se zemljište (bedemi) oko Tvrđe prepustilo gradskoj općini koja
je desetljećima pokušavala ishoditi dozvolu za rušenje bedema.34 Bio je također i član
užeg odbora koji je razmatrao ponude za elektrifikaciju Osijeka, tj. izgradnju električne
centrale i uvođenje električnog tramvaja. Rušenje bedema te elektrifikacija grada bili
su 20-tih godina 20. stoljeća najvažnija pitanja koja je rješavalo gradsko zastupstvo
te ujedno i potonja najveća komunalna postignuća tadašnje gradske vlasti. Viktor
Frank je sudjelovao i u radu izvršnog i financijskog odbora Gradskog poglavarstva.
Bavio se također i dobrotvornim radom pa kada je u Osijeku osnovana podružnica
Hrvatskog kulturnog društva Napredak za potpomaganje naučnika i đaka (2. veljače
1922.), izabran je za predsjednika.35
Osječanin član Prvoga hrvatskog automobilnoga kluba
Godine 1912. Viktor Frank je jedan od malobrojnih posjednika automobila
u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, što za tu godinu pokazuje navedeni Iskaz broja
32
HR-DAOS - 500, Zbirka matičnih knjiga, Indeks matične knjige vjenčanih Osijek – Gornji grad
(I) rkt. (1855. do 1948.) knj. br. 577; Zavičajnici grada Osijeka…, n. dj., 225-226. Podaci iz matice
vjenčanih i knjige Zavičajnici grada Osijeka se ne poklapaju oko djevojačkog prezimena supruge
Viktora Franka: u matici je navedeno prezime Neuwirth, a u Zavičajnicima Springer; ja sam navela
prezime Neuwirth jer sam tako našla u izvornom dokumentu.
33
„Gradski izbori u Osijeku“, Hrvatska obrana, Osijek, 3. 7. 1920., 1,
34
„Sjednica gradskog zastupstva“, Hrvatska obrana, Osijek, 19. 11. 1920., 3,; HR-DAOS – 6, fond
Gradsko poglavarstvo, knjiga 1072 (1921.) Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva.
35
Zdravko DIZDAR, „Osnivanje i rad „Napredkovih“ organizacija na području Slavonije od 1902. do
1949. godine“, Scrinia slavonica 3, Slavonski Brod, 2003., 291.
99
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
automobila. Ti podaci daju predodžbu o tome koliko su automobili i druga motorna
vozila poput motocikala („motor kotura“) te motornih čamaca bili rijetki u Hrvatskoj.36
U gradu Osijeku su 13. srpnja 1912. prijavljena 4 osobna automobila, i to u
vlasništvu Viktora Franka, Josipa Mathesa, Koste Bikara i Ferde Fiale. U Priručniku
PHAK-a, koji je objavljen iste godine, navedeno je pet automobilista iz Osijeka. To su,
uz Viktora Franka, inž. Mihajlo Sabljica, povjerenik za ispitivanje motornih vozila37,
Konstantin (Kosta) Bikar, autoprijevoznik, koji je posjedovao i motocikl, te još jedan
automobil u suvlasništvu s Pajom Mihajlovićem, i veleposjednik Robert Kaestenbaum
(kasnije Korsky).38
Ispočetka su automobilisti po svoje automobile išli u Beč i Budimpeštu, ali u skoro
vrijeme su se mogli nabavljati i u hrvatskim gradovima. U Osijeku su se automobili
mogli naručiti putem zastupstava pojedinih marki, a u dnevnim novinama su se mogli
pronaći mali oglasi za prodaju rabljenih automobila. Kvarovi na automobilu mogli
su se popraviti u dvije osječke automehaničarske radionice (Tvrtka Mire Exingera i
Automehaničarska radnja Srećka Goldsteina), a tapeciranje sjedala moglo se obaviti
u radnji Slavka Grujića, sedlara i tapecirera. Popravci, ali i nabava novog akumulatora
moglo se obaviti kod Emila Perlesa. U gradu su 1928. postojale dvije automatske
benzinske postaje, dok se u dnevnim listovima reklamirala prodaja laganog autobenzina. Pohađati se mogao vozački (šoferski) tečaj kod zastupstva Fiat automobila
(W. F. Tiefenbach), te položiti šoferski ispit i napraviti tehnički pregled vozila.39
Godine 1926. u gradu na Dravi je 123 automobila pa je po broju automobila Osijek
tada na 5. ili 6. mjestu među gradovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.40
Viktor Frank, sin donjogradskog vodeničara, kojem je uspon na društvenoj
ljestvici omogućio biti pripadnikom malobrojnih automobilista, bio je jedini osječki
automobilist koji je tu svoju privilegiju iskoristio da postane članom PHAK-a. Time
je preuzeo dužnost da, kao član, prema svojim mogućnostima unaprijeđuje društvenu
svrhu ovoga kluba, promicanje automobilizma i poboljšavanje prometnih prilika.
Osim novčanog doprinosa kojim je izdašno potpomagao rad kluba, Viktor Frank
36
HR- Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA)-79, arhivski fond Unutrašnjega odjela Zemaljske
vlade (dalje UOZV) 1840-1921, Sv. XI-8, 1912-1914., kut. 3563/79. Iskazi prijavljenih kola i teretnih
kola (vozova), konja i tovarnih životinja te motornih vozila za županije odnosno gradove za godinu
1912. koje su Ministarstvu za zemaljsku obranu u Budimpešti, Odjelu za unutarnje poslove kr.
hrv.-slav.-dalm. Zemaljske vlade te c. i kr. vojnom zbornom zapovjedništvu u Zagrebu proslijedile
županijske odnosno gradske vlasti za slučaj da bi vozila ili konji odnosno tegleća stoka, koji pripadaju
privatnim ili pravnim osobama, zatrebali vojsci u slučaju rata. U tom bi ih slučaju vojska iznajmila
odnosno procijenila i otkupila, prema pravilima donesenim u posebnom pravilniku, koja je državni
tajnik u Budimpešti uputio banskoj vlasti.
37
„Odgođeni šoferski ispiti“, Hrvatski list 210 (2235), Osijek, 1. 8. 1927., 3.
38
I. hrvatski automobilni klub: priručnik za 1912., Zagreb, 1912, 97-100.
39
40
„Odgođeni šoferski ispiti“, n. dj., 3.
„Porast automobilskog prometa u Osijeku“, Hrvatski list 109 (1815), Osijek, 13. 5. 1926., 3.
100
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
je predstavljao sve osječke automobiliste u PHAK-u, i PHAK u gradu Osijeku.
PHAK-ova je djelatnost pružila temelj za uređenje prometnih prilika i nastanak nove
prometne kulture koju je nametnula pojava automobila, što se najprije osjetilo kako u
Zagrebu, tako i u Osijeku.
Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član
„Prvoga hrvatskog automobilnoga kluba“
Sažetak
Početkom 20. stoljeća po cestama Kraljevine Hrvatske i Slavonije počeli su voziti
automobili. Do početka Prvoga svjetskoga rata automobile su posjedovali samo članovi društvene
elite, plemići, industrijalci i veleposjednici. Automobili su brzo dobivali na popularnosti
i njihov se broj iz godine u godinu povećavao. Prometovanja automobilima zakonski su se
propisi dotakli u Naredbi Kraljevsko Hrvatsko – slavonsko – dalmatinske Zemaljske vlade, Odjela
za unutarnje poslove od 8. listopada 1900. br. 58 651 kojom se izdaju privremeni propisi glede
vožnje automobil – kolima i motor – koturima na javnim cestama i putovima, ali automobilistima,
tj. vlasnicima automobila nisu koristili glede sigurnosti i uređenja prometa. Iz tog su se razloga
prvi automobilisti udružili u Prvi hrvatski automobilni klub (PHAK), kako bi promovirali
automobilizam u javnosti, učinili vožnju automobilom lakšom i sigurnijom te se zalagali kod
vlasti da interesi automobilista budu zakonski zaštićeni. Klub je osnovan 1906. godine, a broj
njegovih članova stalno se povećavao. Većinu su članova činili Zagrepčani, no bilo ih je iz svih
dijelova Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Grad Osijek je u PHAK-u bio zastupljen po samo
jednom članu, Viktoru Franku. Viktor Frank, Donjograđanin, rođen je 1879. godine kao Viktor
Gruber, prvo dijete u obitelji vodeničara Franje Grubera i Anne Petrovski. U predškolskoj dobi
je izgubio oca. Njegova se majka nakon nekoliko godina ponovo udala, za veleposjednika i
industrijalca Isidora Franka. Viktor je tako dobio skrbnika koji mu je omogućio financijski i
socijalni uzlet među onodobnu društvenu elitu. Zajedno sa svojim mlađim bratom Aurelom
preuzeo je (1903.) očuhovo prezime te postao Viktor Frank, a 1911. s bratom je preuzeo i
vodstvo očuhove tvrtke. Viktor Frank je bio jedan od malobrojnih posjednika automobila u
Osijeku, te jedini od njih član PHAK-a. Članstvo u PHAK-u obvezivalo ga je na novčane
doprinose te na društveni angažman oko unaprijeđenja automobilizma. Među mnogobrojnim
zadatcima koje si je ovaj klub postavio većina je bila edukativnog karaktera, ali su članovi
kluba svojim društvenim utjecajem uspjeli izboriti i zakonsku regulativu za promet motornim
vozilima. To se dogodilo 1910. godine, kada su objavljeni Propisi o prometu s motornim vozilima
na javnim cestama u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji su strogo i detaljno određivali
pravila za vozače, vozila i promet. Napori PHAK-ovaca oko unaprijeđenja prometnih prilika
bili su izuzetno korisni i važni, što se pokazalo ubrzo nakon završetka Prvoga svjetskog rata, jer
se broj automobila udesetostručio te nastavio rasti. U Osijeku, gradu Viktora Franka, prometne
prilike su se brzo uredile: u Osijeku su se mogli nabaviti i održavati automobili, puniti gorivom,
mogao se položiti vozački ispit i obaviti tehnički pregled vozila, a redarstvo se obučavalo u
regulaciji cestovnog prometa.
101
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 91-102
Anamarija Lukić: Viktor (Gruber) Frank, prvi Osječanin član „Prvoga hrvatskog...
Viktor (Gruber) Frank, der erste Osijeker, Mitglied
des „Ersten kroatischen Automobilclubes“
Zusammenfassung
Anfang des 20. Jahrhundertes begann auf den Straßen des Königsreiches Kroatien
der Autoverkehr. Bis Anfang des Ersten Weltkrieges besaßen nur die Angehörigen
der gesellschaftlichen Elite, Adlige, Industrielle und Großgutbesitzer Automobile. Die
Automobile gewannen schnell an Popularität und ihre Zahl wuchs von Jahr zu Jahr. Den
Automobilverkehr berührten gesetzliche Vorschriften zum ersten Male in der Verordnung
der Königlich Kroatisch-slawonischen Landesregierung, Abteilung des Inneren vom 8. Oktober 1900
Nr. 58 651 mit welcher vorübergehende Vorschriften bezüglich der Fahrt mit Automobilwagen
und Motorreifen auf öffentlichen Straßen und Wegen erlassen wurden, aber die waren den
Autofahrern von nicht viel Nutzen bezüglich Sicherheit und Verkehrsregelung. Aus diesem
Grunde vereinten sich die ersten Autofahrern in den Ersten kroatischen Automobilclub
(PHAK), um den Automobilismus in der Öffentlichkeit zu promovieren, die Autofahrt
leichter und sicherer zu machen und sie setzten sich bei den Behörden für einen gesetzlichen
Schutz der Autofahrerinteressen ein. Der Club wurde im Jahr 1906 gegründet und seine
Mitgliederzahl wuchs ständig. Die meisten Mitglieder waren aus Zagreb, doch sie kamen
auch aus allen Teilen des Königsreiches Kroatien und Slawonien. Die Stadt Osijek war im
PHAK nur von einem Mitglied, Viktor Frank, vertreten. Viktor Frank, Unterstädtler, geboren
1879 als Viktor Gruber, war das erstgeborene Kind in der Familie des Wassermüllers Franjo
Gruber und Anna Petrovski. Im Vorschulalter verlor er seinen Vater. Seine Mutter heiratete
nach einigen Jahren wieder, den Gutsbesitzer und Industriellen Isidor Frank. Viktor bekam
so einen Vormund, der ihm einen finanziellen und sozialen Aufstieg in die zeitgenössische
gesellschaftliche Elite ermöglichte. Zusammen mit seinem jüngeren Bruder Aurel nahm er den
Namen seine Stiefvaters an (1903) und wurde Viktor Frank, 1911 übernahm er mit seinem
Bruder auch die Leitung der Firma seines Stiefvaters. Viktor Frank war einer der wenigen
Autobesitzer in Osijek und von ihnen das einzige Mitglied des PHAK. Die Mitgliedschaft
im PHAK verpflichtete ihn zu Geldbeiträgen sowie zu einem gesellschaftlichen Einsatz
bezüglich einer Förderung des Automobilismus. Unter den zahlreichen Aufgaben, welche
sich dieser Club stellte, hatten die meisten einen Bildungscharakter, doch die Clubmitglieder
schafften es, mit ihrem gesellschaftlichen Einfluss auch eine gesetzliche Regelung für den
Motorfahrzeugenverkehr zu erkämpfen. Das geschah im Jahre 1910, als die Vorschriften
bezüglich Verkehr mit Motorfahrzeugen auf öffentlichen Straßen im Königsreich Kroatien und
Slawonien, erlassen wurden, die strengstens und genauestens Regeln für die Fahrer, Fahrzeuge
und den Verkehr bestimmten. Die Bemühungen der PHAK-Mitglieder bezüglich Verbesserung
der Verkehrsumstände waren sehr nützlich und wichtig, was sich bald nach Ende des Ersten
Weltkrieges zeigte, weil sich die Autoanzahl verzehnfachte und weiter stieg. In Osijek, der
Stadt von Viktor Frank, wurden die Verkehrsverhältnisse schnell geregelt: in Osijek konnte
man Automobile anschaffen und in Stand halten, mit Treibstoff füllen, die Fahrprüfung
bestehen und die technische Prüfung der Fahrzeuge machen, die Ordnungshüter bildeten sich
zur Regelung des Straßenverkehres aus.
102
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Tihana Petrović Leš
Odsjek za etnologiju i kulturnu
antropologiju
Filozofski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu
UDK 746.2(497.5 Lepoglava)(091)
39:746](497.5 Lepoglava)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 6.10.2014.
Prihvaćeno: 7.10.2014.
Društveno korisni
i socijalni rad
Danice Brössler u Lepoglavi:
uvod u istraživanje
Članak prikazuje angažiranost Danice Brössler u
socijalnim pitanjima, a koju možemo promatrati
kroz dva vida. Prvo, kroz njezin odnos i brigu spram
čipkarica, te drugi vid angažiranosti „izvan radnog
vremena“ u društveno korisnom radu: organizaciji
humanitarnih događanja, suradnji sa Školom
narodnog zdravlja, te brizi za siromašne čipkarice i
njihove obitelji.
Ključne riječi: Danica Brössler, društveno korisni
rad, socijalni rad, čipkarstvo, Lepoglava
103
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Uvod
U sjeni rada Danice Brössler na području čipkarstva u Lepoglavi ostao je njezin
društveno korisni i socijalni rad. Na temelju dosadašnjih istraživanja arhivskog gradiva
i literature moglo se utvrditi veliku angažiranost i senzibilitet D. Brössler za probleme
lepoglavskih čipkarica. U knjizi Lepoglavsko čipkarstvo (2008.) tek sam ukazala na
utjecaj njezina brata Kamila, uglednog pedagoga i socijalnog radnika, na ovaj aspekt
njezina djelovanja. O Kamilu Brössleru i njegovom značaju u razvoju socijalne službe
u Hrvatskoj pišu autori Suzana Leček i Željko Dugac u ovom Zborniku pa će čitatelj
dobiti širu sliku o vremenskom kontekstu.
Ovdje se prikazuje angažiranost Danice Brössler u socijalnim pitanjima, a koju
možemo promatrati kroz dva vida. Prvo, kroz njezin odnos i brigu spram čipkarica,
te drugi vid angažiranosti „izvan radnog vremena“ u društveno korisnom radu:
organizaciji humanitarnih događanja, suradnji sa Školom narodnog zdravlja, te brizi
za siromašne čipkarice i njihove obitelji. Tekst se temelji na literaturi, izvorima i
novijim vlastitim terenskim istraživanjima.
Zajednički rad brata i sestre Brössler u razdoblju Drugog svjetskog rata i poraća,
te rad Danice Brössler u Zavodu za gluhonijemu djecu, zasebna je tema drugih
radova. Danica Brössler je, pred kraj života, sama ocijenila svoj rad riječima u kojima
se iščitava velika povezanost s bratom Kamilom i njihova humanost: „Trag koji sam
ostavila na čipkarstvu je moj ponos. Sestra sam Kamila Brösslera, posljednja od nas
petero. Njegova i moja maksima života je: Više treba hrabrosti za jedan tuđi život
sačuvati negoli za deset upropastiti.“ (GMV, E-825)
Čipkarstvo kao medij rješavanja socijalnih pitanja
u okviru kućnog rukotvorstva
Prvi vid socijalnih aktivnosti Danice Brössler je rad na području čipkarstva.
Potrebno je istaknuti da je čipkarstvo u Lepoglavi od kraja 19. stoljeća spadalo u
organiziranu djelatnost poznatu kao kućna industrija. Kroz ovaj vid zapošljavanja
europske države su od polovice 19. stoljeća pokušavale riješiti nagomilane društvene
probleme do kojih je dovela industrijalizacija, kao iseljavanje stanovništva s ruralnih
područja u gradove, stvaranje brojne gradske sirotinje i niza društvenih problema koji
su iz toga nastajali. Jedno od glavnih pitanja bilo je i žensko pitanje koje se prvi
puta jasnije tematizira na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. godine i koje će od tada
postati dio službene politike svjetskih izložaba kao reakcija na ojačani ženski pokret
(Wörner 1999:215). Paralelno sa ženskim pitanjem razvilo se i pitanje daljeg razvoja
industrije. Posebice se s tim problemima borila Austro-Ugarska monarhija, koja će
veću pozornost usmjeriti i na razvoj čipkarstva.
Austro - Ugarska monarhija u okviru organiziranog kućnog rukotvorstva,
posvećuje veću pozornost zaostalom čipkarstvu od Bečke izložbe 1873. godine, a
104
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
1879. godine je iz razloga da se postojeće čipkarstvo unaprijedi utemeljen Središnji
čipkarski tečaj i Posebni atelje za crtanje čipaka. Poznati kulturni djelatnik Iso Kršnjavi
je upoznat s naporima za podizanje čipkarstva u Monarhiji. Kršnjavi po dolasku na
mjesto ministra bogoštovlja i nastave, stariju tehniku, tzv. prostoručne čipke koju je
uočio na terenu u Lepoglavi 1878. godine, uz pomoć učiteljica i čipkarskog tečaja
u lepoglavskoj školi, mijenja i prilagođava potrebama tržišta. Škola kao obrazovna
institucija i Ministarstvo bogoštovlja i nastave određuju normu u čipkarstvu: to
je idrijska čipka prepoznatljiva na tržištu Austro-Ugarske monarhije, ali i šire,
namijenjena ukrašavanju građanske odjeće i interijera. Kršnjavijev osobni angažman
očituje se kroz povezivanje učiteljske škole samostana milosrdnica kao obrazovnog
središta i škole u Lepoglavi za poduku mjesnih čipkarica u okviru posebnog tečaja.
Čipkarstvo vode vrsne učiteljice proizašle iz škole samostana milosrdnica, a posebice
se ističe Zlata Šufflay. Lepoglavski tečaj je oko 1900. ugašen, a dalje se radila čipka
prema nacrtima iz modnih časopisa koje su donosili trgovcima čipkama (Petrović Leš
2008:50-52,54,59).
Kućna industrija u razdoblju između dvaju ratova ostaje i dalje jedan od načina
zapošljavanja seljačkog stanovništva, ali u novom društvenom i političkom kontekstu
(Petrović Leš 2008:69-70). Posebnu ulogu imat će uz državne institucije i ustanove,
posebice Etnografski muzej i njegovi djelatnici, naročito osnivač i dugogodišnji
direktor Samuel Berger i kustos Vladimir Tkalčić. O brizi za kućnu industriju svjedoči
i bogata Bergerova prepiska s raznim domaćim i inozemnim udrugama i pojedincima
(Bušić 2009:287). Zadnja tehnološka preobrazba lepoglavskog čipkarstva dogodila se
upravo dolaskom D. Brössler u Lepoglavu. Na početku je potrebno dati par napomena
iz biografije Danice Brössler.
Danica Brössler- kratka biografija
Najmlađe dijete državnog službenika, nadgruntovničara Karla Brösslera i
njegove supruge Antonije rođ. Svoboda, bila je Danica (krsnog imena Marija) rođena
7. veljače 1912. u Sarajevu. Rasla je kao obiteljska miljenica, posebno voljena od braće
Franje, Tonija, Drage i Kamila. Cijeli život Danica Brössler osobito je bila povezana
s bratom Kamilom koji je na nju i ostavio najveći utjecaj. Rodbina i prijatelji zvali su
ju Dana. Nakon očeve smrti, obitelj seli iz Sarajeva, pa jedno vrijeme žive u Petrinji
i Zagrebu. U Zagrebu je 1927. godine, u dobi od petnaest godina, D. Brössler svršila
jednogodišnju trgovačku školu „Merkur“. Godine 1930. položila je učiteljski ispit
Učiteljskoga tečaja Državne više ženske stručno-zanatske škole u Zagrebu. Time je
stekla zvanje učiteljice ženskih zanatskih stručnih škola. U okviru stručnih predmeta
te škole bili su predmeti, poput, teorije rublja (crtanje krojeva), praktični radovi rublja,
ukrašavanje rublja i ženski ručni rad, tada zvan slöjd. Opći predmeti bili su pedagogija
i didaktika, školska administracija, matematika i zanatska kalkulacija, knjigovodstvo
i korespondencija te narodna ekonomija (GMV - E 908, 1-6). Stečeno obrazovanje
105
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
dalo joj je dobru podlogu za posao u čipkarskom tečaju u Lepoglavi gdje je radila od
1931. pa sve do kraja 1942. godine. Za vrijeme Drugog rata ponovo živi u Zagrebu.
U razdoblju od 1942. do 1945. radi i kao učiteljica u Državnoj ženskoj stručnoj školi,
a zatim i u Državnoj ženskoj stručnoj učiteljskoj školi, te u istom razdoblju pohađa
studij na Akademiji likovnih umjetnosti. U Zavodu za unapređenje kućne radinosti
radi od 1945. do 1953. godine u kreiranju nacrta čipaka na batiće i na iglu. Od
godine 1949. zaposlena je u zvanju i položaju „umjetnik“ u Narodnim rukotvorinama
(nekadašnjem Zavodu za unapređenje kućne radinosti). Pri Narodnim rukotvorinama
vodila je odjel za čipku i vez te izrađivala nacrte za ćilime, tapiserije, vez, čipke, drvo,
filigran i keramiku (GMV E-949) . Kroz posao u ovom poduzeću bila je djelomično
vezana s Lepoglavom na organizaciji izrade čipaka. Istodobno je honorarno predavala
u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Od 1956. do 1962. godine radila je
kao nastavnica crtanja u Zavodu za gluhonijemu djecu u Zagrebu (Šurina 1989:355).
Umirovljeničke dane sve do smrti 22. veljače 1993. godine provela je uglavnom u
Dubrovniku u kojem je i njezino posljednje počivalište (Zbirka obitelji Branke
Brössler).
Danica Brössler u Lepoglavi i rad na unapređenju čipkarstva
U razdoblju od 1931. do 1942. godine, od svoje devetnaeste do tridesete godine
Danica Brössler živjela je u Lepoglavi i radila na području čipkarstva. U tim je
mladenačkim godinama vodila čipkarski tečaj, te osmislila novi dizajn lepoglavskih
čipaka s kojima je postigla uspjeh u zemlji i inozemstvu. Njezini nacrti za čipke
su 1937. godine nagrađeni diplomom svjetske izložbe u Parizu, a već iduće 1938.
godine dobila je u Berlinu na obrtnoj izložbi medalju i diplomu za nacrte izloženih
čipaka. Iste godine je objavljen prodajni katalog nazvan Lepoglavske čipke (1938.).
Čipke koje je osmislila plod su duljeg propitivanja europskog tržišta i proučavanja
europskih zbirki čipaka. Stvorila je čipku prepoznatljivih cvjetnih motiva koju
prema tehnološkim karakteristikama može svrstati u tip tzv. Brüssler Duchesse
čipke. To je vrsta fine čipke od vrlo tankog konca spojenih cvjetnih motiva, s puno
prepleta poput tkanja i listićima s plitkim reljefnim rebrima. Ovo razdoblje možemo
slobodno nazvati „zlatnim dobom“ lepoglavskog čipkarstva (Petrović Leš 2011.).
Danica Brössler se osobito zalagala za poboljšanje radnih uvjeta čipkarica u tečaju
pa je u Lepoglavi izgrađena zgrada Banovinske čipkarske škole. Od samih početaka
tečaja, brat dr. Kamilo Brössler, pomaže sestri u organizaciji i uspostavi čipkarske
škole u Lepoglavi. Svojim je položajem i funkcijama bio u mogućnosti posredovati u
projektima koje vodila njegova sestra i to kao voditelj Odjela za propagandu u Školi
narodnog zdravlja u Zagrebu do 1934. godine, a onda nakon svršetka studija, između
ostaloga kao djelatnik Odsjeka za higijensku propagandu Škole narodnog zdravlja
i Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske od 1939. godine do 1941. godine
(Majcen 1995:70).
106
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Život seljačke obitelji u lepoglavskom kraju uklapao se opću ekonomsku
i gospodarsku sliku međuratnog razdoblja. Seljaštvo je, prema istraživanjima
ekonomskih pitanja između dvaju svjetskih ratova, bilo u zabrinjavajućoj situaciji.
Hrvatska seljačka stranka, u to doba vodeća oporbena stranka, pokušava osmisliti
konkretne mjere na području socijalne, gospodarske i kulturne politike. Država je
pokušavala uvesti državni intervencionizam kao inozemni model, a agrarna reforma
je više išla za smirivanjem buntovnog seljaštva i slabljenjem stranog vlasništva nad
zemljom. Hrvatsko zagorje bilo je područje s najgušćom naseljenošću u sjevernoj
Hrvatskoj s preko 200 stanovnika/km2, a poljoprivreda slabo razvijena (Leček, 2003:
29-36). Da bi se pomoglo seljacima poduzimalo se različite mjere kojima se nastojalo
povećati obradive površine, intenzivirati proizvodnju, organizirati zadruge i druge
oblike gospodarskoga udruživanja seljaka. Država donosi posebne gospodarske zakone,
pokušava se izmijeniti postojeće nasljedno pravo i urediti posjedovne odnose, uvesti
povoljno kreditiranje. Agrarna reforma koja je počela odmah iza Prvoga svjetskoga
rata davala je upitne rezultate pa čak dovela do stvaranja novih problema, smanjenje
broja većih posjeda oslabilo je mogućnost organiziranja moderne proizvodnje, razvoja
ulaganja i konkurentnosti na tržištu (Leček, 2003: 37-46). Mnogi su stručnjaci
počeli smatrati da i mjere izvan agrara treba usmjeriti poboljšanju života, naročito
domaćinstava s posjedima manjim od 5 ha. U tom smislu neki su smatrali da treba
razvijati kućni obrt, a drugi da je jedini izlaz industrijalizacija ili pak unutrašnja
preseljavanja iz siromašnih, prenapučenih, u bogatija područja (Leček, 2003: 47-49).
Između dvaju svjetskih ratova na smanjenim gospodarstvima u lepoglavskom
kraju iščitava se složena strategija zapošljavanja: izvan kućnog gospodarstva
zapošljavaju se mlađi i stariji muški članovi obitelji, vještiji članovi obitelji bave se
kućnim rukotvorstvom, a dio se zapošljava na poljoprivrednim, uglavnom, sezonskim
poslovima. U selima oko Lepoglave u ovom razdoblju prevladavaju nuklearne
obitelji, a malobrojne složene obitelji u pravilu su bile i imućnije. Život u složenim
obiteljima bio je i odgovor na suvremeno stanje u društvu, te je omogućavao bavljenje
poslovima izvan kuće (rad na ciglani, sezonskom poslu) ili rukotvorstvima kod kuće,
npr. čipkarstvom, lončarstvom (Leček, 2003:325). U poslovima koji su donosili novac
lokalna zajednica nije imala predrasuda da se čipkarstvom ne trebaju baviti muškarci
(Leček, 2003:470).
Osnivanje Čipkarskoga tečaja u Lepoglavi kojeg je, prema više izvora, konačno
osnovala Komora za trgovinu, obrt i industriju u prosincu 1930. godine, išlo je u smjeru
razvijanja kućnoga obrta. U nedostatku izobraženih čipkarica u Hrvatskoj, Komora
je od Državnoga središnjega zavoda iz Ljubljane zatražila pomoć, pa je u Lepoglavu
poslana Ivanka Spetič. Komora je bila zainteresirana obrazovati domaću nastavnicu
čipkarstva pa je Danicu Brössler uputila u Lepoglavu kao pomoćnu nastavnicu. Vladala
je s oskudnim znanjem čipkanja, koliko je stekla uz ostale tehnike ručnih radova u
školskom programu. Od Ivanke Spetič je naučila sve o čipkarstvu, onako kako se
107
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
podučavalo u Ljubljani, u Središnjem zavodu za ženski domaći obrt. Polaznice tečaja
su znale raditi čipku, ali su radile neuredno i po lošim nacrtima koje su same kopirale.
U početku tečaja radilo se prema nacrtima Državnoga središnjeg zavoda za ženski
ručni rad. Bila je to po riječima Brösslerove «gruba čipka, tipičnih idrijskih motiva»
(GMV- Zbirka Danice Brössler). Pod vodstvom Danice Brössler, bez ikakve druge
pomoći mala grupa žena, «stara garda», kako ih je nazvala u jednom pismu, započela
je stvaranje prvih nacrta i izradu čipke prema njima, uz stalno paranje i isprobavanje.
Da bi mogla izvesti novu vrstu čipke trebalo je dodatno promijeniti i pribor. Uvodila
je tanje tokarene batiće i sve tanji konac. Povjerenje pretpostavljenih izazvalo je
njezino oduševljenje za rad pa se «sa pravim žarom dala na posao“, a i građansko
tržište je počelo prepoznavati novi proizvod, te nabavljati za ukras odjeće i stanova,
te kao diplomatski dar (GMV, E-827 c). U travnju 1933. godine, raspadom Komore
na Trgovinsko-industrijsku i Obrtnu komoru, tečaj u Lepoglavi bio bi zatvoren da se
za njega nije zauzeo Vladimir Tkalčić, a brigu preuzela Banska uprava. Tečaj je vodila
i nacrte izrađivala Danica Brössler. Svrha tečaja je bila, izvješćuje novinar modnog
lista Pariška moda, «da pruži zaradu najbjednijem kraju Hrvatskoga zagorja, ujedno
da stvara ukusnu čipku, koja se posvema prilagođuje današnjem ukusu, potrebama i
zahtjevima mode». (A.R. 1936:101-103).
Angažiranost Danice Brössler u socijalnim pitanjima
Iz korespondencije Vladimira Tkalčića i Danice Brössler i drugih sačuvanih
dokumenata naziru se tri glavna problema koja prate rad čipkarskoga tečaja: problemi
novčane i organizacijske prirode, nastupa i prodaje, a zatim problemi vezani uz
radne uvjete i stalno poboljšavanje kakvoće proizvoda (Petrović Leš 2008: 78). Za
potrebe tečaja Danica Brössler preuzela je i ulogu modela na fotografiji/plakatu
kada je obučena u zagorsku narodnu nošnju reklamirala proizvode tečaja s ispisanim
pozivom: „Pomozite zagorskoj sirotinji! Kupujte krasne lepoglavske čipke!“ (Petrović
Leš 2008:86).
Ovdje skrećem pozornost na one dijelove pisama upućenih Vladimiru Tkalčiću iz
kojih je razvidna socijalna osjetljivost Danice Brössler za čipkarice i njihove probleme
što se vidi iz organizacije proizvodnje i prodaje, te isplate čipkarica. Čipkarice su u
tečaju kupovale konac i nacrte, a od prodane čipke dobivale gotovo sav novac. Ovisno
o postignutoj cijeni, tek manji iznos od 5 do 10 % od sume se odvajalo za troškove
tečaja. Od dobitka za uzorke i postotka od prodanih čipaka podmirivan je trošak goriva,
svjetla i poštarine (MUO – Zbirka Vladimir Tkalčić). Ovisno o potrebama tržišta
i količini posla zapošljavala je nove radnice, obično uoči većih godišnjih blagdana.
A u jednom pismu traži isplatu za neke čipke zauzimajući se za povećane potrebe
čipkarica pred uskrsne blagdane, vjerojatno jer se tada nabavlja nova dječja odjeća. A
kad je isplata stigla D. Brössler odmah odgovara da ju je novac razveselio, a i njene
«puce pogotovo» (MUO – Zbirka Vladimir Tkalčić).U lipnju 1933. godine Danica
108
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Sl. 1: Danica Brössler kao čipkarica u nošnji na fotografiji/plakatu.(GMV – Zbirka D. Brössler)
Brössler upućuje Hrvatskom etnografskom muzeju «neke prijedloge za unapređenje
čipkarstva u Lepoglavi» u povodu «konferencije za unapređenje kućnoga obrta». Za
lepoglavski „čipkarski kućni obrt“ upućuje prijedloge koji sadrže, ne samo brigu oko
poslovanja, organizacije proizvodnje i prodaje čipaka, nego i pokazuje njenu duboku
socijalnu osjetljivost. Tako npr. smatra da tečaj treba imati količinu čipaka na skladištu
i određeni kapital koji bi dao pokretljivost i slobodu. Pri tome navodi da se od čipkarica
ne može očekivati da rade besplatno i mjesecima čekaju isplatu ako „od Božića do nove
žetve formalno gladuju“, zatim smatra da bi se širenjem tržišta u inozemstvu moglo
dobiti tržište koje će više i bolje plaćati: „… prema sadanjim uvjetima bolje radnice
zaslužuju uz 12-satni dnevni rad i prvoklasnu kvalitetu tek nešto preko Din.5.- na dan,
a to je odviše malo“ . Ujedno navodi da „pasivni lepoglavski kraj sve ovamo do Bednje
pruža mnogo uvjeta za razvitak lončarstva, drvorezbarstva i košaraštva“, a uz malu
potporu i stručno vodstvo moglo postati centar kućnog obrta kako bi se na taj način
„pružila prilika za povišenje sada upravo bijednog životnog standarda“(MUO – Zbirka
Vladimir Tkalčić).
I dok piše prijedloge za dalji rad prisiljena je žaliti se na vrlo tešku novčanu
situaciju u tečaju. Polovicom srpnja 1933. godine piše Vladimiru Tkalčiću, te se žali na
nedostatak sredstava jer je od prethodne pomoći podmirila troškove za naručeni konac,
električnu rasvjetu, a jedan dio dala i radnicama koje su radile na jednoj narudžbi. I
njezina je osobna situacija vrlo teška, te piše: « Ja sama pak živim s majkom od njezine
pencije te sama jedva izlazim, tako da sad nikud ne mogu smoći Din. 900.-. Nadala
sam se, da će se molba na Banovini riješiti još prošli mjesec, kako su Vama obećali, a
109
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
evo smo u polovici drugog mjeseca pa još nije riješeno. Lijepo Vas molim ako Vam je
moguće da požurite rješenje, pa bilo makar i negativno ali da bar znam na čemu sam.
Dugo se bez pomoći i onako ne mogu održati jer svjetlo, poštarina i svi ostali sitni
troškovi proždiru skoro svu dobit, pogotovo sad ljeti kad i ako ih mnogo radi malo
narede jer obavljaju i poslove na polju. Drugi bi možda na mom mjestu izbio iz tog
više koristi ali ako ću raditi to isto što su radili čipkari prije tečaja u Lepoglavi, onda
tečaja ne treba. Tehnika je znatno poboljšana i radnice ulažu u čipke mnogo truda, pa
ako neće dobiti bar neznatno više nego im plaćaju čipkari, nema smisla da se muče.
Izvinite što se sa svim svojim jadima obraćam na Vas.» Novčanu pomoć su pružili
Tkalčić i Berger, ali su odmah planirali i prodaju čipaka na Zagrebačkom zboru. D.
Brössler započinje pripreme za Zbor prikupljanjem čipaka za izlaganje ali i idejom
da na Zbor povede dvije, tri čipkarice, vjerojatno radi demonstracije izrade čipaka
(MUO- Zbirka Vladimir Tkalčić). Početkom studenog 1933. godine D. Brössler,
ponovo izvještava Tkalčića o teškoj novčanoj situaciji u tečaju zbog zime jer se prostor
mora grijati i osvjetljavati. Zanima se kada će dobiti novac od prodanih predmeta
da se podmire troškovi, a završava riječima: «S ovo 1200.- nabavit ću drva i platiti
zadnji račun za svjetlo. Mnogo Vam hvala na brizi od moje strane kao i mojih učenica
za koje (je) naročito u zimi topao i svjetao tečaj životno pitanje.» (MUO – Zbirka
Vladimir Tkalčić) Tkalčić se angažirao na traženju pomoći od Kr. Banske uprave savske
banovine, Odjeljenja za trgovinu, obrt i industriju za pomoć čipkarskom tečaju, da bi
krajem iste godine tečaj i dobio znatniju pomoć za nastavak rada. U travnju 1934.
godine iz pisama D. Brössler V. Tkalčiću nazire se poboljšanje situacije, a posebno
je istaknula da je uspjela isplatiti čipkarice prije Uskrsa. Ujedno moli Tkalčića da
ponovo Tečaju osigura nastup na Zboru na kojem jedino mogu prodati brojne dobro
izrađene početničke radove. U ovom razdoblju tečaj dobiva posebne narudžbe kupaca,
a čipke su se počele dobro prodavati i na širem tržištu, naročito u glavnom gradu
Kraljevine, u Beogradu (MUO – Zbirka Vladimir Tkalčić).
Krajem 1935. godine bio je i dalje upitan opstanak tečaja i Daničino radno mjesto
pa se brat Kamilo Brössler uključio u problem moleći Tkalčića da telefonski provjeri
na Banovini što se događa, ali i da se tečaju u međuvremenu novčano pomogne radi
nabave drva i ostalih potrepština (MUO – Zbirka Vladimir Tkalčić).
Čipkarice su se sastajale u zgradi Pavlinske jeke u večernjim satima jer je u zgradi
postojala električna rasvjeta i bilo osigurano grijanje. Tu su čipkarice dolazile nakon
cjelodnevnoga rada kod kuće i na polju, a često su sobom dovodile i djecu pa i mušku:
«Starije žene će se sjećati da je Busarićeva Slivarka kako su je zvali dolazila na veče
raditi sa svoja dva sineka 10-12 godina koji su vješto radili čipku kao i djevojčice.» A
Brösslerica dalje ističe: «Naravno da su više voljele taj čisti posao, nego bosim nogama
i golim rukama gnječiti glinu.» (MUO – Zbirka Vladimir Tkalčić).
Tečaj je od početaka imao stalno problema s osnovnim funkcioniranjem,
nedostaju sredstva za ogrjev, kao i za plaću voditeljici tečaja. S vremenom novi motivi
110
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Sl. 2. D. Brössler s čipkaricama na terasi „Pavlinske jeke“ u Lepoglavi.
(MUO- Zbirka Vladimir Tkalčić)
koje uvodi D. Brössler, ali i suradnja s Etnografskim muzejem, Vladimirom Tkalčićem
i Samuelom Bergerom, doprinosi širenju mreže kupaca i tržišta. U međuvremenu i
u Lepoglavi čipkarstvo postaje sve raširenija ženska djelatnost jer su žene čipkanjem
mogle zaraditi koliko i radnice na ciglani, s tim da su se ovim poslom mogle baviti
cijele godine i u znatno kvalitetnijim uvjetima, kod kuće ili u zgradi Tečaja.
Tkalčićeva se briga za tečaj nastavila i dalje, nakon 1934. godine. On će kao
ravnatelj sada druge ustanove, Muzeja za umjetnost i obrt, nastaviti raditi na tom
pitanju, sve dok nije postigao cilj. Kraljevska banska uprava Savske banovine, odjeljenje
za trgovinu, obrt (zanatstvo) i industriju VIII u Zagrebu dana 27.11.1936. godine
donijela je rješenje s potpisom bana Ivana Ružića o osnutku Banovinskog čipkarskog
tečaja u Lepoglavi. Svrha je tečaja izrada i prodaja čipaka kao izvora prihoda, a
naglasak je stavljen na podizanje kakvoće čipaka u tehničkom i estetskom smislu.
Troškove tečaja snosila je iz redovnog budžeta Savska banovina (MUO- Zbirka
Vladimir Tkalčić).
Krajem 1936. započinje novo razdoblje u lepoglavskom čipkarstvu. Započela je
gradnja zgrade za smještaj tečaja koji je do tada radio uglavnom u zgradi Pavlinske
jeke. Banovinski čipkarski tečaj bio je smješten u novoizgrađenu zgradu koja je
svečano otvorena 10. listopada 1937. godine u nazočnosti bana Savske banovine dr.
Viktora Ružiča, načelnika Odjeljenja za trgovinu, obrt (zanatstvo) i industriju dr.
Ognjeslava Aranickoga, školskog inspektora inžinjera arhitekture Pavla Jušića. Ban
111
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
je, prema riječima novinskog izvjestitelja naglasio prigodom otvaranja da se nije
rukovodio politikom nego željom da se ublaži velika bijeda u lepoglavskom kraju uz
nadu da će «kućni obrt donijeti narodu velike koristi» . Zgrada vrijedna pola milijuna
dinara izgrađena je na zemljištu koje je darovao župnik Ferdo Krčmar. Radilo se o
suvremenoj jednokatnici uređenoj prema tadašnjim higijenskim standardima, s
vodovodom i kanalizacijom, te uvedenom električnom rasvjetom (Novosti, 11. 10.
1937.). U drugom novinskom članku iz 1939. godine navodi se da je škola iz vlastitih
sredstava uspjela organizirati prehranu za čipkarice (Hrvatsko jedinstvo, 78, 1939:11).
Puno godina kasnije Danica Brössler ovako se sjećala tih dana: «Kada je stara
Jugoslavija podijeljena na Banovine, preuzela je tadanja Banovina savska sa Banom
Ružičem na čelu brigu o Čipkarstvu u Lepoglavi. Tad je sagrađena lijepa velika zgrada
za Čipkarsku Školu. Na prvom katu bila je velika, svjetla dvorana 6x12m. Navečer
osvijetljena plavim sijalicama ugodnim za oči i zimi grijana sa dvije velike kaljeve
peći. Osim toga kuhinja i blagovaona za podmladak, koji je dolazio prije podne. U
prizemlju je bio stan za učiteljicu i velika dvorana za Tkalačko odjeljenje. U podrumu
bila je sprema za zimnicu i topli tuševi za čipkarice.« (GMV, E-827c)
Zgrada škole je bila, sudeći prema prostorijama i njihovoj namjeni, višenamjenska.
Vjerojatno je služila i za održavanje higijensko-domaćinskih tečajeva u organizaciji
Škole narodnog zdravlja. Ti su tečajevi bili namijenjeni gospodarskom podizanju sela,
a prvenstveno su bili namijenjeni ženama. Djevojke pred udaju i mlade žene dobivale
su poduku iz pravilne pripreme hrane,pripreme zimnice, vođenja domaćinstva,
zdravstvene prosvjete i higijenskog uređenja seljačke kuće (Prebeg 1938:3).
U Godišnjaku banske vlasti Banovine Hrvatske među 208 stručnih škola nalazile
su se dvije čipkarske, jedna u Pagu, druga u Lepoglavi. Obje su škole bile, uz ženske
stručne i domaćinske škole, povezane s narodnom kućnom radinosti. Čipkarice su
radile osam sati za nadnicu od 12 do 20 dinara, a od dijela bruto prihoda bila je
organizirana i zajednička kuhinja. Svoj su rad nosile i kući pa su i u slobodno vrijeme
mogle raditi čipku.
Tkalački tečaj za dječake u Lepoglavi otvoren je 1940. godine, a radili su na
poboljšanim, poluautomatskim, tzv. brzotkalačkim stanovima (Godišnjak, 1940:145,
146, 147). Statistički pregledi iz razdoblja početka rata navode da je u školi bio
predviđen prostor i za novčano poslovanje, te da je mogla primiti 80 do 120 učenica,
120 učenika u muški tkalački odjel, a spominje se i odjel za drvorezbarstvo (Filipović
1943:140; ur. Lukas 1943:736). Na neki način u zgradi Škole bilo je središte za poduku
rukotvorstava u kraju oko Lepoglave.
Danica Brössler krajem 1942. godine je smijenjena s mjesta voditeljice škole, a
njezinu smjenu možemo povezati i s prethodnom smjenom njezinog brata Kamila.
Školi ostavlja na uporabu nacrte zadržavajući autorska prava. Sačuvane kopije
zapisnika gotovinskoga novca, inventara (koji je činio namještaj, vage, posuđe, knjige)
112
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
potrošnog materijala, gotovih čipaka i konca, te ostaloga pribora na zalihama pružaju
mnoge interesantne podatke. Vidi se, također, da je D. Brössler prigodom predaje
škole darovala školi kućno kino i obične klupe i stolove, uz uvjet, da se »iste posuđuju
na zamolbu svim kulturno prosvjetnim društvima u Lepoglavi prigodom njihovih
priredaba.» (GMV, E-863)
Društveno koristan rad
Podatak o kućnom kinu koji je D. Brössler ostavila prilikom razrješenja dužnosti
voditeljice u Čipkarskoj školi svjedoči o njezinoj suradnji s bratom Kamilom na
zdravstvenom i kulturnom prosvjećivanju u Lepoglavi. Iz filmografije hrvatskog
obrazovnog filma se vidi da je film jedan od glavnih medija u međuraću kojim se
nastojalo obrazovati stanovništvo o socijalno - zdravstvenim problemima, podučiti
pozitivnim primjerima iz suvremene poljoprivrede, ali i turizma proizvodnjom
putopisnih, obrazovnih i znanstveno-popularnih filmova (Majcen 2001:136137). Jedan od proizvođača obrazovnih filmova bila je Škola narodnog zdravlja,
značajna zdravstveno-obrazovna ustanova u međuraću koja je nastala zahvaljujući
Rockefellerovoj fondaciji i vodstvu dr. Andrije Štampara (Dugac 2005:103-104). U
razdoblju od 1927. do 1933. godine u Školi se istakao pedagog Kamilo Brössler, koji
je u razdoblju od 1930. do 1933. bio i voditelj foto i filmske djelatnosti Škole (Majcen
2001:114-116). Ovdje ističemo film „U
zao čas“ (1934.) koji govori o šarlahu u
čijem su snimanju sudjelovala djeca i
seljani iz Bednje i Lepoglave. Film „Zašto
cijepimo djecu“ nastao je iste godine i
govori o pronalasku cjepiva protiv boginja
i potrebi njegove primjene. Film je sniman
u Zagrebu, u Lepoglavi i Maruševcu. U
oba filma scenarij i režiju potpisuje Kamilo
Brössler. U etnografsko-putopisnom filmu
„Hrvatsko Zagorje“ (1934.) autora Drage
Chloupeka i Aleksandra Gerasimova,
poznatog
autorskog
dvojca
Škole
narodnog zdravlja, prikazane su scene
snimane u Lepoglavi, nekoliko sekvenci
iz rada Čipkarske škole, snimljenih na
terasi zgrade Pavlinske jeke koja je u to
vrijeme zvana Dom prestolonasljednika
Petra, zatim sekvenca rada lončara na kolu
u nedalekom Jerovcu (Majcen 1995:118Fotografija čipkarice na paši
119, Majcen 2001:263). U film je uspješno (sekvenca iz filma) služila je i kao službena
razglednica Čipkarskog tečaja, 1934.
ukomponirana scena čipkarice Josipe
(MUO
– Zbirka Vladimira Tkalčića)
Šoštarić na livadi, s kravom u pozadini.
113
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Vjerojatno je scena i snimljena kako bi pokazala da čipkarica može zaraditi novac i
za kupnju krave što je tada u Zagorju bio znak dobre prehrane i prestiža u zajednici.
Na kraju poglavlja možemo zasigurno zaključiti da je u organizaciji snimanja
ovih filmova na terenu imala ulogu i Danica Brössler. Svi domaćinski tečajevi Škole
narodnog zdravlja bili su organizirani na terenu, a njihova organizacija temeljila
se na suradnicima na terenu. Djelatnici Škole su uvijek trebali ljude koji su bili
osobe od povjerenja za lokalnu zajednicu, a sa druge strane spremne pomoći Školi
u organiziranju tečajeva u određenom mjestu. Jednako tako ti terenski suradnici su
sudjelovali u poticanju lokalnih djevojaka i žena da odu na tečaj Seljačkog sveučilišta
u Zagreb kako bi tamo proširile svoja znanja te stekle nove higijenske i zdravstvene
navike koje će moći dijeliti sa svojim ukućanima. Posve je logično za pretpostaviti da
je suradnica u Lepoglavi bila i Danica Brössler te da je njezin angažman uz čipkarstvo
ulazio i u područje promoviranja novih ideja javnog zdravstva, medicine i općenito
znanosti kojim se težilo uvesti nove navike u svakodnevni život i higijensko ponašanje
(Dugac, 2010: 87-96.) Tomu u prilog mogu govoriti i noviji terenski podaci, sjećanja
lepoglavskih čipkarica na D. Brössler. U Banovinsku čipkarsku školu 1939. godine
krenula je i Franciska Kos rođ. Murić u dobi od desetak godina. Ova se starica i danas
sjeća kako je njezinu siromašnu obitelj sa sedmero djece „Danica Brössler jako žalila“.
Majka i sva djeca su odlazila u Školu raditi i učiti čipkanje, a dva brata iz ove obitelji,
Alojz i Stjepan, su izrađujući čipke čak „zaslužila odijelo za veliku mešu“.
U kućanstvu u Lepoglavi D. Brössler zaposlila je kao kućnu pomoćnicu Baricu
Žulić koja je uz „gospojicu Danicu“ i njezinu majku, zvanu „milostiva“, naučila kuhati
i spravljati hranu, te voditi domaćinstvo. Svoja je novostečena znanja posredovala i
svojim rođakinjama. Barica je s obitelji Brössler odselila 1942. godine u Zagreb gdje
je i dalje, gotovo kao član obitelji živjela sve do udaje.
S obzirom na podatak da je Danica Brössler prilikom odlaska iz Lepoglave
ostavila na korištenje tamošnjim društvima kinoopremu, to je i vjerojatnije da je i
sama svojim čipkaricama i stanovnicima Lepoglave prikazivala filmove posebice one
iz proizvodnje Škole narodnog zdravlja, a osim obrazovnih sadržaja u nekima od ovih
filmova mogli vidjeti i sebe na filmu što je moglo biti osobito poticajno u svakom
pogledu (GMV- E 863).
U nizu aktivnosti Danica Brössler sudjelovala je u organizaciji raznih
dobrotvornih zabava i kulturnih događanja u Lepoglavi. „Gospođica Brössler“ je
u suradnji s Nikicom Fiedlerom, članom ugledne lepoglavske obitelji u prostorima
svratišta Fidler, organizirala zabavu za sv. Nikolu, na kojoj su domaći glazbenici
svirali jazz i narodnu glazbu. Zabavu je organizirao klub ABC, a prihod od zabave
bio je namijenjen za nabavu učila „svim lepoglavskim nepismenjacima“ (Petrović Leš
2008:145). Klub ABC djelovao je, unutar nacionalne kampanje opismenjavanja od
1937. do 1941. godine, pretežito za gradove i građanstvo, a u ovom slučaju i u manjim
mjestima, poput Lepoglave (Leček 2003).
114
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Zaključak
U razdoblju od jedanaest godina, od 1931. do 1942. godine, Danica Brössler,
organizirala je rad čipkarica u tečaju koji se temeljio na principima humanog rada.
U prvom razdoblju od 1931. do 1937. godine čipkarice su imale osigurane osnovne
uvjete – topao i osvijetljen prostor, sobom su u tečaj mogle dovoditi i svoju djecu, koja
su uz njih i učila raditi čipku, a osigurano im je bilo tržište i redovita isplata, naročito
uoči većih godišnjih blagdana.
U drugom razdoblju od 1937. godine čipkarice su dobile i svoju vlastitu zgradu,
zgradu Čipkarske škole, u kojoj su imale osiguran primjeren radni prostor, zatim
kuhinju i blagovaonicu, topli obrok, te sanitarne čvorove i kupaonice. Danica Brössler
imala je u svom radu na području čipkarstva podršku dvojice muškaraca s kojima je bila
u intenzivnim kontaktima. Dobar poznavatelj Lepoglave, Vladimir Tkalčić pomagao
je u organizaciji rada tečaja, savjetima oko pripreme novih nacrta i nabave materijala,
pronalaženju tržišta, organiziranju izložaba. Ujedno se brinuo za opstanak i razvoj
lepoglavskog čipkarstva kao kućnog rukotvorstva kao zaposlenik Etnografskog
muzeja, a od 1934. do 1942. godine i kao zaposlenik Muzeja za umjetnost i obrt.
Brat Kamilo je kroz djelovanje u Školi narodnog zdravlja utjecao na njezin razvoj
humanih osjećaja i zdravstvenog prosvjećivanja u svom okruženju. Filmski zapisi
seljaka i seljanki iz Lepoglave, Bednje i Maruševca, te čipkarskog tečaja svjedoče
o zajedničkom radu i brizi na zdravstvenom i socijalnom prosvjećivanju. Kada
1934. godine Kamilo Brössler odlazi iz Škole narodnog zdravlja i dalje će bdjeti na
razvojem tečaja koji je vodila njegova sestra, a očito i pri izgradnji zgrade Banovinskog
čipkarskog tečaja 1937. godine koja je bila izgrađena prema tadašnjim suvremenim
zdravstvenim i socijalnim standardima.
115
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
LITERATURA I IZVORI:
BUŠIĆ, Katarina. 2009. “Salamon Berger i počeci izložbene djelatnosti zagrebačkog
Etnografskog muzeja”. Etnološka istraživanja 14, 281 - 300.
DUGAC, Željko. 2005. Protiv bolesti i neznanja, Rockefellerova fondacija u međuratnoj Jugoslaviji,
Zagreb: Srednja Europa.
DUGAC, Željko. 2010. Kako biti čist i zdrav: Zdravstveno prosvjećivanje u međuratnoj Hrvatskoj.
Zagreb: Srednja Europa.
FILIPOVIĆ, Stanko.1943. „Hrvatska kućna radinost“, U Naša domovina sv. I., Hrvatska zemlja
– Hrvatski narod – Hrvatska poviest – Hrvatska znanost, (Lukas, Filip ur.), Zagreb: Glavni
ustaški stan, 139-142.
GODIŠNJAK banske vlasti Banovine Hrvatske. 1940. 26. kolovoza 1939.-1940. Zagreb: Tisak
Zaklade tiskare Narodnih Novina.
LEČEK, Suzana. 2003. „Seljačka sloga i prva kampanja opismenjavanja u Hrvatskoj (1937.
-1941.)“, Herditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić, Zagreb, 292-301.
LEČEK, Suzana.2005., Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918. - 1941., Zagreb,
Slavonski Brod: Srednja Europa, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za
povijest Slavonije, Baranje i Srijema.
LUKAS, Filip (ur.). 1943. „Nastava, promicanje i ustrojstvo proizvodnje predmeta upotrebne
umjetnosti“, Naša domovina sv. 2., Hrvatska kultura-Politička poviest Hrvata, Zagreb: Glavni
ustaški stan, 735-736.
MAJCEN, Vjekoslav. 1995. Filmska djelatnost škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ (19281960.), Zagreb:Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka.
MAJCEN, Vjekoslav. 2001. Obrazovni film. Pregled povijesti hrvatskog obrazovnog filma. Zagreb:
Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka.
PETROVIĆ LEŠ, Tihana. 2008. Lepoglavsko čipkarstvo. Zagreb: Srednja Europa.
PETROVIĆ LEŠ, Tihana. 2011.“ Die Spize von Lepoglava aus Kroatien-eine Variante der
Duchesse – Spitze“, U Duchesse – Herzogin die Spitze, Ubach – Palenberg : Deutscher
Kloeppelverband e.V.: 101-109.
PREBEG, Živko. 1938. Higijensko-domaćinski i tkalački tečajevi u selima Škole narodnog zdravlja,
Izvještaj o dvanaestgodišnjem radu, Zagreb: Škola narodnog zdravlja.
ŠURINA, Božena. 1989. „Brössler, Danica“. Hrvatski biografski leksikon, 2, Bj-C, Zagreb:JLZ
„Miroslav Krleža“, 355.
WÖRNER, Martin. 1999. Vergnügung und Belehrung: Volkskultur auf den Welausstellungen 18511900., Münster,New York,München, Berlin:Waxmann.
Izvori:
Gradski muzej Varaždin – Etnografski odjel (GMV): Zbirka Danice Brössler
Muzej za umjetnost i obrt – Zagreb (MUO): Zbirka Vladimir Tkalčić
Dokumentacija obitelji Branke Brössler
A.R. „Lepoglavske čipke“, Pariška moda, 4:101-103 (1. 4.1936.).
*** „Razvitak lepoglavskih čipaka“, Hrvatsko jedinstvo, 78:11 (1939.).
*** „Nova banovinska škola za kućni obrt u Lepoglavi posvećena jučer u prisutnosti bana g. dr.
Ružića“, Novosti, (11. 10. 1937).
116
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Društveno korisni i socijalni rad
Danice Brössler u Lepoglavi: uvod u istraživanje
Sažetak
U tekstu je prikazana angažiranost Danice Brössler u socijalnim pitanjima kroz njezin
odnos i brigu spram čipkarica, te drugi vid angažiranosti „izvan radnog vremena“ u društveno
korisnom radu: organizaciji humanitarnih događanja, suradnji sa Školom narodnog zdravlja,
te brizi za siromašne čipkarice i njihove obitelji. U razdoblju od jedanaest godina, od 1931.
do 1942. godine, Danica Brössler, organizirala je rad čipkarica u tečaju koji se temeljio na
principima humanog rada. U prvom razdoblju od 1931. do 1937. godine čipkarice su imale
osigurane osnovne uvjete – topao i osvijetljen prostor, sobom su u tečaj mogle dovoditi i svoju
djecu, koja su uz njih i učila raditi čipku, a osigurano im je bilo tržište i redovita isplata, naročito
uoči većih godišnjih blagdana.
U drugom razdoblju od 1937. godine čipkarice su dobile i svoju vlastitu zgradu, zgradu
Čipkarske škole, u kojoj su imale osiguran primjeren radni prostor, zatim kuhinju i blagovaonicu,
topli obrok, te sanitarne čvorove i kupaonice.
Brat Kamilo je kroz djelovanje u Školi narodnog zdravlja utjecao na njezin razvoj
humanih osjećaja i zdravstvenog prosvjećivanja u svom okruženju. Filmski zapisi seljaka i
seljanki iz Lepoglave, Bednje i Maruševca, te čipkarskog tečaja svjedoče o zajedničkom radu i
brizi na zdravstvenom i socijalnom prosvjećivanju. Kada 1934. godine Kamilo Brössler odlazi
iz Škole narodnog zdravlja i dalje će bdjeti na razvojem tečaja koji je vodila njegova sestra, a
očito i pri izgradnji zgrade Banovinskog čipkarskog tečaja 1937. godine koja je bila izgrađena
prema tadašnjim suvremenim zdravstvenim i socijalnim standardima.
117
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 103-118
Tihana Petrović Leš: Društveno korisni i socijalni rad Danice Brössler u Lepoglavi...
Gemeinnützliche und soziale Tätigkeit von Danica Brössler in
Lepoglava: Einleitung in die Forschung
Zusammenfassung
Im Text wird der Einsatz von Danica Brössler in sozialen Fragen durch ihr Verhältnis zu
den Spitzenfrauen und andere Einsatzformen „außerhalb der Arbeitszeit“ in gemeinnütziger
Arbeit: Veranstaltung von humanitären Ereignissen, Zusammenarbeit mit der Schule
der Volksgesundheit und Fürsorge für die armen Spitzenfrauen und ihre Familien. In der
Zeitspanne von elf Jahren, von 1931 bis 1942, organisierte Danica Brössler die Arbeit der
Spitzenfrauen in einem Kurs, der auf den Grundsätzen der humanitären Arbeit beruhte. In der
ersten Zeitspanne von 1931 bis 1937 hatten die Spitzenfrauen gesicherte Grundbedingungen
– einen warmen und hellen Raum, sie konnten auch ihre Kinder zum Kurs mitbringen, die
neben ihnen die Spitzenfertigung auch erlernten, gesichert war ihnen auch der Markt und
regelmäßige Zahlung, besonders in den Tagen vor wichtigeren Feiertagen.
In der zweiten Zeitspanne ab 1937 bekamen die Spitzenfrauen ihr eigenes Gebäude, das
Gebäude der Spitzereischule, in der sie einen angemessenen Arbeitsraum, eine Küche und
Speiseraum, eine warme Mahlzeit sowie Sanitäranlagen und Baderäume hatten.
Ihr Bruder Kamilo beeinflusste durch seine Tätigkeit in der Schule der Volksgesundheit
die Entwicklung ihrer humanen Denkweise und gesundheitliche Aufklärung ihres
Umfeldes. Die Filmaufzeichnungen der Bauern und Bäuerinnen aus Lepoglava, Bednja und
Maruševec, sowie des Spitzereikurses zeugen von einer gemeinsamen Arbeit und Fürsorge
bezüglich gesundheitlicher und sozialer Aufklärung. Als 1934 Kamilo Brössler die Schule
der Volksgesundheit verlässt, wachte er weiterhin über die Entwicklung des Kurses, den
seine Schwester leitete, und offenbar auch über den Bau des Gebäudes des Vizeköniglichen
Spitzereikurses 1937, die nach damaligen zeitgenössischen gesundheitlichen und sozialen
Maßstäben erbaut wurde.
118
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
dr. sc. Branko Hanžek1
Zavod za povijest i filozofiju znanosti
HAZU, Zagreb
dr. sc. Ivo Soljačić, prof.emer.2
Zavod za tekstilnu tehnologiju
Tekstilno-tehnološki fakultet,
Zagreb
UDK 544.58(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 16.9.2014.
Prihvaćeno: 17.9.2014.
Dr. sc. Franjo Brössler
(1893.-1953.), znameniti
radiokemičar, fizičar
i konzultant
U radu su prikazani život i djelo dr. sc. Franje
Brösslera (1893.-1953.), čiji su radni vijek i
sveukupna djelatnost bili vezani su uz Hrvatsku,
iako je doktorirao u Beču.
Ključne riječi: Dr. Franjo Brössler, austrijska
narodna skupina, biografija, bibliografija,
radiokemija (fizika), konzultacije
1
dr. sc. Branko Hanžek, Zavod za povijest i filozofiju znanosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Ante Kovačića 5, HR-10 000 Zagreb, Hrvatska (e-mail adresa: [email protected])
2
dr. sc. Ivo Soljačić, prof. emer., Zavod za tekstilnu tehnologiju, Tekstilno-tehnološki fakultet,
HR-10 000 Zagreb, Hrvatska (e-mail adresa: [email protected])
119
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
Životopis Franje Brösslera, obitelj, odgoj i obrazovanje
Franjo Brössler rođen je 13. siječnja 1893. u Mostaru kao prvo dijete činovničkih
roditelja. Otac Karlo bio je austro-ugarski državni službenik, koji se bavio poslovima
iz područja carine, a majka Antonija, djevojački Svoboda, bila je učiteljica. Otac mu je
se osjećao Austrijancem, rimo-katoličke vjere, a rođen je 29. prosinca 1862. u mjestu
Ungarisch Hradisch u Moravskoj i upisan je u svjedodžbi rođenja i krštenja kao
Carl Bröhsler. Dana 11. srpnja 1891. oženio se u Zenici s učiteljicom Antonijom,
rođenom Svoboda, kćerkom nadcestara Franje
Svobode. Franjo Brössler polazio je klasičnu
gimnaziju u Tuzli i Sarajevu, gdje je maturirao
20. lipnja 1910., ističući se već vrlo rano kao
izvanredan matematičar. Već kao srednjoškolac
riješio i objavio sve matematičke zadatke
Hočevar-Varićakovih udžbenika za matematiku.
Nakon toga upisuje se na Visoku tehničku školu
u Beču te od 1910.-1912. studira strojarstvo.
Radi materijalnih razloga (uzdržavao se sam
svojim radom, usput studirajući) prelazi 1912.
na Filozofski fakultet Univerziteta u Beču gdje
studira matematiku, fiziku i kemiju i posvećuje
naročitu pažnju radiologiji i rentgenologiji.
Nakon apsolutorija zahvaća ga I. svjetski rat,
koji je proveo na talijanskom frontu.
Franjo Brössler
kao austrougarski vojnik
Osvrt na Brösslerovu disertaciju
Nakon završetka I. svjetskog rata Brössler piše disertacijsku radnju na Institutu
za istraživanje radija u Beču te je na osnovu iste 19. prosinca 1919. godine promoviran
na čast doktora filozofije bečkog sveučilišta. Njegova disertacijska radnja, koja, ako
se uzme u obzir i Olujićeva disertacija predstavlja jedan od prvih eksperimentalnih
znanstvenih radova naših ljudi na polju nuklearne fizike, objavljena je u izdanjima
Aus den Sitzungberichten der Akademie der Wissenschaften in Wien, Mathematische –
natur wissenschaftliche Klasse, Abteilung II a, 129. Band, 1. Heft 1920. Naslov joj je
bio Über die Erreichung des Sättigungsstromes in Zylinderkondensatoren bei Ionisation
durch Radiumemanation im Gleichgewichte mit ihren Zerfallsprodukten. U slobodnom
prijevodu na hrvatski jezik naslov bi glasio: O uspostavljanju struje zasićenja u
cilindričnim kondenzatorima prilikom ionizacije izazvane radijevom emanacijom u
ravnoteži s njezinim produktima raspada Radnja je izrađena pod vodstvom prof. dr.
St. Meyera. Tom prilikom položio je i državni ispit za profesora matematike i fizike.
Na ovome mjestu treba dati malo opširniji opis te radnje. U radnji su promatrane
strujnonaponske krivulje za radijevu emanaciju u ravnoteži s njezinim kratkoživućim
120
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
produktima raspada (Ra A do Ra C) u cilindričnom kondenzatoru, za raspon od 10 do
210 elektrostatskih jedinica struje (i) na ordinati dok je na apscisi napon išao od 11 do
600 volti (E). Budući da se uobičajena metoda grafičke ekstrapolacije krivulje ovisnosti
i/E o i za vrijednost napona E = ∞ pokazala nepouzdanom, za procjenu vrijednosti
struje zasićenja poslužio se Brössler određenim oblikom eksponencijalne funkcije. Taj
matematički izraz je s dovoljnom točnošću slijedio izmjereni dio strujnonaponske
krivulje. Pogrješka izračunane struje zasićenja je istog reda veličine kao i pogrješka
mjerenja njezine trenutačne vrijednosti Pokazao je da su dvije konstante u toj funkciji
povezane formulom koju je uveo Ph. Furtwängler, tako da se - uz pretpostavku da se
radi s radijevom emanacijom i u istim eksperimentalnim uvjetima - vrijednosti struje
zasićenja mogu procijeniti na temelju jednoga pojedinačnoga mjerenja trenutačne
struje i pripadnoga napona. Raspravljena je metoda s pomoću koje su se mogle
dobiti točne strujnonaponske krivulje za aktivne tvari same kao i za samu radijevu
emanaciju. Važno je napomenuti da u vrijeme objavljivanja radnje, tj. 1920. godine,
nije bilo poznato što su produkti radioaktivnog raspada radija. Kasnije je otkriveno da
su to izotopi drugih elemenata. Dakle, ako se krene od 226Ra α-raspadom se dobije
radijeva emanacija (ili, kao što danas znamo: 222Rn, tj. radon ) koja se istim raspadom
pretvara u Ra A (ili 218Po tj. polonij), pa opet se Ra A istim raspadom pretvara u Ra
B (ili 214Pb tj. olovo) te na kraju priče koju je predočila ta radnja Ra B se drugim (β)
raspadom pretvara u Ra C (ili 214Bi, tj. bizmut).
Spomenimo nešto o uređaju koji se koristio uz nužna teorijska razmatranja.
Za mjerenja je korišten cilindrični kondenzator. Taj je oblik odabran zato što je
bio najviše upotrebljavan u ranijoj praksi (fontaktometar H. Machea i St. Meyera
itd.). Promjer cilindričnog kondenzatora iznosio je 250 mm, visina mu je bila 300
mm, a središnja je šipka imala debljinu od 6 mm. Ta je šipka bila jedna elektroda a
zid cilindričnog kondenzatora je bio druga elektroda. Postupak mjerenja jednak je
kao kod St. Meyera i V.F. Hessa, samo što je umjesto polukuglastoga kondenzatora
odabran cilindrični kondenzator, koji je radi zaštite i izolacije od vanjskih utjecaja
bio smješten u uzemljeni metalni spremnik. Galvanometar kojim su se u svojim
mjerenjima koristili von Siemens i Halke imao je osjetljivost od 0,712 elektrostatskih
jedinica struje po milimetru mjerne ljestvice. Nabijanjem kondenzatora i mjerenjem
balističkog izboja osjetljivost je bilo moguće povećati. Nakon punjenja kondenzatora
emanacijom središnja, je šipka priključena na pozitivni napon od oko 460 V te se
čekalo da se uspostavi ravnoteža (3 do 4 sata). Samo mjerenje jedne strujnonaponske
krivulje trajalo je oko jedan sat. Za to vrijeme količina emanacije mogla se smatrati
konstantnom budući da je tijekom jednoga sata smanjenje bilo zanemarivo, tj.
s 1,00 na 0,9925. Nakon što je izmjerena strujnonaponska krivulja za emanaciju i
aktivne tvari zajedno, emanacija je naglo ispuštena iz kondenzatora te je izmjerena
strujnonaponska krivulja samo za aktivne tvari. Ovdje valja napomenuti da je Brössler
kao iskusni mjeritelj naglasio da je mjerenje izvršeno samo za čvrste radioaktivne
121
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
tvari. Dakle, radioaktivni plin (emanacija) opada u svojoj aktivnosti, emanacija se
raspada a nastaju čvrste tvari koje se talože na okolnim predmetima. Te čvrste tvari se
dalje raspadaju. Naravno, ovdje treba pojasniti zašto je metoda grafičke interpolacije
nepouzdana tj. zašto je za samu radijevu emanaciju vrlo teško postići struju zasićenja,
znatno teže nego za same aktivne tvari. Razlog je u tome što se događa rekombinacija
i difuzija iona.
Iskusni mjeritelj Brössler je, uz dvije slike u radnji, dao i tri tablice. U prvoj
tablici je naveo mnogobrojne vrijednosti izmjerenih jakosti struje (J), izračunane
vrijednosti struje (J`) pomoću u tekstu dane formule, razliku između izmjerenih i
izračunanih vrijednosti struje kao i pogrešku nakon provedene regresijske analize. Iz
te tablice vidljivi su primjeri slaganja izmjerenih i izračunanih vrijednosti. Krivulja
regresijske analize (koja je nelinearna!) dana je na prvoj slici u radnji. Uzajamna
ovisnost konstanti J i k ispitana je pomoću regresijske analize, a same se izračunane
vrijednosti smatraju točnima. Na toj prvoj slici su vrijednosti k, u izrazu i=J(1-e-Ek)
gdje je s i označena trenutačna struja, s J struja zasićenja, s E napon i s k konstanta
(naravno e je ovdje baza prirodnog logaritma), prikazane na ordinati, a vrijednosti J
na apscisi. Prvo se iz krivulje procijeni vrijednost J a onda se uz pomoć te procijenjene
vrijednosti i nekih izmjerenih vrijednosti izračuna k. Potom slijedi regresijska analiza.
Prema prijedlogu Ph. Furtwänglera, uvodena je približna relacija
J2k5=K
Za vrijednost K=4,493·10-11 dobivenu iz svih vrijednosti J slaganje nije
zadovoljavajuće. Zato su uvedene dvije konstante, K1 i K2 tako da je njihova vrijednost
K1 = 4,4375·10-11 i K2 = 4,5689·10-11, tako da K1 vrijedi za J < 100 a K2 za J > 100.
Slučaju J = 100 odgovara vrijednost k = 0,0013512. Uz prostoručno iscrtkanu i punom
linijom označene krivulje na toj prvoj slici dane su i pojedinačne vrijednosti koje
nisu označene običnim točkama već su uz te točke nacrtane i male kružnice koje
bi trebale odgovarati maksimalnim apsolutnim pogreškama pojedinačnih mjerenja.
Kao iskusni mjeritelj znao je Brössler da je primjenom regresijske analize postigao
uvjet da izračunane vrijednosti budu najbliže rezultatima mjerenja. Maksimalna
je pogreška 1%, a u mjeriteljskom smislu važna je i Brösslerova napomena da je
očitavanje na teleskopskoj skali ograničeno na svega 0,2 razmaka među oznakama
te da bi, u najgorem slučaju zbrajanja pogrješaka od svih izvora, odstupanje bilo
jednako cijelom razmaku među oznakama, dakle procijenjenoj pogrešci od 0,712
elektrostatskih jedinica struje. Opisanom metodom ekstrapolacije strujnonaponskih
krivulja u rasponu napona od 11 V do 3000 V dobiven je velik broj vrijednosti struje
zasićenja za različite količine emanacije. S pomoću tih vrijednosti zasićenja grafički
su određene trajektorije (mjesta jednakog stupnja zasićenja) i reproducirana je mreža
strujnonaponskih krivulja, prikazana na slici 2 radnje. Struje zasićenja u toj mreži
imaju vrijednosti od 10 do 210 elektrostatskih jedinica a naponi od 11 do 600 volti.
Mreža je valjana za vrijednosti struje zasićenja između 10 i 210 elektrostatskih jedinica.
122
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
Pripadne grafički određene vrijednosti struje i
napona prikazane su u tablicama 2 i 3 disertacije.
Uz istovjetne je eksperimentalne uvjete, unutar
navedenoga raspona, s pomoću dobivene mreže
i uobičajenoga postupka interpolacije, iz jednoga
jedinoga mjerenja vrijednosti struje i pripadnoga
napona moguće odrediti struju zasićenja za
radijevu emanaciju u ravnoteži s njezinim
kratkoživućim produktima raspada (Ra A do Ra
C). Ukratko, uz pomoć mreže strujnonaponskih
krivulja i danih tablica mogu se, s prihvatljivom
točnošću, iz jednog jedinog mjerenja odrediti
vrijednosti struje zasićenja. Radi izbjegavanja bilo
kakvih nesporazuma valja posebno istaknuti da
je Brössler istaknuto naglasio da se u radnji nije
tražio točan matematički opis stvarnoga procesa
već se samo pokušalo naći prikladnu metodu
ekstrapolacije.
F. Brössler slikan nakon promocije
za doktora znanosti u Beču
Službovanje
Dekretom br. 668 Povjereništva za prosvjetu i vjeru za Hrvatsku i Slavoniju
od 14. siječnja 1920. imenovan je Brössler kustosom (tada je to rečeno: čuvarom)
Geološko-paleontološkog odjela Zemaljskog (tada Narodnog muzeja) u Zagrebu kod
prof. Gorjanovića sa glavnom zadaćom, da ispita rudna vrela u Kraljevini S.H.S. u
pogledu radioaktivnosti. .Taj je dekret izdan na temelju prijedloga muzeja u kome
je naglašeno da je imenovani matematičar i fizičar koji je uspješno radio na polju
radioaktivnosti pod vodstvom prof. St. Meyera u Beču te je on trebao nastaviti
započeta istraživanja prof. Franje Šandora. Namjera tog zapošljavanja bila je da se
Brössler iskaže kao ekspert za radioaktivno istraživanje termalnih voda i tla. Danas se
Zemaljski (Narodni ) muzej može posjetiti u Demetrovoj 1 u Zagrebu pod nazivom:
Prirodoslovni muzej.3 No , tek 4. veljače 1920. on je položio svečanu službenu prisegu
i počeo sa ubiranjem sustavnih beriva. Već 5. veljače 1920. Brössler predlaže da se
nabave dva fontaktometra po Macheu i Meyeru kod Instituta für Radiumfoshung u
Beču za tadašnjih 400 švicarskih franaka. Aparati su trebali biti gotovi 10. ožujka
1920., a po njih je u Beč trebao ići sam Brössler. Taj je institut bio toliko poznat i
priznat da je njegov preparat, uz onaj što ga je načinila Marie Curie, bio sekundarni
3
Podaci o imenovanju kao i ostali podaci o Brösslerovom djelovanju i radu za vrijeme dok je službovao
u Geološko-paleontološkom muzeju (1920. i 1921.) nalaze se u Ahivu Prirodoslovnog muzeja u
Zagrebu. Naziv je naveden Prema Registru II za sveučilišta, znanstvene i umjetničke zavode te srednje
i slične im škole (1920.)
123
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
radijev standard u svijetu! U trenutku imenovanja (i nastupa na novu dužnost)
Brössler je bio u statusu ispitanoga namjesnoga učitelja velike realke u Sarajevu. I
tu su zbog te činjenice nastali veliki problemi za njega. Zemaljska vlada za Bosnu i
Hercegovinu uložila je kod Povjereništva koje ga je imenovalo prigovor na njegovo
imenovanje kustosom s obrazloženjem da je bio njen stipendista te da se obvezao
služiti u državnoj službi u Bosni i Hercegovini. Brössler je u pismenom obraćanju
Povjereništvu 16. veljače 1920 priznao da je to istina ali da je smatrao da je služba u
školi samo privremena te da jo on potpuno osposobljen za znanstveni rad u zavodu
a što je u tom trenutku bilo moguće. Zaposlenjem u Zagrebu on je bio zadovoljan
i zahvalio se na službi u Sarajevu. No, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu ne
odustaje i uporno inzistira na tome da je Brössler bio stipendista Vlade u Sarajevu te
da je vrlo potreban za službu u Bosni i Hercegovini zbog oskudice u nastavnicima.
Ta vlada je čak ishodila odluku od Ministra Prosvete pod oznakom S.N. Br. 6639
od 7. lipnja 1920. godine da ne dopušta prijelaz u službu Povjereništva koje ga je
imenovalo kustosom. Tim aktom njegovo postavljenje čuvarom treba se opovrgnuti.
Na to je odgovoreno da se Brössler zahvalio na službi u Bosni i Hercegovini te da je
spreman vratiti uživanu stipendiju. U pogledu putovanja u Beč očito je da Brössler
nije tamo otišao već je to usput učinio dr. Vale Vouk koji je u Beč išao radi dopreme
mikroskopa te je preuzeo dva spomenuta fontaktometra te je usput učinio i baždarenje
za ta dva uređaja.Tim uređajima ispitivao je tijekom 1920. Brössler radioaktivnost
termalnih voda u Daruvarskim toplicama, Krapinskim toplicama, Lipiku, Stubičkim
toplicama, Sutinskim toplicama, Tuheljskim toplicama i Topuskom. U ožujku 1921.
godine odobrena su mu sredstva za put radi ispitavanja i mjerenja radioaktivnosti
u Moslavačkoj gori, vrelima Podsused, Sv. Helena kod Samobora, Topličica kod S.
Jane, toplicama kod S, Ivana Zelina i Čateža kod Brežica kao i sumpornog vrela
kod Stare Bistre. Trajanje obavljanja tih poslova bilo je dva i pol mjeseca. Ipak on je
osobno posjetio Beč kada je preuzeo nove instrumente i to dva Wulfova elektrometra
za apsolutno mjerenje radioaktivnosti krutih tijela i tekućina. Jedan je elektrometar
bio s jednom niti a drugi s dvije niti te s posudom za ionizaciju, plosnatim posudama
za krute tvari i mjehom od gume.U svom Izvještaju od 1.lipnja 1921. godine
Brössler otkriva i svoje konzultantske sposobnosti. Naime, on nije samo otputovao
u Beč da bi samo preuzeo instrumente. On piše: »Preuzeo sam oba instrumenta,
koji su izvanredno pomno izragjeni, točno baždareni, i potpuno izvedeni po naručbi
ravnateljstva. Baždarenje sam kontrolisao na Institut für Radiumforschung u Beču, te
sam našao, da je baždarenje sa strane tvornice posve ispravno.»
Na ovome mjestu potrebno je malo zastati i pokušati opisati instrumente
elektrometar i fontaktometar (fontaktoskop). Valja na početku istaknuti da se riječju
fontaktoskop označava aparat koji su razvili 1905. godine Karl Engler (1842-1925)
i Hermann Sieveking (1875-1914) upravo za određivanje radioaktivnosti izvorske
vode. On je proistekao iz aparata konstruiranog u tvrtki Günther & Tegetmeyer za
124
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
mjerenje radioaktivnosti uzoraka zraka, vode i tla. Aparat se sastoji od 10-litarske
posude iz pocinčanog lima, od jednog grlića na posudi s navojem na koji se navije
poklopac u kojem je elektrometar, od jedne cilindrične elektrode i jednoga čvrsto
učvršćenog suhog stupca prema Zamboniju (izvor istosmjernog napona). Za pripremu
jednog mjerenja u posudu se ulije približno jedna litra vode kojoj će se mjeriti
radioaktivnost. Jednim čepom se zatvori i snažno mućka. Time se radioaktivna
emanacija u plinovitom stanju prenese u prostor posude. Zatim se čep ukloni, unese
se cilindrična elektroda montirana na poklopac kante, navije se poklopac tako da se
zatvori pristup zraku i time potpuno zatvori. Nakon toga se stavi elektrometar u
poklopac. Jedan kontakt strši iz poklopca i omogućuje vezu između elektrometra
i cilindrične elektrode. Time je sve pripremljeno za mjerenje. Ako se dogodi da se
tijekom mjerenja pojavi pretlak u posudi, npr. zbog oslobađanja ugljikovog dioksida
može se radi izjednačenja tlaka preko pipca na tijelu posude ispustiti nešto vode.
Dovede li se elektrometru stanoviti električni naboj pomoću Zambonijevog stupca
nastane u kanti električno polje između stijenke posude i cilindrične elektrode. U
tom će se polju ioni proizvedeni iz emanacije gibati prema elektrodi i u dodiru s njom
se električki neutralizirati pri čemu se generirani elektroni kreću prema stijenkama
posude. Ionizacijska struja, koja nastaje u skladu sa stupnjem ionizacije zraka u
posudi, prouzročit će manje ili veće izbijanje elektrometra. Uz poznati kapacitet (C)
što ga proizvođač aparature priopćuje prilikom isporuke računa se ionizacijska struja
(I) iz brzine (t) gubitka voltaže (U) u elektrometru:
I = C·U·t-1
Valja istaknuti da se podaci nađeni pomoću fontaktoskopa od 1904. godine
ponajviše iskazuju u Macheovim jedinicama 1 ME <njem. Mache-Einheit> ( =
količina emanacije - mi znamo da je to danas element radon 222Rn - po litri koja
proizvede ionizacijsku struju od 10-3 elektrostatskih jedinica, tj. od 0.001 StatAmper
ili 0,001 esu) i imala je tada vrijednost:
1 ME = 1· 10-3 esE · I-1 · s-1 = 3,336 · 10-12 A · I-1 · s-1
Tako su i rezultati Brösslerovih mjerenja prikazani u ME jedinicama, koje su
se svojevremeno koristile u balneologiji (znanost koja se bavi istraživanjem ljekovitih
mineralnih voda i ljekovitih kupki) za označavanje volumne koncentracije radona u vodi
i zraku. Jedinica je ime dobila po austrijskom fizičaru Heinrichu Machu (1876 -1954).
Veza između ME jedinica s danas važećim međunarodnim SI jedinicama je sljedeća :
1 ME = 3,64 Eman= 3,64×10-10 Ci l-1 = 13,4545 Bq l-1
ili
1 Eman = 0,275 ME = 10-10 Ci l = 3,7 Bq l-1
U pravilu je fontaktoskop proizvodnje Günther & Tegetmeyer prije isporuke
baždaren u Macheovim jedinicama. Očitane vrijednosti za smanjenje napona se samo
125
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
korigiraju za nultočku pa se količina emanacije očita izravno iz baždarnog pravca
odnosno tablice. U svezi elektrometra treba istaknuti da se zbog boljeg očitovanja i
veće točnosti koristila lupa prilikom očitavanja.
No, nije se Brössler zadovoljio samo znanstvenim istraživanjima i mjerenjima.
Pokušao je habilitirati i iz eksperimentalne fizike.4 Ako se malo konzultira povijest i
načine istraživanja dolazi se do podataka kako slijedi. Tada je na Sveučilištu u Zagrebu
tu vrst fizike predavao prof. dr. Stanko Hondl. On je imao svog asistenta koji je i
doktorirao ali je vrlo mlad umro. Bio je to dr. Zvonimir Lypold koji je umro 4. veljače
1926. godine. Kada se pogledaju podaci koji se nalaze u Arhivu Filozofskog fakulteta
u Zagrebu može se uočiti da nema pismenog traga da je Brössler pismeno zatražio
pokretanje habilitacijskog postupka.5 Ako je i to učinio mogao je to zatražiti samo
usmeno (možda od samog prof. Hondla), ali se to ne evidentira kao službeno pokretanje
toga postupka. Hondl je za svog pomoćnika dobio 1927. godine Marina Katalinića,
iako je imao kontakte i s dr. Josipom Olujićem i s dr. Bernardom Brixyem, koji su oba
bili franjevci i nisu željeli napustiti svoj red i posvetiti se radu na Sveučilištu u Zagrebu.
Nakon službovanja Brössler prelazi u privredu,
gdje tuđim sredstvima osniva poduzeće „Znanstveni
zavod“ koje je kroz dugi niz godina snabdjevalo sve
naše znanstvene i sveučilišne ustanove i laboratorije te
naročito medicinske ustanove, znanstvenom opremom i
aparaturom. Pro tome je Brössler kao znanstveni radnik
davao dragocjene konzultantske usluge svim našim
znanstvenim ustanovama. Tako je njegovo poduzeće pod
nazivom «Znanstveni zavod prof. dr. F. Brössler d.d.»,
nudilo nabavku kompletnih aparata za elementalnu
analizu, kao i aparate za određivanje sumpora i halogena
po prof. I. Mareku. U Arhivu filozofskog fakulteta
nalaze se dokumenti iz kojih je vidljivo da je tvrtka
„Prof. dr. F. Brössler d.d.» nekoliko godina 1927. i 1928.
Brössler slikan pred kraj
godire iskazivala potraživanja od Kemijskog zavoda
života
Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dugovanja su bila
čak od 1926. godine. Iz inventarske knjige za aparate, knjige, oruđe i pokućstvo u
Fizikalnom zavodu, koja se čuva na Fizičkom odsjeku PMF-a vidljivo da je u nju
pod r.b. 1412 za 1927. godinu upisano da je od te tvrtke naručen i dobiven jedan
elektrometar s jednom niti, a po r. b. 1956 iz 1941. naručena i dobivena posuda za
valove na vodi.6
4
Podatak je nađen u bilješkama pisanim olovkom na službenim dokumentima koji se čuvaju u Hrvatskome
državnom arhivu u Zagrebu
5
Pregledani su svi urudžbeni zapisnici u Arhivu Filozofskog fakulteta od 1921.pa do 1927. godine
6
Fizički odsjek PMF-a, Zagreb, Bijenička cesta 32
126
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
U II.. svjetskom ratu Brössler nije sudjelovao, a poslije završetka rata stavlja se
odmah na raspolaganje tadašnjim vlastima te najprije osniva u okviru Odjela za učila
Nakladnog Zavoda Hrvatske našu prvu stručnu staklopuhačnicu za laboratorijsko
staklo, a od 1948. godine do dana svoje smrti dana 25.kolovoza 1953. godine bio je
zadužen da kao tehnički i znanstveni direktor projektira i osnuje našu prvu Tvornicu
laboratorijskog stakla u Puli te ga je u vršenju ove dužnosti zatekla nagla smrt.
Opis nekih Brösslerovih istraživanja objavljenih u časopisima
U članku «Borba o teoriju relativnosti» Brössler ističe da se specijalna i opća
teorija relativnosti objašnjavaju na primjeru željezničkog vlaka koji se kreće. Ističe da
protiv specijalne teorije relativnosti ne govori niti jedna činjenica: npr. Michelsonov
pokus, rezultati mjerenja učinka magnetskog i električnog polja na brze katodne zrake.
Po njemu je specijalna teorija relativnosti istinita i prema svakodnevnom iskustvu i
prema opažanjima i prema pokusima.
Prateći tokove suvremene znanosti i nastavi dr. F. Brössler iznosi opis aparata za
prikazivanje ionskog vjetra. Naziv za pojavu u kojoj pozitivni i negativni ioni povlače
neutralne molekule plina pa stoga nastaju dvije konvekcijske struje protivnog smjera
predložio je V. F. Hess kao „ionski vjetar“. O aparatu koji prikazuje opisanu pojavu
Brössler je pisao 1922. godine u časopisu Priroda u članku pod nazivom «Jednostavan
aparat za prikazivanje ionskog vjetra». Ovdje valja istaknuti da je V. F. Hess dobio
Nobelovu nagradu za fiziku za otkriće kozmičkog zračenja 1936. godine (zajedno s
C. D. Andersonom koji je nagradu dobio za otkriće subatomske čestice pozitrona).
U članku «Nešto o istraživanju radioaktivnosti termalnih voda u Daruvaru» govori
se o mjerenju obavljenim fontaktometrom po Mache i Meyeru. Rezultati aktivnosti
su iskazani u ME jednicama te je zaključeno da Daruvarske toplice pripadaju među tri
naše najradioaktivnije termalne vode. U članku se može naći i osvrt da se intenzivnost
djelovanja radioaktivnih tvari može najbolje prosuditi po tzv. letalnoj dozi. To je
količina, dosta velika, koja djeluje smrtno. Autor je istaknuo da ni tada najžešći poznati
otrovi ne djeluju u tako malenim količinama smrtonosno kao radioaktivne tvari. Ističe
se da se radioaktivni elementi koriste kao vrlo važno terapeutsko sredstvo moderne
medicine. Naravno oni se koriste u vrlo malim dozama. Napomenuto je da su nekad
bolesnici ne znajući udisali velike količine radijeve emanacije a sada udišu emanaciju
u kupalištima pod nadzorom liječnika u posebnim emanatorijima.
Zanimljiv je podatak da se u svoje slobodno vrijeme Brössler bavio i prevodilačkim
radom te je preveo djelo Kći snijega od Jacka Londona.7
7
O životu F. Brösslera vidi također u: B. Hanžek, Z. Franić, G. Branica, Znameniti radiofizičari i
radiokemičari u Hrvatskoj do 1945. , Arhiv za higijenu rada i toksikologiju 62 (2011), br. 3, str. 279290, naročito str. 283-285
127
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
Popis radova dr. Franje Brösslera
Borba o teoriju relativnosti, Priroda 1922, XII, 1, 13-15; 2, 36-38
Jednostavan aparat za prikazivanje ionskog vjetra, Priroda 1922, XII, 6, 118-120
Nova pojava električnog privlačenja, Priroda 1922,XII, 5, 100-102
Novi radioaktivni element, Priroda 1921,XI, 5, 98-99 Element koji je otkrio O. Hahn i nazvao Z
Nešto o istraživanju radioaktivnosti termalnih voda u Daruvaru, Naša domovina I/1921, br. 1,
str. 4-5
O supravodljivosti kovina, Priroda, XI/1921 br. 6. str. 129-131
Razbijanje dušikovog atoma i o izgradnji elemenata iz vodika, Reuve chimiqe, Zagreb, 1/1921,
3/4, 42-48; 5/6 , 74 – 80
Unausgenűtzte Naturschätze, Der Morgen, 1923, br. 4 str. 2 i 3 (Got.)
Zahvala
Autori članka najsrdačnije se zahvaljuju gospođi Branki Bresler što im je omogućila objavljivanje
tri fotografije u ovom članku, ustupivši ih iz obiteljske baštine.
Literatura i izvori:
B. Hanžek, Z. Franić, G. Branica, Znameniti radiofizičari i radiokemičari u Hrvatskoj do 1945.,
Arhiv za higijenu rada i toksikologiju 62 (2011), br. 3, str. 279-290.
Arhiv Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu
Arhiv Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Knjiga inventara za aparate, knjige, oruđe i pokućstvo u Fizikalnom zavodu, Fizički odsjek
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta
Kartoteka Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (autorski bibliografski katalog)
Obiteljska ostavština obitelji Brössler
128
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 119-130
Branko Hanžek i Ivo Soljačić: Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti...
Dr. sc. Franjo Brössler (1893.-1953.), znameniti radiokemičar,
fizičar i konzultant
Sažetak
U radu su prikazani život i djelo dr. sc. Franje Brösslera (1893.-1953.), čiji su radni vijek i
sveukupna djelatnost bili vezani su uz Hrvatsku, iako je doktorirao u Beču.
Prikazana su njegova prirodnoznanstvena istraživanja s posebnim osvrtom na doktorsku
disertaciju. Opisano je njegovo djelovanje u Zagrebu i Puli. Nakon službovanja u Narodnom
muzeju u Zagrebu, osnovao je Znanstveni zavod prof. dr. F. Brösslera koji se bavio laboratorijskim
uređajima kao i kemijsko-farmaceutskim i gospodarsko-kemijskim potrepštinama.
Navedena je i njegova autorska bibliografija.
Dr. sc. Franjo Brössler (1893-1953), bekannter Radiochemiker,
Physiker und Konsultant
Zusammenfassung
In der Arbeit wird Leben und Werk von Dr. sc. Franjo Brössler (1893-1953) dargestellt,
dessen Arbeit und Tätigkeiten mit Kroatien verbunden waren, obwohl er in Wien seinen
Doktor machte.
Dargestellt werden seine naturwissenschaftlichen Forschungen mit besonderem
Rückblick auf seine Doktorarbeit. Beschrieben wird sein Wirken in Zagreb und Pula. Nach der
Dienstzeit im Volksmuseum in Zagreb („Narodni muzej“), gründete er das Forschungsinstitut
von Prof. Dr. F. Brössler, das sich mit Laboreinrichtungen sowie Chemie-pharmazeutischen
und wirtschafts-chemischen Zubehör befasste.
Auch seine Autorenbibliographie wird angegeben.
129
130
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Suzana Leček
Hrvatski institut za povijest – Zagreb,
Podružnica za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje, Slavonski Brod,
Zagreb
Željko Dugac
HAZU, Zagreb
UDK 364(497.5)(091)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 6.10.2014.
Prihvaćeno: 7.10.2014
Kamilo Brössler –
život za druge
Autori u radu obrađuju životni put Kamila
Brösslera, intelektualca njemačkog podrijetla, koji
je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova
dao značajan doprinos na području pedagogije,
andragogije, zdravstveno prosvjetnog rada, filmske
produkcije te socijalnog rada s osobitim naglaskom na
brigu za socijalno ugroženu djecu.
Ključne riječi: Kamilo Brössler, pedagogija,
andragogija, zdravstveno prosvjetni rad, filmska
produkcija, socijalni rad, djeca
131
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Uvod
Kamilo Brössler pripadao je skupini intelektualaca koja je u razdoblju između
dvaju svjetskih ratova bila vezana uz Školu narodnog zdravlja u Zagrebu i njoj
gravitirajuće ustanove. Ta je skupina intelektualaca pokrenula nov način zdravstvenog,
edukativnog i socijalnog rada u društvu. Budući da je edukativni i javno zdravstveni
rad tih naprednih intelektualaca već poznat znanstvenoj i stručnoj javnosti, ovaj rad
želi istaknuti još jedan oblik njihovog djelovanja, koji je do sada ostao manje poznat,
a nikako nije bio manje vrijedan.1 Radi se, naime, o radu na području socijalne zaštite
ugroženih skupina stanovništva, prije svega djece. Tijekom 1920-ih i 1930-ih još ne
postoje socijalni radnici u današnjem smislu.2 Do ranih 1920-ih posao koji se vezao
uz socijalni rad obavljali su državni administratori, volonteri, humanitarna društva te
crkvene ustanove.3 Uz njih se u međuraću javljaju ustanove koje su značile prve korake
prema državnoj socijalnoj politici, tj. od humanitarnog i volonterskog rada prema
profesionalnom. Prva od njih bio je poznati (i izuzetno važan) Higijenski zavod sa
Školom narodnog zdravlja u Zagrebu (1926.). Označio je prekretnicu na zdravstveno
prosvjetnom i javno zdravstvenom području. Pod njegovom je upravom 1930. osnovana
i jedina stručna ustanova koja se bavila socijalnim radom, a to je bio Središnji ured za
socijalno medicinski rad sestara pomoćnica (1930.). Ona je, u profesionalnom smislu,
preuzela brojna područja socijalnog rada s najsiromašnijim gradskim stanovništvom.4
Kamilo Brössler se svojim senzibilitetom vezao upravo uz taj oblik društveno korisnog
djelovanja te je svoje bogato iskustvo učitelja i zdravstvenog prosvjetitelja, kao i duboki
poriv da pomaže drugima, posebice djeci, usmjerio u oblikovanje profesije koja će tek
nakon Drugog svjetskog rata biti definirana edukacijski i strukturalno.
Ovaj rad izrađen je na osnovu arhivskih dokumenata pohranjenih u Hrvatskom
državnom arhivu, Državnom arhivu u Zagrebu, Arhivu Hrvatskog školskog muzeja,
1
Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja, o kojem će biti nešto više riječi kasnije, bio je
ustanova koja se bavila javno zdravstvenim radom na području Savska banovine, kasnije Banovine
Hrvatske, NRH itd. Bile su joj podređene ostale socijalno medicinske ustanove u zemlji, poput
higijenskih zavoda, domova narodnog zdravlja, zdravstvenih stanica, školskih poliklinika, raznih vrsta
ambulatorija, Središte za socijalno medicinski rad sestara pomoćnica, itd. O zdravstveno prosvjetnom
radu Škole narodnog zdravlja te općenito o njezinom osnutku i radu više u: Mirna Zebec, Silvije
Vuletić, Antun Budak (ur.), Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“. 70 godina rada na promicanju
zdravlja hrvatskog puka, Zagreb 1997.; Željko Dugac, Protiv bolesti i neznanja: Rockefellerova fondacija
u međuratnoj Jugoslaviji, Zagreb 2005.; Ž. Dugac, Kako biti čist i zdrav: Zdravstveno prosvjećivanje u
međuratnoj Hrvatskoj, Zagreb 2010.
2
Vlado Puljiz i dr., Socijalna politika Hrvatske, Zagreb 2008., 12-19.
3
Štefka Batinić, Kao Hlapić i Gita. Siročad u Hrvatskoj potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća, Zagreb 2013.
4
O gradnji sestrinskog identiteta i ciljevima njihova rada više u: Ž. Dugac, Katarina Horvat, Službeno,
praktično i elegantno: o uniformama sestara pomoćnica-medicinskih sestara od 1920-tih do 1940-tih
godina u Hrvatskoj, Acta Medico-Historica Adriatica, 11/2013., 2, 251-274
132
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
dokumentaciji obitelji Branke Brössler, kao i na osnovi Brösslerovih stručnih radova i
literature koja se veže uz njegov rad i rad institucija u kojima je djelovao.5
Obitelj Brössler
Kamilo Brössler rođen je u Varcar Vakufu (danas Mrkonjić Grad) 17. srpnja
1901., a umro je u Zagrebu 4. travnja 1967. Iza ta dva štura leksikonska podatka stoji
bogat život čovjeka, koji je svoje nemale sposobnosti i veliku radnu energiju posvetio
onima kojima je najviše trebalo – najnezaštićenijima i najslabijima u društvu.6
Pođimo od početka. Rođen je u obitelji koja je pripadala rastućoj skupini
činovništva, koje je nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. postepeno gradilo
moderan državni aparat i učvršćivalo austro-ugarsku vlast.7 Obiteljski arhiv, sastavljen
pretežito od slika, nekoliko obiteljskih dokumenata i dopisnica, govori dovoljno da
možemo stvoriti sliku o njihovom podrijetlu. Otac Carl (Karlo) rođen je u malom
mjestu Uherské Hradiště (tada: Ungarisch Hradisch, Magyarhradis) u Moravskoj
oko 1862. godine (danas Češka Republika).8 O majčinom podrijetlu možemo reći
samo malo više. Rođena je u Vrbovcu 3.5.1970. i krštena kao Antonia Paulina
Svoboda (Swoboda). Roditelji su se zvali Franjo (Franciscus) Svoboda i Elisabetha
Sperber.9 Po majci je Antonija vjerojatno pripadala njemačkoj skupini (Sperber),
a očevo prezime upućuje na slovačke ili češke korijene (pa se - nekim slučajem –
donekle podudara sa zemljopisnim, ako već ne etničkim podrijetlom Brösslerovih).
Slikovni izvori, tj. fotografije iz obiteljske zbirke potvrđuju da je obitelj došla iz tih
krajeva. Naime, na samom početku obiteljskog albuma neočekivano se pojavljuje
fotografija vremešnijeg kardinala Jurja Haulika, koja se mogla naći tamo samo zato
što je nekadašnjim tvorcima albuma to nešto značilo. Osim toga, fotografije dama u
bogatijim građanskih haljinama još tamo iz 1860-ih ili 1870-ih (na žalost nedatiranim
5
Zahvaljujemo se Branki Brössler na ustupljenoj obiteljskoj dokumentaciji i foto materijalima. Sve
objavljene fotografije preuzete su iz obiteljske zbirke.
6
Dosadašnji životopisi: Tomo Žalac, Brössler, Kamilo, Hrvatski biografski leksikon, sv. 2 (Bj-C), Zagreb
1989., 355-356; Ćiril Petešić, Kamilo Brössler – naš Pestalozzi: pedagoško-socijalni rad i bibliografija
objavljenih i neobjavljenih članaka, knjiga i filmova K. Brösslera, Zbornik za povijest školstva i prosvjete,
24/1991., 145-165.
7
Luka Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb 1985.; Petar Vrankić,
Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918), Paderborn, München, Beč, Zürich
1998.; Zoran Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2001.; Dževad
Juzbašić, Die österreichisch-ungarische Okupazionverwaltung in Bosnien-Herzegowina: Einige
Aspekte der Beziehungen zwischen den Militär- und Zivilbehörden, Prilozi Instituta za istoriju,
34/2005. (Sarajevo), 81-112.
8
Zbirka obitelji Branke Brössler. Smrtni list Karla Brösslera. Mjesto je nedaleko Olomouca, pa od tuda
i spominjanje Olomouca kao mjesta podrijetla (u spisima Danice Brössler). Tihana Petrović Leš,
Lepoglavsko čipkarstvo, Zagreb 2008., 135.
9
Hrvatski državni arhiv (dalje: HR-HDA), Matična knjiga rođenih. Župa Vrbovec, knj. 3 (1966.-1878.),
str. 101. (Mikrofilm M-407); Zbirka obitelji Branke Brössler. Krsni list A. Svobode. Kumovi su joj bili
stric Josip i njegova buduća žena Antonija Schiessel.
133
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
i zaboravljenih imena), odaju nam razmjerno rano pripadanje građanskom, vjerojatno
također činovničkom sloju.10
Kako su i kada roditelji Kamila Brösslera došli u Bosnu i Hercegovinu ne znamo
točno. Otac Carl (Karlo) došao je izgleda službujući u vojsci, a znamo da je 1885.
bio stacioniran u Mostaru.11 Znamo i to da mu je kasnije u Bosni živjela i sestra
Georgina, udana za privatnog činovnika Josipa Kleina.12 Za majčinu stranu možemo
s pouzdanjem reći da su došli ranije. Znamo da je Antonija barem dio školovanja
završila u Travniku (od 1885./6. nastavlja u Zagrebu, a na kraju je stekla zvanje
učiteljice), a ovdje su joj i umrli neki članovi obitelji.13 Ne znamo gdje su se upoznali,
ali 1891. Karlo je nakon 12 godina vojne prešao u civilnu službu, a istovremeno im
je u Travniku izdana dozvola za sklapanje braka. Prvih je godina braka službovao u
Mostaru, Sanskom mostu, Krupi, Tomislavgradu (Županjac), Varcar Vakufu (1891.99.).14 Ubrzo su im se rodila djeca: najstariji Franz (Franjo) u Mostaru (1893.-1953.)15,
zatim Otto u Sanskom Mostu (1895.-1909.), Carl (Drago), Camillo (Kamilo) u
Varcar Vakufu (1901.-1967.), Antonio (Anton, Toni), Marija (Mici) i Marija16
(Danica) u Sarajevu (1912.-1993). Za neku braću nemamo potpunih podataka, te
znamo još samo to da su Otto i Mici umrli još kao djeca. Vidimo da su im prve godine
obilježila uobičajena seljenja, jer je niže činovništvo u pravilu izmjenjivalo više raznih
službeničkih mjesta, usporedno s napredovanjem u složenoj državnoj hijerarhiji. Tek
negdje u srednjim godinama moglo se doći do dovoljno visokog položaja, koji bi
jamčio bolje mjesto (veći grad) i kakvu-takvu stalnost. Izgleda da je Karl Brössler
došao do takvog položaja i postao nadgruntovničar sa službom u Sarajevu negdje
u kasnim 40-ima, ali u tome nije dugo uživao. Umro je iznenada od srčane kapi
2. studenog 1913. Imao je samo 51 godinu, a iza sebe je ostavio razmjerno mladu
udovicu i petero djece.17 Najstariji sin Franjo tada je imao 20 godina (i nalazio se
10
Zbirka obitelji Branke Brössler.
11
Zbirka obitelji Branke Brössler. Zeugnis (Mostar, 15.9.1885.)
12
Zbirka obitelji Branke Brössler. Krsni list Otta Brösslera ( J. Klein mu je bio krsni kum); Osmrtnica
Karla Brösslera.
13
Zbirka obitelji Branke Brössler. Svjedodžbe Antonije Svoboda, Viša djevojačka škola u Travniku
(1884., 1885.). Osmrtnica Alojzije Res (Travnik, 1901.) i Jospipa Svobode (Travnik, 1919.).
14
Zbirka obitelji Branke Brössler. Eheconsens, 4.7.1891.; Osobni iskaz Carl Brössler (oko 1993.).
15
Branko Hanžek, Zdenko Franić, Gina Branica, Znameniti radiofizičari i radiokemičari u Hrvatskoj do
1945., Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 62/2011., br. 3, 283-285.
16
Novorođena djeca često su dobivala ime preminule braće, pa je tako bilo i u ovom slučaju. Po tome znamo
i da je Mici umrla negdje između 1909. (kada je navedena na osmrtnici brata Otta) i početka 1912.
17
Zbirka obitelji Branke Brössler. Smrtni list i osmrtnica Karla Brösslera. Iz nje doznajemo zvanje
(nadgruntovničar), neke podatke o supruzi „,Antonie r. Svoboda“ (kao njeni roditelji navedeni su
Franjo i Katarina, vjerojatno druga Franjina žena, koja se javlja na jednoj od sačuvanih osmrtnica već
1901.), zatim, da mu je sestra Georgine bila udana za Josipa Kleina (također činovnički sloj u BiH), a
od djece navedeni su Franjo, Drago, Kamilo, Anton, Danica, što znači da je Mici umrla negdje između
1909. i 1913.
134
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Braća Brössler. S lijeva na desno: Drago, Kamilo, Danica, Toni i Franjo.
na studiju fizike u Beču), a najmlađa Danica imala je samo godinu dana. Slijedile
su teške godine, posebice kada su dva starija sina otišla u Prvi svjetski rat (čemu
svjedoči, danas vrlo zanimljiva, zbirka njihovih ratnih fotografija). Usprkos tome, sva
su djeca dobila visoko obrazovanje, a troje od njih zadužilo nas je svojim znanstvenim,
kulturnim i socijalnim radom. Naime, Franjo je postao jedan od naših značajnijih
fizičara18, Danica je stvorila ono što danas znamo pod pojmom lepoglavske čipke19,
a Kamilo je jedan od sustvaratelja ustanova organizirane državne socijalne skrbi.
Možda će neka buduća istraživanja reći nešto i o Dragi, koji je završio pravo, imao
pristojnu karijeru, a bavio se i amaterskom fotografijom (primjerice, 1930. sudjelovao
je u organizaciji iznimno važne putujuće međunarodne izložbe fotografija, koja je
promovirala modernu, avangardnu umjetnost)20 i o Toniju, koji je, kao i Kamilo, neko
vrijeme radio u Školi narodnog zdravlja21.
18
B. Hanžek, Z. Franić, G. Branica, Znameniti radiofizičari, 283-285. Više o njemu i u članku u ovom
Zborniku.
19
T. Petrović Leš, Lepoglavsko čipkarstvo, 110-127. Vidjeti i prilog iste autorice u ovom Zborniku.
20
Lovorka Magaš, Izložba Deutscher Werkbunda Film und Foto na zagrebačkoj Međunarodnoj
fotografskoj izložbi i hrvatska fotografija početkom 1930-ih, Radovi Instituta za povijest umjetnosti,
34/2010., 190 (189–200)
21
Radio je kao kinooperater i laboratorijski pomoćnik, a znanje koje je trebalo za taj posao 1930-ih je
još uvijek bilo rijetko. Vjekoslav Majcen, Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“
1926-1960, Zagreb 1995., 23, 31.
135
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Želja da djeca steknu obrazovanje, ili možda promijenjene prilike za vrijeme ili
nakon rata (s novom državom nepopularnost austro-ugarskog činovništva u Bosni
i Hercegovini samo je pojačana) vjerojatno je bila presudna za odluku da se obitelj
preseli (ili „vrati“) u Hrvatsku. Znamo da je majka 1920-ih (a možda i ranije) živjela
u Petrinji (u kojoj se Kamilo u dva navrata školovao), a kasnije u Zagrebu, gdje je
i umrla 5. studenog 1958.22 U Zagrebu je od 1920. živio i Franjo23, a po sjećanju
potomaka, znamo da su ovdje bila i sva druga braća.
Školovanje i učiteljski poziv
No, prve Kamilove godine, sjećanja, pa čak
i osjećaj pripadanja, neraskidivo su vezani uz
Sarajevo i Bosnu. Kasnije će u dopisivanju sa
zaručnicom Ljerkom Pavlić spominjati svoju
„bošnjačku ćud“, osjećajući se „Bošnjačaninom“
(što može zainteresirati sve koje zanima
oblikovanje nacionalnog identiteta, jer govori o
brzoj integraciji, isto kao i postepene promjene
njemačkih imena i ortografije u hrvatsku24).
Nije skrivao ni duboke osjećaje, kada je nakon
10-godišnjeg izbivanja opet vidio Sarajevo.25
U Sarajevu je polazio i završio osnovnu školu
(1907.-11), krenuo u gimnaziju (1911.-13.), koju
Kamilo Brössler. Na slici je njegov
je (možda radi preseljenja obitelji?) s izvrsnim
potpis uz kojeg je ponosno dopisao i
uspjehom dovršio Petrinji (3. i 4. razred realne
zvanje „učitelj“.
gimnazije; 1915.-17.). Nakon toga naizmjence
je polazio učiteljsku školu u Derventi (1. i 3. godinu („tečaj“) Muške preparandije;
1917.-18.; 1919.-20.) i Petrinji (2. i 4. godina; 1918.-19., 1920.-21.). Na uglednoj
petrinjskoj Učiteljskoj školi s izvrsnim je uspjehom položio i ispit zrelosti (2.7.1921.),
a to je značilo da je spreman za zvanje učitelja.26
22
Zbirka obitelji Branke Brössler. Potvrda o zavičajnosti u Petrinji (1.2.1921.); Osmrtnica Antonije
Brössler. U potvrdu ranijem povratku možda govori i podatak da je Franjo Svoboda umro u Petrinji
1917. (u 68-oj godini, ali kao zanimanje mu je navedeno „bosansko-hercegovački nadcestarnik“).
Osmrtnica F. Svobode.
23
B. Hanžek, Z. Franić, G. Branica, Znameniti radiofizičari, 284.
24
Znamo da su sva djeca izvrsno vladala njemačkim, a u obiteljskoj ostavštini nalaze se i neke čestitke
pisane njemačkim. Na njemačkom je napisana i osmrtnica brata Otta, no sve drugo je na hrvatskom
jeziku. Zanimljivo je da su se početkom 20. stoljeća njemačke i hrvatske inačice imena koristile
usporedno (naizmjence).
25
Hrvatski školski muzej. Arhivska zbirka. 3735 (Brössler, Kamilo) (dalje: HŠM-A-3735).
Korespondencija. (3989/2). Razglednice upućene Ljerki Pavlić (ljeto 1925.)
26
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Službenički list K. Brösslera (1938.); Svjedodžbe (3989/1).
136
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Njegov profesionalni put možemo lako i pouzdano pratiti zahvaljujući jednoj
sretnoj okolnosti. Naime, u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu sačuvani su
Brösslerovi službeni dosjei iz kojih vidimo česte promjene radnog mjesta, ali i stalan
uspon u karijeri (pri čemu se misli na, prvo očekivana napredovanja, a potom i ona
koja je zaradio svojim radom i sposobnostima).27
Iz njih vidimo da je bio oslobođen vojne obveze (greška na srcu) pa je mogao
odmah početi službovanje u zvanju za koje se predano spremao i u kojem je pokazao
natprosječne kvalitete. Kao i svi mladi učitelji, radna mjesta nije birao (učitelji su
mogli tek s izvjesnim radnim stažem zatražiti premještaj u željeno mjesto, ali
to nije značilo da će ga i dobiti). Prvo je poslan na zamjenu u nedaleki Draganić
(6.10.1921.-6.1.1922.), a nakon tri mjeseca imenovan je privremenim učiteljem u
Inđiji (19.1.1922.-27.8.1922.). Pri tom je neku ulogu možda odigralo njegovo izvrsno
vladanje njemačkim jezikom („vlada potpuno njemačkim jezikom“), jer je Inđija
bila pretežno njemačko mjesto.28 U njoj je službovao samo jedno polugodište, no
dovoljno da upozna svoju veliku ljubav Ljerku Pavlić, koja je upravo u to vrijeme bila
učiteljica u Inđiji (1920.-22.).29 Nakon toga, Brössler je prebačen u Novo Čiće gdje se
i najduže zadržao (27.8.1922.-14.10.1925.). Ovdje je stekao i imenovanje u „pravog
učitelja“ čime je završilo njegovo pripravničko razdoblje (16.10.1923.). Nakon Novog
Čiča nepunu godinu radio je u Biškupcu kod Varaždina (25.9.1925.-5.5.1926.) i još
nekoliko mjeseci u Kotoribi (5.5.1926.-19.9.1926.). Ovo je bilo i njegovo posljednje
učiteljsko namještenje.
Dodir s pozivom kojeg je toliko volio ipak nije prestao. Djecom i mladima bavio
se uvijek, čak i kada su ga je posao vodio u neke druga područja. Stoga je i upisao
studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (na kojem je slušao, kako se to
tada moglo, i kolegije iz psihologije i filozofije), kojeg je završio s izvrsnim uspjehom
(1930.-35.).30 Izvrsno vladanje njemačkim olakšalo mu je praćenje strane literature
(čak je i prevodio), kao i izravno upoznavanje pedagoških modela u drugim državama.
Iz sačuvanog rukopisa o austrijskom školstvu, napisanom nakon stručne ekskurzije
u Beču, vidimo njegovo dobro poznavanje školske prakse (koje mu je omogućilo
usporedbu), te kritično razmišljanje. Drugi sačuvani, neobjavljeni rukopisi, pokazuju da
se zanimao i za povijest pedagoških ideja, ali i za suvremene postavke, koje je nastojao
27
Tamo su pohranjena čak tri dosjea, prvi je Službenički list Kraljevine Jugoslavije (datiran 10.1.1938.),
a potom Središnji i Područni osobnik (datirani 16.3.1943.), koji sadrže iste podatke kao i Službenički
list, a donose i one koji su slijedili od 1938. pa sve do zadnjeg upisa 10. lipnja 1944. Središnji i Područni
osobnik sadrže identične zapise, pa je u radu citiran Središnji osobnik. HŠM-A-3735. Dosjei i dr.
(3989/3) Službenički list K. Brösslera (1938.), Središnji osobnik (1943.).
28
Valentin Oberkersch (ur.), India: deutsches Leben in Ostsyrmien, 2 Bd., Stuttgart, München, 1996.
29
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Osobnik Lj. Brössler (1943.).
30
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Službenički list K. Brösslera (1938.), Indeks predavanja; Svjedodžbe
(3989/1). Diplomirao je 11.2.1935. i to pedagošku (u nekim izvorima pedagoško-psihološku grupu)
(vodila se pod br. XXX).
137
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
pretočiti u praksu.31 Nastavio je i suradnju u pedagoškim glasilima, a popularizirao je
nove ideje i u drugom tisku (Napredak, Jedinstvo, Uzgajatelj, Novi čovjek, Nova škola,
Hrvatski učiteljski dom, Hrvatski narod, Nova Hrvatska, Nastavni vjesnik). Kasnije je
kratko uređivao časopisa za mlade Polet, list hrvatskih đaka (1940.). U znak priznanja
Brössler je 1937. postao dopisnim, a 1939. i redovitim članom Hrvatskog pedagoškoknjiževnog zbora.32
Rad u Crvenom križu
Njegovo prvo „ne-učiteljsko“ zanimanje bilo je najuže povezano s problematikom
djece i mladeži. Naime, njegov veliki izvanškolski, „pučkoprosvjetni“ rad i brojni
stručni članci, koje je objavio u vrijeme učiteljevanja, nisu prošli nezapaženo. Stigla
mu je ponuda da pređe u Oblasni odbor podmlatka Crvenog križa u Zagrebu,
gdje je dobio mjesto oblasnog tajnika. Na ovom je poslu ostao gotovo dvije godine,
pišući stručne radove za brojne časopise, uređujući neke od njih (Ferijalna kolonija i
omladinski prilog Brda i more) kao i knjige, prevodeći njemačku pedagošku literaturu
i radeći na raznim akcijama (21.9.1926-1.4.1928.). Za predani rad Crveni križ mu
je dodijelio brončanu i srebrnu medalju.33 (Tih se godina, točnije 5. ožujka 1927.,
vjenčao s Ljerkom Pavlić, nakon čega je i ona konačno dobila premještaj u Zagreb,
gdje je do mirovine radila kao učiteljica u pučkoj/osnovnoj školi na Botićevom trgu.)
Kao tajnik Podmlatka Crvenog križa sudjelovao je u postavljanju zdravstveno
prosvjetne izložbe u Zagrebu 1927. godine. Iz njenog koncepta možemo steći uvid u
svu složenost problematike kojom se bavio, između ostalog higijenskim i zdravstvenim
aspektima edukacije, koji su ga na neki način uveli u njegovo kasnije djelovanje u
Higijenskom zavodu. Na toj se izložbi širokim slojevima stanovništva željelo prikazati
koncept rada i dosege tada najveće međunarodne organizacije mladeži. Uz to,
prikazana je suradnja s mnogim istaknutima svjetskim pedagozima, koja je urodila
brojnim higijensko-prosvjetnim, etičko-odgojnim, socijalo-humanitarnim i zabavnopoučnim sadržajima. Cilj je bio i promovirati stav odgojnog sustava Podmlatka a to
je: zdravlje duše i zdravlje tijela. Dok se zdravlje tijela temeljilo na čistoći, zdravlje
duše se vezalo uz milosrđe i ljubav. Prikazane su teme kao što su školska kuhinja,
apoteka, kino, radio, radionica, vrt, umjetnost u životu djeteta, marionetsko kazalište,
ferijalne kolonije, školski izleti i putovanja, upoznavanje domovine, higijenska obuka
i higijensko prosvjećivanje. U tzv. higijenskom dijelu izložbe prikazane su sve važnije
higijenske institucije u zemlji te udruge i poduzeća čiji se program i rad uklapao u
osnovnu zamisao Podmlatka. Na izložbi je svoje eksponate izložilo čak 25 stranih
31
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6). Školstvo u Austriji; drugi sačuvani rukopisi.
32
HŠM-A-3735. Priznanja (3989/4) Svečane diplome (dopisno članstvo od 10.1.1937., a pravo od
6.1.1939.)
33
M. Kolin, K. Brössler (ur.), Almanah podmlatka Crvenoga krsta, Zagreb 1928., 24.
138
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
država, 100 škola iz zemlje te njih 10 iz Zagreba.34 Značajan dio izložbe bio je
posvećen ručnim radovima, koje su članovi Podlmatka (tzv. mlađani) ručno izradili i
time pokazali svoju predanost, disciplinu i ustrajnost. Brösslerovo osobno zanimanje
za tu djelatnost možemo dovesti u vezu i sa životnim pozivom njegove sestre Danice.35
Zdravstveni prosvjetitelj
Za pomladak Crvenog križa radio je sve do premještaja u Higijenski zavod
sa Školom narodnog zdravlja.36 Idućih je 12 godina proveo na raznim poslovima i
odjelima ove ustanove, ključne za razvoj socijalne politike u Hrvatskoj (1928.-40.).37
Bilo je posve logično da će se intelektualac širokih pogleda na svijet poput Kamila
Brösslera pridružiti skupini naprednih intelektualaca pri Školi narodnog zdravlja u
Zagrebu. Bila je to ustanova koja je okupila ljude, koji su probleme javnog zdravstva
sagledavali mnogo šire i kompleksnije no što je to bio slučaj do tada, potičući ih da
traže nove načine podizanja zdravstvene, higijenske i kulturne svijesti stanovništva.
Vjerovalo se da bi se time stvorili temelji za oblikovanje pravednije i gospodarski
jače zajednice, kojoj javno zdravstveni problemi više neće predstavljati prepreku u
napretku i koja će svim svojim članovima osigurati zdravstvenu brigu i socijalnu
pomoć.38 Od svoga osnutka 1926. godine i otvaranja nove zgrade 1927. na tzv.
Zelenom brijegu, Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja postao je središnja
institucija za javno zdravstveni rad u najširem smislu te riječi. Zajedno sa svojim
„satelitskim“ institucijama (mrežom socijalno medicinskih institucija na terenu)
razvio je široki spektar djelovanja, od planiranja i izgradnje higijenske infrastrukture,
prikupljanja vitalne statistike, produkcije seroloških proizvoda i lijekova preko
edukacije, zdravstvenog prosvjećivanja i obimnih zdravstveno higijenskih akcija pa
sve do socijalnog rada.
Dvije godine nakon osnivanja i samo godinu dana nakon useljenja u novu zgradu
izgrađenu sredstvima Rockefellerove fondacije, Brössler 1928. postaje djelatnik
Odsjeka za higijensku propagandu Škole narodnog zdravlja. Radilo se o jednom od
ključnih odsjeka, koji je za Školu producirao zdravstveno prosvjetne materijale, poput
plakata, letaka, slika, publikacija i - što je bilo najvažnije - zdravstveno prosvjetne
34
K. Brössler, Izložba Podmlatka, u: M. Kolin, K. Brössler (ur.), Almanah, 65-66.
35
K. Brössler, Izložba Podmlatka, u: M. Kolin, K. Brössler (ur.), Almanah, 65-66; K. Brössler, Ručni rad u
školi, u: M. Kolin, K. Brössler (ur.), Almanah, 43.
36
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Središnji osobnik (1943.). Odluka Ministarstva narodnog zdravlja
od 23.3.1928. br. 7889.
37
Rješenjem Ministarstva narodnog zdravlja od 23.3.1928. br. 7889 prelazi iz Ministarstva prosvjete
u MNZ, odn. od ravnajućeg učitelja postaje djelatnik Higijenskog zavoda sa Školom nar. zdravlja.
Nastupio je na posao 1.4.1928., a na novi posao u Banovini Hrvatskoj prešao je 27.3.1940.
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3). Središnji osobnik (1943.); Dopis v.d. direktora B. Borčića od
31.3.1928.
38
M. Zebec, S. Vuletić, A. Budak (ur.), Škola narodnog zdravlja, 29.
139
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
filmove, a sudjelovao je i u različitim zdravstveno prosvjetnim akcijama na terenu.
Unutar Škole narodnog zdravlja Brössler je radio na jednoj od najznačajnijih
zdravstveno prosvjetnih publikacija te ustanove – Narodnoj čitanci o zdravlju,
objavljenoj 1930. godine.39 Nadalje radio je na zdravstveno prosvjetnom časopisu za
selo kojeg je objavljivala Škola narodnog zdravlja - Narodni napredak.
Ipak, ono u čemu se Brössler najviše istaknuo za vrijeme djelovanja pri Školi
narodnog zdravlja, bio je rad na području filmske produkcije. Filmovi su u to doba
bili jedno od najznačajnijih sredstava zdravstvene i higijenske promidžbe te su stoga
bili učestalo korišteni pri gotovo svim javnim, zdravstveno prosvjetnim djelovanjima.
Prema istraživanjima filmske djelatnosti Škole narodnog zdravlja, koja je proveo
povjesničar hrvatskog filama Vjekoslav Majcen, možemo zamijetiti da je prvi
filmski uradak pri kojem je sudjelovao Kamilo Brössler film Asanacija sela kojeg je
Škola narodnog zdravlja snimila 1929. godine. Brössler se javlja kao režiser, dok je
se kao scenarist navodi ing. Milivoj Petrik, voditelj Sanitarno-tehničkog odjeljenja
Škole. Snimatelji su bili Stanislav Noworyta (koji se kasnije potpisuje kao Anatolij
Bazarov) i Aleksandar Gerasimov. Film je govorio o svakodnevnom tradicionalnom
životu onodobnog sela, pružanju zdravstvene pomoći, gospodarskom i higijenskom
unapređivanju sela te zdravstveno prosvjetnom radu u seoskim krajevima. Kao
scenarist i režiser Brössler se javlja i u filmu Dva brata: film o sušici iz 1931. godine.
Ovaj, što je osobito značajno, igrani i zvučni film, na primjeru dva brata, koji imaju
posve oprečan odnos prema bolesti i načinu liječenja, na dramatičan način oslikava
problem tuberkuloze i alkoholizma koristeći pravu filmsku fabulu i dramatični
završetak. Slijedeće 1932. Brössler piše scenarij i režira film Dvije seke: film o njezi
dojenčadi. Ovaj, također igrani, film donosi uzbudljivu priču o dvije sestre sa sela od
kojih je jedna pohađala domaćinski tečaj u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu dok
je druga to odbila te stoga nije uspjela provesti adekvatnu njegu i skrb svoga djeteta.
I ovdje se kao dramatična poruka koristila smrt djeteta koje nije imalo adekvatnu
majčinu skrb. Iste je godine režirao dokumentarni film o opskrbi vodom Krš i voda, te
pisao scenarije i režirao više filmova o različitim dijelovima naše zemlje: Naše primorje:
Hrvatsko primorje, zatim Otok Krk, Pag i Rab, Plitvice: serija Plitvice, Plitvička jezera:
Plitvice, Velebit (Švica), te Tunolov o lovu na tune kod Šila na otoku Krku. Između 1930.
i 1932. godine radi i dva dokumentarna filma pod naslovom Tjelesni odgoj u kojima
se bavi tjelovježbama u ferijalnim kolonijama. Slijedeće 1933. godine radi scenarij i
režira dokumentarnu reportažu Banja Luka – Jajce o povijesnim znamenitostima ta
dva grada, a zatim filmove Šeher Sarajevo i Gradski zoološki vrt (Maksimir). Ujedno
režira i zdravstveno prosvjetne filmove o sifilisu Endemični sifilis i Ikina sudbina.
Brössler 1934. godine režira još dva zdravstveno prosvjetna filma: Oj leti sivi sokole:
film o tjelovježbi te U zao čas i film o šarlahu. Kao što je već spomenuto, na filmovima
39
K. Brössler (prir.), Narodna čitanka o zdravlju, knjiga I, Zagreb 1930.
140
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
K. Brössler na terenu. Prikazivanje zdravstveno prosvjetnih filmova Škole narodnog zdravlja.
je radio u suradnji s ostalim djelatnicima Foto i filmskog laboratorija Škole narodnog
zdravlja i istaknutim međuratnim filmašima Aleksandrom Gerasimovim, Anatolijem
Bazarovim i Mladenom Širolom.40
Uz filmsku djelatnost, Brössler sudjeluje i u postavljanju higijenskih izložbi
koje su u međuratno doba bile iznimno popularne. Spomenuto je kako je još kao
tajnik Podmlatka Crvenog križa sudjelovao u postavljanju zdravstveno prosvjetne
izložbe u Zagrebu 1927. godine. To mu je iskustvo zasigurno pomoglo u složenom
poslu priređivanja materijala za razne higijenske izložbe Škole narodnog zdravlja te
za Prvu zemaljsku higijensku izložbu koja se 1933. godine održavala u Beogradu. Iz
sačuvanog letka o toj izložbi vidimo da se na popisu referenata i stručnih suradnika
nalazi Kamilo Brössler. Na navedenom letku se uz njegovo ime navodi da je šef fotofilmskog laboratorija Škole narodnog zdravlja u Zagrebu.41
40
V. Majcen, Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ 1926-1960, Zagreb 1995.
41
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6). Prva zemaljska higijenska izložba u Beogradu, 19.8.-20.9.1933.
(letak) Iz razglednica poslanih supruzi Ljerki možemo saznati i nekoliko detalja svakodnevnice vezanih
uz njegov tadašnji boravak u Beogradu. Tako navodi da su smješteni u odjelu Kužne bolnice, na kojem
inače prespavaju seljaci koji dolaze na tečajeve, navodi kako je „krevet priličan, ali sve ostalo prljavo
do zla boga“. Prema Brössleru zgrada izložbe bila je „veličanstvena“, no sama ga izložba nije oduševila
(„bojim se da će biti kojekakva“), a plakati su bili loše otisnuti (pa su ih „ofarbali“). Izgleda da je
najuspjeliji bio zabavni dio (bio je „priličan“). HŠM-A-3735. Korespondencija. (3989/2). Razglednice
upućene Ljerki Brössler (kolovoz 1933.)
141
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Socijalni rad
Uz nastavnu, zdravstveno prosvjetnu i filmsku djelatnost, Brösslerov je život
bio ispunjen još jednom djelatnošću za koju možemo reći da joj nije posvetio samo
značajan dio intelektualnog života već i cijelog sebe. Bio je to socijalni rad kao
i rad na edukaciji socijalnih radnika. Pri tom se radilo o problemima vezanima uz
siromaštvo, alkohol, djecu bez ili samo s jednim roditeljem, izvanbračnu, zapostavljenu
i napuštenu djecu. Kao i na drugim područjima i na ovome se tek počela izgrađivati
državna institucionalna skrb. Napravljeni su prvi koraci, ali je velik dio posla još uvijek
ležao na raznim „paraprofesionalnim“ i profesionalnim skupinama (učiteljice i sestre
pomoćnice, Katolička crkva) te humanitarnim udrugama, koje bismo danas nazivali
udrugama civilnoga društva.42
Iz različitih dokumenata možemo zamijetiti kako Brössler nikada nije prekinuo
brigu za djecu, posebice onu koja su bila socijalno marginalizirana. Još 1928. Brössler
pisao je nekoliko tekstova, između ostalih „Dječji sanatorij“, u kojem iznosi zamisao
Oblasnog odbora Podmlatka društva Crvenog križa u Zagrebu da se u Makarskoj
(Donja Luka) sagradi sanatorij za oporavak i ljetovanje slabokrvne, bljedolike,
anemične, neurozne, ugrožene i u tjelesnom razvitku zaostale školske djece i
rekonvalescenata od 6 do 18. godina.43 Očito se Brössler sredinom 1930-ih odlučio
više posvetiti socijalnom radu te iz Škole narodnog zdravlja prelazi u jedan drugi dio
složene ustanove koju je činio Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja. Dolazi
u referadu za socijalnu zaštitu školske omladine Školske poliklinike i posvećuje se
prehrani djece, koja je tada glavni način socijalne zaštite mladih (1936.).44 Školska
je poliklinika krajem tridesetih bila podložna Higijenskog zavodu, a uz preglede
učenika i učitelja te brigu o nastavi iz higijene, organizirala je i ručak za siromašnu
gradsku djecu te onu koja su u grad dolazila iz okolnih mjesta. Ujedno je organizirala
i prehranu i boravak za đake koji nisu imali gdje biti dok bi čekali vlak za put kući ili
jednostavno nisu imali uvjeta učiti kod kuće. Tu se organizirao i nadzor nad učenicima
te pomoć pri učenju. Prema istraživanjima Katarine Horvat i Branke Molnar đačka
je kuhinja uz Školsku polikliniku osnovana 1929. godine i u njoj su se prehranjivali
siromašni srednjoškolci dok je 1936. godine do Školske poliklinike u Medulićevoj ulici
42
Marijana Majdak, Crtice iz povijesti socijalnog rada s djecom i mladima u rizičnim okolnostima,
Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 13/2006., br. 1, 85-100; Marina Ajduković, Vanja Branica,
Počeci socijalnog rada u Hrvatskoj između dva svjetska rata, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada,
13/2006., br. 1; 29-45; V. Branica, Razvoj društvene skrbi za djecu u prvoj polovini 20. stoljeća, Ljetopis
Studijskog centra socijalnog rada, 13/2006., br. 1, 47-62.
43
K. Brössler, Dječji sanatorij, u: M. Kolin, K. Brössler (ur.), Almanah, 24.
44
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Službenički list K. Brösslera
(1938.); Rješenje od 2.7.1952.
142
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
izgrađeno i Srednjoškolsko sklonište Kraljice Marije koje je prehranjivalo učenike
nižih razreda srednjih škola.45
Osim toga, Brössler je sudjelovao u akcijama organiziranja ferijalnih kolonija
i izleta za djecu siromašnijih građana, primjerice sa zagrebačke Trešnjevke.46 O
svom je iskustvu pisao i u stručnim časopisima.47 Prema tada modernom konceptu
socijalne medicine o nerazdvojnoj ulozi preventivne i kurativne zaštite, zalagao se da
se i socijalna zaštita mladih razvija u tom smjeru. Isticao je kako je za provođenje tog
načela nužan jedinstven sustav i stručno obrazovano osoblje, koje bi se u posebnim
školama trebalo specijalizirati za socijalni rad.48 Bile su to ideje koje su se kod nas
uspjele ostvariti tek 1950-tih godina.
Nakon ustroja Banovine Hrvatske, započelo je i novo razdoblje u kojem je
Hrvatska seljačka stranka pokušala maksimalno iskoristiti stečenu autonomiju i
provesti dugo željene reforme na svim područjima. Budući da se stranka posebice
zalagala za socijalnu komponentu društvenog razvoja, Banovinska je vlast posvetila
veliku pozornost socijalnoj politici. U sklopu jačanja Odjela za socijalnu politiku,
premjestili su u njega najiskusnije ljude, a među njima i Brösslera. Čim se Odjel počeo
ustrojavati, njegov novoimenovani predstojnik Josip Rasuhin (koji je bio nadređen
Brössleru u Školi narodnog zdravlja), zatražio je njegov premještaj, navodeći kako
se Brössler „odvajkada bavi problemima djece“ (prosinac 1939.).49 Na posao u III.
odsjeku nastupio je početkom ožujka 1940. Radilo se o Odsjeku koji je bio zadužen
prvenstveno za brigu o „slabima radi bioloških nedostataka“, odn. za invalide (djecu
i odrasle), ali usto je vodio brigu o „moralno ugroženoj“ djeci (kriminal, skitnja,
prostitucija), zatim o prehrani siromašne djece (posebice na selu te u pasivnim
krajevima) i skrb o „slabunjavoj“ i bolesnoj djeci preko oporavilišta. U svom su se
djelovanju pridržavali novih načela: širenje socijalne politike na selo (ne samo
grad), prebacivanje težišta sa „zatvorenog“ tipa (domovi) na „otvorenu“ zaštitu djece
(smještaj u kontrolirane obitelji u tzv. dječjim kolonijama), te povećana briga za do tada
zanemarene skupine – dojenčad i invalidnu djecu.50 Nažalost, nedostaju nam izvori
upravo za ovo razdoblje u kojem je bio na položaju s kojeg je konačno mogao (barem
45
Katarina Horvat, Branka Molnar, Izvori za povijest zdravstva u Državnom arhivu u Zagrebu od sredine
19. do sredine 20. stoljeća, Zagreb 2011., 81-82.
46
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6). Naše ljetovanje u Podsusedu. Pedagoška opažanja o ferijalnoj
koloniji (3.7.-15.8.1936.)
47
K. Brössler (Bresler), Stanje ishranjenosti i problemi ishrane školske omladine, Socijalno-medicinski
pregled, 10/1939, 34-44.
48
K. Brössler, Spasavajmo omladinu, Hrvatski učiteljski dom, 15/1937, 7 (2.12.1937.), 1-2.
49
HR-HDA-890 (Zbirka personalija), br. 11.216 (Kamilo Brössler) Dopis Odjelnog predstojnika Josipa
Rasuhina. HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3). Središnji osobnik (1943.). Premještaj je proveden
nakon tri mjeseca, rješenjem bana od 28.2.1940. br. 31.050/39.
50
Godišnjak Banske vlasti Banovine Hrvatske 1939-26.VIII.-1940, Zagreb 1940., 5, 219, 222-225.
143
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
pokušati) ostvariti svoje ideje. Banovina je trajala prekratko da bi se moglo ostvariti
veće zahvate, koji su na socijalnom polju i vrlo skupi, ali bilo bi nam izuzetno važno da
možemo vidjeti planove, elaborate, nacrte, ankete, kao i redovno praktično djelovanje.
Međutim, arhivska građa njegovog Odsjeka nestala je, pa je izgubljeno sve ono što
inače postoji u drugim fondovima Banovine Hrvatske.51
No, iz sporadično sačuvanih izvora možemo zaključiti da je na ovom poslu došao
do punog izražaja njegov talent za socijalni rad. Želeći racionalizirati i objediniti
sva nastojanja, s jedne strane ustanova, a s druge privatnih inicijativa, na području
socijalne skrbi, Banska vlast je počela s osnivanjem tzv. radnih zajednica. Do kolovoza
1940. osnovano je čak 11 različitih radnih zajednica.52 Među njima su bile i radne
zajednice za pučkoškolsku, srednjoškolsku i moralno ugroženu mladež, kao i za
naučnike i naučnice, kojima je Kamilo Brössler imenovan savjetnikom. Radne su
zajednice omogućile izravniju suradnju Odsjeka i ostalih subjekata socijalnog rada pa
je tako, primjerice, Brössler mogao surađivati i sa sestrom Lujzom Janović Wagner53,
voditeljicom Središta za socijalno medicinski rad sestara pomoćnica, osobom koja je u
to doba utirala putove organiziranom i profesionalnom socijalnom radu na području
grada Zagreba.54
Kako su 1930-ih socijalni rad u gradu Zagrebu provodile sestre pomoćnice iz
Središta za socijalno medicinski rad55, Brössler je razvio suradnju s tom vrlo aktivnom
ustanovom te im davao administrativnu podršku. U pismu Središtu u svibnju 1940.
nije krio iskrene simpatije i zadovoljstvo radom Središta u 1939., te im je obećao
puno razumijevanje i podršku sa svoje strane, sada kada su im se putovi „sastali i
teku uporedo“. I ovdje je posebno mislio na djecu („Vama i svim Vašim sestrama
iskreno zahvaljujem za Vaš požrtvovni rad izvršen u borbi oko socijalne zaštite uopće,
51
HR-HDA. Mirjana Pavković, Obavijesno pomagalo: Banovina Hrvatska. Odjel za narodno zdravlje i
socijalnu politiku, Zagreb 1999., 11-12.
52
Državni arhiv u Zagrebu (dalje: HR-DAZG), 238. Uprava dječje kolonije u Zagrebu. Opći spisi 1940.,
1941. Sign 2. Rješenje Banske vlasti banovine Hrvatske od 23.10.1940. (Radna zajednica za socijalnu
pomoć); Godišnjak Banske vlasti, 229.
53
O njoj u: Snježana Grković-Janović (prir.), Lujzin dnevnik. Dnevnički zapisi Lujze Janović-Wagner iz
Drugog svjetskog rata, Zagreb 2008.
54
HR-DAZG-237, Središnji ured sestara pomoćnica u Zagrebu, opći spisi, 1933-1934., Sign. 20/2.
Dopis Gradskog poglavarstva Lujzi Janović Wagner od 28.9.1934.
55
Središnji ureda sestara pomoćnica bavio se zdravstvenim ali i socijalnim radom U toj su ustanovi radile
sestre pomoćnice i budući da je njihova edukacija unutar Škole za sestre pomoćnice obuhvaćala brojna
područja socijalno medicinskog rada one su u tom smislu i bile, da tako kažemo, prvi profesionalni
socijali radnici u gradu, prije svega kroz obimne kućne posjete koje su se vršile po siromašnim četvrtima.
Sestre su zdravstveno zbrinjavale oboljele, ali su uz to, ili čak bolje rečeno, prije svega, bile socijalne
radnice koje su se brinule o brojnim socijalnim problemima gradske sirotinje, posebice o zbrinjavanju
napuštene djece ili djece čiji roditelji nisu imali mogućnosti za njihovu prehranu i odgoj. Ž. Dugac. O
sestrama, bolesnim i siromašnim: slike socijalne povijesti međuratnog Zagreba (rukopis knjige).
144
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Učenici pri objedu
56
a djece naročito.“). Sestre su s Brösslerovim uredom surađivale pri tzv. koloniziranju
siromašne i napuštene djece iz Zagreba u obitelji u okolici Zagreba te brojnim drugim
programima pomoći siromašnim obiteljima, samohranim majkama i očevima te djeci
koja su ostala bez roditelja i bila kod prehraniteljica.57
Iz jednog pisma upućenog Središtu sestara 1941. doznajemo nešto o Brössleru kao
socijalnom radniku i čovjeku. Naime, u pismu posebno hvali stvarno, ljudsko zalaganje,
koje su sestre pokazale tijekom deset godina svoga djelovanja. Bio je oduševljen time
što „uspjele sačuvati... ustanovu od birokratizacije, koja je po mojem sudu smrt svake
prave socijalne ustanove. Kako je to teško i koliko srca i sebe treba unijeti u posao,
da se to spriječi, znam najbolje sam, jer se je moj rad u posljednje vrijeme u glavnom
iscrpljivao u nastojanju, da poslove oko socijalne zaštite i spašavanja djece i mladeži
istrgnem iz pandža mehaničkog birokratizma.“58 Iz ove primjedbe vidio i da je bio
pravi čovjek na pravom mjestu, jedan od onih koji je, kako to danas kažemo, made a
difference.
56
HR-DAZG-237, Središnji ured sestara pomoćnica u Zagrebu, Opći spisi, 1940. Sign. 25. Pismo
Kamila Brösslera za Središte sestara od 9.5.1940.
57
Ž. Dugac. O sestrama, bolesnim i siromašnim: slike socijalne povijesti međuratnog Zagreba (rukopis knjige).
58
HR-DAZG-237, Središnji ured sestara pomoćnica u Zagrebu, Opći spisi, 1941. Sign. 26. Pismo
Kamila Brösslera za Središte sestara od 17.2.1941.
145
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Ratne godine
Na radu u Odjelu za socijalnu politiku Banovine Hrvatske zatekao ga je
početak Drugog svjetskog rata i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Ostao
je u istom Odjelu, samo što je on mijenjao imena i pripadnost ministarstvima.59
Prve je ratne godine proveo na položaju nadstojnika Odsjeka brige za obitelji i
djecu (u administrativnoj hijerarhiji na razini odsječkog savjetnika od imenovanja
10.6.1941.).60
Tijekom tog razdoblja uključio se u akciju po kojoj je danas poznat širim
krugovima, a to je tzv. „akcija Diane Budisavljević“.61 Radilo se o složenom nastojanju
oko spašavanja preko 10.000 kozaračke djece 1942., o čemu je kasnije i sam ostavio
kraći zapis (u rukopisu).62 Zahvaljujući svom položaju, Brössler je odigrao presudnu
ulogu u akciji – osigurao im je prvi smještaj (prema riječima Diane Budisavljević: „Ni
od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru
koji je učinio čuda.“63), shvatio da ih njihovo koncentrirano držanje u domovima
ostavlja izloženima mogućnosti da ih se lakše odvede u logore. Stoga je dao poticaj,
izborio službeno odobrenje te izložio plan kako ih „kolonizirati“, odn. kao izbjeglice
smjestiti (raspršiti) među tisuće (uglavnom) seljačkih obitelji.64 Radi toga je napokon
imao i ozbiljnih problema. Iako je i službeno dobio najbolje ocjene za svoj rad65,
smijenjen je s položaja i poslan na prisilno bolovanje.66 U nesigurnim ratnim godinama
moglo se lako izgubiti život, no, Brössler se nije preplašio i povukao, nego je i dalje
aktivno pomagao, ovaj puta preko Međunarodnog Crvenog križa, jer je iz njegovog
59
Odjel je prvo je spadao u Ministarstvo udružbe, a 9.10.1942. potpao je pod Ministarstvo unutarnjih
poslova (unutar Glavnog ravnateljstva za udružbu i družtvovnu skrb). Samostalno ministarstvo
ponovno je uspostavljeno 11.10.1943. i to kao Ministarstvo zdravstva i udrudžbe (unutar kojeg je i
dalje djelovalo Glavno ravnateljstvo za udrudžbu i družtvovnu skrb, a jedan od njegovih odjela bio je
Odjel za družtvovnu skrb, unutar kojeg je bio i Odsjek za družtvovnu zaštitu obitelji).
60
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Središnji osobnik (1943.).
61
Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., Fontes: izvori za hrvatsku povijest, 8/2002., 13-171. (Isto:
Kolanović, Josip (ur.), Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945. Zagreb 2003.)
62
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6) Spašavanje kozaračke djece godine 1942. (18 str.) Objavljeno u:
Ćiril Petešić, Dječji dom u Jastrebarskom. Dokumenti (1939-1947.), Zagreb 1990., 108-128.
63
Dnevnik Diane Budisavljević, 76.
64
Dnevnik Diane Budisavljević, 98-99. Pri tome je veliku ulogu odigrala Katolička crkva. Ć. Petešić,
Kolonizacija djece u župi Sv. Ivan Žabno 1942. godine, Croatica christiana periodica, 15/1991., br. 27,
149-164.
65
Na listi za ocjenjivanje Ministarstva unutarnjih poslova, Glavnog ravnateljstva za udružbu i društvovnu
skrb NDH za razdoblje 1.1.-31.12.1942. Brössler je ocijenjen kao „vrlo spreman“ i vješt, njegovo je
vladanje u i izvan službe bilo „uzorno“, opisan je i kao marljiv i pouzdan, a (što se tada posebno gledalo)
nije bio kažnjavan za neurednost u službi kao niti pod stegovnim postupkom. Opće je mišljenje i
ocjena da je izvrstan. HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Lista za ocjenjivanje od 20.4.1943.
66
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Središnji osobnik (1943.); Odluka Glavnog ravnatelja o razrješenju
od 5.4.1943. br. V.T. 34; Dnevnik Diane Budisavljević, 125-126.
146
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
hrvatskog ogranka (u kojem je djelovao dva desetljeća) izbačen.67 Diana Budisavljević
napisala je možda i najljepšu pohvalu: „U najtežim okolnostima koje su nastupile ljeti
1942. uvijek je našao načina da pomogne, a ako se nije našlo nikakvo rješenje, tome
su bile uzrok užasne okolnosti, a nikada nedostatak dobre volje i samoprijegora tog
čovjeka.“68
Nakon devet mjeseci neizvjesnosti, vraćen je na mjesto nadstojnika odsjeka koji
je u međuvremenu preustrojem dobio i novi naziv - Odsjek za družbovnu zaštitu
obitelji (odlukom od 14.1.1944., a na posao je nastupio već 17.1.1944.)69 Na tom je
mjestu dočekao i kraj rata.
Doprinos razvoju edukacije socijalnih radnika
Prema sačuvanim dokumentima, nakon rata Brössler i dalje djeluje, samo sada
unutar Ministarstva socijalne politike. Prema nekim dokumentima znamo da je 1952.
bio u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Vlade Narodne Republike
Hrvatske.70 U ocjeni njegova rada kao višeg upravnog referenta u navedenom Savjetu
iz 1953., navodi se kako je Brössler dugogodišnji socijalni radnik s „ogromnim
iskustvom i poznavanjem razvoja socijalne politike kod nas i u svijetu“, da je sposoban
za sve grane djelatnosti u upravi za socijalnu zaštitu, bilo da je u pitanju zaštita djece,
odraslih ili „defektnih lica“, bilo da se radi o raznim socijalnim akcijama. Naveden je
i njegov znanstveni rad (istraživao je djelovanje dječjeg doplatka na stanje u obitelji).
Njegov su rad i radna disciplina ocijenjeni kao „besprijekorni“, s naglašenom težnjom
da zajednici bude koristan i da svojim znanjem i iskustvom maksimalno doprinese
ugledu svoje zemlje i njenom prosperitetu.71
Iz sačuvanih dokumenta vidljivo je da se Brössler, usporedno s socijalnim radom u
upravi, počeo intenzivnije baviti onime što je dugo priželjkivao – profesionalizacijom
zvanja kojeg je toliko cijenio. Naime, početkom 1950-ih socijalna služba došla je do
razine na kojoj je bilo nužno imati profesionalno osoblje. To je značilo da bi se ono
trebalo školovati u posebnoj ustanovi oblikovanoj za njezine potrebe, kako više ne bi
bilo ograničeno na stjecanje dijela obrazovanja neke druge profesije.
U tom, za struku presudnom koraku, Brössler je odigrao važnu ulogu kao jedan
od osnivača Više stručne škole za socijalne radnike. Započela je s radom u Zagrebu
67
Poglavnik ga je odredbom od 26.3.1943. br. 2018/43 razriješio službe člana Središnjeg upravnog
odbora Hrvatskog Crvenog križa. HŠM-A-3735. Priznanja (3989/4) Dopis Središnjice Hrvatskog
CK od 3.4.1943. br. S.2570-1943.; Dnevnik Diane Budisavljević, 125, 129.
68
Dnevnik Diane Budisavljević, 28.
69
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Središnji osobnik (1943.).
70
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Rješenje od 2.7.1952. br. 6636-Pers.1952.
71
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Ocjena za godinu 1953. Savjet za narodno zdravlje i socijalnu
politiku, Uprava za socijalno staranje od 17.2.1954.
147
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
1952., a bila je, prema njegovim riječima, prva takve vrste „na slavenskom jugu“.72 Od
samog početka, tj. zimskog semestra 1952., Brössler je predavao na Višoj stručnoj
školi. Prvo je kratko bio honorarni predavač, a već u ljetnom semestru 1954. javio se
na natječaj Škole na mjesto nastavnika za predmet Historijat socijalnih službi.73 Na
sjednici Nastavničkog vijeća u svibnju iste godine izabran je za stalnog nastavnika.74
U toj je ustanovi ostao raditi do umirovljenja 1960. godine.
Osim što je radio na osmišljavanju nastavnog plana i programa Škole te
stvaranju profesionalne terminologije, generacijama koje su započele školovanje na
njoj, Brössler je pripremio cijeli niz udžbenika i materijala za učenje. Tako 1957. u
tzv. Zbirci pomoćnih udžbenika izdaje naslove: Socijalna zaštita odraslih, Opća metodika
socijalnog rada, Zbirka materijala za socijalni rad na slučaju i Briga za stare i nemoćne.75
Ova zadnja tema će ga posebice zaokupiti, pa se tako problemima gerijatrije bavio
i nakon odlaska u mirovinu. O njoj je pisao, a svoja je istraživanja predstavljao i na
znanstvenim skupovima.76 Nije zanemario ni ono čime se bavio dugi niz godina, a to
je popularizacija stručnog znanja javnim predavanjima.77 Radovima poput „Starost u
velikom gradu“, „Značenje gerontoloških istraživanja za razvitak socijalne gerijatrije“
i „Osigurajmo dostojnu starost“, utirao je put istraživanjima, koja su u drugoj polovini
20. stoljeća doživjela pravu revoluciju s obzirom na produžen životni vijek i opće
starenje populacije, te socijalne i zdravstvene probleme koji su proizašli iz tog procesa.78
72
Svoju ulogu u pokretanju Škole spominje u govoru 1963. prilikom 10-godišnjice njenog osnutka
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6). Pozdravni govor održan prigodom proslave 10-godišnjice osnutka
Više škole za socijale radnike u Zagrebu, 4.III.1963. Isto spominje i Ante Dumbić u „In memoriam“.
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6), Ante Dumbović, In memorijam Kamilu Bressleru, 1.11.1967.
(strojopis). O VSŠ: Marina Ajduković, Obrazovanje socijalnih radnika u Hrvatskoj i svijetu, Revija za
socijalnu politiku, 1/1994. br. 4, 339-346.
73
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Kandidiranje na natječaju, dopis od 12.5.1954.
74
HŠM-A-3735. Dosjei i dr. (3989/3) Rješenje o postavljanju od 22.5.1954. (u dopisu stoji pogrešno
22.4.1954.)
75
Kamilo Bresler, Socijalna zaštita odraslih, Zbirka pomoćnih udžbenika za socijalni rad, Zagreb 1957.; K.
Bresler, Briga za stare i nemoćne, Zbirka pomoćnih udžbenika za socijalni rad, Zagreb 1957.; K. Bresler,
Opća metodika socijalnog rada, Zbirka pomoćnih udžbenika za socijalni rad, Zagreb 1957.; K. Bresler (ur.),
Zbirka materijala za socijalni rad na slučaju, Zbirka pomoćnih udžbenika za socijalni rad, Zagreb 1957.
76
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6) Simpozij o gerijatriji. Program. Zagreb, 28.-29. veljače 1964. Na
simpoziju o gerijatriji, kojeg je organizirao Zbor liječnika u Zagrebu, sudjelovao je kao suautor (s V.
Singerom) izlaganja „Gerontološka ispitivanjima kao preduvjetima za uspješno rješavanje zadataka
suvremene gerijatrije“.
77
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6) Zdravstveno narodno sveučilište. Program predavanja za mjesec
travanj 1966. (Predavanje je održano 22. travnja 1966.) Održao je predavanje pod naslovom „Starost
u velikom gradu“.
78
HŠM-A-3735. Rukopisi (3989/6).
148
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Zaključak
Kamilo Brossler započeo je svoj rad kao učitelj, pa iako je posao za kojeg se
školovao radio samo pet godina, djeci je posvetio cijeli život. Njegova ga je ljudska i
profesionalna savjest zarana usmjerila na one, kojima je pomoć bila najpotrebnija, a
to su bila gladna, zapuštena, ostavljena ili bolesna djeca. Svojim je sposobnostima i
izuzetno požrtvovnim radom brzo privukao pozornost krugova koji su tijekom 1920ih radili na zdravstveno prosvjetnom području. Nakon kraćeg rada za Podmaladak
Crvenog križa, pridružio se skupini naprednih intelektualaca okupljenih pri
Higijenskom zavodu i Školi narodnog zdravlja u Zagrebu. U toj se ustanovi istaknuo
radom na produkciji promidžbenih i edukativnih materijala, posebice filmova, za
zdravstveno prosvjetne i andragoške programe. Ipak, njegovo je profesionalno i osobno
opredjeljenje bio socijalni rad, pa se od sredine 1930-tih potpuno posvetio tom poslu.
Prvo je unutar Školske poliklinike u Zagrebu radio na problemima socijalne zaštite
školske omladine, a ustrojem Banovine Hrvatske prešao je na upravne poslove, nadajući
se da će imati i veće ovlasti da provede reforme, koje je želio. Unutar banovinskog
Odjela za socijalnu politiku vodio je njen III. odsjek, koji se bavio najugroženijom
djecom (invalidnost, glad). Na ovom je položaju ostao i nakon uspostave Nezavisne
Države Hrvatske. Njegovo uvjerenje da socijalni rad ne smije postati mehaničko
administriranje, posebice je došlo do izražaja u „akciji Dijane Budisavljević“, u kojoj je
odigrao presudnu ulogu pri spašavanju preko 10.000 djece. Nakon Drugog svjetskog
rata Brössler je bio jedan od osnivača prve visokoškolske ustanove za socijalni rad
na ovim prostorima (Visoke škole za socijalne radnike u Zagrebu, 1952.). U to je
vrijeme i proširio svoje interese, pa se uz probleme o zaštiti djece sve više okretao
problemima treće životne dobi. Ovom zadnjom problematikom Brössler je pionirski,
pa i vizionarski, najavio temu koja će zaokupiti istraživače krajem 20. i početkom
21. stoljeća s obzirom na sve veći udio starijeg stanovništva u populaciji, te na nove
probleme koje je to nametnulo zdravstvenoj i socijalnoj skrbi.
U svemu što je radio, Kamilo Brössler je profesionalni rad, za kojeg je imao
iznimnu edukaciju i stručnost, povezivao sa svojim shvaćanjem o društvenoj
odgovornosti, odnosno potrebi rada za narod. Ako tome pridodamo i ono najdublje
ljudsko, pravedno i moralno, što je nosio u sebi, možemo razumjeti rezultate rada i
veličinu ovog samozatajnog čovjeka za kojeg možemo slobodno reći da je živio za
druge.
149
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 131-150
Suzana Leček i Željko Dugac: Kamilo Brössler – život za druge
Kamilo Brössler – život za druge
Sažetak
U radu se obrađuje životni put Kamila Brösslera, intelektualca njemačkog podrijetla, koji
je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova dao značajan doprinos na području pedagogije,
andragogije, zdravstveno prosvjetnog rada te filmske produkcije. Ujedno je dao i značajan
doprinos na području socijalnog rada s osobitim naglaskom na brigu za socijalno ugroženu
djecu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata istakao se u spašavanju tzv. kozaračke djece, a nakon
rata nastavio raditi na profesionalizaciji socijalne službe kao profesor na, tada osnovanoj, Višoj
školi za socijalne radnike. Uz brigu za djecu, njegov se poslijeratni rad odnosio i na probleme
gerijatrije.
Kamilo Brössler – ein Leben für andere
Zusammenfassung
Die Arbeit behandelt den Lebensweg von Kamilo Brössler, eines Intellektuellen
deutschen Stammes, der in der Zeit zwischen den zwei Weltkriegen auf dem Gebiete der
Pädagogik, Andragogik, gesundheitsbildender Tätigkeit sowie der Filmproduktion einen
bedeutenden Beitrag leistete. Gleichzeitig leistete er einen großen Beitrag auf dem Gebiete
der Sozialtätigkeit mit besonderem Schwerpunkt auf die sozialbedrohte Kinder. Im Zweiten
Weltkrieg leistete er Große bei der Rettung der sogenannten Kozara-Kinder, nach dem Krieg
arbeitete er weiter an der Professionalisierung des Sozialdienstes als Professor an der damals
gegründeten Hohen Schule für Sozialarbeiter. Außer Kinderversorgung bezog sich seine
Nachkriegstätigkeit auch auf die Probleme der Geriatrie.
150
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Tihana Luetić
Odsjek za povijesne znanosti
ZPDZ HAZU
Zagreb
UDK 371.8-055.1(497.5 Zagreb)”18/19”
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 3.10.2014.
Prihvaćeno: 4.10.2014.
Studenti i studentice
njemačkog materinjeg jezika
na Mudroslovnom fakultetu
Kr. sveučilišta Franje Josipa I.
u Zagrebu krajem 19.
i početkom 20. stoljeća
Rad se bavi analizom grupe studenata njemačkog
materinjeg jezika koji su studirali na Mudroslovnom
(Filozofskom) fakultetu Kr. Sveučilišta Franje
Josipa I. u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. st.
Na temelju podataka iz upisnih listova (nacionala)
studenata iz Arhiva Filozofskog fakulteta u Zagrebu
definirana je grupa od 21 studenta i studentice koji su
za materinji jezik naveli njemački, te je na temelju
osobnih podataka i podataka o studiju i obrazovanju,
analizirana njihova zavičajna, socijalna, vjerska i
obrazovna struktura.
Ključne riječi: studenti, Nijemci, Mudroslovni
(Filozofski) fakultet, Sveučilište u Zagrebu,
visokoškolsko obrazovanje, 19. st., 20. st., društvena
povijest
151
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Uvodne napomene
U radu su obrađeni studenti / studentice njemačkog materinjeg jezika koji su
studirali na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu u razdoblju od
osnutka modernog sveučilišta u Zagrebu 1874. do početka Prvoga svjetskoga rata.
Analizom podataka studenata tog fakulteta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dobivena
je slika buduće intelektualne elite njemačkog materinjeg jezika, koja je studirala na
sveučilištu u matičnoj zemlji u vremenu kada se u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji
formiraju okosnice modernog građanskog društva.1 Budući da se ovaj rad bavi samo
studentima tadašnjeg Mudroslovnog (Filozofskog) fakulteta predstavlja samo jedan
manji prilog u istraživanju njemačke intelektualne zajednice na prijelazu stoljeća. To
je razdoblje kada se u Zagrebu otvaraju tri visokoškolske ustanove: Pravni fakultet,
Teološki fakultet i Mudroslovni fakultet (poslije nazvan Filozofski fakultet). Potrebno
je istaknuti da su se na Mudroslovnom fakultetu studirale sve struke društvenohumanističkog usmjerenja, ali i one prirodoslovno-matematičkog smjera.2
Podaci o studentima i studenticama čiji je materinji jezik bio njemački vođeni su
u studentskim upisnim listovima, nacionalima, gdje su se popunjavali svi studentski
osobni podaci, kao i oni vezani uz studij. Ova arhivska građa je sačuvana u kontinuitetu
u Arhivu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od osnutka sveučilišta.3
Međutim, za razliku od tih podataka studenata koji su sačuvani u kontinuitetu za
cijelo razdoblje od 1874. podaci o njihovoj jezičnoj pripadnosti upisivani su tek od
1900. kada je ta rubrika uvedena u nacionale. Ipak, za 11 studenata je od 1895. godine,
kada za to nije postojala rubrika, upisan njihov materinji jezik. Zanimljivo je da su
to bile prve studentice Sveučilišta u Zagrebu, učiteljice zagrebačkog ženskog liceja,
koje su se od navedene godine upisivale kao izvanredne slušačice; uz vjeroispovijest je
upisan i materinji jezik. Tako je slučaj i sa studentima njemačkog materinjeg jezika:
1
U radu se ne govori o studentima pripadnicima njemačke etničke skupine, već o studentima kojima
je materinji jezik bio njemački. Naime, iako je materinji jezik najpouzdanija objektivna odrednica
(etnički marker) za određivanje pripadnosti određenoj etničkoj skupini, ne odgovara u svakoj slučaju
apsolutnom stanju. Kod primjerice Nijemaca ili Mađara materinji jezik najčešće se poklapa sa etničkom
pripadnošću, dok s druge strane, kod primjerice Židova to nije slučaj, jer oni u popisima navode
više različitih materinjih jezika, te se njihov broj određuje po iskazanom broju vjerskih pripadnika
[Mario Bara – Ivan Lajić, Etnodemografski razvoj Slavonije u dvadesetom stoljeću (utjecaj ratova i
kolonizacija), Migracije i regionalni razvoj Hrvatske, ur. Ivan Lajić, Zagreb 2010., 86]. S obzirom da je
uzorkom ovoga rada obuhvaćeno i nekoliko studenata židovske vjeroispovijesti, koji su naveli njemački
kao materinji jezik dalje u tekstu nije korišten termin “Nijemci“ već “studenti njemačkoga materinjega
jezika“ iako se u najvećem broju slučajeva radilo o pripadnicima njemačke etničke skupine.
2
Na Filozofskom fakultetu postojali su smjerovi društveno-humanističkih i prirodoslovno-matematičkih
struka, te tečajevi koji su činili bazu budućih samostalnih fakulteta: radi se o Farmaceutskom tečaju
osnovanom 1882. Geodetskom tečaju osnovanom 1908. i Kr. šumarskoj akademiji osnovanoj 1898.
( Jaroslav Šidak, Sveučilište do kraja prvoga svjetskog rata, Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice
Sveučilišta u Zagrebu, knj. I., str. 102-103).
3
Riječ je o fondu: Imenici upisanih redovitih i izvanrednih slušača Mudroslovnog fakulteta (dalje u tekstu:
Imenici), Arhiv Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (dalje u tekstu: AFF).
152
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
od svih studenata njemačkog materinjeg jezika samo je studentica Camilla Lucerna,
koja je u Zagrebu studirala kao izvanredna slušačica od 1895. upisala taj podatak
ranije,4 svi ostali su tek od 1900. godine. Camila Lucerna, kasnije poznata književnica
i prevoditeljica, nakon izvanrednog studija u Zagrebu, za vrijeme kojeg je bila
učiteljica ženskog liceja, upisuje redovan studij germanistike i slavistike na Sveučilištu
u Beču, gdje je i diplomirala 1907. godine.5 Vezano uz studij Camille Lucerne, kao
malu digresiju, spomenuti valja kuriozitet da je upravo ona bila među pet zagrebačkih
učiteljica koje su 1895. uputile molbu Vladinom Odjelu za bogoštovlje i nastavu sa
zahtjevom za omogućavanje studija djevojkama na sveučilištu.6
Udio studenata i studentica njemačkog materinjeg jezika
na Mudroslovnom (Filozofskom fakultetu) početkom 20. stoljeća
Studenata njemačkog materinjeg jezika u razdoblju od 1901. godine, kada se u
studentskim nacionalima navodila kategorija jezika, pa do početka Prvoga svjetskoga
rata7 bilo je na Mudroslovnom fakultetu 21.8 Oni su činili 1% ukupnog broja
studenata na tom fakultetu u spomenutom razdoblju.9 Taj postotak se poklapa i s
udjelom studenata njemačkog materinjeg jezika na cijelom zagrebačkom Sveučilištu i
4
Nacionali Camille Lucerne iz vremena studija u Zagrebu nalaze se u: AFF, Imenici, br. 19, 21, 24, 34, 37.
5
Osim na zagrebačkom liceju, kao učiteljica radila je i u Gospiću, te se bavila književnim radom. Pisala
je slavističko-germanističke komparativne studije, drame, eseje, kazališne, glazbene i književne kritike
i poeziju. Pisala je na njemačkom i hrvatskom jeziku. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu
prikazane su njezine drame Na ruševinama (1898.) i Jedinac (1904.). Više o Camilli Lucerni vidi u:
A. MILČINOVIĆ, „Naše hrvatske spisateljice“, Lovor, 1./1905., br. 5.-6., 177-179; Z. KVEDER,
„Kamila Lucerna“, Jugoslavenska žena, 1919.“, br. 3., 264-265; Lj. MARKOVIĆ, „Kamila Lucerna“,
Hrvatska prosvjeta, 1928., br. XV., 138-139; I. ESIH, „Kamila Lucerna. Uz 70-tu obljetnicu rođenja
zaslužne hrvatske prosvjetne radnice“, Jutarnji list, 27./1938., br. 9320. i E. KUČERA, „O životu i radu
Camille Lucerne“, Almanah Društva hrvatskih književnica, 1./1938., br. 1., 76-80; Dunja DETONI
DUJMIĆ, „Camilla Lucerna ili dama sa svjetiljkom“, Republika: časopis za književnost, vol. 51, br. 3-4,
Zagreb 1995., 121-127; Svjetlan LACKO VIDULIĆ, Was bleibt. Porträt der Schriftstellerin und
Philologin Camilla Lucerna (1868-1963), Zagreber germanistische Beitraege : Jahrbuch fuer Literaturund Sprachwissenschaft, Zagreb, 2001., 85-107; Ida OGRAJŠEK GORENJAK, „Otvaranje ženskog
liceja u Zagrebu“, Povijest u nastavi, god. IV, br. 8 (2), Zagreb, 2006., 166-168; Tihana LUETIĆ, „Prve
studentice Mudroslovnog fakulteta kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, Povijesni prilozi, sv. 22,
Zagreb, 2002., 172, 173, 181, 185, 203. Vidi i: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37367,
pristup ostvaren 26. rujna 2014.).
6
O toj molbi opširnije vidi T. LUETIĆ, „Prve studentice Mudroslovnog fakulteta…“, n. dj., 172.
7
Kao gornja granica uzeta je 1914., tj. prva godina rata, iz razloga što se od tada bitno mijenja broj
studenata kao i struktura studentske populacije na cijelom zagrebačkom Sveučilištu i na Filozofskom
fakultetu uslijed ratnih (ne)prilika.
8
U brojku je uključena i studentica C. Lucerna koja je studirala ranije, od 1895., kada kategorije o jeziku
formalno još nije bilo, ali je ona sama navela tad podatak.
9
T. LUETIĆ, „Konfesionalna, jezična i nacionalna struktura studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu 1874.-1914.“, D’ržava, obštestvo i kultura na B’lgari i H’rvati VII-XXI v., ur. Rumjana
Božilova, Lili Kirova, Irina Ognjanova, Antoaneta Balčeva, Sofija 2009., 302-303.
153
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
u studijskim godinama 1919./20. do 1923./24.,
kada je njihov udio također činio oko 1% u
cijeloj studentsko populaciji.10
Bez podataka Ostali
2%
Srpski 0%
15%
Bugarski
20%
Njemaèki
1%
Grafikon 1.
Jezična struktura studenata Mudroslovnog
fakulteta u Zagrebu 1900.-1914.11
U odnosu na ukupan postotak
stanovništva njemačkog materinjeg jezika u
Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u cjelokupnom
stanovništvu zemlje u tom razdoblju, koji se
kretao oko 5%, to je pet puta manji postotak.
Hrvatski
62%
Grafikon 2.
Odnosi udjela stanovništva pojedinog materinjeg jezika u ukupnom broju
stanovnika Kr. Hrvatske i Slavonije i udjela studenata pojedinog materinjeg jezika
na Zagrebačkom sveučilištu 1910.
ostali
Njemački
Mađarski
Rusinski
Udio u studentskoj populaciji
Zagrebačkog sveučilišta
Slovački
Udio u ukupnom stanovništvu Kr.
Hrv. i Slav. 1910.
Češki
Slovenski
Hrvatski ili srpski
0,00%
20,00%
40,00%
60,00%
80,00%
100,00%
Iz grafikona 2 na kojemu se može usporediti postotni udio stanovništva
pojedinog materinjeg jezika i udio studenata određenog jezika na Sveučilištu u
Zagrebu, najjača odstupanja u udjelima vidljiva su upravo kod studenata njemačkog
i mađarskog materinjeg jezika, u odnosu na udio ukupnog stanovništva tog jezika na
10
Rudolf SIGNJAR, „Statistika sveučilišta“, Spomenica Akademičkog senata, Zagreb 1925., 263.
11
T. LUETIĆ, „Konfesionalna, jezična i nacionalna …“, n. dj., 303.
154
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
području Kraljevine Hrvatske i Slavonije za 1910. godinu. Dok je kod pripadnika
drugih manjinskih jezika (Čeha, Slovaka, Rusina, Slovenaca) podjednak omjer
ili malo odstupanje, kod onih njemačkog materinjeg jezika zabilježen je pet puta
manji udio studenata na sveučilištu u matičnoj zemlji u odnosu na udio stanovnika
tog jezika.12 Vezano uz ove omjere, iz kojih bi proizlazili zaključci o pristupu
visokoškolskom obrazovanju pripadnika određenog materinjeg jezika ne bi valjalo
donositi zaključke za prečac, jer valja imati na umu da zagrebačko Sveučilišta nije bilo
jedino mjesto stjecanja visokoškolske naobrazbe u to vrijeme – znatan dio mladeži iz
Hrvatske odlazio je na prestižnija sveučilišta Austro-Ugarske Monarhije; u Beč, Prag,
Budimpeštu, Graz. Stoga ako se u ovom slučaju uzme i jezik kao olakotnu okolnost
za pretpostaviti je da su mnogi studenti njemačkog materinjeg jezika u to vrijeme
studirali izvan Zagreba.13 To je bila sasvim uobičajena pojava, kao i fluktuacija među
sveučilištima, jer su navedena sveučilišta, između ostalog imala velike mogućnosti za
one koji su se usmjeravali za struke kojih u Zagrebu nije bilo, prije svega to se odnosi
na medicinu i struke tehničkog usmjerenja.14
Od ukupnog broja studenata njemačkog materinjeg jezika upisanih na Filozofski
fakultet 16 je studiralo na redovnom studiju, a 5 ih je bilo izvanrednih studenata koji
su mogli slušati predavanja, ali nisu imali pravo polaganja završnih ispita, ukoliko nisu
ispunili uvjete primanja na redovni studij, a to je prije svega bilo polaganje mature
(ispita zrelosti). Neki od izvanrednih studenata upisivali su studij radi nadopune
znanja iz neke struke, te su određeni broj semestara slušali predavanja iz znanstvenog
područja koje ih je zanimalo. Jedan od njih bio je dr. Jan Wermisofsky, koji je bio
upisan kao izvanredni, a potom redovni student. On je diplomirao medicinu u Beču,
te je nakon tamošnjeg studija, u Zagrebu kao izvanredni a potom kao redovni student
slušao šest semestara kolegije iz područja kemije.15 Spomenuta Camilla Lucerna
ukupno je čak 11 semestara provela kao izvanredna studentica, koja je slušanjem
kolegija na Mudroslovnom fakultetu dopunjavala znanje iz njemačkog jezika.16
Zavičajna i vjerska struktura
Prema podacima iz nacionala može se detektirati niz podatka o studentima, te
bez obzira što se radi o malom uzorku moguće ih je kvantificirati. Tako je razvidno
12
Statistički godišnjak, sv. II, 26 i 522.
13
U tijeku su istraživanja dr. Iskre Iveljić i objavljivanje zbornika radova u kojemu će biti objelodanjeni
podaci o hrvatskim studentima na sveučilištu u Beču.
14
U tisku je rada T. Luetić o studentskoj fluktuaciji na prijelazu stoljeća i iskustvu studiranja na inozemnim
sveučilištima u ispred spomenutom zborniku.
15
AFF, Imenici, zim. sem. 1910./1911., zim. i ljet. sem. 1911./1912., zim. i ljet. sem. 1912./1913., zim.
sem. 1913./1914.
16
U periodu njezina studija, na samom kraju 19. st., nije ni formalno mogla biti upisana na redovan studij
iz razloga što je djevojkama to omogućeno tek 1901. godine.
155
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
da su prema zavičajnoj strukturi studenata njemačkog materinjeg jezika prednjačili
oni iz Srijemske županije, njih 9 (od toga dvoje iz Bežanije,17 dvoje iz Inđije,18 te
po jedan iz Iloka, Vođinaca, Srijemskih Karlovaca, Jarmine, Nove Pazove),19 potom
4 iz Ugarskih / Mađarskih županija (Zale, Nagymartona, Zsombolye, Krnjaje),20
te zavičajnici Češke (troje).21 Po jedan student bio je iz Varaždina, Petrinje, Broda
na Savi i Bosanske Gradiške, a za jednoga se ne navodi podatak.22 Valja spomenuti
da studentsko mjesto zavičajnosti često nije bilo isto kao i mjesto rođenja studenta.
Naime, najčešće je dolazilo do promjene mjesta stanovanja roditelja i studenta uslijed
promjene mjesta zaposlenja roditelja, odnosno migriranja cijele obitelji što je vrijedilo
i za njemačko stanovništvo.23 Kod analizirane grupe studenata 11 je navelo isto mjesto
rođenja i zavičajnosti, a 10 studenata nije imalo isto mjesto rođenja i zavičajnosti.
17
Iz Bežanije su Eduard Müller (AFF, Imenici, ljet. sem. 1905./1906.) i Filip Kendl (AFF, Imenici,
ljet. sem. 1908./1909., zim. i ljet. sem. 1909./1910., zim. i ljet. sem. 1910./1911., zim. i ljet. sem.
1911./1912., zim. sem. 1912./1913.).
18
Iz Inđije su bili Stjepan Kraft (AFF, Imenici, ljet. sem. 1903./1904.) i Josip Taubel (AFF, Imenici, zim.
i ljet. sem. 1902./1903., zim. i ljet. sem. 1903./1904., ljet. sem. 1905./1906. ).
19
Iz Iloka je Lang Vilko (AFF, Imenici, zim. i ljet. 1908./1909., zim. sem. 1909./1910.), iz Vođinaca Josip
Tarnowski (AFF, Imenici, zim. i ljet. 1904./1905., zim. i ljet. 1905./1906., zim. i ljet. 1906./1907., zim.
sem. 1907./1908.), iz Srijemskih Karlovaca Ernest Waidl (AFF, Imenici, zim. sem. 1907./1908.), iz
Jarmine Gjuro Kuhner (AFF, Imenici, zim. i ljet. sem. 1905./1906., zim. i ljet. sem. 1906./1907.), iz
Nove Pazove Samuel Schumacher (AFF, Imenici, ljet. sem. 1911./1912., zim. i ljet. sem. 1912./1913.,
zim. i ljet. 1913./1914.).
20
Iz Zale je bio Oskar Fischer (AFF, Imenici, zim. sem. 1905./1906.), iz Nagymartona Rudolf Schey
(AFF, Imenici, zim. i ljet. 1906./1907., zim. se. 1907./1908., zim. i ljet. 1908./1909.), iz Zsombolye
Helena König (AFF, Imenici, zim. sem. 1907./1908.), iz Krnjaje Mijo Burger (AFF, Imenici, zim. sem.
1910./1911.).
21
Zavičajnici u Češkoj su bili Rudolf Kraus (AFF, Imenici, zim. i ljet. sem. 1900./1901., zim. i ljet.
sem. 1901./1902., zim. i ljet. sem. 1902./1903., zim. i ljet. sem. 1903./1904.), Jan Wermisofsky (AFF,
Imenici, zim. sem. 1910./1911., zim. i ljet. sem. 1911./1912., zim. i ljet. sem. 1912./1913., zim. sem.
1913./1914.) i Josip Hartinger (AFF, Imenici, zim. i ljet. sem. 1904./1905, zim. i ljet. sem. 1905./1906.,
zim. i ljet. sem. 1906./1907., zim. sem. 1907./1908.).
22
Zavičajna u Varaždinu je Camilla Lucerna (AFF, Imenici, zim. i ljet. sem. 1895./1896., zim. i ljet. sem.
1896./1897., zim. sem. 1897./1898., zim. i ljet. sem. 1898./1899., ljet. sem. 1901./1902., zim. i ljet.
sem. 1902./1903., ljet. sem. 1904./1905.), iz Petrinje je bio Gustav Schindler (AFF, Imenici, ljet. sem.
1911./1912.), iz Broda na Savi Stjepan Jarić Brodski (AFF, Imenici, ljet. sem. 1908./1909., zim. i ljet.
1909./1910.), iz Bosanske Gradiške Henrik Šuman (AFF, Imenici, ljet. sem. 1901./1902., zim. i ljet.
sem. 1902./1903., zim. i ljet. sem. 1903./1904., zim. sem. 1904./1905.). Podatak o zavičajnosti nije
naveo Martin Hajnal (AFF, Imenici, ljet. sem. 1904./1905, zim. sem. 1905./1906.).
23
O migracijama i planskom naseljavanju njemačkog stanovništva od strane austrijskih vlasti na području
Podunavlja od 18. i 19. stoljeća vidi opširnije: Mario BARA – Ivan LAJIĆ, „Prisilne, iznuđene i
organizirane migracije u etnodemografskom oblikovanju Hrvatske: primjer Slavonije“, Migracijske i
etničke teme, vol. 25, br. 4, Zagreb 2009., 341-342; M. BARA – I. LAJIĆ, Etnodemografski razvoj
Slavonije, 88-89.
156
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Grafikon 3.
Studenti Mudroslovnog fakulteta njemačkog materinjeg jezika prema mjestu
zavičajnosti
10
9
8
broj studenata
7
6
5
4
3
2
1
0
Nepoznato
grad
Varaždin
Zagrebačka
ž.
Ugarska
Srijemska
ž.
Požeška ž.
Češka
Bosna
zavičajnost
Prema vjerskoj pripadnosti studenata njemačkog materinjeg jezika 13 je bilo
rimokatoličke vjeroispovijesti, 5 evangelika i 3 židovske vjere.24
Socijalna struktura
Socijalna struktura studenata njemačkog materinjeg jezika, prema podacima
o zanimanju oca ili skrbnika, otkriva iz kakvih obitelji su dolazili, odnosno pruža
odgovor na pitanje kakvog su socijalnog i obrazovnog porijekla bili. Razvidno je,
kao uopće i analiza socijalne strukture cijele studentske populacije tog vremena, da
su ti studenti dolazili iz različitih društvenih sredina. Tako je i ovdje slučaj da ih je
8 bilo iz obitelji poljoprivrednika, 5 iz obitelji javnih službenika (profesori, učitelji,
vjeroučitelj, sudski vijećnik), 2 iz obitelji obrtnika, 2 zaposlena u industriji, 1 iz
trgovačke obitelji, a 1 slobodnog zanimanja.25 Ipak, specifičnost koju pokazuje i ovako
mali uzorak jest da je u slučaju studenata njemačkog materinjeg jezika, u odnosu na
cijelu studentsku populaciju Mudroslovnog fakulteta, najviše njih iz obitelji koje su
se bavile poljoprivredom. Valja spomenuti da ta skupina obuhvaća sve one koji živjeli
24
Studenti njemačkog materinjeg jezika koji su naveli da su židovske vjeroispovijesti bili su: Vilko Lang,
Rudolf Schey i Oskar Fischer, dok su evangeličku vjeru naveli: Rudolf Kraus, Filip Kendl, Eduard
Müller, Gustav Schindler i Samuel Schumacher. Svi ostali bili su rimokatolici.
25
Dvoje studenata ne navodi podatak o zanimanju oca, odnosno skrbnika.
157
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
od poljoprivrede, bilo da su naveli da su im roditelji ratari, stočari ili mali posjednici.
Po ovom udjelu, oni odskaču od ostatka studentske populacije jer je u ukupnom broju
studenata tek nešto više od 10% dolazilo iz seljačkih obitelji,26 dok je kod Nijemaca
to gotovo trećina.
Grafikon 4.
Socijalna struktura studenata njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom fakultetu
trgovina
zanimanje roditelja
poljoprivreda
obrt
nepoznato
javna služba
industrija
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
broj studenata
Srednjoškolsko obrazovanje, studijske grupe,
dužina i završetak studija
Što se tiče obrazovanja koje su stekli prije upisa na Mudroslovni fakultet, slika je
šarolika: najviše ih je (9), već ranije studiralo na nekom sveučilištu ili visokoj tehničkoj
školi na području Austro-Ugarske Monarhije ili u Njemačkoj, te su potom upisali
studij u Zagrebu.27 Troje se upisalo izravno nakon što su maturirali na gimnaziji u
26
Tihana Luetić, Socijalna slika studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1874.–1914.),
Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 24, Zagreb
2006., str. 206-207.
27
Josip Taubel prije upisa na zagrebački Filozofski fakultet studirao je na Visokoj tehničkoj školi u
Pragu, Samuel Schumacher na Sveučilištu u Marburgu, Eduard Müller na Sveučilištu u Leipzigu,
Gustav Schindler na Sveučilištu u Jeni, Stjepan Jarić Brodski na Sveučilištu u Grazu, Martin Hajnal
na Sveučilištu u Budimpešti, Ivan Wermisofsky, Ernest Waidl i Gjuro Kuhner na Sveučilištu u Beču.
158
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Zemunu,28 a potom su slijedili maturanti iz gimnazija i srednjih škola završenih u
Osijeku, Vinkovcima, Zagrebu, Varaždinu i Sarajevu.29
Što se tiče samog studija, odnosno studijskih grupa koje su studenti njemačkog
materinjeg jezika studirali, prema najopćenitijoj podjeli 11 je studiralo predmete
prirodoslovno-matematičkog smjera, dok je 10 studiralo društveno-humanističke
znanosti. Što se tiče definiranja broja studenata pojedinih studijskih grupa, obzirom
na onodobnu prilično široku mogućnost kombinacije predmeta koje su studenti mogli
upisivati, kod nekih se može sasvim jednostavno odrediti studijski smjer, dok je kod
nekih to ponekad nejasno određeno, obzirom na broj upisanih kolegija iz pojedinog
predmeta svake akademske godine. Studijsku grupu povijest i geografiju studiralo je
troje studenata: Josip Tarnowski, Josip Hartinger i Samuel Schumacher, s time da je
Hartinger slušao i kolegije iz njemačkog jezika. Studijsku grupu klasične filologije
studiralo je četvero studenata: Rudolf Schey, Henrik Šuman, Mijo Burger i Gjuro
Kuhner, s time da su kod njih još zabilježeni i kolegiji iz slavistike, odnosno njemačkog
jezika. Kombinaciju slavistike i njemačkog jezika studirali su Ernest Waidl i Martin
Hajnal, dok je kolegije iz njemačkog jezika slušala Camilla Lucerna. Studijsku grupu
prirodoslovlja (botanika, zoologija, mineralogija) u kombinaciji sa kemijom studirali
su: Stjepan Jarić Brodski, Vilko Lang, Filip Kendl, Eduard Müller i Gustav Schindler.
Studijsku kombinaciju fizike, matematike i geometrije, sa kolegijima iz filozofije
slušali su Oskar Fischer, Helena König, Stjepan Kraft, Rudolf Kraus i Josip Taubel,
dok je kolegije iz kemije slušao dr. Jan Wermisofsky.
Što se tiče duljine studiranja onodobnih studenata, valja istaknuti da broj
semestara koji su studirali na određenom fakultetu nije ključan faktor za donošenje
zaključka o uspješnosti, odnosno završetku studija.30 Naime, studij se završavao
polaganjem završnih ispita (profesorskog ispita za profesore u srednjim školama i/
ili rigoroza), nakon odslušanih osam semestara kolegija koji nisu morali biti odslušani
na istom sveučilištu. Iako je određeni broj studenata potpuno napustio studij nakon
kraćeg vremena, vrlo često se događalo, kako je već ranije spomenuto, da su studenti
odlazili po nekoliko semestara na studij vani, i potom se vraćali diplomirati na matično
sveučilište, ili su, pak, i završnu diplomu stjecali u inozemstvu. S druge strane, priroda
izvanrednog studija bila je takva da su neki od njih, kako je već ranije spomenuto,
slušali kolegije na fakultetu tek kao nadopunu znanja iz svoje struke, te su mogli
studirati koliko god su htjeli, odnosno koliko su im mogućnosti dopuštale, od jednog
28
Sa maturom zemunske gimnazije studij u Zagrebu upisali u Filip Kendl, Stjepan Kraft i Josip Teubel.
29
Iz osječke gimnazije studij u Zagrebu upisali su Josip Hartinger i Vilko Lang, iz vinkovačke gimnazije
Mijo Burger i Josip Tarnowski, iz zagrebačke realne gimnazije Oskar Fischer, iz varaždinske gimnazije
Rudolf Schey, sa sarajevske bogoslovije Henrik Šuman, te sa sarajevske preparandije Helena König.
30
Više o motivima, prirodi i duljini studiranja na Filozofskom fakultetu vidi T LUETIĆ, „Duljina
studiranja, doktorati i državni ispiti studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upisanih
1874.-1914.“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 39, br. 1, Zagreb 2007., 157-180.
159
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
semestra pa do primjerice, jedanaest semestara koliko je zabilježeno u slučaju Camille
Lucerne, koja je u to vrijeme bila zaposlena kao učiteljica ženskog liceja.31
Dužina studija studenata njemačkog materinjeg jezika u prosjeku se poklapa
sa semestrima provedenim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ostale studentske
populacije tog fakulteta. Naime, najviše studenata (6) slušalo je predavanja na studiju
u Zagrebu svega jedan semestar, potom su slijedili oni sa odslušanih šest semestara
(3), dok je dvoje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studiralo dva, tri, pet i sedam
semestara; jedan student studirao je četiri, osam, devet i jedanaest semestara. U
ukupnoj populaciji Filozofskog fakulteta, također je najviše studenata na studiju
provelo jedan semestar.32
Od 21 studenta / studentice njemačkog materinjeg jezika trećina je završila
studij na način na koji se tada studij završavao (polaganjem rigoroza, tj. doktorata, ili
profesorskog ispita za gimnazijsko učiteljstvo) – njih šestero položilo je profesorski
ispit i jedan kandidat je doktorirao. Bio je to Josip Hartinger, koji je doktorirao 1911.
iz hrvatske povijesti sa temom „Hrvatsko-slovenska seljačka buna godine 1573.“,
pod mentorstvom dr. Ferde Šišića.33 Hartinger je studirao studijsku grupu povijest/
geografija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1904. do 1908., dok je posljednji
semestar 1907./1908. proveo na studiju u Beču. Uz to je položio i profesorski ispit
1909. godine.34 Radio je kao srednjoškolski profesor u Osijeku i Zagrebu gdje je bio
prefekt plemićkog konvikta, a zatim je do umirovljenja 1930. prosvjetni izvjestitelj
Osječke oblasti. U vrijeme Banovine Hrvatske je ravnatelj Prve ženske gimnazije u
Zagrebu. Bio je aktivan i u politici, te je radio i kao novinar i prevoditelj.35
Osim njega još 6 studenata je u Zagrebu završilo studij polaganjem ispita za
profesore srednjih škola bili su to: Henrik Šuman (1909.) iz predmeta klasične
filologije,36 Gjuro Kuhner (1907.) iz klasične filologije i njemačkog jezika,37 Josip
31
C. Lucerna upisana je u Imenike izvanrednih slušača Mudroslovnog fakulteta od 1895./1896. do
1904./1905., s time da je studirala ukupno 11 semestara prije odlaska na studij u Beč, ali ne u
kontinuitetu već u upisima nalazimo određene «rupe»: zim. i ljet. sem. 1895./1896., zim. i ljet. sem.
1896./1897., zim. sem. 1897./1898., zim. i ljet. sem. 1898./1899., ljet. sem. 1901./1902., zim. i ljet. sem.
1902./1903., ljet. sem. 1904./1905.
32
T. LUETIĆ, „Duljina studiranja, doktorati i državni…“, n. dj., 162.
33
Ivan KURJAK, „Doktorirali na Filozofskom fakultetu, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ur.
Stjepan Damjanović, Zagreb, 1998., 327.
34
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), fond 502, Filozofski fakultet u Zagrebu. Ispitna komisija
za polaganje stručnih ispita za zvanje profesora srednjih škola, osobni dosje iz 1909.
35
O njemu vidi: Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Josip Hartinger, osječki novinar i hrvatski
povjesničar“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, vol. 1, Osijek, 1995., 43-51; M. KOLARDIMITRIJEVIĆ, Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, Zagreb, 2002., 445-446.
36
HDA, fond 502, Filozofski fakultet u Zagrebu. Ispitna komisija za polaganje stručnih ispita za zvanje
profesora srednjih škola, osobni dosje iz 1909.
37
Isto, osobni dosje iz 1907.
160
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Taubel (1906.) iz matematike i geometrije,38 Rudolf Kraus (1909.) iz predmeta
matematike i fizike,39 Rudolf Schey (1911.) iz njemačkog jezika i klasične filologije40
i Josip Tarnowski (1909.) iz povijesti i geografije.41 To svakako ne treba uzeti kao
konačno, jer je, kako je ranije spomenuto, velik broj studenata odlazio i u druga
sveučilišna središta na upotpunjavanje znanja i dovršetak studija.
Valja spomenuti da je troje studenata njemačkog materinjeg jezika za vrijeme
studija na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu primalo stipendije; stipendirala
ih je Zemaljska vlada ( Josip Taubel primao je stipendiju u iznosu od 600 kruna u
trajanju od 6 semestara, a Martin Hajnal i Stjepan Kraft isti iznos u trajanju od 2
semestra). Osim novčane potpore, radi olakšanja studentskih troškova, studenti
slabijeg materijalnog stanja mogli su primati i olakšice u vidu besplatne prehrane
u akademskoj Mensi, što je bio slučaj kod studenta Josipa Hartingera. Što se tiče
pitanja školarine, u mnogim slučajevima bilo je omogućeno oslobađanje od njezina
plaćanja, što je, pak ovisilo o socijalnom faktoru i uspjehu na studiju. Međutim, kod
studenata i studentica njemačkog materinjeg jezika nije zabilježen takav slučaj (svi su
za vrijeme studija u Zagrebu plaćali školarinu (naukovinu)), što daje za pretpostaviti
da su njihove materijalne prilike bile zadovoljavajuće, odnosno da su dolazili iz
dobrostojećih / imućnijih obitelji.
38
Isto, osobni dosje iz 1906.
39
Isto, osobni dosje iz 1909.
40
Isto, osobni dosje iz 1911.
41
Isto, osobni dosje iz 1909.
161
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Umjesto zaključka
Tablica 1.
Popis studenata njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom fakultetu
Kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu od 1895. do 1914. godine
Vjera
God. upisa na
Mudroslovni
fakultet
Kernjaja,
Sombor
rkt
1910./1911.
26. 8.1886.
Csurgo
žid
1905./1906.
Martin
4. 12.1883.
Isztimern
rkt
1904./1905.
Josip
Rikardo
16. 7.1884.
Wurbental
rkt
1904./1905.
Jarić Brodski pl.
Stjepan
Stjepan
28. 9.1887.
Brod na Savi
rkt
1908./1909.
Kendl
Filip
Karlo
22. 7.1874.
Bulkes
evang
1908./1909.
Konig
Helena
Peter
22. 2.1889.
Zenica
rkt
1907./1908.
Kraft
Stjepan
Sebastijan
15. 8.1884.
Inđija
rkt
1903./1904.
Kraus
Rudolf
Antun
16. 2.1878.
Beč
evang
1900./1901.
Kuhner
Gjuro
Margareta
6. 10.1882.
Jarmina
rkt
1905./1906.
Lang
Vilko
Emanuel
31.10.1887.
Ilok
žid
1908./1909.
Lucerna
Kamila
Ivan
24. 6. 1868.
Riva u Tirolskoj
rkt
1895./1896.
Müller
Eduard
M. Strecker, skrbnik
7. 5. 1885.
Bežanija
evang
1905./1906.
Schey
Rudolf
Josip
21.12.1884.
Jennersdorf
žid
1906./1907.
Schindler
Gustav
Josip
29.12.1886.
Petrinja
evang
1911./1912.
Schumacher
Samuel
Michael
28. 9.1880.
Nova Pazova
evang
1911./1912.
Šuman
Henrik
pok. Henrik
30.12.1877.
Engers
rkt
1901./1902.
Tarnowski
Josip
Ivan
21. 8.1881.
Vođinci
rkt
1904./1905.
Taubel
Josip
Ventelin
5. 4.1884.
Putinci
rkt
1902./1903.
Waidl
Ernest
Ivan
31.12.1885.
Karlovci
rkt
1907./1908.
Wermisofsky
dr Jan
?
7. 8.1870.
Grelomeld
rkt
1910./1911.
Prezime
Ime
Ime oca/skrbnika
Burger
Mijo
Franjo
16. 3.1890..
Fischer
Oskar
David
Hajnal
Martin
Hartinger
162
Datum rođenja Mjesto rođenja
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika
na Mudroslovnom fakultetu Kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu
krajem 19. i početkom 20. stoljeća
Sažetak
Na temelju podataka iz upisnih listova (nacionala) studenata pohranjenih u Arhivu
Filozofskog fakulteta u Zagrebu definirana je za razdoblje od 1895. do 1914. grupa od 21
studenta / studentice koji su za materinji jezik naveli njemački jezik. Na temelju osobnih
podataka i podataka o studiju i obrazovanju analizirana je njihova zavičajna, socijalna,
vjerska i obrazovna struktura, kao i dužina studija i njegov završetak. Ta je brojka činila 1%
od ukupnog broja studenata na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu, ali pritom valja
pretpostaviti da su mnogi studenti njemačkog materinjeg jezika u to vrijeme studirali i izvan
Zagreba na sveučilištima diljem Austro-Ugarske Monarhije i izvan nje, tim više što im je
jezik predstavljao olakotnu okolnost za studiranje. Od 21 studenta / studentice njemačkog
materinjeg jezika 16 je studiralo na redovnom studiju, a 5 je bilo upisano kao izvanredni
studenti, koji su mogli slušati predavanja ali nisu imali pravo polaganja završnih ispita. Što se
tiče zavičajne strukture, prednjačili su oni iz Srijemske županije, njih 9, potom oni iz Ugarskih
županija, te zavičajnici u Češkoj. Prema vjerskoj pripadnosti 13 studenata bilo je rimokatoličke
vjeroispovijesti, 5 evangelika i 3 židovske vjere. Analiza socijalne strukture pokazuje da su
dolazili iz različitih društvenih sredina. Najviše ih je bilo iz obitelji poljoprivrednika, zatim iz
obitelji javnih službenika, a potom slijede oni čiji su očevi bili zaposleni u obrtništvu, industriji,
trgovini. Razmatrajući studijske grupe prema najopćenitijoj podjeli 11 je studiralo predmete
prirodoslovno-matematičkog smjera, a 9 društveno-humanističke znanosti.
Studenten und Studentinnen der deutschen Muttersprache an der
Philosophischen Fakultät der Königlichen Universität Franz Joseph I.
in Zagreb Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts
Zusammenfassung
Aufgrund der Angaben aus den Immatrikulationsblättern (Nationalen) der Studenten
aus dem Archiv der Philosophischen Fakultät in Zagreb wurde eine Gruppe von 21 Studenten
und Studentinnen bestimmt, die Deutsch als ihre Muttersprache angaben, in der Zeitspanne
zwischen 1895 und 1914. Aufgrund der Personalien und Angaben bezüglich Studium und
Bildung wurde ihre Heimat-, Sozial-, Religions- und Bildungsstruktur, die Studium Dauer
und deren Beendung analysiert. Diese Zahl war 1% in der Gesamtzahl der Studenten an
der Philosophischen Fakultät in der erwähnten Zeitspanne, doch dabei soll angenommen
werden, dass viele Studenten mit deutscher Muttersprache zu jener Zeit außerhalb von Zagreb
studierten, an Universitäten in der ganzen Österreichisch-Ungarischen Monarchie und
163
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 151-164
Tihana Luetić: Studenti i studentice njemačkog materinjeg jezika na Mudroslovnom...
außerhalb, desto mehr wo ihnen doch die Sprachkenntnisse das Studium erleichterten. Von
der Gesamtzahl der immatrikulierten deutschsprachigen Studenten an der Philosophischen
Fakultät studierten 16 regelmäßig, während 5 als auswärtige Studenten verzeichnet wurden,
die Vorlesungen hören konnten, aber kein Recht auf Abschlussprüfungen hatten. Was die
Heimatstruktur angeht, kamen die meisten aus der Gespanschaft Syrmium, 9, dann aus den
Ungarischen Gespanschaften und dann die aus Tschechien stammenden. Es soll erwähnt
werden, dass der Heimatort dem Geburtsort des Studenten oft nicht entsprach. Meistens kam
es nämlich zur Änderung des Wohnortes der Eltern und des Studenten infolge einer Änderung
des Arbeitsortes der Eltern, bzw. einer Migration der ganzen Familie, was für die deutschen
Bewohner jener Zeit eine bekannte Erscheinung war. Gemäß Glaubensangehörigkeit
der deutschsprachigen Studenten waren dreizehn Studenten römischkatholischen, vier
evangelischen und drei jüdischen Glaubens. Die Analyse der sozialen Struktur zeigt, dass
die deutschsprachigen Studenten aus verschiedenen gesellschaftlichen Umwelten kommen.
Die meisten kamen aus Bauernfamilien, danach aus Beamtenfamilien, ihnen folgen jene,
deren Väter im Gewerbe, in der Industrie und dem Handel tätig waren. Spezifisch für diese
Gruppe ist, dass sie in sozialem Sinne vom Rest der Studentenpopulation hervorragen, weil
in der Gesamtstudentenzahl nur etwa mehr als 10% aus Bauernfamilien kamen, während
das bei dere Deutschen fast ein Drittel waren. Was die Bildung vor der Immatrikulation an
der Philosophischen Fakultät angeht, ist das Bild sehr bunt: die meisten (neun von ihnen),
studierte schon vorher an einer Universität oder technischen Hochschule auf den Gebiete
der Monarchie oder in Deutschland, dann immatrikulierten sie das Studium in Zagreb, drei
immatrikulierten unmittelbar nach dem Abitur am Gymnasium in Zemun und dann folgten
die Abiturienten aus den Gymnasien und Mittelschulen in Osijek, Vinkovci, Zagreb, Varaždin,
Sarajevo. Die von den deutschsprachigen Studenten belegten Studiengruppen erörternd kann
festgestellt werden, dass laut allgemeinster Einteilung 11 von ihnen naturwissenschaftlichmathematische Fächer während 10 Gesellschaft-humanistischen Wissenschaften studierten.
Was die Studienbeendung angeht, beendete von den 21 Studenten in Zagreb ein Drittel das
Studium auf die damals übliche Weise (durch bestehen von Rigorosen, dh. Doktoraten oder der
Professorenprüfung für Gymnasiumlehrer): sechs von ihnen bestanden die Professorenprüfung
und ein Kandidat machte seinen Doktor. Das war Joseph Hartinger, der 1911 in kroatischer
Geschichte seinen Doktor machte.
164
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
Marina Čizmić Horvat,
Zagreb
UDK 070(497.5=112.2)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 28.11.2013.
Prihvaćeno: 30.11.2014.
„Deutsche Sprache
Bedingung“.
Jezici u oglasima
za zapošljavanje
u listu Agramer Zeitung
u prvom desetljeću
20. stoljeća
Autorica je u radu analizirala oglase u prvom
desetljeću 20. stoljeća koji su objavljeni u dnevnom
listu Agramer Zeitung, koji je izlazio na njemačkom
jeziku u Zagrebu od 1830. do 1918. godine. Opisani
su oglasi, odnosno ponuda i potražnja za poslom,
u kojima se tražilo poznavanje jezika, ponajviše
njemačkoga.
Ključne riječi: Agramer Zeitung, Zagreb, oglasi,
ponuda i potražnja za poslom, prvo desetljeće
20. stoljeća
165
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
Uvod
Agramer Zeitung, kolokvijalno Agramerica, hrvatski je dnevni list koji je izlazio je
u Zagrebu od 1830. do 1918. godine na njemačkom jeziku. Te su novine pohranjen je
u hrvatskim knjižnicama, a od 1993. sva godišta lista u razdoblju od 1841. do 1912.
godine dostupna su u digitaliziranom obliku na mrežnoj stranici Austrijske nacionalne
knjižnice.1
Do 1847. godine Agramer Zeitung, tada pod prvotnim naslovom Agramer
politische Zeitung, redovito je tiskao zasebno numerirani prilog u kojem je objavljivao
oglase. Prilog je nosio naslov Intelligenzblatt2 zur Agramer politischen Zeitung, u
prijevodu Oglasitelj, odnosno Oglasnik Zagrebačkih političkih novina. Početkom
1848. taj prilog s oglasima prestao je izlaziti, a oglasi su postali sastavnim dijelom
lista. Tiskani su na kraju svakog pojedinog broja, obično između 7 i 10 stranice, i to
samostalno ili u okviru rubrike pod naslovom Kleiner Anzeiger (Mali oglasnik). Oglasi
su svrstani prema sadržaju i nadnaslovljeni: „Stellen=Gesuche“ („Potražnja posla“),
„Vermischte Anzeigen“, („Razni oglasi“), „Privat=Anzeigen“, („Privatni oglasi“) ili
„Stellenvermittler“ („Posrednik zapošljavanja“). Oglasi su tiskani u stupcima, čija je
širina i visina prilagođena zadanim tiskarsko-tehničkim uvjetima novina. Riječ je o
jednostavnim, crticama odvojenim tekstovima različitih vrsta i veličina slova, ponekad
ukrašenih jednim ili dvama prstokazima / manikulama. Uz manikule javljaju se i drugi
privlačitelji pozornosti: vitice i masno otisnute ključne riječi u naslovima, u kojima se
navode spol, bračno stanje ili pak vrsta zaposlenja odnosno usluge koju oglašavatelji
traže ili nude.
U listu se oglašavanju i reklamiraju raznovrsni proizvodi i usluge te obavještavaju
čitatelji o novim službenim objavama. Najveći broj oglasa tiskan je na jeziku novina,
tj. na njemačkom jeziku, a oglašavaju se i na drugim jezicima – na hrvatskom,
mađarskom i francuskom jeziku, čije se znanje podrazumijevalo. Ta je mogućnost
izrijekom i navedena u zaglavlju svakog broja: „Insertionen in allen Sprachen werden
in der Administration des Blattes und in allen Inseraten=Expeditionen des In und
Auslandes angenommen und nach aufliegendem Tarife berechnet.“3 („Oglasi na
svim jezicima primaju se u administraciji lista i u svim oglasnim otpremnim uredima
u zemlji i inozemstvu i obračunavaju se prema postojećoj tarifi.“)
1
http://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=apz. ANNO - AustriaN Newspaper Online, Historische
österreichische Zeitungen und Zeitschriften online, Agramer Zeitung, pregledano u razdoblju od 15.
5. do 15.10.2013.
2
U našoj se stručnoj literaturi pojam „Intelligenzblatt“ često krivo prevodi kao „List za inteligenciju“!
ojam je nastao od latinskog “ intellegere“ (opažati, saznavati, razaznavati,razumjeti,misliti, smatrati,
razabrati), danas u engleskom „intelligence office“ (ured za informacije).
P
3
Agramer Zeitung, Zagreb, 2. 10. 1893., Nr. 225, S. 1.
166
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
Prema uvidu u dostupne brojeve, svi brojevi nisu sačuvani, oglasa za zapošljavanje
u kojim se izrijekom traži ili nudi znanje ili poznavanje nekog jezika, isključujući
pritom uobičajena ponavljanja istovjetnih oglasa, ima relativno malo. U razdoblju
od 1893. do 1912. godine objavljeno je 50-tak oglasa na njemačkom, hrvatskom i
francuskom jeziku. Francuski jezik javlja se isključivo u onim oglasima u kojima se nudi
poduka iz francuskog jezika. Poslovi ili zapošljavanje, koji se traže ili nude, odnose se
uglavnom na ženske poslove i zanimanja. Potražnja ili ponuda muških poslova javlja
se u manjem broju oglasa i to gotovo isključivo u području trgovine. To nimalo ne
čudi ako je poznato da je 1900. godine u gospodarski razvijenim gradovima Hrvatske
žene čine najveću skupinu zaposlenih. Prema istraživanjima hrvatskih povjesničarki
Mirjane Gross i Agneze Szabo riječ je prvenstveno o ženskoj posluzi u građanskim
obiteljima.4
Oglasi na njemačkom, hrvatskom i francuskom jeziku
Najveću skupinu ženskih poslova činili su:
a) poslovi koji se obavljaju u domaćinstvu, kućanski poslovi kao kuhanje, čišćenje,
pranje, glačanje, šivanje, posluživanje, održavanje garderobe. U oglasima pisanim
na njemačkom jeziku traže se ili nude: „feines erstes Stubenmädchen“ (fina, prva
sobarica), „Bedienerin“ (dvorkinja), „Mädchen aus angesehener Familie“ (djevojka iz
ugledne obitelji), „Fräulein“ (gospođica) und „Beschließerin“ (zadužena isključivo za
nabavu, šivanje i održavanje bijelog rublja).
Drugu skupinu su činili:
b) poslovi vezani uz obitelj kao potpora supruzi/domaćici/gazdarici, pomoć
članovima obitelji/djeci ili samcima. Traže se ili nude: „gesunde, ältere Bonne“
(dadilja), „Kindsfrau“, „Fräulein zu Kindern“ (guvernanta), „Erzieherin“ (odgajateljica),
„Gesellschafterin“/ „Gesellschafterin auf der Reise“ (družbenica), „Reisebegleiterin“
(pratiteljica na putu), „Vertrauensperson“ (osoba od povjerenja), „Vorleserin“ (čitačica),
„Stütze der Frau/Hausfrau“ (potpora supruzi/domaćici) „junges Mädchen“ (mlada
djevojka), „Fräulein aus dem guten Hause“ (gospođica iz dobre kuće“), „ein besseres
Fräulein“ (bolja gospođica).
Treću skupinu ženskih, ali i muških, poslova objavljenih na njemačkom,
hrvatskom i francuskom jeziku činili su:
c) poslovi u trgovini, zanatu, obrtu i obrazovanju, gdje se traže ili nude sljedeći
profili zaposlenika:
Ženski poslovi:
4
Mirjana GROSS / Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb, 1992., 25.
167
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
„Verkäuferin“ (prodavačica), „Cassierin“ (blagajnica), „Comptoiristin“
(činovnica), „Maschinenschreiberin“(strojopisačica) „Practicantin“/ „KontorPracticantin“ (uredska pripravnica), „Magazineurin“ (skladištarka), „Agentin“
(trgovačka putnica), „deutsche Korrespondentin“ (korespondentica), „geprüfte
Lehrerin“ (ispitana učiteljica), „svršena učiteljica (licejka)“, „Dipl. Wiener
Bürgerschullehrerin“ (diplomirana bečka učiteljica građanske škole), „Fräulein zu
Spaziergängen mit französischer Conversation“ (gospođica za šetnju s francuskom
konverzacijom).
Za poduku jezika nude se i traže strankinje, primjerice „Parisienne“ (Parižanka),
„Francaise“ (Francuskinja), „Diplomierte Französin“ (diplomirana Francuskinja)
„Suissesse“ (Švicarka).
Muški poslovi:
„Schriftsetzer“ (slovoslagar), „Waldheger“ (lugar), „Kontorist“ (računovođa),
„Commis“ (naučnik), „Correspondent“ (korespondent), „Beamter“ (činovnik),
„Comptoirist“ (činovnik), „junger Mann mit kaufmänischer Vorbildung“ (mladić s
trgovačkim predznanjem), „Instructor“ (instruktor).
Potražnja i ponuda znanja jezika
Znanje jezika javlja se kao primarni zahtjev pri zapošljavanju radne snage. koja
uz tražene i ponuđene poslove – kojih je često istodobno više od jednog - mora
poznavati i jezike, ne samo u govornom nego i u pisanom obliku. Na prvom se mjestu
traži znanje njemačkog jezika, slijede hrvatski, mađarski, francuski, engleski, češki,
talijanski, slovenski jezik i „slavenski“.
Istodobno traži se i nudi poduka najpoželjnijih jezika – njemačkog, engleskog i
francuskog – koja je često povezana s ulogom guvernante i družbenice koje te jezika
poznaju.
Zahtjevi za znanjem jezika iskazuju se sljedećim oblicima:
„kroatisch-deutsch“ („hrvatsko-njemački“), „deutsch-französisch“ („njemačkofrancuski“), „der deutschen und kroatischen Sprache sowie der Buchführung mächtig“
(„vičan njemačkom i hrvatskom jeziku kao i knjigovodstvu“) „deutschsprechend“
(koji govori njemački), „der deutschen und slovenischen Sprache mächtig, auch
im Rechnen gut ausgeübt“ („vičan njemačkom i slovenskom jeziku, također
dobro izvježban u računanju“), „spricht ungarisch und deutsch“ („govori mađarski
i njemački“), „Kenntnis der Gemischtwarenbranche der deutschen und speciell
kroatischen Sprache“ (stručno znanje iz područja mješovite robe i posebice hrvatskog
jezika) , „Unterricht im Weißnähen und Conversation in der deutschen Sprache“
(poduka u šivanju bijelog rublja i konverzaciji na njemačkom jeziku“), „Kindern
in der französischen Sprache Unterricht zu erteilen“ (podučavati djecu francuski),
„Unterricht an Kinder billigst in Deutsch, Französisch, Klavier u. allen weiblichen
168
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
Handarbeiten“ (poduka djece po najpovoljnijoj cijeni njemački, francuski, glasovir
i sve ženske ručne radove), „der kroatischen und der deutschen Sprache in Wort
und Schrift vollkommen mächtig, gute Rechnerin“ (u potpunosti vična hrvatskom i
njemačkom jeziku usmeno i pismeno, dobra u računanju), „der englische Unterricht“
(engleska poduka), „zu Spaziergängen mit französischer Conversation“ (za šetnje
s francuskom konverzacijom), „deutsche Stenographie“ (njemačka stenografija),
„böhmisch“ (češki), „italienisch“ (talijanski), „slavisch“ (slavenski), „Vertrauensperson
mit perfektem Deutsch“ (osoba od povjerenja sa savršenim njemačkim)
Primjeri oglasa
Primjeri oglasa u kojima se na njemačkom, hrvatskom i francuskom jeziku
oglašavaju ženski i muški poslovi:
• Feines erstes Stubenmädchen mit guten Zeugnissen, solid verlässlich tüchtig
im Servieren Aufräumen etwas Schneiderei, Feinputzerin (Herrenhemden
ausgeschlossen) wird aufs Land gesucht. Deutsche Sprache Bedingung. 2688.5
• Bedienerin die kochen kann, deutsch und kroatisch spricht, sucht Posten.
Näheres Voćarska cesta br. 8a Agneza Jereb 2500.6
• Junge, nette, deutsch-sprechende Bedienerin welche Herrengarderobe gut
instandzuhalten versteht wird aufgenommen. Prilaz NR. 9, rechts.7
• Eine deutsche Bedienerin sucht Stelle für den ganzen Tag. Gefällige Anträge
unter „J. S.“ an die Administration des Blattes. 1867.8
• Fräulein deutsch-französisch wünscht Anstellung in feinem Hause zu Kindern,
oder sonst was passendes; auf ein Gut bevorzugt, kann sofort eintreten, gute
Zeugnisse vorhanden. Universitätsplatz I. Stock, bei Frau Sasin.9
• Gesunde ältere einfache Bonne oder sonstige Vertrauensperson mit perfektem
Deutsch, etwas Mithilfe im Häuslichen zu sechsjährigem Knaben nach Brod
gesucht. Persönliche Vorstellung täglich 10-12 Uhr bei Frau Berta Ronsperger
Agram Ilica 29, oder brieflich Frau Adele Merkadić Brod n/S.10
• Als Bonne sucht Stellung ein gut erzogenes solides Fräulein 21 Jahre alt,
spricht perfekt ungarisch, zum Gebrauche auch Deutsch. Ist im Stande die
5
Agramer Zeitung, Zagreb, 30. 8. 1906., Nr. 229, S. 10
6
Isto, 26. 9. 1905., Nr. 220, S. 7
7
Isto, 3. 4. 1902., Nr. 76, S. 10
8
Isto, 6. 4. 1905., Nr. 79, S. 7
9
Isto, 8. 1. 1903., Nr. 5, S. 10
10
Isto, 25. 3. 1906., Nr. 71, S. 8
169
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
elegantesten Kleider für Damen und Kinder selbstständig ausarbeiten. Offerte
mit Gehaltsangabe erbeten unter O. R. Brod a/S. Slavonien. 546.11
• Bonne aus sehr gutem Hause der kroatischen deutschen und ungarischen
Sprache vollkommen mächtig, sucht passende Stelle nach auswärts zu zwei
eventuell 3 größeren Kindern. Gefl. Anträge an die Adm. d. Bl. unter Nr. 2682.
12
• Mädchen aus angesehener Familie im Alter zwischen 25 und 30; der
kroatischen und deutschen Sprache in Wort und Schrift vollkommen mächtig,
gute Rechnerin, war bis jetzt als Gesellschafterin und Stütze der Hausfrau
thätig, sucht ihren Posten zu ändern, entweder in solcher Eigenschaft oder in
einem Geschäft. Adresse in der Expedition des Blattes sub. Nr. 213.13
• Ein Mädchen sucht eine Stelle zu Kindern oder in ein Geschäft, ist der
deutschen und slovenischen Sprache mächtig, auch im Rechnen gut ausgeübt.
Adr. Theresia Schnidar, Bach 68 bei Dujmović.14
• Ein Fräulein (Waise), der deutschen, französischen und ungarischen Sprache
mächtig, etwas musikalisch, sucht Stelle als Bonne, Gesellschafterin, Cassierin,
oder Beschließerin. Anträge an die Administration unter Nr. 1504.15
• Französischer Curs einer Dame die auch Anfänger übernimmt. Methode
Berlitz-school. Der französischen, kroatischen und deutschen Sprache
vollkommen mächtig, würde sie in obigen Sprachen ein Engagement als
Vorleserin eventuell als Reisebegleiterin übernehmen. Näheres Kipni trg Nr.
9 I Stock links.16
• Als Stütze der Frau findet ein solides, häuslich erzogenes Fräulein gesetzten
Alters, das der kroatischen und deutschen Sprache mächtig und im Umgang
mit Kindern bewandert ist, in einer hier domicilierenden Familie bei guter
Bezahlung angenehme und dauernde Stellung. Gefällige schriftliche Offerten
unter Chiffre „F. S. 1901“ an die Adm. d. Bl. erbeten.17
• Ein besseres Fräulein sucht Posten als Gesellschafterin auf der Reise oder als
Stütze der Hausfrau, sie spricht ungarisch und deutsch und ist auch sonst sehr
intelligent. Adresse in der Admin. Des Blattes sub Nr. 2041.18
11
Isto, 10. 9. 1908., Nr. 219, S. 10
12
Isto, 9. 8. 1906., Nr. 269, S. 8.
13
Isto, 27. 2. 1902., Nr. 48, S. 8
14
Isto, 6. 2. 1902., Nr. 30, S. 10
15
Isto, 10. 12. 1989., Nr. 283, S. 20
16
Isto, 9. 3. 1905., Nr. 56, S. 8
17
Isto, 1. 6. 1901., Nr. 125, S. 20.
18
Isto, 16. 5. 1905., Nr. 112, S. 7
170
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
• Junges Mädchen aus besserem Hause, die der kroatischen und deutschen
Sprache vollkommen mächtig ist, sucht Stelle als Kassierin in einem Geschäfte.
Näheres in der Adm. d. Blattes unter Nr. 520.19
• Fräulein kroatisch und deutsch, mit gefälliger Handschrift, sucht Posten als
Cassierin, Magazineurin etc. Gefl. Anträge unter „Bescheiden“ an die Adm. d.
Blattes.20
• Komptoiristin mit schöner Schrift, Maschinenschreiberin (Olivier) wird
gesucht, deutsche Stenographie bevorzugt.21
• Fräulein der kroatischen und deutschen Sprache vollkommen mächtig,
perfecte Stenographin u. tüchtige Schreibmaschinenschreiberin wird in einem
hiesigen Bureau zum sofortigen Eintritt aufgenommen. Offerte sind zu richten
sub Chiffre „AGA“ an die Administration dieses Blattes.1954.22
• Kontor-Praktikantin der kroatischen u. ungarischen Sprache in Wort und
Schrift sowie der einfachen und doppelten Buchführung mächtig sucht
Stellung. Gef. Anträge an die Adm. d. Blattes unter „Fleißig“ 2176.23
• Eine tüchtige verlässliche Comptoiristin der deutschen und kroatischen
Sprache sowie der Buchführung mächtig, findet dauerndes Engagement.
Offerte sub I. E. an die Administration d. Bl.24
• Gesucht wird ein Fräulein aus gutem Hause als Geschäftscassierin u.
Stütze der Hausfrau. Bedingung Kenntnis der Gemischtwarenbranche der
deutschen und speciell kroatischen Sprache. - Offerte zu richten an Leopold
Koritschan, Krapina-Täplitz.25
• Komptoiristin mit schöner Schrift, Maschinenschreiberin (Olivier) wird
gesucht, deutsche Stenographie bevorzugt.26
• Deutsche Korrespondentin sucht Stelle. Adresse in der Adm. d. Bl. unter
Nr. 3001.27
19
Isto, 23. 7, 1908., Nr. 180, S. 8.
20
Isto, 21. 6. 1904., Nr. 140, S. 8
21
Isto, 30. 8. 1906., Nr. 229, S. 10
22
Isto, 22. 4. 1905., Nr. 93, S. 7
23
Isto, 1. 3. 1906., Nr. 49, S. 16
24
Isto, 14. 3. 1901., Nr. 61, S. 8
25
Isto, 5. 5. 1904., Nr. 103, S.8
26
Isto, 30. 8. 1906., Nr. 229, S. 10
27
Isto, 8. 7, 1909., Nr. 153, S. 8
171
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
• Geprüfte Lehrerin der englischen Sprache erteilt gründlichen Unterricht.
Berislavićgasse 12 II. St 2484.28
• Suche geprüfte deutsche Lehrerin der Fachgewerbeschule, - als intelligente
Gesellschafterin für erwachsene Mädchen, wegen Unterricht in Weissnähen
u. Conversation in der deutschen Sprache. Bedingungen ev. Zeugnisse gleich
zu schicken an Gjorgje R. Gjurić, Bos. Gradiška.29
• Französischer Unterricht. Eine Frau wünscht Kindern in der französischen
Sprache Unterricht zu erteilen. Adr. In d. Adm. des Blattes unter Nr. 3504.30
• Fräulein erteilt Unterricht an Kinder billigst in deutsch, französisch, Klavier
u. allen weiblichen Handarbeiten. Preradovićeva ulica 20.31
• Svršena učiteljica (licejka) želi podučavati za pučku školu ili licej. Daje poduku
i u njemačkom jeziku. Pobliže u administraciji pod broj 540.32 (Diplomlehrerin
(Lyzeum) möchte Nachhilfestunden gebe für Grundschule oder Lyzeum.
Gibt auch Nachhilfestunden in Deutsch. Näheres in der Administration unter
Nr. 540.)
• Dipl. Wiener Bürgerschullehrerin d. deutschen und französischen Sprache
mächtig, nimmt ihren Unterricht in allen Fächern der 8classigen Bürgerschule
sowie der Fachbildungsclassen wieder auf. ROSA WEISS, Petrianergasse
2.33
• Diplomirte Französin wünscht in der französischen Sprache und Clavier
einige Stunden Unterricht zu ertheilen von den Anfangsgründen bis zur
höchsten Ausbildung. Briefe erbeten an die Adm. d. Bl. unter Nummer 1458.34
• Fräulein Dr. phil. A. Broch ertheilt englischen Privatunterricht, Lange Gasse,
18, II. St.35
• Englisch Miss Woll unterrichtet in ihrer Muttersprache Ilica 48, I Stock.36
• Mlle. Ida Bauer institutrice diplômée de langue et de littérature française,
rouvre ses cours le 1. Septembre. –Adresse: Rue Marie Valerie Nr. 2 II. étage.37
28
Isto, 24. 2. 1910., Nr. 44, S. 8
29
Isto, 26. 10. 1911., Nr. 245, S. 8
30
Isto, 26. 10. 1911., Nr. 245, S. 8
31
Isto, 11. 2. 1909., Nr. 33, S. 8
32
Isto, 6. 8. 1908., Nr. 192, S. 8
33
Isto , 25. 8. 1903., Nr. 193, S. 8
34
Isto , 3. 11. 1894., Nr. 253, S. 7
35
Isto, 14. 10. 1902., Nr. 236, S. 8
36
Isto, 25. 2. 1905., Nr. 46, S. 16
37
Isto, 25. 8. 1903., Nr. 193, S. 8
172
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
• Parisienne donne leçons Preradovićeva ulica 18 II étage.38
• Française cherche leçons à prix modèré. Mesnička ulica 26.39
• Française, bonne prononciation, donnerait leçons de conversation,
accompagnerait enfants à la promenade. Méthode rapide. Priere de s addresser
à l’administration du journal. 210.40
• Suissesse diplômée munie d’excelents certificats, donne leçons de francais,
anglais, allemand. Ecrire sous chiffres D.P. 384 au bureau du journal. 550.41
• Fräulein empfiehlt sich zu Spaziergängen mit französischer Conversation geg.
mässiges Honorar. Adr. Sub Nr. 87342
• Frauenerwerb! Für ein in deutscher Sprache erscheinendes, beliebtes und
interessantes Frauenblatt, wird eine tüchtige, redegewandte Frau als Agentin
gesucht. Die Tätigkeit behindert nicht in der Besorgung der häuslichen
Arbeiten. Schriftliche Angebote in deutscher Sprache unter „Frauenerwerb“
an die Adm. des Blattes. 43
• Tüchtiger solider Schriftsetzer für deutschen und slavischen Satz, Werk und
Akzidenz, findet d a u e r n d e Stellung in der Buchdruckerei W. BLANKE
in Pettau. Offerte mit Zeugnisabschriften erbeten.44
• Waldheger 39 Jahre alt, verheiratet, 1 Kind, mit Staatsprüfung, guten
Zeugnissen rüstig, energisch, der deutschen, kroatischen u. böhmischen
Sprache mächtig bittet um Posten. Geneigte Anträge erbeten unter „R.W
3905“ an die Administration des Blattes45
• Tüchtiger Commis der Spezereibranche, deutsch, kroatisch, ungarisch
sprechend, findet Aufnahme bei M. Ebenspangera sin Bjelovar, wofür Offert
(mit Gehalts-Anspruch) erbeten ist.46
• Tüchtiger Kontorist mit mehrjähriger Praxis aus dem Baufache, mit
allen einschlägigen Facharbeiten bestens vertraut, flotter kroat.-deutscher
38
Isto, 22. 9. 1903., Nr. 216, S. 10
39
Isto, 4. 11. 1905., Nr. 253, S. 8
40
Isto, 10. 2. 1903., Nr. 32, S. 10
41
Isto, 10. 9. 1908., Nr. 219, S. 10
42
Isto, 27. 3. 1902., Nr. 71, S. 8
43
Isto, 27. 12. 1911., Nr. 294, S. 8
44
Isto, 19. 9. 1905., Nr. 214, S. 7
45
Isto, 11. 3. 1905., Nr. 58, S. 18
46
Isto, 29. 2. 1912., Nr. 49, S. 8
173
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
Korrespondent, einf. und doppelter Buchhalter, verlässlicher Arbeiter sucht
ehestens passenden Posten. Gdefl. Anträge unter Chiffre „Fleissig“.47
• Kontorist (Christ.) guter Stenograph. Kroat. Deutsch erwünscht, findet
dauernde Posten. Offerte sind an die Adm. d. Blattes zu richten u. Nr. 20148
• Junger Mann mit kaufmännischer Vorbildung croatisch u. italienisch flott
corespondierend wird acceptirt. Offerte sub C.M. an die Administration.49
• Kroatischer Komptorist, der auch der deutschen Sprache mächtig ist, wird
gesucht. Offerte an die Adm. sub. „Mladi Hrvat“50
• Korrespondent, der kroatischen und ungarischen Sprache vollkommen
mächtig, findet dauernden Posten. Selbstgeschriebene, in beiden Sprachen
verfasste Offerte unter dem Motto „Tüchtige Kraft“ an die Adm. d. Bl.51
• Correspondent welcher der ungarischen, deutschen und kroatischen
Sprache vollkommen mächtig ist, perfecter Buchhalter sucht Nachmittags
Beschäftigung. Uebernimmt auch Uebersetzungen. Adresse in der Adm. d.
Bl.52
• Comptoirist jüngere Kraft,welcher der kroatischen u.deutschen Correspondenz
vollkommen mächtig, perfecter Stenograph, wird in einem hiesigen Bureau,
zum sofortigen Eintritt a u f g e n o m m e n. Schreibmaschineschreiber
haben Vorzug. Offerte sind zu richten an die Adm. dieses Blattes sub Chiffre
„Zukunft“.53
• Instructor für die kroatische Sprache wird gesucht. Anträge mit Honorarangabe
per Stunde an die Adm. d. Bl. sub Nr. 1410.54
Zaključak
Oglasi u Kleiner Anzeiger der Agramer Zeitung, u kojima se traži i nudi posao ili
zapošljavanje samo su jedan od oblika komunikacijske prakse društva na prijelazu iz
19. u 20. stoljeće. U jezičnom i kulturno-povijesnom smislu oglasi svjedoče o tome, da
je njemački jezik, ne samo kao jezik tiska, nego i kao jezik svakodnevnice početkom
20. stoljeća još uvijek imao svoje mjesto u društvu.
47
Isto, 18. 3. 1906., Nr. 66, S. 16
48
Isto, 18. 3. 1906., Nr. 66, S. 16
49
Isto, 18. 6. 1901., Nr. 138, S. 8
50
Isto, 22. 6. 1906., Nr. 191, S. 12
51
Isto, 22. 7. 1906., Nr. 191, S. 12
52
Isto, 7. 1. 1905., Nr. 5, S. 8
53
Isto, 22. 4. 1905., Nr. 93, S. 7
54
Isto, 13. 11. 1897., Nr. 260, S. 7
174
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
U oglasima se mogu pratiti aktualni zahtjevi tržišta radne snage, rodne podjele
poslova i gospodarska situacija. Oglasi istodobno svjedoče i o jedinstvenom jezičnokomunikacijskom prostoru u Srednjoj Europi i posredničkoj ulozi njemačkog jezika.
Nije nezanimljivo napomenuti da njemački jezik na području oglasa u Hrvatskoj ni
danas nije posve izgubio na važnosti. Istraživanje oglasa objavljenih na njemačkom
jeziku u hrvatskom listu Oglasnik od 1993. do 1996. godine55 pokazalo je u kojoj je
mjeri status jezika ovisan o gospodarskim odnosima i stanju tržišta. Na hrvatskim
Web-portalima danas čitamo oglase pod naslovom „Deutschsprachige Jobs“ („Poslovi
vezani za znanje njemačkog jezika“), no to je već druga tema koja isto tako zaslužuje
pozornost istraživača.
55
Marina FRUK, „Ohne Deutschkenntnisse zwecklos. Die deutsche Sprache im kroatischen Medienraum.
Ein Beispiel aus dem Bereich des Anzeigewesens.“ In: Europäische Integration und Mittelosteuropa, Zagreb,
1996., 58-62.
175
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 165-176
Marina Čizmić Horvat: „Deutsche Sprache Bedingung“. Jezici u oglasima za...
„Deutsche Sprache Bedingung“.
Jezici u oglasima za zapošljavanje u listu Agramer Zeitung
u prvom desetljeću 20. stoljeća
Prilog analizira oglase za zapošljavanje koji su objavljivani u zagrebačkom njemačkom
dnevnom listu “Agramer Zeitung” (1830.-1918.) u desetljećima oko 1900. godine. Istražuju se
ponajviše oglasi, odnosno traženja i ponude za zapošljavanje u kojima se od zaposlenika traže
znanja jezika, a posebice njemačkoga jezika.
„Deutsche Sprache Bedingung“.
Die Sprachen der Stellenanzeigen in den Blättern der Agramer Zeitung
im ersten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts
Zusammenfassung
Der Beitrag geht ein auf den Annoncenkorpus der Zagreber deutschsprachigen
Tageszeitung Agramer Zeitung (1830 – 1918) in den Jahrzehnten um 1900. Untersucht
werden Annoncen bzw. Stellengesuche und – Angebote, in denen Sprach- und zwar vor allem
Deutschkenntnisse verlangt werden.
176
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Dubravka Božić-Bogović
Filozofski fakultet
Osijek
UDK 314.148(497.5)”17”
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 17.9.2014.
Prihvaćeno: 19.9.2014.
Demografski pokazatelji u
matičnim knjigama krštenih
za njemačko stanovništvo u
južnoj Baranji u 18. stoljeću
U radu se primjenom kvantitativne, analitičke i
deskriptivne metode na podacima iz matičnih knjiga
krštenih za naselja s njemačkim stanovništvom u
južnoj Baranji u 18. stoljeću utvrđuju godišnja
i mjesečna raspodjela rođenja, spolna struktura
rođenih i podaci o blizancima i trojcima te
nezakonitoj djeci. Ukazuje se na različite čimbenike
koji su utjecali na pojedina demografska obilježja
sadržana u matičnim knjigama krštenih. Analizom
je utvrđeno da njemačko stanovništvo u južnoj
Baranji u 18. stoljeću, premda pokazuje određene
specifičnosti, pretežno slijedi uobičajene hrvatske i
europske demografske trendove karakteristične za
ranomoderna predtranzicijska društva.
Ključne riječi: južna Baranja, 18. stoljeće, Nijemci,
matične knjige umrlih, povijesna demografija
177
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Uvod
U južnoj je Baranji u 18. stoljeću bilo pet naselja bilo nastanjeno isključivo
njemačkim stanovništvom, a to su bili Petlovac, Čeminac, Kozarac, Tvrđavica i
Podravlje dok su u još dva naselja, u Popovcu i Belom Manastiru, u kojima je živjelo
katoličko i pravoslavno stanovništvo, katolici bili isključivo Nijemci. Istraživanje u
ovom radu temelji se na analizi i interpretaciji podataka iz matičnih knjiga krštenih
za katoličko stanovništvo spomenutih naselja čime je obuhvaćena velika većina
stanovnika ove narodnosne zajednice budući da su Nijemci u južnoj Baranji većinom
bili katolici, dok ih je tek neznatan broj pripadao luteranskoj vjerskoj zajednici. U
istraživanju su korištene kvantitativne, analitičke i deskriptivne metode.
Za analizu demografskih pokazatelja u u razdoblju prije prvih suvremenih popisa
stanovništva koji su provedeni tek sredinom 19. stoljeća, u tzv. protodemografskom ili
predstatističkom razdoblju, matične su knjige nezamjenjivi povijesni izvor. Matične
knjige krštenih, vjenčanih i umrlih južnobaranjskih katoličkih župa većinom su
sačuvane te su u dobrom stanju, a čuvaju se u Državnom arhivu u Osijeku u Zbirci
matičnih knjiga.1 Ovaj se rad temelji na podacima dobivenima analizom zapisa u
matičnim knjigama krštenih župa Luč, Darda, Branjin Vrh, Čeminac i Popovac2
kojima su ranije spomenuta naselja pripadala kao filijale ili su bila sjedišta župa3 te
matične knjige rođenih župe Zmajevac4 u kojoj su također zabilježena rođenja troje
djece iz Kozarca 1761. i 1762. godine.5 Isključivo njemačke stanovnike u 18. stoljeću
imalo je i Podravlje koje je bilo filijala župe Bilje, a za koju su matične knjige sačuvane
tek od 1814. godine pa stoga ono nije uključeno u analizu.
Svećenici su u analiziranim matičnim knjigama krštenih, osim u slučajevima
propusta, redovito bilježili ime svećenika koji podjeljuje sakrament, datum krštenja,
spol krštenika,6 bilješku u slučaju rođenja blizanaca, ime i prezime oca, mjesto
podrijetla oca, ime i prezime krštenoga kuma ili kumova, mjesto podrijetla kuma
ili kumova. Među podacima koji nisu bili bilježeni redovite nalaze se oni o majci
krštenika koja se najčešće navodi samo kao supruga oca krštenika i samo osobnim
imenom, a vrlo je rijetko zapisano i njezino djevojačko ime, ime njezinoga oca i mjesto
1
Državni arhiv u Osijeku (dalje: DAOs), Zbirka matičnih knjiga (dalje: HR-DAOS-500). Od sačuvanih
matičnih knjiga južnobaranjskih katoličkih župa samo se matična knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih
župe Zmajevac (1755.-1832.) čuva u arhivu župnog ureda.
2
DAOs, HR-DAOS-500, 422VM, 423V, 199RVM, 200RV, 98VM, 128V, 704V.
3
U 18. stoljeću Petlovac je bio filijala župe Luč, Tvrđavica filijala župe Darda, Kozarac filijala župe Darda,
a zatim župe Čimenac, Beli Manastir filijala župe Luč, a zatim Branjin Vrh, Čeminac filijala župe
Darda do 1789. godine kada postaje samostalnom župom, Popovac filijala župe Luč, a zatim župe
Branjin vrh do 1789. godine kada postaje samostalnom župom.
4
ŽU-RVM-Zmajevac (1755.-1832.).
5
Riječ je o rođenju dječaka Joannesa (23. prosinca 1761. godine), kojemu su roditelji bili Georgius i
Elisabetha Lakatos te rođenju blizanki Eve i Juliane Lakatos (25. siječnja 1762. godine) kojima su
roditelji bili Michaelis i Catharina Lakatos. - ŽU-RVM-Zmajevac (1755.-1832.)
6
Spol je upisivan na način da je zabilježeno je li riječ o sinu ili kćeri (filius, filia, filiolus, filiola).
178
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
podrijetla. Također, svećenici su rijetko bilježili kućni broj na kojem je živjeli roditelji
krštenoga djeteta. Podaci o tome je li otac krštenika u trenutku krštenja djeteta pokojni
upisivani su razmjerno redovito, a isti je podatak za majku bilježen rijetko. Činjenica
je li kršteno dijete zakonito ili nezakonito bila je redovito zabilježena samo prilikom
rođenja nezakonitog djeteta (illegitimus, illegitima, spurius, spuria, ex thoro illegitime).
Neredovito su upisivani i slučajevi u kojima jedan od roditelja nije pripadao katoličkoj
vjerskoj zajednici, u kojima je majka bila udovica (bilo da je riječ o ponovnom braku
ili o udovicama koje su rodile nezakonitu djecu, a pri tome je ime pokojnoga muža
navedeno vrlo rijetko) i zanimanje oca (rijetko majke). Župnici su bilježili i ukoliko
su oba ili jedan od roditelja bili Romi.7 Kako bi uklonio nedoumice uzrokovane
imenskom i prezimenskom entropijom i običajem nasljeđivanja imena unutar obitelji,
župnik je uz neka imena krštenika ili očeva bilježio senior ili junior. Nažalost, za sve
podatke navedene kao one koji ne čine obvezni element upisa u matičnim knjigama
krštenih nije moguće utvrditi u kojoj su mjeri dosljedno i redovito bilježeni.
U matičnim knjigama krštenih za spomenuta južnobaranjska njemačka naselja
najčešći su propusti vezani uz nebilježenje prezimena što se dogodilo u četrdeset
i jednom slučaju, a u devetnaest slučajeva prezime je nečitko (zbog oštećenja ili
nečitkog rukopisa), zatim uz ime majke koje u dvadeset i devet slučajeva nije upisano,
a u dvanaest je nečitko. Ime oca krštenika nije upisano u dvanaest slučajeva, a nečitko
je u dvadeset. Ime samoga krštenika nije zabilježeno osam puta, nečitko je u dva
slučaja, a spol nije moguće utvrditi u tri zapisa. Najmanje je propusta vezano uz datum
jer je samo jedan dan nečitak, dok su svi mjeseci i godine zabilježeni, a nije zabilježen
nijedan propust vezano uz mjesto iz kojega je djetetov otac.
Na natalitet (rodnost)8 neke zajednice utječu brojni čimbenici koji se mogu
podijeliti u tri skupine, među kojima prvu čine biološko-medicinski čimbenici
(začeće, uspješnost poroda, sterilitet, prosječna dob stupanja u brak, dobna struktura
stanovništva i drugo), drugu skupinu čine društveni i gospodarski čimbenici
(materijalni uvjeti života, razina obrazovanja, razina gospodarskog razvoja, položaj
žene u društvu, kontrola rađanja, mortalitet i drugo), dok treću skupinu čine
psihološki čimbenici (društvene norme reprodukcije, stavovi obitelji i pojedinaca,
osjećaj sigurnosti i drugo).9 Zbog ograničenja uvjetovanih povijesnim izvorima, u za
razdoblja prije prvih modernih popisa stanovnika teško je ili nemoguće istraživati
mnoge od spomenutih čimbenika. Ipak, analizom matičnih knjiga krštenih mogu se
utvrditi mnogi demografski pokazatelji kao što su broj i godišnja raspodjela rođenja,
sezonsko kretanje broja rođenih, spolna struktura rođenih, blizanci, nezakonita djeca
i djeca rođena nakon smrti oca.
7
U analiziranim je matičnim knjigama u naseljima nastanjenima njemačkim stanovništvom zabilježeno
sedam rođenja u romskim obiteljima te jedno u kojem je otac djeteta bio Rom.
8
Pod pojmom natalitet razumijevaju se “... kvantitativne pojave vezane neposredno za rađanje djece
u cjelokupnoj populaciji nekog područja ili u jednom njezinu dijelu.”. - A. Wertheimer-Baletić,
Stanovništvo i razvoj, Zagreb, 1999., 208.
9
Isto, 210-222.
179
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Godišnja raspodjela rođenja
U matičnim knjigama krštenih župa u južnoj Baranji u 18. stoljeću u naseljima
s isključivo njemačkim stanovništvom ukupno je zabilježeno 7026 rođenja, što znači
da je broj rođene djece njemačkog stanovništva činio 26,69% u ukupnoj katoličkoj
populaciji, odnosno više od četvrtine sve rođene djece u južnoj Baranji u 18. stoljeću.
Najstariji je zapis zabilježen je 16. srpnja 1720. godine kada se Christophorusu i Anni
Mariji Treger u Čemincu rodio sin Christophorus.10 S obzirom da podaci obuhvaćaju
ukupno osamdeset i jednu godinu (1720.-1800.), godišnje je prosječno bilo 86,74 upisa.
Upisi u matične knjige postali su redoviti tek od kraja tridesetih godina 18. stoljeća
pa se i podaci, kao i rezultati analiza, od tog vremena mogu smatrati pouzdanijima. U
šezdesetogodišnjem razdoblju od 1741. do 1800. godine ukupno je zabilježeno 6779
rođenja (96,48% svih upisa), što znači da je godišnji prosječan broj upisa bio 112,98,
odnosno za oko tri četvrtine je veći nego kad se u obzir uzmu sve godine.11 Ukoliko
se, nadalje, ovo šezdesetogodišnje razdoblje za koje postoje pouzdaniji podaci podijeli
na dva tridesetogodišnja razdoblja, može se primijetiti da je od 1741. do 1770. godine
rođeno 1644 djece, što je prosječno godišnje 54,80 upisa, dok je od 1771. do 1800.
godine rođeno 5135 djece čime se prosječan godišnji broj upisa popeo na 171,17.
Uočljivo je da su se broj rođenja i prosječan godišnji broj upisa u posljednjoj trećini
stoljeća u odnosu na prethodnu povećali za više od tri puta. Ovdje u obzir treba uzeti
prekid u vođenju matične knjige krštenih župe Darda između 1764. i 1776. godine,
ali budući da su godine prekida u vođenju spomenute matične knjige gotovo pravilno
raspoređene unutar dva promatrana tridesetogodišnja razdoblja, njegov se utjecaj na
oba može smatrati podjednakim.
Tablica 1. Prosječan broj poroda kod njemačkog stanovništva u južnoj Baranji
tijekom desetogodišnjih razdoblja 1741.-1800. godine
Razdoblje
Prosječan broj poroda
1741.-1750.
23,70
1751.-1760.
48,30
1761.-1770.
92,40
1771.-1780.
138,60
1781.-1790.
162,90
1791.-1800.
212,00
Stalan porast broja poroda, osobito od četrdesetih godina 18. stoljeća, preduvjete
ima u nastupanju političkih i društvenih okolnosti koje su osiguravale mir i stabilnost
10
DAOs, HR-DAOS-500, 199RVM.
11
Uzrok ovako velikoj razlici nije samo u nepotpunim zapisima i neredovitom vođenju matičnih knjiga do
kraja tridesetih godina 18. stoljeća, nego i u stvarnom porastu broja stanovnika (prirodnim prirastom i
doseljavanjem), ali utjecaj svakog pojedinog od spomenutih čimbenika nije moguće precizno izmjeriti
i razlučiti.
180
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
u područjima koja su krajem 17. i početkom 18. stoljeća bila oslobođena od osmanske
vlasti. Međutim, ovako značajan porast broja poroda ne može biti uzrokovan
samo prirodnim prirastom, pa ukazuju na uspjeh habsburške populacijske politike
naseljavanja, posebice njemačkim stanovništvom.12 Također, utvrđeni porast broja
rođenja ukazuje i na napredak vlastelinstava Darda i Belje kojima je habsburška
demografska politika odgovarala u njihovim nastojanjima da osiguraju dovoljan broj
podanika, odnosno dovoljno radne snage za sve veće proizvodne potrebe.13
Grafikon 1. Kretanje broja poroda kod njemaèkog stanovništva u
južnoj Baranji tijekom desetogodišnjih razdoblja 1741.-1800.
godine
2500
2120
2000
1629
1386
1500
roðenih
924
1000
500
483
237
0
1741.1750.
1751.1760.
1761.1770.
1771.1780.
1781.1790.
1791.1800.
Kako se može vidjeti u Grafikonu 1, porast broja poroda u promatranom je
razdoblju bio stalan. Tako se pedesetih godina broj rođenih u odnosu na prethodno
razdoblje povećao za čak 246 (103,80%), šezdesetih je godina bilo 441 rođenja više
(91,30%), sedamdesetih 462 (50,00%), a osamdesetih čak 243 (17,53%) poroda više
u odnosu na prethodno desetljeće, dok je u devedesetima bilo 491 (30,14%) rođenja
više nego desetljeće ranije. Može se primijetiti da je porast broja rođenja izrazito visok
sve do sedamdesetih godina na što je utjecalo doseljavanje Nijemaca u južnu Baranju,
dok se proporcionalno značajno smanjuje od sedamdesetih te osobito tijekom
osamdesetih, a što se opet može protumačiti smanjenjem intenziteta useljavanja
njemačkog stanovništva. Na smanjenje broja poroda u šezdesetim i sedamdesetim
godinama sigurno je utjecao i ranije spomenuti prekid upisa u matičnu knjigu
krštenih župe Darda (1764.-1776.), ali je trend smanjenja izrazit i nastavlja se i nakon
što zapisi u ovoj matičnoj knjizi ponovno postaju redoviti. Bez obzira na relativno
smanjenje porasta broja poroda u posljednjim desetljećima 18. stoljeća, prosječan se
broj rođenja ipak stalno povećavao pa se može zaključiti da njemačko stanovništvo u
12
Više o habsburškoj demografskoj politici te uopće utjecaju terezijanskih reformi na demografske
promjene u Slavoniji vidu u: R. Skenderović, Utjecaj terezijanskih reformi.
13
Isti, Stanovništvo Požege, 81.
181
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
južnoj Baranji još uvijek nije ušlo u razdoblje demografske tranzicije kojoj je jedno od
glavnih obilježja smanjenje prosječnog broja poroda.14
Godine kada je u matičnim knjigama krštenih za naselja s njemačkim
stanovništvom zabilježeno najmanje rođenja su 1721. godina, kada nije zabilježeno
rođenje niti jednoga djeteta, te 1720. godina kada je kršteno samo jedno dijete.15
Ako se u obzir uzme razdoblje u kojem su matične knjige vođene redovito, minimum
rođenih je bio 1745. godine kada je rođeno dvanaestoro djece. Budući da je prosječan
broj rođenih pedesetih godina 18. stoljeća bio 23,70, može se primijetiti da je
broj poroda te, 1745. godine, bio dvostruko manji u odnosu na prosjek desetljeća.
Usporedbom broja poroda u svakoj pojedinoj godini s prosječnim brojem poroda,
dolazi se do podataka prema kojima je, osim spomenute 1745. godine, i tijekom godina
1752. i 1753. zabilježen izrazito (dvostruko ili više) manji broj rođenja od prosječnoga.
Naime, 1752. godine rođeno je dvadeset i šest, a 1753. godine samo sedamnaestoro
djece, dok je prosjek tijekom pedesetih godina bio 48,30 poroda godišnje.16
Tablica 2. Godine s minimalnim brojem rođenih u njemačkim naseljima u
južnoj Baranji 1741.-1800.
Godina
1745.
1753.
1742.
1741.
1740.
1744.
1747.
1743.
1749.
1752.
Broj rođenih
12
17
18
19
20
20
20
23
23
26
Najveći je broj rođenih zabilježen 1791. godine, kada je bilo kršteno 247 djece,
što je općenito godina s maksimumom rođenja u cijeloj katoličkoj populaciji u južnoj
Baranji u 18. stoljeću. Kada se broj poroda u svakoj pojedinoj godini usporedi s
prosječnim brojem poroda, dolazi se do podataka prema kojima niti jedne godine nije
zabilježen izrazito (dvostruko ili više) veći broj poroda od prosječnoga.
Tablica 3. Godine s maksimalnim brojem rođenih u njemačkim naseljima u
južnoj Baranji 1741.-1800.
Godina
1791.
1798.
1799.
1795.
1797.
1780.
1800.
1794.
1796.
1789.
Broj rođenih
247
222
222
220
218
211
210
201
201
196
Godine s minimalnim brojem poroda odnose se na početak promatranog
razdoblja, na četrdesete i prvu polovicu pedesetih godina 18. stoljeća, dok se godine
s maksimalnim brojem poroda pretežno odnose na njegovo posljednje desetljeće,
što još jednom pokazuje da je broj rođenih u njemačkim naseljima u južnoj Baranji
tijekom cijeloga stoljeća rastao.
14
N. Vekarić, I. Benyovsky, T. Buklijaš, M. Levak, N. Lučić, M. Mogorović, J. Primorac, Vrijeme ženidbe, 34.
15
Broj poroda po godinama vidi u Tablici 5.
16
Za 1753. godinu može se pretpostaviti da je na manji broj poroda utjecala činjenica što u matičnu
knjigu krštenih župe Luč, kojoj su pripadali Popovac i Beli Manastir, tijekom te godine nisu nisu
bilježeni zapisi.
182
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Grafikon 2. Kretanje broja poroda u njemaèkim naseljima u južnoj
Baranji 1720.-1800. godine
300
250
200
150
100
1800.
1796.
1792.
1788.
1784.
1780.
1776.
1772.
1768.
1764.
1760.
1756.
1752.
1748.
1744.
1740.
1736.
1732.
1728.
1724.
0
1720.
50
broj poroda
Mjesečna raspodjela rođenja
U tradicionalnim društvima sezonsko je kretanje broja poroda u značajnoj mjeri
povezano ne samo s prirodnim, nego i s kulturnim i društvenim čimbenicima koji su
utjecali na veću ili manju učestalost začeća u pojedinim razdobljima godine. Među
prirodne čimbenike koji utječu na sezonsku raspodjelu rođenja može se ubrojiti,
primjerice, visok mortalitet tijekom zimskog razdoblja, razdoblja nerodica i gladi,
buđenje i jačanje seksualnog poriva u proljeće. Klimatska obilježja utjecala su i na
različit sezonski obujam poslova, a time i na raspodjelu začeća (i rođenja) tijekom
godine. Kao važniji društveni čimbenici izdvajaju se crkvene zabrane te blagdansko
raspoloženje koje je moglo pozitivno utjecati na povećan broj začeća.17
U njemačkim naseljima u južnoj je Baranji tijekom 18. stoljeća najviše je djece bilo
rođeno tijekom rujna (10,11%) i listopada (9,74%), što je povezano s maksimumom
začeća u prosincu i siječnju.18 Ovakav je trend sezonske raspodjele rođenja sličan
europskim trendovima i onima u drugim krajevima kontinentalne Hrvatske,19 a što
se može povezati s izostankom poljodjelskih radova u hladnim zimskim mjesecima
u ruralnim zajednicama njemačkog stanovništva. Osim toga se može pretpostaviti
i da je blagdansko raspoloženje vremena Došašća i Božića pozitivno djelovalo na
seksualnu aktivnost jer su djeca rođena u rujnu, mjesecu tijekom kojega je rođeno
17
U vrijeme Korizme i Došašća broj vjenčanja je bio neznatan budući da su u tim danima bila zabranjena
veselja, što je u određenoj mjeri posredno utjecalo i na sezonsko kretanje broja začeća. Osim toga, u tim
se razdobljima od vjernika uopće zahtijevala uzdržanost, što se odnosilo i na uzdržavanje od seksualnih
odnosa. - N. Vekarić, I. Benyovsky, T. Buklijaš, M. Levak, N. Lučić, M. Mogorović, J. Primorac, Vrijeme
ženidbe, 84.; J. Čapo, “Sezonske varijacije demografskih pokazatelja u sjevernoj Hrvatskoj u 18. i 19.
stoljeću”, 124-125, 132.; R. Skenderović, Stanovništvo Požege, 91, 102-103.; M. Katušić, Društvena i
demografska struktura, 102-103.
18
Sezonsku raspodjelu rođenja vidu u Tablici 6.
19
M. Katušić, Društvena i demografska struktura, 103.
183
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
najviše djece, začeta upravo u prosincu. Međutim, nije moguće razlučiti utjecaj ovog
čimbenika od utjecaja zimskog izostanka poljodjelskih radova. Ipak, velik broj začeća
u prosincu ipak pokazuje da vjernici u njemačkim naseljima od svojih župnika ili nisu
dobivali preporuke o seksualnom uzdržavanju u vrijeme Došašća ili ih nisu ozbiljno
shvaćali.
Grafikon 3. Sezonsko kreanje roðenja i zaèeæa u njem aèkim
naseljim a u južnoj Baranji u 18. stoljeæu
roðenje
in
ac
i
d
en
ud
os
pr
st
pa
n
ja
lis
to
z
ru
vo
ko
lo
nj
j
an
pa
sr
lip
j
an
ib
sv
tra
va
nj
800
700
600
500
400
300
200
100
0
zaèeæe
Najmanje je djece rođeno u lipnju (5,85%) i svibnju (6,25%) što je također u
skladu s europskim i trendovima zabilježenima u drugim krajevima kontinentalne
Hrvatske.20 Na ovakvu je sezonsku raspodjelu rođenja utjecao minimum začeća u
rujnu i kolovozu, dakle u mjesecima intenzivnih poljodjelskih radova. Njemačko
je stanovništvo u južnoj Baranji u 18. stoljeću djelomice poštivalo preporuke o
suzdržavanju od seksualnih aktivnosti tijekom Korizme, budući da prosinac, kao
mjesec u kojem su rođena ona djeca koja su začeta tijekom ožujka, sa 7,86% pripada
među mjesece s manje rođene djece.
Razlike udjela većine mjeseci (ako se izuzmu dva mjeseca s minimumom rođenja)
razmjerno su male i kreću se od oko 10% do oko 7%. Premda su sezonske razlike u
broju rođenja jasno uočljive, a njihovi se uzroci mogu pronaći u prirodnim i društvenim
čimbenicima uobičajenima za tradicionalna i ruralna društva, ipak se može zaključiti
da je najsnažniji utjecaj na seksualnu aktivnost njemačkog stanovništva, koje je u
južnoj Baranji u velikoj većini živjelo u seoskim zajednicama te se gotovo isključivo
bavilo poljodjelstvom, ipak imali raspored i intenzitet poljodjelskih radova.
Spolna struktura rođenih
Njemačko stanovništvo u južnoj Baranji uklapa se u karakteristične trendove
rađanje više muške u odnosu na žensku djecu, budući da je u matičnim knjigama
20
Isto.
184
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
krštenih za njemačko stanovništvo tijekom 18. stoljeća zabilježeno rođenje 3703
dječaka (52,70%), 3320 djevojčica (47,25%), a u tri zapisa (0,04%) nije bilo moguće
utvrditi spol djeteta. Prosječno se godišnje rađalo 45,72 dječaka te 40,99 djevojčica,
a ako se promatraju godine za koje je utvrđeno da su matične knjige vođene redovito
(1741.-1800.) prosječan se broj dječaka penje na 59,57, a djevojčica na 43,72 godišnje.
Grafikon 4. Spolna struktura roðenih po desetljeæima u njemaèkim
naseljima u južnoj Baranji 1721.-1800.
1200
1000
800
djeèaci
600
djevojèice
400
200
0
1721.- 1731.- 1741.- 1751.- 1761.- 1771.- 1781.- 1791.1730. 1740. 1750. 1760. 1770. 1780. 1790. 1800.
Ako se promatraju desetogodišnja razdoblja može se primijetiti da je više
djevojčica nego dječaka rođeno samo tijekom četrdesetih godina 18. stoljeća.
Promatrajući pojedinačne godine, uočljivo je da se unatoč tome što je ukupno i
prosječno rođeno više dječaka, ipak može utvrditi da je u dvadeset i tri godine bilo više
rođenih djevojčica, dok je 1734., 1744. i 1756. godine zabilježen jednak broj rođenja
dječaka i djevojčica. U 18. stoljeću u južnoj je Baranji stopa maskuliniteta iznosila
1115 a stopa feminiteta 897 što na još jedan način ukazuje na nešto veći broj rođenih
dječaka nego djevojčica.21
Tablica 4. Stope maskuliniteta i feminiteta po desetljećima u njemačkim
naseljima u južnoj Baranji u 18. stoljeću
21
Razdoblje
Dječaci
Djevojčice
Ukupno
Stopa maskuliniteta
Stopa feminiteta
1721.-1730.
1731.-1740.
1741.-1750.
1751.-1760.
1761.-1770.
1771.-1780.
1781.-1790.
1791.-1800.
55
77
116
250
477
752
850
1125
46
67
121
233
446
634
779
994
101
144
237
483
923
1386
1629
2119
1196
1149
959
1073
1070
1186
1091
1132
836
870
1043
932
935
843
916
834
Stopama maskuliniteta i feminiteta (brojem muške rođene djece na 1000 ženske i brojem ženske
rođene djece na 1000 muške) prikazuje se spolna struktura rođenih na nekom području.
185
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Blizanci i trojci
Župnici su u matičnim knjigama krštenih za njemačka naselja u južnoj Baranji
redovito posebno bilježili rođenje blizanaca, zapisujući gemelli/gemellae nakon ili
ispred imena krštene djece, a kad su u pitanju bili trojci, uglavnom su bilježili samo
imena bez posebne oznake, a tek je u jednom slučaju u matičnoj knjizi župe Popovac
iza imena zapisano fratres uterini.22 Blizanci i trojci redovito su zapisivani u jedan
upis, čak i u slučajevima kad blizanci nisu bili kršteni istoga dana, a u analiziranim je
matičnim knjigama zabilježen samo jedan takav slučaj.
U matičnim knjigama krštenih za njemačka naselja u južnoj Baranji u 18. stoljeću
zabilježeno je rođenje 98 pari blizanaca, što je 196 djece, odnosno 2,79% svih zapisa.
Blizanci su se rađali jedanput na nešto malo manje od sedamdeset i jedne trudnoće.
Prema spolnoj strukturi, među blizancima je rođeno nešto više djevojčica (njih 103,
što je udio od 52,55% u ukupnom broju blizanaca), dok je u općoj populaciji nešto
veći udio dječaka. Dvije su djevojčice činile trideset blizanačkih parova (30,61%), u
dvadeset i tri blizanačka para oba su djeteta bila dječaci (23,47%), a četrdeset i pet
blizanačkih parova su bili dječak i djevojčica (45,92%).
Rađanje blizanaca je razmjerno ravnomjerno raspoređeno kroz promatrano
razdoblje. U vremenu od 1741. godine (od kada su matične knjige vođene redovito)
prosječno se godišnje rađalo 1,57 pari blizanaca, a s porastom broja poroda uopće pred
kraj stoljeća porastao i broj poroda blizanaca pa se tijekom posljednja tri desetljeća
prosječno rađalo 15,76 pari blizanaca. U prvom razdoblju odskače druga polovica
sedamdesetih godina kad se prosječan broj popeo na 4,60 pari blizanaca godišnje.
Iako na podatke sadržane u matičnim knjigama za njemačka naselja u južnoj
Baranji u 18. stoljeću nije moguće primijeniti genealošku metodu, zbog čega nije
moguće provesti sustavnu analizu obiteljske povijesti rađanja blizanaca, ipak se na
osnovu postojećih podataka (doduše samo kod jednog bračnog para) utvrdila ponovljena
blizanačka trudnoća, odnosno rađanje dva para blizanaca od jednih roditelja. Riječ
je o Gasparusu i Barbari Rokerst iz Belog Manastira kojima su se 23. srpnja 1791.
godine rodile blizanke Ana i Catharina, a 29. veljače 1796. godine blizanci Laurentius
i Elisabetha.23 Zabilježen je i slučaj gdje su se Nicolausu Taubneru iz Popovca rodili iz
obje bračne veze koje je sklopio. Naime, s prvom je ženom Elizabethom dobio blizanke
Dorotheu i Annu Mariu 2. siječnja 1774. godine. U matičnim knjigama vjenčanih nije
zabilježeno sklapanje braka ovoga para pa je moguće da su već kao bračni par doselili
u južnu Baranju. Elisabetha Taubner umrla je 22. studenog 1782. godine pa je udovac
Nicola Taubner već 7. siječnja 1783. godine sklopio novu bračnu zajednicu s Franciscom
22
DAOs, HR-DAOS-500, 96R, 699R.
23
DAOs, HR-DAOS-500, 96R.
186
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Linterman iz Belog Manastira, a tom su se bračnom paru 4. rujna 1787. godine rodili
blizanci Joannes i Nicolaus.24
U matičnim je knjigama za njemačko stanovništvo zabilježeno samo dva rođenja
trojki, što je ukupno šestoro djece, odnosno omjer rađanja trojki u cijeloj populaciji
iznosio je jedanput na nešto malo manje od 3500 trudnoća. U slučaju trojki, sva
rođena djeca bila su dječaci te su svi rođeni u Popovcu.
Nezakonita djeca
Prema crkvenim propisima spolno je općenje bilo dopušteno jedino unutar
institucije braka, pa je u matičnim knjigama krštenih, uključujući i one za njemačko
stanovništvo u južnoj Baranji tijekom 18. stoljeća, redovito bilo bilježeno ukoliko je
kršteno dijete bilo nezakonito. Nezakonita su djeca bilježena kao illegitimus/illegitima
ili spurius/spuria, ili bi svećenik uz ime djeteta dodao bilješku ex thoro illegitime ili
primjedbu da roditelji žive u konkubinatu.
U južnoj Baranji u 18. stoljeću u njemačkoj je populaciji ukupno zabilježeno
rođenje dvadeset i osmero nezakonite djece, što čini vrlo mali udio od svega 0,40% u
ukupnom broju svih rođenja te čini prosječno po godini 0,35 upisa. Ako se promatra
razdoblje od početka četrdesetih godina 18. stoljeća od kada su matične knjige vođene
redovito, ovaj se prosječan broj upisa tek neznatno povećava budući da je prije 1741.
godine samo 1734. godine zabilježeno rođenje jednog nezakonitog djeteta, a sva su
se ostala nezakonita djeca rodila od šezdesetih godina do kraja 18. stoljeća. U onim
godinama u kojima je zabilježeno rađanje nezakonite djece, godišnje ih se rađalo
jedno ili dvoje. Među nezakonitom je djecom bilo nešto više dječaka (njih šesnaest
što je udio od 57,14% u ukupnom broju nezakonite djece), dok je u općoj populaciji
nešto veći broj dječaka.
U tri slučaja rođenja nezakonite djece župnik u matičnu knjigu krštenih nije
upisao ime i prezime oca, a u još tri slučaja otac je identificiran samo osobnim
imenom, bez prezimena. Ime majke je, međutim, zabilježeno u svim slučajevima
rođenja nezakonite djece, a u nekoliko slučajeva je posebno bilo zabilježeno i majčino
prezime. Majke nezakonite djece bile su stanovnice južne Baranje, a samo je u jednom
slučaju zabilježeno da je žena u neko južnobaranjsko naselje došla kako bi rodila. Riječ
je o Mariji Majer koja se došla poroditi u Beli Manastir, ali ne piše iz kojega mjesta.
Ona je 8. prosinca 1773. godine rodila nezakonitu djevojčicu (spuria) Annu Mariju.
Kao otac je naveden Josephus, a zabilježeno je i očevo prezime, ali je tekst na tom
mjestu oštećen te je prezime nečitko.25
24
DAOs, HR-DAOS-500, 96R, 98VM.
25
DAOs, HR-DAOS-500, 96R.
187
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Zanimljivi su slučajevi dva para za koje se može pretpostaviti da su tijekom
nekog dužeg razdoblje živjela u konkubinatu budući da su roditelji više nezakonite
djece. Tu je vjerojatno riječ o ljubavnoj vezi koja nije mogla biti ozakonjena, možda
zbog različitog društvenog statusa, postojanja ženidbene zapreke jer je jedan od
partnera već u braku,26 zbog nemogućnosti osiguravanja miraza, zbog troškova
vjenčanja ili iz nekog drugog razloga, ali matične knjige i drugi dostupni izvori ne
dopuštaju utvrđivanje razloga zbog kojih ove veze nisu bile ozakonjene.27 Prvi su par
Christophorus Wolf i Anna Maria (prezime nije navedeno) iz Kozarca kojima se rodilo
dvoje nezakonite djece: sin Antonius je rođen 7. listopada 1789. godine, a kćer Sophia
3. studenoga 1792. godine. Drugom paru, Casparusu (Gasparusu) Schneideru, koji je
bio posta magister, i Barbari Latsh (Lats, Ladsch) iz Čeminca rodilo se čak četvoro
djece. Prvo dijete, djevojčica Elisabetha, rođena je 31. srpnja 1791. godine, ali je umrla
već 1. kolovoza iste godine. Stoga su djevojčicu koja se rodila 19. srpnja 1792. godine
iznova nazvali Elisabetha. Zatim im se 25. svibnja 1793. rodio sin Antonius te 24.
travnja 1794. godine kćer Catharina.28 Navedeni su slučajevi jedini takvi zabilježeni
u ukupnoj katoličkoj populaciji u južnoj Baranji u 18. stoljeću, a u oba se radi o
stanovnicima naselja s većinskim njemačkim stanovništvom koji su i sami, sudeći
prema prezimenima, Nijemci. Iako je riječ o vrlo ograničenoj pojavi kojoj uzroke ne
znamo, zbog čega se ne mogu izvoditi širi zaključci, oni možda ipak mogu potaknuti
na propitivanje je li njemačko stanovništvo imalo nešto manje strog pogled na pitanja
bračne i izvanbračne zajednice. Ovakve dugotrajnije konkubinatske veze općenito
nisu bile odobravane, ali su ipak nerijetko bile tolerirane, a položaj djece iz takvih veza
bio je nešto povoljniji u odnosu na drugu nezakonitu djeca, premda je to u značajnoj
mjeri ovisilo o prilikama u kojima su roditelji živjeli.29
O društvenom podrijetlu i položaju majki i očeva nezakonite djece teško je donijeti
bilo kakav zaključak, budući da su zanimanja roditelja općenito rijetko bilježena, a
posebno za žene. Kao zanimanje majki nezakonite djece u njemačkoj populaciji u dva
se slučaja navodi sluškinja.30 Općenito, zbog prirode svojega zanimanja, sluškinje su
bile izloženije kušnjama nezakonitog spolnog čina. Međutim, u ruralnim zajednicama
kakve su bile one njemačke u južnoj Baranji u 18. stoljeću, nisu zabilježena druga
26
U južnobaranjskim matičnim knjigama vjenčanih nema osoba iz slučajeva o kojima je riječ, uz
napomenu da za jednu žensku osobu nije zabilježeno prezime pa se ne može znati je li upisana u
neku od matičnih knjiga vjenčanih. To međutim ne znači da ove osobe nisu u braku jer su brak mogle
sklopiti i negdje drugdje.
27
O konkubinatu vidi više u: Marija Mogorović Crljenko, Druga strana braka. Nasilje i ilegitimnost u
(izvan)bračnim vezama na području Porečke biskupije u prvoj polovici 17. stoljeća, Zagreb, 2012., 241-278.
28
DAOs, HR-DAOS-500, 124R, 130M.
29
M. Mogorović Crljenko, Druga strana braka, 273.
30
Riječ je o već spomenutoj Barbari Latsh (Lats, Ladsch) te o Catharini Haupt kojoj se iz nezakonite
veze s Franciscusom Leöckerom u Belom Manastiru 23. veljače1774. godine rodio sin Joannes. - DAOs,
HR-DAOS-500, 96R.
188
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
ženska zanimanja. Stoga se može zaključiti da je najveći broj majki nezakonite djece
pripadao u skupinu “običnih” žena koje su u svojim obiteljima obavljale ratarske i
kućanske poslove tada uobičajeno namijenjene ženama. Još jedna skupina žena koja je
bila izloženija rizicima izvanbračnih spolnih odnosa su bile udovice. Međutim, zapisi
matičnih knjiga za njemačko stanovništvo u južnoj Baranji zabilježile su samo jedan
slučaj u kojem je nezakonito dijete rodila udovica. Riječ je o Mariji Anni Ezlin iz
Petlovca koja je 29. prosinca 1788. godine rodila djevojčicu Catharinu.31
Broj nezakonite djece u njemačkoj je populaciji u južnoj Baranji tijekom 18.
stoljeća bio je mali, a nisu zabilježeni ni slučajevi čedomorstva. U matičnim knjigama
krštenih nisu bilježeni podaci o napuštanju djece, nego se o tome posredno može
doznati iz matičnih knjiga umrlih u onim slučajevima u kojima se uz imena umrlih
navodi da su siročad (orphanus/orphana). U njemačkim je naseljima zabilježen samo
jedan takav slučaj, a riječ je o Anna Mariji Keller iz Kozarca koja je kao orphana umrla
10. rujna 1778. godine u trinaestoj godini života.
U matičnim knjigama krštenih župa u južnoj Baranji u 18. stoljeću za njemačka
naselja mogu se naći i podaci o djeci rođenoj poslije očeve smrti. Svećenici su bilježili
ukoliko je dijete rođeno poslije smrti oca na način da je uz ime krštenika zabilježeno
posthumus/posthuma ili je uz ime djetetova oca zabilježeno da je pokojni (dfti što je
kratica od defunctus). Ponekad, ali vrlo rijetko, podatak o smrti oca prije djetetova
rođenja bio je bilježen na način da je uz ime djetetove majke zabilježen bračni status
udovice. Ukupno je trinaestoro djece (0,19% svih rođenih) imalo status posmrčeta, što
je prosječno 0,6 poroda godišnje. Među njima je šest dječaka i sedam djevojčicanešto
više dječaka.
Zaključak
Katoličko stanovništvo u južnoj Baranji u 18. stoljeću gotovo je isključivo
pripadalo hrvatskoj i njemačkoj narodnosnoj skupini, a upravo je značajan porast
broja stanovnika njemačkog podrijetla, velikim dijelom zahvaljujući useljavanju,
jedan od najznačajnijih pokazatelja uspjeha demografske politike koju je provodila
habsburška vlast.
Same matične knjige ispunjene jednoobraznim podacima u kojima se iz zapisa
u zapis ponavlja tek ograničen broj istovrsnih činjenica samo su naizgled nezahvalan
materijal za povijesna istraživanja. Kad se ovi podaci usustave u baze podataka te
kad se na njih primjene demografske, statističke i kvantitativne metode, otvara se
niz analitičkih i interpretativnih mogućnosti koje ne samo da prikazuju osnovna
demografska kretanja, nego pružaju uvid i u neke na prvi pogled skrivene procese
i uzročno-posljedične veze, usprkos činjenici da su ograničenja samoga izvora
onemogućila su primjenu genealoške metode.
31
DAOs, HR-DAOS-500, 417R.
189
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Činjenica da na demografska kretanja utječe splet biološko-medicinskih,
društvenih i kulturnih čimbenika vidljiva je i u rezultatima analize matičnih knjiga
krštenih za njemačka naselja u južnoj Baranji u 18. stoljeću. Analiza je pokazala
da se broj poroda u njemačkoj populaciji tijekom cijelog promatranog razdoblja
značajno povećao, a općenito višestruko povećanje broja stanovnika njemačkog
podrijetla može se objasniti samo doseljavanjem, a ne isključivo prirodnim prirastom.
Kao posebno važnima u sezonskoj raspodjeli rođenja pokazali su se gospodarski
čimbenici karakteristični za ruralnu južnobaranjsku njemačku populaciju budući da je
razdoblje intenzivnih poljodjelskih radova bilo vrijeme s najmanjim brojem vjenčanja
i začeća. Tradicija, običaji i crkvene norme su općenito, pa tako i među njemačkim
stanovništvom u južnoj Baranji, osobito snažno utjecali ne samo na sezonsku
raspodjelu broja vjenčanja, nego i na sezonsku raspodjelu broja poroda.
U matičnim knjigama krštenih zabilježeni su i podaci koji ukazuju na neke
društvene norme i odnose, među ostalim i oni o nezakonitoj djeci. Tradicionalne i
zatvorene zajednice, kao što je to općenito bilo južnobaranjsko društvo, uključujući i
njegove njemačke stanovnike, karakterizira mali broj nezakonite djece, a što je vezano
uz važnost koja se u takvim društvima pridavala ćudoređu u području seksualnosti
te uz društvenu i vjersku kontrolu. Malim brojem izvanbračne djece njemačka se
populacija u južnoj Baranji uklapa u europske trendove 18. stoljeća budući da je
upravo u tom stoljeću broj izvanbračne djece u Europi bio najmanji od srednjega
vijeka do suvremenosti.32
Visok natalitet utvrđen analizom matičnih knjiga krštenih za njemačka naselja u
južnoj Baranji u 18. stoljeću jedan je od pokazatelja karakterističnih za predtranzicijska
društva, ali je općenito karakterističan i za većinu hrvatskih i europskih zajednica u
18. stoljeću.
32
R. Skenderović, Stanovništvo Požege, 101.
190
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Tablica 5. Broj poroda kod njemačkog stanovništva u južnoj Baranji 1720.-1800.
godine
Godina
Broj poroda
Godina
Broj poroda
1720.
1721.
1722.
1723.
1724.
1725.
1726.
1727.
1728.
1729.
1730.
1731.
1732.
1733.
1734.
1735.
1736.
1737.
1738.
1739.
1740.
1741.
1742.
1743.
1744.
1745.
1746.
1747.
1748.
1749.
1750.
1751.
1752.
1753.
1754.
1755.
1756.
1757.
1758.
1759.
1760.
1
0
2
2
19
13
12
9
19
17
8
10
9
10
14
10
15
9
32
16
20
19
18
23
20
12
30
20
38
23
34
38
26
17
41
57
56
75
50
55
68
1761.
1762.
1763.
1764.
1765.
1766.
1767.
1768.
1769.
1770.
1771.
1772.
1773.
1774.
1775.
1776.
1777.
1778.
1779.
1780.
1781.
1782.
1783.
1784.
1785.
1786.
1787.
1788.
1789.
1790.
1791.
1792.
1793.
1794.
1795.
1796.
1797.
1798.
1799.
1800.
UKUPNO
90
93
94
79
132
81
86
68
96
105
93
106
83
109
122
148
176
177
161
211
151
155
184
185
153
165
168
141
196
131
247
189
190
201
220
201
218
222
222
210
7026
191
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Tablica 6. Sezonska raspodjela rođenja kod njemačkog stanovništva u južnoj
Baranji 1720.-1800. godine
Mjesec
Godina
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
UKUPNO
1720.
1721.
1722.
1723.
1724.
1725.
1726.
1727.
1728.
1729.
1730.
1731.
1732.
1733.
1734.
1735.
1736.
1737.
1738.
1739.
1740.
1741.
1742.
1743.
1744.
1745.
1746.
1747.
1748.
1749.
1750.
1751.
1752.
1753.
1754.
1755.
1756.
1757.
1758.
1759.
1760.
0
0
0
0
1
1
3
2
0
3
2
0
1
2
1
0
1
0
2
0
1
3
4
3
4
1
3
1
2
4
4
4
1
2
0
4
7
9
8
0
8
0
0
1
0
1
0
3
1
3
5
1
0
0
1
1
1
0
1
1
1
3
1
1
0
1
0
3
5
3
2
5
1
2
1
3
5
5
3
7
6
6
0
0
0
1
1
0
2
1
2
1
0
1
1
3
1
0
0
0
2
0
3
3
1
4
1
0
2
3
4
0
3
2
1
5
1
4
2
9
6
6
8
0
0
0
0
1
1
0
0
1
3
2
0
2
0
2
1
3
0
1
0
1
1
1
1
1
2
3
1
3
1
3
3
2
1
3
5
7
7
1
6
6
0
0
0
0
2
0
0
1
0
2
0
0
0
1
0
0
1
2
1
0
3
1
2
5
2
2
3
4
3
0
4
2
1
0
2
3
4
4
2
3
8
0
0
0
0
1
2
0
0
2
0
0
0
0
0
2
1
2
1
3
1
1
2
1
1
0
0
4
0
1
0
3
1
4
0
3
5
1
9
4
2
2
1
0
0
0
2
1
0
0
2
0
1
1
0
0
1
2
1
1
2
1
1
0
0
0
2
1
3
1
0
5
1
5
0
1
1
4
3
5
4
4
4
0
0
0
1
3
1
2
0
1
1
0
4
1
2
0
0
3
0
6
3
0
0
1
2
5
2
1
0
4
2
3
3
1
1
4
7
3
10
1
8
2
0
0
1
0
3
0
0
2
2
0
2
1
0
0
2
1
2
1
6
3
2
2
3
5
1
0
3
0
3
3
3
3
1
1
10
4
7
7
4
1
4
0
0
0
0
1
3
1
2
2
0
0
2
3
0
0
2
1
2
5
2
1
2
1
0
1
1
1
3
4
2
1
5
5
3
6
6
10
4
3
10
4
0
0
0
0
1
1
1
0
2
1
0
0
0
1
2
0
1
1
1
3
3
1
1
2
1
1
1
1
6
4
1
4
2
1
5
3
5
4
4
9
8
0
0
0
0
2
3
0
0
2
1
0
1
1
0
2
2
0
0
2
2
1
3
2
0
1
2
3
1
5
0
3
5
6
1
3
7
2
4
6
0
8
1
0
2
2
19
13
12
9
19
17
8
10
9
10
14
10
15
9
32
16
20
19
18
23
20
12
30
20
38
23
34
38
26
17
41
57
56
75
50
55
68
192
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
1761.
1762.
1763.
1764.
1765.
1766.
1767.
1768.
1769.
1770.
1771.
1772.
1773.
1774.
1775.
1776.
1777.
1778.
1779.
1780.
1781.
1782.
1783.
1784.
1785.
1786.
1787.
1788.
1789.
1790.
1791.
1792.
1793.
1794.
1795.
1796.
1797.
1798.
1799.
1800.
UKUPNO
Udio (%)
7
14
7
5
9
9
10
6
5
9
7
6
7
15
4
5
16
20
21
15
14
17
17
16
16
13
25
12
10
20
22
18
17
16
19
21
19
25
30
25
661
9,41
7
8
6
8
6
8
10
6
9
6
8
12
13
11
13
10
12
16
15
12
10
13
16
18
9
14
11
18
10
12
23
21
14
16
30
26
27
11
18
22
619
8,81
11
7
8
4
13
4
6
9
8
3
9
9
8
7
12
18
18
15
7
21
7
20
16
19
14
16
12
16
17
16
22
18
12
17
29
15
26
24
13
21
631
8,98
14
3
8
5
13
5
3
4
8
11
11
9
4
10
6
19
10
10
14
10
14
13
14
8
10
8
13
10
10
14
20
11
11
11
22
13
19
20
16
19
529
7,53
7
2
7
5
12
3
4
5
5
7
4
4
3
3
9
5
14
8
9
20
14
4
7
11
11
10
9
8
9
10
18
13
17
16
7
13
12
12
20
14
439
6,25
7
5
9
6
14
5
3
1
6
10
6
6
5
7
13
13
7
8
9
10
11
7
13
12
13
5
7
10
11
6
12
10
11
6
13
5
10
16
12
12
411
5,85
3
8
9
8
10
4
8
11
5
8
10
5
3
1
17
8
18
17
8
19
10
17
17
12
8
7
14
7
8
7
30
13
9
17
12
20
15
14
21
14
513
7,30
8
9
12
7
7
7
15
6
6
5
9
12
5
5
9
15
12
15
11
24
7
12
16
16
14
14
21
13
19
9
11
17
19
23
25
17
19
19
19
16
613
8,72
7
14
10
10
13
10
5
7
19
11
10
16
8
12
12
15
17
22
19
26
14
13
17
24
17
21
15
8
30
11
24
12
24
7
16
21
16
21
25
18
710
10,11
7
8
8
6
16
9
8
5
15
16
3
12
11
10
8
21
15
18
19
19
15
16
16
21
21
18
12
12
24
7
22
21
21
27
16
20
18
19
11
14
684
9,74
6
7
8
7
9
8
11
5
5
10
10
11
9
16
10
10
16
17
14
22
26
7
21
12
10
18
17
10
27
12
26
22
26
25
20
14
21
24
17
16
664
9,45
6
8
2
8
10
9
3
3
5
9
6
4
7
12
9
9
21
11
15
13
9
16
14
16
10
21
12
17
21
7
17
13
9
20
11
16
16
17
20
19
552
7,86
90
93
94
79
132
81
86
68
96
105
93
106
83
109
122
148
176
177
161
211
151
155
184
185
153
165
168
141
196
131
247
189
190
201
220
201
218
222
222
210
7026
100
193
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih
za njemačko stanovništvo u južnoj Baranji u 18. stoljeću
Sažetak
U južnoj je Baranji u 18. stoljeću bilo pet naselja bilo nastanjeno isključivo njemačkim
stanovništvom, a to su bili Petlovac, Čeminac, Kozarac, Tvrđavica i Podravlje dok su u još dva
naselja, u Popovcu i Belom Manastiru, u kojima je živjelo katoličko i pravoslavno stanovništvo,
katolici bili isključivo Nijemci. Matične knjige, posebice matične knjige vjenčani, nezamjenjiv su
povijesni izvor za proučavanje bračnih zajednica u tzv. protodemografskom ili predstatističkom
razdoblju, odnosno u razdoblju prije prvih suvremenih popisa stanovništva koji su provedeni
tek sredinom 19. stoljeća. U matičnim knjigama krštenih za njemačka naselja u južnoj Baranji u
18. stoljeću redovito su bilježeni ime svećenika koji podjeljuje sakrament, datum krštenja, spol
krštenika, bilješka u slučaju rođenja blizanaca, ime i prezime oca, mjesto podrijetla oca, ime i
prezime krštenoga kuma ili kumova, mjesto podrijetla kuma ili kumova. U radu su korištene
kvantitativna, analitička i deskriptivna metoda te je utvrđen niz demografskih pokazatelja kao
što su godišnja i mjesečna raspodjela rođenja, spolna struktura rođenih i podaci o blizancima i
trojcima te nezakonitoj djeci.
U matičnim knjigama krštenih župa u južnoj Baranji u 18. stoljeću u naseljima s isključivo
njemačkim stanovništvom ukupno je zabilježeno 7026 rođenja, odnosno broj rođene djece
njemačkog stanovništva činio 26,69% u ukupnoj katoličkoj populaciji, odnosno više od četvrtine
sve rođene djece u južnoj Baranji u 18. stoljeću. U šezdesetogodišnjem razdoblju od 1741. do
1800. godine, kada su matične knjige vođene redovito, ukupno je zabilježeno 6779 rođenja, što
znači da je godišnji prosječan broj upisa bio 112,98. Broj rođenja i prosječan godišnji broj upisa
u posljednjoj trećini stoljeća u odnosu na prethodnu povećali za više od tri puta. Ako se u obzir
uzme razdoblje u kojem su matične knjige vođene redovito, minimum rođenih je bio 1745.
godine kada je rođeno dvanaestoro djece. Najveći je broj rođenih zabilježen 1791. godine, kada
je bilo kršteno 247 djece, što je općenito godina s maksimumom rođenja u cijeloj katoličkoj
populaciji u južnoj Baranji u 18. stoljeću. U njemačkim naseljima u južnoj je Baranji tijekom 18.
stoljeća najviše je djece bilo rođeno tijekom rujna (10,11%) i listopada (9,74%), što je povezano
s maksimumom začeća u prosincu i siječnju, a najmanje je djece rođeno u lipnju (5,85%) i
svibnju (6,25%). Na sezonsko kretanje broja poroda snažno su utjecali gospodarski čimbenici
te tradicija, običaji i crkvene norme. U matičnim knjigama krštenih za njemačko stanovništvo
tijekom 18. stoljeća zabilježeno rođenje 3703 dječaka (52,70%), 3320 djevojčica (47,25%).
Također je zabilježeno rođenje 98 pari blizanaca, što je 196 djece, odnosno 2,79% svih zapisa
te samo dva rođenja trojki. Nadalje, zabilježeno rođenje dvadeset i osmero nezakonite djece, što
čini vrlo mali udio od svega 0,40% u ukupnom broju svih rođenja.
194
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 177-196
Dubravka Božić-Bogović: Demografski pokazatelji u matičnim knjigama krštenih...
Demografische Daten in den Taufregistern für die deutschen Bewohner
von Südbaranja im 18. Jahrhundert
Zusammenfassung
In Südbaranja gab es im 18. Jahrhundert fünf ausschließlich mit deutscher Bevölkerung
besiedelte Ortschaften und zwar waren das Petlovac, Čeminac, Kozarac,Tvrđavica und Podravlje,
während in noch zwei Siedlungen, in Popovac und Beli Manastir, in denen katholische und
orthodoxe Bevölkerung lebte, die Katholiken ausschließlich Deutsche waren. Die Matrikeln,
besonders die Heiratsregister, sind unersetzliche geschichtliche Quellen zur Erforschung der
ehelichen Gemeinschaften in der sogenannten protodemografischen oder vorstatistischen
Zeitspanne bzw. in der Zeit vor den ersten modernen Bevölkerungsverzeichnissen, welche
erste Mitte des 19. Jahrhunderts durchgeführt wurden. In den Taufregistern der deutschen
Siedlungen in Südbaranja im 18. Jahrhundert wurden regelmäßig verzeichnet: die Namen der
Priester, welche das Sakrament erteilten, das Taufdatum, das Geschlecht des Täuflings, ein
Vermerk in Zwillingsfällen, Name und Familienname des Vaters, Abstammungsort des Vaters,
Name und Familienname des/der Paten. Bei der Arbeit wurde die quantitative, analytische
und deskriptive Methode gebraucht und es wurde eine Reihe von demografischen Daten
festgestellt, wie die jährliche und monatliche Einteilung der Geburten, die Geschlechtsstruktur
der Geborenen und Angaben über Zwillinge und Drillinge sowie uneheliche Kinder.
In den Taufregistern der Pfarren in Südbaranja im 18. Jahrhundert in den Ortschaften
mit ausschließlich deutscher Bevölkerung wurden insgesamt 7026 Geburten verzeichnet
bzw. die Zahl der geborenen Kindern der deutschen Bevölkerung bildete 26,69% der
gesamten katholischen Population dh. über ein Viertel der Gesamtgeburten in Südbaranja
im 18. Jahrhundert. In der sechzigjährigen Zeitspanne von 1741 bis 1800, als die Register
ordentlich geführt wurden, verzeichnete man 6779 Geburten, was bedeutet, dass der
jährliche Verzeichnissdurchschnitt 112,98 war. Die Geburtenzahl und der jährliche
Verzeichnissdurchschnitt in dem letzten Jahrhundertdrittel stieg um mehr als dreimal im
Verhältnis zum vorgehendem. Die Zeitspanne berücksichtigend, in welcher die Register
ordentlich geführt wurden, wurde im Jahr 1745 die kleinste Geburtenzahl verzeichnet, es
wurden zwölf Kinder geboren. Die größte Geburtenzahl wurde im Jahr 1791 verzeichnet, es
wurden 247 Kinder getauft, was allgemein ein Jahr mit maximaler Geburtenzahl in der ganzen
katholischen Population in Südbaranja im 18. Jahrhundert war. In den deutschen Siedlungen
in Südbaranja wurden im 18. Jahrhundert im September (10,11%) und Oktober (9,47)
die meisten Kinder geboren, was mit dem Empfängnismaximum im Dezember und Januar
verbunden ist, und die wenigsten Kinder wurden im Juni (5,85%) und Mai (6,25%) geboren.
Wirtschaftsfaktoren sowie Tradition, Bräuche und kirchliche Normen beeinflussten die
saisonale Bewegung der Geburtenzahl stark. In den Taufregistern der deutschen Bevölkerung
im 18. Jahrhundert wurde die Geburt von 3703 Jungen (52,70%), 3320 Mädchen (47,25%)
verzeichnet. Ebenfalls wurde die Geburt von 98 Zwillingspaaren, das sind 196 Kinder bzw.
2,79% aller Eintragungen, und nur zwei Drillingsgeburten verzeichnet. Weiterhin wurde die
Geburt von achtundzwanzig unehelichen Kindern verzeichnet, was einen sehr kleinen Anteil
von nur 0,40% der gesamten Geburtenzahl bedeutet.
195
196
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Lidija Barišić Bogišić
Zagreb
UDK 314.8(497.5-3 Slavonija=112.2)”19”
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 30.9.2014.
Prihvaćeno: 2.10.2014.
Nijemci u popisima
stanovništva 1910.,1921.
i 1931. godine
(Osvrt na Vukovar, Berak, Bogdanovce,
Cerić i Nuštar – asimilacija, kroatizacija i
dekroatizacija)
Autorica u radu analizira popise stanovništva 1910.,
1921. i 1931. Prvi je proveden u Austro-Ugarskoj
Monarhiji, drugi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
a treći u Kraljevini Jugoslaviji. Analizirajući popise
posebno se osvrnula na Nijemce grada Vukovara i mjesta
vukovarskog kotara – Berak, Bogdanovce, Cerić i Nuštar
istaknuvši posebice da se govornici njemačkog materinskog
jezika („Nijemci“) pod snažnim administrativnim i
političkim pritiskom nove države izjašnjavaju u prvom
popisu 1921. kao Hrvati. Primjenom komparativne
metode u analizi podataka iz popisa stanovništva 1910. i
1921. autorica uočava razmjer tih promjena, a analizom
arhivskih dokumenata one su kontekstualizirane. Isto
je načelo primijenjeno i u analizi podataka iz popisa
stanovništva 1931. godine u kojem je istaknula prepoznatu
tendenciju dekroatizacije do koje dolazi zbog cijelog
niza unutarnjopolitičkih čimbenika unutar Kraljevine
Jugoslavije, a osobito vanjskopolitičkih utjecaja.
Ključne riječi: Nijemci, popisi stanovništva, godine
1910., 1921. i 1931., Vukovar, Berak, Bogdanovci, Cerić
i Nuštar, asimilacija, kroatizacija, dekroatizacija
197
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Kratke uvodne napomene
Popisi stanovništva su za demografe, kao i za istraživače etničkih zajednica, važan
izvor informacija, točnije – temelj njihova istraživanja. Demografski statistički podaci
govore o broju i rasporedu stanovništva, a komparativnom analizom podataka iz
nekoliko popisa stanovništva prate se promjene do kojih je došlo. Ali, tek kombinacijom
s arhivskom građom dolazi se do cjelovitih i jasnijih razloga tih promjena.
Nijemci imaju dugu tradiciju življenja i djelovanja u Srijemu. Bila su dva velika
imigracijska vala; prvi val doseljavanja Nijemaca u Srijem bio je u desetljećima
nakon izgona Turaka Osmanlija, tj. početkom 18. stoljeća kada se granica prema
Osmanlijskom Carstvu ustalila, a ta opustjela oslobođena područja trebalo je naseliti
i poljoprivredno, tj. gospodarski, kultivirati. Drugi val doseljavanja Nijemaca tekao je
sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća.
Promjenom upravno-pravnog okvira do koje je došlo raspadom AustroUgarske Monarhije i formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca promijenio
se i ustavno-pravni položaj dijela njezinog stanovništva. Njemačka etnička zajednica
brojem svojih pripadnika spadala je u veće etničke zajednice na prostoru Srijema. Kako
bi se prepoznale i opisale promjene do kojih je unutar nje došlo u trenutku kada su od
konstitutivnog elementa propale države postali nacionalna manjina u novostvorenoj,
analiziraju se tri popisa stanovništva. Podaci iz popisa stanovništva 1921. godine, koji je
bio prvi popis stanovništva u novostvorenoj državi, uspoređeni su s podacima iz zadnjeg
popisa stanovništva Austro-Ugarske Monarhije. U tom razdoblju došlo je do ubrzane
asimilacije i kroatizacije u samoidentifikaciji među pripadnicima njemačke etničke
zajednice. Unutarnjopolitičke promjene i vanjskopolitički utjecaji ostavili su trag u
samoidentifikaciji pripadnika njemačke etničke zajednice vidljiv u zadnjem popisu
stanovništva provedenom u Kraljevini Jugoslaviji 1931. godine. U desetogodišnjem
međupopisnom razdoblju došlo je do njihove djelomične dekroatizacije.
Popis stanovništva 1910. godine
U uvodnom dijelu Popisa žiteljstva iz 1910. godine navedena su terminološka
određenja i dane upute za rad popisivačima i korisnicima podataka. Tako doznajemo
„da se prigodom popisa godine 1910. imao označiti onaj jezik kao materinski, što ga
osoba drži svojim i kojim najradije govori.“1 Navodi se i to da se među materinske
jezike smije upisivati samo jedan, i to živi jezik, pa se ne smije kao materinski
zabilježiti židovski ili hebrejski, kao ni „iskvareni i sa hebrejskim izmiješani njemački
jezik (tako zvani žargon)“, već se on mora upisati kao njemački jezik.2 Kako je jezik
1
Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Publikacije Kraljevskog zemaljskog
statističkog ureda, Zagreb, 1914., str. 31.
2
Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Publikacije Kraljevskog zemaljskog
statističkog ureda, Zagreb, 1914., str. 27.
198
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
aškenaske židovske zajednice jidiš, a već krajem 19. stoljeća je to njemački književni
jezik, većina Židova u Srijemskoj županiji 1910. godine navodi njemački kao svoj
materinski jezik.3
U Srijemskoj županiji je prema popisu iz 1910. godine bilo 61.527 osoba koje su
navele njemački kao materinski jezik.4
Grad Vukovar je imao ukupno 10.359 stanovnika. Njemački jezik kao materinski
navelo je 3.502 osobe ili 33,81% Vukovaraca.
U kotaru je 1910. godine situacija bila drugačija. Od 32.181 stanovnika (bez
grada Vukovara5), njih 5.110 navelo je njemački kao materinski jezik ili 15,88%.
Tablica 1.
Udio govornika njemačkog jezika u Vukovaru i Kotaru Vukovar
1910. godine
Grad Vukovar
Kotar Vukovar
UKUPNO
10.359
32.181
Njemački jezik
3.502
5.110
%
33,81
15,88
Izvor: Popis žiteljstva od 31. XII. 1910.
Od svih govornika njemačkog jezika kao materinskog, a to je ukupno 8.612
osoba, na selu ih je 1910. godine živjelo 59,34%, a u gradu 40,66%. To posredno
govori da je među govornicima njemačkog jezika podjednak udio živio na selu i u
gradu.
Grafikon 1.
Prostorni raspored govornika
njemačkog jezika u popisu
1910. godine
U GRADU;
40,66%
NA SELU;
59,34%
Izvor: Popis žiteljstva 1910.
3
U popisu iz 1719. godine. Srijemski Židovi na navedene prostore dolaze uglavnom bačkim
imigracijskim pravcem s područja Ugarske. Židovska je etnička i konfesionalna zajednica u Vukovaru
i na vukovarskom području vrlo stara. Prvi Židovi spominju se u trgovišnim zapisnicima na samom
početku 18. stoljeća. (Vidi opširnije Slavko GAVRILOVIĆ, Jevreji u Sremu u XVIII i prvoj polovici
XIX veka; SANU, knjg. 14, Beograd 1989., 5-6.)
4
Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Publikacije Kraljevskog zemaljskog
statističkog ureda, Zagreb, 1914.
5
Kako bi se podaci mogli usporediti s podacima iz popisa stanovništva 1921. godine u kojem su oni za
grad Vukovar doneseni zasebno, iz podataka o vukovarskom kotaru 1910. godine izdvojen je grad
Vukovar. Odlukom regenta Aleksandra Vukovar je 23. listopada 1919. godine dobio status grada, iako
je cijelo vrijeme od osnutka Srijemske županije 1745. godine bio njezino upravno, administrativno,
društveno i ekonomsko središte. Tako su u popisu stanovništva 1921. godine podaci o njemu doneseni
zasebno, a ne u sklopu kotara.
199
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
U vukovarskom je kotaru 1910. godine bilo tri sela s apsolutnom njemačkom
većinom: Berak – 54,65%, Cerić – 53,26% i Tompojevci – 52,35%. I u drugim selima
vukovarskog kotara govornici njemačkog jezika imaju visoki postotni udio: Nuštar
19,56%, Bogdanovci 21,01% i drugi. Sve su to sela s rimokatoličkom većinom u
kojima osim Nijemaca žive Hrvati (koji su u većini nabrojanih sela većina), zatim
Mađari, Slovaci, Srbi.6
O popisu stanovništva iz 1921. godine
Popis stanovništva iz 1921. godine prvi je popis stanovništva proveden u
poslijeratnoj novoj državi, tj. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Za razliku
od prethodnog popisa iz 1910. godine7, provedenog za vrijeme Austro-Ugarske
Monarhije, ovaj popis iz 1921. je siromašniji8 od prethodnih popisa. Ipak, kako
svjedoče sačuvane tablice u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu9, rađen je istom
metodologijom s gotovo istim popisnim kategorijama.10 Popis je objavljen pod
naslovom „Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921.“11 iako daje
brojčano stanje stanovništva za 1920. godinu kada je popis i proveden.12
Popis iz 1921., kao i popis iz 1910. godine, rađen je po načelu prisutnosti i nema
mogućnosti nacionalnog izjašnjavanja, pa je materinski jezik osnova utvrđivanja
broja pripadnika određenog etniciteta. Materinski jezik je u historijskoj demografiji
6
O toj su karakteristici prostornog rasporeda etniciteta pisali Igor Karaman i Alica Wertheimer-Baletić.
Vidi u: Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu (Karaman, Igor: „Etnički/nacionalni odnosi u
Vukovaru i vukovarskom kraju do Prvog svjetskog rata“, Nakladna kuća „Feletar“, Zagreb 1994, str.
207 – 225); Werheimer-Baletić, Alica: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Nakladni zavod
Globus, Zagreb, 1993.
7
Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Publikacije Kraljevskog
zemaljskog statističkog ureda, Zagreb, 1914.; Bio je metodološki i tehnički najdotjeraniji od svih do
tada provedenih popisa (1857. – 1900.)
8
U njemu je upravna općina najmanja popisana upravno-administrativna kategorija, a ne prebivalište.
9
HDA, fond 367 – Republički zavod za statistiku SRH (1857-1948/1961.) - Popis stanovništva
godine 1920. – Obiteljski stalež, pismenost i vjeroispovijest u kombinaciji sa dobom, te materinski jezik
još u kombinaciji sa pismenošću. Podaci su u tabličnom obliku, na papiru formata A3, ispisani rukom,
olovkom, latinicom. U tablicama su podaci o vjeroispovijesti, materinskom jeziku, obiteljskom statusu,
spolu, dobi i pismenosti.
10
Sa stajališta ovoga rada osobita je zanimljivost pronađenih tablica da one u kategoriji hrvatskog ili
srpskog materinskog jezika imaju podkategoriju grčko-istočni. Očito je da su obrađivači podataka u
navedenoj kategoriji radili podjelu između hrvatskog i srpskog jezika, odnosno Hrvata i Srba, iako to
eksplicitno nigdje nije navedeno. Broj grčko-istočnih, a to je termin koji se koristio u austrougarskim
popisima za stanovništvo pravoslavne vjeroispovijesti, nije identičan broju pravoslavnih u popisnoj
kategoriji vjeroispovijest.
11
Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921., Opšta državna statistika. Kraljevina
Jugoslavija, Sarajevo, 1932. U uvodnom dijelu publikacije kao razlog zašto su definitivni rezultati
popisa objavljeni tek 1932. godine navodi se da ih prije nije bilo moguće objaviti zato što Kraljevstvo
SHS nije imalo točno utvrđene granice.
12
Stanovništvo je popisivano tijekom 1920. godine, onako kako su to nalagale međunarodne obveze.
200
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
prihvaćen kao približni indikator nacionalne pripadnosti, a tako dobiveni podaci
su statistički približno reprezentativan, odnosno znanstveno zadovoljavajući prikaz
etničke/nacionalne strukture stanovništva.13 Materinski jezik se u historijskoj
demografiji uzima kao oznaka nacionalnosti uz određene ograde – pripadnici
različitih etničkih zajednica mogu imati isti materinski jezik. On je važan indikator
prije etničke nego li nacionalne pripadnosti, ali ne i isključivi, a ponajmanje potpuno
točan pokazatelj i o tome treba voditi računa pri interpretaciji podataka. To je bio
slučaj i s njemačkim kao materinskim jezikom.
Analiza popisa 1910. i 1921.
U međupopisnom razdoblju dogodilo se mnogo toga – izbio je i završio Prvi
svjetski rat, prošla je velika epidemija španjolske gripe, a najvažnije je svakako bilo
to što su se raspala stoljetna multikulturalna carstva (među njima i Austro-Ugarska
Monarhija) i stvorene su nove, nacionalne države (među mnogima i Kraljevina
SHS). Upravo se ta činjenica najsnažnije odrazila na položaj etniciteta na etnički i
konfesionalno mješovitom prostoru Srijema. Unatoč svim navedenim razlozima, nije
bilo veće promjene u ukupnom broju stanovnika. U desetogodišnjem međupopisnom
razdoblju na području Vukovara došlo je do neznatnog smanjenja broja stanovnika.
Godine 1910. u gradu je bilo 10.359 stanovnika, a 1920./21. godine 10.242 stanovnika.
Kotar Vukovar, koji se i dalje sastoji od 27 sela, godine 1910. imao je 32.181 stanovnik,
a 1920./21. godine 31.930 stanovnika.
Tablica 2.
Smanjenje ukupnog broja stanovnika u međupopisnom razdoblju
VUKOVAR BROJ
%
KOTAR
251
0,78
GRAD
117
1,13
Izvor: Popis žiteljstva 1910.
Unatoč malom smanjenju ukupnog broja stanovnika, došlo je do znatnog
smanjenja unutar kategorije njemačkog materinskog jezika, i to prije svega u gradu.
Tablica 3.
Udio govornika njemačkog jezika u ukupnom broju stanovnika 1921. godine
1921. godine
Grad Vukovar
Kotar Vukovar
UKUPNO
10.242
31.930
Njemački jezik
2.671
4.836
%
26,08
15,15
Izvor: Popis stanovništva od 31. januara 1921.
13
Alica WERTHEIMER-BALETIĆ: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja; Nakladni zavod
Globus, Zagreb, 1993., 85.
201
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Podaci iz popisa stanovništva 1921. pokazuju da je došlo do promjene u
prostornom rasporedu govornika njemačkog materinskog jezika. Broj govornika
njemačkog jezika u ukupnom broju stanovnika kotara (s gradom) smanjio se, i to sa
8.612 osoba iz 1910. godine na 7.507 osoba iz 1921. godine, ili za 1.105 osoba, iako
je smanjenje ukupnog broja stanovnika na istom području bilo samo 368 osoba ili
1,91%.
Od ukupno 7.507 osoba koje su navele njemački kao materinski jezik u gradu i
kotaru 1920. godine njih 64,42% živjelo je na selu, a 35,58% u gradu. Do promjene u
postotnom udjelu Nijemaca na selu i u gradu došlo je zbog promjene broja govornika
njemačkog jezika, pri čemu se njihov broj u međupopisnom razdoblju znatnije smanjio
u gradu, a mnogo manje na selu.
Grafikon 2.
Prostorni raspored govornika njemačkog jezika u popisu 1921. godine
U GRADU; 35,58%
NA SELU; 64,42%
Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovništva 1921.
Kako bi se vidjele promjene do kojih je u međupopisnom razdoblju došlo u
popisnoj kategoriji materinski jezik, podaci iz popisa 1921. godine moraju se usporediti
s podacima iz popisa stanovništva 1910. godine.
Tablica 4.
Hrvatski ili srpski i njemački kao materinski jezik 1910. i 1921. u Vukovaru
GRAD VUKOVAR
1910.
10.359
%
1920/21.
10.242
%
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
5.717
4.126
1.591
3.502
493
55,19
39,83
15,36
33,81
4,76
6.786
5.131
1.655
2.671
456
66,25
50,10
16,15
26,07
4,45
Izvor: Popis žiteljstva 1910.; Popis stanovništva 1921.
202
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Tablica 5.
Hrvatski ili srpski i njemački kao materinski jezik 1910. i 1921. u Kotaru Vukovar
KOTAR VUKOVAR
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
19.532
6.235
13.297
5.110
83
60,69
19,37
41,32
15,88
0,26
20.066
6.988
13.078
4.836
30
62,84
21,88
40,96
15,15
0,09
1910.
32.181
%
1920/21.
31.930
%
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921.
Kada se usporede podaci o materinskom jeziku iz dva popisa stanovništva, a s
obzirom na malo smanjenje ukupnog broja stanovnika i u kotaru i u gradu, vidi se
da u međupopisnom razdoblju nije došlo do mehaničkih promjena unutar etničke
strukture stanovništva izazvanih migracijama, iako je provedba agrarne reforme u
Srijemu počela već 1919. godine, već je došlo do unutarnjih promjena zbog drugačijeg
izjašnjavanja o materinskom jeziku unutar gotovo nepromijenjenog broja stanovnika.
Tablica 6.
Smanjenje/povećanje unutar kategorija materinskog jezika u Vukovaru
GRAD VUKOVAR
SMANJENJE
POVEĆANJE
MATERINSKI JEZIK
BROJ
%
BROJ
%
Hrvatski ili srpski
0
0
1.069
18,7
Njemački
831
23,73
0
0
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921
Tablica 7.
Smanjenje/povećanje unutar kategorija materinskog jezika u kotaru Vukovar
KOTAR VUKOVAR
MATERINSKI JEZIK
SMANJENJE
BROJ
POVEĆANJE
%
BROJ
%
Hrvatski ili srpski
0
0
534
2,73
Njemački
274
5,36
0
0
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921
Što se dogodilo i zašto?
Asimilacija i kroatizacija
Godine 1921. Srijemska županija je i dalje područje izrazite multietničnost,
s malim smanjenjem ukupnog broja stanovnika. Najviše se brojčano i postotno
203
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
smanjuje udio njemačke, mađarske i židovske etničke zajednice, a od konfesionalnih
– kalvinske. Komparativna demografska analiza pokazala je da je najveća brojčana
promjena unutar kategorije njemačkog, odnosno hrvatskog ili srpskog materinskog
jezika.
Propašću Austro-Ugarske Monarhije i aktom proglašenja Kraljevine SHS
definirani su nacionalni konstitutivni elementi nove države. Ona se smatra državom
jednog naroda tri plemena, sa srpskohrvatskim službenim jezikom, uz uvažavanje
„plemenskih“ jezika.
U trenutku stvaranja nove države, u jesen 1918. godine, raspoloženje prema
pripadnicima dvije nacije - Nijemcima i Mađarima, bilo je izrazito negativno.
Doskorašnji susjedi i sudrugovi u ratu i neimaštini prepoznati su kao predstavnici
stoljetnih izrabljivača, iako oni to u Srijemu i Slavoniji nisu bili - pripadali su istom
staležu/klasi kao i slavenski im susjedi – bili su uglavnom obrtnici i ratari, a najčešće
oboje u isto vrijeme.
Sumnjičavost prema neslavenskim etnicitetima sručila se i na domaće Nijemce.
Najjači pritisak osjetili su u vrijeme priprema za izbore za Konstituantu. Tadašnji
vukovarski tisak, a izlazile su brojne novine različitih stranaka, donosi uvodnike–
otvorena pisma u kojima se domaće Nijemce, Mađare i Židove poziva, umilno ali i
prijeteći, na korektan i konstruktivan odnos prema novoj državi. Tako Srijem – glasilo
Hrvatske zajednice 30. travnja 1920. donosi otvoreno pismo naslovljeno „Sugrađanima
Nijemcima“14 u kojem ih se upozorava kako se u javnosti još uvijek postavljaju pitanja
o njihovoj lojalnosti novouspostavljenoj državi. Tekst završava parolaški: „Znajte da je
država Srba, Hrvata i Slovenaca za nas svetinja, i jao si ga onomu, koji bi je profanom
rukom htio da blati ili ruši!“.15
Novine Demokrat – glasilo srijemskih demokrata za jačanje misli narodnog jedinstva,
koje su izlazile u Vukovaru a uređivao ih je i uglavnom jedini u njima pisao posljednji
ban Hrvatske u Kraljevstvu SHS dr. Ivan Paleček, također donose tekstove sličnog
naslova i sadržaja. U prvom broju novina objavljen je tekst „Otvorena riječ našim
Nijemcima, Mađarima i Izraelićanima“16 u kojem između ostaloga stoji: „Prema tome
držimo, da će oni uviditi, da je za njih najrazboritije, da se što prije izmire sa svojom
sudbinom i da sa ostalim državotvornim elementima što življe porade oko unutarnjeg
konsolidiranja naše nacionalne državne tvorevine.“17
U svakom od tih tekstova podsjeća ih se da su još uvijek sumnjivi, a njihova
lojalnost je pod velikim upitnikom.
14
Srijem - glasilo Hrvatske zajednice, god. I, br. 14, Vukovar, 30. travnja 1920., 1.
15
Isto
16
Demokrat, god. I, br. 1, 2. april/travanj 1921., 2.
17
Isto
204
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Najveći udar na građanske slobode Nijemaca, kao i ostalih manjinskih etniciteta,
bila je primjena članka 9. naslovljenog „Ko ima pravo da bira“ Izbornog zakona iz
1920. godine.18 U članku je navedeno tko se smatra državljaninom Kraljevine SHS, a
to su svi koji: „su bili državljani Srbije i Crne Gore do 1. decembra 1918. i svi oni koji
su do 1. decembra imali državljanstvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, pripadništvo
u Bosni i Hercegovini ili domovinsko pravo (članstvo, zavičajnost) u kojoj od opština
ili delova opština drugih jugoslavenskih zemalja, što su pripale u vlast Kraljevstvu
Srba, Hrvata i Slovenaca.“19 Iz navedenog se može zaključiti da se pravo izbora odnosi
i na veliku većinu Nijemaca i ostalih neslavenskih etniciteta. Međutim, u alineji dva
istoga članka stoji: „Oni stanovnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije i
Crne Gore, koji po ugovorima o miru sa Nemačkom, Austrijom i Madjarskom imaju
pravo opcije za svoje nacionalne države, kao i oni, koji su se iselili iz južne Srbije
pre novembra 1915. godine; a bili su dotle turski podanici, nemaju izbornog prava u
smislu ovog zakona.“20
Kako je mogućnost interpretacije navedenog članka ostavljala mnogo prostora
različitim tumačenjima, sa skupštine Hrvatske zajednice Srijemske županije koja je
održana u Vukovaru 26. rujna 1920. godine21 poslan je brzojav tadašnjem premijeru
Milenku Vesniću i predsjedniku državnog izbornog odbora Vukčeviću u kojem se
traži objašnjenje za postupke službenih sastavljača biračkih popisa u kojima oni brišu
sa popisa sve Nijemca i Mađare „kojima se nacionalnost utvrđuje samo na osnovi
njihova neslavenskog prezimena, iako oni imaju državljanstvo Hrvatske i Slavonije i
do sada su bili na popisima.“22
Dr. Franu Barcu stigao je odgovor ministra unutarnjih dela (poslova) dr.
Milorada Draškovića, a objavljen je u Srijemu – glasilu Hrvatske zajednice: „Nemce,
Mađare, Talijane, Rumunje i Jevreje nemojte unositi u biračke azbučne spiskove, a ako
su uvedeni treba ih izbrisati, jer oni nemaju biračko pravo u smislu člana 9 izbornog
zakona.“23 U iscrpnom objašnjenju dalje se navodi i to kako u biračke popise ne treba
unositi ni one osobe koje su dobile zavičajno pravo poslije 1. siječnja 1910. godine,
jer oni tek trebaju zatražiti prijem u državljanstvo nove države. Samo oni pojedinci
koji su se potpuno asimilirali „među Slavene“ i koji se deklariraju kao Srbi, Hrvati ili
Slovenci mogu biti upisani u biračke popise. „U slučajevima sumnje jezik presudjuje.
Ko u porodici, radnji i društvenom životu govori više naš narodni jezik no strani, toga
18
Zakon o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Beograd, Državna štamparija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1920., 6.
19
Isto
20
Isto
21
Srijem – glasilo Hrvatske zajednice, god. I, br. 57, Vukovar, 29. rujna 1920., 1.
22
Isto, 2.
23
Isto, br. 60., Vukovar, 9. listopada 1920., 2.
205
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
uvedite u spiskove, ko pak u porodici, radnji i društvenom opštenju teže i redje govori
naš jezik, a redovnije i lakše strani toga ne uvodite, odnosno izbacite iz spiskova.“24
Dakle, materinski jezik je postao jedan od glavnih kriterija u potvrđivanju prava
zavičajnosti, odnosno državljanstva, što je značilo i biračko pravo, odnosno sva ostala
prava.
Atmosfera puna optuživanja, zastrašivanja, prijetnji, prozivanja i ismijavanja
dovela je do pojačane, ionako postojeće asimilacije. Mijenjaju se imena i prezimena,
pred glasačkim odborima se dokazuje i pokazuje znanje hrvatskog/srpskog jezika, a
sve skupa postaje plodno tlo za osobne obračune.
Tako je pod pritiskom kojem su bili izloženi neslavenski etniciteti nakon
uspostave Kraljevine SHS došlo do njihovog priklanjanja uz hrvatsku etničku/
nacionalnu zajednicu ili procesa „kroatizacije“.25 On je zahvatio sve manjinske
etnicitete i razumljiv je s obzirom na pritiske kojima su bili izloženi. Proces je povezan
i s konfesionalnom pripadnošću pa se tako Nijemci i Mađari-rimokatolici svrstavaju
uz Hrvate, a Romi uz Srbe.
Da je tvrdnja o kroatizaciji točna, pokazuju rezultati popisa stanovništva iz 1921.
godine. Broj Hrvata porastao je i na razini kotara i u gradu, gotovo proporcionalno
smanjenju broja govornika njemačkog jezika. Potvrđuje nam to i suvremenik popisa
stanovništva iz 1920. godine dr. Ivan Paleček u svom tekstu „Grad koji ne napreduje“26
u kojem u vezi s provedenim popisom stanovništva kaže: „Jedini Hrvati mogu pokazati
na svoj razmjerno zaista velik porast, no taj se mora pripisati samo asimiliranju mlađe
generacije kod Nijemaca i Izraelićana, što se jasno vidi po velikom padanju broja
njemačkog pučanstva, kod kojega su porodi mnogo veći nego li kod Hrvata ili Srba“.
Naravno, dr. Paleček nije naveo razloge tako nagloj i velikoj asimilaciji.
Promjene do kojih je došlo u kategoriji materinskog jezika osim u gradu, gdje su
bile najveće, vidljive su i u selima vukovarskog kotara, ali ne u tolikoj mjeri. U kotaru
je vidljiva još jedna karakteristika – sela s kompaktnijom njemačkom etničkom/
nacionalnom strukturom stanovništva, a koja su uz to smještena izvan glavnih
prometnih pravaca, ne mijenjaju značajnije svoju etničku strukturu.
U primjerima koji slijede vidljive su navedene tendencije. Sela Berak i Cerić u
popisu iz 1910. godine imaju apsolutnu njemačku većinu i zadržavaju je u gotovo
neizmijenjenom obliku i u popisu iz 1921. godine.
Berak je od sredine 19. stoljeća imao apsolutnu njemačku većinu. U
međupopisnom razdoblju došlo je smanjenja ukupnog broja stanovnika za 70 osoba.
Svi ovdje analizirani etniciteti imali su brojčani pad, ali je s obzirom na ukupno
24
Isto
25
Termin Igora Karamana. Vidi u: Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu; Nakladna kuća „Dr.
Feletar“, Zagreb, 1994, str. 313.
26
Demokrat, god. I, br. 4 od 23 travnja 1921., str. 4.
206
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
smanjenje broja stanovnika, udio govornika njemačkog jezika postotno porastao.
Berak 1921. godine i dalje ima apsolutnu njemačku većinu, uz znatniji udio Hrvata u
ukupnom stanovništvu.
Tablica 8.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Berku
BERAK
1910.
913
%
1920/21.
843
%
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
235
233
2
499
3
25,74
25,52
0,22
54,65
0,33
212
211
1
483
0
25,15
25,03
0,12
57,29
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921
U međupopisnom razdoblju i u Ceriću je došlo do smanjenja ukupnog broja
stanovnika za 97 osoba. Broj Hrvata smanjio se koliko i broj govornika hrvatskog
ili srpskog jezika – 47 osoba, a broj govornika njemačkog jezika za 54 osobe. Zbroj
smanjenja unutar ta dva materinska jezika gotovo je identičan ukupnom smanjenju
broja stanovnika i predstavlja očito prirodno smanjenje unutar populacije sela.
Tablica 9.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Ceriću
CERIĆ
1910.
1.059
%
1920/21.
962
%
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Njemački jezik
Židovi
455
455
564
0
42,96
42,96
53,26
408
408
510
42,42
42,42
53,01
0
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921
S druge strane, u selima mješovitog jezičnog/etničkog sastava dolazi do velikih
promjena. Sela Bogdanovci i Nuštar su imala visoki postotni udio govornika njemačkog
jezika u ukupnom broju stanovnika, ali su Hrvati bili apsolutna većina. U njima je
brojčano i postotno smanjenje unutar kategorije njemačkog materinskog jezika,
kao što je vidljivo iz podataka, u izravnoj vezi s brojčanim i postotnim porastom u
kategoriji hrvatskog ili srpskog jezika, odnosno u izravnoj vezi s postotnim i brojčanim
porastom Hrvata.
207
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Tablica 10.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Bogdanovcima
BOGDANOVCI
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
490
473
17
162
0
63,55
61,35
2,20
21,01
590
580
10
88
73,29
72,05
1,24
10,98
1910.
771
%
1920/21.
805
%
0
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921
Tablica 11.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Nuštru
NUŠTAR
1910.
1.309
%
1920/21.
1.289
%
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
935
903
33
256
0
71,43
68,91
2,52
19,56
1.127
1.089
38
97
87,43
84,48
2,95
7,52
0
Izvor: Popis žiteljstva 1910. ; Popis stanovništva 1921
Navedeni primjeri pokazuju što se dogodilo. Pod političkim i administrativnim
pritiskom, u trenutku kada su im pod krinkom zaštite manjinskih prava mogućnošću
optiranja za „matične države“ oduzeta sva građanska prava, a oduzimanje glasačkog
prava značilo je da ne mogu sudjelovati kao agrarni interesenti u dodjeli zemlje u
sklopu provedbe agrarne reforme, vukovarski Nijemci se u popisu stanovništva 1921.
godine izjašnjavaju kao Hrvati.
Josip Cazi je smatrao da je glasačko pravo prije izbora za Ustavotvornu skupštinu
oduzimano samo onim Nijemcima (i Mađarima) koji su bili članovi ili simpatzeri
KPJ.27 Tvrdnja je djelomično točna. Njezinu djelomičnu točnost potvrđuje činjenica
da su na izbornim listama mnogih stranaka u Vukovaru i vukovarskom kotaru 1920.
godine brojna njemačka prezimena, a da su na listi za općinske izbore 1920. godine
27
Josip CAZI, Vukovar u klasnoj borbi; Savez sindikata Jugoslavije, Zagreb, 1955., 154. Isti razlog brisanja
s glasačkih popisa navodi u svojoj knjizi i Julijana Vrčinac, koja kaže da je tada u Srijemu bez glasačkog
prava ostalo oko 20.000-30.000 ljudi. (Vidi opširnije: Julijana VRČINAC, Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca od ujedinjenja do Vidovdanskog procesa, Izdavačka kuća Rad, Beograd, 1956., 87.9
208
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
najbrojnija na listi KPJ. Nema sumnje da su se svi deklarirali kao pripadnici „jednog
naroda tri plemena“ kako bi uopće mogli biti na tim listama. Zametak buduće
Njemačke stranke može se prepoznati u popisu kandidata stranke Zemljoradnika i
maloobrtnika koja se pojavljuje u gradu Vukovaru na ponovljenim općinskim izborima
u srpnju 1920. godine, o čemu progovara i tadašnji tisak.28 Etnički nepoćudni i
politički sumnjivi građani novostvorene države u znak prosvjeda, tražeći ispunjenje
međunarodnim ugovorima zajamčenih manjinskih prava, osnivaju vlastite političke
stranke pa se tako na istim izborima i u isto vrijeme pojavljuje i Židovska stranka u
Vukovaru.
Godine uoči popisa stanovništva 1931. godine
Nakon atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu i velikih nemira koji su zahvatili
Hrvatsku nakon što je u kolovozu 1928. zadobivenim ranama podlegao Stjepan Radić,
kralj Aleksandar se 6. siječnja 1929. godine obratio javnosti manifestom nazvanim
Proklamacija narodu u kojem je objavio suspenziju Vidovdanskog ustava, raspuštanje
Narodne skupštine, a sebe Zakonom o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi
proglasio nositeljem „sve vlasti u zemlji“. Proglašena je jedinstvena jugoslavenska
nacija u nedjeljivoj kraljevini. U listopadu te godine donesen je Zakon o nazivu i podjeli
Kraljevine na upravna područja u čijem članku 1. stoji da Kraljevina SHS mijenja ime
u Kraljevina Jugoslavija.
Sve navedene mjere i doneseni zakoni bili su prijelaz s kompromisnog unitarizma
na jugoslavenski integralizam. Najvažnije odredbe novodonesenih zakona, a koje se
odnose na manjinske etničke zajednice, tiču se zabrane svih stranaka i udruženja
koja u svom imenu imaju nacionalnu, vjersku ili regionalnu oznaku. U skladu s tim,
Njemačka stranka u Kraljevini SHS raspuštena je 26. siječnja 1929. godine,29 jer je
podlijegala pod odredbe članka 7. Zakona o zaštiti javne sigurnosti.
28
Srijem – glasilo Hrvatske zajednice, god. I, br. 37 od 21. srpnja 1920., str. 1. Tekst: „Vukovar pred novim
izborima“. Njihovi su oglašeni kandidati gotovo svi bili Nijemci, tako da se i tadašnji vukovarski tisak
pitao čemu takvo ime stranke. Većina kandidata koji su se pojavili na listi stranke Zemljoradnika i
maloobrtnika 1920. godine, na kasnijim izborima su u Njemačkoj stranci.
29
Partei der Deutschen des Koenigreiches der Serben, Kroaten und Slovenen osnovana je u prosincu 1922.
godine u Novom Sadu i bila je nastavak institucionaliziranja pripadnika njemačke etničke zajednice
u pokušaju zaštite osobnih i kolektivnih prava nakon uspostave Kraljevine SHS. (Vidi opširnije:
Petar KAČAVENDA, Nemci u Jugoslaviji, Institut za suvremenu istoriju, Beograd, 1991., 14; Predrag
VAJAGIĆ, Istorijska analiza osnivanja i funkcionisanja Dunavske banovine u Kraljevini Jugoslaviji;
doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2013., 63.
209
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Švapsko-njemački kulturni savez (Schwäbisch-deutscher Kulturbund) osnovan
1920. godine u Novom Sadu.30 Zbog promjena u vanjskoj politici te jačanja
ekonomskih i financijskih veza s Njemačkom, vrlo brzo, već 1931. godine obnovljen
je rad Švapsko-njemačkog kulturnog saveza, te se počinje s osnivanjem mjesnih
saveza. Prvi su mjesni savezi Kulturbunda na području vukovarskog kotara osnovani u
Lovasu, Berku i Sotinu, i to 1932. godine. U gradu Vukovaru je mjesni savez osnovan
1933. godine, kao i u Tovarniku, a 1935. godine u Nuštru.31
Uvođenje Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra, suspenzija parlamentarnog
života, a osobito zabrana rada političkih stranaka i udruženja s nacionalnim ili
vjerskim predznakom, bili su novi pritisak na manjinske zajednice nakon smirivanja
stanja poslije 1920. godine. Ojačani osnivanjem Švapsko-njemačkog kulturnog saveza
i Njemačke stranke, dio Nijemaca se, ionako prokazan kao trajno sumnjiv politički
element, jače oslanja na navedene kulturne i političke organizacije i svoj identitet u
popisu stanovništva 1931. godine vraća u njemačku jezičnu/nacionalnu maticu
O popisu iz 1931. godine
U hrvatskoj je historiografiji uvriježeno stajalište da je popis stanovništva iz
1931. godine količinom podataka koje donosi mnogo siromašniji od prethodnog
popisa iz 1921. godine, a neusporedivo siromašniji od austrougarskih popisa. Glavna
zamjerka koja mu se upućuje odnosi se na činjenicu da nikada nisu objavljeni podaci
o materinskom jeziku, pa je uvriježen stav kako je nemoguće izračunati broj i utvrditi
raspored pripadnika etniciteta. Uvijek se napominje i to da u popisu, kao ni u
prijašnjima, nema izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti.
30
Prvo društvo koje je osnovano u tim turbulentnim vremenima bio je Švapsko-njemački kulturni savez
(Schwäbisch-deutscher Kulturbund) osnovan u lipnju 1920. godine u Novom Sadu. S više ili manje
uspjeha uz nekoliko prekida (1924. zabranjen mu je rad, ali je dopušten ponovno 1927. godine), djelovao
je do siječnja 1929. godine kada je ukinut. Ubrzo je, 1931. godine, njegov rad ponovno pokrenut s
formalnim objašnjenjem da su njegova pravila promijenjena, a stvarno zbog jačanja ekonomskih i
financijskih veza Kraljevine Jugoslavije s Njemačkom. I prije osnivanja ovog najvažnijeg i najvećeg
udruženja Nijemaca na razini cijele države postojala su regionalna udruženja Nijemaca. Savez Nijemaca
u Hrvatskoj i Slavoniji (Bund Deutschen in Kroatien und Slawonien) osnovan je 28. rujna 1913.
godine u Rumi. (Vladimir GEIGER, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2001., 89.). Razloge njegova osnivanja treba tražiti ne samo u brojnosti pripadnika njemačke
etničke zajednice u Rumi i cijelom Srijemu, već i u specifičnim i konfliktnim odnosima između
Nijemaca i Srba na tom području do kojih dolazi osobito nakon uspjeha srpske vojske u Balkanskim
ratovima, snažnoj propagandi koju je Kraljevina Srbija vodila osobito na području Srijema, kao i u
činjenici priprema za rat koje je započela Austro-Ugarska te utjecaja njezine propagande na lokalno
stanovništvo. O položaju Nijemaca u Kraljevstvu SHS/Kraljevini Jugoslaviji vidi u: V. GEIGER,
Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001.; P. KAČAVENDA, Nemci
u Jugoslaviji, Institut za suvremenu istoriju, Beograd, 1991.; P. VAJAGIĆ, Istorijska analiza osnivanja
i funkcionisanja Dunavske banovine u Kraljevini Jugoslaviji; doktorska disertacija, Filozofski fakultet
Univerziteta u Novom Sadu, 2013.
31
Kačavenda, Petar: Nemci u Jugoslaviji 1918 – 1945.; Institut za suvremenu istoriju, Beograd 1991., str.
73-75.
210
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Iznesene tvrdnje samo su djelomično točne. Istina je da je službeno objavljen
samo manji dio podataka iz popisa,32 među kojima i podaci o vjeroispovijesti, te da
nikada nisu objavljeni podaci o materinskom jeziku.
U HDA je pohranjena obimna građa navedenoga popisa,33 koja potvrđuje da je
on količinom podataka koje donosi obimniji od popisa stanovništva iz 1921. godine.34
Kao i prethodni popisi, rađen je po koncepciji prisutnosti (de facto stanovništva),
odnosno popisani su svi koji su zatečeni na popisnom području bez obzira na to
od kuda su rodom. U tablicama formata A3, ispisanim običnom olovkom, arhivsko
gradivo popisa donosi mnoštvo novih podataka, ali i podataka za usporedbu s
prethodnim popisom. Za istraživača je velik problem što se podaci o materinskom
jeziku u različitim popisnim kategorijama ne podudaraju, pa je u tom smislu
djelomično točna primjedba onih istraživača koji napominju da nije moguće utvrditi
točne promjene u etničkoj strukturi stanovništva do kojih je došlo u međupopisnom
razdoblju jer nikada nisu objavljeni definitivni rezultati popisa sa podacima o
materinskom jeziku. Međutim, pomnom analizom, uvažavajući sva ograničenja, može
se izvesti određene zaključke i prepoznati postojeće tendencije u etničko-jezičnonacionalnom izjašnjavanju. Osim ukupnog broja stanovnika za neku općinu/selo
ili grad koji je uvijek i u svim kategorijama isti, u analizi broja pripadnika nekog
materinskog jezika istraživač nailazi na problem jer se događa da se broj govornika na
primjer srpskohrvatskog (kako je službeni naziv jezika upisan u tablicama, a u ovom
tekstu će se i dalje nazivati onako kako je nazivan u prethodnim popisima – hrvatski
ili srpski jezik) ili njemačkog jezika nije uvijek isti u tablicama naslovljenim – Prisutno
stanovništvo po maternjem jeziku, Maternji jezik u kombinaciji s veroispovesti i Prisutno
stanovništvo po narodnosti, koja je prikazana u kombinaciji s materinskim jezikom.
Kako se u HDA između ostaloga nalaze i tablice o narodnosnom izjašnjavanju,
tako je uvriježeno mišljenje o tome da popis iz 1931. godine ne donosi izjašnjavanje
o nacionalnoj pripadnosti tek djelomično točno. Naime, u popisu nema mogućnosti
narodnosnog/nacionalnog izjašnjavanja Hrvata i Srba. Navodi se jedno narodnosno
određenje za sve pripadnike „jednog naroda tri plemena“ – Jugoslaveni. Kako bi se
utvrdio broj Srba i Hrvata, u obradi podataka iz kategorije srpskohrvatski (materinski)
jezik i narodnosnog određenja Jugoslaveni, mora se pristupiti izračunu. To se u
historijskoj demografiji radi uobičajenom metodom kombinacijom podataka o
materinskom jeziku i podatka o vjeroispovijesti.
32
Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga II – Prisutno stanovništvo po
veroispovesti; Opšta državna statistika – Kraljevina Jugoslavija, Beograd, 1938.
33
HDA, fond 367, kut. 53-59.
34
Vidi tekst Igora KARAMANA, Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu; Nakladna kuća „Dr.
Feletar“, Zagreb, 1994., 311. Karaman je u svom tekstu upozorio na tu činjenicu. Također vidi radove
Danijela Vojaka.
211
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Za istraživače ostalih etniciteta popis donosi mnoštvo novih podataka. U
tablicama naslovljenim NARODNOST35 donose se podaci o narodnosnom
izjašnjavanju u kombinaciji s materinskim jezikom pa tako istraživač ima mogućnost
analizom podatka o materinskom jeziku i narodnosti procijeniti stupanj asimilacije,
a usporedbom s prethodnim popisom prepoznati promjene do kojih je došlo u
samoidentifikaciji, ako je do njih došlo.
Analiza
Do 1931. godine u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji dogodilo se mnogo toga. Za
promjene do kojih je došlo u etničkoj i konfesionalnoj strukturi stanovništva, kao i
ukupnom broju stanovnika, najvažnija je kolonizacija u sklopu agrarne reforme. Na
Vukovarskom vlastelinstvu osnovano je najviše kolonija u cijelom Srijemu, a priljev
novog stanovništva bio je iznimno velik. Ukupan broj stanovnika povećao se i u gradu
i u kotaru. U gradu je 1921. godine bilo 10.242 stanovnika a 1931. godine 10.862
stanovnika. Ukupan broj stanovnika grada povećao se za 6,05% ili za 620 osoba. U
kotaru se broj stanovnika povećao za 4.544 osobe ili za 14,23%, porastao je s 31.930
iz 1921. godine na 36.474 osobe u popisu 1931. godine, što je izravna posljedica
kolonizacija.
Tablica 12.
Povećanje ukupnog broja stanovnika u međupopisnom razdoblju
VUKOVAR BROJ
%
KOTAR
4.544
14,23
GRAD
620
6,05
Izvor: Definitivni rezultati popisa 1931.
U ukupnom broju stanovnika udio onih koji su naveli njemački jezik kao
materinski jezik u gradu se brojčano smanjio za 75 osoba, dok se na razini kotara
povećao, i to za 110 osoba.
Tablica 13.
Udio govornika njemačkog jezika u Vukovaru i Kotaru Vukovar
1931. godine
Grad Vukovar
Kotar Vukovar
UKUPNO
10.862
36.474
Njemački jezik
2.596
4.946
%
23,90
13,56
Izvor: HDA, fond 367, kut. 55
35
HDA, fond 367, kut. 56.
212
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Ukupno je u gradu i kotaru 1931. godine bilo 7.542 osobe koje su navele njemački
kao materinski jezik. Od tog broja 34,42% govornika njemačkog jezika živjelo je u
gradu, a 65,58% na selu.
Grafikon 3.
Prostorni raspored govornika njemačkog jezika u Vukovaru i selima Kotara Vukovar
U GRADU; 34,42%
NA SELU; 65,58%
Izvor: HDA, fond 367, kut. 55
Kada se usporede dva popisa stanovništva, vidi se da je u ukupnom velikom
povećanju broja stanovnika, osobito u kotaru, došlo i do povećanja broja govornika
njemačkog jezika na razini kotara. Do povećanja je moglo doći zbog migracije, ali i iz
drugih, već navedenih razloga.
Tablica 14.
Hrvatski ili srpski i njemački kao materinski jezik 1921. i 1931.
GRAD VUKOVAR
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
6.786
5.131
1.655
2.671
456
66,25
50,10
16,15
26,07
4,45
7.360
5.046
2.118
2.596
306
67,76
46,45
19,50
23,90
2,82
1920/21.
10.242
%
1931.
10.862
%
Izvor: Popis stanovništva 1921.; HAD, Fond 367, kut. 55
Tablica 15.
Smanjenje/povećanje unutar kategorija materinskog jezika u gradu
GRAD VUKOVAR
MATERINSKI JEZIK
SMANJENJE
BROJ
POVEĆANJE
%
BROJ
%
Hrvatski ili srpski
0
0
574
8,46
Njemački
75
2,81
0
0
Izvor: Popis stanovništva 1921.
213
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Usporedbom podataka iz tablica vidi se da se unutar povećanja ukupnog broja
stanovnika grada od 620 osoba najveći broj, 574 osobe, odnosi na povećanje unutar
kategorije hrvatskog ili srpskog materinskog jezika. Povećanje je u izravnoj vezi s
promjenom etničke strukture činovništva u gradu te imigracije srpskog stanovništva
u sklopu provedbe agrarne reforme i kolonizacije, kada su u vukovarska prigradska
naselja Lužac i Dobra Voda naseljeni Srbi-optanti iz Mađarske. Smanjenje broja unutar
kategorije njemačkog materinskog jezika najvjerojatnije je u vezi s velikim brojčanim
i postotnim smanjenjem unutar židovske etničke i konfesionalne zajednice u gradu.
Smanjenje broja Hrvata u izračunu na temelju usporedbe podataka o materinskom
jeziku i podataka o vjeroispovijesti rezultat je nekoliko čimbenika: smanjenja broja
pripadnika židovske zajednice te, što je osobito važno s pozicija ovoga istraživanja,
dekroatizacije36 do koje dolazi unutar manjinskih zajednica, odnosno njemačke etničke
zajednice koja je u gradu bila najbrojnija.
I na razini kotara primjetni su isti trendovi koji su prepoznati na razini grada. Kao
izravna posljedica kolonizacije u sklopu provedbe agrarne reforme dolazi do velikog
povećanja ukupnog broja stanovnika, a u tom povećanju do najvećeg povećanja unutar
srpske etničke/nacionalne zajednice.
Tablica 16.
Hrvatski ili srpski i njemački kao materinski jezik 1921. i 1931.
KOTAR VUKOVAR
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
20.666
6.988
13.078
4.836
30
62,84
21,88
40,96
15,15
0,09
24.177
6.946
17.201
4.946
30
66,29
19,04
47,16
13,56
0,09
1921.
31.930
%
1931.
36.474
%
Izvor: Popis stanovništva 1921.; HAD, Fond 367, kut. 55
Tablica 17.
Smanjenje/povećanje unutar kategorija materinskog jezika u kotaru
KOTAR VUKOVAR
MATERINSKI JEZIK
SMANJENJE
BROJ
POVEĆANJE
%
BROJ
%
Hrvatski ili srpski
0
0
3.511
16,99
Njemački
0
0
110
2,27
Izvor: Popis stanovništva 1921.
36
Termin dekroatizacija izvela sam iz termina kroatizacija koji m se, da bi opisao promjene do kojih je
došlo između popisa stanovništva 1910. i 1921. godine služio Igor Karaman.
214
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
U međupopisnom razdoblju došlo je do brojčanog povećanja unutar kategorije
njemačkog materinskog jezika za 110 osoba, ali do postotnog smanjenja u ukupnom
broju stanovnika. U isto vrijeme broj Hrvata na razini kotara smanjio se i brojčano
i postotno, i to za 42 osobe. Je li u kotaru došlo do dekroatizacije unutar njemačke
etničke zajednice utvrdit će se analizom podataka o izjašnjavanju o materinskom
jeziku u istim, prethodno analiziranim selima.
U tekstu će biti prikazani i podaci iz tablica37 pohranjenih u HDA u kojima su u
tabličnom obliku kombinirani podaci o materinskom jeziku i narodnosti, kako piše u
tablicama. Brojčani podaci iz navedenih tablica u svom zbroju ne poklapaju se uvijek
s podacima iz tablica38 o materinskom jeziku, ali kako ni jedni ni drugi (materinski
jezik/narodnost) nisu objavljeni u obliku definitivnih rezultata popisa, u ovom tekstu će
poslužiti kao ilustracija asimilacije/kroatizacije stanovništva njemačkog materinskog
jezika u pojedinim selima vukovarskog kotara.
Za primjer će biti uzeta ista sela kao i u usporednoj analizi podataka iz popisa
1910. i 1921. godine, dakle – Berak, Cerić, Bogdanovci i Nuštar.
Tablica 18.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Berku
BERAK
1921.
843
%
1931.
892
%
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
212
211
1
483
0
25,15
25,03
0,12
57,29
197
190
7
536
22,08
21,30
0,78
60,09
0
Izvor: Popis stanovništva 1921.; HAD, Fond 367, kut. 55
U Berku je došlo do povećanja ukupnog broja stanovnika za 49 osoba, pri čemu se
broj govornika hrvatskog ili srpskog jezika smanjio za 15 osoba. Neznatno je porastao
broj Srba, ali se broj Hrvata smanjio za 21 osobu. Istovremeno se broj onih koji navode
njemački kao materinski jezik povećao za 53 osobe. Podaci pokazuju da je s obzirom na
ukupno povećanje broja stanovnika u međupopisnom razdoblju najvjerojatnije došlo
do većeg prirodnog prirasta u njemačkoj etničkoj zajednici u odnosu na hrvatsku te
do djelomične dekroatizacije, odnosno do jače samoidentifikacije unutar njemačke
jezične/etničke zajednice.
37
HDA, f. 367, kut. 56
38
HDA, f. 367, kut. 55
215
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Usporedna analiza tri popisa stanovništva u Berku pokazuje stalni porast
u njemačkoj etničkoj zajednici, koja ni u vrijeme najžešćih političkih pritisaka
na manjinske zajednice ne pokazuje kolebanja u vlastitom identitetu koji veže uz
njemački jezik. Selo se nalazi jugoistočno od Vukovara, daleko od magistralnog
pravca Vukovar – Ilok.
Tablica 19.
Narodnost u kombinaciji s materinskim jezikom
BERAK
NARODNOST
892
Jugoslavenska
Njemačka
Mađarska
Njemački materinski jezik
7
522
4
Izvor: HDA, fond 367, kut. 56
U Ceriću je u međupopisnom razdoblju također došlo do smanjenja ukupnog
broja stanovnika, i to za 34 osobe. Pri tome se povećao broj govornika hrvatskog ili
srpskog jezika za 29 osoba, s tim da se u međupopisnom razdoblju pojavilo 10 Srba.
Broj govornika njemačkog materinskog jezika smanjio se za 39 osoba, kao i ukupan
broj stanovnika, i u stalnom je padu od 1910. godine kada su govornici njemačkog
jezika – Nijemci, imali apsolutnu većinu u selu. U popisu stanovništva 1931. godine
njemačka jezična zajednica jedva prelazi 50% ukupnog broja stanovnika, a unutar te
jezične zajednice je podijeljena u svojoj samoidentifikaciji i narodnosnom/nacionalnom
opredjeljenju. Selo se nalazi jugozapadno od Vukovara, u pravcu Vinkovaca, u čiju
zajednicu općina ulazi 1971. godine, ali je izvan glavnog magistralnog pravca Vukovar
– Vinkovci.
Tablica 20.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Ceriću
CERIĆ
1921.
962
%
1931.
928
%
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
408
408
42,42
42,42
437
427
47,09
46,01
0
Njemački jezik
Židovi
510
0
53,01
10
1,08
471
50,75
Izvor: Popis stanovništva 1921.; HAD, Fond 367, kut. 55
216
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Tablica 21.
Narodnost u kombinaciji s materinskim jezikom
CERIĆ
NARODNOST
928
Jugoslavenska
Njemačka
Poljska
Njemački materinski jezik
207
232
1
Izvor: HDA, fond 367, kut. 56
U Bogdanovcima je situacija drugačija. Znatno je porastao i broj i postotak
stanovnika koji navode njemački kao svoj materinski jezik, dok je broj Hrvata ostao
gotovo isti kao u prethodnom popisu. Uz to, u međupopisnom razdoblju došlo je
do smanjenja ukupnog broja stanovnika, i to za 52 osobe, pa se s pravom može
zaključiti da je stagnacija u prikazanom broju Hrvata u izravnoj vezi s porastom
broja Nijemaca, osobito kada se podaci iz 1931. godine usporede s podacima iz 1910.
godine i podacima iz međupopisa 1921. godine. Iz svega se vidi da je 1931. godine
došlo do dekroatizacije, odnosno „povratka“ govornika njemačkog materinskog
jezika u vlastitu jezičnu/etničku/nacionalnu zajednicu. Selo se nalazi jugozapadno od
Vukovara, na cesti za Vinkovce.
Tablica 22.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Bogdanovcima
BOGDANOVCI
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Židovi
590
580
10
88
0
73,29
72,05
1,24
10,98
595
582
13
126
79,02
77,29
1,73
16,73
1921.
805
%
1931.
753
%
0
Izvor: Popis stanovništva 1921.; HAD, Fond 367, kut. 55
Tablica 23.
Narodnost u kombinaciji s materinskim jezikom
BOGDANOVCI
NARODNOST
753
Jugoslavenska
Njemačka
Mađarska
Njemački materinski jezik
18
120
1
Izvor: HDA, fond 367, kut. 56
U Nuštru u međupopisnom razdoblju dolazi do neznatnog povećanja ukupnog
broja stanovnika, za 14 osoba, međutim drastično pada broj govornika hrvatskog ili
srpskog materinskog jezika, za 237 osoba, iako su u njegovoj blizini osnovane kolonije
217
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
u sklopu agrarne reforme pa je bilo za očekivati da će se to odraziti i na ukupan broj
stanovnika i na etnički sastav stanovništva. Što se dogodilo? Kako se vidi iz tablice
broj 13, u desetogodišnjem razdoblju broj govornika njemačkog materinskog jezika
povećao se za 169 osoba, a broj Hrvata dobiven izračunom kombinacijom podataka o
materinskom jeziku i podataka o vjeroispovijesti smanjio se za 228 osoba.
Tablica 24.
Promjene unutar materinskog jezika/etniciteta u Nuštru
NUŠTAR
Hrvatski ili srpski
jezik
Hrvati
Srbi
Njemački jezik
Drugi
(Židovi)
1.127
1.089
38
97
0
87,43
84,48
2,95
7,52
890
861
29*
266
6
68,30
66,08
2,23
20,41
0,46
1921.
1.289
%
1931.
1.303
%
Izvor: Popis stanovništva 1921.; HAD, Fond 367, kut. 55
Napomena: *U Nuštru je u popisu 1931. godine bilo 40 osoba koje su pripadale
pravoslavnoj konfesionalnoj zajednici, ali se 11 osoba izjasnilo da im je materinski
jezik romski (ciganski).
Kada se dobiveni podaci usporede39 s narodnosnim/nacionalnim izjašnjavanjem,
dobije se još zanimljiviji podatak – najveći broj onih stanovnika Nuštra koji su
1931. godine naveli da im je materinski jezik njemački, nacionalno se izjasnio kao
Jugoslaveni, odnosno u konačnici kao Hrvati. U Nuštru 1931. godine ima pet Židova
i svi navode hrvatski ili srpski kao materinski jezik.40 Selo se nalazi na magistralnom
pravcu Vinkovci-Vukovar.
Tablica 25.
Narodnost u kombinaciji s materinskim jezikom
NUŠTAR
NARODNOST
1.303
Jugoslavenska
Njemačka
Mađarska
Čehoslovačka
Njemački materinski jezik
235
14
6
2
Izvor: HDA, fond 367, kut. 56
U konačnici, treba vidjeti kakvo je stanje u vezi s izjašnjavanjem o narodnosnom
samoodređenju i govorenju materinskog jezika bilo u gradu Vukovaru. Od 2.596
39
Ova je usporedba znanstveno-metodološki gledano problematična, ali joj je svrha da pokaže i potvrdi
prepoznate tendencije. Nuštar je u tom smislu najbolji primjer nacionalne asimilacije uz zadržavanje
etničkog osjećaja pripadnosti kroz izjašnjavanje o materinskom jeziku.
40
HDA, f. 367, kut. 56
218
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
osoba koje su navele njemački kao materinski jezik u gradu Vukovaru 1931. godine,
31 osoba je bila iz židovske etničke zajednice, kako je to napisano u rubrici Napomena,
a u tablici popisa su svrstani u kategoriju Drugi. Više od polovice govornika
njemačkog materinskog jezika, 54,70%, sebe je samoidentificiralo kao pripadnike
njemačke narodnosti/nacionalnosti. 43,49% govornika njemačkog prepoznalo
se u jugoslovenskom narodnosno/nacionalnom opredjeljenju, što je s obzirom na
konfesionalnu pripadnost većine Nijemaca na vukovarskom području značilo u sklopu
hrvatske etničke/nacionalne zajednice.
Tablica 26.
Narodnost u kombinaciji s materinskim jezikom
GRAD VUKOVAR
NARODNOST
10.862
Jugoslavenska
Njemačka
Čehoslovačka
Mađarska
Rumunjska
Njemački materinski jezik
1.129
1.420
10
5
1
Drugi
(Židovi)
31
Izvor: HDA, fond 367, kut. 56
U kotaru je situacija bila još jasnija. Najveći broj i postotak onih koji su naveli
njemački kao materinski jezik, u narodnosnom/nacionalnom opredjeljivanju
prepoznao je sebe kao pripadnike njemačke narodnosti.
Tablica 27.
Narodnost u kombinaciji s materinskim jezikom
KOTAR VUKOVAR
NARODNOST
36.474
Jugoslavenska
Njemačka
Ostali
Njemački materinski jezik
875
3.911
43
Izvor: HDA, fon d 367, kut. 56
Zaključak
Uspostava Kraljevine SHS značila je napuštanje multikulturalnog/
transkulturalnog kulturološkog okvira i razvoj južnoslavenskog/jugoslavenskog
nacionalizma definiranog u imenu države. Političkim pritiskom na neslavenske
etnicitete državni aparat i vlast postigli su ono što su htjeli postići. Podaci iz popisa
stanovništva 1921. godine pokazuju da se neslavenski etniciteti počinju izjašnjavati
kao Hrvati ili Srbi, točnije kao Hrvati. Državni aparat je smatrao da je to put ka
formiranju jednonacionalne jugoslavenske države. U svojoj suštini, bilo je to tek
narušavanje postojećeg multikulturalnog okvira, i to će se narušavanje jačim ili slabijim
intenzitetom nastaviti i u budućnosti. Odnos prema manjinskim zajednicama uvijek
će biti određen vanjskopolitičkim prilikama i unutarnjopolitičkim potrebama države i
vlasti. Prirodna asimilacija koja je trajala od početka 20. stoljeća represivnim mjerama
219
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
drastično je ubrzana. U konačnici je dovela do povećanja broja Hrvata ali i do, za
državni aparat neplanskog jačanja hrvatskih političkih opcija.
Usporedna analiza podataka iz popisa stanovništva 1910. i 1921. pokazala je i
to da povećanje broja govornika hrvatskog ili srpskog kao materinskog jezika nije
u vezi s početkom provedbe agrarne reforme i kolonizacije, kako bi se ishitreno
moglo zaključiti. Dubinskom analizom i širom kontekstualizacijom do koje se došlo
analizom arhivskih dokumenata pokazali su se pravi razlozi navedenog brojčanog
i postotnog porasta Hrvata u popisu stanovništva 1921. godine. Provedena analiza
pokazala je i da se brojčano veći etniciteti u kompaktnijim sredinama odupiru
pritiscima zadržavajući i jačajući svoj jezični i etnički identitet, kao što će se to vidjeti
u analizi popisa stanovništva iz 1931. godine.
Politički i društveni pritisak kojem su bili izloženi odmah nakon uspostave
Kraljevstva SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije u brojnoj, kompaktnoj i ekonomski
stabilnoj njemačkoj etničkoj zajednici reflektirao se na za državu neplanirani
način. Osim što su se pod pritiscima kojima su bili izloženi odlučili politički i
kulturno samoorganizirati, a za njih je do tada bila svojstvena potpuna politička
nezainteresiranost, dio vukovarskih Nijemaca počinje se izjašnjavati kao Hrvati i
podržavati hrvatske političke opcije. Nakon prve faze slaveniziranja/pohrvaćivanja
odmah nakon 1918. godine, a koja je vidljiva u popisu stanovništva 1921. godine,
promjenom političkih odnosa, organiziranjem vlastitih udruga i političke stranke
s kojom ulaze u parlament, promjenama na vanjskopolitičkom planu jačanjem
ekonomskih veza Kraljevine Jugoslavije i Njemačke, dio kroatiziranih Nijemaca
iz popisa stanovništva 1921. godine u popisu stanovništva 1931. godine vraća se
svom materinskom jeziku – njemačkom, pa čak i kada se deklarira kao pripadnik
novostvorene jugoslavenske nacije.
Iz analiziranih podataka vidljivo je da to ni na razini grada ni na razini kotara
nije bila većina. Ipak, oni koji se u popisu stanovništva 1931. godine tako deklariraju
pripadaju stvarno hrvatskoj etničkoj/nacionalnoj zajednici. Tako je država dobila ono
što je htjela. Dio velike manjinske zajednice počeo se izjašnjavati i samoprepoznavati
kao dio slavenskog/južnoslavenskog stanovništva.
Na nešto država u svojoj kombinatorici ipak nije računala - gotovo svi oni koji
se izjašnjavaju kao Jugoslaveni izjašnjavaju se ustvari kao Hrvati i time brojčano i
postotno jačaju hrvatsku nacionalnu zajednicu u multietničkoj sredini. Još veći
problem za državu bila je spoznaja da taj dio njemačke etničke zajednice, a i dio
one koja se 1931. godine prepoznaje kao dio njemačke narodnosti/nacionalnosti, u
političkim igrama i okršajima podržava hrvatske političke stranke.
U analizama podataka iz popisa stanovništva treba uzimati u obzir i neke
nedemografske podatke. Kao što se vidi iz provedenih analiza, za nacionalno
opredjeljenje govornika njemačkog materinskog jezika važan je bio i prostorni
220
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
raspored. U selima u kojima su većina, a koja su izvan magistralnih prometnih pravaca
i koja su geografski izoliranija, veći je broj onih koji sebe prepoznaju kao Nijemce,
a ne kao Hrvate. Asimilacija je u tim kompaktnim seoskim sredinama manja, iako
traje od kraja 19. i početka 20. stoljeća. Ako su uz to i ekonomski situirani, skloniji
su ostanku u okviru vlastitog jezika i etniciteta/nacionalnosti, tim više jer ih je država
uključivanjem u svoju političku kombinatoriku, dajući im određene privilegije zbog
brojnosti i ekonomske jačine, nagrađivala određenim ustupcima u odnosu na druge
manjinske zajednice, osobito mađarsku. Pri tome se položaj Nijemaca u Srijemu ne
može izjednačavati s položajem Nijemaca u Banatu ili Bačkoj, odnosno na području
današnje Vojvodine. Tamo su bili mnogo brojniji, ekonomski jači i identitetski
samosvjesniji. Utjecaji te samosvijesti dolaze i do vukovarskog područja, ali u
Hrvatskoj i Slavoniji je njihov položaj drugačiji i teži, osobito prvih godina nakon
formiranja nove države, jer su brojčano i prostorno izuzetak i svojevrsna anomalija na
nakon dugih stoljeća ujedinjenom prostoru Hrvatske.
Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
(Osvrt na Vukovar, Berak, Bogdanovce, Cerić i Nuštar – asimilacija,
kroatizacija i dekroatizacija)
Sažetak
Njemačka etnička zajednica prisutna je na području Vukovara i Kotara Vukovar od
najranijih vremena. Planski je naseljavana u sklopu kolonizacija koje je Habsburško Carstvo
provodilo od početka 18. stoljeća na novooslobođenim područjima od Osmanlija. Strani
veleposjednici na neraskrčenu zemlju dovode svoje podanike s područja Njemačke kako bi
kultivirali poljodjelske posjede i osigurali prihode. Druga velika migracija Nijemaca prema
Srijemu i Vukovaru bila je sredinom 19. stoljeća. S raspadom Austro-Ugarske Monarhije i
osnutkom nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Nijemci su izgubili svoj konstitutivni
element i postali nacionalna manjina, terminološka i semantička kategorija nepoznata u
dotadašnjim državnim uređenjima. S raspadom Austro-Ugarske Monarhije i osnutkom nove
države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Nijemci su izgubili svoj konstitutivni element i
postali nacionalna manjina, terminološka i semantička kategorija nepoznata u dotadašnjim
državnim uređenjima.
U popisima stanovništva iz 1910., 1921. i 1931. godine vidi se kako su reagirali na svoj
promijenjeni položaj. Tako popis iz 1921. pokazuje da su se pod prisilom izjašnjavanja za
neki od tri konstitutivna naroda nove države počeli izjašnjavati kao Hrvati (kroatizacija). U
godinama nakon toga, kako su bili brojni a pod utjecajem nacionalnog osviještenja drugih
naroda, te slabljenjem izravnog pritiska vlasti, počinju se stranački i kulturno organizirati. Te
činjenice pridonose jačanju njihovog njemačkog identiteta pa se u popisu stanovništva 1931.
godine dio njih ponovno počinje izjašnjavati kao govornici njemačkog materinskog jezika
njemačke narodnosti/nacionalnosti.
221
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 197-222
Lidija Barišić Bogišić: Nijemci u popisima stanovništva 1910.,1921. i 1931. godine
Die Deutschen in den Volksverzeichnissen aus den Jahren
1910, 1921 und 1931
(Rückblick auf Vukovar, Berak, Bogdanovci, Cerić und Nuštar – Assimilation,
Kroatisation und Dekroatisierung)
Zusammenfassung
Die deutsche ethnische Gemeinschaft ist auf dem Gebiete von Vukovar und des
Bezirkes Vukovar seit frühesten Zeiten anwesend. Sie wurde im Rahmen der Kolonisation, die
seitens des Habsburger Reiches im 18. Jahrhundert auf den von der osmanischen Besatzung
neubefreiten Gebieten durchgeführt wurde, planmäßig angesiedelt. Fremde Großgrundbesitzer
brachten auf das ungerodete Land ihre Untertanen aus deutschen Gebieten mit, damit
diese die Landgebiete urbar machen und Einkünfte sichern. Die zweite große Wanderung
der Deutschen in Richtung Syrmium und Vukovar war Mitte des 19. Jahrhundertes. Mit
dem Zerfall der Österreichisch-Ungarischen Monarchie und Gründung des neuen Staates
Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen verloren die Deutschen ihr konstitutives
Element und wurden zur nationalen Minderheit, eine in den bisherigen staatlichen System
bis zu der Zeit terminologische und semantisch unbekannte Kategorie.
In den Volksverzeichnissen aus den Jahren 1910, 1921 und 1931 ist ersichtlich wie
sie auf ihre veränderte Lage reagierten. So zeigt das Verzeichnis aus 1921, dass sie sich unter
dem Druck, sich für eines der drei konstitutiven Völker zu entscheiden, sich als Kroaten
deklarierten (Kroatisierung). In den Jahren danach, da sie zahlreich wurden und unter
Einfluss der nationalen Aufklärung anderer Völker sowie Schwächung des direkten Druckes
der Regierung, beginnen sie sich parteimäßig und kulturell zu organisieren. Diese Tatsachen
tragen der Stärkung ihrer deutschen Identität bei, so deklariert sich im Volksverzeichnis aus
dem Jahr 1931 ein Teil von ihnen wieder als Sprecher der deutschen Muttersprache deutscher
Nation/Nationalität.
222
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Dražen Živić
Sandra Cvikić
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar –
Područni centar Vukovar
Vukovar
UDK 323.15(497.5=112.2)”20”
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 26.5.2014.
Prihvaćeno: 29.5.2014.
Nijemci i Austrijanci
u Republici Hrvatskoj
u svjetlu popisa stanovništva
2001. i 2011. godine
Na temelju rezultata popisa stanovništva iz 2001.
i 2011., u ovome je prilogu analizirana suvremena
demografska slika Nijemaca i Austrijanaca u
Republici Hrvatskoj. Osobita je pozornost u radu
posvećena promjeni njihova broja i značajkama
prostornog razmještaja kao i biološkoj (demografskoj)
strukturi koju karakterizira uznapredovao proces
demografskog starenja.
Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Hrvatska,
demografski razvoj, demografsko starenje
223
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Uvod
Prema rezultatima posljednjega popisa stanovništva, u Hrvatskoj su 2011. živjela
3.262 pripadnika njemačke i austrijske etničke ili nacionalne manjine, koji su u
ukupnom stanovništvu Hrvatske sudjelovali s malenih 0,08%. Od toga broja, 2.965
osoba ili 90,9% se izjasnilo Nijemcima, a 297 osoba ili 9,1% se izjasnilo Austrijancima.
Suvremena demografska slika Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj baštini niz
demografskih, društvenih i političkih čimbenika i zbivanja na hrvatskom prostoru,
naročito tijekom 20. stoljeća, a koji su u najvećoj mjeri determinirani Prvim i Drugim
svjetskim ratom i njihovim brojnim i dalekosežnim posljedicama. Zbog složenosti
i dugoročnog karaktera čimbenika koji su utjecali na kretanje broja i strukturna
obilježja njemačkog i austrijskog stanovništva u Hrvatskoj, nije ih moguće detaljnije
prikazati i pojasniti u ovom radu, pa će oni biti ukratko navedeni kako bi se dobio
osnovni okvir suvremenih demografskih promjena.
Svrha ovoga priloga je da na temelju relevantne i objavljene popisne
dokumentacije prikažemo osnovne trendove u demografskoj dinamici, prostornom
razmještaju te oblikovanju vitalnih (bioloških) demografskih struktura njemačke i
austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj s naglaskom na posljednje međupopisno
razdoblje (2001. – 2011.). Cilj istraživanja je utvrditi njihove trenutne te predvidjeti
buduće demografske potencijale, napose iz motrišta bioreprodukcije i ukupnog
kretanja stanovništva.
Osvrt na kretanje broja Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj
do 2001. godine
Iz dosadašnjih je znanstvenih istraživanja poznato da najstarije skupine njemačkog
stanovništva u Hrvatskoj datiraju iz 13. stoljeća, i da su uglavnom nastanjivale gradove
i trgovišta toga vremena, poput Varaždina, Zagreba, Samobora, Petrinje, Križevaca,
Koprivnice, Virovitice, Vukovara…1 Demografski jaki (kolonizacijski) valovi
njemačkih doseljenika dolaze na područje današnje Hrvatske, napose hrvatskoga
istoka, od kraja 17. stoljeća, tj. od protjerivanja Osmanlija s hrvatskih prostora, za
što su postojali sigurnosni, politički i gospodarski razlozi. No, glavnina doseljavanja
Nijemaca na područje današnje Hrvatske zbivala se tijekom 19. stoljeća, naročito
u njegovoj drugoj polovici, s demografskim vrhuncem na prijelazu stoljeća. Od
toga vremena pa do posljednjih mjeseci Drugoga svjetskog rata Nijemci su po
demografskim obilježjima, naročito svojoj brojnosti, kao i po utjecaju na društveni,
1
Detaljnije vidjeti u: Geiger, Vladimir (1991.), „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, God. 7, Br. 3-4,
319-333; Geiger, Vladimir (1997.), Nestanak folksdojčera, Nova Stvarnost, Zagreb; Geiger, Vladimir
(2005.), „Nijemci u Hrvatskoj (od srednjega vijeka do naših dana)“, u: Živić, Dražen, Pokos, Nenad i
Mišetić, Anka (ur.), Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive, Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar, Zagreb, 275-292.
224
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
politički, kulturni i gospodarski život i napredak Hrvatske, bili njezina vrlo značajna
etnička ili nacionalna manjina.
Prvi, a na osobit način Drugi svjetski rat prekinuli su dotadašnji demografski
porast njemačkog stanovništva u Hrvatskoj.2 Zbog brojnih ljudskih (vojnih i
civilnih) gubitaka tijekom rata, poratnih stradanja u jugoslavenskim logorima,
gotovo cjelokupne konfiskacije posjeda i imovine, masovne prisilne i dobrovoljne
emigracije i egzodusa, popisne etnomimikrije i asimilacijskih procesa, njemačka je
nacionalna manjina doživjela nakon 1945. posvemašnji demografski regres.3 Stvarni
demografski gubitci njemačkog stanovništva u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog
rata procijenjeni su na 92.000 stanovnika, od kojih se 90.000 osoba odnosi na gubitke
stanovništva izazvane iseljavanjem, a 2.000 osoba na izravne ratne gubitke ili ratni
mortalitet.4
Prema prvom poslijeratnom, tzv. kratkom popisu, u Hrvatskoj su 1948. živjela
svega 10.144 Nijemca.5 U odnosu na 119.429 Nijemaca6 koji su popisani u Hrvatskoj
1910. smanjenje je iznosilo čak 91,5%, što upućuje na depopulaciju, pojednostavljeno
rečeno, kataklizmičkih razmjera.
Zahvaljujući stanovitom popuštanju protunjemačkog raspoloženja i odnosa nove
jugoslavenske i komunističke vlasti prema njemačkoj manjini početkom 1950-ih,
broj Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj je do popisa 1953. ipak blago porastao (sa
10.144 na 11.248 osoba ili za 10,9%). No, taj je porast bio kratkoga vijeka, jer je već
1961. u Hrvatskoj popisano 4.214 Nijemaca i Austrijanaca (u odnosu na 1953. riječ
je o depopulaciji od -62,5%), 1971. 2.791 (u odnosu na 1961. riječ je o depopulaciji
od 33,8%) te 1981. 2.175 pripadnika njemačke i austrijske nacionalne manjine (u
odnosu na 1971. riječ je o depopulaciji od -22,1%). Ukupno je, dakle, od popisa 1953.
do popisa 1981. službeni broj Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj depopulirao za
dodatnih 80,7%. Upravo je 1981. zabilježen najmanji službenim popisom stanovništva
utvrđeni broj Nijemaca i Austrijanaca (2.175 osoba) u Hrvatskoj. Navedeni regres
2
Politički, nacionalni, društveni i gospodarski položaj Nijemaca nakon završetka Prvoga svjetskog rata,
raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca,
bio je iznimno težak. Naime, u toj novostvorenoj državi Nijemci postaju nacionalna manjina, izložena
snažnom pritisku vlasti, što je, među ostalim, potaknulo relativno brojno međuratno iseljavanje.
3
Detaljnije vidjeti u: Geiger, Vladimir (1997.), Nestanak folksdojčera, Nova Stvarnost, Zagreb; Laušić,
Ante (1991.), „Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije“, Migracijske teme, God.
7, Br. 2, 183-192.
4
Detaljnije vidjeti u: Geiger, Vladimir (1991.), „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, God. 7, Br. 3-4,
319-333; Geiger, Vladimir (1997.), Nestanak folksdojčera, Nova Stvarnost, Zagreb; Geiger, Vladimir
(2005.), „Nijemci u Hrvatskoj (od srednjega vijeka do naših dana)“, u: Živić, Dražen, Pokos, Nenad i
Mišetić, Anka (ur.), Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive, Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar, Zagreb, 275-292.
5
U objavljenim rezultatima popisa 1948. Austrijanci su uključeni u kategoriju „ostalog“ stanovništva.
6
Navedeno prema: Tatalović, Siniša (2005.), Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Stina d. o. o., Split.
225
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
moguće je objasniti i činjenicom da je od sredine 1950-ih pojednostavljeno iseljavanje
Nijemaca iz tadašnje Jugoslavije, a time i iz Hrvatske.
Od 1981. do danas (2011.) broj Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj se nalazi u
blagom, ali kontinuiranom porastu, što je ponajprije posljedica slobodnijeg popisnog
izjašnjavanja. Navedeno je osobito došlo do izražaja u popisima 1991., 2001. i 2011.
godine.
Demografska dinamika i obilježja prostornog razmještaja (2001. - 2011.)
Etnički sastav stanovništva Hrvatske od 1981. karakterizira proces sve snažnije
etnonacionalne homogenizacije, pa je ona unatrag nekoliko desetljeća postala jedna
od etnički najhomogenijih država u Europi.7 Udio hrvatske etničke komponente u
ukupnom stanovništvu Hrvatske povećan je sa 75,1% (1981.) na 90,4% (2011.), a
broj osoba koje su se u popisima izjasnile Hrvatima, u istom razdoblju, povećan je za
12,1%. Istodobno, broj i udio pripadnika etničkih ili nacionalnih manjina se smanjio
– broj za 46,7%, a udio u ukupnom stanovništvu sa 14,2% na 8,1%.8
Nijemci i Austrijanci ulaze u krug manjeg broja etničkih skupina u Hrvatskoj,
uključujući i većinsko hrvatsko stanovništvo, koje su između 2001. i 2011. zabilježile
demografski porast9 – apsolutni za 113 stanovnika, a relativni za 3,6%10 (tablica
1). Time je nastavljen trend porasta broja osoba koje se u popisima izjašnjavaju
Nijemcima ili Austrijancima, koji je nakon dugo vremena zabilježen između 1981. i
1991. (16,7%), a nastavljen između 1991. i 2001. (10,5%). Ukupno je od 1981. do 2011.
7
Pepeonik, Zlatko (1991.), „Poslijeratne promjene etničkog sastava Hrvatske i utjecaj okruženja“, u:
Crkvenčić, Ivan (ur.), Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, Savez geografskih društava
Hrvatske, Zagreb, 41-59; Šterc, Stjepan i Crkvenčić, Ivan (1996.), „The Population of Croatia“,
GeoJournal, Vol. 38, No. 4, 417-424.
8
U kategoriju etničkih ili nacionalnih manjina u izračun su uključeni: Albanci, Austrijanci, Bošnjaci,
Bugari, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci,
Slovenci, Srbi, Talijani, Turci, Ukrajinci, Vlasi i Židovi.
9
Premda prelazi okvire ovoga priloga treba ipak upozoriti na činjenicu da su popisi stanovništva 1991.,
2001. i 2011. urađeni prema izmijenjenoj metodologiji popisa, što u nekim aspektima značajno otežava
međupopisnu usporedbu njihovih rezultata. Popis stanovništva iz 1991. obavljen je prema metodologiji
stalnog ili de iure stanovništva, dok su popisi iz 2001. i 2011. obavljeni prema metodologiji prisutnog
ili de facto stanovništva (definicija prisutnosti – „uobičajeno mjesto stanovanja“), s tim da je 2011. u
odnosu na 2001. u popisnicu uvrštena i opcija/definicija „namjera prisutnosti“ koje u prethodnim
popisima nije bilo.
10
Uz Nijemce i Austrijance, porast ukupnoga broja stanovnika zabilježili su i Albanci (16,1%), Bošnjaci
(51,7%), Bugari (5,7%), Poljaci (18,5%), Romi (79,4%), Rusi (41,2%), Slovaci (0,9%), Turci (22,3%)
i Vlasi (141,7%). Sa izuzetkom Albanaca, Bošnjaka i Roma, riječ je o nacionalnim manjinama vrlo
male populacijske mase, pa njihov relativno visok međupopisni demografski porast nije utjecao na
promjenu/povećanje zastupljenosti u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Uključimo li u analizu Nijemce
i Austrijance onda dolazimo do podatka da je jedanaest etničkih ili nacionalnih manjina s porastom
stanovništva, 2001. u ukupnoj populaciji Hrvatske sudjelovalo sa 1,2%, a 2011. sa 1,8%. Međupopisni
relativni demografski porast iznosio je 38,7%, dok je u apsolutnom smislu broj pripadnika tih manjina
povećan za 21.402 osobe.
226
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
broj Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj porastao za 820 stanovnika ili relativno za
33,6%. No, zbog male demografske mase, iskazani porast nije značajnije utjecao na
povećanje udjela njemačkog i austrijskog stanovništva u ukupnom stanovništvu, pa su
oni i dalje, demografski gledano, na marginama etno-demografske slike Hrvatske (s
udjelom manjim od 0,1%).
Tablica 1.
Kretanje ukupnoga broja i udjela Austrijanaca i Nijemaca u Hrvatskoj te indeks
međupopisne promjene prema rezultatima popisa u razdoblju 1971. – 2011. godine
Godina
popisa
Austrijanci Udio u
stanovništvu
Hrvatske
Nijemci Udio u
stanovništvu
Hrvatske
Ukupno Udio u
stanovništvu
Hrvatske
1971.
352
0,01
2791
0,06
3143
0,07
1981.
267
0,01
2175
0,05
2442
0,05
1991.
214
0
2635
0,06
2849
0,06
2001.
247
0,01
2902
0,07
3149
0,07
2011.
297
0,01
2965
0,07
3262
0,08
1971. - 1981.
75,9
-
77,9
-
77,7
-
1981. - 1991.
80,1
-
121,1
-
116,7
-
1991. - 2001.
115,4
-
110,1
-
110,5
-
2001. - 2011.
120,0
-
102,2
-
103,6
-
1971. - 2011.
84,4
-
106,2
-
103,8
-
IZVOR: Popis stanovništva 2011., DZSRH, Zagreb; www.dzs.hr (pristup stranici
ostvaren 5. svibnja 2014.).
Međupopisnu dinamiku Nijemaca i Austrijanaca na razini hrvatskih županija
između 2001. i 2011. karakterizira prostorna diferenciranost ili polariziranost (tablica
2). S jedne se strane nalazi osam, uglavnom kontinentskih županija (Karlovačka,
Koprivničko-križevačka, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska,
Vukovarsko-srijemska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska) s
depopulacijom njemačkog i austrijskog stanovništva. U njima je 2001. živjelo ukupno
1.777 pripadnika njemačke i austrijske nacionalne manjine, ili 56,4% svih Nijemaca i
Austrijanaca u Hrvatskoj te popisne godine. Do 2011. broj Nijemaca i Austrijanaca u
navedenim je županijama smanjen na 1.498 osoba (45,9% svih Nijemaca i Austrijanaca
u Hrvatskoj) ili za 16,3%. Najmanju depopulaciju zabilježila je Karlovačka županija
(-2,9%), a najvišu Požeško-slavonska županija (-43,7%), u kojoj je, dakle, broj
Nijemaca i Austrijanaca gotovo prepolovljen. U apsolutnom smislu broj Nijemaca
i Austrijanaca smanjen je najviše u Osječko-baranjskoj županiji (-151 osoba). S
druge je strane njemačka i austrijska nacionalna manjina broj svojih pripadnika
227
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
povećala u trinaest hrvatskih županija (Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Sisačkomoslavačka, Varaždinska, Bjelovarsko-bilogorska, Primorsko-goranska, Ličkosenjska, Virovitičko-podravska, Zadarska, Šibensko-kninska, Istarska, Međimurska
i Grad Zagreb) – apsolutno za ukupno 302 osobe, relativno za 29,3%. Najmanji
demografski porast zabilježila je Sisačko-moslavačka (5,0%), a najviši Ličko-senjska
županija (300,0%).11 U apsolutnom smislu broj Nijemaca i Austrijanaca najviše je
povećan u Gradu Zagrebu (127 osoba).
Prethodno je već istaknuto da je udio Nijemaca i Austrijanaca u ukupnom
stanovništvu Hrvatske vrlo malen, gotovo neznatan – 2001. iznosio je 0,07%, a 2011.
0,08%. Veći udio od hrvatskog prosjeka 2011. imali su Nijemci i Austrijanci samo u
Primorsko-goranskoj (0,09%), Zadarskoj (0,11%), Istarskoj (0,12%) i – najviše – u
Osječko-baranjskoj županiji (0,27%), a udio jednak hrvatskom prosjeku u Bjelovarskobilogorskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Drugim
riječima, u svim hrvatskim županijama udio njemačkog i austrijskog stanovništva vrlo
je nizak.
Prostorni razmještaj njemačkog i austrijskog stanovništva upućuje na veliku
prostornu raspršenost, koja nosi određena obilježja bipolarnosti. Naime, prema
rezultatima popisa 2011., čak 1.304 osobe ili tek nešto manje od 40% Nijemaca i
Austrijanaca u Hrvatskoj, živjelo je u Osječko-baranjskoj županiji i Gradu Zagrebu,
tako da je njihov prosječan broj u tim upravnim sastavnicama Hrvatske iznosio 652
osobe. U preostalih devetnaest hrvatskih županija živjelo je samo 1.958 Nijemaca i
Austrijanaca, ili prosječno tek 103 osobe.
Tablica 2.
Broj Austrijanaca i Nijemaca po županijama Republike Hrvatske prema rezultatima
popisa stanovništva 2001. i 2011. godine
11
Hrvatske županije
Broj
osoba
2001.
Udio u stanovništvu
županije
Broj
osoba
2011.
Udio u
stanovništvu
županije
Indeks
međupopisne
promjene
Zagrebačka
82
0,03
120
0,04
146,3
Krapinsko-zagorska
36
0,03
51
0,04
141,7
Sisačko-moslavačka
60
0,03
63
0,04
105,0
Karlovačka
34
0,02
33
0,03
97,1
Varaždinska
47
0,03
63
0,04
134,0
Koprivničko-križevačka
32
0,03
30
0,03
93,8
Bjelovarsko-bilogorska
91
0,07
96
0,08
105,5
Iza visokog relativnog međupopisnog porasta broja Nijemaca i Austrijanaca u Ličko-senjskoj županiji
krije se, zapravo, minimalan apsolutan demografski porast od svega 24 stanovnika.
228
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Primorsko-goranska
249
0,08
273
0,09
109,6
Ličko-senjska
8
0,01
32
0,06
400,0
Virovitičko-podravska
18
0,02
27
0,03
150,0
Požeško-slavonska
80
0,09
45
0,06
56,3
Brodsko-posavska
79
0,04
67
0,04
84,8
Zadarska
152
0,09
191
0,11
125,7
Osječko-baranjska
987
0,30
836
0,27
84,7
Šibensko-kninska
52
0,05
76
0,07
146,2
Vukovarsko-srijemska
175
0,09
137
0,08
78,3
Splitsko-dalmatinska
278
0,06
241
0,05
86,7
Istarska
206
0,10
258
0,12
125,2
Dubrovačko-neretvanska
112
0,09
99
0,08
88,4
Međimurska
30
0,03
56
0,05
186,7
Grad Zagreb
341
0,04
468
0,06
137,2
Republika Hrvatska
3149
0,07
3262
0,08
103,6
IZVOR: Popis stanovništva 2001. i 2011., DZSRH, Zagreb; www.dzs.hr (pristup
stranici ostvaren 5. svibnja 2014.).
Religijska slika njemačke i austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj relativno je
homogena. Prema rezultatima popisa iz 2011. 62,9% u popisu evidentiranih Nijemaca
i Austrijanaca izjasnilo se Katolicima, 15,3% Protestantima, 0,7% Pravoslavcima,
1,7% ostalim kršćanima, 0,2% Muslimanima, 0,1% Židovima, 0,2% sljedbenicima
istočnih religija, 1,5% agnosticima i skepticima, 10,9% se izjasnilo da nisu vjernici i
da su ateisti, 5,7% se nije željelo izjasniti, dok je 0,3% nepoznate religijske strukture.12
Biološka struktura – uznapredovao proces demografskog starenja
Jedan od, dugoročno gledajući, najvažnijih suvremenih demografskih procesa u
Hrvatskoj je starenje ili senilizacija stanovništva. Riječ je o procesu koji ima duboke
korijene determinirane brojnim dugoročnim negativnim populacijskim procesima,
naročito sve skromnijom bioreprodukcijom, a sve izraženijom emigracijom, pretežito
mladog i vitalnog stanovništva. Procesima demografskog starenja naročito su
izložene populacije male demografske mase, jer one uglavnom nemaju dovoljno
vlastitih potencijala za demoreproduktivnu obnovu, što u dugoročnom kontekstu
rezultira niskom rodnošću, većim priljevom stanovništva u stariju dob te blagim
12
Izvor: Popis stanovništva 2011., DZSRH, Zagreb; www.dzs.hr (pristup stranici ostvaren 5. svibnja
2014.).
229
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
porastom specifičnih stopa i opće stope mortaliteta, što u konačnici dovodi do ukupne
depopulacije, tj. pada broja stanovnika.
Za ocjenu dosegnute razine demografskog starenja ukupno se stanovništvo
uobičajeno dijeli u velike funkcionalne dobne skupine, najčešće u kohorte mladog
(do 19. godine starosti), zrelog (od 20. do 59. godine starosti) i starog stanovništva
(60 godina i stariji). Iz navedene podjele se izračunavaju jednostavniji ili složeniji
demografski indikatori, među kojima se vrlo često u osnovnim demografskim
analizama koriste: koeficijenti mladosti (udio mladog u ukupnom stanovništvu) i
starosti (udio starog u ukupnom stanovništvu) te indeks starenja (kvocijent između
broja mladih i starih stanovnika). Za ocjenu demografskog okvira za formiranje
ekonomske aktivnosti ukupno se stanovništvo tada češće diferencira na kohorte do
14. godine, od 15. do 64. godine te 65 godina i stariji, pa se prema njima računaju,
primjerice, koeficijenti dobne ovisnosti koji pokazuju aproksimativnu opterećenost
kontingenta radno sposobnog stanovništva, radno nesposobnim i ekonomski
neaktivnim segmentima neke populacije.
Tablica 3.
Odabrani pokazatelji biološke (dobno-spolne) strukture Austrijanaca i Nijemaca u
Republici Hrvatskoj prema rezultatima popisa 2001. i 2011. godine
230
Indikatori biološkog sastava
2001.
2011.
Indeks promjene
Ukupan broj stanovnika
3149
3262
103,6
Broj muškaraca
1354
1661
122,7
Koeficijent maskuliniteta
75,4
103,7
-
Broj žena
1795
1601
89,2
Koeficijent feminiteta
132,6
96,4
-
Broj osoba do 19. godine starosti
329
327
99,4
Broj osoba između 20. i 59. godine starosti
1583
1424
90,0
Broj osoba sarih 60 i više godina
1157
1511
130,6
Koeficijent mladosti
10,4
10,0
-
Koeficijent starosti
36,7
46,3
-
Indeks starenja
351,7
462,1
-
Prosječna starost
49,8
53,3
107,0
Broj osoba do 14. godine starosti
236
244
103,4
Broj osoba između 15. i 64. godine starosti
2014
1837
91,2
Broj osoba starih 65 i više godina
819
1181
144,2
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Koeficijent ukupne dobne ovisnosti
52,4
77,6
-
Koeficijent dobne ovisnosti mladih
11,7
13,3
-
Koeficijent dobne ovisnosti starih
40,7
64,3
-
IZVOR: Popisi stanovništva 2001. i 2011., DZSRH, Zagreb; www.dzs.hr (pristup
stranici ostvaren 5. svibnja 2014.).
Biološka struktura Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj vrlo je nepovoljna
(tablica 3, grafikoni 1, 2, 3 i 4). Kao takva posljedica je izrazito velikog demografskog
regresa nakon Drugoga svjetskog rata, što se odrazilo na nisku razinu bioreprodukcije
i neobnavljanje mladih i fertilnih naraštaja (opadajuća bioreprodukcija). Tijekom
posljednjega međupopisnog razdoblja broj osoba do 19. godine starosti smanjen je
za 0,6%, broj osoba između 20. i 59. godine starosti smanjen je za 10,0%, dok je broj
osoba starih 60 i više godina povećan za čak 30,6%. Između 2001. i 2011. koeficijent
mladosti je smanjen sa 10,4% na 10,0%, koeficijent starosti povećan sa 36,7% na 46,3%,
dok je indeks starenja povećan sa 351,7 na 462,1. Drugim riječima, na 100 Nijemaca
i Austrijanaca u mladoj dobi dolaze 462 Nijemca i Austrijanca u starijoj dobi života.
Riječ je, dakle, o duboko poremećenom odnosu između velikih funkcionalnih dobnih
skupina što je posljedica uznapredovalog procesa demografskog starenja induciranog
niskim natalitetom (opadajuća bioreprodukcija) i višedesetljetnim, brojčano izrazito
velikim iseljavanjem. U tom je kontekstu demografski okvir bioreprodukcije
njemačkog i austrijskog stanovništva u Hrvatskoj krajnje nepovoljan. Piramide
starosti za 2001. i 2011. (grafikon 3 i 4) zorno pokazuju iznimno usku dječju bazu i
bazu mladog stanovništva, koje će generirati daljnju redukciju nataliteta, a bez njega
nema demografske revitalizacije. U predfertilnoj dobi života (do 14. godine starosti),
prema popisu iz 2011., nalazi se svega 244 pripadnika njemačke i austrijske nacionalne
manjine, koji su tada činili samo 7,5% ukupnog broja Nijemaca i Austrijanaca u
Hrvatskoj. S druge strane, osobe stare 65 i više godina bile su 2011. gotovo pet puta
brojnije od stanovništva starog do 14. godine života, što također zorno ilustriraju
piramide starosti, koje su već 2001., a još više 2011., poprimile oblik obrnut piramidi
koji se u demografskoj literaturi sve češće naziva oblikom urne.
Analiza strukture ženskog stanovništva prema fertilnosti pokazuje zabrinjavajuće
stanje i upozorava na prilično loše demoreproduktivne potencijale u budućnosti.
Naime, iako je apsolutan broj žena (Nijemica i Austrijanki) u predfertilnoj dobi (do 14.
godine starosti) između 2001. i 2011. smanjen za samo 0,9% (sa 116 na 115), njihov je
udio u ukupnom ženskom stanovništvu 2011. iznosio svega 7,2%. A to su, kada uđu
u fertilno razdoblje života, buduće supruge i potencijalne majke. Broj žena u fertilnoj
dobi (od 15. do 49. godine) smanjen je za 25,4%, dok je u postfertilnoj dobi života (50
godina i starije) povećan za 2,5%. Zahvaljujući tome, udio fertilnog ili reproduktivnog
kontingenta iznosio je 2011. svega 29,7%, a postfertilnog kontingenta, kada je rađanje
minimalno i u izuzetnim situacijama iznosilo čak 63,1%. Drugim riječima, tek nešto
manje od trećine Nijemica i Austrijanki u Hrvatskoj je u dobi u kojoj se trenutno ili
231
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
potencijalno može očekivati bioreprodukcija, što je s motrišta budućeg demografskog
i demoreproduktivnog razvoja krajnje nepovoljna situacija.
Koeficijenti dobne ovisnosti pokazuju porast opterećenosti radno-sposobnog
stanovništva, i to naročito kohortama staračkog stanovništva, što indicira nepovoljan
demografski okvir formiranja radne snage i njezinoga uključivanja na tržište rada u
Hrvatskoj.
Usporadbe rezultata popisa 2001. i 2011. pokazuje radikalne promjene u spolnom
sastavu njemačke i austrijske populacije. Naime, koeficijent feminiteta (broj žena na sto
muškaraca) je smanjen sa 132,6 na 96,4, a koeficijent maskuliniteta (broj muškaraca
na sto žena) povećan sa 75,4 na 103,7, što ukazuje da je muško stanovništvo postalo
brojnije od ženskog. Na ovoj istraživačkoj razini možemo tek pretpostaviti da je to
posljedica određenih promjena u popisnom izjašnjavanju pri čemu se, možda, za to
muškarci odlučuju češće od žena.
Zahvaljujući višegodišnjim negativnim trendovima Nijemce i Austrijance
ubrajamo među najstarije stanovništvo u Hrvatskoj, s prosječnom starosti koja
je 2001. iznosila 49,8, a 2011. već 53,3 godine. Uzmemo li kao kriterij dosegnute
razine starenja prosječnu starosti, od Nijemaca i Austrijanaca 2011. bili su stariji
samo Slovenci (59,7 godina) i Crnogorci (56,5 godina), a nešto „mlađi“ Srbi (53,1
godina), Makedonci (52,6 godina), Mađari (50,7 godina) i Talijani (50,3 godine). Tek
za usporedbu, prosječna starost ukupnog stanovništva Hrvatske iznosila je 2011. 41,7
godina, a Hrvata kao najbrojnije etničke skupine 41,0 godinu.
Grafikon 1.
Odabrani indikatori dobne strukture Nijemaca i Austrijanaca u Republici Hrvatskoj
prema rezultatima popisa 2001. i 2011. godine
500
462,1
450
2001.
2011.
400
351,7
350
300
250
200
150
100
50
36,7
49,8 53,3
46,3
77,6
52,4
64,3
40,7
11,7 13,3
10,4 10
0
Koeficijent
mladosti
232
Koeficijent
starosti
Indeks starenja
Prosječna
starost
Koeficijent
ukupne dobne
ovisnosti
Koeficijent
dobne ovisnosti
mladih
Koeficijent
dobne ovisnosti
starih
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Grafikon 2.
Prosječna starost etničkih skupina u Republici Hrvatskoj s više od tisuću pripadnika
prema rezultatima popisa 2011. godine
53,3
47,8
50,3
53,1
Nijemci i Austrijanci
Ukrajinci
Talijani
Srbi
59,7
Slovenci
46,1
Slovaci
50
Rusini
43,8
Rusi
21,9
Romi
52,6
50,7
48,5
Makedonci
Mađari
Česi
56,5
Crnogorci
41,8
Bošnjaci
32,4
Albanci
41
41,7
Hrvati
RH - ukupno
0
10
20
30
50
40
60
70
Grafikon 3.
Piramida starosti Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine
95 i stariji
90-94
Ž
85-89
M
80-84
75-79
Petogodišnje dobne skupine
70-74
65-69
60-64
55-59
50-54
45-49
40-44
35-39
30-34
25-29
20-24
15-19
10-14
5-9
0-4
200
150
100
50
0
50
100
150
200
Broj stanovnika
233
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Grafikon 4.
Piramida starosti Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj prema popisu iz 2011. godine
95 i stariji
90-94
85-89
80-84
75-79
Petogodišnje dobne skupine
70-74
65-69
60-64
55-59
50-54
45-49
40-44
35-39
30-34
Ž
M
25-29
20-24
15-19
10-14
5-9
0-4
300
250
200
150
100
50
0
50
100
150
200
Broj stanovnika
Zaključak
Provedena je analiza nedvojbeno pokazala da njemačku i austrijsku nacionalnu
manjinu u Hrvatskoj, unatoč blagom demografskom porastu u posljednja tri
međupopisna razdoblja (1981. – 1991., 1991. – 2001., 2001. – 2011.), karakterizira
vrlo ostarjelo stanovništvo, skromnih bioreproduktivnih potencijala, što će i dalje
biti destabilizacijski čimbenik njihova demografskog razvoja. Vrlo visok udio
starog stanovništva, uz predvidljivo daljnje smanjenje mladih kohorti, implicirat će
demografske gubitke i pojavu ukupne depopulacije. Ujedno, Nijemci i Austrijanci
su, demografski gledano, već dulje vrijeme (nakon Drugoga svjetskog rata) među
najmanje brojnim etničkim ili nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Brojniji su tek od
Bugara, Poljaka, Rumunja, Rusa, Rusina, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha i Židova, dok su
od njih brojniji Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Romi, Slovaci,
Slovenci, Srbi i Talijani. Koliko će na kretanje i razvoj njemačke i austrijske nacionalne
manjine u budućnosti utjecati eventualna promjena u popisnom izjašnjavanju teško je
utvrditi bez dubljih socio-demografskih istraživanja. Vlastiti demografski potencijali
sugeriraju produbljenje demografske regresije kako po pitanju demografske dinamike
tako i s obzirom na strukturno-demografska obilježja.
234
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Popis literature
Akrap, Anđelko i Grizelj, Marinko (1995.), „Etnodemografski procesi na prostorima bivše
Jugoslavije poslije drugog svjetskog rata“, Hrvatska danas/Croatia Today, God. 1, Br. 1-2,
34-57.
Babić, Dragutin (2014.), „Etnički procesi u Slavoniji u „zrcalu“ triju zadnjih popisa stanovništva
(1991., 2001., 2011.)“, u: Babić, Dragutin i Škiljan, Filip (ur), Slavonija – sociodemografski
problemi/izazovi, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 7-28.
Bara, Mario i Lajić, Ivan (2009.), „Prisilne, iznuđene i organizirane migracije u etnodemografskom
oblikovanju Hrvatske: primjer Slavonije“, Migracijske i etničke teme, God. 25, Br. 4, 337-362.
Geiger, Vladimir (1991.), „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, God. 7, Br. 3-4, 319-333.
Geiger, Vladimir (1997.), Nestanak folksdojčera, Nova Stvarnost, Zagreb.
Geiger, Vladimir (2005.), „Nijemci u Hrvatskoj (od srednjega vijeka do naših dana)“, u: Živić,
Dražen, Pokos, Nenad i Mišetić, Anka (ur.), Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i
perspektive, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 275-292.
Laušić, Ante (1991.), „Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije“, Migracijske
teme, God. 7, Br. 2, 183-192.
Pepeonik, Zlatko (1991.), „Poslijeratne promjene etničkog sastava Hrvatske i utjecaj okruženja“,
u: Crkvenčić, Ivan (ur.), Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, Savez geografskih
društava Hrvatske, Zagreb, 41-59.
Pokos, Nenad (2004.), Demografska analiza nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj prema
popisima stanovništva 1991. i 2001., Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske,
Zagreb. (istraživački elaborat)
Šterc, Stjepan i Crkvenčić, Ivan (1996.), „The Population of Croatia“, GeoJournal, Vol. 38, No. 4,
417-424.
Tatalović, Siniša (2005.), Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Stina d. o. o., Split.
Živić, Dražen (2004.), „Prisilne migracije i etničke promjene u Hrvatskoj između 1991. i 2001.“,
Časopis za suvremenu povijest, God. 36, Br. 2, 639-661.
Žuljić, Stanko (1996.), „National Minorities in the Republic of Croatia“, GeoJournal, Vol. 38,
No. 4, 425-429.
235
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 223-236
Dr. sc. Dražen Živić i Mr. sc. Sandra Cvikić: Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj...
Nijemci i Austrijanci u Republici Hrvatskoj u svjetlu popisa stanovništva
2001. i 2011. godine
Sažetak
Na temelju objavljenih rezultata popisa stanovništva iz 2001. i 2011., u ovome je prilogu
analizirana suvremena demografska slika Nijemaca i Austrijanaca u Republici Hrvatskoj.
Osobita je pozornost u radu posvećena promjeni njihova broja i značajkama prostornog
razmještaja kao i biološkoj (demografskoj) strukturi koju karakterizira uznapredovao proces
demografskog starenja. Provedena je analiza pokazala da njemačku i austrijsku nacionalnu
manjinu u Hrvatskoj, unatoč blagom demografskom porastu u posljednja tri međupopisna
razdoblja (1981. – 1991., 1991. – 2001., 2001. – 2011.), karakterizira vrlo ostarjelo stanovništvo,
skromnih bioreproduktivnih potencijala, što će i dalje biti destabilizacijski čimbenik njihova
demografskog razvoja. Vrlo visok udio starog stanovništva, uz predvidljivo daljnje smanjenje
mladih kohorti, implicirat će demografske gubitke i pojavu ukupne depopulacije. Ujedno,
Nijemci i Austrijanci su, demografski gledano, već dulje vrijeme (nakon Drugoga svjetskog
rata) među najmanje brojnim etničkim ili nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Koliko će na
kretanje i razvoj njemačke i austrijske nacionalne manjine u budućnosti utjecati eventualna
promjena u popisnom izjašnjavanju teško je utvrditi bez dubljih socio-demografskih
istraživanja.
Die Deutschen und Österreicher in Kroatien laut Volkszählung
aus den Jahren 2001 und 2011
Zusammenfassung
Aufgrund der veröffentlichen Ergebnisse der Volkszählung aus 2001 und 2011 wird
in dieser Arbeit das moderne demographische Bild der Deutschen und Österreicher in der
Republik Kroatien analysiert. Eine besondere Aufmerksamkeit wird die Anzahländerung und
den Faktoren der räumlichen Verteilung sowie biologischen (demographischen) Struktur,
die von einem fortgeschrittenen Alterungsprozess kennzeichnet wird, gewidmet. Die
durchgeführte Analyse zeigte, dass die deutsche und österreichische nationale Minderheit in
Kroatien, trotz leichtem demographischen Anstieg in den letzten drei Zeiträumen zwischen
den Völkerzählungen (1981 – 1991, 1991 – 2001, 2001 – 2011), von einer sehr gealterten
Bewohnerschaft mit sehr bescheidenen bioreproduktiven Potentialen gekennzeichnet wird,
was auch weiterhin ein Destabilisierungsfaktor deren demografischen Entwicklung sein wird.
Ein sehr hoher Anteil der alten Bewohnerschaft, nebst vorhersehbarer weiterer Verminderung
der jungen Kräfte, wird demografische Verluste und eine Gesamtdepopulation implizieren.
Auch gehören die Deutschen und Österreicher, demographisch gesehen, schon längere Zeit
(nach dem Zweiten Weltkrieg) zu den wenigsten zahlreichen ethnischen und nationalen
Minderheiten in Kroatien. Inwiefern die Bewegung und Entwicklung der deutschen und
österreichischen nationalen Minderheit in Zukunft von der eventuellen Veränderung in
der Völkerzählungsdeklaration beeinflusst wird, ist ohne tiefere sozio-demographische
Forschungen nicht festzustellen.
236
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Jasminka Najcer Sabljak
Muzej likovnih umjetnosti, Osijek
Silvija Lučevnjak
Zavičajni muzej, Našice
UDK 7.074Pejačević
929.52Pejačević
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 5.10.2014.
Prihvaćeno: 6.10.2014.
Likovna baština
obitelji Pejačević
(Osvrt na studijsko-tematsku izložbu
međunarodnog karaktera)
Autorice su se u tekstu osvrnule na studijskotematsku izložbu Likovna baština obitelji Pejačević
predstavljenu u rujnu 2013. godine u Galeriji
likovnih umjetnosti u Osijeku (današnjem Muzeju
likovnih umjetnosti) te u manjem obimu otvorenu
u siječnju 2014. u Umjetničkom paviljonu u
Zagrebu. Iste godine u lipnju izložba je otvorena
u Zavičajnom muzeju u Našicama, a u kolovozu u
Gradskom muzeju u Virovitici. U listopadu izložba
je izmijenjenog sadržaja gostovala u Zavičajnom
muzeju u Rumi pod nazivom Vlastelinska obitelj
Pejačević u Srijemu. Autorice su se osvrnule u radu
na ciljeve i metodu istraživanja, konzervatorskorestauratorske radove provedene na umjetninama te
su opisale postav izložbe i istaknule važnost kataloga
s tekstovima suradnika iz drugih zemalja.
Ključne riječi: studijsko-tematska izložba, „Likovna
baština obitelji Pejačević“, Muzej likovnih umjetnosti
u Osijeku,restauracija, međuinstitucionalna i
međunarodna suradnja
237
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Uvodne napomene
Izložba Likovna baština obitelji Pejačević
dio je istraživačkog projekta Muzeja
likovnih umjetnosti u Osijeku (kasnije u
tekstu MLU)1 pod naslovom Skriveno blago
europskog plemstva, u kojem se planira istražiti
i predstaviti likovnu baštinu najznačajnijih
slavonskih i srijemskih plemićkih obitelji, i
to kneževa Odescalchi, baruna Hilleprand Autorice Jasminka Najcer Sabljak i Silvija
von Prandau, grofova Normann-Ehrenfels Lučevnjak na otvorenju izložbe Likovna
i grofova Eltz. Tim izložbama će MLU baština obitelji Pejačević, 2013. g. u ML
osječkoj i široj javnosti prikazati najznačajniji dio svoga fundusa te ujedno istaknuti
da se tom likovnom građom Republika Hrvatska, odnosno njena područja Slavonija i
Srijem upisuju na kartu zajedničke europske likovne baštine.
Inicijalnim istraživanjima i provedbom rekonstrukcije likovne baštine obitelji
Pejačević počele su 2001. godine pripreme za studijsko-tematsku izložbu Likovna
baština obitelji Pejačević, koja je ostvarena 12 godina potom. Otvorena je u 19. rujan
2013. godine u Osijeku pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. sc.
Ive Josipovića, a potom je gostovala u drugim gradovima u Hrvatskoj.
Ciljevi i metode istraživanja
Tijekom proteklih godina kustosice i povjesničarke umjetnosti Jasminka Najcer
Sabljak iz MLU i Silvija Lučevnjak iz Zavičajnog muzeja Našice postupno su
identificirale većinu likovne građe koja je nakon Drugoga svjetskoga rata prenesena
iz našičkih dvoraca obitelji Pejačević u Gradski muzej u Osijeku2 (današnji Muzej
Slavonije Osijek).
Tijekom pripremnih radova obavljena su brojna putovanja u gradove i mjesta
Republike Hrvatske i inozemstva te istraživanja umjetničke i arhivske građe vezane
uz našičku granu obitelji Pejačević. Intenzivirani su i kontakti s nasljednicima obitelji
koji žive diljem Europe i svijeta. Istraživanja su donijela niz novih spoznaja o tim
umjetninama, uz brojne pomake u atribuciji i dataciji. U potonjim godinama je
zanimanje kustosica / istraživačica proširen na likovnu baštinu i drugih grana obitelji
Pejačević, pa su istražene i virovitička i rumsko-retfalačka grana. Unutar tih grana
identificirane su četiri umjetničke zbirke, koje su po mjestu svoga nastanka i razvoja
nazvane virovitičkom, našičkom, podgoračkom i retfalačkom zbirkom.
1
Galerija likovnih umjetnosti, Osijek preimenovana je 2014. godine u Muzej likovnih umjetnosti.
2
Kasnije, tj. u godinama nakon osnutka Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, ta je građa, posebice
slikarska, u najvećem dijelu ušla u zbirke Galerije likovnih umjetnosti; no podaci o izvornom smještaju
i nastanku tih predmeta vrlo su oskudni, a ponegdje i pogrešno uneseni.
238
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Kustosice pred dvorcem Herrnau u Salzburgu s grofom Clary Aldringenom,
u potrazi za inventarom retfalačkog dvorca, 2012.
Istodobno s istraživanjem i obradom tih zbirki istraživan je i direktan ili indirektan
utjecaj obitelji Pejačević na djela likovne umjetnosti izvan zbirki. Prvenstveno se to
odnosi na arhitekturu njihovih dvoraca, kurija, mauzoleja te kapela i crkava kojima su
bili patroni. U sakralnim je objektima istraživana i crkvena oprema (oltari, liturgijsko
ruho i posuđe, vitraji...) koju su naručivali Pejačevići. Pri tome je uočeno i postojanje
vrijednih portreta s prikazom članova obitelji Pejačević izvan njihovih obiteljskih
zbirki. Ta su djela naručivana za protokolarne i reprezentativne namjene raznih
institucija, udruženja i slično. Istraženo je i značenje obitelji Pejačević kao mecena
likovne umjetnosti. U obitelji Pejačević bilo je mnogo kolekcionara. Tijekom 18.
i 19. stoljeća kupovali su najviše djela umjetnika iz Austrije i Mađarske, a krajem
19. i početkom 20. stoljeća umjetnine hrvatskih umjetnika (Vlaho Bukovac, Menci
Clement Crnčić, Robert Frangeš-Mihanović, Vladimir Becić, Nasta Rojc, Ljubo
Babić, Maksimilijan Vanka ...).
Unatoč činjenici da su obitelji Pejačević tijekom gotovo 250 godina na prostoru
Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije imale niz objekata, i to od
dvoraca i gradskih palača do kurija i skromnijih objekata, razina njihove istraženosti
i poznavanje nekadašnjeg inventara i umjetnina nije dovoljna da bi se predstavila
cjelina likovne baštine vezane uz obitelji Pejačević. Stoga je izložba koncipirana na
temelju nekoliko najvažnijih objekata (u Našicama, Šopronu, Virovitici, Podgoraču i
239
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Sudionici 21. znanstvenog skupa u MLU pred slikom F. J. G. Liedera,
Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca, 18
Retfali) te umjetničkih zbirki koje su nastajale i čuvane / pohranjene u tim prostorima.
Svi ti objekti usko su vezani uz razvoj određene obiteljske grane, pa je i povijest
likovne baštine obitelji Pejačević istraživana prateći razvoj obitelji kroz nekoliko
razdoblja. Ustanovljen je dolazak Pejačevića iz Bugarske krajem 17. stoljeća te razlozi
podjele na obiteljske grane u drugoj polovini 18. stoljeća, kao i okolnosti nastanka
našičke, rumsko-retfalačke i virovitičke grane, odnosno umjetničkih zbirki unutar tih
obiteljskih grana.
Obitelj Pejačević je napustila Bugarsku 1688. godine u vrijeme velike migracije
katoličkog stanovništva nakon neuspjelog tzv. Čiprovačkog ustanka, kojeg su predvodili
Pejačevići. Iako su njihova imanja tada uništena u bugarskoj su historiografiji zasluge
te obitelji, kao i obitelji Čerkić, Adamović, Frankolukini, Nikolantini, Lekić, Gegić i
dr; dobro poznate. Za istraživanje prošlosti obitelji u Bugarskoj angažirana je ugledna
povjesničarka dr. sc. Yordanka Gesheva iz Bugarske akademije znanosti iz Sofije.3
Dio prošlosti obitelji Pejačević u Srijemu obradio je kustos Zavičajnoga muzeja u
Rumi, povjesničar Đorđe Bošković4, a povezanost Pejačevića i mađarskoga grada
Šoprona istražio je dr. Franjo Pajrić5, predstavnik Hrvatske manjinske samouprave
u tom gradu..
3
Yordanka GESHEVA, „Obitelj Pejačević i Bugarska“, Likovna baština obitelji Pejačević, Katalog izložbe
GLUO, Osijek, 2013., 255–266; Ista, Familia grafove Peačevič meždu legendite i realnostta : vtorata
polovina XVII – XX vek : istoriko-genealogično izsledvane (ćir.), Sofija. 2012.
4
Đorđe BOŠKOVIĆ, „Rumsko vlastelinstvo obitelji Pejačević“, Likovna baština obitelji Pejačević, Katalog
izložbe GLUO, Osijek, 2013., 267–278.
5
Franjo PAJRIĆ, „ Pejačevići i grad Šopron“, Likovna baština obitelji Pejačević, Katalog izložbe GLUO,
Osijek, 2013., 278- 285.
240
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Naslovnica kataolga izložbe Likovna baština obitelji Pejačević
Koncepcija izložbe i katalog
Izložba je koncipirana kao prikaz likovne baštine obitelji Pejačević, a u kontekstu
glavne teme obrađena je i povijest obiteljskih posjeda. U ulaznom dijelu na zidnim
panoima su istaknute glavne tekstualne i vizualne informacije o obiteljskim posjedima
i najvažnijim objektima (dvorci, kurije, mauzoleji). Na četiri table predstavljena su
obiteljska genealoška stabla: barunska grana, našička grana, rumsko-retfalačka grana i
virovitička grana. Prezentiran je i film o sakralnoj baštini obitelji Pejačević (o crkvama,
oltarima, liturgijskom posuđu i ruhu) koje su oni donirali crkvama i samostanima.6
Izložba je u gornjim i donjim prostorima muzeja, u 11 prostorija, prezentirala
156 umjetnina, i to 110 iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku te manji broj iz
Muzeja Slavonije u Osijeku i nekoliko umjetnina iz Hrvatskog povijesnog muzeja iz
Zagreba, Moderne galerije iz Zagreba, Muzeja Grada Zagreba, Zavičajnog muzeja
Našice, Muzeja Valpovštine iz Valpova, Franjevačkog samostana iz Virovitice te
privatne Zbirke Clary iz Salzburga. Izložen je i donirani portret jedne članice obitelji
Pejačević, koji je u Muzej likovnih umjetnosti stigao iz Firence.
Izložbu je pratio na 317 stranica opsežan katalog-monografija, koji donosi
povijesni razvoj obiteljskih zbirki i kataloške opise oko 178 do danas identificiranih
umjetnina, slika, grafika i skulptura iz tih zbirki.7
6
Silvija LUČEVNJAK, „Kapela s grobnicom obitelji Pejačević u Našicama“, Našički zbornik 5, Našice,
1999., 55 – 98; Ista, Blago našičkih franjevaca, Našice. 2000; Ista, „Grbovi obitelji Pejačević – tragovi
postojanja“, Našički zbornik 7, Našice, 2002., 183 – 207.
7
Jasminka NAJCER SABLJAK / S. LUČEVNJAK, Likovna baština obitelji Pejačević, …, n. dj.
241
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Obitelj Pejačević se u katalogu predstavila
kratkim predgovorom, a objavljeni su i tekstovi
recenzenata izložbe dr. sc. Zvonka Makovića i dr.
sc. Dragana Damjanovića. Posebno su zanimljivi,
što pojačava vrijednost katalogu izložbe, prilozi
suradnika, koji su pisali o povijesti obitelji Pejačević
u Bugarskoj (dr. sc. Yordanka Gesheva), u srijemskoj
Rumi (Đorđe Bošković) i mađarskom Šopronu
(dr. Franjo Pajrić). U posebnom dijelu kataloga
(kroz niz tekstova) opisani su opsežni višegodišnji
restauratorski radovi na izloženim umjetninama.
Upravo zahvaljujući velikom zalaganju brojnih
restauratora Hrvatskog restauratorskog zavoda
J. Engel, Alvina grofica Pejačević, u Zagrebu i Osijeku, kao i Akademiji likovnih
1868. MLU
umjetnosti u Zagrebu te novčanoj potpori Osječkobaranjske županije, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i drugih sponzora,
umjetnine su ponovno zasjale u prvobitnom sjaju.
Umjetnine na izložbi
U postavu gornjeg kata prva prostorija tematski je bila vezana uz sakralno
slikarstvo. Obitelj Pejačević javlja se kao značajan donator crkava na svojim posjedima,
a sakralne su teme bile zastupljene i u obiteljskim zbirkama. Najznačajnija djela te
tematike potječu iz nekadašnje virovitičke srednjovjekovne utvrde, koju je Marko
Aleksandar Pejačević (1694. – 1762.) sredinom 18. stoljeća jednim dijelom preuredio
u stambeni prostor.8 U jednoj od kula uređena je kapela u kojoj je bila smještena
obiteljska zavjetna slika Majke Božje Pomoćnice, reprezentativno djelo bečkog baroka.9
Tu je bila izložena i kolekcija portreta isusovačkih svetaca, rad slikara Valentina
Metzingera, koje je donirao Franjo Ksaver Pejačević, jedan od istaknutih članova
isusovačkog reda.10 Svojom kvalitetom i formatom ove slike predstavljale su visoku
kolekcionarsku razinu ostalog umjetničkog materijala, koji će tijekom sljedećih 200
godina postati likovnom baštinom obitelji Pejačević.11
Portreti su najzastupljeniji likovni materijal u zbirkama plemstva, pa tako i u
zbirkama obitelji Pejačević. Kronološki prvo su bili zastupljeni portreti 18. stoljeća.
Uz obvezne portrete vladara, na samom početku kolekcioniranja umjetnina obitelj
8
Isto,180.
9
Isto, str. 92, 93.
10
Mirjana REPANIĆ-BRAUN, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda,
Zagreb, 2004., 90, 91.
11
S. LUČEVNJAK, „Obitelj Pejačević i Virovitica“, 725 godina franjevaca u Virovitici, Zbornik radova
međunarodnog simpozija, Zagreb – Osijek, 2006., 119 – 137.
242
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Pejačević počinje stvarati tzv. galeriju predaka.
To su nizovi portreta članova obitelji i rođaka,
kojima se dokazuje plemenito podrijetlo i
društveni status. Već potkraj 18. stoljeća u
šopronskoj palači obitelji Pejačević izlažu se
portreti uglednih bečkih baroknih slikara
poput Miheala Millitza (1725. – 1779.) i
Johanna Georga Weikerta, a potonji u zbirci
ostavlja i najreprezentativnije djelo visokog
baroka s naznakama klasicizma u cjelokupnoj
likovnoj baštini obitelji Pejačević, portret
Marije Eleonore grofice Pejačević, rođ. grofice
Erdödy iz 1789. godine u punoj figuri s
naglašenim simboličkim elementima.
Johann Georg Weikert (Beč, 1743./5.
– Beč, 1799.), austrijski je slikar školovan
na bečkoj Akademiji u vrijeme ravnateljstva
Martina van Meytensa, pod čijim je utjecajem
bio neko vrijeme. Već zarana postao je poznat
portretist. Radio je za bečki dvor i visoko Donacija iz Firence, A. Ossani, Aurora
plemstvo (portreti Marije Terezije, Josipa II., barunica Vanderlinden d’Hoogvorst,
kraljice Karoline Napuljske, vojvode Leopolda udova grofica Pejačević, 1868. MLU
od Toskane) te za brojne feudalce. Poznati
bakroresci toga vremena radili su grafike prema njegovim portretima i tako pridonijeli
popularnosti toga slikara kasnog baroka i rokokoa. Slikao je i portrete za Vojnu
akademiju u Bečkom Novom Mjestu (princ Karl Lotarinški, vojvoda Ferdinand).
Portreti mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Obiteljska se zbirka obogaćuje
i kvalitetnim portretima osoba u srodstvu s Pejačevićima (Thurn-Valsassina, Erdödy,
Deschan, Sanchez...) te znamenitih suvremenika (Franjo Trenk). Pejačevići su vrlo
brzo, već u 18. stoljeću, svoje portrete počeli naručivati kod vrlo uglednih umjetnika.
Umjetnine iz muzejske prostorije koja je slijedila pripadale su razdoblju
klasicizma i bidermajera. U obiteljskim je zbirkama klasicizam bio zastupljen
iznimno kvalitetnim portretima, među kojima se izdvaja grupni portret Friedricha
Johanna Gottlieba Liedera, Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811.
godine, ulje na platnu (285 x 398 cm). Ovaj se portret na izložbi izdvajao veličinom,
reprezentativnošću i značenjem ne samo u regionalnim, već i nacionalnim razmjerima.
Friedrich Johann Gottlieb Lieder (Potsdam, 1780. – Budimpešta, 1859.) je njemačkoaustrijsko-mađarski slikar i litografa. Već sa 17 godina pojavljuje se na akademskoj
izložbi u Berlinu, a 1802. izrađuje portret Napoleona i izlaže u Potsdamu. Odlazi na
daljnje školovanje u Pariz 1804. godina na Ecole de Beaux Arts, a kasnije je bio učenik
243
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
C. Rahl, Odisej među Feačanima, 1856. MLU
J. L. Davida, što se očituje u klasicističkoj hladnoći i preciznosti portretiranih likova
i pejsaža. Radio je u Budimpešti, Bratislavi, Trnavi te drugim mjestima za mađarsko
plemstvo. Od 1812. živio je u Beču, gdje je na njega snažno utjecao slikar J. B. Isabey,
te je postao poznat kao jedan od najboljih austrijskih portretista. Posebno su brojni
njegovi portreti u litografiji, koju je učio u Parizu. Radovi mu se odlikuju pomnim
akademskim crtežom, a osim portreta u litografiji i minijaturama, radio je i velike
portrete u akvarelu i ulju. Djela mu se nalaze u kolekcijama važnih europskih muzeja.
Slika prikazuje grofovsku obitelj Pejačević u perivoju njihovog novoizgrađenog
dvorca u Virovitici. Svojom monumentalnošću i značenjem slika je postala ne samo
zaštitni znak izložbe već i pravi simbol slavonskog slikarskog naslijeđa u nacionalnim
razmjerima. Kao najreprezentativnija slika ove tematike na tlu Hrvatske snažno
svjedoči o gospodarskoj moći obitelji Pejačević na početku 19. stoljeća, a svojim stilom
i sadržajem povezuje ovo razdoblje s umjetnošću bidermajera.
U sljedećem, manjem, izložbenom prostoru prikazano je slikarstvo sredine 19.
stoljeća sa slikama iz Podgoračke zbirke i krugom Carla Rahla (Beč, 1812. – Beč,
1865.). Pavao grof Pejačević (1813. – 1907.) i njegova supruga Alvina (1830. – 1882.),
rođ. barunica Hilleprand bili su članovi tzv. rumsko-retfalačke grane obitelji Pejačević
i posjedovali su vlastelinstvo sa sjedištem u Podgoraču (mjesto između Našica i
Osijeka). Pavle je zapamćen kao uspješan vlastelin, koji je podgoračkim posjedom
upravljao preko šest desetljeća te kao dobročinitelj. Zajedno sa suprugom Alvinom
stvorio je u Podgoraču izuzetno vrijednu umjetničku zbirku, koju po mjestu nastanka
244
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
nazivamo podgoračkom zbirkom. Značajan
broj od trideset slika iz atelijera uglednog
austrijskog slikara Carla Rahla u ovoj zbirci,
nastalih u vrlo kratkom razdoblju (1855.
– 1860.), govori o intenzivnoj kupovini i
narudžbi umjetnina iz kruga te radionice,
zasigurno upravo pod Alvininim utjecajem.12
Ovaj značajan broj umjetnina upućuje i na
intenzivne veze Rahla i njegovog slikarskog
kruga te Alvine Pejačević kao vrsne
kolekcionarke i umjetnice. Naime, u zbirci je
pronađeno i jedno njezino djelo, pejzaž, čime
se Alvina ubraja u vrlo zanimljiv krug tzv.
slikarica-plemkinja 19. stoljeća.13
Među djelima podgoračke zbirke ukupno
16 radova se smatra slikama Carla Rahla
ili barem radovima nastalim pod njegovom
„majstorskom palicom“, dok ostala djela
J. G. Weikert, Marija Eleonora grofica
potječu iz kruga njegovih učenika. Ova je
Pejačević, 1789., MLU
zbirka stjecajem okolnosti završila još prije
Drugog svjetskog rata u Valpovu te je bila nakon rata predana u osječki muzej zajedno
s ostalim umjetninama valpovačkog dvorca. Sve do istraživanja autorica ove izložbe
o ovoj se izuzetno značajnoj likovnoj zbirci iz malog slavonskog mjesta Podgorač
ništa nije znalo. Pavao Pejačević i njegova supruga Alvina, rođ. barunica Hilleprand,
na svom su posjedu u Podgoraču utemeljili likovno najzanimljiviju obiteljsku zbirku,
koja je sadržavala približno devedeset umjetnina, od kojih je danas sačuvana polovica.
U bečkoj su radionici slikara Carla Rahla i njegovih učenika naručivali brojna djela
bečkog akademskog realizma s elementima romantizma sredine 19. stoljeća. Među
tim se djelima ističu obiteljski portreti, ne samo članova rumsko-retfalačke već i
virovitičke grane obitelji Pejačević. U doticaju s vrhunskim slikarskim krugovima
svoga doba, Alvina grofica Pejačević je ne samo kolekcionirala kvalitetna likovna djela
već se i sama okušala kao likovna umjetnica, a senzibilitet za likovnu umjetnost očitava
se i u postojanju njezinih kvalitetnih portreta, osobito onoga izvedenoga u formi biste,
rad umjetnika Józsefa Engela (1815. – 1901.). O prisnim vezama s umjetnicima tog
vremena svjedoči i postojanje portreta slikara Carla Rahla, koji je sačuvan u našičkoj
zbirci.
12
J. NAJCER SABLJAK, „Slika Rebeka i Eleazar na vrelu Carla Rahla u Galeriji likovnih umjetnosti
Osijek“, Peristil 50, Zagreb, 2007., 269 – 274.
13
J, NAJCER SABLJAK, „Skriveno blago podgoračkog dvorca“, Osječki zbornik 30, Osijek, 2011., 159
– 179.
245
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
U najvećem izložbenom prostoru na gornjem katu izloženi su reprezentativni
portreti razdoblja druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća vrijeme u kojem
je snažan utjecaj obitelji Pejačević na gospodarskoj i kulturnoj sceni Austro-Ugarske
Monarhije. Pejačevići obnašaju istaknute upravne i političke funkcije, poput župana
i hrvatskih banova, a društveni uspjeh temelje i na ženidbenim vezama s uglednim
europskim plemićkim kućama. U njihovim zbirkama, ali i izvan njih, nastaju brojni
reprezentativni portreti članova obitelji, koji se često izvode i kao grafički listovi.
Uz inozemne slikare, za autore reprezentativnih portreta članova obitelji počinju se
angažirati i ugledni domaći autori (Demetar Marković, Nasta Rojc, Vlaho Bukovac,
Menci Clement Crnčić...). Među tim se djelima svojom kvalitetom ističe portret
Teodora grofa Pejačevića, iz 1903. godine, slikanog s bogatim magnatskim nakitom rad
Vlahe Bukovca (1855. – 1922.).
Jedan od reprezentativnijih ženskih portreta na izložbi bio je portret Aurore
(Lolly) barunice Vanderlinden d´Hoogvorst, ulje na platnu, 223 x 133 cm. Slika je djelo
engleskog portretista i genre slikara Alessandra Ossanija (oko 1857. – 1888.?), iz
1868. godine, a značajna je i stoga što je riječ o donaciji. Godine 2012. taj portret i
njen transport u Osijek (s osiguranjem) iz Firence je 2012. godine poklonio Muzeju
likovnih umjetnosti Osijeku prof. emeritus Marco Guadagni iz Trsta. Slika se prije
donacije nalazila u obiteljskoj palači Gianfigliazzi na rijeci Arno u Firenci. Aurora
barunica Vanderlinden d’Hoogvorst, udova grofica Pejačević, rođ. markiza Guadagni
(1831. – 1898.) udana je 1850. godine za Aleksandra grofa Pejačevića (1808.
– 1852.), s kojim nije imala djece. Drugi je puta udana 1860. za Adriana baruna
Vanderlinden d´Hoogvorsta. Živjeli su u palači Gianfigliazzi u Firenci, koja je postala
središte firentinskog društvenog i kulturnog života. Za tu palaču izveden je njezin
reprezentativni portret autora Ossanija. Nakon muževe smrti treći je put udana
1878. godine za Azzolina markiza Malaspinu. Umrla je 1898. u Massi, a pokopana
je u obiteljskom mauzoleju u Trespianu. Ovaj reprezentativni portret u cijeloj figuri
naglašava društveni status portretirane inzistirajući na pomnom prikazu skupocjene
haljine od luksuzne flamanske čipke te dragocjenom zlatnom i bisernom nakitu.
Naglasak je stavljen i na elemente dvorskog mobilijara, gdje se posebno ističe prikaz
bijele ruže u vazi, kao moguća aluzija na bračnu vjernost. Formalno-stilski portret
nosi karakteristike akademskog realizma u tradiciji engleskog kraljevskog portreta.
Među djelima na izložbi posebno su izloženi portretni prikazi uglednih članova
obitelji Pejačević, kao dio tzv. galerije predaka, nizova portreta kojima je svaka plemićka
obitelj dokazivala svoj povijesni i društveni status. U drugoj polovici 19. stoljeća
posebnu cjelinu takvih djela čine slike koje je za galeriju predaka u Šopronu naručio
obiteljski povjesničar Julijan Pejačević (1800. – 1878.), kod uglednih umjetnika Móra
Thana (1828. – 1899.) i Franza Pitnera (1826. – 1892.). Istražujući obiteljske pretke
uoči 100. obljetnice dobivanja nasljedne grofovske titule (1772. – 1872.), posegnuo je
za baroknim originalima iz našičke zbirke i naručio njihove kopije, a istovremeno su
246
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
neki od tih predložaka bili kopirani i za potrebe retfalačke zbirke. Originalni barokni
portreti ukrašavali su predvorje našičkog dvorca sve do kraja Drugog svjetskog rata,
kada su nestali iz toga prostora, pa su Julijanove kopije dragocjeno svjedočanstvo
njihova izgleda i pokazatelj s koliko je pozornosti u likovnim zbirkama plemstva
održavana memorija na zaslužne članove obitelji. Uz niz kopiranih portreta, u drugoj
su polovici 19. stoljeća nastali i recentni portreti, među kojima se ističe reprezentativan
prikaz lika Ferenca Deáka (1803. – 1876.), istaknute osobe tzv. nagodbenog razdoblja
u kojem su i članovi obitelji Pejačević imali veliko značenje.
Grafičke listove i minijature bilo je najteže identificirati u likovnoj građi
konfisciranoj nakon Drugoga svjetskoga rata. Budući da materijal, koji je zasigurno
bio dio umjetničkih zbirki obitelji Pejačević, svjedoči o iznimnoj kvaliteti toga dijela
njihove likovne baštine nekoliko najvrjednijih grafičkih listova prezentirano je na
izložbi.14 Grafički su listovi nabavljani u skladu s dominirajućim ukusom određenoga
vremena i tematski su širokog raspona (od veduta do genre scena i lovačkih prizora).
Među tim materijalom osobito se ističe grafički prikaz Karusela u Retfali iz 1841.,
austrijskog grafičara Johanna Batiste Clarota (1798. – 1855.). Scena paradne igre na
konjima u areni okruženoj brojnim gledateljima je dragocjen, i do sada nepoznat,
primjer održavanja takvih viteških turnira u Slavoniji. Na pozadini lista je popis
sudionika među kojima su slavonski plemići iz obitelji Khuen, Adamović i Pejačević.
Zbirka minijatura zastupljena na izložbi posuđena je iz Muzeja Slavonije u
Osijeku ti portreti izvedeni kao minijature nadopuna su galerijama predaka i važan
dekorativni element u uređenju salona dvoraca i palača obitelji Pejačević. 15
Posljednja izložbena prostorija na gornjem katu MLU bila je posvećena Teodori
(Dori) grofici Pejačević, udanoj von Lumbe (1885. – 1923.); uz njene portrete izloženi
su i ostali portreti iz 20. stoljeća. Dora je prva moderna hrvatska skladateljica, a na
izložbi je prikazana dvama portretima – slikarskim radom Maksimilijana Vanke
(1889. – 1962.) i skulptorskim radom Davida Jelovšeka (1879. – oko 1955.). Na
izložbi je izložena i bista Tuga, umjetnina koja je bila postavljena na njezinu grobu u
Našicama, autora Đorđa Jovanovića (1861. – 1953.). Najmlađe umjetnine u likovnoj
baštini Pejačevića čine portreti žena i djece iz našičke grane obitelji Pejačević, koja se
najduže zadržala na tlu Hrvatske. Slike i skulpture naručivane su ili kupovane sve do
početka Drugog svjetskog rata i u njima odjekuju stilske karakteristike moderne i art
decoa.
U prizemlju MLU, u tri izložbene prostorije, predstavljeni su pejsažno slikarstvo,
alegorije i djela na tragu starih majstora te genre scene, mrtve prirode i animalni prizori.
U likovnoj baštini obitelji Pejačević do danas je sačuvan relativno malen, no iznimno
14
J. NAJCER SABLJAK, Grafike s temom šume i lova iz Zbirke obitelji Pejačević, Našice 2003.
15
Andreja ŠIMIČIĆ, „Ljupki čuvari uspomena. Portretna minijatura iz zbirke slika i okvira Muzeja
Slavonije“, Katalog izložbe Muzeja Slavonije, Osijek, 2014.
247
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
kvalitetan, niz pejzaža, i to pretežno djela stranih autora, nastalih sredinom i u drugoj
polovici 19. stoljeća. Kao neizostavan dio oblikovanja interijera njihovih salona, oni
sadržajem i formatom dosežu reprezentativnu razinu ostalih likovnih ostvarenja u tim
prostorima. Među tim djelima ističe se kao kuriozitet pejzaž autorice Alvine grofice
Pejačević (1830. – 1882.), koja se njime uvrstila u niz hrvatskih slikarica plemkinja.
Kolekcioniranje pejzaža nastavilo se i početkom 20. stoljeća, kada su za našičku zbirku
nabavljena dva iznimno vrijedna pejzaža hrvatskog mariniste Mencija Clementa
Crnčića (1865. – 1930. ) i njemačkog slikara Hansa Klatta (1876. – 1936.).
Podgoračka zbirka sadržavala je niz djela s naglašenim alegorijskim i mitološkim
sadržajem što je osobita karakteristika radova bečkog profesora na Akademiji i slikara
Carla Rahla (1812. – 1865.) te njegovih učenika. Oni su tijekom svojih studijskih
putovanja po Italiji i Francuskoj proučavali i kopirali radove starih majstora, osobito
Tiziana i djela venecijanske renesanse. Na tim putovanjima na platna su prenosili i dio
etnografskih sadržaja talijanske Campagne (Ciociara), stvorivši idealiziran tip ženske
ljepote. Svojim sadržajem i reprezentativnom formom, osobito kvalitetnim stilskim
okvirima, ova se ostvarenja idealno uklapaju u naglašeno historicistički stil ambijenata
u kojima su bila izvorno smještena.
Bogatstvu sadržaja svih zbirki pridonosile su u velikoj mjeri slike s prikazima
mrtve prirode, životinja, prizori iz šume, genre scene i prizori iz bitaka. Riječ je o
likovnom materijalu koji se zadržava u relativno malim formatima, a kvalitetom
seže od prosječnih ostvarenja u svome žanru do djela iznimno cijenjenih austrijskih i
mađarskih autora od kojih se izdvaja mrtva priroda Józsefa Borsosa (1821. – 1883.).
Među tim materijalom posebno mjesto zauzimaju prizori s konjima te prikaz Ergele
u Rumi iz 1836., slikara Roberta Kummera (1810. – 1889.), koji snažno podsjećaju
na dugu tradiciju obitelji Pejačević na području konjogojstva. Ta slika zajedno
s reprezentativnim portretom Petra grofa Pejačevića (1804. – 1887.) te tri manja,
bidermajerska portreta Petra, njegove supruge Franciske grofice Pejačević rođ.
Esterházy ( 1804. – 1875.) i brata Ladislava (1807. – 1882.) posuđena je za izložbu
iz Salzburga. U dvorcu Herrnau u Salzburgu nalazi se gotovo neoštećen / netaknut
umjetnički materijal iz retfalačkog dvorca obitelji Pejačević, koji je 1923. godine,
nakon prodaje ovoga dvorca, prenesen u Austriju. Zahvaljujući gospodinu Felixu
Claryju, sadašnjem vlasniku salzburškog dvorca i potomku obitelji Pejačević, kustosice
izložbe pregledale su tijekom 2012. godine materijal te izlučile pet umjetnina koje su
posuđene za ovu izložbu.16
16
Vidi opširnije: Glas Slavonije, 24. i 25. studenoga 2012.; 20. i 21. srpnja 2013.; J. NAJCER SABLJAK
/ S. LUČEVNJAK, Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 37 – 44.
248
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Konzervatorsko-restauratorski
radovi
Tijekom trajanja izložbe u
zasebnoj prostoriji MLU prikazan je
film o konzervatorsko-restauratorskim
radovima provedenim na umjetninama
izloženim na izložbi Likovna baština
obitelji Pejačević. Trajali su oko 9
godina, a od 2006. do 2013. godine
financiralo je te radove Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske. Provodili
Restauracija umjetnina važan segment
pripreme za izložbu.
su se istodobno s istraživanjem povijesti
obitelji te identificiranjem umjetnina. Većina tih radova izvedena je u Hrvatskom
restauratorskom zavodu u Zagrebu, a 40-ak slika17 i nekoliko stilskih okvira18
restaurirano je u HRZ u Odsjeku III za štafelajnog slikarstva.19 Grafički listovi i
umjetnine na papirnatim nositeljima (akvarel, pastel) obnavljani su u HRZ u Odsjeku
za papir i kožu pod vodstvom Sandre Juranić.20 Slika Josefa Hofmanna Lov u Grčkoj
restaurirana je u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Osijeku pod vodstvom
Svetlane Schmidt.21 Zbog velikih dimenzija slika Friedericha Johanna Gottlieba
Liedera Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811. restaurirana je od 2009.
do 2013. u MLU.22 Restauraciju je provodilo 18 studenata Odsjeka za restauriranje i
konzerviranje umjetnina, smjer slikarstvo, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
pod vodstvom mentorice Tamare Ukrainčik. Istodobno u ostalim konzervatorskorestauratorskim radovima sudjelovao je preparator MLU Borislav Eklemović i
samostalni restauratori Eva Winkler Jirsak i Ria Trdin.23
Postupak restauracije umjetnina započeo je s dolaskom restauratora u MLU i
utvrđivanjem njihova stanja i okvira slika što se dokumentiralo detaljnim opisom
17
18
Provedeni radovi pod vodstvom Zorana Durbića i Vlatke Rudeš Vončine.
Okviri restaurirani pod vodstvom Marka Begovića .
19
Zoran DURBIĆ, „Restauracija slika Carla Rahla u HRZ-u“, Likovna baština obitelji Pejačević…, n.
dj., 291-295; Vlatka RUDEŠ VONČINA, „Restauracija slika u HRZ-u“, Likovna baština obitelji
Pejačević…, n. dj., 288-290; Marko BEGOVIĆ, „Konzervatorsko-restauratorski radovi na okvirima
slika u HRZ-u“, Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 296.
20
Sandra JURANIĆ, „Konzervatorsko-restauratorski radovi na grafikama, pastelu i akvarelu u HRZ-u“,
Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 294, 295.
21
Svetlana SCHMIDT, „Restauracija slike J. Hoffmanna u HRZ-u“ u Likovna baština obitelji Pejačević…,
n. dj., 293.
22
Tamara UKRAINČIK, „Restauracija slike obitelji Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca, F.J.G.
Liedera“, Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 297,298.
23
Ria TRDIN, „Konzervatsorsko-restauratorski radovi na okvirima“, Likovna baština obitelji Pejačević…,
n. dj., 299.
249
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Studenti ALU iz Zagreba rade na restauraciji slike F. J. G. Liedera,
Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca, 1811
i fotografiranjem. Potom su umjetnine i okviri poslani u Zagreb te je primijenjena
odgovarajuća metoda konzervatorsko-restauratorskih postupaka za svaki predmet,
pri čemu je ostavljena mogućnost da se materijale rabljene tijekom tih postupaka
može bez opasnosti za umjetninu ukloniti ako se tijekom vremena zaključi da je to
potrebno. Cilj je tih postupaka bio zaustavljanje propadanja umjetnina i dovođenje u
stanje najbliže izvornom. Na većini slika zajednički su bili sljedeći radovi: konsolidacija
slojeva slike, uklanjanje nataloženih nečistoća, uklanjanje ili stanjivanje potamnjelog
laka, nadomještanje sloja nositelja, podloge i boje, lakiranje, završna rekonstrukcija sloja
boje. Vođena je detaljna fotografska i pisana dokumentacija svake faze restauracije, a
nakon radova elaboratima je opisan cijeli restauratorski proces. Posebna je pozornost
posvećena ukrasnim okvirima slika, koji su najčešće napravljeni od drveta, a njihove
stranice od višedijelnog drveta. Na njima se nalaze reljefni elementi u štuko-masi, u
kombinaciji gipsa, ljepila i punila. Pojedine slike u zbirkama obitelji Pejačević imaju
iznimno reprezentativne okvire, koji se ističu stilom i izvedbom, a velik dio ima i
pozlatu. Ti okviri čine najvrjedniju cjelinu u nizu ukrasnih okvira 18., 19. i početka
20. stoljeća koji su restaurirani u proteklih 20 godina u Hrvatskom restauratorskom
zavodu u Zagrebu.
Umjesto zaključka
Odjeci izložbe i njeni prijenosi u druge muzeje i galerije
Izložbu u MLU u Osijeku, otvorenu u rujnu 2013. godine, posjetilo je u narednim
mjesecima oko 3.000 posjetitelja. Među njima bili su i članovi obitelji Pejačević iz
250
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Beča, Budimpešte, Londona i Buenos Airesa, članovi barunske obitelji Adamović
iz Zagreba, Švicarske i Kolumbije, grofovi Eltz iz Beča te grofovi Clary-Aldringen
iz Salzburga. Izložba je nakon Osijeka u manjem obimu prenesena u siječnju 2014.
godine u Umjetnički paviljon u Zagrebu, gdje je trajala do ožujka te godine i posjetilo
ju je oko 4.000. posjetitelja. U Zavičajnom muzeju Našice postavljena je u lipnju, a
u kolovozu u Gradskom muzeju Virovitica. Početkom listopada 2014. u Zavičajnom
muzeju Ruma (Republika Srbija) otvorena je izložba nešto promijenjena sadržaja,
s izvornim arhivskim dokumentima i fotografijama pod nazivom Vlastelinska obitelj
Pejačević u Srijemu. U prosincu je planiran prijenos izložbe Likovna baština obitelji
Pejačević u Gradski muzej u Vukovaru, a 2015. godine u Muzej Đakovštine u Đakovu
i u Gradski muzej Požega.
Autorice izložbe Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak su, kao rezultat
10-godišnjeg istraživačkog rada na toj izložbi primile su ove godine godišnju Nagradu
Osječko-baranjske županije za kulturu, Povelju „Radovan Ivančević“ Društva
povjesničara umjetnosti Hrvatske za unaprjeđenje i promicanje povijesti umjetnosti te
godišnju Nagradu Hrvatskog muzejskog društva za istraživački rad koji je rezultirao
stručnom publikacijom.
Upravo zahvaljujući zalaganju i sudjelovanju niza suradnika, suradničkih
institucija, i djelatnika Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku uspješno je realiziran
ovaj muzeološki projekt međunarodnog karaktera. On je snažno istaknuo činjenicu
povezanosti hrvatske kulturne baštine s njenim europskim kontekstom, pa tako i
likovnim krugovima njemačkog govornog područja.
251
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Likovna baština obitelji Pejačević
(Osvrt na studijsko-tematsku izložbu međunarodnog karaktera)
Sažetak
U Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku (današnji Muzej likovnih umjetnosti) u siječnju
2013. godine otvorena je studijsko-tematska izložba međunarodnog karaktera Likovna baština
obitelji Pejačević. Izložbu je pratio opsežan katalog na 317 stranica u kojem su osim tekstova
autorica izložbe i kataloga bili i tekstovi suradnika iz Bugarske, Srbije i Mađarske koji su
pisali o podrijetlu i povijesti obitelji u tim državama. Poseban segment kataloga činili su
tekstovi o konzerviranju i restauriranju umjetnina kao važnom dugotrajnom procesu koji je
prethodio izložbi. Tijekom istraživanja pronađen je inventar dvorca u Retfali/Osijek koji se
danas nalazi u dvorcu Herrnau u Salzburgu. Za osječku izložbu posuđeno je 5 djela koja su
do 30-tih godina 20. stoljeća bila dio inventara Pejačevićeva dvorca. Istraživana je i povijest
danas nepostojećeg dvorca u Podgoraču koji je bio u vlasništvu Alvine i Pavla Pejačevića. Iz
tog dvorca identificirano je oko 50 umjetnina ponajviše djela bečkog umjetnika C. Rahla. Na
izložbi u Osijeku prezentirano je oko 150 djela stranih i domaćih autora od kojih su osobito
brojna djela austrijskih i njemačkih slikara i grafičara C. Rahla, J. G. Weikerta, J. G. F. Liedera,
M. Millitza, J. Lauera, H. Klatta, J. Hoffmanna i dr. Izložba je nakon Osijeka gostovala u
Zagrebu, Našicama, Virovitici i Rumi.
Das Kunsterbe der Familie Pejačević
(Rückblick auf die Studien –Themaausstellung internationalen Charakters)
Zusammenfassung
In der Galerie der bildenden Künste in Osijek (das heutige Museum der bildenden
Künste) wurde im Januar 2013 die Studien-Themaausstellung internationalen Charakters
Kunsterbe der Familie Pejačević eröffnet. Die Ausstellung begleitete ein umfangreicher Katalog
auf 317 Seiten, in dem sich außer den Texten der Ausstellungsautorin und des Kataloges auch
Texte der Mitarbeiter aus Bulgarien, Serbien und Ungarn befanden, die über die Herkunft
und die Geschichte der Familie in ihren Ländern schrieben. Einen besonderen Teil des
Kataloges bilden die Texte bezüglich Konservierung und Restaurierung der Kunstwerke als
einem wichtigen, langwierigen Prozess, welcher der Ausstellung voranging. Im Laufe der
Forschungen wurde das Inventar des Schlosses in Retfala/Osijek gefunden, das sich heute im
Schloss Herrnau in Salzburg befindet. Für die osijeker Ausstellung wurden 5 Teile ausgeliehen,
die in den 30-ger Jahren des 20. Jahrhundertes einen Teil des Inventars des Pejačević-Schlosses
bildete. Erforscht wurde auch die Geschichte des heute nicht mehr vorhandenen Schlosses
in Podgorač, das Besitz von Alvine und Paul Pejačević war. Aus diesem Schloss wurden
ungefähr 50 Kunstwerke identifiziert, meistens Werke des Wiener Künstlers C. Rahl. In der
Ausstellung in Osijek wurden ungefähr 150 Werke von aus- und inländischer Autoren, von
denen die Werke österreichischer und deutscher Maler und Grafiker C. Rahl, J. G. Weikert,
J. G. F. Lieder, M. Millitz, J. Lauer, H. Klatt, J. Hoffmann und anderer die zahlreichsten sind,
vorgestellt. Die Ausstellung gastierte nach Osijek in Zagreb, Našice, Virovitica und Ruma.
252
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
Zlata Živaković-Kerže,
Hrvatski institut za povijest – Zagreb,
Podružnica za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Osijek
UDK 929.52(497.5 Osijek)”17/18”
Prethodno priopćenje
Primljeno: 3.10.2014.
Prihvaćeno: 3.10.2014.
Obitelj Broschan
i njemačke ženidbene veze
(Osvrt na članove prve loze od 18. do
kraja 19. stoljeća)
Autorica se u radu bavi članovima obitelji Broschan
/ Brožan, posebice sinovima prve loze, koji su se
u razdoblju od sredine 18. stoljeća do kraja 19.
stoljeća ženidbenim vezama vezali za Njemice.
Temeljen je na arhivskom gradivu pohranjenom u
Državnom arhivu u Osijeku i Rukopisnoj ostavštini
obitelji Firiger – Burić. Uzgredice je autorica
opisala i njihovo značajno i djelovanje u različitim
segmentima gospodarskog i političkog života Osijeka.
Ključne riječi: Obitelj Broschan, Osijek,
njemačke ženidbene veze, značenje, 18. stoljeće
i kraj 19. stoljeća
253
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
Uvodne napomene
O arhivskom gradivu
U Državnom arhivu u Osijeku o članovima obitelji Broschan sačuvano je u
fondu HR-DAOS – 479 (1766. / 1932.) 12 knjiga i jedna kutija spisa. Iz toga fonda
za ovu temu podataka je vrlo malo, pa je rad napisan na temelju spisa i dokumenata
(rukopisa, osmrtnica, rodoslovlja i dr.) iz rukopisne ostavštine Kamila Firingera,
odvjetnika i utemeljitelja Historijskog arhiva u Osijeku (današnjeg Državnog arhiva).
Ta ostavština je danas u vlasništvu Firingerova zeta mr. sc. Mirka Burića, koji je za
ovaj rad ustupio oveći omot / fascikl sa spisima i dokumentima iz kojih se može
sastaviti vrlo opsežna genealogija te obitelji. Doduše, za najstarije članove obitelji,
svojedobno za Firingera, sastavio je 1944. tadašnji ravnatelj Muzeja Slavonije dr. sc.
Josip Bösendorfer. Iako je ova ostavština u fazi predaje u Državni arhiv u Osijeku
kod citiranja je uzeto sadašnje stanje pa je vrelo imenovano „Rukopisna ostavština
obitelji Firinger – Burić“. Naime, pokojna mr. sc. Vesna Burić, voditeljica Knjižnice i
Hemeroteke Muzeja Slavonije u Osijeku, bila je kćerka dr. Kamila Firingera.
O porijeklu Broschanovih
Po obiteljskoj predaji Broschanovi su u Osijek stigli iz češkog mjesta Mlada
Boleslava. Da su češkoga podrijetla potvrđuju prezime i ime prvog Broschana
prispjelog u grad na Dravi, koji je nosio ime Vjenceslav, tj. ime zaštitnika češke zemlje.
U rukopisu koji je napisan 15. svibnja 1944. pod naslovom „Porodica Brožan“, ali nije
potpisan, napisano je sljedeće obrazloženje: Kako glasi njihovo prezime? U Češkoj ono
nije rijetko i njegovi nosioci koji se smatraju Česima pišu se danas ondje kao Brošan. Kako se
ono početkom 18. stoljeća po njegovim nosiocima i njegovim sugrađanima izgovaralo danas
je nemoguće ustanoviti, a kako su ga drugi pisali ne mora biti bezuvjetno mjerodavno, jer
ga je svatko mogao pisati kako je htio i znao. Mogao ga je namjerno i nenamjerno pisati i
neispravno, mogao je tako pisati i bez znanja, a i protiv volje njegovog nosioca. Razlika je k
tome da li je pisac bio Slaven ili Nijemac, jer bi svaki navlačio na svoje. Ako je bio Nijemac
pitanje je da li je znao ili htio razlikovati i ispravno pisati „b“ i „p“, te „ž“ i „š“. Zato se ovo
prezime, iako se kroz čitavo jedno stoljeće u svim osječkim tvrđavskim maticama gotovo
stalno piše kao Broschan, kod prve njegove pojave, zabilježbe prvoga kumstva u g. 1733.
te kod smrti prve u Osijeku umrle žene prvoga Brožana u 1754. i bilježi kao Brocshan.
Zanimljivo je da se u donjogradskoj matici 1766. kod vjenčanja potonjeg gradonačelnika
Osijeka Franje Ksavera također njegovo prezime piše kao Broschen, a da tvrđavski župnik
Turkoviću svom dnevniku i maticama prezime piše sa Broxan. Tek kada se u maticama
prešlo sa latinskog na hrvatski jezik nestaje oblik Broschan tim da ga se piše hrvatskim
254
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
pravopisom Brožan, odnosno njemačkim Broschan, dok ga njegovi nosioci od toga vremena
do današnjih dana pišu u sva tri oblika: Brožan, Broschan i Brošan. 1
Broschanovi u Osijeku i njihove njemačke ženidbene veze
Prvi Broschan
U Osijeku se Johannes Wenceslaus Broschan2 prvi put spominje 11. listopada
1733. u matičnoj knjizi tvrđavske župe sv. Michaela, arkanđela kao krsni kum Marije
Magdalene Wendan. Drugi puta u knjizi zapisnika komorske općine Tvrđa 29. srpnja
sljedeće godine kada su se trgovac Andrija Krügl i Broschan našli pred članovima
općinskog vijeća radi Broschanove kupovine kuće „Zur Goldenen Cron“ („Zlatne
krune“) na Crkvenom trgu, današnjem Trgu Jurja Križanića, uz zgradu Gradske straže.
U Osijek se doselio između 1731. i 1733. godine.3
Rođen je 17. svibnja 1707. u Češkoj u mjestu Dobravica, nedaleko od Mlade
Boleslave. Sin je Wentzela Broschana, vlastelinskog parkovnog i umjetnog vrtlara,
i Elizabete, kćeri vlastelinskog gospodarskog službenika Johanna Freilicha. Prema
diplomi grada Roth Dobrovitz (kotar Mlada Bolesava) izdanoj na njemačkom jeziku
20. siječnja 1740. napisano je da je kršten na dan svoga rođenja u crkvi sv. Bartolomeja
u Dobrovicama. Nakon doseljenja u Osijek, na temelju arhivskog gradiva, tu se bavio
mesarskim obrtom od 1739. kada su komorski naddirektor de Vogtt i komorski fiskalni
prokurator von Passardy potvrdili 8. studenoga „da je u Tvrđi otkupio mesarski obrt“,
i to od Ane Marije Stefanović. Iz istih izvora je poznato da je vodio i gostioničarski
obrt, a bio je i humanist. To potvrđuju podaci u zapisnicima Gradskoga poglavarstva;
tu se često spominje kao tutor malodobnika, a u crvenim matičnim knjigama zapisan
je u nekoliko navrata kao krsni kum. Budući da je u ono doba bio imućni i ugledni
osječki obrtnik njegovo se ime prati i u rješenjima Namjesničkog vijeća Kraljevine
Hrvatske i Slavonije u Zagrebu.4
1
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“. (Iz rukopisne ostavštine odvjetnika i utemeljitelja
današnjeg Državnog arhiva u Osijeku Kamila Firingera, spisi u vlasništvu Firingerovog zeta mr. sc.
Mirka Burića, koji mi je za ovaj rad posudio, tj. ustupio na upotrebu spise toga fascikla. Ostavština je u
fazi predaje iz te obiteljske ostavštine u Državni arhiv u Osijeku. Stoga sam za ovaj rad kod citiranja to
vrelo imenovala „Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“. Naime, pokojna mr. sc. Vesna Burić,
voditeljica Knjižnice Muzeja Slavonije u Osijeku, bila je kćerka dr. Kamila Firingera.) Zasigurno će
ova „Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“ biti priključena postojećem fondu te obitelji u
Državnom arhivu u Osijeku pod signaturom HR – DAOS – 479 (1766. / 1932.).
2
Ivan Vjenceslav po prezimenu je bio nesumnjivo Čeh. Međutim, doselivši se i nastanivši se u Tvrđi
teško je utvrditi kolike je veze zadržao sa Česima, ali je razvidno da se vezuje s Nijemcima doseljenim
u Osijek u godinama njegova dolaska ili desetljeća prije.
3
Kuću je i kupio što je vidljivo iz zemljišne knjige samostalne Općine Tvrđa iz 1747. godine.
4
HR – Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS) – 479 (1766. / 1932.), Kamilo Firinger, „Vodič kroz arhivsku
građu“, Osijek, 6. 4. 1974., 2.
255
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
Tri puta se ženio. Prvi put u Češkoj, odakle je došao u Osijek kao udovac sa
troje djece5. U župnoj crkvi sv. Mihaela, arkanđela, u Tvrđi se 21. lipnja 1734. oženio
drugi puta, i to s Anom Rozalijom udovom Schlesinger6 rođ. Reitter.7 Od tada pa u
naredna dva stoljeća obitelj Broschan će ženidbenim vezama biti čvrsto vezana za
Nijemce.
U 20-godišnjem braku s Rozalijom8 Broschan je imao četvero djece – sina Franju
Ksavera I.9 (19. 11. 1735. – 6. 3. 1807.), kćer Rozaliju Suzana (29. 10. 1738.) i blizance
Mariju Anu Ivana Vencela i Tereziju Magdalenu10 (3. 1. 1743.). U maticama rođenih
nema podataka o Rozaliji Suzani i Ivanu Vencelu pa se može zaključiti da su ta djeca
odmah nakon rođenja umrla.11
Johannes Wenceslamus preminuo je 11. siječnja 1771. i pokopan je u kripti
tvrđavske župne crkve sv. Mihaela, arkanđela. Tu su sahranjene i njegove supruge
– druga žena Ana Rozalija (19. travnja 1754.) i treća supruga Eleonora (11. travnja
1761.).12 Da su tu pokopani govori o tome da je obitelj bila imućna, jer je izgradnja
takove posebne grobnice bila jako skupa.13
Gradski sudac, tj. treći gradonačelnik ujedinjenog grada Osijeka
Franjo Ksaver I., kao i otac Johannes, bio je mesar u Tvrđi. Dva puta se ženio.
Prva supruga Barbara Kimerlin imala je 15 godina i nije bila iz Osijeka. U braku je
rođeno 5-ero djece, koja su umrla ubrzo nakon poroda. Prvi sin rođen je 15. lipnja
1759. i nazvan je po ocu Franjo Ksaver. Tako je nazvan i drugi sin koji je rođen 1. rujna
1760. godine. Posljednji rođeni sin umro je 9. lipnja 1765., i to dva sata nakon poroda,
a tjedan dana nakon poroda preminula je i majka Barbara u 23-oj godini života. Nije
pokopana u kripti nego na gradskom groblju. S drugom suprugom Anom Mariom
Kaiser (1839. – 10. 6. 1818.) vjenčao se 23. siječnja 1766. u župnoj crkvi Preslavnoga
Imena Marijina u Donjem gradu. U tom braku je rođeno 11-ero djece od kojih su
preživjeli samo sin Franjo Ksaver14 II. (25. 9. 1768. 15 – 20. 1. 1825.), i kći Rozalija (9.
5
Ta su djeca 15. ožujka 1739. (u starosti od 8 do 15 godina) umrla, i to zasigurno od neke zarazne bolesti.
6
Udovica je postala 21. srpnja 1733. nakon smrti supruga Johannesa Schlesingera, osječkog zidara. U tom
braku sklopljenom 26. rujna 1721. rodila je 8-ero djece.
7
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“.
8
Preminula je od upale pluća u 46-oj godini života.
9
Potonji gradski sudac (gradonačelnik) Tvrđe, samostalne gradske općine
10
Udale se 15. kolovoza 1759. za udovca Martina Krieghammera, gostioničara.
11
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“.
12
.Nije poznato od kada su se i gdje vjenčali. U braku nije bilo djece.
13
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“.
14
Zasigurno je ocu Franji Ksaveru jako stalo da u obitelji ostane u mlađoj generaciji njegovo krsno ime
kada je svom trećem sinu ponovno dao to ime.
15
HR-DAOS – 479 (1766. / 1932.), Obitelj Broschan / Brožan, kutija 1, Krsni list Franje Ksavera.
256
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
9. 1770., koja se udala 1791. za ljevača zvona Josipa Brunnera iz Budima, i peto dijete
Venceslaus (3. 12. 1774. – 21. 1. 1801.). Franji Ksaveru II. i ostaloj djeci kum je bio
bačvar Maksimilijan Till.16
U ono doba se u želji izbjegavanja obračunavanja vrijednosti ili suvlasništva kod
naslijeđenog nedjeljivog dijela provodila od strane nasljednika javna dražba. Tako je
mjesec dana nakon Johannove smrti njegova kuća „Zur Goldenen Cron“ prodana 18.
veljače 1771. na javnoj dražbi za 1.200 forinti i kupio ju je njegov sin Franje Ksavera.
On ju je kupio radi toga što je već 15. ožujka 1760. kupio kuću kbr. 73 (Kuhačeva 14)
s gradilištem kbr. 76 koja se nalazila iza kuće na Crkvenom trgu uz očevu kuću te je
bio i vlasnik kuće Sturm kbr. 55 (Kuhačeva 25) – koju je obitelj Broschan imala u
vlasništvu do 1941. godine. Očevu kupljenu kuću prodao je 15. travnja 1782. godine.
Kupio je i veliku pustaru, te imao kuću i u Novom gradu17
Kao imućni i ugledni Osječanin bio je od 1791. do 1804. gradski sudac, tj. treći
gradonačelnik ujedinjenog grada Osijeka.18 Oporuku je napisao 27. veljače 1807.
nekoliko dana prije smrti. Preminuo je u Osijeku 6. ožujka 1807. godine u 72-oj
godini. Pokopan je na tvrđavskom groblju uz asistenciju tri svećenika.19
*
Franjo Ksaver II. imao je 9-ero djece od kojih je petero ostalo na životu. Najstariji
sin Franjo Ksaver III. (2. 12. 1801. – 22. 5. 1867.), bio je također mesar. Nije se ženio
i preminuo je od upale pluća. Sinovi Mihael (25. 10. 1810. – 27. 4. 1861.) i Franjo
su osnovali dvije nove Broschanove grane. Najmlađi sin Fridrich rođen je 23. veljače
1817. godine, a preminuo 19. siječnja 1884. od upale pluća. Kći Ana (28. 7. 1814. 1899.), najmlađe Ksaverovo dijete, udala se vrlo mlada za osječkog trgovca Krebsa,
a potom kao udovica za Osječanina Jandla. Kao posjednica i vlasnica jednokatne
uglovnice na križanju današnje Ribarske ulice i Ulice J. J. Strossmayera, koja ima i
danas na uglu kuće željeznog sivog slona onodobni znak trgovaca, ostavila ju je u
nasljeđe obitelji Broschan.20
Ženidbena veza s obitelji Divald – od zapreka do privole
Fridrich je nastavio vođenje mesarskog obrta. Bio je posjednik očeve pustare
Broschan, smještene na granici Osijeka i obližnjeg mjesta Tenje. Pohađao je njemačku
16
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“.
17
Isto
18
Osječki ljetopisi 1686. – 1945., preveo i predio Stjepan Sršan, Osijek, 1993., 365.
19
HR-DAOS – 479 (1766. / 1932.), Obitelj Broschan / Brožan, kutija 1, Prijepis dijela oporuke od 27. 2.
1807.; „Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“.
20
Stjepan SRŠAN, “ Gradonačelnici slobodnog kraljevskog grada Osijeka”, 1809. - 1945., Glasnik arhiva
Slavonije i Baranje”, br. 10, Osijek, 2010., 95.
257
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
Gramatičku školu u Osijeku.21 Kao imućni građanin, koji je živio u Tvrđi u današnjoj
Kuhačevoj ulici br. 49, bio je istaknut zastupnik Gradskog magistrata. Oženio je 24.
srpnja 1849. Matildu Julijanu Divald (12. 3. 1818. – 7. 6. 1895.), kćerku pokojnog
osječkog tiskara Martina Aloisa Divalda22 i unuku Martina Divalda, prvog svjetovnog
osječkog tiskara. Zasigurno je, prema zapisu kroničara, do ovoga braka došlo iz velike
ljubavi i nakon velikih zapreka od strane familije. Naime, Julijana Divald je 8. svibnja
1849. rodila, kako je zapisano u Matici rođenih župe sv. Mihaela, arkanđela, u
Tvrđi, rodila Michaela Arkanđela Divalda23 nezakonito dijete Broschan …okerstih
dijete nezakonito od Matilde Divald i Fridricha Broschana, koji osobno moljaše da se kao
otac u zapisnik stavi. U nastavku zapisa stoji: Svakako neobičan slučaj da otac djeteta
demonstrativno traži upis nezakonitog očinstva u matice kada kraj slobodnog stanja
roditelja nije bilo nikakve pravne ni crkvene zapreke da roditelji svoj odnos i porod ženidbom
pozakone. A otac sa svoje 32 godine razmjerno nije bio ni najmanje mlad.24
Međutim, objašnjenje se može objasniti jedino prevelikom staleškom i
imovinskom razlikom. Naime, Broschan je pripadao uglednoj patricijskoj obitelji,
a Julijana je potjecala iz siromašne „propale“ tiskarske obitelji, što nije odgovaralo
Fridrichovoj majci Barbari, koja je nastojala očuvati patricijsku tradiciju.
Zasigurno je smrt tog nezakonitog Broschana utjecala na kidanje zapreka, jer su
se Fridrich i Matilda Julijana vjenčali dva mjeseca potom 24. srpnja. Imali su petero
djece, koja su sva odrasla i gotovo sva doživjela lijepu starost; posebice je bio istaknut
najstariji sin Fridrich Miroslav rođen 31. kolovoza 1850., a preminuo 10. studenoga
1924. Otac Fridrich je svojoj djeci, ponaosob, ostavio u nasljeđe 70 jutara zemlje.25
Prvi školovani Broschan – drugi iz obitelji gradonačelnik
Fridrich Miroslav je prvi u obitelji koji, kao najstariji sin, nije izučio mesarski zanat.
Prekinuo je sa gospodarstvom i pošao u škole. Nakon završenog pučkog i gimnazijskog
školovanja u rodnom gradu odlazi na studij prava. Vrativši se u Osijek radio je prvo u
Sudbenom stolu u Osijeku i vrlo brzo je postao gradski zastupnik Slobodnog kraljevskog
grada Osijeka. Oženio je Mariju Axmann, koja je potjecala iz imućne njemačke
donjogradske obitelji. U braku su imali četvero djece (sina i tri kćeri). Dvije kćeri su
preživjele – Marija Ana u obitelji nazivana Marijana (15. 8. 1880. – 7. 6. 1944.; udala se
za banskog savjetnika Ivana Reisera iz Samobora) i Miroslava Vilhelmina Leopoldina
21
HR-DAOS – 479 (1766. / 1932.), Obitelj Broschan / Brožan, kutija 1, Latinsko-njemačka krasopisanka
III. gramatičke škole za 1829. godinu.
22
Isto, Osmrtnica c. k. privilegiranog tiskara knjiga Martina Aloisa Divalda preminulog 23. 1. 1844. u
48 godini od vodene bolesti.
23
Dijete je preminulo 14 dana nakon poroda i u matici umrlih zapisan kao „nezakonit sin Fridricha
Broschana“, a ne kao Divald.
24
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“
25
Isto.
258
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
u obitelji nazivana Vilika (15. 9. 1884.; udala se za sveučilišnog prof. dr. sc. Marija
Kiseljaka)26
U ljeto 1884. je izabran, u svojoj 34 godini, za gradonačelnika i bio je jedan od
najmlađih osječkih gradonačelnika. Na čelu grada na Dravi je od 1. lipnja 1884. do
31. ožujka 1892. godine.27 U vrijeme njegova gradonačelnikovanja osječka tvornička
industrija, uz trgovinu i obrt te ovdašnje banke i štedionice dobivaju izuzetnu važnost
u sustavu nacionalne ekonomike, što je i utjecalo da je Osijek krajem 19. stoljeća poslije
Zagreba jedan od najvećih i gospodarsko najrazvijenijih gradova Hrvatske.28
U cjelokupnom životu grada toga doba osjećao se snažan utjecaj prostorne
rascjepkanosti pa se zapravo i nadalje svaki dio grada razvijao svaki za sebe. Osijek se
pružao od Nutarnjeg grada (današnja Tvrđa) na zapad i na istok. Dok je Tvrđa stiješnjena
unutar svojih bedema u Broschanovao doba nastavljena je snažna izgradnja, tj. širenje
Gornjeg grada, a znatno manja Donjega i Novoga grada. Prema Urbanističkom planu iz
1885. tekla je izgradnja, tj. širenje Gornjega grada prema istoku. Izgrađeno je nekoliko
novih ulica, među kojima i današnja Jägerova, te produžetak Kapucinske ulice. Ulica
divjeg čovjeka (Ulica Hrvatske Republike), koja se kao i većina tadašnjih ulica nazivala
po gostionici, promijenila ime u Deszatyičina ulica. Naime, gradsko poglavarstvo s
Broschanom na čelu tako se odužilo za dobročinstva Osječanki Adeli Deszaty, rođenoj
Horning, koja je nerazjašnjeno umorena u jutarnjim satima 9. veljače 1885., a posmrtno
ostavila veliki imetak za gradske potrebe.29
U njegovo su vrijeme najsuvremenijim gradskim prijevozom – konjskim tramvajem
– povezani svi dijelovi grada. Tako je između grada Osijeka, na čelu s gradonačelnikom
Broschanom, i Dioničkog društva za konjsku željeznicu sklopljen ugovor 27. lipnja 1885.
godine. Oživljena je zamisao o gradnji nove gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla
(iz 1866., s nastavljena 1870. izborom Odbora za gradnju crkve). Naime, oživotvorenje
gradnje započeo je 1886. novoimenovani gornjogradski župnik Josip Horvat koji je 1890.
na čelu Odbora za gradnju uz Gradsko poglavarstvo i Biskupski ordinarijat u Đakovu
usuglasili stavove glede mjesta izgradnje, odlučivši da se nova župna crkva sv. Petra i
Pavla izgradi u neogotskom slogu na Crkvenom trgu, na mjestu stare, barokne župne
crkve, ali nešto unatrag prema župskom domu i pučkoj školi u Ulici sv. Ane. Započela
je i završila plinofikacija glavnih dijelova grada, koju je provela tijekom 1884. i 1885.
osječka Plinara, podružnica engleskog „Imperial Continental Gas Association“ iz
Londona. Zgrada Plinare nalazila se u Kolodvorskoj ulici (današnjoj Radićevoj). Doduše,
26
Isto.
27
Osječki ljetopisi…, n.dj., 365„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“
28
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.),
Osijek, 1997., 18, 19.
29
Blaž MISITA - KATUŠIĆ, „Kameniti križ“, Osječki zbornik IV., Osijek, 1954., 144.; Hrvatski list, 5. III.
1933., 13.
259
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
i Broschanovi nasljednici, tj. gradonačelnici Antun Rotter (1892. – 1895.) i Konstantin
Graff (1895. – 1913.) nastavit će, odnosno završiti plinofikaciju. (Do 1914. plinara
je osvjetljavala plinskim svjetiljkama i one ulice u kojima je do toga doba postojalo
petrolejsko osvjetljenje.)30
U Broschanovo vrijeme je izgrađen 1884. novi željezni željeznički most preko
rijeke Drave nakon što se 23. rujna 1882. kod Osijeka dogodila tragedija kada je uslijed
velike bujice rijeke Drave i opterećenja željezničke kompozicije koja je upravo prolazila
propao drveni željeznički most i tom je prigodom nastradalo 26 vojnika 15. husarske
pukovnije, koji su se iz Bosne vraćali svojim domovima na dopust. Rušenjem mosta
poremećen je i željeznički promet na pruzi Osijek - Villany, te je sav promet iz Osijeka i
Broda na Savi prolazio jedino preko Dalja. Od tog događaja započinje jačanje korištenja
te pruge, a istodobno opada značenje osječke pruge. Zbog tih zbivanja propala je do
daljnjega namjera izgradnje željeznice Osijek-Vrpolje preko Đakova.31
U gospodarskom pogledu u Osijeku se uočava znakovito povećanje broja
poduzetnika koji su se bavili trgovinom. Najviše se novih trgovaca javilo u trgovanju
mješovitom robom. U njegovo je vrijeme organizirana prva izložba sajmovnoga
karaktera u Osijeku. Bila je vrtlarska. U političkom životu grada, ali i Kraljevine osjećala
pojačana mađarizacija/germanizacija kao posljedica Hrvatsko-ugarske nagodbe i režima
bana Khuena Hedervaryja. U gradu na Dravi je snažna Unionistička stranka. Izraz te
politike bila je Gospodarsko-šumarska te gospodarsko-obrtna regionalna izložba u
Osijeku otvorena 20. kolovoza 1889. kao druga izložba sajmovnoga karaktera u gradu.
Ona je trebala poslužiti i kao neki moderni nadomjestak prijašnjih velikih godišnjih
sajmova, jer se na izložbama roba uz prezentiranje i kupovala. Iako je izložbu, zbog
političkoga karaktera, bojkotirala opozicija na čelu s bosanskim ili đakovačkim i
srijemskim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom u biti je izložba pokazala tadašnje
stanje slavonske privrede u cjelini. Osijek i nadalje značajno izvanagrarno središte pa je
nedaleko od zgrade plinare i gornjogradskog kolodvora sagrađen 1891. godine “Union”
paromlin (zauzimao je veći prostor na uglu Radićeve i Gundulićeve ulice). Kompleks
paromlina činio je najljepši arhitektonski sklop s velikim kapacitetom proizvodnje.
Uz kolodvorsku cestu nalazile su se dvije jednokatne zgrade s uredskim prostorijama i
stanovima. U prostranom dvorištu izdizao se veličanstveni paromlin na pet katova.
Doduše, statističkim praćenjem od godine 1885. do sredine 90-ih godina 19.
stoljeća uočeno je u Osijeku nazadovanje broja osoba zaposlenih kod maloobrtnih
poduzeća, i to stolara i tesara 15%, pekara i slastičara 20%, slagara i tiskara 41%, tkalaca
40% i drvodjelaca 42%. Međutim, istodobno se povećao broj radnika u veleobrtničkim
30
HR- DAOS - 6, fond Gradsko poglavarstvo, kutija 1349.H, predmet H.33./1885.; kutija 3037., spis br.
14469./1914; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada…, n. dj. 14, 16.
31
Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada…, n. dj..
260
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
poduzećima što je uz vrlo razvijenu industriju i snažno bankarstvo Osijek i nadalje
svrstavalo u sam vrh gospodarskih kretanja u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.
Fridrich Miroslav 1892. odlazi u Zagreb i predsjednik je Odjela za pravosuđe
Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Preminuo je u Zagrebu 10.
studenoga 1924. godine.32
Umjesto zaključka
Budući da Fridrich Miroslav nije imao muškog nasljednika obitelj Broschan
nastavlja svoje djelovanje u muškoj lozi od dvije nove Broschanove grane nastale na
početku 19. stoljeća.
Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
(Osvrt na članove prve loze od 18. do kraja 19. stoljeća)
Sažetak
Po obiteljskoj predaji Broschanovi su u Osijek stigli iz češkog mjesta Mlada Boleslava.
Da su češkoga podrijetla potvrđuju prezime i ime prvog Broschana prispjelog u grad na Dravi,
koji je nosio ime Vjenceslav, tj. ime zaštitnika češke zemlje. U Osijeku se Johannes Wenceslaus
Broschan prvi put spominje 11. listopada 1733. i kao mesar u Tvrđi počinje stjecati gospodarska
dobra i visok građanski status. I on, kao i njegovi nasljednici su u potonjim stoljećima sklapali
ženidbene veze s osječkim Njemicama i tako se trajno vezali za grad na Dravi. Najznačajniji
predstavnici su Franjo Ksaver I. (19. 11. 1735. – 6. 3. 1807.), također mesar, koji je bio od 1791.
do 1804. gradski sudac, tj. treći gradonačelnik ujedinjenog grada Osijeka. Posljednji muški
predstavnik iz ove loze obitelji Broschan bio je Fridrich Miroslav (31. 8. 1850. – 10. 11. 1924.),
prvi u obitelji koji, kao najstariji sin, nije izučio mesarski zanat. Gradonačelnik Osijeka je od 1.
lipnja 1884. do 31. ožujka 1892. godine kada odlazi u Zagreb na mjesto predsjednika Odjela
za pravosuđe Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U njegovo vrijeme
gradonačelnikovanja Osijek je značajno gospodarsko, društveno i političko središte, drugi grad
po veličini u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Budući da nije imao muškog nasljednika obitelj
Broschan nastavlja svoje djelovanje u muškoj lozi od dvije nove Broschanove grane nastale na
početku 19. stoljeća.
32
„Rukopisna ostavština obitelji Firinger – Burić“
261
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 253-262
Zlata Živaković-Kerže: Obitelj Broschan i njemačke ženidbene veze
Die Familie Broschan und deutsche Heiratsverbindungen
(Rückblick auf die Mitglieder des ersten Stammes vom 18. bis zum
Ende des 19. Jahrhunderts)
Zusammenfassung
Laut Familienübertragung kamen die Broschans aus dem tschechischen Ort Mlada
Boleslava nach Osijek. Dass sie tschechischen Stammes sind, bestätigen Name und
Familienname des ersten Broschan, der in die Stadt an der Drau kam, mit Namen Vjenceslav,
dh. dem Namen des Schutzpatrons des tschechischen Landes. In Osijek wird Johannes
Wenceslaus Broschan zuerst am 11. Oktober 1733 erwähnt und beginnt als Metzger in der
Festung (Tvrđa), seine Wirtschaftsgüter und seinen hohen städtischen Rang zu erwerben. Er
schloss, wie auch seine Nachfahren in den kommenden Jahrhunderten, eheliche Bindungen mit
osijeker Deutschen und verband sich dadurch dauerhaft mit der Stadt an der Drau. Bedeutendste
Vertreter sind Franz Xaver I. (19. November 1735 – 6.März 1807), ebenfalls Metzger, der von
1791 – 1804 Stadtrichter, dh. dritter Bürgermeister der vereinten Stadt Osijek war. Der letzte
männliche Spross dieses Stammes der Familie Broschan war Friedrich Miroslav (31. August 1850
– 10. November 1924), der erste in der Familie, der als ältester Sohn nicht das Metzgergewerbe
erlernte. Er ist Bürgermeister von Osijek vom 1. Juni 1884 bis 31. März 1892, als er nach Zagreb
ging auf den Posten des Präsidenten des Abteiles für Rechtswesen der Landesregierung des
Königsreiches von Kroatien, Slawonien und Dalmatien. Während seines Bürgermeisteramtes
war Osijek ein bedeutender wirtschaftlicher, gesellschaftlicher und politischer Mittelpunkt, die
zweitgrößte Stadt im Königsreich Kroatien und Slawonien. Da er keinen männlichen Nachfolger
hatte, setzt die Familie Broschan ihr Wirken mit dem männlichen Zweig der am Anfang des 19.
Jahrhundertes entstandenen zweier neuen Broschan-Zweige fort.
262
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 263-268
Dubravko Habek: Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Dubravko Habek
Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu
Klinika za ginekologiju i porodništvo
Kliničke bolnice „Sveti Duh“
Zagreb
UDK 613.67 (497.5)(091)
Prethodno priopćenje
Primljeno, 3.9.2014.
Prihvaćeno: 5.9.2014.
Život i rad austrijskog vojnog
liječnika Josepha Dietericha
Autor je u radu iznio izvorne podatke o životu i radu
prim. dr. Josepha Dietericha, austrijskoga vojnoga
liječnika koji je bio u službi u Bjelovaru i Zagrebu
i to kao pukovnijski i stožerni liječnik te vrhovni
liječnik vojnog zdravstva u Kraljevini Hrvatskoj
i Slavoniji. Bavio se publicistikom i značajnim
javnozdravstvenim radom objavivši zapažene
radove i rasprave, posebice iz komunalno-sanitarne
problematike druge polovice 19. stoljeća.
Ključne riječi: austrijski vojni liječnik prim. dr.
Joseph Dieterich, Bjelovar, Zagreb, druga polovica
19. stoljeća
263
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 263-268
Dubravko Habek: Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Ukratko o Josephu Dieterichu
Joseph Dieterich rođen je u austrijskom gradiću Kremsu, a završio je Josephinum,
kiruršku akademiju u Beču. Potom je radio kao vojni kirurg te napredovao u struci
do pukovnijskoga liječnika u činu kapetana. Na bojištima je stjecao iskustva ratne
kirurgije i ratne medicine. Odlukom Glavnog zapovjedništva (Generalkomande) od
6. srpnja 1859. godine br. 1249. došao je iz Hrvatskog Tholay dragonerskog puka
(Horvath Tholay Dragoner Regiment) kao pukovnijski liječnik (Regimentsarzt) u 6.
Đurđevačku pukovniju u Bjelovar. Kao pukovnijski liječnik postao je zapovjednikom
(Spittalcommandant) bjelovarske državne, brigadne vojne bolnice Varaždinske vojne
granice (Landes Spital der k. k. Warasdiner Militar Grenze zu Belovar). Na toj je funkciji
bio od 1859. do 1863. godine.1
Rad u Bjelovaru
U Bjelovar je Joseph Dieterich došao na službu sa suprugom Paulinom. Imali
su velik krug prijatelja s ondašnjim bjelovarskim istaknutim građanima pa su npr. dr.
Dieterich i njegova supruga bili krsni kumovi 8. prosinca 1859. kada je krštena tek
rođena Maria Aloysia, kći Ferdinanda Stumpa, direktora škole (Scholla realis et Capid.
Director) u Bjelovaru, i njegove žene Elizabete, rođene Salbek. Tri godine potom (30.
ožujka 1862.) Dieterichovi su ponovno kumovala istoj obitelji na krštenju rođene
Anne Pauline.2
Natpis nad zgradom bjelovarske bolnice iz 1845. godine
Kao pukovnijski liječnik obavljao je dužnosti iz organizacije zdravstvene službe
u Đurđevačkoj pukovniji te je rukovodio bjelovarskom vojnom (i civilnom) bolnicom
u svim sastavnicama. Tako Zapovjedništvu druge, 5. Križevačke pukovnije, koja je već
stoljeće bila u Bjelovaru zajedno s Đurđevačkom pukovnijom, šalje dopis 18. lipnja
1860. godine o upućivanju jednoga liječnika na ispomoć u brigadnu ljekarnu za otpis
lijekova. U njegovu razdoblju vođenja bjelovarske bolnice tu su kirurzi (Wundarzt,
chyrurgus)i nadkirurzi (Oberwundarzt). Ssuradnici dr. Dietericha bili su: Barth,
1
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), ZGK 1859 S-III/5-7-1/I
2
HDA M-20, M-21, Matricula baptisatorum Parochiae Bellovarinensis Sct. Theresia Avilla.
264
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 263-268
Dubravko Habek: Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Slon, Veyrauch, Huger, Testischeck, Hesz, Hanszelsky, Burian, Brandl, Blumbacher,
Vondraček, Horvat, Hochmayer, Pribičević, Kratszky, Kürschner i Laussegger.3
Nakon četverogodišnje službe u Bjelovaru odlazi sa suprugom 1863. na visoki
položaj u Zagreb.4
Visoki položaj i zapažen rad u Zagrebu
U Zagrebu je postavljen na mjesto carskoga i kraljevskoga stožernoga
(„štopskoga“) nadliječnika I. klase i glavara zdravstva (zdravstveni šef kod c. kr.
glavnoga vojnoga zapovjedništva) u Kraljevskom vojnom zapovjedništvu. Tu je visoku
dužnost zapovjednika sanitetske vojne službe radio do umirovljenja 1878. godine.5
Dr. Joseph Dieterich bio je od 1875. do umirovljenja redoviti član strukovne
udruge hrvatskih liječnika Hrvatskoga liječničkoga zbora. U Hrvatskom liječničkom
zboru održao je dva vrlo zanimljiva predavanja. Na prvom sastanku 19. studenoga 1876.
iznio je raspravu O exploziji na monitoru Marošu, koja se dogodila pod Beogradom na
c. kr. monitoru Marošu s tumačenjem okolnosti te nesreće i bez velikih žrtava, osim
jednog ranjenoga vojnika. Godine 1877. predaje pod naslovom „Razprava o novoj
konstrukciji zahoda“ koju je sam izumio. Sljedeće godine u Liječničkome Vjesniku
objavljuje članak o spomenutoj problematici pod naslovom „Nova konstrukcija zahoda
u bolnicah i kaznionah“ sa značajnim higijenološkim osvrtom na ondašnje uvjete
javnih zahoda i prevencije zaraznih bolesti.6 U tom se radu osvrnuo na tadašnje
loše higijenske uvjete u zahodima, lošoj konstrukciji odvodnih kanala, isplavljivanju
itd. U uvodniku navodi da usprkos zapovijedima i kontrola nadležnih nađe se zahod
najgnjusnije opoganjen pa savjetuje da se u zahode stavljaju pomnije kako bi se izmet
bolje isplavio, da sjedalo bude visoko da se na njega nitko ne može popeti i da bude
tako napravljeni da se, kada se na njega sjedne, nitko ne zakuži (zarazi) i da se dade
dobro očistiti. Tako savjetuje da daska na sjedalu bude sprijeda izrezana gdje se inače
opogani od mokraće pa će se tako spriječiti moguća zaraza. U zahodima mora biti samo
sjedalo izgrađeno iz drveta, a ostalo od željeza, jer se mokraća usisa u drvo pa se time
amoniakalni plinovi stvaraju. Također savjetuje da se smradno i štetno isparivanje što
više ukloni te da se svaki propuh iz zahoda ukloni, jer je škodljiv i štetan za zdravlje.
No, napominje da treba paziti da plinovi, koji prozorom prolaze, ne bi mogli obćinstvu
dodijavati, ili gdje ne bi mogli prozorcem probijati u stanove te ove zasmradjivati. Na
kraju svojega članka navodi da je njime želio doprinijeti općemu dobru da pripomogne
dostizanju cilja.
3
Dubravko HABEK, Iz povijesti zdravstva Bjelovara. Zavod za znanstveno istraživački i umjetnički rad
HAZU Bjelovar (in press).
4
„Dnevne bilježke“, Liečnički Viestnik, Zagreb, 1878., 173.
5
Isto.
6
Isto, Joseph DIETERICH, „Nova konštrukcija zahoda u bolnicah i kasarnah“, Liečnički Viestnik,
Zagreb, 1878., 53-73.
265
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 263-268
Dubravko Habek: Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Naslovnica rada dr. Dietericha iz
Liječničkoga Vjesnika od 1878. godine.
Konstrukcija zahoda dr. Dietericha
(Liečnički Viestnik 1878;4:53-73.)
Ovaj njegov članak polučio je zasigurno preventivno-javnozdravstveni učinak
i probudio svjesno promišljanje o ondašnjim higijenskim (ne)prilikama u krajevima
diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije, jer tada je tek počela revolucija otkrića uzročnika
zaraznih bolesti, poput kolere, tuberkuloze, antraksa, bjesnoće (Koch, Pasteur), a
nakon uvođenja karbolne kiseline od Semmelweisa u svakodnevni operacijski rad
u rađaonicama, odjelima za babinjače i operacijskim dvoranama. Javni prostori, pa
tako i zahodi još nisu bili sustavno uređivani prema higijenološkim uputama, jer se o
znanstvenoj mikrobiologiji nije znalo gotovo ništa.
266
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 263-268
Dubravko Habek: Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Umjesto zaključka
Ubrzo nakon objavljivanja toga članka u staleškim novinama se izvještava pod
rubrikom „Dnevne bilježke“ u studenome 1878. njegov odlazak u mirovinu, i to
nakon više od četiri desetljeća bavljenja vojnom kirurgijom i vojnom medicinom te
zavidnom liječničkom karijerom.
Napustio je Zagreb i s obitelji se preselio u rodni Krems. Staleške novine
popratile su njegovo umirovljenje i odlazak u Krems sljedećim riječima: “.....Iza 41
godine revnoga službovanja u vojsci cesarovoj u stalno stanje mira, dieli se od ovoga sbora,
pošto si je trajnom postojbinom odabrao Krems u donjoj Austriji.” 7
Devet godina iza mirovine, dr. Joseph Dieterich umro je u Kremsu lipnja 1887.
godine, a staleške su novine poprat1ile njegovu smrt na slijedeći način: „Dr. Josip
Dieterich, c. kr. nadštopski liečnik u miru umro je nedavno u Kremsu. Pokojnik bio je prije
nekoliko godina zdravstvenim vojnim predstojnikom u zagrebu i članom našega sbora. .......
Bio je veoma uman liečnik i ljubezan kolega. Lahka mu zemlja !“ 8
7
„Dnevne bilježke“, Liečnički Viestnik, Zagreb, 1878., 173.
8
„Sitne vijesti“, Liečnički Viestnik, Zagreb, 15. lipnja 1887., 94.
267
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 263-268
Dubravko Habek: Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Život i rad austrijskog vojnog liječnika Josepha Dietericha
Sažetak
Joseph Dieterich rođen je u austrijskom gradiću Kremsu, a završio je Josephinum, kiruršku
akademiju u Beču. Potom je radio kao vojni kirurg te napredovao u struci do pukovnijskoga
liječnika u činu kapetana. Na bojištima je stjecao iskustva ratne kirurgije i ratne medicine.
Odlukom Glavnog zapovjedništva (Generalkomande) od 1859. kao pukovnijski liječnik
(Regimentsarzt) postao je zapovjednikom (Spittalcommandant) bjelovarske državne, brigadne
vojne bolnice. Tu je djelovao do 1863. kada odlazi u Zagreb i tu je postavljen na mjesto
carskoga i kraljevskoga stožernoga nadliječnika I. klase i glavara zdravstva (zdravstveni šef kod
c. kr. glavnoga vojnoga zapovjedništva) u Kraljevskom vojnom zapovjedništvu. Tu je visoku
dužnost zapovjednika sanitetske vojne službe radio do 1878. kada je umirovljen nakon više od
četiri desetljeća bavljenja vojnom kirurgijom i vojnom medicinom te zavidnom liječničkom
karijerom.
Leben und Werk des österreichischen Militärarztes Joseph Dieterich
Zusammenfassung
Joseph Dieterich wurde in dem österreichischen Städtchen Krems geboren, absolvierte
das Josephinum, die Chirurgenakademie in Wien. Danach arbeitete er als Militärchirurg
und stieg in seinem Fach zum Regimentsarzt im Rang eines Kapitäns auf. Auf den
Schlachtfeldern sammelte er Erfahrungen in Kriegschirurgie und –Medizin. Durch Beschluss
der Generalkommando aus 1859 wurde er als Regimentsarzt zum Spittalkommandanten des
bjelovarer staatlichen Brigadenlazaretes. Hier war er bis 1863 tätig, als er nach Zagreb ging und
hier wurde er zum kaiserlichen und königlichen Stabsoberarzt I. Klasse und dem Oberhaupt
des Gesundheitswesens (Gesundheitsvorstand beim k.u.k Hauptmilitärkommando) im
königlichen Militärkommando ernannt. Diesen hohen Posten des Kommandanten des
Militärsanitätsdienstes bekleidete er bis 1878, als er nach über vierzig Jahren militärchirurgischer
und militärmedizinischer Tätigkeit und einer beneidenswerten ärztlichen Karriere pensioniert
wurde.
268
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Zlata Živaković-Kerže
Hrvatski institut za povijest – Zagreb,
Podružnica za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Osijek
UDK 323.15(4-191.2=112.2)(091)
Prethodno priopćenje
Primljeno: 1.10.2014.
Prihvaćeno: 2.10.2014.
Darko Mrkonjić
Zajednica društava turističkih vodiča
Slavonija, Baranja, Srijem,
Udruga turističkih vodiča
Osijek
Očuvanje umijeća izrade
čamaca Podunavskih Švaba
(Osvrt na dio nematerijalne baštine
Republike Hrvatske)
Autori nakon kraćeg povijesnog prikaza doseljavanja
Nijemaca / Švaba na područje Srednjeg Podunavlja
(Slavonija, Srijem, Baranja) u radu opisuje gradnje
tradicijskog ribarskog čamca, čikla, čiklje, čikle ili
csikli, koji se na području Srednjeg Podunavlja
koristio od kraja 17. stoljeća do polovice 20. stoljeća
te nastoje istaknuti značenje umijeća tradicijskog
ribolova, a time i ribarskog čamca, i to u okviru
projekta unapređenja baranjskog ruralnog turizma
i očuvanja baštine. S obzirom da nema stručne
literature koja se bavi načinom gradnje čikla rad se
temelji na kazivanju, malobrojnim fotografijama te
rijetkim materijalnim ostacima tradicijskih čamaca.
Ključne riječi: Dunav, Švabe, tradicijski ribarski
čamac, čikl, očuvanje umijeća gradnje.
269
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Uvodne napomene
Do ideje da se očuva umijeće izrade tradicijskog čamca, čikla i ribolovnih
alata došlo je u studenom 2012. godine spontano tijekom pripreme za snimanje
dokumentarne emisije Hrvatske radio televizije (HRT), i to programa pučke i predajne
kulture Hrvatske o tradicijskom ribolovu u Kopačevu, a prema zamisli Udruge
turističkih vodiča Osijek (UTV Osijek). U projekt se uključio i Muzej Slavonije u
Osijeku, a podršku toj zamisli, ali i inicijativi za uređenje Kopačeva kao etno-ribarskog
sela, dala je i Osječko-baranjska županija te Konzervatorski odjel Ministarstva
kulture u Osijeku. U dopisu od 18. siječnja 2013.1 navodi se: Konzervatorski odjel
smatra da je od velike važnosti sačuvati tradicijsko plovilo, čamac - čikl kao važan dio
povijesne i kulturne baštine ove regije. Nažalost do sada na terenu nismo pronašli mogućeg
nositelja - proizvođača koji izrađuje drvene čiklove, a da njegovo oblikovanje i dimenzije
odgovaraju onima tradicijskih plovila. Slijedeći citirani naputak u suradnji s etnolozima
Konzervatorskog odjela i Muzeja Slavonije u Osijeku krenulo se u traženje mogućih
izvora građe o predmetnim plovilima.
Demografska kretanja u Slavoniji i Srijemu
Budući da je u prvim desetljećima 18. stoljeća posve minula turska opasnost
nakon ponovljenih pobjeda Habsburške Monarhije nad Osmanskim Carstvom,
život se postupno vraćao u napuštena ili u gotovo napuštena sela, trgovišta i gradove
Slavonije i Srijema. No, iako je u tom dijelu Habsburške Monarhije gospodarski razvoj
i demografski rast tekao u to vrijeme sporije nego u drugim zemljama Carevine.2
Ipak se protokom vremena stvaraju pretpostavke burnog obrtničkog, trgovačkog,
prometnog, financijskog, urbanog i inog razvoja koji će u 18. stoljeću, naročito od
njegove druge polovice, karakterizirati gospodarski život ovog dijela Kraljevine
Hrvatske i Slavonije, i to tijekom dužeg razdoblja sve do druge polovice 19. stoljeća.3
Kompleksna povijesna zbivanja modelirala su u 18. stoljeću naseljenost u
Slavoniji i Srijemu. Tu se snažnije doseljavaju pripadnici nižeg i srednjeg društvenog
sloja nakon 1718. i nakon depopulacije stanovništva uzrokovane 1739. posljednjom
velikom epidemijom4 kuge na ovom području. Demografska su kretanja od sredine
1
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu
kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Osijeku: Dopis, Klasa: 612-08/13-04/0003 od 18.siječnja
2013., UTV Osijek, pismohrana, Osijek, 2013..
2
Na to su utjecale nesigurne prilike (moguć ponovni austro-turski rat, koji je i izbio1737. te završio
1739. mirom u Beogradu, različite zlouporabe komorskih službenika, samovolja vojnih zapovjednika,
epidemija kuge i stočne bolesti, brojna i velika davanja i tlaka, visoki porez i drugo); djelovala je i
činjenica da granica na Savi i Uni nije bila krajnji doseg interesa Monarhije nego tek omogućavala
povoljan strateški položaj na Balkanu; nadalje – Hrvatska, zbog rascjepkanosti nije bila jedinstveno
tržište, porezni sustav bio je destimulativan, a zbog političkih i inih (ne)prilika u Monarhiji Beča je
ovom dijelu Monarhije namijenio ulogu dobavljača hrane i sirovina.
3
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve – Trgovina, obrt, industrija i bankarske
ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek, 1999., 9-181.
4
Epidemije su kroz vjekove snažna determinanta demografskog razvoja stanovništva.
270
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
18. stoljeća obilježena jakim valovima migracije i dinamičkim porastom stanovnika
u kojem je broj doseljenika neprestano nadmašivao prirodni prirast.5 Taj demografski
rast i razvoj podupirao je Habsburški dvor, jer je kolonizacija krajnje osmišljena.
Naime, Habsburška Monarhija je spiritus movens te kolonizacije, a nju je i nemoguće
shvatiti ako se nema u vidu demografska habsburška politika u čitavoj Panoniji,
tj. u Podunavlju. Popisi stanovnika sastavljeni u tom razdoblju govore o dva vala
kolonizacije u Slavoniju, a imena i prezimena novih doseljenika ukazuju na veći broj
doseljenih Nijemaca, Austrijanaca, Mađara, Hrvata i Srba. Najviše se to događalo u
epohi apsolutizma i merkantilizma6 kada je politika društveno-gospodarskoga razvoja
bila orijentirana na poljoprivredne djelatnosti stimulirajući doseljavanje stanovništva.
U oslobođene i opustjele krajeve dravskog i podunavskog bazena doseljavao se seoski
živalj (ratari i nadničari), vješti obrtnici i trgovci što je pospješilo gospodarski razvoj
ovoga područja.7
Imigracijski procesi, u kojem su doseljenici bili važan činitelj naseljavanja, izravno
su povećali broj stanovnika, određivali etnički i socijalni sastav pučanstva te utjecali na
gospodarski razvoj. Izrazito povoljnom naseljavanju blagotvorno su pridonijeli prestanak
ratovanja i mirnodopski način života. Doseljenici iz južne Njemačke (uglavnom iz
Švapske), iz austrijskih pokrajina i nasljednih zemalja, iz zapadne Hrvatske i susjedne
južne Ugarske (Baranje, Bačke i Banata), različitih nacionalnih, vjerskih i civilizacijskih
obilježja, priključivali su se svojim običajima i navikama autohtonom stanovništvu.
Privučeni izgledima da steknu zemlju i radna mjesta započinjali su tu novi život.8
Ukratko o Podunavskim Nijemcima (Švabama)
Doseljeni Nijemci su se tijekom 18. i 19. stoljeća organiziranim kolonizacijama
tu trajno naselili iako tada nisu bili homogena nacionalna zajednica. Stizali su u
Podunavlje najviše iz Švapske, Frankonije, Falačke, Württenberga, Badena, Porajnja i
Lotaringije, a relativno malo iz same Austrije. Autohtono stanovništvo je gotovo sve
njemačke doseljenike uglavnom nazivalo Švabama, jer je među prvim doseljenicima
razmjerno najviše bilo onih iz Švapske. Poslije se nerijetko događalo da su Švabama
nazivali i sve ostale doseljenike koji su pristizali iz zemalja pod austrijskom krunom
(Šlezije, Češke, Bukovine i Galicije).
5
Milan MESIĆ, Međunarodne migracije: tokovi i teorije, Zagreb, 2002.
Merkantilizam u ekonomiji je shvaćanje po kojem je trgovina jedini pravi izvor narodnog blagostanja i
bogatstva; stoga je pridana velika pozornost trgovini i izvozu, a ne proizvodnji.
7
Dražen ŽIVIĆ, „Neka obilježja diferencijalnog demografskog razvoja urbanih i ruralnih/područja
Istočne Hrvatske“, Migracijske i etničke teme, god. 19, br. 1, Zagreb, 2003.,71, 72.
8
Alica WERTHEIMER-BALETIĆ, „Stanovništvo Osijeka i osječkog kraja 1948.-1991.“, ANALI
Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Sv. 12, Osijek, 1996., 11; Alexander BUCZYNSKI,
“Kolonizacija njemačkih obrtnika i trgovaca u vojne komunitete Hrvatske krajine», Zbornik Nijemci
u Hrvatskoj jučer i danas (priredio G. Beus Richembergh), Zagreb, 1994., 25-27; Ivan JURKOVIĆ,
„Nijemci u Slavoniji u 18. stoljeću“, Godišnjak Njemačke Narodnosne Zajednice 1995, Osijek, 1995.,
93-95; Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Nijemci u Podravini“, Zbornik Nijemci u Hrvatskoj jučer i
danas, Zagreb, 1994., 43, 44.
6
271
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
U tom je razdoblju promijenjen etnički sastav stanovništva jer su doseljenici iz
austrijskih i njemačkih pokrajina činili više od ¼ svih stanovnika. S porastom stanovništva
rasla je i gospodarska snaga. To potvrđuju podaci o pokretnoj i nepokretnoj imovini
stanovnika. Privređivalo se gotovo stopostotno u agrarnoj (poljoprivrednoj) proizvodnji,
pa su ratarstvo i stočarstvo omogućavali stanovništvu preživljavanje. Međutim, kraj
18. i početak 19. stoljeća obilježili su drugi val doseljavanja kada je pridošao veći broj
majstora-obrtnika raznih profila i trgovaca. Oni su se doselili ovamo privučeni poslom.
Naime, tu je nedostajalo kvalificiranih ljudi, nudila su rješenje egzistencijalnih problema
brojnim doseljenicima iz njemačkih pokrajina i austrijskih nasljednih zemalja koji u
matičnoj zemlju stanovanja nisu imali dovoljno posla. Budući da su pridošlice donijele
i svoje običaje i navike, ubrzo su se uz postojeće obrte i obradu sirovina, kojima se bavilo
autohtono stanovništvo (krojači, kovači, kožari i remenari), razvile i druge vrste obrta
koje su zadovoljavale potrebe tržišta, k tome tako što se u staleški izdiferenciranom
feudalnom društvu obrtnička proizvodnja prilagođavala potrebama pojedinih dijelova
potrošača. Nastale su dvije glavne grupe obrtnika; jedni su pretežno radili za potrebe
„gradskog stanovništva“, a drugi su se usmjerili prema selu i njegovim potrebama.9
Budući da kroz Slavoniju i Srijem teku velike rijeke (Sava, Drava, Dunav) te je
ribolov bila značajna privredna grana vrlo brzo je autohtono stanovništvo prihvatilo od
pridošlih Podunavskih Švaba brojne zanate od kojih je i ovaj vezan za izradu riječnih
čamaca – čiklova.
Ribarski čikl10
Ribarski čikl bio je predviđen za jednog ribara, tako da je svaki ribar “ribarske
centrale” “dužio” jedan čamac i barku11 za ribu prikladne veličine. Na polovini je
presvaldom (pregradom) bio podijeljen na dvije komore: stražnju (krmenu) za ribara
i njegov alat koja je bila opremljena i klupicom za sjedenje i prednju (pramčanu) za
9
Mirko MARKOVIĆ, Slavonija – Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., 177-180.; Ive
MAŽURAN, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698.
i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, VII, Osijek, 1989., 146, 149.; ISTI, Stanovništvo
i vlastelinstva…, n. dj., 36-49, 61, 69, 73, 75, 77-79; ISTI, „Popis stanovništva i njihove imovine u
Osijeku 1737. godine“, Anali Zavoda JAZU za znanstveni rad u Osijeku, 2, Osijek, 1982/83., 135.;
Rudolf BIĆANIĆ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750.-1860., Zagreb, 1951., 47.
10
U sljedećim poglavljima je detaljno opisan “standardni”, ribarski čikl (čiklu ili čiklju) i njegova inačica
jeger čikl koji su u području Srednjeg Podunavlja, donjeg toka Drave i povezanim močvarištima
prisutni od konca 17. stoljeća te su se u strogo definiranom obliku zadržali u tradiciji švapskih majstora
do polovine 20. stoljeća. Ukazano je i na specifičnosti nekoliko izvedenica ovih plovila prilagođenih
lokalnim uvjetima, prilikama i potrebama, kao što su šarengradski, vukovarski i osobito kopački čikl,
gdje se specifični tradicijski ribolov najduže očuvao pa time i izvorni oblici ribarskih čamaca te se u
određena odstupanja od “standardnog” predloška išlo donekle ciljano i temeljem iskustva i osobitih
potreba uvjetovanih tehnikama ribolova.
11
Drveni sanduk za čuvanje žive ribe u vodi, u obliku čamca s brojnim manjim otvorima na stranicama i
dnu. U vodi bi plutao tako da bi mu izvan vode bila samo gornja ploha koja je bila potpuno zatvorena,
a na noj su bila jedna ili dvoja vrata za stavljanje i vađenje ribe. Hidrodinamični oblik olakšavao je vuču
za čamcem.
272
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
ribu, u koju se ulijevalo nešto vode kako bi riba prežijela i ostala svježa, a u koju se po
potrebi, mogla smjestiti još jedna osoba.
Tradicijski ribarski čamac / čikl, čikla ili čiklja bio je standardne dužine od 5 m,
no mogao je, u zavisnosti od raspoloživog materijala, biti i nešto manji, ali po potrebi
i znatno veći. Osim ribarskog čikla, izrađivani su i šiljati “jeger” čiklovi te veliki laptaši,
čamci za ribarenje s velikim mrežama i prijevoz ribe.12
U daljoj povijesti čikl se pretežno izrađivao od crvene vrbe, ili kasnije, od
bijele topole s vrlo sličnim svojstvima13, a 40 tih i 50 tih godina 20. stoljeća, glasoviti
švapski majstori s apatinskog šoper-placa14 uglavnom koriste slavonsku hrastovinu.
Vrbovina je, zbog lakoće, čamcima davala iznimna plovna svojstva što je bilo osobito
značajno u močvarištima i kod prevlačenja preko pješčanih sprudova15, dok mu je
kasnije korištena hrastovina davala veliku trajnost, uz pravilno održavanje gotovo
neograničenu. Uz trajnost, mogućnost lakše nabave, napredak alata i uvođenja strojne
obrade drveta vjerojatni su razlozi zbog kojih se sve više napuštala vrbovina, a češće
se primjenjivala hrastovina. Jedan od sigurnih razloga bilo je problem dobave vrbovog
materijala prikladne kvalitete, jer vrbe su rijetko ravne, što je jedan od uvjeta, a također,
starije vrbe, dakle one većih promjera s obzirom da nisu dugovječne, u unutrašnjosti
često počinju trunuti od srčike, što se otkriva tek prilikom sječe.16 Nasuprot tome,
u Slavoniji i Baranji hrasta je bilo u izobilju te nije bio problem nabaviti materijal
potrebnih dimenzija.
Postupak gradnje švapskog tadicijskog ribarskog čikla17
Gradnja čikla počinje postavljanjem daske odnosno daska za taban tj. dno čamca,
na postolja (nogare - jarce) visine oko 40 cm. Taban, dno, ili podnica, temelj je čikla
radi toga mora biti pravilno postavljen, kako bi i ostali dijelovi, koji se na njega kasnije
dograđuju, došli u prave odnose i kako bi bila moguća stalna provjera pravilnosti
gradnje. Postolja trebaju biti masivna i stabilna, širine do 120 cm (kako bi se čamac
kada je potrebno mogao prevrtati). Postolje može, po potrebi i u zavisnosti od osobne
visine majstora, biti i višlje, ali ne previsoko kako bi dno čamca bilo dostupno za rad
12
Kazivanje: Marko Bokan (1937.), Apatin, Kružni Nasip br. 5.
13
Kazivanje, Branko (Brane) Crlenjak (1930.), Vukovar, Ribarska 5.
14
Brodotesarska radionica (njem.) u sklopu Ribarske centrale.
15
Kazivanje: Julije Kovačević (1932.), Šarengrad, Dunavska 6.
16
U što su se uvjerili i autori prilikom nabave materijala za rekonstrukciju čikla.
17
Opis različitih inačica čikla te njihovu namjenu i osobine iznijeti ćemo kroz detaljan opis postupka
njegove izrade temeljem znanja prikupljenih od kazivača i praktičnog rada na rekonstrukciji umijeća
gradnje ovih plovila. Pri tome osvrnuti ćemo se na najstarije poznate i nešto novije (praktičnije)
metode gradnje, ali pokušati ćemo naći i odgovore na dvojbe koje se nameću u pogledu izvornosti
pojedinih tehnika i materijala koji su prihvaćeni kao tradicijski te dati kratke osvrte na materijal i
njegova osnovna svojstva.
273
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
bez obzira u kojem je čamac položaju. Također, postolje nebi trebalo biti niže, jer je u
nekim fazama potrebno leći na pod i prikivati čavle odozdo.
Taban je najbolje izraditi iz jednog komada, kada je daska dovoljno široka, dakle
više od 65 cm. Takav je materijal vrlo teško pronaći s obzirom da trupac mora biti
ekstremnog promjera i iznimne kvalitete, što su u pravilu obrnuto proporcionalne
veličine, pa se najčešće koriste dvije daske. Više od dvije daske nije preporučljivo
koristiti.
Ako se taban radi od dvije daske, radi maksimalne iskoristivosti najbolje je
koristiti polukrajčene, dakle daske kod kojih je krajčena (poravnana) samo jedna strana,
rub odnosno kant. Na taj se način može iskoristiti i daska koja je s jednog (ili zbog
neke anomalije s oba) kraja i znatno uža, jer maksimalnu širinu trebamo samo u
središnjem diljelu dužine.
Sirova daska, cola, dakle daska debljine 25 mm, treba biti dobro prosušena, za što
je za mekano drvo, crvenu vrbu ili bijelu topolu, koja joj po svojstvima sliči, dovoljno
nekoliko mjeseci. Za hrastovu dasku potrebno je daleko dugotrajnije sušenje, otprilike
jedna godina po centimetru, no hrast je pogodniji materijal za veća plovila kao što je
laptaš, veliki čamac za ribarenje mrežama, dužine od sedam, osam do dvanaest i više
metara.
Prosušena daska hobla (blanja) se i abrihtuje (ravna) te se debljina izjednačava
na 20 mm, a u tom je postupku najbolje i precizno izravnati krajčeni kant (rub).
Pripremljene se daske postavljaju usporedno, ravnom stranom prema sredini, jedna
do druge. Ako ipak ne naliježu savršeno, dakle ako imaju manje neravnine na kantu,
najbolje ih je učvrstiti stegama tako da se dodiruju te između njih “proći” jednim
rezom pile, kako bi se izravnale odnosno uparile, jer u slučaju da rez i ne bude savršeno
ravan, manje će se neravnine poklapati pa će daske usprkos neravninama savršeno
“nalijegati”. Prilikom uparivanja dobro je obije daske, podmetanjem komada štafle
(gredice), nekoliko centimetara podići iznad postolja, pazeći pri tome da su obije
daske na istoj visini, kako bi se izbjeglo prosijecanje podloge. Ako daske nemaju ravan
kant odnosno ako postoje neravnine veće od debljine reza pile, postupak se može
učiniti tako da se daske malo preklope, jedna preko druge, tako da se pokriju sve
neravnine. Potrebno ih je učvrstiti na isti način kao i u prethodnom slučaju s tim da se
pod gornju, višlju dasku podbaci još jedna daska kako bi se dovela u vaservagu (libelu,
razulju odnosno u vodoravan položaj). Nakon toga pilom se prosijecaju obadvije daske
istovremeno čime se dobivaju upareni kantovi.
Potrebno je naglasiti da postolja moraju biti savršeno jednake visine i ravna u
vaservagu (razulju) tj. vodoravna, a vodoravan bi trebao biti i pod radionice. Ako
pod nije vodoravan neravnine je potrebno kompenzirati podmetanjem daščica pod
noge postolja, ili na drugi način. Vodoravnost je iznimno važna te se tijekom cijelog
postupka gradnje, dakle svih faza rada i postavljanja dijelova, pravilnost oblika čamca
274
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
provjerava vasevagom. Svako odstupanje bježanje - ispadanje od vaservage po dužini
ili širini vjerojatno znači da negdje postoji pogreška u mjerama i da treba obaviti
dodatnu provjeru pripremljenih dijelova i njihovog uzajamnog položaja i spojeva,
prije nego što se oni konačno pričvrste – pribiju na ranije postavljene dijelove, bilo
da se radi o postavljanju – pribijanju glava, egija, presvalda ili švancanju (savijanju) i
postavljanju kanata.
Također, za čamac koji se šuperi odnosno šoperi (brtvi) na tradicijski način,
mahovinom, prije spajanja tabana potrebno je predvidjeti varaš (žlijeb). Varaš se na
tabanu radi tako što se na obije daske donji bridovi kanta koso ohoblaju ili odrežu tako
da kod spajanja dasaka s donje strane tabana ostaje utor, trokutastog presjeka, dubine
1 do 1,5 cm i širine oko 1 cm, koji se kasnije puni mahovinom i zatvara šipkom,18 na
što ćemo se detaljnije osvrnuti naknadno.
Krojenje i izrezivanje tabana
Nakon što su daske uparene i čvrsto prislonjene jedna uz drugu, određuju se
krajnje točke čamca odnosno konačna dužina te se mjere dužine za postavljanje
presvalda, egija i mjeri se širine dna čamca. Nakon što smo odredili točnu dužinu
čamca npr. pet metara (ona može biti malo veća, ili malo manja od pet metara),
obilježimo krajeve te odmjerimo po jedan metar od krajeva, gdje će se nalaziti egije, te
sredinu čamca na kojoj će se nalaziti presvald. Ove su dužine značajne jer u odnosu na
njih određujemo i vodeće točke širine čikla odnosno kroj tabana.
Na izmjerenim dužinama, vrlo precizno, uz pomoć velikog kutnika, iscrtavaju se
linije, okomito na srednju uzdužnu os čamca odnosno spoj dasaka (koji je obavezno
i sredina) te se od osi mjere poluširine. Dakle, na polovini dužine (osi) čamca, na
mjestu presvalda odmjeravamo u jednu stranu, poluširinu, npr. 32 cm za širinu tabana
64 cm.19 Na isi način mjeri se poluširina na mjestu egija 27,5 cm za širinu 55 cm te na
krajevima, na mjestu glava 12,5 cm za ukupnu širinu 25 cm.
Nakon što smo obilježili i provjerili poluširine, na jednoj dasci, uz pomoć savitljive
letve debljine 2 cm (najbolje od istog ili sličnog materijala od kojeg će biti i kanati)
crta se buduća linija dna. Linija se crtaju tako što se u dno privremeno, djelomično,
pribijaju manji čavli. Čavli se postavljaju tako da letvu, položenu na kant, drže savinutu
oko (zamišljenog) presvalda i egija, do glave čime ona tvori luk kakav će pratiti budući
kanat. Da bi letva stajala pravilno, čavle je najbolje pribiti naizmjence, s unutrašnje i
vanjske strane letve, pazeći na debljinu letve. Npr. kod glave i presvalda čavao se pribije
2 cm dalje od obilježene poluširine, prema van, a kod egije na točnu poluširinu. Na taj
18
Kazivanje: M. Bokan.
19
Širina, kao i dužina za ovaj tip čamca može malo odstupati u zavisnosti od raspoloživog materijala,
ali najbolje se je držati propisanih mjera. Ako se od mjera odstupa, odstupanje je potrebno razmjerno
prenijeti i na ostale veličine.
275
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
način letva stoji u pravilnom položaju, bez držanja, a njezina unutrašnja strana opisuje
luk dna. Linija dna (unutrašnje strane letve) iscrtava se olovkom nakon čega se letva
i čavli uklanjaju.
Daska tabana izrezuje se po iscrtanoj liniji pod kutom od 120° u odnosu na dno
(tzv apatinski leer) tj. -30° u odnosu na vertikalu (tako da se sužava prema dolje). Na
taj način kanat koji se postavlja pod istim kutom pravilno će nalijegati uz taban te mu
neće biti potrebno dodatno šuperenje mahovinom.
Druga je metoda ravnog odnosno okomitog reza, pri kojem se kod postavljanja
kanata, na spoju s tabanom, zbog različitog kuta, na unutrašnjoj strani, pojavljuje varaš
(žlijeb – utor), koji se zove iksna, a koji je također bilo potrebno šuperiti (brtviti)
mahovinom te zatvoriti postavljanjem šipke i prikivanjem engačama što će kao i
šuperenje spoja tabana biti opisano u odvojenom poglavlju.
Nakon rezanja, rez se može u slučaju manjih odstupanja popraviti hoblom
(blanjom) prema iscrtanoj liniji, pazeći pri tome i kontrolirajući postignuti leer.
Zadovoljavajuće iskrojenu dasku sada možemo preokrenuti, oko srednje uzdužne
osi čamca, na drugu dasku, licem na lice (gornjom stranom na gornju stranu) te po
njoj iscrtati suprotnu liniju tabana čime se postiže potpuna simetrija čamca (crtež
2.). Nakon što smo liniju iscrtali, dižemo već iskrojenu dasku i ponavljamo postupak
rezanja na drugoj dasci čime je taban iskrojen.
Spajanje – zakivanje tabana
Iskrojene daske tabana sada ponovo prislonimo jednu uz drugu te ih povezujemo
s četiri letvice. Letvice se mogu izraditi od istog materijala od kojeg je taban, mada je
poželjno da su od tvrđeg materijala, širine oko sedam centimetara i dužine oko 45 cm
srednje (između presvalda i egije) i oko 30 cm krajnje (između egija i glava). Dužina
treba biti takva da osigurava čvrsto povezivane dasaka, a da pri tome omogućava
slobodno slijevanje vode prema sredini čamca te njezino izbacivanje ispalcem odnosno
ispolcem. Gornje bridove izrezane letvice potrebno je zaobliti blanjom kako ne bi
zapinjali prilikom kretanja i pomicanja stvari kroz čamac te kako se ne bi oštetili.
Letvice se prikivaju čavlima dužine 60 - 70 mm na polovine dužine između glava
čamca (krajeva) i egija odnosno egija i presvalda. Mjesto nalijeganja letvice na taban,
prije postavljanja maže se lanenim firnajsom što osigurava bolje nalijeganje i čvršći
spoj, a spriječiti će kasnije ulazak i zadržavanje vode. Čavli, koji proviruju 2 do 3 cm, s
donje se strane savijaju u smjeru krme, preko drugog čavla, klina ili sličnog alata tako
da se vrhovima ponovo vraćaju u dasku, pri čemu se drugi čekić drži na glavi čavla s
gornje strane kako prilikom udaranja s donje strane on ne bi izišao natrag.20
20
Kazivanje: M. Bokan.
276
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Što se tiče čavala, u nastojanju da izbjegnemo suvremene materijale, tj. da se
što više približimo izvornoj gradnji, za prvi smo rekonstruirani čikl odabrali bakrene
koji se mogu pronaći na tržištu, računajući i na to da su otporniji na koroziju. No ti
su čavli, uz vrlo visoku cijenu, pokazali su loša tehnička svojstva. Mekani su i skloni
neželjenom savijanju te se, osobito oni tanji, lagano izvlače iz drveta odnosno ne drže
čvrsto, a oni deblji cijepaju dasku.
Radi toga, za drugi smo čikl, kod kovača, dali izraditi ručno kovane čavle, kakve
nalazimo na ostacima starih čamaca21 i kakvi su postojali prije industrijske proizvodnje.
To su čavli pravokutnog presjeka, koji se od vrata lagano sužavaju prema vrhu s
vrlo plitkom poluokruglom glavom. Takvi čavli, zbog svog četverokutnog presjeka,
uz isti promjer, u odnosu na okrugle, imaju veću površinu oplošja, što s neravnom
površinom čini da bolje grizu za materijal, tj. bolje drže. Također, kako to opisuje
Miroslav Benaković, viši preparator Muzeja Slavonije Osijek, tanki vrh omogućava
da se čavao savija unutar materijala te da prati njegovo tkivo što također učvršćuje
spoj.22 Treća osobina ovakvih čavala je da tanki brid njihove glave, zbog poluokruglog
oblika, kod zakivanja, ulazi nešto ispod ravnine daske i donekle se u nju usijeca,. Na taj
se način značajno smanjuje mogućnost da za čavao nešto zapne kada se malo olabavi,
što se događa zbog promjena i konačnog smanjenja zapremine drveta kao posljedica
vlaženja i sušenja tijekom dužeg vremena.
Glave (zrcala) – krma i pramac
Na krajeve iskrojenog i zakovanog tabana najprije se postavljaju polu iskrojene
glave da bi se prilagodile širini i kutu. Glave ili zrcala odnosno pramac i krma čamca,
kod tradicijskog, švapskog, ribarskog čikla potpuno su jednake kao što je i čitavo
plovilo simetrično s izuzetkom sjedalice, klupice za ribara – veslača, koje na neki način
označava krmu, dok su oko (očni vijak) i lanac za vezanje čamca uvrnuti u pramac.23
I ovdje postoji moguće manje odstupanje od standardnog, školskog modela, pa
je prema jednoj staroj skici (crtež 1.) majstora Marka Bokana, mogući raspon prednje
egije u tabanu 55 cm, a stražnje 53 cm, što bi tlocrt tabana približavalo obliku kaplje.
Glave se razlikuju kod tzv. jeger odnosno lovačkog ili lovočuvarskog čikla, gdje
je krmena glava jednaka kao u ribarskog, dok je pramčana u obliku šiljka odnosno
trapeznog stošca čija će izrada biti opisana posebno, a čija je svrha bila lakše probijanje
čamca kroz trsku i šaš, odnosno lakši prilaz obali kroz gusto raslinje.
Hrastova ili jasenova planka (daska debljine 7 cm), dovoljne širine (20 cm) i
dužine 50 cm, prvo se na donjem kantu (rubu) falca (usijeca se žlijeb). Falca se koso
21
Ostaci starog čikla u Kopačevu (vlasništvo Balinta Šandorke (1935.), Kopačevo, Ribarska 46).
22
Kazivanje: Miroslav Benaković (1953), Osijek, Reisnerova 71.
23
Kazivanje: M. Bokan.
277
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
prema gore, od unutrašnje strane prema kraju čamca, pod onim kutom pod kojim će
se taban podizati prema kraju, dakle pod kutom od cca 30o ili više tako da on počinje
na donjem unutrašnjem bridu glave i ide do visine 20 -25 mm. Vanjska (prednja
odnosno stražnja) strana falca urezuje se vertikalno u donju stranu buduće glave, 2 cm
od vanjskog (prednjeg ili zadnjeg) brida i dubine od oko 2,5 cm (ili više u zavisnosti
od debljine tabana), tako da se rez poklopi s kosim rezom. Falc je dakle presjeka
pravokutnog trokuta, kateta 5 i 2,5 cm pod kutom 30° i 60° u odnosu na hipotenuzu.
Glava se postavlja na kraj tabana, tako da prednji odnosno stražnji kant daske uđe
u falc, sredinom na sredinu, dakle pod kutom falca nagnuta prema van (naprijed
odnosno natrag). Držeći glavu čvrsto, olovkom se na njezinoj donjoj strani iscrtava
linija tabana, što određuje donju širinu i kut sužavanja prema naprijed, koji moraju
savršeno pratiti liniju tabana odnosno kanata. S obilježenih linija tabana na glavi, uz
pomoć leera (pod kutom 120°), iscrtavaju se unutrašnja i vanjska (prednja odnosno
stražnja) linija reza (dužine oko 17 cm) do 3 cm od gornjeg kanta glave. Na sjecištu
linija, ucrtava se linija reza pod pravim kutom (ležište za kant kanata) prema van. Po
iscrtanim linijama reže se precizno, isključivo finom ručnom pilom s obzirom da rez
treba pratiti i unutrašnju i vanjsku liniju kako bi se dobio idealan kut. Ovo je jedna od
najsloženijih i najzahtjevnijih operacija u čitavom postupku gradnje s obzirom da se
reže tvrdi materijal znatne debljine, a pri tome je potrebno istovremeno paziti na čak
tri kuta i zadržati savršenu preciznost.
Nakon što su savršeno upasirane i višekratno provjerene, izrezane glave pribijaju
se na preokrenuti taban (donja strana je gore) čamca. Kraj, tj. kant tabana i falc glave
prije zakivanja također se maže lanenim firnajsom kako bi spoj bolje nalijegao i kako
se kasnije u spojevima ne bi zadržavala voda.
Zakiva se s tri do četiri ili više većih čavala (ako je taban rađen od dva dijela,
najmanje četiri) pazeći na kut glave kako čavli ne bi probili prema unutrašnjoj strani
čamca. Da bi se izbjegle pogreške i teškoće kod zakivanje te neželjeno savijanje vrata
i glave čavala s obzirom na tvrd materijal, najbolje je tanjim svrdlom načiniti provrte
nešto manje dubine od dužine čavala koji će im služiti kao vodilice prilikom zakivanja.
Nakon pibijanja taban se okreće natrag u pravi položaj te se postavljaju egije i presvald.
Egije (rebra)
Na tradicijskom švapskom ribarskom čiklu postoje samo dvije egije odnosno
rebra i presvald središnja pregrada koja korito čamca dijeli na dvije komore te također
ima funkciju rebra, a također je moguće postaviti i srednju egiju umjesto presvalda ili
pak uz srednju egiju postaviti i presvald.24
Ovako mali broj rebara mnogim “poznavateljima” čini se nedostatnim, a kako se
stara tehnika gradnje gotovo potpuno izgubila, današnji graditelji čamaca u pravilu
24
Isto.
278
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
stavlja puno više rebara, pa čak i na svakih 80 cm. Promatrajući novije čamce (iz
60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća) koji znatno odstupaju od tradicijskog koncepta
može se zaključiti da je takav pristup posljedica nestručnosti. Naime na nestručno
izrađenim čamcima, već na prvi pogled može se zapaziti da je i sam švanc daleko plići,
dakle da je čamac manje podignut na krajevima, što s jedne strane nepovoljno utječe
na hidrodinamičnost, dakle plovna svojstva, ali i na čvrstoću korita posebno na torziju.
Nasuprot tome prvi rekonstruirani ribarski čikl prilikom probnog polaganja na
vodu na jezeru Sakadaš u kolovozu 2013. pokazao je zadovoljavajuću čvrstoću. Nije
se moglo primjetiti ni najmanje savijanje ili sukanje ni kada je bio opterećen s dvije
osobe. Pokazao je iznimno dobra plovna svojstva odnosno lagano se kretao na veslo
te vrlo zadovoljavajuću stabilnost. Osoba u čamcu može se uspraviti i sigurno stajati
u tijeku plovidbe, a dva se iskusna veslača mogu čak i mimoići odnosno zamijeniti
mjesta u čamcu, što je za plovilo širine 70-tak cm na vodenoj liniji iznimno dobro.
Tradicijske egije
Tradicionalno egije se izrađuju od dva prirodno savinuta, kutna, komada
hrastovine ili drugog tvrdog drveta. Za tradicijske su egije brodotesari, ili ribari koji
su namjeravali graditi čamac, prikladan materijal, odnosno pogodno savinute hrastove
grane u šumi tražili i godinama unaprijed, jer u trenutku odluke o gradnji bilo je
neizvjesno dali se prikladni komadi mogu pronaći u kratkom vremenu.
Odabrani komadi obrađivali su se blanjom i drugim prikladnim alatima tako
da bi s unutrašnje strane koljena bili zaobljeni, kako u kutu tako i u profilu, dok su se
donja i vanjska strana blanjale ravno. Ravno se blanjao i vodoravni dio egije na strani
kojom će on nalijegati na suprotnu (parnu) egiju. Pri svemu se pazilo da vodoravni
dijelovi budu što duži odnosno da se što više preklapaju. To je preklapanje uglavnom
rezultiralo time da su lijevi i desni krak bili na različitoj dužini od pramca odnosno
krme, osim ako se vodoravni dijelovi egije ne bi obostrano usjekli do polovine širine
tako da se dovedu u istu liniju.
Egije “novog” tipa
Budući da je prikladne komade drveta oduvijek bilo teško pronaći u novije se
vrijeme egije uglavnom izrađuju od tri komada ravnog drveta, dužeg vodoravnog i
dva kraća uspravna, koji se spajaju pod istim odabranim kutom (leerom) kakav je na
glavama, presvaldu i pod kojim je obrezan taban.
Spoj se izvodi tako da se krajevi odabranih komada štafle, 5x7 cm odrežu na
potrebnu mjeru pod odabranim leerom, dakle vodoravni komad koji ide na taban,
na donjoj, užoj strani, dužine 50 cm, a uspravni komadi koji naliježu na kanat po
potrebi, u zavisnosti od širine daske, dakle oko 38 cm te se također na jednom kraju
odrežu koso, pod odabranim leerom. Tako pripremljeni komadi preklope se na način
da koso odrezani krajevi uzajamno prate donju odnosno vanjsku liniju, dakle pod
279
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
leerom. Preklopi se obilježe olovkom te se finom pilom, precizno zasijeku do polovine
debljine egije, u opisanom slučaju do dubine 2,5 cm, te se rezom od kraja po polovini
debljine egije odvoji trapez. Nakon što se postupak ponovi i na drugom kraju, donji
krajevi krakova preklapaju se s krajevima vodoravnog dijela te ih se učvrsti željeznim
okovima u obliku slova L i vijcima.
Postavljanje egija
Na unaprijed označena mjesta egije se postavljaju na način da se s donje strane
izblanjaju koso tako da se naginju prema pramcu odnosno krmi, toliko da se prilikom
švancanja tabana vrate u okomicu. Taj kut je oko 15°, no on ovisi o visini švanca tabana,
a ovaj opet ovisi o širini (dubini) kanata, dakle o raspoloživom materijalu te donekle o
odluci i potrebi pojedinca. Radi toga majstor kut radi prema iskustvu, a praktično se
može provjeriti tako da se taban probno podigne u željenu visinu te se kut egije podesi
prema kutu švanca što će biti detaljnije objašnjeno uz postavljanje kanata.
Krakove egija također je potrebno oblanjati koso prema naprijed odnosno
natrag, kako bi se prilagodile liniji sužavanja tabana odnosno švancanja kanata koji
ju slijedi. Taj kut također ovisi o odnosu širine tabana na sredini, na egijama i kod
glava odnosno na krajevima, što sve također može donekle zavisiti o raspoloživom
materijalu te donekle i o eventualnoj odluci pojedinca da odstupi od izvornih mjera
te napravi malo širi ili malo uži čamac. Taj je kut oko 15°, ali njega je najbolje više
puta provjeriti i podesiti finim blanjanjem u odnosu na leer i luk tabana odnosno
polaganjem probnim polaganjem kanata ili savijanjem prikladne dugačke letve preko
egije od glave do presvalda kako bi se vidjelo dali pravilno naliježe na cijelu plohu.
Nakon što smo egije potpuno upasirali (namjestili da odgovaraju) na taban, te više
puta provjerili leer u odnosu na leer kanta tabana te kut u odnosu na švancanje kanata
prema pramcu i krmi, s vanjskih koljena egija odrežemo pilom kuteve oko 2 cm kako
bi smo ubuduće omogućili prolaz vode između egije i spoja tabana i kanata.
Prije zakivanja, donju plohu egije i taban na mjestu gdje ona naliježe, maže
se firnajsom te se načine provrti – vodilice za čavle, blago zakošeni prema pramcu
odnosno krmi, tako da prate kosinu egije kako kod zakivanja čavli ne bi izbili kroz
bočnu plohu egije.
Egije se zakivaju, čavlima odgovarajuće dužine tako da ne izbiju na gornjoj
strani, odozdol kroz taban dok se drugi čekić drži na egiji s gornje strane. Pri tome je
potrebno paziti da se egija ne pomakne.
Konačnu provjeru kutova i eventualno fino podešavanje gornjih krakova egija
obaviti ćemo nakon što preko njih postavimo kanate i probno ih švancamo. Tada ćemo
i skratiti egije da one budu visinom jednake, nekoliko centimetara ispod gornjeg ruba
kanata, odrezane vodoravno ili koso prema unutrašnjosti čikla, zaobljenih bridova.
280
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Presvald (prizvonac, pregrada)
Presvald je, kako je ranije objašnjeno dijelio korito čamca na dvije komore, mokru,
pramčanu i suhu, krmenu, a na njega je bilo moguće zakovati i klupicu na kojoj može
sjediti druga osoba, ribar ili veslač, u čamcu.
Daska trapeznog oblika, rezana pod odabranim leerom imala je uz ulogu pregrade
i sjedalice, ali i ulogu srednje egije, dakle davala je čvrstoću i oblik čiklu odnosno
podupirala je kanat u središnjem dijelu.
Za dno čamca zakivao se istim postupkom kao i kada i egije, simetrično s po
nekoliko čavala kroz svaku dasku tabana, odozdol prema gore, pazeći posebno da čavli
ne izbiju na stranu s obzirom na njegovu malu debljinu. I tu je preporučljivo unaprijed
djelomično ubušiti rupe-vodilice za čavle svrdlom nešto manjeg promjera kako bi se
izbjeglo izbijanje čavala u stranu ili pucanje daske.25 Kod rada s tvrdim materjalom
dakle i kod zakivanja egija rupe-vodilice su poželjne i da se olakša zakivanje čavala
odnosno da se izbjegne njihovo neželjeno savijanje izvan materijala.
Prije samog zakivanja, kao i kod glava i egija spoj, mjesto gdje daske naliježu,
dobro je premazati lanenim firnisom, presvald centrirati pazeći da je do oba ruba
tabana te ga postaviti u vinkl (pravi kut) u odnosu na taban i u odnosu na os čamca.
Kanat (stranica, bok)
Potrebna širina daske za kanat je za pet metarski ribarski čikl oko 38 cm no može
biti u nedostatku te širine i dva do tri centimetra uža, ili ako se želi dobiti dublji
čamac te ako materijal dozvoljava može biti toliko šira. Također ako se želi dobiti
malo manje savinut čamac (malo manje švancan taban) prednji odnosno zadnji gornji
kutevi kanata mogu se vodoravno (koso u odnosu na dasku) odrezati te tako glava
silazi dva do tri centimetra niže.26
U slučaju da želimo maksimalno iskoristiti širinu daske za kanat odnosno ako je
daska minimalne širine, valja napomenuti da kod savijanja daske oko tabana, presvalda
i egija, dakle pod leerom, ona u sredini, zbog podizanja krajeva, ostaje 2-3 cm visjeti
ispod ravnine tabana. Radi toga, njezinu donju stranu ne treba unaprijed ravnati ako
je malo šira u sredini već samo iscrtati ravnu crtu maksimalne moguće širine između
točaka koje se poklapaju s mjestom švanca tabana, dakle onog mjesta odakle se taban
podiže, a kanat sužava, te ono što je ispod te linije, dakle ono što je šire, ostaviti. S tim
se “viškom” može kompenzirati ono što nam savijanjem kanata silazi ispod tabana.
U točkama švanca širinu daske kanata ipak treba izjednačiti kako bi smo ju mogli
osloniti i sigurnije dovesti u vaservagu.
25
Isto.
26
Isto.
281
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Dasku kanata ne treba skraćivati, već ostaviti da ona prelazi dužinu čikla jer ćemo
ju tako lakše švancati. Također treba voditi računa, već kod određivanja dužine čamca
tabana mora biti nekoliko centimetara kraći od daske kanata, jer mu se pribrajaju
i glave.27 U konkretnom slučaju (drugog rekonstruiranog) čikla ukupne dužine 517
cm, dužina preko kanata i dužina preko tabana bile su 522 cm. No ove veličine mogu
odstupati nekoliko centimetara u zavisnosti od odnosa širina te kuta švancanja.
Postavljanje i švancanje knata izvodi se djelomično istovremeno, a djelomično
naizmjence sa švancanjem tabana pa ćemo ga tako i opisati u narednom odjeljku.
Sastavljanje kanata i tabana
Nakon što su prikovane glave, egije i presvald te su svi dijelovi dovedeni
(izjednačeni) u vaservagu, taban se čvrsto podupire i priteže dizalicom ili drugim
alatom s gornje strane, oslanjajući se na strop ili stropnu gredu, kako bi kasnije
drugom dizalicom bilo moguće podići prednju i zadnju glavu do potrebne visine da
bi čikl dobio željeni oblik.
Učvršćivanje tabana
Da bi se taban mogao pravilno učvrstiti na postolja, koja su naravno i dalje
u vaservagi, potrebno je na obije staviti dvije kratke precizno obrađene gredice,
pravokutnog presjeka, jednakih stranica, debljine 10 tak cm, nešto kraćih od širine
tabana na mjestu švancanja, otprilike širine egija, dakle oko 50 cm. Jako je važno da
taban potpuno prekriva gredice odnosno da je od njih širi bar nekoliko centimetara
kako nam gredica nebi virila. Ako bi gredica s bilo koje strane izvirivala, ili bila do
samog ruba tabana, smetala bi prilikom postavljanja kanata, čiji unutrašnji brid mora
malo visjeti ispod tabana, tj. potpuno pokrivati njegov kant, vodeći pr tome računa da
je donji vanjski brid kanata, zbog postavljanja pod leerom nešto niži od unutarnjeg.28
Ono što se u praksi pojavljuje kao problem, a na što stari majstori posebno ne
upozoravaju je moguće ispadanje trbuha na sredini tabana, između postolja, prilikom
podizanja pramca ili krme. Taj problem je vjerovatno manje značajan ako je gredica na
postolju ispod tabana te ona iznad tabana na koju oslanjamo dizalicu većeg presjeka
i ako je uporište čvrsto, a stisak iznimno jak. No, kod našeg prvog eksperimenta,
vjerovatno i zbog nedovoljnog stiska i obične letve kojim smo ga poduprli u strop,
trbuh se ipak spustio nekoliko centimetara. Radi toga je čamac umjesto tabana s
ravnim, ili gotovo ranim, središnjim dijelom, kakvog nalazimo na starim fotograijama,
koji se tek od točke švanca, dakle od oko 120 cm od krajeva, blago savija prema gore,
dobio donekle oblik banane.
27
Isto.
28
Isto.
282
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Da bi se ovo izbjeglo, kod gradnje drugog ćamca, umjesto kratke poprečne gredice,
kakva je s gornje strane, ispod dizalice, s donje smo strane postavili paralelno dvije
dugačke gredice, od jednog do drugog postolja, čime smo ovaj problem u potpunosti
uklonili. Tu nam tehniku potvrđuje i sin poznatog osječkog kalafata iz 60-tih i 70-tih
godina 20. stoljeća, Francike (Franje Bartlića), Zlatko Bartlić, koji donekle nastavlja
očevu tradiciju gradnje modificiranih, odrezanih čiklova, dakle onih širokog stražnjeg
zrcala, potpuno prilagođenih krmenom motoru. Prema njegovim riječima, umjesto
gredica, oduvijek su kod švancanja tabana pod njega stavljali fosnu (dasku debljine
5 cm) kako bi izbjegli ispadanje trbuha odnosno savijanje sredine tabana u suprotnu
stranu.29
Postavljanje kanata
Nakon opisanih priprema, uz taban se postavlja grubo iskrojena dasku kanata,
pazeći na njezin okomiti i vodoravni položaj te da je vaservagi. Na krajeve postolja
možemo podmetnuti manje komade gredice ili drugi podmetač odgovarajuće
debljine, kako bi smo kanat oslonili na pravu visinu, tako da od švanca30 do švanca
bude unutrašnjom stranom bar nekoliko milimetara niži od tabana. On će pri tome,
kako smo ranije opisali, u sredini, kod presvalda, biti niži i nekolliko centimetara.
Polovinu kanata, koju smo ranije razmjerili, polažemo na sredinu presvalda te pazeći
da daska što bolje naliježe na taban šrafcingama (stegama) ju privremeno pričvrstimo
za egije. Nakon što smo se uvjerili da je kanat na pravom položaju i u vaservagi, negov
ćemo središnji dio, onaj koji bi trebao ostati nepomičan, dakle onaj između točaka
švanca, zakovati za taban i presvald.
Nakon što smo na ovaj način učvrstili kanat, potpuno ili djelomično otpuštamo
šrafcinge kojima je bio pričvršćen za egije kako bi one tijekom švancanja mogle doći
u pravi položaj. Između svih radnji leerom i vaservagom provjeravamo položaj svih
postavljenih dijelova kako bi na vrijeme uočili moguće neželjene pomake.
Švancanje tabana i kanata
Ako je sve na svom mjestu, prikladnom dizalicom (može biti stupna autodizalica) dovoljno velikog hoda, 30 tak cm, ili na drugi način podižemo glave počevši
od strane koja poduprta u strop. Naravno, obije strane čamca mogle bi se švancati
istovremeno ako taban podupremo na oba postolja i ako koristimo dvije dizalice. U
praksi švanca se jedan pa drugi kraj.31
Ako se čamac radi na otvorenom ili ako prostor nema čvrst strop ili stropnu
gredu, taban se može učvrstiti i na drugi način pazeći da njegov rub ostane slobodan
29
Kazivanje: Željko Bartlić (1960.), Osijek, Pampas 30.
30
Švanc označava i točku savijanja.
31
Kazivanje: M. Bokan.
283
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
kako je ranije opisano. Zanimljivo je da su u Šarengradu prilikom rada na otvorenom,
taban oslanjali na gredice usidrene u tlo i učvršćivali ga vijcima kroz privremene
provrte koje bi, nakon što je čamac završen, zatvorili.
Glavu je u početku potrebno podići nešto više od gornjeg ruba kanata kako bi
se oni mogli dovoljno privući i dovesti u pravi položaj, ispod proširenja na njezinom
vrhu, a nakon toga se polako spušta da sjedne između njih. Ako glava ne sjeda odnosno
ne naliježe u potpunosti pravilno i potpuno svim plohama na kanate, sada je vrijeme
da se brusnim papirom, rašpom, dlijetom ili finom pilom, konačno podesi.
Također, kako je ranije spomenuto, visinu švanca i nalijeganje glave moguće je
podesiti i vodoravnim odsijecanjem oko 2 cm visine gornjih kutova kanata, u dužini
7 – 10 cm.
Kanati se švancaju cugšrafom, posebnom zateznom stegom za ovu namjenu.
Cugšraf je naprava načinjena od dva ravna komada drveta koji se razmiču dugačkim
vijkom, pri čemu zatežu konop kojim savijaju odnosno privlače krajeve kanata.
Najvažnija osobina ove naprave za švancanje je to da se se ona, zbog savitljive veze,
konopa, uvijek prilagođava leeru te se lako može fino zatezati i otpuštati dok se
podešavaju spojevi glave i kanata.
Zakivanje kanata za taban i glavu
Kada je glava potpuno upasirana s kanatima i ako oni dobro naliježu na taban i
egije koje su odrezane na mjeru, spojevi se mažu lanenim firnajsom, cugšraf se zateže,
dizalica otpušta da glava sjedne na svoje mjesto, nakon čega se dijelovi zakivaju. Za
glavu se mogu koristiti nešto jači čavli (75 x 5 mm), dva do tri sa svake strane, bočno,
pazeći osobito kod donjega, gdje je falc tabana, da uđe pravilno te da ne rascijepi glavu
na mjestu gdje je ona najtanja. S po jednim, čavlom sa svake strane učvršćuje se kanat
odozgor, kroz proširenja na glavi, također pazeći da oni uđu pod leerom, u smjeru
tabana odnosno da ne izbiju na stranu.
Šuperenje (brtvljenje) spojeva mahovinom
Za šuperenje čikla koristila se mahovina iz hrastovih šuma koju su, prema
kazivanju majstora Marka Bokana, tijekom 40-tih i 50-tih godina 20. stoljeća u
velikim količinama skupljali i dovozili Romi iz Slavonskih šuma s područja Spačve,
odakle je dolazila i hrastovina.
Potpuno osušenu mahovinu prije korištenja bilo je potrebno, na tvrdoj podlozi,
dobro istući štapom prilikom čega bi se odstranila zemlja i druga prljavština.
Promatrajući postupak može se uočiti da mahovina ima iznimnu žilavost i
elastičnost te unatoč činjenici da je suha ne puca i ne mrvi se. Dakle udaranjem se
samo odstranjuje prljavština, te nakon što je prljavština otpala, nastavkom postupka
284
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
iz mase ispada tek neznatno sitnih dijelova mahovine. U vezi svojstava mahovine
vrijedno je spomenuti jedno zapažanje.
U kolovozu 2013. godine za vrijeme izrazito niskog vodostaja rijeke Drave
kod Osijeka, prilikom uzimanja uzorka drveta za Hrvatski restauratorski zavod iz
Zagreba (HRZ)32 s ranije locirane olupine (fragmenta) na pješčanom sprudu, a u
svrhu datiranja nalaza, ispod glave jednog od željeznih klinova nađena je mahovina
koja nije pokazivala znakove truljenja. Olupina, prema iskazima mještana Podravlja,
vjerojatno datira s kraja 19. tog ili početka 20. stoljeća te je povremeno ostala na
suhom, što ubrzava propadanje pa su i rupe u hrastovom drvetu oko klinova istrule
tako da su se klin mogao izvaditi golom rukom. Dakle s obzirom da je se mahovina
nalazila u istim uvjetima kao i hrastovina te da nije pokazala znakove truljenja, dade
se zaključiti da je na truljenje otpornija te da vjerojatno posjeduje određena fungicidna
svojstva. Dalji je zaključak da su graditelji plovila poznavali to svojstvo mahovine te
da su je vjerojatno radi toga i koristili za brtvljenje spojeva, gdje je drvo najosjetljivije
na propadanje.
Očišćenu je mahovinu prije upotrebe, zbog opisane žilavosti i elastičnosti,
potrebno navlažiti, te se ona tada suče prstima da bi se formirala u neku vrstu dugačkog
smotuljka (kobasice) debljine oko jedan centimetar odnosno tako da uzvrh napuni
varaš, dakle u zavisnosti od njegovog presjeka. Nakon toga, odgovarajućim šopolcem,
drvenom alatkom u obliku većeg, tupog, dlijeta, kobasičasto oblikovana mahovina
čvrsto nabijala u varaš tako da ga popuni te se odozgor pritiskivala i zatvarala šipkom,
tankom drvenom trakom, debljine oko 1-2 mm i širine varaša, izrađenom od bagrema.
Konačno šipka se zakivala engačama, komadima čeličnog lima oblika izduženog
trapeza odgovarajuće dužine koji su se prethodno savijali tako da se kod zakivanja
zabiju u dasku s obije strane, oko 1 cm od šipke odnosno spoja.
Engače se izrađuju od limene trake prikladne širine, kosim rezanjem škarama za
lim tako da se dobije oblik izduženog trapeza nakon čega se savijaju tako da čine “U”
profil. Engače trebaju biti široke oko jedan cm, dužine oko 4 cm (u zavisnosti od širine
varaša) tako da ga s obje strane prelaze barem 5 mm te da se 5 – 10 mm zakivaju u
dasku. Lim za engače mora biti tvrd, polučelični, debljine 0,5 mm, kako bi sigurno
prodro u hrastovu dasku, a ipak se mogao dobro raskovati tako da potpuno nalegne
na šipku i taban te da ne zapinje.33
Osim ovakvih engača na nekim je starim čamcima moguće pronaći i engače u
obliku malih klanfi, obostrano zašiljenih čavala “U” profila.
32
HRZ, Krunoslav Zubčić, e-mail subject: Re: Snimke broda u Podravlju od 12. kolovoza 2013. u 14:05.
33
Kazivanje: M. Bokan.
285
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Također, vjerojatno u novije vrijeme, od druge polovine 20. st., za pokrivanje svih
spojeva na čiklovima koristile su se trake od tankog, najčešće aluminijskog lima. Traka
širine oko 4 cm, obostrano se zakivala sitnim čavlima, naizmjence na svakih 2-3 cm.
Očigledno je i da takvim materijalom stari graditelji nisu raspolagali, a on je
problematičan i zbog onemogućavanja normalnog disanja drveta što negativno utječe
na trajnost kao i premazivanje različitim potpuno nepropusnim namazima.
Takvo zatvaranje spojeva može se vidjeti i danas na gotovo svim (sada rijetkim)
dotrajalim drvenim čamcima uz obalu Drave. Poneka su korita gotovo u potpunosti
prekrivena trakama lima, dodavanim kroz godine, koje djelomično pokrivaju
prethodne u nastojanju da se pokriju područja daske oslabljena od truleži koja se širi
ispod starijih zakrpa.
Ova metoda je donekle slična zatvaranju spoja engačama no za razliku od njih
ne omogućava “disanje” drveta te je jasno da se kod nje prije radi o krpanju, kojim se
odgađa neumitni kraj nekog čamca, nego o zaštiti.
Terisanje (mazanje katranom – katranjenje)
Jedna od popularnih i općeprihvaćenih metoda za brtvljenje i zaštitu drveta čikla
tijekom 20. stoljeća je i premazivanje terom (katranom).
Za ovaj postupak nismo pronašli potvrdu da bi pripadao izvornoj, starijoj
tradicijskoj tehnici gradnje čikla, a donekle je i sporan pa se njime nećemo detaljnije
baviti. Kao prvo, upitan je mogući izvor takvog materijala daljoj povijesti34 a s druge
strane i njegovi mogući štetni učinci zbog potpune nepropusnosti koja može pospješiti
truljenje drveta.
U najkraćim crtama, završen čikl postavio bi se na postolja, dnom prema gore,
te bi se nakon nekoliko dana sušenja na suncu, premazao slojem otopljenog tera. Ter
bi se topio na vatri u prikladnoj posudi, obično originalnoj limenci, ako se radilo o
manjem pakovanju 3 – 5 kg, ili sl., nakon čega bi se uz pomoć različitih pomagala po
malo lijevao na korito i razmazivao četkom ili komadom drveta. Često bi se prianjanje
tera na drvo i ulazak u manje pukotine pospješivalo dodatnim grijanjem podloge i
materijala brenerom (plamenikom).
Korito bi se na ovaj način premazivalo izvana, no vrlo često i s unutrašnje strane.
Uz opisane nedostatke ove metode, ter je imao još jednu neprijatnu osobinu.
Površine izložene suncu još bi se dugo topile na vrućini pa bi bile ljepljive te bi upijale
sve s čime dođu u dodir.
34
Katran se pojavljuje kao nusprodukt u postupku dobivanja plina za gradsku rasvjetu suhom destilacijom
ugljena u 19. stoljeću.
286
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Radi navedenih razloga, nasuprot stavu “starih” majstora, ovakvu vrstu zaštite
čikla ne preporučamo, priklanjajući se krilatici da zapravo “ne treba slijediti stare
majstore već one koje su (ili ono što su) oni slijedili”, a tu ne nalazimo ter.
Premazivanje lanenim firnajsom (firnisom lanenog ulja)
Već je navedeno u ranijim poglavljima da se laneni firnajs u gradnji tradicijskih
čiklova zadržao u upotrebi do novijeg doba, no tada su se njime premazivali samo
spojevi pojedinih dijelova radi boljeg nalijeganja i radi sprečavanja kasnijeg ulaska
i zadržavanja vode. No njime se nisu premazivale otvorene plohe, za što se prema
kazivanju “oduvijek” koristio ter.
Kako se ter nedvojbeno pojavio tek u 19. stoljeću, a lan i njegove prerađevine,
što je općepoznato, koristi od još od neolitika, skloniji smo zaključku da se za zaštitu,
uz vjerovatno različite smole bilnog porijekla, prije tera koristilo laneno ulje odnosno
njegov prerađeni oblik firnajs (firnis). Također, boje temeljene na sirovom i kuhanom
lanenom ulju u općoj su upotrebi već od 10. stoljeća, a činjenica da na djelima
srednjevjekovnih i renesansnih majstora slikarstva traju do danas, najbolji je dokaz
dobrih svojstava takvih premaza.35
Radi toga, odlučili smo prilikom rekonstrukcije tradicijskog čikla ispitati laneno
ulje i firnajs kao sredstvo za zaštitu cijelog čamca.
Prvi rekonstruirani čikl iz kolovoza 2013. nakon dva premaza lanenim uljem,
na dodir je bio mastan nekoliko tjedana, a drvo je prilikom prvog porinuća upijalo
vodu uobičajenom brzinom, tj. manje propuštanje vode kroz spojeve dasaka zbog
povećanja volumena drveta prestalo je u očekivanih 10 tak minuta. Tijekom naredna
četiri mjeseca površine su poprimile svijetlo sivu boju, da bi nakon devet mjeseci boja
postala tamno siva. Siva boja vjerojatno je rezultat plijesni koja se javlja na lanenom
ulju, a na koju upozoravaju brojni izvori te za zaštitu drveta preporučaju korištenje
kuhanog lanenog ulja, dakle firnajsa.36
Radi spomenutih nedostataka, drugi rekonstruirani čamac premazali smo
firnajsom. Površine na koje je, sukladno uputi, bio nanesen tanji premaz prestale su biti
masne i ljepljive već istog dana, dok su površine s kojih nije odstranjen višak premaza
veći broj dana ostale prividno ljepljive.
Osobito velika razlika između ovih premaza pokazala se u otpornosti na upijanje
vode. Nakon porinuća, a kasnije i punjenja korita vodom (na obali), spojevi dasaka
na nekim su mjestima prestali propuštati vodu tek nakon 48 sati. Dakle u odnosu na
desetak minuta, koliko je obično potrebno da se zatvore spojevi dasaka na rasušenom
35
Medieval and Renaissance Treatises on the Arts of Painting, Mary P. Merrifield, P., M., General Publishing
Company, Toronto, 1999., 114., 115., 488., 544., 630, 877.
36
http://www.woodworkdetails.com/knowledge/finishing/linseed-oil
287
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
plovilu od mekog drveta i koliko je trebalo čamcu premazanom sirovim lanenim uljem,
čamcu premazanom firnajsom trebalo je puna dva dana. Iz toga se može zaključiti da
firnajs omogućava “disanje” drveta, ali značajno usporava prolaz vode te na taj način
ujedinjuje funkcije tera koji potpuno spriječava ulaz, ali i izlaz vode u drvo i iz drveta,
tj. ne “diše” te funkciju mahovine koja održava spojeve vlažnim, odnosno spriječava
štetno rasušivanje drveta.
Jeger (lovački) čikl
Osobita vrsta čikla odnosno jedan od modaliteta ribarskog čikla, zašiljenog
pramca, bio je i jeger, lovački odnosno lovočuvarski čikl.
Osnovna razlika u odnosu na ribarski čikl bio je suženi pramac koji je umjeso
trapeznom glavom završavao konusnim šiljkom u obliku pravokutnog stošca dužine
oko 30 - 40 cm i stranica oko 15 x 15 cm.
Glava jeger čikla izrađivala se od prikladnog komada deblje hrastove grede, tako
da se s tri strane urezivao falc, za krajeve tabana i kanata. Falc se usjecao na sličan način
kao i kod glave ribarskog čikla, s tim da je bio duži, oko 10 i više cm, tako da su taban
i kanati na glavu nalijegali većom površinom pa je i sam spoj dobivao na čvrstoći.
Također, ovakav je spoj uz zaštitu prednjeg, napadnog, ruba tabana štitio od udaraca
i prednje rubove kanata, koji su kod ribarskog čikla otvoreni i izloženi oštećenjima.
Uz spomenutu prednost lakšeg probijanja kroz tršćake i šiblje, zapravo, prema
riječima, po struci pedagoga, ali i profesionalnog dunavskog ribara i glasovitog
šarengradskog kalafata, Julija Kovačevića37 još je važnija osobina ovih čamaca bila
izvlačenje čamca iz gustiša, unatrag, jer kod standardnog ribarskog čikla granje je često
zapinjalo za nešto povišenu i u vrhu proširenu glavu zbog čega bi ribar morao često
ustati i prijeći u prednji dio čamca, što je na vodi i u gustišu, ponekad ispod niskih
grana obalnog drveća, vrlo nespretno pa i opasno.
Osim opisane šiljate, stožaste glave, na nekim se starim fotografijama jeger
čiklova mogu uočiti i drukčiji završeci, pa su tako neki, ispred trapezne osnove na
koju su zakovani krajevi tabana i kanata, znatno suženi u obliku vrata ili ručke te su
vjerovatno služili za lakše, prihvaćanje i povlačenje čamca kroz plićak ili preko suhog
tla odnosno navlačenja na obalu. Nadalje, na fotografijama Isabele fon Habzburg s
prijelaza 19. na 20.st. moguće je vidjeti i zaobljene vrhove te naprotiv i vrlo izdužene,
dugačke oko pola metra i podignute pod kutom 45°, koji su vjerojatno bili i svojevrsni
ukras.
Također u monografiji o Kopačevu, Karola Labadija, na fotografiji iz 19.
st. moguće je vidjeti jeger čikl s vrlo malo, uskom i nešto povišenom pramčanom i
37
Kazivanje: Julije Kovačević (1932.), Šarengrad, Dunavska 6.
288
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
jednakom krmenom glavom.38 Upravo ta pokretljivost u oba smjera uz leer koji je
razmicao trsku i šaš te olakšavao rad u močvarištima, bila je jedan od glavnih razloga
zbog kojih Kopački ribari u 19. stoljeću sve više napuštaju čunove (csónak), kojom
riječi označuju monoksil te po uzoru na švapske majstore, prelaze na čiklove (csikli).39
Od ribarskog čikla, uz opisanu razliku prednje glave, pet metarski jeger čikl,
standardno je bio i nešto vitkije linije odnosno užeg tabana, 60 cm, uz istu širinu kod
egija dakle 55 cm odnosno 55 cm kod prednje i 53 cm kod stražnje. To nije bio nužno
slučaj, jer su mnogi karakterističnu jeger glavu, vjerovatno radi nabrojanih prednosti
stavljali i na ribarske čikle.
Vukovarska čiklja
Brane Crljenjak na oko dvije stranice u svojoj knjizi Ribolov u Vukovaru
kroz stoljeća, ukratko opisuje osnovne vrste ribarskih čamaca. Ne ističe posebno
prepoznatljive osobine vukovarske čiklje, već su razlike u odnosu na “standarde” ovisile
o pojedinom majstoru. Navodi da su vukovarski ribari razlikovali dvije vrste čiklje,
apatinski i šarengradski tip te da su dobru čiklju išli kupovati Šarengrad zbog dobrog
drveta ili u Apatin, zato što je postojala tradicija “vrsnih švapskih majstora”. Navodi
da je vrlo važna konstrukcija i izgled jer od toga zavisi plovnost i brzina što je ribarima
bilo primarno.40
Ni Pavao Pavličić ne daje neku osobitu definiciju vukovarske čiklje iako u vrlo
jednostavnom opisu gradnje navodi da su se za pramac i krmu uzimala dva komada
“tvrdog drveta u obliku slova V kojemu je odvaljen donji šiljak, široka onoliko koliko
će biti širok špic, odnosno krma čamca.”41 Iz toga opažanja može se zaključiti da su
graditelji čiklji u Vukovaru za glave odabirali komade drveta koji su prirodno pratili
savijanje kanata, odnosno sužavanje čamca prema krajevima, kao što su se za egije u
tradicijskoj gradnji birali komadi drveta koji su bili prirodno savinuti tako da prate
leer.
Također, Pavličić spominje i “madžarske ili bačke” čiklje koje se tako zovu je u
njima bački seljaci na tržnice na srijemskoj stani dovoze robu. Opisuje ih kao malo
duže od standardne, ali zato vrlo široke, a kuti između dna i stranice im je znatno
veći.42 Ovaj opis čiklje prema većem leeru odgovara švapskom čiklu, odnosno njegovim
izvedenicama namjenjenim za prijevoz drveta i žita odnosno brašna na ploveće
vodenice i s vodenica na obalu.
38
Karol LABADI, Kopacsi vizi elet, Forum Konivkiado, Ujvidek,1987., 12, 13.
39
Isti, Kopacs a viz melleletti falu, HunCro Sajto, Osijek ,2010., 72.
40
B. CRLENJAK, Ribolov u Vukovaru kroz stoljeća, Gradski muzej Vukovar, Vukovar 1987., 101.
41
Pavao PAVLIČIĆ, Vukovarski spomenar, Matica Hrvatska, Zagreb 2007., 135.
42
Isto, 136.
289
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Šarengradska čikla
Prema Crlenjaku nije bilo velike razlike između apatinke i šarengradske čiklje.
“Šarengradski tip čiklje razlikovao se od apatinske po tome što je luk tabana bio
blaži, glave šire i veći broj egija, ali je kanat bio niži pa čiklja djeluje šire”. Misli da
je “apatinska čiklja plovnija, manje vuče vodu i odnosi bolje uravnoteženi pa ljepše
izgleda.“43
Suprotno Crlenjaku šarengradski kalafat Julije Kovačević upravo ističe da se
šarengradska čikla (ili čikal) razlikuje po tome što je malo savijena, dok su “vukovarske
i neke druge” ravne i pljosnate, a podignuti joj krajevi služe za prebacivanje preko
pješčanih sprudova. Osim hrasta, koji joj daje trajnost do 30 godina, može se raditi i
od crvene vrbe koja je veoma lagana pa takav čamac pliva na vodi kao školjka, ili od
topole.44
Ono što u tradiciji gradnje, koju prenosi Kovačević, razlikuje šarengradsku čiklu
od švapskog čikla, osim mjera i oblika, je i način postavljanja i krojenja dna, izrada i
postavljanje egija, a također i način švancanja i postavljanja kanata.
Šest metarska šarengradska čikla ima pet pari egija, a kao šesta služi puna daska
na kojoj se radi sjedalica sa sandukom za spremanje ribarskog alata.
Daske za dno postavljaju se na stalke već povezane dugačkim gredicama45 a
povezuju se samo egijama. Dno se kroji ravnim linijama tako da je u srednjem dijelu
rub paralelan so osi čamca, a od točke švanca kanata trapezno se sužava prema kapama
(glavama). Reže se pod kutom 118°, pod kojim je kutemi kanat odnosno kako se rade
i egije.
Egije za šarengradsku čiklu izrađuju se tako da se prikladne letve na krajevima
režu pod “šarengradskim” kutom od 118°, vodoravni dio i gornji krak prislanjaju
se46 tako da prate isti kut te se s obije strane učvršćuju okovom (komadom željeza
iskovanim pod odgovarajućim kutem) koji se zakiva nitnama (zakovicama). Rade se
u dva dijela, u parovima, lijeva i desna posebno47 tako da se njihov raspon prilagođava
širini dna razmicanjem odnosno smicanjem jedne u odnosu a drugu. Julije Kovačević
naglašava da pravilno podešavanje raspona egija odnosno njihovo pravilno nalijeganje
na stranicu osigurava vodonepropusnost spoja kanata i dna.
Kape se izrađuju iz daske debljine 5 cm. Ne falcaju se s donje strane, dakle ne
pokrivaju kraj dna, i jednake su visine kao i kanati odnosno ne pokrivaju im krajeve s
gornje strane, kako je to kod švapskog čikla.
43
B. CRLENJAK, Ribolov u Vukovaru kroz…, n. dj., 101.
44
Kazivanje: Julije Kovačević u emisiji: Kalafati s Dunava, HRT, Zagreb 2009.
45
Što sprječava ranije opisano “ispadanje trbuha” kod švancanja.
46
Ne preklapaju se kako što je opisano kod izrade apatinskih egija “novog” tipa.
47
Kao kod tradicijskih egija koje su se izrađivale iz savinutih komada drveta.
290
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Dno se kod švanca priteže za stalke s obzirom da se stranica, kao i dno radi iz više
dasaka. Na taj se način, nakon što smo dno švancali u željeni položaj, prvo švancaju
i zakivaju gornje daske stranica, za egije i kape, čime se postignuti švanc učvršćuje.
Nakon toga se konstrukcija može otpustiti od postolja te se za dno i egije zakiva donja
daska stranice.
Na svim se spojevima dasaka varaši šupere mahovinom i zatvaraju hrastovom
letvicom engačama, u čemu je postupak isti kao i kod švapskog čikla, a jednako je i sa
završnim terisanjem.
Kopački csikli (čikl)
Kao što je navedeno u 19. stoljeću ribari Kopačkog rita sve više napuštaju do
tada najviše zastupljene čunove (csónak - monoksil) koje su posebnim alatom dubili
iz trupaca vrbe ili topole, promjera 90 do 120 cm, te za ribolov i transport sve češće
koriste csikli odnosno čikl.
Prednost daju “apatinskom tipu” zbog manevarskih sposobnosti osobito
mogućnosti kretanja na obije strane i kroz trsku.
Egije se izrađuju od komada savinutog tvrdog drveta dimenzija “12 coli s 20 coli
debljine 6 centi” (30 x 50 x 6 cm), ali iako izrekom navodi “apatinski tip”, Karol Labadi
dalje navodi da je egije četiri sa svake strane (četiri para) i da je njihov kut širenja
110°48, dakle manji od onoga kod švapskih majstora.
Manji kut (leer) i obično nešto veći broj egija uglavnom su jedine osobine koje
razlikuju kopački čikl od švapskog (apatinskog). To potvrđuju brojne fotografije iz
razdoblja od kraja 19. do sredine 20. stoljeća na kojima se uz nešto “standardnih”
švapskih ribarskih mogu vidjeti brojni čiklovi nešto strmijih bokova i s više egija, iako
ne nalazimo čvrsto pravilo na kojem se razmaku egije postavljaju.
Na jednom od najstarijih postojećih čiklova u Kopačevu iz 40 tih godina prošlog
stoljeća, kojeg smo pronašli dvorištu obitelji Kovač49 moguće je vidjeti i vrlo plitke
glave, unutrašnje mjere oko 11 cm, koje prekrivaju rub dasaka tabana, dok su krajevi
kanata nepokriveni.
Laptaš (veliki čikl za ribarenje mrežom)
Iako ne daje podatke o gradnji laptaša Brane Crlenjak detaljno opisuje ovaj veliki
čikl, koji naziva čamac, alovski čamac ili laptaroški čamac te način njegovoga korištenja.
Tako navodi: “Čamac služi za ribolov velikim alatom i zato se još naziva alovski, ili
laptaroški čamac. To nije općeniti naziv, već za posebnu vrst čamca kojeg su izrađeivali
uglavnom apatinski majstori. Dugačak je oko 10 m, širine u gornjem središnjem dijelu
48
K. LABADI, Kopacs a viz melleletti falu…, n. dj., 72.
49
Janoš Kovač (1930.), Kopačevo, Šandora Petefija 50.
291
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
150 cm, a kanat je visok 60 cm. Pregrađen je s tri sjedalice i učvršćuju ga sedam pari
rebara – egija i pet lajsni – kraće poprečne daščice na tabanu. Prva prednja sjedalica
– pregrada zove se krancla a zadnja štuer. Prostor između prednje glave i krancle, isto
kao i prostor između zadnje glave i štuera služi za spremanje hrane, odjeće, pribora
za krpanje mreže i sl. Iza krancle dolazi prva sjedalica na kojoj sjedi veslač – prednjak
(krancaroš) a s lijeve strane na kanat je pričvršćena klompa s gužvom u koju se ugura
opačina – zavozno veslo kojim on vesla. Sjedalica u sredini ima rupu u koju se utakne
katarka za koju se veže alaćak kada se čamac vuče uz obalu. Zatim dolazi srednja
sjedalica na kojoj je drugi veslač – srednjak koji vesla na desnoj klompi. Na prizvoncu
kod štuera sjedi treći veslač koji upravlja čamcem pomoću krmanoškog vesla.”50
Nadalje Crlenjak opisuje posadu, inventar laptaša te, u kratkom crtama,
način ribolova, a uz opis daje nam još čitav rječnik nazivlja, ponešto i specifičnog,
vukovarskog, a koje se djelom odnosi i na ribarski te jeger čikl odnosno ribolov
općenito. Tu su uz nabrojane i: Bauča, gornja ručka krmanoškog vesla; Ispalac, vrbova
lopatica za izbacivanje vode; Kašika, prošireni donji dio vesla; Krmanoš, kormilar;
Laptaroš, ribar koji u vodu baca donji dio mreže; Meštar, ribar koji upravlja ribolovom;
Ruda, srednji dio krmanoškog vesla; Peckes, ribar koji u vodu baca gornji dio mreže;
Scipredla, sjedalica; Sempruh, daska na podu na kojoj se drže noge; Vanjkuš, jastučić za
sjedenje i drugo.51
Nestankom tradicijskog ribolova, u potpunosti su nestali i laptaši čak i prije samog
ribarskog čikla jer zbog veličine, uz zahtjvnije održavanje, za plovidbu i ribarenje nije
bio dovoljan pojedinac već je bila potrebna čitava posada, dakle tradicijska organizacija,
ribarska kompanija.
Kao i ribarski čikl, umjeće gradnnje laptaša vrijedna je nematerijalna baština koju
bi također u nastavku projekta bilo potrebno očuvati od zaborava te zaštititi u kojem
je smislu pokrenuta inicijativa prema gradu Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji52
Također, tijekom istraživanja, locirano je mjesto potonuća posljednjeg “laptaša” u
Kopačkom ritu. Prema kazivanju mr. sc. Darka Getza, koji je bio zadužen za pitanja
ekologijie Kopačkog rita tijekom 80tih godina 20. stoljeća te je plovilo posljednji
koristio, utvrđeno je da je isti potopljen 1985. u jezeru Sakadaš, sjeverno od otoka u
sredini jezera.
Prema stručnom mišljenju Getza plovilo izrađeno od hrastovine moglo bi biti u
potpunost očuvano zahvaljujući činjenici da se vjerovatno nalazi na većoj dubini (510m), gdje je vladaju uvjeti konstantno niske temperature vode te također nije imalo
50
B. CRLENJAK, Ribolov u Vukovaru kroz …, n. dj., 103.
51
Isto.
52
Udruga turističkih vodiča Osijek: 20140720_SvapskiCikl_laptas_ZupanijaGrad, UTV Osijek,
pismohrana, Osijek, 2014.
292
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
dodira sa zrakom. Nadalje pretpostavlja da je očuvan i disel motor kojim je plovilo
bilo opremljeno s obzirom na činjenicu da je u spremniku ostalo gorivo (nafta) a u
motoru ulje.53
S obzirom da se radi o posljednjem plovilu te vrste, građenom tradicijskom
metodom vjerovaton 40-tih godina 20. stoljeća smatra se da postoji razlog da se isti
zaštiti kao materijalno kulturno dobro te da izvadi i restaurira što je predloženo54
Konzervatorskom odjelu u Osijeku.
Sustav prenošenja tradicijskog umijeća gradnje čikla
Uspostavljanje sustava za prenošenje umijeća temeljni je preduvjet za njegov upis
na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a jednako
tako i na UNESCO listu svjetske baštine.
U tu svrhu potaknuto je osnivanje Društva za tradicijski ribolov u Kopačkom
ritu55 koje je osnovano u kolovozu 2013. godine56 i danas je jedno od nositelja umijeća
te će kroz svoje daljnje djelovanje njegovati i vještinu izrade tradicijskih čamaca te
oživiti njihovu u uporabu u tradicijskom ribolovu i turističkoj ponudi.
Slična aktivnost pokrenuta je i s Moto nautičkim klubom „Neptun“ iz Osijeka,
osnovanog 1907. na tradiciji starijeg osječkog Društva za veslanje i ribarenje iz
1879. godine. U skladu sa svojom programskim ciljevima, MNK „Neptun“ podržava
inicijative UTV Osijek za očuvanje umijeća izrade tradicijskih čamaca Drave i Dnava,
čiklova te inicijativu da se to umijeće zaštiti kao kulturno dobro Republike Hrvatske
te kao dio svjetske baštine.
Klub osobito podržava inicijativu za organizaciju Sveučilišne veslačke regate
tradicijskih čiklova na Dravi te drugih natjecateljskih i turističko – promidžbenih
manifestacija vezanih uz ova plovila. U skladu s tim MNK Neptun spreman je
ponuditi prostor za održavanje tematskih radionica za izradu čiklova, njihov smještaj
te tehničku podršku u organizaciji odnosno organizaciju natjecanja – regata i drugih
manifestacija vezanih uz tradicijska plovila.57
53
Kazivanje, Darko Getz (1938.), Osijek Kneza Trpimira 6.
54
Udruga turističkih vodiča Osijek: 20140731_LaptasSakadas_MinKultKonzOS, UTV Osijek,
pismohrana, Osijek, 2014.
55
Udruga turističkih vodiča Osijek: Projekt, Etno – ribarsko selo Kopačevo, UTV Osijek, pismohrana,
Osijek, 2013.
56
Kopački rit DTR: Statut društva za tradicijski ribolov u Kopačkom ritu, Kopački rit DTR - pismohrana,
Beli Manastir, 2013.
57
MNK Neptun Osijek: Dopis od 22, UTV Osijek, pismohrana, Osijek, 2014.
293
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Čikl u sportu, kulturi i turizmu - sustav održivosti
Stavljanje tradicijskog čikla u funkciju kulture, turizma i sporta trajni je i održivi
oblik zaštite ovoga dijela nematerijalne kulturne baštine. Stoga ovi čamci ubrzo mogu
postati i dijelom turističke ponude, npr. Parka prirode Kopački rit (umjesto sadašnjih
plastičnih kanua), za individualne posjete odnosno pustolovni turizam. Također,
realizacijom projekta etno – ribarsko selo Kopačevo, ovi čamci postali bi dijelom etno
parka u sklopu kojeg je planirana i pokazna radionica za izradu tradicijskih ribolovnih
alata i plovila kao dio sustava za prenošenje tih umijeća. Uz nabrojano, tržištu je
moguće ponuditi i brojne druge, rekreativne i kulturno-turističke programe koji
uključuju natjecanja ili posjete turističkim odredištima uz Dravu i Dunav čamcima i
u kombinaciji s drugim sredstvima prijevoza.
Prijedlog za organizaciju sportske manifestacije dolazi od Odjela za hidrologiju
Građevinskog fakulteta u Osijeku, koji je pokrenuo inicijativu za organiziranje
Sveučilišne regate čiklova, veslačke utrke studenata osječkih fakulteta na Dravi.
Organizaciju regate podržali su Sveučilišni športski savez, Umjetnička akademija u
Osijeku i Odjel za kulturologiju Sveučilišta J.J. Strossmayera te MNK Neptun kao
športsko društvo sa stoljetnim iskustvom u organizaciji takvih natjecanja.
Zaključak
Može se zaključiti da je opisanim aktivnostima očuvan dio vrijedne nematerijalne
baštine vezane uz podunavski tradicijski ribarski čamac, čikl, odnosno umijeće njegove
gradnje te dio znanja o njegovim osobinama, namjeni i načinu korištenja spašen je od
zaborava i nestajanja.
Razmotrena su i neka korisna svojstva i učinkovitost prirodnih materijala,
korištenih u tradicijskoj gradnji u usporedbi sa suvremenim, industrijskim materijalima
te je ukazano na moguću ekološku i ekonomsku opravdanost njihovog vraćanja u širu
uporabu.
Osobito je značajno što je stvoren sustav za prenošenje umijeća, a time i preduvjeti
za uspostavu mjera zaštite čikla kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike
Hrvatske, ali i drugih zemalja Srednjeg i Gornjeg Podunavlja te manjinskih zajednica
u Republici Hrvatskoj, prije svega njemačke, mađarske i srpske. Vjerujemo da se radi
toga stječu i uvjeti za njegovu zaštitu kao svjetske nematerijalne baštine odnosno upis
na UNESCO listu.
Vraćanje tradicijskih plovila izgrađenih od prirodnih materijala na naše vode,
nosi i poruku o potrebi i načinu zaštite tih voda i opće brige za okoliš.
Također, zahvaljujući brojnim podrškama i uključivanju u projekt, jedinica lokalne
samouprave, kulturnih i obrazovnih institucija te građanskih, kulturnih i sportskih
društava, stvaraju se uvjeti za korištenje tradicijskih čamaca u športsko-rekreativne
svrhe, za organizaciju kulturnih manifestacija, a osobito za njihovo uvrštenje u
294
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
turističku ponudu kroz različite pustolovne, športske, rekreativne, lječilišne i druge
turističke programe namijenjene ljubiteljima prirode i boravka na otvorenome.
Konačno, očuvanje baštine njezinim stavljanjem u funkciju turizma uz istodobnu
brigu za okoliš stječu se svi uvjeti, kako za njezinu održivu zaštitu, tako i za održivi
razvitak turizma.
Očuvanje umijeća izrade čamaca Podunavskih Švaba
(Osvrt na dio nematerijalne baštine Republike Hrvatske)
Sažetak
Rad nakon kratkog povijesnog prikaza doseljavanja Nijemaca / Švaba na područje
Podunavlja opširno opisuje gradnje tradicijskog ribarskog čamca, čikla, čiklje, čikle ili csikli, koji se
na području Srednjeg Podunavlja koristi od kraja 17. stoljeća do polovice 20. stoljeća. Pojavom
krmenog motora oblik čamca bitno se mijenja, a postupno i materijal te način izrade. Konačno,
prestankom tradicijskog načina ribolova 80-tih godina 20. stoljeća gotovo u potpunosti
nestaje i tradicijski čikl. Tema je otvorena u okviru projekta unapređenja baranjskog ruralnog
turizma i očuvanja baštine uključujući i umijeće tradicijskog ribolova, a time i ribarskog čamca.
Budući da prema mišljenju Konzervatorskog odjela u Osijeku, Ministarstva kulture Republike
Hrvatske nema aktivnog nositelja umijeća gradnje tradicijskog čikla smatra se da je ono kao
dio nematerijalne baštine u nestajanju te da ga je važno očuvati i zaštititi kao kulturno dobro.
Budući da nema stručne literature koja se bavi načinom gradnje čikla, rad se uglavnom
temelji na kazivanju, malobrojnim fotografijama te rijetkim materijalnim ostacima tradicijskih
čamaca, koji daju cjelovitu sliku o postupku gradnje, materijalu i njegovim važnim svojstvima
te osobinama i namjeni čikla i još nekim izvedenicama ovog plovila.
U radu se razmatraju i praktični aspekti očuvanja ovog dijela nematerijalne baštine. Prije
svega sustava za prenošenje umijeća, kao preduvjeta za zaštitu kulturnog dobara, ali i ekologije
te korištenja čikla u rekreaciji, sportu i turizmu kao ključa održivosti.
295
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 269-296
Zlata Živaković-Kerže i Darko Mrkonjić: Očuvanje umijeća izrade čamaca...
Erhaltung der Fertigkeit des Bootbauens der Donauschwaben
(Rückblick auf den Teil des immateriellen Erbens der Republik Kroatien)
Zusammenfassung
Die Arbeit beschreibt, nach kurzer historischer Darstellung der Ansiedlung der
Deutschen/Schwaben in das Donaugebiet, ausführlich den Bau des traditionellen
Fischerbootes, des čikl, čiklje, čikle oder csikli, das im Mittleren Donaugebiet ab Ende des 17.
bis Mitte des 20. Jahrhundertes gebraucht wird. Mit Erscheinung des Heckmotores ändert
sich die Bootsform erheblich, almählich auch das Material und die Fertigungsweise. Zulezt
verschwindet, mit der Aufgabe der traditionellen Fischereiweise in den 80-ger Jahren des 20.
Jahrhundertes, auch das traditionelle čikl fast vollkommen. Das Thema wurde im Rahmen
des Projektes der Förderung des ländlichen Tourismus in der Baranja und der Erhaltung
des Erbens, einschließlich der traditionellen Fischerei und dadurch auch des Fischerbootes,
eröffnet. Da, laut Konservationsabteilung des Kultusministeriumes in Osijek, Kroatien
keinen aktiven Träger der Fertigkeit des čikl-Baues besitzt, hält man diese für einen Teil des
immateriellen Erbens im Verschwinden und für sehr wichtig, es zu erhalten und als Kulturgut
zu schützen.
Da keine Fachliteratur vorhanden ist, die sich mit dem čikl-Bau beschäftigt, beruht die
Arbeit meistens auf Erzählungen, einer kleinen Anzahl von Fotos sowie seltenen Realien, die
ein ganzes Bild vom Bauverfahren, dem Material und seinen wichtigen Eigenschaften und
den Zweck des čikl und noch einigen Ableitungsformen dieses Bootes geben.
In der Arbeit werden auch die praktischen Standpunkte der Erhaltung diesen Teiles
des immateriellen Erbens erörtert, vor allem des Systemes der Fertigkeitübertragung, als
Voraussetzung des Kulturgüter-, aber auch des Umweltschutzes sowie des Gebrauches dieses
čikls beim Sport, Entspannung und Tourismus als einem Schlüssel der Nachhaltigkeit.
296
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Krešimir Belošević
[email protected]
Zagreb
UDK 613.261(497.5)(091)
Pregledni rad
Primljeno: 6.10.2014.
Prihvaćeno: 7.10.2014.
Dr. Fran Srećko Gundrum
Oriovčanin, Zmaj Oriovački
(1856.–1919.)
Pokušaj biografije liječnika,
zmaja, vegetarijanca
Tema ovog rada je pokušaj osvjetljavanja lika
je svestranog liječnika dr. Frana Gundruma
Oriovčanina, člana Družbe Braća hrvatskog
zmaja od 1908. godine i vegetarijanca. On koji se
u svojim radovima uz različite druge teme bavio i
vegetarijanstvom, proputovao je većinu Europskih
zemalja i dio Afrike i s putovanja je donosio različita
iskustva koja je primjenjivao u svom djelovanju. U
ovom radu koristit ću se uz ostale izvore i navodi
iz Autobiografije koja se čuva u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a objavljena je
2000. godine.
Ključne riječi: dr. Fran Srećko Gundrum
Oriovčanin, autobiografija, vegetarijanstvo
297
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
U ovom radu obradit ću se prvenstveno dio Gundrumova života vezan uz
vegetarijanstvo, i to preko rukopisa i radova koji su pohranjeni u raznim institucijama
diljem Bugarske, Hrvatske i Slovenije.1 Između brojnih spisa za ovu temu su
najzanimljiviji: Autobiografija, Drago dijete, Upliv mesa na vegetarijance, Vegetarijanizam,
te knjiga O produženju života.
Početak autobiografije dr. Gundruma glasi: “Rodio sam se dne 9. listopada
1856. godine u Oriovcu u Slavoniji...”2 Rođen je u obitelji Filipa i Karoline rođene
Mathause koji su osim Frana imali još četvero djece: Dragutina, Karolinu, Antuna i
Alojziju.3 U Autobiografiji Gundrum ističe da su njegovi pređi podrijetlom Nijemci
te da su “možda za vrijeme reformacije kao dobri katolici sa drugim obiteljima kao
Freicher, Gebchard, Wagner itd. napustili svoju domovinu te tražili onakve krajeve
gdje su našli pominka i gdje se mogli svoju vjeru ispovijedati”.4
Kao dijete polazio je osnovnu školu (“Trivialschule”) na njemačkom jeziku. Rado
je učio, te je treći razred završio 1866. godine sa odličnim uspjehom i kao takav je
upisan “in Golden Buch”.5 Daljnje školovanje nastavlja u Osijeku i Zagrebu gdje
1
Gundrumovi rukopisi sačuvani su u različitim institucijama:
1. Arhivu Bugarske akademije nauka, Sofija, Bugarska;
2. Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb;
3. Arhivu Odbora za narodni život i običaje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb;
4. Arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti,
kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb;
5. Gradskom muzeju Križevci;
6. Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb;
7. Hrvatskom školskom muzeju, Zagreb;
8. Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Upravi za zaštitu kulturne baštine,
Arhiv (Topografska zbirka), Zagreb;
9. Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Zbirci rukopisa i starih knjiga, Zagreb;
Osim u ovim ustanovama Gundrumova djela pohranjena su i u privatnoj zbirci Tatjane Gundrum
Jakac u Ljubljani, Slovenija.
2
Fran Gundrum-Oriovčanin, Životopis - Autobiografija (1856-1894), str. 1. Rukopis Gundrumove
autobiografije, ispisan na 91 stranici, sačuvan je zajedno s brojnim drugim njegovim rukopisima u
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u Zbirci rukopisa i starih knjiga pod signaturom R
7336. Tekst ove autobiografije djelomično je objavljen u: “Autobiografija Frana Gundruma od 18561894. Slike iz mojega života”, prir. Franjo Husinec, Kolo, Zagreb, 10 (2000.), br. 4, str. 208-252. U
daljnjem radu koristit ću se navedenim objavljenim tekstom.
3
Franjo Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin. Gradski fizik u Križevcima, Križevci, Matica hrvatska,
2001., str. 36. U ovoj monografiji dr. Franjo Husinec obradio je na temelju istraživanja svestrani lik dr.
Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina. Prikaz Gundrumovog života i rada u Hrvatskoj i Bugarskoj
pobudio je znatiželju šire javnosti, te je ova knjiga prevedena na bugarski jezik. Objavljena je u Sofiji
2006. godine u izdanju Akademičnog izdatelstva „Prof Marin Drinov“. Na temelju podataka iz Statusa
animarum župe Oriovac u obitelji Gundrum rođeni su: najstariji sin Dragutin 1849., kćer Karolina
(Lincika) 1853., srednji sin Antun 1855., Fran 1856. kao predzadnje dijete, dok je najmlađa Alojzija
(Lojzika) rođena 1859. godine (Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 36).
4
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 211.
5
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 212.
298
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Fotografija Učiteljskog zbora kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice iz
1896. godine. dr. Gundrum sjedi prvi desno. Fotografija preuzeta iz knjige Spomenica o
pedesetgodišnjem postojanju kr. višeg gospodarskog učilišta i ratarnice u Križevcu, Križevac,
Profesorski zbor kr. višeg gospodarskog učilišta, 1910.
ga često posjećuju roditelji. Tijekom ovih posjeta Fran Gundrum se osjećao tužno
zbog odvojenosti od rodnog doma.6 Godine 1875. položio je u Požegi ispit zrelosti7
poslije kojega je namjeravao krenuti u Prag na studij medicine. No, predomislio se
te je umjesto u Prag otišao na studij u Beč. U prvoj godini nije gotovo ništa učio,
pa akademsku 1875/76. godinu nije položio.8 Kasnije je prionuo učenju te su ga 14.
lipnja 1882. godine rektor August Vogel i dekan Karlo Stelwag promovirali u „čast
i dostojanstvo doktora sveukupnog liječništva“.9 Promociji je prisustvovala i njegova
majka Karolina, koja je uz njegovog pokojnog oca Filipa neumorno radila, štedjela i
žrtvovala se za naobrazbu svoje djece.10
6
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 213.
7
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 224.
8
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 228.
9
Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 45, 46.
10
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 234.
299
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Liječnički posao obavljao je u Brodu na Savi, Bugarskoj, te u Križevcima.11 U
Brodu na Savi oženio se 19. listopada 1885. godine sa Adelom Ferić, kćerkom brodskog
trgovca.12 Sa suprugom kreće na svoja putovanja po europskim centrima tijekom
kojih prikuplja nova medicinska iskustva. Tih godina dosta je pobolijevao, osjećao je
zasićenost od napornog liječničkog posla, te je priželjkivao promjenu. Tijekom jednog
putovanja 1888. godine, vozeći se sa suprugom iz Beča prema Budimpešti uspostavio
je kontakt sa sofijskim odvjetnikom Haralanbijem i tijekom razgovora pokušao je
doznati kakve su prilike u Bugarskoj. Već slijedeće godine iz Bugarske dolazi vijest da
se otvorilo mjesto gradskog liječnika u Rakovu. Odlazi na probni rad, te nakon raznih
peripetija ostaje raditi u bugarskim mjestima: Trnovo, Varna, Kavalli i Ferdinandovo
te u kotaru Jamboli.13
Privatni razlozi ponukali su Gundruma da se vrati u Hrvatsku, te je 1. srpnja
1894. godine počeo raditi kao gradski fizik u Križevcima.14 Nekoliko dana kasnije
(8. srpnja) počinje raditi i kao zavodski liječnik na Kraljevskom višem gospodarskom
učilištu i ratarnici u Križevcima, gdje je i predavao higijenu.15
Iz tih godina sačuvan je i opis Gundrumovog fizičkog izgleda. Dragutin Strohal
u tekstu “Uspomene na Milutina Nehajeva” opisuje Gundruma te piše: „Bio je to
krupan čovjek, prosiede brade sa cvikerom na nosu, obično je nosio na glavi cilindar, a
u ruci veliki crveni, seljački kišobran, koji mu je služio i kao suncobran“.16
11
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 235, 237-239. Gradskim fizikom dr. Fran Gundrum postaje u
Brodu na Savi 1. listopada 1882. godine. U slobodno vrijeme provodio je zabavljajući se sa „lijepim
brodkinjama“ čija se gostoljubivost i prijateljstvo posebno ocrtavala tijekom pjevanja i zabava. Iz Broda
na Savi dr. Gundrum kreće 1883. godine na svoje prvo veće putovanje Njemačkom, Bavarskom i
Saskom. Tijekom ovog studijskog putovanja posjećuje i I. Međunarodnu izložbu u Berlinu na kojoj
je mnogo toga vidio i naučio. Osim medicinske zbilje Gundrum posjećuje različite galerije i muzeje
otkrivajući u sebi „volju za archeologiju i antropologiju“. Kao gradski fizik nalazio se zajedno s
načelnikom Vasom Brateljom i gradskim zastupnikom Mukicom Ferićom u izaslanstvu Broda na
Savi koja je prezentirala đakovačkom biskupu Josipu Juraju Strossmayeru potrebu za izgradnjom nove
brodske bolnice. Obzirom da je prijedlog bio da se bolnica sagradi na župnom zemljištu uz povoljnu
odštetu, dozvolu je trebao dati biskup, međutim on ju je uskratio.
12
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 240. Prije ovog braka bio je od 1874. do druge godine medicine
zaručen sa Stazikom K., te 1883. s Marianom Heinzel, koja je umrla iste godine (“Autobiografija Frana
Gundruma”, str. 220, 221, 237).
13
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 241-251. U Bugarskoj je dr. Gundrum naučio bugarski jezik
koji mu je bio potreban u komunikaciji sa stanovništvom, upoznao je i bugarske književnike te je
kasnije prevodio njihova djela na hrvatski jezik. Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 50-56, 345.
U Varni se 1890. godine prvi put javlja sa zdravstvenom crticom koju je pod nazivom Desinfekciata
objavio u Varnenskom vjesniku.
14
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 252; Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 57-66.
15
Spomenica o pedesetgodišnjem postojanju kr. višeg gospodarskog učilišta i ratarnice u Križevcu, Križevac,
Profesorski zbor kr. višeg gospodarskog učilišta, 1910., str. 142. Gundrumovo ime nalazi se u
abecednom “Popisu profesora, docenta, učitelja i činovnika koji su na zavodu službovali od god. 1860.
do god. 1910.”, str. 142.
16
Dragutin Strohal, “Uspomene na Milutina Nehajeva”, Hrvatska revija, Zagreb, 16 (1943.), br. 9, str. 500.
300
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Križevačko razdoblje Gundrumovog života donosi promjene na privatnom planu.
Rastaje se od prve žene, prelazi iz rimokatoličke na pravoslavnu vjeru, uzevši ime
Dositije, te se 1908. godine ženi lijepom i mladom Ivkom-Paulom Heršak, kćerkom
križevačkog pekara. Ova je dvadesettrogodišnjakinja prešla na zaručnikovu vjeru, te se
udala za dr. Dositija Gundruma postavši gospođa Ivana Milica Gundrum rođ. Heršak.
Gundrum ni u ovom braku nije imao djece, pa je tijekom Prvog svjetskog rata između
ostalog vodio brigu o svojoj nećakinji Tatjani Gundrum.17 Gundrum je za vrijeme
rata i dalje radio u Križevcima, te je 1914-1916. godine vodio i ondašnju bolnicu
Crvenog križa, u ovom gradu radi kao gradski fizik do svoje smrti 24. srpnja 1919.
godine.18 19 Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 26. srpnja 1919. godine.
Tijekom svog života i rada kao liječnik trudio se pomoći svakom pacijentu, a
osim liječničkim poslom bavio se različitim temama. Piše i u radovima obrađuje široki
spektar javnozdravstvenih i društvenih tema, pa su nam poznati izvještaji i radovi
koje je Gundrum napisao o higijeni, hrani, raznim bolestima, prostituciji, povijesnim
i aktualnim događanjima.20 U svom liječnikom radu koristi iskustva koja je skupljao
tijekom već spomenutih putovanja diljem Europe, ali i tijekom posjeta Africi. U Egiptu
je 1902. godine prisustvovao i Prvom egipatskom medicinskom kongresu u Kairu.21
17
Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 59-66.
18
Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 115.
19
Dr. Franjo Husinec se tijekom pisanja monografije o dr. Gundrumu koristio i podacima koje mu je
u višesatnom razgovoru 24. rujna 2001. u Ljubljani dala Gundrumova nećakinja Tatjana Gundrum
Jakac. Između ostalog od nje je dobio i podatke o Gundrumovoj smrti, o kojoj piše: “Umro je u
svom stanu u Križevcima, Preradovićeva 356, 24. srpnja 1919. shrvan arteriosklerozom (iako je
bio pobornik vegetarijanstva), zbog čega je i zadnjih godinu dana bio nepokretan” (Husinec, Fran
Gundrum Oriovčanin, str. 64-65; isti donosi djelomični popis Gundrumovih nekrologa na str. 375376). Grobno mjesto dr. Gundruma nalazi se na zagrebačkom groblju Mirogoj, lokaciju groba vidi
na http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382 (pristupljeno 22. 9. 2014.). Tijekom istraživanja
ličnosti dr. Frana Srećka Gundruma u tijeku razgovora sa prof. dr. sc. Ivicom Vučakom doznao sam da
je vijest o smrti dr. Gundruma prvi put objavljena 27. studenog 1918. godine u vukovarskim novinama
Novo doba, dakle devet mjeseci prije njegove stvarne smrti. Slijedeći broj Novog doba donosi demanti
ove vijesti naglašavajući da “njegovi rođaci javljaju, da je živ i zdrav.” O ovim vijestima vidi: Novo doba,
Vukovar, 1 (1918.), br. 9, 27. 11. 1918., str. 4; br. 10, 30. 11. 1918., str. 3. Ovim putem se zahvaljujem
prof. Vučaku na pruženim informacijama vezanim uz novinske “objave” Gundrumove smrti.
20
Djelomičnu Gundrumovu bibliografiju vidi u: Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 311-346.
21
Turističke doživljaje s ovoga puta opisuje u putopisnoj crtici koju je pod nazivom “U Egiptu!” objavio
u Hrvatskom planinaru 1903. godine, a 1905. godine kao zasebnu knjižicu od 26 stranica i s dvije slike.
Cijeli tekst ovog putopisa vidi u: Hrvatski planinar, Viestnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu,
Zagreb, 6 (1903.), br. 7-8, str. 49-51; br. 9-10, str. 65-76; br. 11-12, str. 84-92. Sva godišta časopisa Hrvatski
planinar (1898.-2014.) dostupna su u skeniranom obliku na web stranici Hrvatskog planinarskog saveza.
Brojevi sa Gundrumovim putopisom “U Egiptu!” vidljivi su na: http://www.hps.hr/hp-arhiva/190307.
pdf, http://www.hps.hr/hp-arhiva/190309.pdf, http://www.hps.hr/hp-arhiva/190311.pdf (pristupljeno
23. 9. 2014.) Sto godina kasnije ovaj putopis preveden je i izdan na arapskom i engleskom jeziku pod
naslovom Dr. Fran S. Gundrum of Oriovac, In Egypt, a travel sketch, Križevci, Ogranak Matice hrvatske
Križevci, 2003. O Prvom egipatskom medicinskom kongresu u Kairu 1902. godine više vidi http://www.
ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2512922/ (pristupljeno 23. 9. 2014.).
301
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Početak Gundrumovog teksta „Vegetarijanizam“ iz Gospodarskog lista. Više vidi na
http://digital.arhivpro.hr/sdb1/gospodarski_list4/index.php?search=2&paging=1&query=
vegetarijanizam (pristupljeno 23. 9. 2014.)
Dr. Gundrum u svojim radovima na više mjesta spominje vegetarijanstvo, a
ono je i glavna tema popularnog rada kojeg je objavio 1903. godine u Gospodarskom
listu.22 U ovom radu Gundrum objašnjava pojam vegetarijanizam te razdvaja ljude na
mesojede i vegetarijance, koje dijeli u tri grupe.
Prva grupa prema Gundrumu je najbrojnija, a to su oni koji konzumiraju
mlijeko i jaja. Današnja znanstvena javnost naziva ovu grupu laktoovovegetarijanci.
Početkom 20 stoljeća kada je pisan ovaj rad ovoj grupi često se predbacivalo da njihov
način prehrane nije pravi, čisti vegetarijanizam. Na ove primjedbe odgovarali su, kako
Gundrum navodi, da riječ vegetarijanizam ne dolazi od latinske “vegetabilis” što znači
iz zemlje rastući, već od riječi “vegetus” koja u prijevodu na hrvatski znači krjepak, jak,
čvrst.
22
Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, Gospodarski list – organ Hrv. Slav. Gospodarskoga
družtva, Zagreb, 51 (1903), br. 24, 20. 12. 1903., str. 185-188. Broj Gospodarskog lista iz 1903 u kojem
Gundrum piše o vegetarijanstvu vidi na http://digital.arhivpro.hr/sdb1/gospodarski_list4/index.php?s
earch=2&paging=1&query=vegetarijanizam i na http://digital.arhivpro.hr/sdb1/gospodarski_list4/?d
ocumentIndex=1&docid=1451&page=0 (pristupljeno 23. 9. 2014.)
302
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Druga grupa se hrani isključivo „biljevnom hranom“ i odbacuje meso u svim
oblicima. Današnjim jezikom zovemo ih vegani. Gundrum kao primjer ove grupe
vegetarijanaca daje redovnički red trapiste. Objašnjava njihov način prehrane: “Zimi
jedu jedan, a ljeti dva puta na dan, te dobiju do 370 gr. dobrog ukusnog kruha, kojega
katkada jedu sa korunom; zatim dobivaju raznog povrća, sočiva i t. d. ali se jelo
ne začinja sa mašću ni maslacom, ni uljem, ni sa mliekom, ni jajima. Oni se bave i
poljodjelstvom i industrijom, rade veoma mnogo, te su krjepki i zdravi.”23
Treća grupa vegetarijanaca prema Gundrumu “sačinjava sekta t. zv. ‘eksaltiranih’prećeranih, čiji se šljedbenici nalaze naročito u sjedinjenim državama. Oni se ne hrane
ni sa mesom, ni sa kruhom, ni sa žitaricama ni sočivom. Njima je najbolja i jedina
hrana voće, oni u tom pogledu žive kao majmun. Pače ne će ni vodu piti, nego kada
su žedni, onda neka si sa nekom spravom izcijede sok iz voća.” Danas ovu grupu
nazivamo frutarijanci.24
U ovom radu Gundrum navodi mnoge primjere praktičnog vegetarijanstva pa
kaže da je gledao “u bugarskom primorju, pa u Carigradu a osobito u Egiptu radnike
i na polju i u gradovima. Oni su kadri i po najvećoj studeni, a Egipćani po najvećoj
žegi, kod koje bi mi zaista skapali, nositi teško breme, vući teretna kola, raditi na
sunčanom pripeku na željezničkoj pruzi, obradjivati polja i t. d. A uz kakovu hranu?
Uz kruh, voće, rotkvu, sladornu trstiku, varivo bez masti, bez ulja začinjeno i. t. d. A
kako im zdravlje dobro! Tko bi se š njima ufao u koštac uhvatiti?!”25 Navodi i primjere
protiv vegetarijanstva, te piše: “Radnici u kovačnicama i ljevaonicama Tarna, koji su
se hranili biljevnom hranom izgubili susvaki pojedinac naime-radi bolesti i ozleda
po prilici 15 dana preko godine, a kada su
dobili radnike, koji su se hranili mesom,
jajima mlijekom i t. d. naišli su na znatnu
razliku, jer svaki radnik je izgubio poprečno
Naslov Gundrumovog rukopisa
samo tri dana preko godine.”26
Dalje Gundrum kaže: “I u Hrvatskoj je
vegetarijanizam naročito medju seljačtvom
Vegetarijanizam koji se čuva u Zbirci
rukopisa i starih knjiga u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
23
Korun je stara hrvatska riječ koja označava krumpir. Više vidi u P. Budimani, Rječnik hrvatskoga ili
srpskoga jezika sv. 5 (Kipak-Leken), (Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 18981903.), str. 348. Sočivo je stara riječ za leću. Više vidi u S. Musulin, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga
jezika,sv. 15
24
Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, str. 186. O vrstama vegetarijanstva u 21 stoljeću vidi u:
Zvonimir Šatalić, Vegetarijanska prehrana, nutritivni sastav vitamina B skupine i razina homocisteina
kao čimbenici rizika za pojavu osteoporoze, doktorska disertacija, Prehrambeno-biotehnološki fakultet,
Sveučilište u Zagrebu, 2009.
25
Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, str. 186.
26
Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, str. 186.
303
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Fotografija iz 1901. godine kada je dr. Gundrum posjetio Krapinu u sklopu Kongresa
antropologa. Dr. Gundrum sjedi prvi desno. Fotografija preuzeta iz knjige Drago Kozina
Krapina i okolica, Krapina 1960.
donjekle proširen. Hrvati su vični hraniti se sa biljevnim proizvodima te im pridomeću
mlieko, mliječne proizvode i jaja. Tek svecem, neki samo kad je godovina pa na Božić,
Uskrs ili Tijelovo jedu meso.”27 Ovaj rad zaključuje savjetom: “Za to pustimo meso na
stranu, pa se hranimo sa sočivom, varivom, sa voćem i pijmo vodu i voćne sokove.” 28
U svojoj knjizi O produljenju života koju je objavio “koncem rujna 1907.” godine
dr. Gundrum na više mjesta opisuje povijesne primjere iz kojih se može zaključiti
da propagira prehranu bez namirnica životinjskog porijekla.29 Djelo je podijeljeno
u sedam poglavlja. Najveći dio knjige posvećuje odgovoru na stoljetno pitanje “Od
27
Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, str. 187.
28
Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, str. 188. Na ovaj Gundrumov rad stotinu godina kasnije
upozoravaju tekst Stjepana Keglevića, “Vegetarijanizam u 1903.“ (u rubrici “Pisalo se nekad”),
Gospodarski list, Zagreb, 161 (2003), br. 23/24, Božić 2003., str. 55 te tekst koji je pod naslovom “I naši
stari bili su vegetarijanci” objavljen u Nedjeljnom vjesniku, Zagreb, 65 (2004), br. 20351, 1. 8. 2004.,
str. 26.
29
Fran S. Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, Zagreb, vlast. naklada, 1907., predgovor. Prema
podacima koje je obradio dr. Husinec ova knjiga je izašla u još jednom izdanju 1914. godine. Vidi više
u: Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 312.
304
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
čega ovisi trajanje života?”. Čitatelju pokušava
odgovoriti analizirajući 23 različite stavke ljudskog
života donoseći podatke iz različitih zemalja svijeta.30
Vegetarijanstvo spominje u poglavlju “Jelo i pilo”
gdje piše da su “stari narodi i učenjaci stare dobe
preporučivali umjerenost uopće, a naročito u jelu
i pilu” te da “najviše njih preporuča bilinsku hranu,
variva itd., a savjetuju, da se ljudi što više kane
užitka mesa”.31 Kasnije u ovoj knjizi daje definiciju
vegetarijanstva pa piše “Vegetarizam zabacuje svu
od usmrćene životinje dobivenu hranu, dakle meso
i ine ustroje. On preporuča umjerenost u svim
slastilima. Strogi vegetarizam zahtjeva, da se čovjek
kani i životinjskih proizvoda kao mlijeka, sira,
maslaca i t. d. i kao da u novije vrijeme raste broj
pristaša, što se uz stijeg vegetarizma kupe. Umjereni
vegetarizam dopušta mlijeko, sir, jaja itd.”32 Sportaši
vegetarijanci postižu dobre rezultate, te Gundrum
Fotografija dr. Gundruma
u sokolskoj odori.
navodi: “Kod jednog natjecanja u brzom hodanju oko
Fotografija preuzeta
Berlina=15 njemačkih milja bili su prvi pobjeditelji
iz časopisa Sokol, 1906.
šest vegeterijananci; a najbrže se došlo za 14.12 ura.
Značajno je da su ovi pobjeditelji bili dosta svježi i u dobrom stanju, kad su na metu
prispjeli; dok su oni, koji su poslije njih na metu stigli, a meso jeli, morali piti rakije
i vina, da se ‘okrijepe!’”.33 Čitatelju Gundrum savjetuje da “Tko iole može, nek se ne
hrani sa mesom, jajcima, sočivicama, gljivama, kavom, čajem i kakaom” već neka se hrani
sa živežnim namirnicama koje nemaju mokraćne kiseline, odnosno čija razgradnja ne
proizvodi mokraćnu kiselinu.34 Gundrum se ovdje današnjim znanstvenim jezikom
zalaže za laktovegetarijanski način prehrane i života. U daljnjem tekstu knjige
Gundrum razlaže na temelju istraživanja liječnika u Europi da ne treba jesti mnogo
30
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 59-210. Gundrum ovom pitanju posvećuje oko
tri četvrtine knjige, a odgovore pokušava naći analizirajući pojmove: obitelj, zvanje, sastav tijela
(konstitucija), osobna profilaksa, način kako živimo, spol, ženidba, podneblje, razbolja, čistoća, odijelo,
jelo i pilo, alkohol, kava i čaj, pušenje, umjerenost, vježba, posao i rad, odmor, šport, umjetnost, volja
čovjeka, strah pred smrti. Gundrum donosi i obilje statističkih podataka, posebnu pažnju poklanja
podacima za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Na stranicama 84-87 nalaze se statistički podaci za
razdoblje od 1896-1905. godine za osobe umrle u dobi od 100 i više godina u Hrvatskoj i Slavoniji.
31
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 99.
32
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 122.
33
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 122-123. Njemačka geografska milja iznosi 7,43
km (enciklopedijska odrednica “milja”, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, Jugoslavenski
leksikografski zavod, 1968., sv. 4. str. 353. To znači da su trkači oko Berlina trebali istrčati 111,3 km što
bi bilo preko 2,6 maratonskih trka (opaska K. B. ).
34
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 124-127.
305
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
mesa, već “da bi se čovjek morao ponajviše s bilinskom hranom hraniti.”35 Predlaže
ustvari umjereno vegetarijanstvo nasuprot veganstvu jer “ni sa vegetarijanstvom ne
treba prećerivati, kao što bi rado predstojnica engleskog gospojinskog vegetarijanskog
društva.” Ona je naime savjetovala, da se ne samo kod hrane, nego i u svima drugim
prilikama posve odrekne životinjskih proizvoda.36“Ne treba svile! Ta ona se dobiva
od crva! Dolje sa kožnim cipelama i rukavicama! Dolje sa perima na šeširima! Sve
ove se stvari plaćaju životinjskom krvi, jer ako ih čovjek želi imati, mora životinje
jednostavno poubijati. Ove stvari mogle bi zamijeniti samo biline, i to ništa manjom
elegancijom!” Na kraju ove knjige Gundrum donosi Jedanaest zapovijedi za produljenje
života u kojima daje upute higijensko-prehrambeno-socijalnog karaktera na osnovu
kojih bi čovjek mogao produžiti svoj ovozemaljski život. 37
Godine 1909. u Liječničkom vijestniku dr. Gundrum daje prikaz i analizu teksta
kojeg su objavili Albertoni i Rossi “Upliv mesa na vegetarijance”, a u kojem su opisani
seljaci na jugu Italije.38 Ova grupa ljudi živjela je većim dijelom godine kao veganska
grupa. Njima se radi pokusa davalo u određenom vremenskom razdoblju meso
u količini od 100 g, te 200 g dnevno nakon čega se vršila analiza parametara kao
što su hemoglobin, tjelesna težina i neki drugi. Pokus je pokazao da su se količina
hemoglobina i tjelesna težina povećale konzumacijom mesa.
Rukopis Drago dijete sadrži 426 stranica Gundrumovih zdravstvenih savjeta za
dječju dob, i trebali su biti ukomponirani u udžbenike. 39 U poglavlju Jelo i pilo između
ostalog piše: “Hrana se mora sastojati iz različitih vrsti hranila, jer će udovoljiti potrebi
tijela i potpirivati će tek. Mješovita hrana, ako se pravo uzme nije neophodna. Što
je mješovita hrana? Ona koja se sastoji iz mesa, bilja, voća. Meso nije neophodno,
bez njega možemo biti, jer i u bilju ima hranila, koja nas dostatno hraniti mogu, …
grah, sočivo, grašak, zelje i dr.”40 Kasnije Gundrum daje praktične savjete te kaže:
“Ima dosta školske djece, što zbog udaljenosti ne mogu kući na objed, nego si štogod
ponesu, pa oko podne založe. Ne škodi ništa, da hladna jela jedu, ali to, što pojedu
mora biti izdašno i hranivo…. Ne preporučam mnogo mesa, ali dobro bi bilo, da si
ponesu po dva, tri kuhana jajeta, sira, maslaca, voća, kruha, mogli bi si ponijeti mlijeka
i vrhnja.”41
35
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 127-131.
36
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 131-132.
37
Gundrum-Oriovčanin, O produljenju života, str. 211-213.
38
Fran Gundrum, “Prof. dr. P. Albertini i F. Rossi. Upliv mesa na vegetarijance”, Liječnički vijestnik,
Zagreb, 32 (1909), br. 12, str. 311. Originalni tekst ove dvojice znanstvenika objavljen je u Archiv für
esp. Pathologie u. Pharmakologie, Schmiedeberg-Festschrift.
39
Rukopis dr. Gundruma Drago dijete čuva se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu pod signaturom:
HŠM A 4670, Gundrum, Fran. Rukopisi. Drago dijete. 1913.; usporedi i Husinec, Fran Gundrum
Oriovčanin, str. 359.
40
Gundrum, Drago dijete, str. 70.
41
Gundrum, Drago dijete, str. 73-74. Podcrtani tekst naglašen je u originalnom rukopisu.
306
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
O zdravoj prehrani Gundrum je govorio u raznim prilikama. Kao liječnik i član
Družbe Braća hrvatskog zmaja kojoj je pripadao od 20. svibnja 1908. godine kao
Zmaj Oriovački.42 Sudjelovao je u mnogim kulturnim priredbama i predavanjima,
u kojima je prezentirao rezultate svojih mnogobrojnih istraživanja i ukazivao
slušateljstvu na štetnost nekih navika. Objašnjavao je štetnost alkohola, duhana i mesa,
pa je tako između ostalih održao predavanje 27. lipnja 1912. “u višoj djevojačkoj školi
smjera kućanskoga u Draškovićevoj ulici”, na kojem je govorio o vegetarijanizmu i
apstinenciji.43 Družba Braće hrvatskog zmaja nastavila je svoje aktivnosti i tijekom
Prvog svjetskog rata, kada su različite teme iz povijesti, književnosti, zemljopisa,
medicine, higijena itd. obrađivali u domobranskoj vojarni u Ilici u Zagrebu. O
medicini i higijeni predavao je kako Laszowski kaže “naš brat Gundrum”.44
Tema jednog Gundrumovog predavanja bila je Umjerenost u jelu. Laszowski
navodi da je Gundrum tijekom izlaganja naglašavao: “ treba čuvati želudac od
prevelikoga jela, dok je dašto alkohol šibao i branio uživati. Osobito je naglasio
umjerenost u jelu na večer: treba malo jesti prije spavanja”.45 Laszowski opisuje daljnje
događaje te večeri. Poslije predavanja predavač i njegovi prijatelji otišli su na večeru
u Varošku pivnicu u Gajevoj ulici. Naručili su večeru te sa zanimanjem pratili što će
naručiti dr. Gundrum. On je naručio: “4 obroka krumpira šalate četiri obroka glavatiče
salate, osam tvrdo kuhanih jaja, jednu pržolicu veliku, dva obroka sira, panirani rokfor
i bocu kisele vode. Doista malu, laku večericu!!.. Tako djelom umjereni propagator
umjerenosti u jelu.”46 Ovo je samo jedan primjer koji nam pokazuje da je postojao
određeni raskorak između onoga što je Fran Gundrum javno predavao i načina na
koji je živio.47
42
Usporedi arhivski fond Družba Braće hrvatskog zmaja u Hrvatskom državnom arhivu, fond 635, kut. 4,
Pristupnice. Uz dr. Gundruma bilo je još Zmajeva vegetarijanaca prije Drugog svjetskog rata. Iščitavajući
pristupnice nalazimo imena: Fini de Laszowska, treća supruga Emilija Laszowskog, (Zmajica Brloška),
dr. Ivo Pilar (Zmaj Tuzlanski, Tuzljanski, Solski), Ivo Probojčević (Zmaj Bošnjački II). U fondu Družba
Braće hrvatskog zmaja sačuvan je i dossier Ive Pilara sa različitom dokumentacijom. O dr. Ivi Pilaru
kao vegetarijancu vidi u: Krešimir Belošević, “Dr. Ivo Pilar – prvi predsjednik Vegetarskog društva
(Počeci organiziranog vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj)”, Pilar, Zagreb, 1 (2006), br. 1, str.109-116.
Usporedi i arhivski fond Hrvatsko vegetarsko društvo u Državnom arhivu u Zagrebu, fond 792 u kojem
je sačuvana dokumentacija o članovima hrvatskog vegetarijanskog društva.
43
Jutarnji list, Zagreb 1 (1912), br. 95, 22. lipnja 1912., str. 4.
44
Opis ovog predavanja dao je u svom rukopisu Uspomene na ljude Emilij Laszowski. Usporedi HR
HDA 806. Osobni fond Emil Lasowski, 1. 5. 1., Autobiografske bilješke, dalje Uspomene. O Emiliju
Laszowskom vidi: Mario Stipančević, Emil Laszowski – Pripadnik hrvatske intelektualne elite na
prijelazu 19. i 20. stoljeća, doktorski rad, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, 2012.
45
Uspomene, usporedi tekst Umjerenost u jelu.
46
Uspomene, usporedi tekst Umjerenost u jelu. Na ovoj večeri uz Lasowskog i Gundruma bili su i: dr.
Deželić, Širola, dr. Domac i Svetislav Gaj.
47
Analizirajući jela koja je dr. Gundrum naručio za večeru uočava se da sva jela nisu skroz vegetarijanskog
tipa. Mesni dio javlja se u obliku pržolice, tako da bi ga današnjim znanstvenim jezikom svrstali u grupu
fleksiterijanaca. Fleksiterijanci su grupa vegetarijanaca koji svoju prehranu prilagođavaju koristeći
povremeno i meso i mesne proizvode. Pržolica je vrsta goveđeg mesa.
307
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Na ovom mjestu možemo se kratko osvrnuti i na pitanje Gundrumova
vegetarijanstva. Dokaz da je i sam bio vegetarijanac ne nalazimo u njegovim
autobiografskim i drugim rukopisima, koji su nam sačuvani u više privatnih i službenih
zbirki, ali ga nalazimo u Matoševom putopisu Oko Križevaca iz 1910. godine.48
Matoš opisujući Gundruma kao rodoljuba, putnika i čovjeka od svijeta, kolekcionara
i govornika te ističući njegove zasluge za opremanje privatnog Jelačićevog muzeja
o njemu piše kao o “vrlom našem vegetarijancu, koji iz mladosti poznaje sve slasti
mesa”.49
Kada je Fran Srećko Gundrum postao vegetarijanac, nije nam poznato. U
djetinjstvu i mladosti to po svemu sudeći nije bio (što posredno potvrđuje i Matošev
navod), a o njegovim prehrambenim navikama u tom razdoblju saznajemo iz njegove
autobiografije.
Dok je polazio “Trivialschule” u kojoj se zahtijevalo od učenika da govore
njemački i tijekom izvannastavnih aktivnosti i u slobodno vrijeme, upao je zbog
hrane u nepriliku. S Gundrumom je tada išao na nastavu i njegov prijatelj Andrija
Ciprijanović, koji je radi udaljenosti rodnog doma nosio užinu u školu. Njegova užina
se razlikovala od Franine jer je Andrija imao pržene ribice, a Fran “žemičku” “za
onda rijetko jelo za seoski živalj”. Gundrum je predložio i realizirao zamjenu užine,
no budući da je to učinio na hrvatskom jeziku, što je jedan od suučenika prijavio
učitelju Mati Vidakoviću, morao je za kaznu 500 puta napisati “Liber Andro, gib mir
gebackene Fische, ich werde dir Semmuel geben”.50
Prema navodima iz autobiografije u vrijeme kada je pohađao gimnaziju te stoga
bio daleko od kuće, tugu za domom roditelji su mu tijekom posjeta pokušavali ublažiti
tako da su mu „donašali kulina, paprenjaka i gurabija“.51
48
Antun Gustav Matoš, Oko Križevaca,1910. Cijeli tekst prvi put je objavljen u Hrvatskoj slobodi,
Dnevniku Starčevićanske stranke prava, Zagreb, 3 (1910), br. 239, 240, 243 od 21., 22. i 26. 10. 1910.
Matoš je boravio u Križevcima u ljeto 1910. godine. Ovdje je boravio kod svog prijatelja Karla
Häuslera, odvjetnika i književnika. Häusler opisuje susrete Gundruma i Matoša u tekstu: Karlo
Hajzler, “Uspomene na A. G. Matoša”, 7 dana, Zagreb, 2 (1938), br. 13, 27. 3. 1938., str. 14.
49
Matoš, Oko Križevaca., br. 240, 22. 10. 1910.
50
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 212. Kazneni redak kojeg je Fran Gundrum morao napisati 500
puta može se prevesti: “Dragi Andro, daj mi pržene ribice, a ja ću ti u zamjenu dati žemlju.” Andrija
Ciprijanović bio je kasnije svećenik i župnik župe u Velikoj Bukovici. O djelovanju svećenika Andrije
Ciprijanovića vidi više na http://www.novabukovica.hr/Zupa_BDM.html (pristupljeno 22. 9. 2014.).
51
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 213. Kulin – slavonski kulen je hrvatski originalni suhomesnati
proizvod nastao sušenjem na dimu svinjskog crijeva koje je nadjeveno smjesom začina i fino isjeckanog
odabranog mesa svinje posebno uzgojene za izradu slavonskog kulena. O kulinu više vidi na http://
hr.wikipedia.org/wiki/Slavonski_kulen (pristupljeno 22. 9. 2014). Paprenjaci su tradicionalni kolač od:
brašna, jaja, šećera, mljevenih oraha i svinjske masti, uz dodatak začina: cimeta, klinčića, muškatnog
oraščića i meda. Režu se posebno oblikovanim drvenim kalupima. Jedan su od traženijih hrvatskih
suvenira. Recept za paprenjake vidi na http://www.coolinarika.com/tag/paprenjaci/ (pristupljeno 22.
9. 2014.). Gurabije su kolač tipa domaćih keksa, a o njima više vidi na http://www.coolinarika.com/
tag/gurabije/ (pristupljeno 22. 9. 2014.).
308
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Mesna prehrana bila mu je važna i u studentsko doba. Opisujući u svojoj
autobiografiji odlazak na studij između ostalog kaže: “naše brižne majke metnule su
u kola torbe u kojima je bilo svakakve zaire: šunke, pečenih gusaka, pataka, slanine,
salame, sira, pa malo vina i rakije”.52
Iako se ni kasnije Gundrum, ako uzmemo u obzir već spomenuti opis večere
u Varoškoj pivnici, koji nam donosi Laszowski, izgleda nije previše strogo držao
vegetarijanstva, uvijek ga je, kao i umjerenost, odlučno propagirao.
Matoš tako piše za Gundruma: “Higijenskih djela napisa vrli naš doktor
cijelu biblioteku, i ja nemam kompetencije za pretres ove male enciklopedije koja
bi se morala i besplatno rasturati po narodu”. On ističe i da je Gundrumov rad na
antialkoholičarskom polju važan i koristan ali mu se čini “da gospodin doktor ide u
tome malo predaleko kao svi apstinencijaši”.53
Nisu samo gosti Križevaca mogli slušati Gundrumove savjete vezane uz meso
i alkohol, već je on i među svojim tamošnjim suradnicima širio ovakvu promidžbu.
Njegovi kolege sa Kraljevskog zemaljskog agrikulturno-kemijskog zavoda u
Križevcima, susretali su ga za šetnji po križevačkom kraju.54 Tijekom ovakvih šetnji
dr. Gundrum bi kako piše Strohal “održao prigodno higijensko predavanje, savjetovao
nam, da ne pijemo alkoholna pića, da ne pušimo, da ne jedemo mesa i slično”.55
Ovakve higijensko prehrambene savjete Milutin Nehajev Cihlar očigledno nije
volio, te se nikad nije sprijateljio s Gundrumom, čak je izbjegavao njegovo društvo.56
Nehajev je u Križevce došao 1909. godine te je ovdje radio tri godine kao asistent u
“kemijsko-analitičkim poslovima i kemijskim naučnim izpitivanjima”.57 Križevačku
epizodu života Nehajev je proživio u domu obitelji bivšeg ravnatelja ratarnice Žige pl.
Šuga. Ondje je uz dobru hranu, a na jelovniku je između ostalog bila “prava kafa sa
škorupom i izvrstnim pecivom ili još boljim mliečnim i zaslađenim kruhom. Objed
se sastojao od tri tečno priređena jela, a večera od dva jela,” uživao i uz poneku čašicu
dobre graševine.58
Određeno neprihvaćanje Gundrumove osobnosti i djelovanja vidimo i u jednom
od mnogih nekrologa koji su napisani povodom njegove smrti u kojem dr. Vladimir
Jelovšek u Liječničkom vijesniku između ostalog opisujući ga piše: “bio je načitan,
52
“Autobiografija Frana Gundruma”, str. 228. Zaira je turska riječ koja označava živež (živežne namirnice).
Više vidi u S. Musulin i S. Pavišić (ur.) Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 21(VisokorođenZaklańe), (Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1973-1974.), str. 926
53
Matoš, Oko Križevaca., br. 240, 22. 10. 1910.
54
Spomenica o pedesetgodišnjem, str. 142.
55
Strohal, “Uspomene na Milutina Nehajeva”, str. 500.
56
Strohal, “Uspomene na Milutina Nehajeva”, str. 500.
57
Strohal, “Uspomene na Milutina Nehajeva”, str. 499.
58
Strohal, “Uspomene na Milutina Nehajeva”, str. 498.
309
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Slika žiga prvog dana koji je bio u opticaju u pošti Križevci
povodom 9. listopada 2006. godine, kada se obilježavala 150
godišnjica rođenja filatelista dr. Gundruma. Više vidi na https://
www.krizevci.info/2006/10/09/na-staroj-bolnici-otkrivenaspomen-plogundrumu/ (pristupljeno 23. 9. 2014.)
svestran i nemiran duh, žalibože se u našim prilikama
nije znao srediti i koncentrirati, da stvori nešto trajna.
Bio je fanatik svojih ideja i svog uvjerenja, često uglast i
jednostran, tvrd i kvrgast, pravi naš ‘čovo’.”59
Iako očigledno Gundrum nije naišao na razumijevanje svih svojih kolega, njegov
je rad već tijekom života bio vrednovan. Prema dosadašnjim istraživanjima Gundrum
je za života dobio sedam različitih odlikovanja, te više diploma.60 Priznanje za svoj
rad dobio je i nakon smrti kada su mu se zahvalni stanovnici rodnog Oriovca i
grada Križevaca odužili imenovavši po njemu ulicu u svojim mjestima.61 Osim toga,
osamdesetak godina poslije smrti postao je i tema mnogih znanstvenih radova.62
Njegov interes za vegetarijanstvo posebno je u svom tekstu Fran Gundrum - promicatelj
vegetarijanstva u Hrvatskoj obradio Goran Majetić.63 Web portali kao suvremeni
način komunikacije sa javnošću prenijeli su tekstove o Gundrumovim razmišljanjima
vezanim uz vegetarijanstvo.64
Na kraju, da rezimiramo, dr. Gundrum je svakako svojim radom na polju
zdravstva i pučkog prosvjećivanja ostavio duboki trag. U svojim radovima propagirao
je, između ostalog, antialkoholizam i vegetarijanstvo, te je pokušao svojim bližnjima
ukazati na štetnost konzumacije alkohola i mesa. Njegova velika literarna ostavština
59
Vladimir Jelovšek, “Dr. Fran S. Gundrum-Oriovčanin”, nekrolog, Liječnički vjesnik, Zagreb, 41 (1919.),
br. 8, str. 445.
60
Husinec, Fran Gundrum Oriovčanin, str. 299-303.
61
Ulicu dr. Franje Gundruma, Križevci vidi na: http://karta-hrvatske.com.hr/ulica-frana-gundrumakri%C5%BEevci (pristupljeno 23. 9. 2014), a ulicu u Oriovcu vidi na: https://maps.google.hr/
maps?hl=hr&gbv=2&um=1&ie=UTF-8&fb=1&gl=hr&q=Ulica+doktor+Frana+Gundruma,+3525,+
Oriovac&sa=X&ei=RI4hVK7MBOX-ygPvg4KoDQ&ved=0CBIQ8gEoATAA (pristupljeno 23. 9.
2014.).
62
Više vidi na: http://www.google.hr/url?url=http://hrcak.srce.hr/file/149749&rct=j&frm=1&q=&esr
c=s&sa=U&ei=h4P0U7q4O-my7AbM7IDADw&ved=0CCYQFjAE&sig2=U_NY0HzvISbydtBvoK8Aw&usg=AFQjCNF6rq7GAeqMoUsiZelSklJuZKID9w i na: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/
pmc/articles/PMC3342652/ (pristupljeno 23. 9. 2014.).
63
Cijeli tekst Gorana Majetića koji je nastao kao priprema za knjigu radnog naziva Znameniti vegetarijanci
vidi na: http://udruga-kameleon.hr/tekst/2901/ tekst (pristupljeno 12. 6. 2014.).
64
Ovdje treba svakako nabrojati slijedeće tekstove: http://www.brodportal.hr/m/vijest.php?id=3423
(pristupljeno 12.6. 2014), http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/68097-vegetarijanackoji-je-bio-zacetnik-preventivne- medicine-u-hrvatskoj-1856.html?print=1 (pristupljeno 12.6. 2014),
http://www.index.hr/xmag/clanak/i-nasi-stari-bili-su-vegetarijanci/214599.aspx (pristupljeno 12.6.
2014),
http://www.radisici.ba/index.php/zanimljivosti/da-se-ne-zaboravi/29-dogodilo-se/1844dogodilo-se-na-danasnji-dan-7-listopada.html (pristupljeno 12.6. 2014).
310
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
od preko 500 objavljenih i neobjavljenih radova izazov je suvremenim znanstvenicima
da obrađuju različite teme kojima se Gundrum bavio, a aktualne su i danas. Tema
vegetarijanstva, prisutna u mnogim Gundrumovim radovima, svakako je jedna od
njih.
Prilog 1.
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, “Vegetarijanizam”, Gospodarski list –
organ Hrv. Slav. Gospodarskoga družtva, Zagreb, 51 (1903.), br. 24, 20. 12. 1903.,
str. 185-188.65
Hrana je potrebna za uzdržavanje sila u čovječjem tijelu, bez hrane mora tijelo
propasti. Čovjek se hrani sa koje čime, a obično sa onim, što mu priroda okolice u
kojoj obitava pruža i što ondje uspjeva. Ima raznovrsne hrane, što se iz daleka dovaža,
bilo što po svuda ne raste, bilo da usljed elementarnih nezgoda ne rodi, ne dozrije.
Čovječja se hrana sastoji iz dvajuh velikih skupina i to iz skupine, koja zastupa
životinjstvo i iz skupine, koja dolazi iz bilinstva. Znatan je broj ljudi, što se hrane i sa
svakovrsnim mesom i sa proizvodima velikog bilinskog carstva, ali takodjer je veliki
broj, koji ne voli meso, nego se služi samo sa bilinama, vegetabilijama. Potonji se
nazivaju skupnim imenom „vegetarijanci“.
Vegetarijanci se dijele u tri glavne vrsti. U prvu, koja je u ostalom i najbrojnija
spadaju oni, koji će iz životinjskog carstva za hranu upotrijebiti samo mlijeko i jaja,
nipošto meso. Kada im se spočitne, da to nije pravi, čisti vegetarijanizam, odvratiti
će, da ta riječ nipošto ne proizlazi od latinske riječi „vegetabilis“ što znači iz zemlje
rastući, nego od riječi vegetus, koja znači: krjepak, jak, čvrst.
Druga vrsta sastoji od onih, koji se izključivo hrane samo sa biljevnom hranom.
Oni posvema zabacuju meso. U tu vrstu ubrajaju se medju inima i Trappisti.
Njihov način hranjenja je vrlo zanimiv. Zimi jedu jedan, a ljeti dva puta na dan, te
dobiju do 370 gr. dobrog
ukusnog kruha, kojega katkada jedu sa korunom; zatim dobivaju raznog povrća,
sočiva i t. d. ali se jelo ne začinja sa mašću ni maslacom, ni uljem, ni sa mliekom, ni
jajima. Oni se bave i poljodjelstvom i industrijom, rade veoma mnogo, te su krjepki i
zdravi.
Treću vrstu vegetarijanaca sačinjava sekta t. zv. „eksaltiranih“-prećeranih, čiji se
šljedbenici nalaze naročito u sjedinjenim državama. Oni se ne hrane ni sa mesom, ni
sa kruhom, ni sa žitaricama ni sočivom. Njima je najbolja i jedina hrana voće, oni u
tom pogledu žive kao majmun. Pače ne će ni vodu piti, nego kada su žedni, onda neka
si sa nekom spravom izcijede sok iz voća.
65
Prijepis ovog Gundrumovog rada načinio je Krešimir Belošević bez gramatičkih i pravopisnih
intervencija.
311
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Danas su najjače zastupani oni vegetarijanci, što će se uz bilinsku hranu poslužiti
još sa mlijekom i sa jajima, te se opaža, da uz takvu hranu i tjelesno i duševno veoma
dobro uspjevaju, oni se vesele dobrom zdravlju i mnogi dočeka veliku starost.
Vegetarijanizam u opće nije ništa novoga, nije proizvod možda modernog vijeka.
Nije izključeno, da se je čovjek u doba, kada je čovjekom postao ponajprije hranio sa
biljevnim proizvodima dakle i sa voćem, što mu ih je zemlja pružala i tek kasnije da
je prigrlio meso.
Mnogi iztraživaoci vele, da toj tvrdnji nalaze dokaza u anatomičkim odnošajima
crijeva čovjeka. Po njima su Bog zna prije koliko tisuća godina crijeva čovječja bila
mnogo duža, nego što su danas, jer je za posvemašnju izcrpivu probavu biljevne hrane
trebalo dugačkog crijeva. Kada se je čovjek počeo hraniti sa mesom raznih životinja,
kada je meso zavolio više, nego biljevne proizvode zemlje, onda mu nije više trebalo
dugačkog crijeva, i tečajem godina i godina su se crijeva sama nekako pokratila, jer
nijesu u cijelosti bila zaposlena. To prikračivanje se danas vidi iz odnošaja prijelaza
tankog crijeva u debelo i iz onog appendixa-crvuljka, što u životu čovječem ni u koju
svrhu ne služi, ali se uslijed raznih uzroka veoma često razboli, pa se razvija ona bolest,
- appendicitis – koja je danas postala veoma običajnom i žalibože veoma opasnom.
Bilo sa crijevima kako mu drago, istina je, da je čovjek od iskona bio vegetarijanac.
I u kasnijem razvijanju čovječanstva bilo je odrješitih pristaša te vrsti hranjenja gotovo
u svim dijelovima staroga svijeta. Evo n. pr. starih Inda. Njihov zakonodavac potanko
odredjuje, sa čime će se ljudi hraniti, a odredbe sastoje u tome, da ne smiju jesti mesa
niti pit pića, što su uzavrjela. „Onaj, veli Manu, koji će po propisima živjeti, pa ne će
kao vampir, jesti meso, steći će si ljubav na ovome svijetu i ne će se razboljeti“.
Stari Egipćani su bili i najvećim dijelom su ostali i do danas vegetarijanci. Rimljani
su u početku živjeli veoma umjereno; o mesu ne bijaše ni govora, nego njihova hrana
se sastojala iz sočiva, brašna, meda, jaja i sira. Poslije su dakako promijenili način
hranjenja.
Poznato nam je, kako su Špartanci svoju djecu odgajali: Plutarch veli „da hranjenje
sa mesom ne odgovara naravi čovječjoj“.
I tako bi mogao mnogo umnika iz starog doba, mnogo ljudi i liječnika i neliječnika
navesti, koji bijahu odrješiti protivnici mesa, te koji su kao najbolju hranu u čovjeka
preporučivali „biljevna jela“.
U novije i najnovije doba imade vegetarijanizam takodjer velikih i umnih
privrženika, a gotovo bezbrojni su ljudi raznih naroda diljem zemaljske kuglje, što
su po naravi svojoj vegetarijanci. Nije malen broj stanovnika u nekim predjelima
francuzke, što možda samo jedanput u godini meso jedu. Neki svećenički redovi na
pr. Trappisti kao što već rekoh zabacuju posvema meso.
Veliki dio radnika u ugljenicima južne Amerike jedu u jutro smokve, u podne
kakovo god varivo, a u večer prženi ječam. U Meksiku se hrane radnici sa nekakim
312
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
kolačima od kukuruznog brašna. Ma da tamo ima mnogo goveda, ipak je putniku
kadkada veoma teško dobiti mesa.
Koliko ima ljudi vegetarijanaca, što rade, naporno rade od rana jutra pa do mraka,
a ne jedu drugo, nego vegetabilija.
Gledao sam u bugarskom primorju, pa u Carigradu a osobito u Egiptu radnike i
na polju i u gradovima. Oni su kadri i po najvećoj studeni, a Egipćani po najvećoj žegi,
kod koje bi mi zaista skapali, nositi teško breme, vući teretna kola, raditi na sunčanom
pripeku na željezničkoj pruzi, obradjivati polja i t. d. A uz kakovu hranu? Uz kruh,
voće, rotkvu, sladornu trstiku, varivo bez masti, bez ulja začinjeno i. t. d. A kako im
zdravlje dobro! Tko bi se š njima ufao u koštac uhvatiti?!
Pattamari u Hindostanu, što se hrane izključivo sa rižom, mogu tečajem 20-25
dana u mjesecu svaki dan prevaliti do 20 milja, a ipak dožive veliku starost. Kako tamo
nema uredjene poštanske sveze kao u civilizovanim državama, nose ljudi poštu, ali ne
idu polagano, nego bježe.
U Norveškoj se ljudi veoma rijetko hrane mesom, pa ipak mogu, a da se znatnije
ne umore bježati uz kola za putnike – turiste – 3-4 milje daleko.
Egipatski gonići magaraca , na kojima turisti poduzimaju velike izlete stupati će
i bježati uz magarca po nekoliko sati na dan. Obično ne jedu mesa i ne piju alkohola,
a ništa im ne smeta, ako takav put poduzmu i za doba ramazana, kada im vjera brani
za dana jesti i piti. Da se nijesam sam osvjedočio, ne bi zaista povjerovao.
Kada sam lanjske godine putovao Egiptom pratio me neki gonić, čijeg sam
magarca jašio od Bedrašena preko razvalina starodrevnog, slavnog Memphisa do
Sakkara, što je u libijskoj pustinji, a odatle kroz pustaru po toplom pijesku i uz stalni
sunčani pripek – uz + 39 ° C topline – u Gizeh. Prevalili smo put od možda više nego
25 km. Moj gonić ništa nije jeo niti pio – radi ramazana – a bio je krjepak i svjež, kao
da je pojeo purana.
Kod gradnje velike pregrade preko Kla u Assuanu – u gornjem Egiptu – radilo
je danomice 3, 4 i više tisuća ljudi. Najveći dio radnika bijahu vegetarijanci i kako sam
se osobno uvjerio, radili su živo i nijesu stradavali od tolike bolesti, kao oni radnici, što
su jeli meso i t. d.
Ali čujmo, kakvih dokaza daju oni, što nijesu vegetarijanci.
Kada su u Francuzkoj gradili željeznicu Rouen, ne mogaše poduzetničtvo dobiti
radnika, koji bi živjeli kao Francuzi, dakle većinom vegetarijance, pa su uzeli englezke
radnike, od kojih je svaki danomice dobio 600 gr. mesa, 550 gr. bijelog kruha, 1 kg
koruna i litru pive.
Radnici u kovačnicama i ljevaonicama Tarna, koji su se hranili biljevnom hranom
izgubili su – svaki pojedinac naime – radi bolesti i ozleda po prilici 15 dana preko
godine, a kada su dobili radnike, koji su se hranili sa mesom, jajima mlijekom i t. d.
313
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
naišli su na znatnu razliku, jer svaki radnik je izgubio poprečno samo tri dana preko
godine. Ako se ova činjenica uzme u obzir za cijelu Francuzku, to bi 20 milujuna
radnika, ako bi da svi jedu meso radili 240 milijuna dana na godinu više…
Što vele vegetarijanci na to? Ovi vjeruju, da su računi podatci istiniti, ali odrješito
tvrde, da meso nipošto nije izvor jakosti, da meso ne daje sile, trajne sile, nego da meso
djeluje poput alkohola samo kao uzbudjujuće sredstvo. Svoje nazore dokazuju, da ljudi
vegetarijanci, mogu dugo vremena najteže poslove obavljati, dočim oni, što se mesom
hrane obave svoj posao samo pô posla.
Dr. Thompson pripovjeda o gozbi sa mesom kod Indijanaca, koji su od naravi
vegetarijanci: „Jeli su sa osobitom slasti… poslije jednog ili dva sata vidio sam, kako
se njihova fizionomija mijenja i njihove kretnje bijahu neuredne, riječi nijesu imale
nikakove sveze; tjelesa su im se nekako lelijala, bibala; bili su uzbudjeni i još su se druge
čudne, neobične pojave jasno pokazivale. Oni su se nalazili u stanju kreophagičnog
pijanstva, na nje je užitak mesa gotovo isto tako uplivisao, isti je bio učin, kao da su
popili znatniju količinu alkohola. Isto stanje je opažao više puta“.
Mnogi su uzeli za primjer neke atlete, što se ističu osobitom, izvanrednom jakosti,
tvrdeći, da se jakost radja samo užitkom mesa.
A kako će si ovi protumačiti jakost onih Grka, što su se kod poznatih i toli
slavljenih olimpijskih igara proslavili neopisivom jakošću? A čime su se staro-grčki
atleti hranili? Sa smokvama, orasima, kruhom!...Mesom pako nikada.
Mnogi kažu, da vegetarijanci ne posjeduju veće razumnosti, inteligencije, da
nijesu kadri koješta prosuditi, da su im pače kretnje teške, trome. Za primjer navadjaju
Indijance i Irce. Zar bi mogla – pitaju oni – Engleska tako lako držati oba naroda na
uzdi, kada bi mjesto koruna i ine biljevne hrane jeli mesa? Zar bi onih 140 milijuna
Hindia slušalo Engleze, kada bi se hranili poput njih?...
Vegetarijanci odvraćajućaju, da ta tvrdnja ne stoji, nego da poslušnost, pokornost
kojeg naroda leže rek bi u krvi njegovoj, da su to prirodjena, nipošto pako svojstva,
koja nalaze izvor i začetak u hrani.
A tko je civilizovao Aziju? Vegetarijanci. Kada je Grčka najbolje cvala, bio
je vegetarijanizam uobičajen. Stara egipatska kretura, kojoj u pogledu gdjekih
spomenika, pa gorostasnih hramova i vodogradjevina premca nema, nikla je i raznijela
se pod geslom vegetarijanizma. A gdje su pojedinci? kao Pytagora, Plutarch, Voltaire,
Rousseau, Svedenborg, Tissot, Lamantine. Zar oni nemaju prava, daje nazivljemo
umnicima?!
Raoux tvrdi, da je od najstarijeg doba pa do danas bilo mnogo više umnika i
učenjaka, što su se hranili biljevnom hranom, nego li iz vrste onih, koji su volili meso.
Kako je sa narodima, što jedu isključivo meso? Eno Eskima, Truguza, Ostijaka! Kakva
im je civilizacija? Oni se danas nalaze na najnižem stupnju i duševnog i intelektualnog
razvitka.
314
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Vegeterijanizam se danas sve više proširuje. Kemija, fiziologija i medicina pa ine
znanosti širom uče, da svijet što više prioni uz biljevnu hranu. A zašto? Razlozi su
veoma važni, jer sa mesom - slabo kuhanim, slabo pečenim – na po prijesnim, kako
ga mnogi vole ili na pô sušenim mogu u tijelo čovjeka dospjeti razne gljiste odnosno
jaja, iz kojih se u tijelu razvijaju, n. pr. trihina, trakavica. Nadalje bi se mogle užitkom
mesa prenijeti raznivrsne kužne bolesti (n. pr. ikričavost, sušica) i napokon jer se usljed
fermentacije, uslijed mijene tvari u čovječjem tijelu iz životinjskih proizvoda tvore
toksični, otrovni proizvodi koji narušavaju zdravlje.
A da ne spomenemo druge bolesti, navesti ću samo, kako može nastati, otrovanje
ptomainima, što se stvaraju u mesu, koje duže vremena stoji (batulizam) n. pr. u
kobasicama, a ne mogu mimoići danas veoma razgranjenu bolest „uloge“ koju neki
prozvaše „morbus dominorum“ – bolest gospode. Ta se bolest rijetko, veoma rijetko
opaža kod siromaka i onih, što se ponajviše sa biljevnom hranom hrane, a sastoji se u
silnim bolima pojedinih zglobova tijela, kamo se izlučuje znatnija količina mokraćne
kiseline. Kako mijena tvari katkada nije kadra, da uzdrži tijelo u ravnovjesju, kako se
neke sastojine mijene ne izlučuju iz tijela po običnom načinu, treba čovjek da mimoidje
onakvu hranu, koja takovo stanje pričanja. Tvaranje žučnih kamenaca, koji kod
izlučivanja iz tijela iz žučnog mjehura pričinjaju neopisivih boli, tvaranje bubrežnih
kamenaca i mokraćnog pijeska pripisuju se poglavito prekomjernom užitku mesa.
Pošto se ne mogu ovdje u potanje razglabanje o mijeni tvari što nastaje hranjenjem
sa mesom i hranjenjem sa biljevnom hranom upuštati – to ću drugom kojom zgodom
navesti – upitati ću se, što možemo iz gore navedenoga zaključiti?
Povijest nas uči, da je vegetarijanizam od vajkada bio silno razgranjen, da se
uz vegetarijanizam stotine i stotine pokoljenja radjalo i uzdržalo; da je hranjenje
sa biljevnom hranom dostatno, da pričini, da radja toliko tjelesne sile, kako će i
najzaposleniji radnik, težak svoje poslove lako i trajno moći obavljati i da onaj, što sa
umom radi, može um naprezati, kako ga je volja i stvarati željena djela, i da se takvim
načinom hranjenja – osim jeftinoće i drugih svojstava – ne radjaju mnoge bolesti,
kojima su oni, što jedu meso u velike podvrženi! Nijesu li to svojstva, s kojima bi danas
svijet ozbiljno morao računati?
Nije li već okolnost, da vegetarijanizam, neke bolesti, - a naročito što nastaju
uslijed nesavršene mijene tvari – ne poznaje nešto, o čemu bi se svojski u svim kruzima
pučanstva moralo razmišljati?! Zar čovječanstvo nije žalibože danas podvrženo velikom
broju bolesti od kojih bi se neke morale nazvati „modernima“ to jest takovima, koje
se u više slučajeva vide po svuda svaki dan?! Navesti ću samo običnije kužne bolesti
kao: difterija grla, drobac, hripavac, pa u svakom obziru pogubnu sušicu – kada se
odmah s početka ne liječe – te typhus) i t. d. A gdje su one bolesti modernih vijekova,
što u nama pričinjaju bolesti, da kao što se kaže, ne znamo kamo bi se okrenuli?
Bolesti, koje oštećuju gotovo svaki ustroj našeg tijela – što nastaju uslijed mnogim toli
omiljenog duhana, pa kave, čaja i onog najvećeg neprijatelja i zlotvora čovječanstva,
315
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
što se onako podmuklo i zamamljivo širi po svijetu što u raznim oblicima, ali uvjek –
iste naravi – alkohol naime – mami svijet, mami žrtve, da je sa svojim pandžama šćapi,
da je ne pusti, dok ne postanu sa svim njegovi, dok ne uginu, ostaviv iza sebe plač i
lelek, zlo i bijedu, nesreću i žalost…
I u Hrvatskoj je vegetarijanizam naročito medju seljačtvom donjekle proširen.
Hrvati su vični hraniti se sa biljevnim proizvodima te im pridomeću mlieko, mliječne
proizvode i jaja. Tek svecem, neki samo kad je godovina pa na Božić, Uskrs ili Tijelovo
jedu meso.
U otmjenim, boljim krugovima je meso preotelo mah, na za to bi kao liječnik
mogao reći, da su u tim krugovima i bolesti veoma učestale, što se na neshodnoj mijeni
tvari osnivaju.
Kako je dužnost svakog čovjeka, da se čuva onoga, što bolesti pričinja, da se
uklanja raznim uzrocima, samo da ostane što duže zdrav, da kao zdravo udo što
trajniju pomoć pruži onima, kojima je to dužan učiniti, a naročito onoj dobroj majci,
pod čijim se je suncem rodio, mora i treba čovjek da se hrani sa onakovom hranom,
koja će ga na temelju iskustva i znanosti uščuvati od velikoga zla, od teških bolest, koja
hrana ne će dati smrti, da možda prije reda pokuca na vrata.
Za to pustimo meso na stranu, pa se hranimo sa sočivom, varivom, sa voćem i
pijmo vodu i voćne sokove.
Prilog 2.
“Jedanaest zapovijedi za produljenje života” (iz knjige dr. Frana S. Gundruma
Oriovčanina, O produljenju života, Zagreb 1907., str. 212-213)
1. Imaj dobar pojam o svijetu; vjeruj u pravednu upravu svijetom i onda će ti duša
biti mirna, ne ćeš padati u nujnost, ne ćeš biti podvrgnut zavisti, ni mržnji, ni
inijem strastima, koje uništavaju dušu i živce.
2. Izbjegavaj okužbi; živi na zdravu tlu, u zdravoj okolici.
3. Čeliči svoje tijelo već od male maloće; neprestano ga vježbaj i postati će otporno i
lako će moći, da od sebe odbija bolorodne klice; a ako ti se tijelo razboli, lakše će
bolesti preboljeti.
4. Boravi što više na svježem ili barem čistom uzduhu.
5. Ne spavaj dugo.
6. Ugibaj se teškoj uzbudjenosti i naglim promjenama tvojih životnih običaja. To se
osobito preporuča starijim ljudima.
7. Budi umjeren i jednostavan u jelu.
8. Posve se kani užitka alkoholnoga pića.
9. Budi radin.
10. Njeguj se dobro u starim danima i povjeravaj se savjesnim liječnicima.
11. Ne puši, ne pij kave, ni čaja.
316
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Prilog 3.
Gundrum kao leksikografska odrednica
1.
Velimir Deželić, u: Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj
povijesti od 925-1925., (Zagreb, Odbor za izdanje knjige “Zaslužni i znameniti
Hrvati”, 925-1925., 1925.), str. 100;66
2.
nepotpisana jedinica “Gundrum – Oriovčanin Fran”, u: Sveznadar 1953.,
(Zagreb, Seljačka sloga, 1954.), str. 254;67
3.
nepotpisana jedinica “Gundrum Oriovčanin Fran”, u: Mate Ujević (gl. ur.),
Bibliografija rasprava, članaka i književnih radova, knj. 1, I. Nauka o književnosti,
I/2 Historija jugoslavenskih književnosti, (A-K) (Zagreb, Leksikografski zavod
FNRJ, 1956.), str. 520;68
4.
Dragan Sudić, u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3 (Dip-Hiđ) (Zagreb,
Leksikografski zavod FNRJ, 1958.), str. 635;69
5.
Mirko Dražen Grmek, u: Medicinska enciklopedija, sv. 4 (Epik-Hipop) (Zagreb,
Leksikografski zavod FNRJ, 1960.), str. 489;70
6.
nepotpisana jedinica “Gundrum – Oriovčanin Fran”, u: Mate Ujević (gl. ur.),
Bibliografija rasprava i članaka, knj. 8, IV. Historija, IV/1 (A-O) (Zagreb,
Jugoslavenski leksikografski zavod, 1965.), str. 201;71
7.
nepotpisana jedinica “Gundrum – Oriovčanin Fran”, u: Ivo Horvat (gl. ur.),
Bibliografija rasprava i članaka, knj.11, IV. Historija, IV/2 Historija jugoslavenskih
naroda, (Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968.), str. 105;72
8.
Mirko Dražen Grmek, u: Medicinska enciklopedija, sv. 3 (Glj-Kom) (Zagreb,
Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968.), str. 65;73
9.
nepotpisana jedinica “Gundrum – Oriovčanin Fran”, u: Bibliografija rasprava,
članaka i književnih radova, knj. 4, II Jugoslavenska književnost, I Nauka o
književnosti I/5 Historija narodne književnosti (Zagreb, Leksikografski zavod
FNRJ, 1969.), str. 114;74
66
Odrednica Gundrum Fran Srećko Oriovčanin sadrži životopis sa slikom dr. Gundruma u sokolskoj
uniformi, te popis 10 njegovih originalnih i prevedenih radova. Pretisak knjige Znameniti i zaslužni
Hrvati objavljen je 1990. u izdanju “A. Cesarca”.
67
U ovoj odrednici naglašavaju se Gundrumove zasluge za sport i borbu protiv alkoholizma i nikotinizma.
68
Bibliografija donosi dva Gundrumova rada.
69
Odrednica sadrži i popis šest Gundrumovih radova, te upućuje na Jelovšekov nekrolog iz Liječničkog
vjesnika iz 1919. godine.
70
Enciklopedijska odrednica sadrži životopis i popis 23 Gundrumova rada na hrvatskom i njemačkom
jeziku, te tri rada u kojima se spominje Gundrum.
71
Bibliografija donosi četiri Gundrumova rada.
72
Bibliografija donosi pet Gundrumovih radova.
73
Enciklopedijska odrednica sadrži životopis i popis 14 Gundrumovih radova na hrvatskom i njemačkom
jeziku.
74
Sadrži jednu bibliografsku jedinicu.
317
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
10. nepotpisana jedinica “Gundrum – Oriovčanin Fran”, u: Slavko Batušić (gl.
ur.), Bibliografija rasprava i članaka, knj.12, V Likovne umjetnosti (Zagreb,
Jugoslavenski leksikografski zavod, 1977.), str. 210;75
11. Dragoljub Galić, u: Živojin Boškov (ur.), Leksikon pisaca Jugoslavije, sv. 2 (Đ-J)
(bez mj. izd., Matica srpska, 1979.), str. 330;76
12. nepotpisana jedinica “Gundrum Oriovčanin Fran”, u: Marija Kuntarić (gl. ur.),
Bibliografija rasprava i članaka, knj.13, VI Muzika (A-R) (Zagreb, Jugoslavenski
leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 1984.), str. 293-294;77
13. nepotpisana jedinica “ Gundrum Fran”, u: Marijan Flander (gl. ur.), Sportski
leksikon (A-Ž) (Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”,
1984.), str. 146;78
14. bibliografija Gundrumovih djela, u: Petar Rogulja (ur.), Građa za hrvatsku
retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835-1940, knj. 5 (Fr-Haj), (Zagreb, Nacionalna
i sveučilišna biblioteka, 1985.), str. 220-224;79
15. Dragan Sudić, u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4 (E-Hrv) (Zagreb, Jugoslavenski
Leksikografski zavod ”Miroslav Krleža“, 1986.), str. 629;80
16. bibliografija Gundrumovih radova, u: Milomir Petrović (gl. ur.), Srpska
bibliografija, Knjige 1868-1944., knj. 4 (Fr-Ilić, J.) (Beograd, Narodna biblioteka
Srbije, 1990.), str. 298;81
17. nepotpisana jedinica “Fran S. Gundrum”, u: Ivo Padovan (gl. ur.), Medicinski
leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod ”Miroslav Krleža“, 1992.), str. 306;
18. nepotpisana jedinica “Gundrum-Oriovčanin Fran”, u: Antun Vujić (gl. ur.),
Hrvatski leksikon, sv. 1 (A-K) (Zagreb, Naklada leksikon d. o. o., 1996.), str. 422;82
19. popis Gundrumovih rukopisa, u: Šime Jurić (prir.), Katalog rukopisa Nacionalne i
sveučilišne biblioteke u Zagrebu, knj. 6 (Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica,
2000.), str. 1-6, 115;83
20. Vladimir Dugački i Franjo Frntić, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 5 (Gn-H) (
Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.), str. 308-309;84
75
Sadrži jednu bibliografsku jedinicu.
76
Uz kratku biografiju donosi popis 15 novina i časopisa na hrvatskom i njemačkom jeziku u kojima je
Gundrum surađivao te njegove prijevode s bugarskog.
77
Sadrži osam bibliografskih jedinica.
78
Enciklopedijska odrednica sadrži kratki životopis i popis tri Gundrumova djela na hrvatskom.
79
Bibliografija sadrži popis 55 Gundrumovih radova na hrvatskom i njemačkom jeziku.
80
Sudić ovdje uz životopis navodi samo dva rada o Gundrumu.
81
Sadrži dvije bibliograske jedinice.
82
Uz životopis navode se tri Gundrumova važnija djela, te se naglašava njegov prevodilački rad.
83
Sadrži 16 grupa različitih Gundrumovih rukopisa, koji su pohranjeni u Zbirci rukopisa i starih knjiga.
Među mnogim sačuvan je i rukopis Vegetarijanizam.
84
Leksikografska odrednica sadrži duži životopis sa slikom te popis:
 25 hrvatskih i njemačkih novina i časopisa u kojima je Gundrum surađivao,
 25 djela dr. Gundruma,
 22 različita rada o Gundrumu.
318
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
21. nepotpisana jedinica “Gundrum-Oriovčanin Fran”, u: August Kovačec (gl. ur.),
Hrvatska enciklopedija, sv. 4 (Fr-Ht) (Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2002.), str. 405;85
22. nepotpisana jedinica “Gundrum Oriovčanin Fran”, u: Boris Senker (gl. ur.),
Bibliografija rasprava i članaka, VII Kazalište u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
1826–1945 knj. I (A-Ž), str. 299 i 799 i knj. II (Kazala), str. 216 (Zagreb,
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2004.);86
23. nepotpisana jedinica “Gundrum-Oriovčanin Fran”, u: Antun Vujić (gl. ur.),
Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga, sv. 8 (Gr-Hr) (Zagreb, Pro leksis d. o.
o., Večernji list d. d., 2005.),
str. 73;87
24. jedinice “Balkan states” i “Chronology of cremation”, u: Douglas J. Davies –
Lewis H. Mates (ur.), Encyclopedia of Cremation (Hants, Engleska – Burlington,
USA, Ashgate, 2005.), str. 85, 461.88
85
Enciklopedijska odrednica sadrži kraći životopis sa slikom dr. Gundruma.
86
Bibliografija donosi jedan naslov Gundrumovog rada na temu kazališta, te podatke uz komediju
Sujevjerje koju je Gundrum preveo sa bugarskog jezika.
87
Uz kraći životopis u odrednici se nalazi popis tri njegova važnija djela.
88
U navedenim natuknicama se ističe Gundrumovo zauzimanje za kremiranje. Više vidi na http://
books.google.hr/books?id=BdhDM6Qcl1IC&pg=PA85&dq=fran+gundrum&hl=hr&sa=X&ei=Lo
gqVLSiOMPmyQPK64GABw&ved=0CB4Q6AEwAw#v=onepage&q=fran%20gundrum&f=false
(pristupljeno 21. 9. 2014.)
319
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 297-320
Krešimir Belošević: Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački...
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački (1856–1919)
Pokušaj biografije liječnika, zmaja, vegetarijanca
Sažetak
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin rodio se 9. listopada 1856. godine u slavonskom
selu Oriovac pokraj Slavonskog Broda. Školuje se u Oriovcu, Osijeku, Zagrebu i Požegi u
kojoj polaže ispit zrelosti. Studij medicine pohađa u Beču, te poslije završetka studija radi kao
liječnik u Slavonskom Brodu, raznim bugarskim gradovima te u Križevcima. Mnogo putuje
širom Europe i Afrike i sa svojih putovanja donosi različita iskustva koja primjenjuje u praksi.
Dubok trag ostavio je, osim svojim praktičnim djelovanjem kao liječnik, i na polju prevodilaštva,
izdavaštva, istraživanja različitih tema o kojima piše svoje mnogobrojne radove. U mnogima od
njih obrađuje i temu vegetarijanstva. Prema svjedočenju suvremenika vršio je jaku promidžbu
za vegetarijanstvo i antialkoholizam, tako da ga Matoš opisuje kao vegetarijanca. Istaknuti je
govornik i kulturno-prosvjetni radnik, kao član Družbe Braća hrvatskog zmaja tijekom svojih
predavanja pokušava pomoći svojem bližnjemu savjetom i praktičnom pomoći. U ovom radu
pokušao sam osvijetliti lik ovog svestranog liječnika koji je u svojoj ostavštini ostavio preko 500
objavljenih i neobjavljenih radova širokog spektra. Za ovaj rad najzanimljivija su Gundrumova
djela Autobiografija, Drago dijete, Upliv mesa na vegetarijance, Vegetarijanizam, te knjiga O
produženju života. Umro je u Križevcima 24. srpnja 1919. godine, a pokopan je 26. srpnja iste
godine na zagrebačkom groblju Mirogoj. Zahvalni sumještani nazvali su njegovim imenom
ulice u rodnom Oriovcu, te Križevcima u kojima je proveo veći dio svog liječničkog života.
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački
(Drache von Oriovac) (1856–1919)
Ein Biographieversuch des Arztes, Drachens, Vegetariers
Zusammenfassung
Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin wurde am 9. Oktober 1856 im slawonischen Dorf
Oriovac neben Slavonski Brod geboren. Er bildet sich in Oriovac, Osijek, Zagreb und Požega
aus wo er auch sein Abitur macht. Das Medizinstudium besucht er in Wien, nach beendetem
Studium arbeitet er als Arzt in Slavonski Brod, in verschiedenen bulgarischen Städten und in
Križevci. Er reist viel durch Europa und Afrika und von seinen Reisen bringt er verschiedene
Erfahrungen mit, die er in der Praxis anwendet. Eine tiefe Spur hinterließ er, außer durch
seine praktische Tätigkeit als Arzt, auch auf dem Gebiete des Übersetzens, Verlagswesens,
der Erforschung verschiedener Themen, über die er seine zahlreiche Werke verfasst. In vielen
von ihnen behandelt er auch das Thema des Vegetarismus. Laut Aussagen seiner Zeitgenossen
machte er starke Werbung für den Vegetarismus und den Antialkoholismus, so beschreibt
ihn Matoš als Vegetariern. Er ist vorzüglicher Redner und Kultur- und Bildungskraft, als
Mitglied des Vereines der Bruderschaft des Kroatischen Drachens versucht er während seiner
Vorträge seinen Mitmenschen mit Rat und praktischer Hilfe zu helfen. In dieser Arbeit
versuchte ich Licht auf die Figur dieses vielseitigen Arztes zu bringen, der in seinem Erbe
über 500 veröffentlichte und unveröffentlichte Werke breiten Spektrums hinterließ. Am
interessantesten für diese Arbeit sind Gundrums Werke Autobiographie, Liebes Kind, Einfluss
des Fleisches auf Vegetarier, Vegetarismus sowie das Buch Über die Lebensverlängerung. Er starb
in Križevci am 24. Juli 1919 beigesetzt wurde er am 26. Juli desselben Jahres auf dem zagreber
Friedhof Mirogoj. Seine dankbaren Mitbürger benannten Straßen in seinem Geburtsort
Orivac sowie in Križevci, wo er den größten Teil seines Arztlebens verbrachte, nach ihm.
320
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
Jelena Červenjak
OŠ Dobriše Cesarića
Osijek
UDK 929.52(497.5 Osijek)”18/19”
Pregledni rad
Primljeno: 5.10.2014.
Prihvaćeno: 7.10.2014.
Obiteljski fond
Friml-Antunović pohranjen
u Državnom arhivu
u Osijeku
U radu je autorica prikazala dio ostavštine obitelji
Friml - Antunović i naglasila njihovo značenje i
koju su svojim djelovanjem na prijelazu 19. i 20.
stoljeća istaknuli braća Oskar, bibiliofil i bibliograf,
i Valerijan, dirigent i skladatelj. Istraživanje za rad
temeljeno je na objavljenoj literaturi i obiteljskom
fondu te obitelji pohranjenom u Državnome arhivu
u Osijeku.
Ključne riječi: Oskar Friml - Antunović, bibliograf,
bibliofil, Valerijan Friml - Antunović, dirigent,
skladatelj, Osijek, prijelaz 19. u 20. stoljeće
321
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
Uvod
Na prijelazu 19. u 20. stoljeće grad Osijek je zbog svog povoljnog gospodarskog,
ekonomskog i kulturnog položaja bio privlačan mnogima te je upravo na prijelazu
stoljeća bio na vrhuncu razvoja, zbog čega je i nosio obilježje drugoga najvećega i
gospodarski najrazvijenijega grada Kraljevine Hrvatske i Slavonije.1 Na kulturni
i gospodarski razvoj grada Osijeka utjecali su mnogobrojni čimbenici, a među
važnijima su migracije stanovništva koje su ovom kraju dale karakteristike etničke
raznolikosti i ekonomsko – socijalne profiliranosti pa Osijek postaje multinacionalni
grad u kojem su narodi i vjeroispovijesti označili različitost životnih navika, jezikâ,
tradicijâ i kulturne baštine. Hrvati su s Austrijancima, Mađarima, Nijemcima,
Srbima, Židovima i drugim narodima zajednički gradili i stvarali skladan suživot
pridonoseći gospodarskom i kulturnom uzdizanju. Prema popisima stanovništva
1900. i 1910. godine evidentan je porast broja njemačkoga stanovništva u Osijeku.
Već 1880. najveći postotak žitelja izjasnio se o njemačkom jeziku kao materinjem pa
je 1880. u Osijeku je više Osječana govorilo njemačkim jezikom nego hrvatskim
(8970 : 7482).2 Ženidbenim vezama „pretakala“ se nacionalna raznolikost te jačala
gospodarska, kulturna, vjerska i politička snaga Osijeka, a tako su se profilirale osobito
njemačke obitelji u kulturnom, gospodarskom, vjerskom, političkom i inom životu
grada Osijeka. Zahvaljujući njima u Osijeku je osnovano više ustanova njemačkoga
karaktera, poput škola, novčarskih zavoda i tvrtki. Preko pedeset osječkih obitelji
krajem 19. stoljeća došlo je do zemljišnih površina te su tim činom prednjačile u
gospodarskom i kulturnom životu grada Osijeka, a shodno tome i ostvarile grad
Osijek na tim poljima.3
*
Na taj je način i austrijski oficir Antun Richard Friml doselio u Osijek. Rođen
je 1846. u Podiebradu. Službovao je kao austrijski oficir u Slavoniji i Srijemu, a 1874.
nastanio se u Osijeku te je, napustivši vojnu službu, nastavio s radom na svom posjedu
u osječkoj okolici (pustara Ugljenište) baveći se vinogradarstvom i ekonomijom.
Također, bio je i ravnatelj Zemaljske sredotočne štedionice u Osijeku. Iz braka s
Rozalijom Friml rođ. Hillebrandt (rođena 1844. u Vođincima) rođeni su sinovi Oskar
i Valerije. Antun Friml uživao je zavičajno pravo u gradu Osijeku na temelju odluke
1
Zlata ŽIVAKOVIĆ - KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. - 1918.),
Osijek, 1996., 14.
2
Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SRH, 1857-1971., Zagreb, 1979., 487.; Melita ŠVOB, Židovi u
Hrvatskoj, I. knjiga, Zagreb, 2004., 57., 93., 97., 368.; Joso LAKATOŠ, Narodna statistika, Zagreb, 1913.,
19.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, Narodni pokret 1883., Zagreb, 1980., 140.
3
Stjepan SRŠAN, Gospodarske i kulturno – prosvjetne prilike u Osijeku na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u:
Secesija u Hrvatskoj, HAZU, Zagreb – Osijek, 1999., 269. – 271.
322
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
Gradskog poglavarstva u Osijeku od 6. svibnja 1875. godine, što znači da je imao
status građanina grada Osijeka.4
Oskar Friml - Antunović, bibliofil i bibliograf
Oskar Friml Antunović rođen je 22. siječnja 1871. u Petrovaradinu, a s roditeljima
je u Osijek doselio kada je imao samo tri godine. Pučku školu i nižu gimnaziju završio
je u Osijeku, a trgovačku akademiju 1889. u Grazu. Uživao je zavičajno pravo u gradu
Osijeku na temelju odluke gradskog poglavarstva u Osijeku od 6.5.1875. U braku
s Katinkom Friml (rođenom Forster 1878. u Keskendu) imao je dvoje djece, Margitu
(rođenu 1898. u Osijeku) i Teodora Antuna (rođenog 28. siječnja 1901. u Osijeku). Bio
je činovnik u Osijeku, a potom suvlasnik Osječke štedne zadruge i glavni predstojnik
osiguravajućeg društva Hazai. U gradu na Dravi bio je poznat i cijenjen zbog aktivnog
rada u kulturnim, karitativnim, vatrogasnim i drugim društvima koja je i materijalno
pomagao. Poslije očeve smrti 1908. preuzeo je očev veleposjed te ga s vremenom
znatno proširio. Za svoj je trud i rad dobio je razne nagrade i odlikovanja. 1908.
godine dodijeljen mu je papinski red Pro ecclesia et pontifice, 1927. dobio je Zlatni krst
Crvenog križa, a 1930. odlikovan je ordenom Sv. Save V. reda.
Imao je mnogo interesa za numizmatiku i arheologiju, a posebice za osječke
starine. Skupljao je stare novce, arheološke nalaze s terena Murse i okolice Osijeka,
knjige, kazališne plakate, fotografije i slično. Kada je 1912. imenovan povjerenikom
arheološkog odjela Narodnog muzeja za osječki kotar, redovito je obavještavao o
nalazima na terenu. Najupornije se bavio skupljanjem knjiga i tiskovnog materijala iz
osječkih tiskara, osječkih novina, fotografija osoba i događaja, biografskih podataka
i osmrtnica poznatih Osječana. Zbirku Osječka bibliografija prodao je 1929. gradu
Osijeku za muzej. Povremeno je pisao crtice u Slavonische Presse (1908., 1910.) i u
Vjesniku Županije Virovitičke (1908., 1909.). S obzirom na ljubav prema starinama,
skupljanju knjiga i tiskovnoga materijala dobio je prepoznatljiv naziv osječkoga
bibliofila i bibliografa. Preminuo je u Osijeku 23. studenoga 1934. godine.5
Valerijan (Valere) Friml - Antunović, dirigent i skladatelj
Valerijan Friml - Antunović rođen je u Osijeku 2. listopada 1888. Srednju
školu polazi u Osijeku od 1900. do 1908., a završava 1909. u Zagrebu. Glazbenu
naobrazbu stekao je na Konzervatoriju u Pragu 1910., u Beču na Glazbenoj akademiji
(1911./1912.) i u kapelničkoj školi. Usavršavao se u Berlinu i Parizu. Bio je zborovođa
Hrvatskog akademskog društva „Hrvat“ u Pragu te operni i operetni dirigent u
inozemstvu. U Osijek se vratio 1918. i počeo s podučavanjem klavira, pjevanja i teorije
4
Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., priredili S. Sršan / Vilim Matić, Osijek, 2003., 230.; Hrvatski
biografski leksikon, 1., Zagreb, 1983., 203.
5
Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Osječka sjećanja, 1. dio, Osijek, 2009., 14; Zavičajnici..., n. dj., 230.; Hrvatski
biografski leksikon, 1., Zagreb, 1983., 203.; .
323
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
glazbe te je često priređivao klavirske koncerte i dirigirao izvedbama opereta diljem
Slavonije. Nakon povratka u rodni grad oženio je Milku Aschbrenner (rođena 23.
kolovoza 1891. u Pragu) te je u braku rođen sin Dragan (20. lipnja 1921.).6 Valerijan
je uživao zavičajno pravo u gradu Osijeku na temelju zavičajnosti svoga oca Antuna.
Bio je član glazbene sekcije Kluba hrvatskih književnika. Djelovao je
i kao zborovođa nekih osječkih pjevačkih društava. Vrlo je rano počeo skladati, a
skladateljski mu je rad raznolik. Skladao je mnoge zabavne melodije za koje je
uglavnom sam pisao tekstove. Tiskao ih je u Osijeku u vlastitoj nakladi, a neke i u
Beču. Najznačajnija Antunovićeva glazbena djela su: Ninon, Proljetni san, Rumba, Ta
bajna noć, Tap-trot, Twist, Vodi me u raj, balet Pierot kao slikar, opereta Zakulisne tajne,
glazbena priča Začarana princeza, za koju je pisao i libreto, Zrinsko - frankopanska
pjesma slobode, Na grobu biskupa Strossmayera. Njegovo je djelovanje ostavilo dubok trag
u razvoju glazbenog života Osijeka u razdoblju između dva svjetska rata. Umro je 6.
ožujka 1937. u Osijeku.7
*
Godine 1911. braća Oskar i Valerijan Friml svoje su prezime promijenili u
Antunović, prema očevu imenu, ali su se poslije obojica često potpisivali dvostrukim
prezimenom. Stoga je i obiteljski fond ove obitelji pohranjen u Državnom arhivu u
Osijeku pod tim dvostrukim prezimenom, Friml - Antunović.
Obiteljski fond obitelji Friml - Antunović
Obiteljski fond Friml - Antunović nalazi se u Državnom arhivu u Osijeku i
sastoji se od jedne kutije u kojoj se nalaze razni spisi kao tragovi o ovoj obitelji. Fond
je pohranjen kao izvornik8, a odnosi se na vremenski raspon od 1927. do 1928. godine.
Građa je arhivistički potpuno sređena i manje oštećena. Dokumenti / spisi pisani su
latinicom na hrvatskom i njemačkom jeziku. U Vodiču arhivskog fonda naznačeno
je da su ostaci ostavštine Oskara Friml-Antunovića preuzeti nakon smrti Dušana
Friml-Antunovića 5. rujna 1974. u njihovoj kući u Josipovcu (u Bizovačkoj ulici 32).
Kako je navedeno u inventaru toga fonda arhivistica Zita Jukić je utvrdila da je sva
ostavština ili razgrabljena ili spaljena; ponuđen namještaj nije odgovarao, a od knjiga
je izdvojeno 120 komada koji su pripadali obitelji Friml-Antunović i dopremljeni su
u Muzej Slavonije. Među tim materijalom pronađena je karta “Projekt kanalizacije
Vuke te plovnog puta Drava-Dunav-Sava” te Oskarova biografija Moj životopis 1871.-
6
Marija MALBAŠA, „Glazbeni život u Osijeku“, Osječki zbornik IX – X, Osijek 1965.,176, 177;
Zavičajnici..., n. dj., 230.
7
Marija MALBAŠA, „Glazbeni život u Osijeku“, u: Osječki zbornik, IX-X, Osijek, 1965., 176., 177.;
Hrvatski biografski leksikon, 1, A – Bi, Zagreb, 1983., 325.
8
Istaknula je arhivistica Državnog arhiva u Osijeku Zita Jukić.
324
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
1932. koja je vrlo vrijedna jer sadrži mnoštvo podataka o Osijeku, osječkim društvima,
ličnostima, Prvom svjetskom ratu, njegovim zbirkama i drugome.
U kutiji sačuvana građa spisa može se grupirati u četiri kategorije: bilježnica s
bilješkama poslovanja, dopisi (dokumenti i potvrdnice o poslovanju, primitku iznosa,
uplati i slično) - na ime Oskara Frimla Antunovića, dokumenti o stambenim zgradama,
bilježnica općina Josipovac.
*
Bilježnica s bilješkama poslovanja obuhvaća razne zapise Oskara Frimla o
svakodnevnim poslovnim promjenama, zadaćama i statistikama. Ondje su zapisani
iznosi koje je kupcima naplatio za određene poslove, porez, poslovanja na pustari
Ugljenište, prihodi i rashodi. Nadalje, u ovoj se bilježnici nalaze podaci vezani uz kuću
u kojoj su živjeli i uređivali ju, zatim o posudbi 3.000 dinara od brata (na dokumentu
su vidljiva oba potpisa braće Friml - Antunović). Ovdje se nalazi i popis plaćenih
najamnina obitelji Friml - Antunović za godinu 1920. - kuća Gajev trg 3, kuća Gajev
trg 9, kuća Jägerova 8 (s obzirom na nacrt izgradnje kuće iz 1898. i zapise o najmovima,
pretpostavljam da su tu kuću kratko koristili i potom iznajmljivali), zapisi o kući br.
8 u Josipovcu iz 1923. Osim ovoga, evidentni su i troškovi vezani uz održavanje kuće
1922. - 1923. (dimnjak, popravci, novi (engleski) zahod), obračuni, popis vrednota i
popravaka Oskarovoga trezora te zapis o popravku kuće u Jägerovoj 8 iz 1925. (fasada
(posao i materijali), štednjak (posao, željezo), dvorište).
Ovi podaci ukazuju na aktivan život obitelji Friml - Antunović (poglavito Oskara
Frimla sa suprugom) u gradu Osijeku na početku 20. stoljeća. Pored djelatnosti koje su
obavljali posjedovali su nekoliko kuća u središtu Gornjega grada pa su iznajmljivanjem
istih dobivali prihode. Iz toga se može zaključiti da su privređivali dovoljno novca koji
im je omogućio pratiti životne standarde imućnijih osječkih obitelji onoga doba. O
tome svjedoče i ostali dokumenti iz fonda, koji svjedoče i o suradnji s istaknutim
imenima grada na Dravi na prijelazu 19. i 20. stoljeća.
Mnogobrojni su dopisi (dokumenti i potvrdnice) o poslovanju, primitku iznosa i
uplatama na ime Oskara Frimla - Antunovića. Oni ukazuju na njegov aktivan društveni,
gospodarski, kulturni i ini život u Osijeku te pripadnost osječkom građanstvu. Najčešće
su to računi uređivanja kuće u Strossmayerovoj ulici 124 za koju su angažirali poznata
gradska poduzeća. To su: Dlouhy i Fulla, građevinsko poduzeće (Pejačevićeva 9)
(radovi na kući u Strossmayerovoj 124, računi, potvrde o primljenoj uplati), Gradska
električna centrala (potvrda primitka iznosa za radove na kući u Strossmayerovoj,
dozvola za izvođenje električne instalacije, račun), Energos, dioničarsko društvo
za elektrotehničku industriju (račun kućnog priključka), Aleksander Gjurić,
elektroinstalater (Strosmajerova 24) (ponuda izvršenja električnih instalacija u kući,
potvrda o plaćanju, računi, ponuda/račun za lampu u hodniku (“da se gasi i pali na dvije
mjesta”)), Prva osječka soboslikarska i ličilarska zadruga (Šamačka 5) (potvrda primitka
325
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
iznosa za radove, račun materijala i izvedbe radova), Dobrovoljno vatrogasno društvo
Osijek, Gornji grad – očitovanje Oskara Frimla o pristanku na provedbu vodovoda
i pokriću troškova te uplati u iznosu od 500 dinara (9. 8. 1927.), potpisani ugovor u
preuzimanju troška izvedbe radova uvođenja vodovoda u kuću (Strossmajerovu 124.)
te pridržavanja svih uvjeta, primjerice, nikome izvan kuće ne smije dopustiti uporabu
vodovoda bez pismene dozvole DVD-a, Gradsko poglavarstvo (odluka o odbijanju
molbe za izvedbenu dogradnju u vrtu kuće u Strossmayerovoj ulici jer ne postoje za
to potrebni uvjeti, odluka o trošku očevida poglavarstvenog povjerenstva radi građevne
dozvole za dogradnju, naplata fijakerske pristojbe za obavljeni očevid novogradnje radi
oprosta gradskog nameta (Aleksandar Vidović, gradski poglavarstveni savjetnik, izašao
na očevid), dozvola za izvođenje vodovodnog priključka na vodovod vatrogasnog
društva (Oskar Antunović iz Strossmayerove 124. i 126. te ostali interesanti iz Gornjeg
grada), uredovna namira u ime psetarine (za 1 vučjaka), građevna dozvola za pregradnju
u kući Strossmayeroa 124.; gradnju će izvesti građevno poduzetništvo Dlouhy i Fulla),
Josip Nagy, umjetno - građevna bravarska radiona i instalacija vodovoda (Desatičina
ulica 27) (račun za materijal potreban za provedbu vodovoda (cijevi, izljevna školjka,
izljevna pipa, šifon, ventil...)), Karlo Axmann i drug, trgovina građevnih i rezanih drva,
pilana, radiona za mehaničko obađivanje drva (Dravsko pristanište gornji grad broj
7) (računi, potvrde o primitku iznosa, dostavnica), Josip Glavač, trgovina željezom i
željeznom robom (Pejačevićeva 2) (računi, uplatni list za račun), Makso Neurath i drug
, poduzeće za zdravstveno - tehničke, sanitarne uređaje, naprave za pripremu tople
vode i centralno grijanje te bušenje dubokih bunara (Pejačevićeva 16) (račun), Herman
Wirrer, tvornica cementne robe i umjetnog kamena (Vukovarska cesta 136/7) (račun),
Narodna trgovina Mioković i Čavić, trgovina manufakturne, pletene i kratke robe (Trg
Kralja Petra 11) (račun), Okružni ured za osiguranje radnika u Osijeku (obavijest o
zakonskoj obvezi plaćanja prinosa za namještenike zaposlenih kod građevnih poslova),
Julio Schubert, mladi, limar za gradnju i galanteriju, vlastita izradba svih vrsti kaca i
ledenjaka, izvađač munjovoda (Strosmajerova 27) (račun), Ljudevit Szinizc, trgovina
gvožđa na veliko (račun), Simon Steinitz, tapetar i dekorateur (Kolodvorska ulica
broj 15.) (račun), Croatia, osiguravajuća zadruga u Zagrebu, podružnica u Osijeku
(potvrda o primitku iznosa), Porezna uprava u Osijeku (potvrda prijema porezne
prijave (dvojezična, srpsko-hrvatska), Martin Pentz, strojo-građevna bravarija (Prilaz
23) (račun), Franjo Stein, Građevni i uresni limar (Bau und Galanterie Spengler)
(Gundulićeva ulica 70.) (račun), Emil Plazzeriano, kružna peć, vlastiti patent; prodaja
svake vrsti opeka, crijepa i kreča u najboljoj kakvoći (račun za gospodina Dušana
Frimla Antunovića), Adolf Schneider, trgovina kreča, cementa i građevinskog materijala
(Županijska 17) (račun), Pfeffer i braća Šupper, mehanička radiona i skladište svih
električnih potrepština, trgovina šivaćih strojeva i kotača (Strossmajerova ul.4.) (račun
(kupljena oprema za kuću)). Pored ovih dopisa, tu su i neki koji nisu izravno vezani s
preuređenjem kuće, već sa svakodnevnim životom obitelji Friml - Antunović. To su:
Pecarska zadruga Gambik (pismo za uplatu članarine), Julka Kramer, protokolarna
326
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
agentura (Kapucinska ul.12.) (potvrda o uplati i primitku iznosa za brzojave), Našička
tvornica tanina i paropila dioničarsko društvo (račun o otpremljenoj robi u dostavno
skladište Osijek), pismo R. Frauengersa, profesora akademije u Zagrebu (budući da je
Oskar planirao odlazak u Zagreb, Frauengers ga poziva u posjet u svoj dom).
Pored ovih dokumenata sačuvani su i spisi o stambenim zgradama u vlasništvu
obitelji Friml - Antunović. Iz prvoga je očito da su Danko i Sofija Batory kupili stan
u Jägerovoj ulici br. 8 od Oskara i Katarine (Tinke) Friml - Antunović. Tu je odluka i
rješenje Prvostepenog suda za stanove 3. lipnja 1927. da ovaj stan postaje u vlasništvu
Batoryja nakon što Oskar i Tinka isele. Saznaje se i točan iznos kupoprodaje u iznosu
od 265.000 dinara, što je potvrđeno odlukom na temelju kupoprodajnog ugovora
od 10. svibnja 1927. potvrdom o plaćenoj prijenosnoj pristojbi te je dozvoljeno
knjiženje prava vlasništva na korist Danka i Sofije Batory. Kupovina je obavljena
u Osijeku 30. srpnja 1927. Iz drugoga dokumenta saznajemo odluku o plaćanju
pristojbe za odmjerenje kupoprodajne pristojbe kuće u Strossmayerovoj ulici br. 124 te
kupoprodajni ugovor kuće u Strossmayerovoj ulici 124. Naime, Oskar i Tinka kupili su
kuću od Antuna i Marije Kapun i platili je 107.500 dinara. Uz te se dokumente nalaze
i platežni nalog za pristojbeni namet te dopisi od Marije Kapun koja ga obavještava
da je primila iznos (obrok kupovine).
Posljednji materijalni trag u fondu obitelji Friml - Antunović jest bilježnica
općine Josipovac, a u njoj se nalazi popis posjeda, vlastovnica i tereta koje je Oskar
ažurno vodio.9
Umjesto zaključka
Spisi iz kutije ukazuju na aktivan život obitelji Friml - Antunović u gradu Osijeku
te svjedoče o društvenom, gospodarskom, karitativnom, kulturnom i inom životu u
gradu Osijeku na početku 20. stoljeća te suradnji s istaknutim imenima grada na
Dravi na prijelazu stoljeća. Pratili su životne standarde građanstva i imućnijih osječkih
obitelji onoga doba i svojim djelovanjem doprinijeli napretku grada, osobito u kulturi.
Braća Oskar, bibliograf i bibliofil, i Valerijan, dirigent i skladatelj, Friml - Antunović
ostavili su važan trag u povijesti grada Osijeka.
9
HR-Državni arhiv u Osijeku (DAOS), Obiteljski fond obitelji Friml - Antunović, fond 1294, 1927./1928.
327
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen
u Državnom arhivu u Osijeku
Sažetak
Antun Richard Friml kao austrijski oficir u Slavoniji i Srijemu doselio je u Osijek 1874.
Njegovi sinovi, Oskar i Valerijan, svojim su djelovanjem ostavili važan trag u povijesti grada
Osijeka. Oskar Friml Antunović u gradu na Dravi bio je poznat i cijenjen zbog aktivnog rada
u kulturnim, karitativnim, vatrogasnim i drugim društvima koja je i materijalno pomagao.
Najupornije se bavio skupljanjem knjiga i tiskovnog materijala iz osječkih tiskara, osječkih
novina, fotografija osoba i događaja, biografskih podataka i osmrtnica osječkih ličnosti. Zbirku
Osječka bibliografija prodao je 1929. gradu Osijeku za muzej. Povremeno je pisao crtice u
Slavonische Presse i u Vjesniku Županije Virovitičke. Valerijan Friml - Antunović bio je glazbeno
obrazovan pa se bavio podučavanjem klavira, pjevanja i teorije glazbe te je često priređivao
klavirske koncerte i dirigirao izvedbama opereta diljem Slavonije. Osim toga, skladao je mnoge
zabavne melodije za koje je uglavnom sam pisao tekstove. Njegovo je djelovanje ostavilo dubok
trag u razvoju glazbenog života Osijeka u razdoblju između dva svjetska rata.
Arhivska građa obiteljskoga fonda Friml - Antunović u Državnom arhivu u Osijeku
sačuvana je u jednoj kutiji te ukazuje na aktivan život ove obitelji u gradu Osijeku i svjedoči o
njihovom društvenom, gospodarskom, karitativnom, kulturnom i inom životu u gradu Osijeku
na početku 20. stoljeća te suradnji s istaknutim imenima grada na Dravi na prijelazu stoljeća.
Također, uočava se da su pratili životne standarde građanstva i imućnijih osječkih obitelji
onoga doba te da su svojim djelovanjem doprinijeli napretku grada, osobito u kulturi.
328
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 321-330
Jelena Červenjak: Obiteljski fond Friml-Antunović pohranjen u Državnom...
Familienerbe Friml-Antunović hinterlegt
im Staatsarchiv von Osijek
Zusammenfassung
Antun Richard Friml kam als österreichischer Offizier in Slawonien und Syrmium 1874
nach Osijek. Seine Söhne, Oskar und Valerian, hinterließen mit ihrem Werk eine wichtige
Spur in der Geschichte der Stadt Osijek. Oskar Friml Antunović war in der Stadt an der Drau
wegen seiner aktiven Tätigkeit in Kultur- Karitativ-, Feuerwehr- und anderen Gesellschaften,
die er auch materiell unterstützte, bekannt und geschätzt. Am beharrlichsten sammelte er
Bücher und Drucksachen aus den osijeker Druckereien, osijeker Zeitungen, Fotografien von
Personen und Ereignissen, biografische Daten und Todesanzeigen osijeker Persönlichkeiten.
Die Sammlung Osječka bibliografija/Osijeker Bibliografie verkaufte er 1929 der Stadt Osijek
für das Museum. Zeitweise schrieb er kurze Texte für die Slavonische Presse und Vjesnik
Županije Virovitičke. Valerijan Friml - Antunović war musikalisch gebildet und unterrichtete
Klavier, Singen und Musiktheorie, er veranstaltete oft Klavierkonzerte und dirigierte
Operettenvorführungen in ganz Slawonien. Außerdem komponierte er viele unterhaltsame
Melodien, für die er meistens die Texte selbst schrieb. Sein Wirken hinterließ eine tiefe Spur
in der Entwicklung des Musiklebens von Osijek in der Zeit zwischen den zwei Weltkriegen.
Der Archivstoff des Familienerbens Friml - Antunović im Staatsarchiv von Osijek wurde
in einer Schachtel aufbewahrt und weist auf ein aktives Leben dieser Familie in der Stadt
Osijek hin, zeugt von ihrem gesellschaftlichen, wirtschaftlichen, karitativen und sonstigem
Leben in der Stadt Osijek am Anfang des 20. Jahrhundertes, sowie von der Zusammenarbeit
mit hervorragenden Namen der Stadt an der Drau zur Jahrhundertwende. Man merkt auch,
dass sie der Lebensweise des Bürgertums und der reicheren osijeker Familien jener Zeit
folgten und mit ihrem Wirken dem Fortschritt der Stadt, besonders der Kultur, beitrugen.
329
330
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Ljerka Perči
Varaždin
UDK 94(497.5 Valpovo)”18”
Pregledni rad
Primljeno: 21.7.2014.
Prihvaćeno: 25.7.2014.
Ugovor pučkih svirača
i Valpovačkog vlastelinstva
iz 1813. godine
Autorica je u radu, na temelju arhivskog gradiva
pohranjenog u Državnom arhivu u Osijeku u
arhivskom fondu Valpovačkog vlastelinstva, opisala
ugovor iz 1813. godine između pučkih svirača i
Valpovačkog vlastelinstva. U uvodnom dijelu rada
osvrnula se na ugovore sklapane za vlastelinstvo i
barunsku obitelj Hilleprand von Prandau tijekom 18.
stoljeća.
Ključne riječi: Valpovačko vlastelinstvo, ugovor,
1813. godina, pučki svirači
331
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
O prvim ugovorima za vlastelinstvo i barunsku obitelj
Hilleprand von Prandau
U Državnom arhivu u Osijeku među brojnom arhivskom građom iz prošlih
stoljeća nalazi se fond Valpovačkog vlastelinstva1 s iznimno vrijednim povijesnim
izvorima za život u Valpovu i njegovoj okolici. U prvom poznatom inventaru dvorca
koji je sastavljen u Valpovu 31. svibnja 1723. godine, u drugoj godini uprave prvog
vlasnika P. A. Hillepranda od Prandaua (1676.-1767.), na prvom mjestu zapisano
je pet uveza pravnih knjiga i prijepisi nekoliko pravilnika2 o upravljanju dobrima. U
drugom inventaru iz sredine kolovoza 1736. godine, koji je napisan na 20 stranica3 u
drugoj sobi4 dvorca popisane su pravne knjige smještene u ormar s rukopisima.
Od 1790. godine, vremena osobnog preuzimanja uprave vlastelinstva baruna
Josipa Hillepranda od Prandaua (1749.-1816.), sina prvog vlasnika, mnoštvo
pohranjenih ugovora, računa, izvještaja, pisama, prijepisa isprava, sudskih presuda i
dopisa svjedoči o povezanosti uprave vlastelinstva Valpovo s obližnjim vlastelinskim
dobrima s obje obale Drave, vojnom upravom u Tvrđi, veletrgovcima za žitarice i
nakupcima za razne proizvode valpovačkog vlastelinstva. Vrlo često pisani su ugovori
i dozvole za sječu građevnog drveta i izradu bačvarskih dužica.
Vidljivo je da je prodaja proizvoda bila regulirana ugovorima. Na isti način za
potrebe vlastelinstva sastavljani su ugovori s ostalim osobama. Godinama su pojedine
vrste zanatlija, kao što su dimnjačar, urar, staklar, lončar, tesar, graditelj, često zvan
palier, obavljali usluge za vlastelinstvo i barunsku obitelj Hilleprand od Prandaua.
Za izvršenje zahtjevnijih radova gradnje i složenih poslova obnova objekata pisali su
se posebni i temeljiti ugovori. U njima su uz uvjete i načine izvođenja bile zapisane
cijene svih vrsta poslova. Za obavljene radove podnosili su se godišnji obračuni. Isti
su pohranjeni među troškovima vlastelinstva i sadrže iznimno važne podatke za
svakodnevni život u Valpovu i okolici.
Godinama su na isti način grupe vlastelinskih podanika sklapale ugovore o
korištenju vodenica na Dravi i Karašici, o vršenju žita, pravljenju i pečenju cigala,
cijepanju drveta u daščice5 i slične sezonske poslove. U ugovoru su bile opisane potrebne
radnje i zabilježena je njihova cijena. U ime vlastelinstva službenik je dogovorio, zapisao
1
HR-DAOS 476, Valpovačko vlastelinstvo, fond ima 275 dužnih metara građe u obliku arhivskih kutija
i knjiga. Pohranjeni su dokumenti i isprave iz razdoblja između 1722. godine, kada je prvi vlasnik P. A.
Hilleprand od Prandaua u travnju te godine uveden u posjed i 1945. godine, kada je sadržaj arhiva iz
Valpova zajedno s Knjižnicom vlastelinstva prevezena u Osijek.
2
Ljerka PERČI, „Valpovačko vlastelinstvo na početku uprave baruna P. A. Hillepranda, Anali Zavoda za
znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek, 2008., 75-96.
3
Ista, „Inventar valpovačkog dvorca iz kolovoza 1736. godine, Osječki zbornik, Osijek, 2009., 203-215.
4
Isto, 208.
5
Bile su to daščice kojima su se pokrivali krovovi. Služile su kao zamjena za crjepove. U ugovorima o
izradi piše „czipaju shindru“.
332
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
i potpisao pravni dokument. Isto
su učinili i izvršitelji. Stoga što su
vrlo često nepismeni primanje na
znanje odredbi ugovora potvrđivali
pisanjem križića uz vlastito ime.
Iz
prvih
postupaka
u
proljeće 1722. godine vidljivo
je da je dolaskom školovanog
pravnika i novčarskog službenika
P. A. Hillepranda6 za vlasnika
vlastelinstva
Valpovo, pisanje
ugovora i poštivanje postojećeg
ugarskog prava postalo za njega
obveza, ali i sve njegove podanike.
Od primanja nasljedstva u posjed,
njegov sin Josip, također školovani
pravnik, imao je među svojim
službenicima uprave vlastelinstva
zaposlenog odvjetnika. On je
bio i najbolje plaćeni službenik.
Od 1790. godine, zbog složenih
Prva stranica ugovora iz 1813. godine.
okolnosti i prilika na vlastelinstvu,
vođeni su sudski procesi u kojima su, braneći interese i prava baruna Josipa, sudjelovali
odvjetnici iz Beča i Zagreba.7
Ugovor iz 1813. između pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva
Sačuvan ugovor koji propisuje odnose između pučkih svirača i vlastelinstva
Valpovo sastavljen 7. prosinca 1813. godine8 potvrđuje ustaljenu praksu reguliranja
odnosa dviju strana od kojih je jedna vlastelinstvo. Vrlo vjerojatno iz određenog
razloga bilo je potrebno točno utvrdi kada i kako će se u Valpovu odvijati glazbene
izvedbe, zabilježiti broj izvođača, cijena nastupa svakog svirača te dodatne obveze
vlastelinstva prema nim. Prema odredbi u ugovoru isplata za sviranje određena je po
završetku pokladnog razdoblja u veljači sljedeće godine.
6
U pismima, različitim izvještajima, prijedlozima za upravljanje vlastelinstvom on se potpisivao samo
prezimenom.
7
O tome svjedoče brojna pisma između baruna Josipa i njegovih odvjetnika. (HR-Državni arhiv u
Osijeku – dalje DAOS, fond 476, kut. 246 do kut. 253. Treba napomenuti da je u tih 8 arhivskih kutija,
0,8 metara arhivske građe, sačuvano vrlo vrijedno gradivo koje nije posebno proučavano.)
8
HR-DAOS, fond 476, kut. 693, spis 760. Papir vis. 23,5, šir. 18.8 cm, četiri stranice. Pisan je u četiri
navrata na njemačkom u Osijeku 7.12.1813. i 18.12.1813., potom na latinskom u Valpovu 23.2.1814.,
i 24.2.1814. godine.
333
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Ugovor s pučkim sviračima iz Réthfale Antonom i Christianom Jankovitsem9
napisao je upravitelj Valpovačkog vlastelinstva Martin Turkovits u Osijeku10. Ugovor
je sročen u tri točke:
1. točka pisana je u 11 redaka i vidljivo je da je u 6. retku prvobitno ostavljena
praznina i u nju je F. Kazthaler11 upisao „ponedjeljak“, a u 9. retku „sedam“,
u nastavku florena (fl.). Određuje se da će dva Jankovitsa svirati sa svojim
sastavom drugova narednih Poklada 1814. godine. Pojedinačno svaki će
po nastupu primiti 7 fl. Osmorica „Thonkünstlern“ će putovati u Valpovo
naredne ponedjeljke, a za kraj Poklada svirati tri dana na vlastelinskom balu.
Za svaki dolazak, osim plaće za sviranje, imaju besplatan prijevoz, hranu i
spavanje.
2. točka ima 9 redaka. U 5. retku je na praznom mjestu F. Kazthaler brojkom
upisao „7“ u nastavku piše fl. Ponavlja se da se za svako sviranje isplaćuje 7 fl.
uz besplatan prijevoz, hranu i spavanje. Ako svirači ispune svoje obveze cijeli
iznos će biti isplaćen iz vlastelinske blagajne poslije Poklada.
3. točka je u 2 redka; napisano je da je ugovor sastavljen 7. prosinca 1813. godine.
Za Valpovačko vlastelinstvo ugovor je potpisao upravitelj dvora Martin Turkovits.
Na drugoj stranici ugovora sa skupinom pučkih pjevača u nastavku je ispod
Turkovitsevog teksta naznačeno u Osijeku 18. prosinca 1813. godine u 8 redaka drugom
rukom proširen sadržaj. Tog dana zapisane su dodatne odredbe. One su upućivale na
prošireno utvrđivanje načina glazbenih izvedbi.
Očito je da je dogovorena cijena za pojedinačni nastup svirača, svakome 7 fl.,
bila predmet pregovora. Slovima i brojem taj je iznos zapisan u unaprijed ostavljene
praznine sročenog ugovora.
Iz neutvrđenog razloga trebalo je pojasniti kako će se odvijati sviranje za posljednja
tri dana Poklada. Pučki svirači potvrđuju da će Pokladne nedjelje svirati četvorica, a
Pokladnog ponedjeljka osmorica izvođača. Što se tiče Pokladnog utorka dopisano je,
ako se gospoda barun Prandau i grof Pejačević dogovore, tada bi sva osmorica svirala
i u Walbachu (Valpovu). Drugom rukom zapisan je i datum nastanka dodatka. Bilo je
to 11 dana nakon sastavljanju osnovnog teksta ugovora.
9
Imena se preuzimaju svaki puta na način kako su pisana na određenom mjestu u ugovoru.
10
Nije potpuno jasno je li je u toj prvoj prigodi upravitelj Turkovich bio u Réthfali, Osijeku susjednoj
općini, ili je u Tvrđi bio s Franzom Kazthalerom pa je stoga napisao Osijek. Sigurno je jedno da je
upravitelj zbog posla otputovao iz Valpova i uz pregovaranje o nastupu svirača na Pokladama vjerojatno
obavljao i druge dužnosti.
11
Frantz Katztahler bio je sin istoimenog trgovca iz Tvrđe koji je osim nadgledanja vlastelinskog drveta
na odlagalištu blizu zapadnih zidina bio u dobrim odnosima s barunom Josipom i ostalim članovima
obitelji Prandau. Od dolaska u Osijek u toj trgovini bogato opremljenom raznim robama, namirnicama
i mirodijama godinama su se nabavljali snopovi žica za violinu koju je svirao barun Josip.
334
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Kazalište na majuru, prva polovica 20. stoljeća
Na 3. stranici Ugovora voditelj sastava Anton Benck iza svog imena popisao
je imena četiri svirača Jankovicha, Christiana, Antona, Ive i Luke jednog ispod
drugog, dopisao Johanna Brevanecka, Johanna Svellera i Antona Kindla. Uz imena
tih 7 izvođača je križić. Ispod je izjava „u mojoj prisutnosti“ Franz Kazthaler. Tom
rečenicom on je potvrdio da su i nepismeni pučki svirači upoznati s odredbama
ugovora te da ih prihvaćaju.
U Valpovu je 23. veljače 1814. godine upravitelj dvora Martin Turkovits ispod
Katzthalerovog potpisa u 10 redaka teksta napisanog na latinskom jeziku potvrdio
da su osječki svirači Anton Benk, Christiano Jankovits i 6 drugova, zajedno 8-rica,
svirali i tri posljednja dana na balu, svaki za 7 fl. i da im se iz vlastelinske blagajne
treba isplatiti 504 fl.
Sljedećeg dana 24. veljače, na gornjoj polovici 4. stranice, za vlastelinsku
kancelariju J. Gabronchy je zapisao da je prema nalogu upravitelja dvora naložio
da računovođa J. Rennenberger isplati 504 fl. sviračima koji su u dvoru svirali na
svečanom balu.
U donjoj polovici poleđine ugovora voditelj Anton Benck je izjavio da je u ime
svojih drugova u gotovini primio 504 fl. Istim rukopisom popisana su imena poznate
335
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
sedmorice, izostavljen je Luka
Jankovich. Nije poznato zašto je
to učinjeno. Moguće je da se to
dogodilo jer je ostalo malo mjesta
na dnu stranice, stoga je voditelj
zapisao samo tri izvođača istog
prezimena. Kontrolom isplaćene
sume vidljivo je da su 6 puta svirali
ponedjeljkom i da su 8-rica svirala
sva tri dana Poklada dobila 504 fl.
U Ugovoru o sviranju u
1. točki spominju se Anton i
pučki
Christian
Jankovits12
svirači iz Réthfale s drugovima. U
prisutnosti F. Kazthalera nakon
dopisivanja pojedinosti o broju
svirača u posljednja tri dana
Prizor plesa s orkestrom na lijevoj strani,
Poklada prvi se potpisao dirigent
početak 19. stoljeća
sastava Anton Benck a drugi je
Christian Jankovitch. Poslije Poklada 23. veljače M. Turkovits piše da su Antonio
Benk i Christiano Jankovits te 6-rica njihovih drugova svirala ponedjeljkom 6 puta.
Ista osmorica, svaki za 7 fl., svirala su na kraju i 3 dana na vlastelinskom balu. Za
izvršenu obvezu računovođa vlastelinstva treba isplatiti ukupno 504 fl.
Službenik vlastelinskog ureda J. Gabronchy 24. veljače piše, također na latinskom
jeziku, da je izdao nalog računovođi J. Rennenbergeru da za sviranje na Pokladama
isplati 504 fl. Na donjem dijelu 4. stranice ugovora dirigent sastava vlastoručno
potvrđuje da je u ime svih drugova u gotovini primio 504 fl. Isto tako on poimence
ispisuje imena ostalih svirača. Kao što je već istaknuto nije jasno je li zaboravio Luku
Jankovitcha ili ga je izostavio zbog malo preostalog prostora na donjem dijelu papira.
U tekstu ugovora M. Turkovits imenuje „Mußikanten“ Antona i Christiana
Jankovitsa pučkim sviračima koji će svirati za Poklade 1814. godine. U sljedećoj
rečenici on piše da će 8 „Thonkunßtlern“ putovati za Valpovo i svrati tri dana za
Poklade. Ovo je izraz koji se više koristio za izvođače glazbe u 18. stoljeću. Moguće
je da je taj izraz upotrijebio da bi bolje označio njihovu glazbenu spremu, da nisu bili
samo prigodni putujući svirači, već da su posjedovali, barem neki od njih, a možda i
svi, osnovno glazbeno obrazovanje.
12
Zanimljivo je da je Turković prezime napisao s „ts“, a na trećoj stranici kada je prezimena pisao Anton
Benck onda je prezimena napisao četiri puta s“ch“.
336
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Četiri svirača nose isto prezime. Kada ih piše M. Turkovits dva puta je Anton
na prvom mjestu, kada to piše A. Benck onda je prvi iza njega oba puta Christian.
Očito da su obojica sigurno utjecajniji od ostale dvojice Jankovitsa. U kakvom su
bili srodstvu vrlo je teško reći, jer postoji više mogućnosti rodbinske i generacijske
povezanosti. Dovoljno je da znamo imena svih izvođača koji su bili vezani ugovorom
napisanim prije dvije stotine godina.
Zanimljivije je pitanje koje su instrumente svirali. Očito je da je u vrijeme
pregovaranja o usluzi sviranja u Valpovu, postojala mogućnost da oni stvore dva manja
sastava od po 4 svirača koji bi mogli također izvoditi plesnu glazbu u većem prostoru
od neke sobe.
U Valpovu je u to vrijeme u blizini dvorca vlastelinsko kazalište, izgrađeno 1809.
godine, i bilo je okruženo zgradama na novo podignutom majuru13. U gledalištu su
bile klupe koje su se lako uklonile i oslobodile prostor za ples. Osmorica svirača imala
su dovoljno mjesta na podignutoj pozornici.
Promišljeno je nagađati da je ovaj sastav od 8 glazbenika postojao i neko
neodređeno vrijeme prije potpisivanja ugovora. Treba pretpostaviti da su bili poznati,
da se o njima govorilo. Moguće je da su imali uvježbani glazbeni program prigodan
za plesne večeri u Valpovu. Očigledno je da su bili vrijedni izvođači. Gotovo se po sebi
nameće misao da ih je za dolazeće Poklade unaprijed, već u prosincu 1813. godine,
trebalo obvezati ugovorom o nastupanju.
Bogatstvo povijesne građe u arhivskom fondu Valpovačko vlastelinstvo svojom
raznovrsnošću omogućuje uvid u do sada nepoznate slojeve i oblike glazbenog života
u Valpovu na početku 19. stoljeća. Iz navedenih je primjera razvidno kako je 1812.
godine već postojao ugovor o sviranju na balu14 za Poklade, poznata je cijena sviranja.
Sljedeće 1813. godine sklopljen je ugovor u tri točke s dodatkom. Zapisane su važne
pojedinosti za ispunjenje opisanih obveza 8 svirača. Poštujući pravo, vlastelinska
uprava je svoje postupke uređivala koristeći pravne odredbe i propise. Stoga je
ovaj vlastelinski ugovor o sviranju za Poklade iz 1813. godine vrlo vrijedan primjer
primjene prava u glazbenom životu Valpova.
13
U povodu tog važnog događaja 200-te obljetnice izgradnje prvog kazališta u Slavoniji 7. siječnja 2010.
godine Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku
i Ogranak Matice hrvatske Valpovo pod pokroviteljstvom Grada Valpova priredili su u Valpovu
jednodnevni znanstveno stručni skup „Kazališna baština Valpova 1809.-2009.“. Održano je osam
izlaganja. Nažalost predani i recenzirani radovi o tom važnom i izvanredno vrijednom kulturnom
nasljeđu Valpova još uvijek čekaju svjetlo dana u uredničkoj ladici.
14
Svečani društveni ples u dvorani. Izvodi se plesna glazba koja prati pokrete plesača. Ritmika i tempo
odgovaraju karakteru pojedinog plesa.
337
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Umjesto zaključka
Brojni računi iz razdoblja od 1810. do 1815. godine svjedoče o glazbenim
izvedbama u Valpovu. Za te prigode dolazili su civilni i vojni svirači iz Tvrđe i
glazbenici iz Pečuha. Naknade su bile različite, po probi ili nastupu od 5 do 10 fl.
Iz dva sačuvana računa saznaje se da je u Valpovu početkom veljače 1812. godine
11 glazbenika održalo veliku probu i svaki je primio 5 fl., da je na drugoj i trećoj probi
bilo 8 osoba kojima je isto plaćeno svaki puta 5 fl., ukupno 135 fl. U nastavku ovog
računa spominju se 2 glazbenika koji su prema ugovoru za sviranje na balu15 primili
po 12 fl. Ovaj je račun potpisao izvjesni Herz16. Iz drugog računa koji je potpisao
katedralni orguljaš iz Pečuha Anton Wilfling vidi se da je prepisao note „Deutsche“17
i da je to plaćeno 30 fl. Između više računa iz 1813. godine za glazbenu akademiju
održanu 16. svibnja isplaćeno je 180 fl.18. Za proslavu rođendana baruna Josipa
održanoj 30. srpnja, nastupalo je 16 koralista iz Pečuha i 6 glazbenika iz Osijeka.
Trošak je bio 380 fl.19 Za koncert u čast visokog gosta S. Végha održanog 17. kolovoza
pet koralista iz Pečuha primilo je 100 fl.20. Za proslavu imendana 25. listopada 15
koralista iz Pečuha i 4 glazbenika iz Osijeka primili su 240 fl.21.
*
Suvremena istraživanja i objavljeni radovi o glazbi u Slavoniji na prijelazu 18.
u 19. stoljeće daju neke odgovore. Poznato je iz onodobnih tekstova kako se veselilo
i zabavljalo u raznim prigodama. Zapisima o narodnom životu i običajima22, te
15
Prema ovom zapisu potpuno je jasno da je u neko ranije vrijeme krajem 1811. ili početkom 1812.
godine sastavljen pravni dokument koji određuje između ostaloga cijenu sviranja pojedinog izvođača.
Do sada ovaj ugovor nije pronađen i nisu poznata imena izvođača.
16
HR-DAOS, fond 476, kut. 683, spis 45, dva priloga broj
17
„Der Deutsche Tanz“ je izraz koji se koristio za opis plesne glazbe, kako bi se pojasnilo da skladbe
nisu menueti ili slični oblici plesova koji su se izvodili na bečkom dvoru. Narodni ples „Ländler“ iz
gornjoaustrijskih pokrajina umjerenih pokreta 3/8 i ¾ mjere prethodio je njemačkim plesovima. Obje
forme bile su poznate i vrlo obljubljene u Beču na prijelazu 18. u 19. stoljeće. „Deutsche Tanz“ plesali
su parovi i izvodeći brojne figure ispreplitanja ruku. Napisane su poletne instrumentalne skladbe u
trodobnoj mjeri s naglašenom prvom dobom. Vrteći se prema ritmu skladbi parovi su kružili plesnom
dvoranom.
18
HR-DAOS, fond 476, kut. 689, spis 660.
19
Isto, spis 661.
20
Isto, spis 662.
21
Isto, spis 663.
22
Tomo MATIĆ, „Narodni život i običaji u Požeškoj županiji krajem 18. vijeka“, Zbornik za narodni
život i običaje Južnih Slavena, Zagreb, 1951., 5-29.
338
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
prikazima slavonskog sela23 u djelima hrvatskih pisaca donose se podaci o glazbenom
životu, a poznato je i kakva je bila glazba u samostanima diljem Slavonije.24
Uz spomenute opise na raspolaganju je iznimno vrijedan rad o glazbi. U njemu
se govori o zapisima franjevca Matije Petra Katančića (1750. - 1825.) rođenog i
odraslog u Valpovu. Prema sadržaju njegove dvije rukopisne rasprave25 razvidno je da
je istraživao i bilježio narodnu poeziju i glazbu.
Povezujući tekstove antičkih pisaca Katančić je prikazao glazbala svojih
suvremenika, opisao njihov izgled i načine izvođenja. Jasno je da razlikuje narodne
instrumente od onih kojima se služe graničari. Posebno Katančić spominje mjesta
izvođenja, igranja kola i sviranje na trgu. Opisuje instrumente orgulje, trube, rogove i
mjedene bubnjeve korištene u bogoslužju. Pišući o ženskom pjevanju u kolu on tvrdi
da seoske djevojke rijetko sviraju neki instrument. U nastavku Katančić dodaje kako u
kućama bogatih njihove kćeri sviraju klavikord. Iz Katančićevih rasprave razvidno je
koje su pjesme u veselim prigodama pjevali muškarci, koje u kolu najčešće djevojke, a
koje narod okupljen u crkvi26.
Iz mnoštva povijesnih dokumenata koji su pohranjeni u Državnom arhivu u
Osijeku u arhivskom fondu Valpovačkog vlastelinstva27 moguće je spoznati sliku
glazbenog života vlastelinske obitelji. Iz vremena vladanja baruna Josipa (1749. 1816.) i odrastanja njegove djece postoje računi o kupovini glazbenih instrumenata,
različite notne literature, prepisivanju nota i plaćanju poduke sviranja. U opširnom
radu28 objavljene su brojne vrlo zanimljive činjenice. Djeca, dječaci i djevojčice, od
najranije dobi primala su glazbenu poduku. Učitelj M. Schönhof bio je zaposlen
od 1792. godine. Prvorođeni sin Karlo (1792.-1865.) bavio se u mladalačkoj dobi
skladanjem i izvođenjem. Bio je zaokupljen konstrukcijama više tipova glazbala na
tipke. Iza njega je u vlastelinskoj knjižnici ostala velika množina uveza sa skladbama
kako njegovih tako i drugih skladatelja. Sve do sada navedeno o glazbenom životu u
Valpovu objašnjava kako je prije dvije stotine godina bilo posve razumljivo da bude
napisan ugovor, pravni dokument kojim se točno određuju prava i obveze naručitelja
i 8 svirača.
23
Isti, „Slavonsko selo u djelima hrvatskih pisaca potkraj 18. vijeka“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti
i umjetnosti, Zagreb, 1962., 5-63.
24
Ladislav ŠABAN, „Glazba u slavonskim samostanima u Lanosovićevo vrijeme“, Zbornik radova o
Marijanu Lanosoviću, Slavonski Brod / Osijek, 1982, 113-121.
25
Miroslava HADŽIHUSEJNOVIĆ-VALAŠEK, „O poeziji i glazbi u djelu Matije Petra Katančića“
Glazba, folklor i kultura: svečani zbornik za Jerka Bezića, Zagreb, 1999., 85-99.
26
Isto, 96.
27
HR-DAOS, fond 476, Valpovačko vlastelinstvo
28
Lj. PERČI, „Prilog poznavanju glazbenog života u Valpovu od 1790. do 1825. godine u svjetlu
arhivskog fonda Prandau i Norman“, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek,
2006., 115-139.
339
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 331-340
Ljerka Perči: Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Ugovor pučkih svirača i Valpovačkog vlastelinstva iz 1813. godine
Sažetak
Bogatstvo povijesne građe u Državnom arhivu u Osijeku u arhivskom fondu Valpovačko
vlastelinstvo svojom raznovrsnošću omogućuje uvid u do sada nepoznate slojeve i oblike
glazbenog života u Valpovu na početku 19. stoljeća. Iz navedenih je primjera razvidno kako
je 1812. godine već postojao ugovor o sviranju na balu za Poklade, poznata je cijena sviranja.
Sljedeće 1813. godine sklopljen je ugovor u tri točke s dodatkom. Zapisane su važne pojedinosti
za ispunjenje opisanih obveza 8 svirača. Poštujući pravo, vlastelinska uprava je svoje postupke
uređivala koristeći pravne odredbe i propise. Stoga je ovaj vlastelinski ugovor o sviranju za
Poklade iz 1813. godine vrlo vrijedan primjer primjene prava u glazbenom životu Valpova.
Vertrag der Volksmusikanten und des Valpovoer Großgutbesitzes
aus dem Jahre 1813
Zusammenfassung
Der reichhaltige Geschichtsstoff im Staatsarchiv in Osijek aus dem Archivbestand
des Valpovoer Großgutbesitzes ermöglicht durch seine Vielfalt eine Einsicht in die bis
jetzt unbekannte Schichten und Formen des Musiklebens in Valpovo am Anfang des
19. Jahrhundertes. Aus angeführten Beispielen ist ersichtlich, dass 1812 schon ein Vertrag
über Musizieren in der Fastnacht mit bekanntem Preis des Musizierens vorhanden war.
Im kommenden Jahr 1813 wurde ein Vertrag mit drei Absätzen und Beilage geschlossen.
Es wurden wichtige Einzelheiten zur Erfüllung der beschriebenen Verpflichtungen von 8
Musikern verzeichnet. Das Recht beachtend regelte die Gutsverwaltung ihre Handlungen
gesetzliche Regelungen und Vorschriften gebrauchend. Deshalb ist dieser Gutsvertrag über
das Musizieren zur Fastnacht aus 1813 ein sehr wertvolles Beispiel der Rechtsanwendung im
Musikleben von Valpovo.
340
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Ingrid Marton
Klinika za ginekologiju i porodništvo
Kliničke bolnice „Sveti Duh“
Zagreb
UDK 323.15(4-191.2=112.2)(091)
Stručni članak
Primljeno: 4.10.2014.
Prihvaćeno: 6.10.2014.
Život i stradanje
Eduarda Hirscha
u multietničkom
okruženju Banata
Autorica u članku prikazuje život, rad i smrt
Eduarda Hirscha, uglednog Podunavskog
Nijemca iz Kikinde koji je djelovao u
specifičnom multikulturnom, multietničkom i
multikonfesionalnom okruženju Banata. Njegov
život i stradanje prikaz je ne samo individualne, već
i kolektivne sudbine Podunavskih Švaba u Banatu i
Bačkoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata od 1941.
do 1944. godine.
Ključne riječi: Eduard Hirsch, Podunavski Nijemci,
Banat, Kikinda, stradanje, Drugi svjetski rat, 1941.
– 1944.
341
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Uvodne napomene
Banat i Bačka zemljopisna su područja koja su kroz povijest mijenjala državnu
pripadnost i granice, a tome svjedoče i povijesna zbivanja. U proteklom vremenu tu
se promijenila gotovo potpuno etnička slika o čemu svjedoči život Eduarda Hirscha,
Podunavskog Nijemca, koji je djelovao u multikulturalnom i multietničkom okruženju
Banata. Njegovo stradanje je upravo potvrda jednog vremena obilježenog etničkim
promjenama s posebnim osvrtom na Podunavske Nijemce / Švabe.
*
Od početka 18. stoljeća Habsburgovcima je de iure pripao Banat1, jugoistočni dio
Srijema, sjeverni dio Srbije i pojas južno od Save, te započinje intenzivno naseljavanje
srednjeg Podunavlja Nijemcima, Srbima i domicilnim Mađarima. U tom dijelu južne
Ugarske / Mađarske se smjestila Nagykikinda / Gross Kikinda/ Chichinda Mare /
Kikinda. Godine 1774. carica Marija Terezija osniva Veliko Kikindski distrikt u kojem
je Kikinda sjedište političke / administrativne i sudsko-uprave vlasti. U potonjim
desetljećima grad postaje gospodarsko, kulturalno i prosvjetno središte, koje se snažno
razvijalo do 1870. godine kada osnivanjem Torontalne županije administrativno
središe postaje Nagybecskerek (današnji grad Zrenjanin) te Kikinda gubi političko
/ administrativno značenje.2 Međutim, kada Kikinda dobiva status slobodnog
kraljevskog grada 1893. započinje snažan razvoj poglavito u domeni poljoprivrede
i trgovine poljoprivrednim proizvodima. Grade se brojni mlinovi suvače na konjski
pogon (szaraz malon, mađ.)3. Uz gospodarski i na kulturni razvoj grada su utjecali
Nijemci, koji su npr. osnovali prvo kazalište još 1796. godine4. Prva gimnazija u kojoj
se nastava održavala na njemačkom jeziku osnovana je 1858. godine.
O suživotu Mađara, Nijemaca, Srba i Židova u Kikindi svjedoči činjenica da su
u gradu izgrađene rimokatolička i pravoslavna crkva te sinagoga.
Prema demografskim podacima iz 1910. godine, Kikinda je imala 26.795
stanovnika, a prema nacionalnom sastavu bilo je 14.148 Srba (53%), 5.968 Mađara
(22,27%), 5.855 Nijemaca (21,85%) i 766 ostalih stanovnika. Samo jedanaest godina
kasnije u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca promijenjena je etnička slika što
pokazuje popis stanovništva iz 1921. godine, kada Srbi čine 58% stanovnika Kikinde,
Mađari 16,27%, Nijemci 21%, Rumunji 5% i ostali stanovnici.5
1
Banat se proteže od Tise do Karpata, Tisa na zapadu dijeli Banat od Bačke, na jugu je omeđen Dunavom,
na istoku Karpatima, a na sjever rijekom Moriš. Od pamtivijeka je Bačka područje koje omeđuju rijeke
Dunav i Tisa, dok sjeverna granica Bačke nikada nije bila čvrsta.
2
Petar PEKIĆ, „Povijest Hrvata u Vojvodini od najstariji vremena do 1929. godine“, Zagreb, 1930.
3
Danas u Europi postoje još samo tri takva mlina, jedna je suvača sačuvana u Kikindi, jedna se nalazi u
Otoku u Republici Hrvatskoj, a jedna u Mađarskoj (op.a.).
4
Srpsko kazalište otvoreno je 1834. godine.
5
Zoltan ĐERE, „Skica promena etničkog sastava stanovništva na tlu današnje Vojvodine 1526-1910.
god.“, Istraživanja, br. 15, Novi Sad, 2004., 105-123.
342
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Rimokatolička i pravoslavna crkva.
Sinagoga u središtu grada
Život i rad Eduarda Hirscha
Eduard Hirsch rođen je 14. ožujka 1888. godine u Jimbolia-Hatzfeld, županija
Timistorontal, od majke Magdalene Hirsch. Po nacionalnosti bio je Nijemac, a po
vjeroispovijesti rimokatolik.
343
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Vrlo mlad počeo je raditi kao trgovački
pomoćnik da bi ubrzo završio školu za trgovce.
Hirsch je isključivo svojim napornim radom,
samoprijegorom i ambicijom u vrlo teškim i
nesigurnim vremenima stvarao egzistenciju.
Predaja kaže da je za vrijeme izdavanja robe
trgovcima ustajao u 2.00 sata ujutro i radio
dok nije, čak i kolabirao zbog iscrpljenosti.
Nakon dugogodišnjeg napornog rada postao
je partner velike trgovine „Anker i Hirsch“.
Prilikom osamostaljenja i dijeljenja imovine
s partnerom svakom pripao dio vrijednosti
u protuvrijednosti od 200 jutara zemlje.
Tijekom vremena proširio je posao i osnovao
veletrgovinu kolonijalnom robom.
Izvod iz matične knjige rođenih
Potvrdnica na kojoj se vidi da je
Eduard Hirsch vlasnik veletrgovine
kolonijalnom robom u Kikindi
344
Za potrebe lakšeg obavljanja posla, ali i
racionaliziranja troškova, svoj auto i usluge
vozača, dijelio je s prijateljem dr. Laszlom
Szemzom, uglednim liječnikom i apotekarom.
Činjenica da je postao zastupnik Standard
Oil-a za Banat i Bačku govori o razgranatosti
i obimu njegovog posla, kao i o njemu kao
vrsnom i pouzdanom poduzetniku. Osobno je
dočekivao kontejnere s robom koji su stizali u
Trst i Rijeku, zbog čega je često volio svraćao
u Opatiju i boravio u slobodno vrijeme u
za to vrijeme, luksuznom hotelu Kvarner.
Samostalno je vodio poslove i tečno govorio
tri strana jezika.
Oženio se u Kikindi 11. lipnja 1911. s
Elisabeth Hubert. Kao što je to bilo uobičajeno
u to vrijeme, rano je osnovao obitelj, oženivši
se u dobi od 23 godine s 22.-om godišnjom
domaćicom iz ugledne obrtničke obitelji iz
Kikinde. Jako je volio i iznimno skrbio za
svoju kćer jedinicu Erzsebét. Nakon završene
građanske škole šalje je na daljnje školovanje u
internat u Wiener Neunstadt pored Beča. Kao
darežljiv otac kćeri je poklonio za rođendan
dvokatnicu s četiri stana u centru Novog Sada
u Kosovskoj ulici br. 13, a svom zetu dr. Márton
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Sándoru za imendan automobil- Opel Olympiju.
Eduard Hirsch je 1926. god kupio kuću u
Kikindi, a 1935. drugu na 320 hvati zemljišta.
Obje kuće nalaze se u Dositejovoj ulici, koja je
paralelna ulica s glavnom ulicom ili „korzom“.
Jedna od tih kuća bila je na uglu Dositejeve
i Semlačke ulice, a sada su od te kuće napravljena
dva objekta. U dvorištu jedne od tih kuća nalazi se
specijalna škola „6. Oktobar” koja je napravljena
na mjestu gdje su bili magazini veletrgovine.
Eduard Hirsch imao još jednu katnicu u
Novom Sadu u Aljmaškoj ulici.
Drugi svjetski rat - stradanje
Njemačka i njeni saveznici 6. travnja 1941.
Eduard Hirsch u šetnji ispred
godine napali su Kraljevinu Jugoslaviju, koja
hotela Kvarner u Opatiji
je potpisala kapitulaciju 17. travnja. Kvislinška
Nezavisna država Hrvatska osnovana je 10. travnja 1941. i među prvima ju je priznala
nacistička mađarska vlada Miklósa Horthya, kako bi anulirala pravne zapreke za
okupaciju dijela jugoslavenskog teritorija.6 .6 Mađarske trupe prešle su mađarskojugoslavensku granicu već 11. travnja, ali su snage Wermachta već 7. travnja ušle u
Banat želeći ga u potpunosti okupirati. Jugoslavenska regularna vojska povukla se pred
njemačkim trupama bez interakcije s mađarskom vojskom. S dolaskom mađarske
vojske u Banatu su se Podunavski Nijemci našli na milost i nemilost Horthyjevim
snagama i ostalim vojskama koje su dolazile na to područje. Kada se Crvena armija
približavala Bačkoj i Banatu započinje iseljavanje velikog broja Nijemaca u jesen
1944. Prema nekim procjenama, oko 300 000 Nijemaca uspjelo je pobjeći prije ulaska
ruske vojske. Odmah nakon tzv. oslobođenju Vojvodine, Crvena armija je potjerala
dio njemačkog stanovništva, njih oko 30.000 u Ukrajinu, tako da su ondje umirali od
posljedica iscrpljenosti, gladi i prisilnog rada.7 Godine 1946. temeljem Postdamskog
dogovora, jugoslavenske su vlasti pristale da sve Nijemce preživjele u „logorima smrti“
pošalju u Njemačku. Nakon 1944. godine, od oko 200.000 Nijemaca koji su uvjereni
u svoju nevinost i dobrohotnost ostali na rodnoj grudi, njih oko 70.000 je ubijeno.
Većina drugih podvrgnuta je različitim torturama, mučenjima i ponižavanjima.8
6
Tomislav JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb, 2000., 537.
7
Adalbert REBIĆ, Progon bačkih Nijemaca iz Filipova (Philipsdorf ) potkraj i poslije Drugog svjetskog rata,
153-164
8
Peter BINZBERGER, Deutsche Gedenkstäte. Kikinda. Eine Dokumentation von Peter Binzberger.
Donauschwäbisches Archiv, München, 2002.; Nenad NOVAK STEFANOVIĆ, Ein Volk an der Donau.
Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien unter dem kommunistischen Tito-Regime, Donauschwäbischae
Kulturstiftung, München, 2004.
345
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Dokumenti kojima se potvrđuje konfiskacije
kompletne imovine Eduarda Hirša,
njemačke nacionalnosti, a temeljene odlukom
AVNOJA-a od 21. studenoga 1944. u korist
Demokratske Republike Jugoslavije.
U Kikindu su 6. listopada 1944.
ušli partizanski odred i odmah otvaraju
tzv. sabirni logor. Ukupno 632 osobe
bile su zatočene, mučene, masakrirane
i ubijene u koncentracijskom logoru u
Kikindi, u zloglasnoj mljekari gdje su
ljudi bili poredani ležeći na podu poput
poslaganih vreća, po njima je skakalo,
a zatim su ih izbacivali kroz prozor
prisjetio se tragične sudbine kikindskih
Nijemaca Dr Peter Binzberger 2002.
godine prilikom blagoslova spomenika
ubijenih Podunavskih Švaba u Kikindi
na željezničkom katoličkom groblju
kod masovne grobnice.9
9
Peter BINZBERGER, Deutsche Gedenkstäte. Kikinda…, n. dj.
346
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Prema navodima supruge Eduarda Hirscha Elisabethe njegovi poznanici i
prijatelji, a pogotovo srpski znanci sugerirali su mu da ne napušta Kikindu, jer mu
garantiraju sigurnost s obzirom da je njegov životni put bio ispravan i svima je činio
dobro. On je tijekom rata višekratno davao novčanu pomoć partizanima za lijekove
i liječenje boraca, ali je isto tako financijski pomagao židovskim obiteljima. Dokaz
tome je audiozapis Dana Talmona izrečen pred rabinom 20. listopada 1990. godine u
Haifi u Izraelu. Dan Talmon, Židov iz Velike Kikinde, rođen je kao Ivan Steiner, sin
vrlo uglednog i bogatog trgovca poljoprivrednih strojeva. U svom svjedočanstvu, Dan
Talmon, izričito spominje kako je Eduard Hirsch njemu i njegovoj obitelji višekratno
novčano pomagao, što se po tadašnjim nacifašistički zakonima kažnjavalo smrtnom
kaznom.
Eduard Hirsch je zajedno sa suprugom Elisabeth, noću izbačen iz svoje kuće
tijekom listopada 1944. Ona je ponižavana i mučena u logoru, ali kako se deklarirala
kao Mađarica preživjela je. Njezin je suprug mučen i ubijen. Njegovi posmrtni ostaci
leže u masovnoj grobnici u Kikindi. Imovina im je konfiscirana.
Epilog
U prvom desetljeću 21. stoljeća na
zahtjev obitelji opunomoćenik započinje
pravni postupak u Republici Srbiji
za utvrđivanjem istine i rehabilitacije
gospodina Eduarda Hirscha. Temeljem
uvida u dokumentaciju; Okružni Sud
u Zrenjaninu, 21. ožujka 2008. godine
donosi rješenje prema kojem je Eduard
Hirsch bio žrtva progona i nasilja iz političkih
razloga, koji je bez sudske ili administrativne
odluke oktobra meseca 1944. godine od strane
narodno oslobodilačkih vlasti lišen slobode i
odveden u logor u Kikindi gde mu se gubi
svaki trag. U rješenju se pravne posljedice,
kao i konfiskacija imovine proglašavaju
ništavnim.
Priča o „Životu i stradanju Eduarda Sudsko rješenje Okružnog suda u Zrenjaninu
prema kojem je Eduard Hisrch bio žrtva
Hirscha u multietničkom okruženju
progona iz političkih razloga.
Banata“ individualni je dokaz o stradanju
Podunavskih Nijemaca. To je priča o čovjeku koji je pridonio razvoju i boljitku svoje
lokalne zajednice, kao Nijemac, u najtežim ratnim vremenima pomagao je i Židove i
partizane. Priča je to ne samo i individualnom stvaralačkom duhu i humanizmu, već i
o tragičnoj sudbini pojedinca, reprezentanta Podunavskih Švaba, otrgnutih od matice,
odraslih u multikulturalnom okruženju, demoniziranih zbog nacionalnosti.
347
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 341-348
Ingrid Marton: Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom okruženju Banata
Život i stradanje Eduarda Hirscha u multietničkom
okruženju Banata
Sažetak
U članku je prikazan život, rad i stradanje Eduarda Hirscha, Podunavskog Nijemca,
rođenog 1888., veletrgovca kolonijalnom robom i uglednog člana lokalne zajednice. Pomagao
je Židove i pripadnike narodno oslobodilačke borbe u vremena kad se i jedno i drugo kažnjavalo
smrću. Njegov altruizam nije mu mogao pomoći. Brutalno je mučen i ubijen, od komunističkih
vlasti u listopadu 1944. Imovina mu je konfiscirana. Rehabilitiran je 2008.godine temeljem
rješenja Okružnog suda u Zrenjaninu.
Das Leben und Leiden von Eduard Hirsch in der multietnischer
Umgebung von Banat
Zusammenfassung
Im Artikel wird das Leben, die Arbeit und das Leiden von Eduard Hirsch, eine
Donauschwaben, geboren 1888, Kolonialwarengroßhändlers und angesehenen Mitglied der
Lokalgemeinschaft dargestellt. Er half den Juden und Teilnehmern des Volksbefreiungskampfes
zu einer Zeit wo beides mit dem Tode bestraft wurde. Sein Altruismus konnte ihm nicht
helfen. Er wurde von den kommunistischen Machthabern im Oktober 1944 brutal gefoltert
und getötet. Sein Besitz wurde nationalisiert und konfisziert. Er wurde im Jahr 2008 aufgrund
eines Beschlusses des Kreisgerichtes in Zrenjanin rehabilitiert.
348
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
Branislav Miličić
Muzej Slavonije
Osijek
UDK 737(497.5 Osijek)”19”
Stručni članak
Primljeno: 1.10.2014.
Prihvaćeno: 2.10.2014.
O značenju numizmatičke
zbirke Miroslava Friedmanna
pohranjene u Muzeju
Slavonije u Osijeku
(Osvrt na Notgeld, tj. novac iz nužde)
U ovome radu autor opisuje tzv. novac iz nužde
Weimarske Republike i gradskog novca grada Osijeka
koji je u Muzej Slavonije stigao darom osječkog
tiskara i trgovca Miroslava Friedmanna. Gradski
novac Weimarske Republike iznimno je vrijedan
i kao dio baštine pa tako i kao iznimni primjer
umjetničkog djela iz polja grafike.
Ključne riječi: „Novac iz nužde“/ Notgeld,
Weimarska Republika, Osijek, Miroslav Friedmann,
Muzej Slavonije
349
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
O Miroslavu Friedmannu
Miroslav Friedmann značajna je osoba zbog zbirke papirnatog novca europskih
zemalja, posebice papirnatog novca Njemačke i Austrije u razdoblju 1914. do 1933.
godine, koju je donirao Muzeju Slavonije u Osijeku.
Rođen je 1888. godine Od oca 1923. preuzima tiskaru i knjižaru u Osijeku. Iako
nije bio po struci tiskar svoju je tiskaru modernizirao. Bio je onodobni poznati novinar
i trgovac papirom. Uređivao je mnoge časopise iz područja struke: Grafičku smotru
(1924.), a posebice je značajan kao urednik, vlasnik i izdavač Hartije, staleškog lista
za trgovinu papirom, tiskarstvo, knjigovestvo i kartonažu (1937.-1939.). Njegova je
tiskara objavljivala časopise (npr. Jugoslavenska zastava), kalendare i uglavnom manje
tiskarske forme. Bio je predsjednik Udruženja štampara s područja osječke komore
(1935.-1939.). U razdoblju upravljanja tiskarom izdano je 12 naslova u glavnom u
manjim tiskarskim formama (programi,proglasi i kalendari).1
Gradski novac Weimarske Republike
u
Zbirci
Miroslava
Friedmanna
Numizmatičkog odjela Muzeja Slavonije
u Osijeku
Tiskarske forme Friedmannove tiskare reklamu za kalendare i naslovnica „Hartije“
(Tiskovine pohranjene u Hemeroteci
Muzeja Slavonije)
1
Iz numizmatičke zbirke koju je
Miroslav Friedmann darovao Muzeju
Slavonije u nekoliko navrata, najviše
novca je poklonio 1929. i 1931. godine.
Cjelokupna njegova zbirka broji oko
5.000 primjeraka i od toga većinom je
gradski novac Njemačke / Weimarske
Republike (oko 2.000 primjeraka
uz napomenu da je zbirka i dalje u
obradi te broj nije konačan). U zbirci
su zastupljeni svi dijelovi Weimarske
Republike podjednako, te zapanjuje
izvrsna očuvanost većeg dijela novčanica.
Što jasno upućuje na to da je Friedmann
kao vlasnik tiskare vjerojatno surađivao
sa tiskarima te za pretpostaviti je od njih
samih dobivao primjerke ili barem veći
dio njih.
Weimarska Republika obuhvaća
razdoblje njemačke povijesti od 1919.
Marija MALBAŠA, Povijest tiskarstva u Slavoniji, Zagreb, 1978., 46, 47.
350
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
Karta Weimarske Republike 1919.-1933.
do 1933. godine. Najbolje ju opisuje citat: ...Republika je bila obilježena stvaralaštvom
usred patnje,mukotrpnim radom usred opetovanih razočaranja, nadom usprkos bešćutnim
i snažnim protivnicima.2
Zbog silnih ekonomskih nestabilnosti da bi spasila valutu Reichsbank dopušta
izdavanje „novca iz nužde“ (Notgeld). To je novac koji se izdaje u nedostatku dovoljne
količine nacionalne valute i u pravilu je gotovo uvijek manjih apoena. Mogu ga izdavati
savezne države, općine, skupine općina i gradovi, tvornice i korporacije. Motivi su
ovisno o tome tko ga izdaje lokalni (povijesni, arhitektonski ili pejzažni).
Gradski novac, 50 pfennig, Ilmenau, Tiringija, Republika Njemačka, 1921.
Tisak Wiedemannsche Druckerei AG, mjesto izdanja: Saalfeld d=9.3 cm v= 6.4 cm
MSO 838
2
P. Gey, Weimarska kultura, Konzor Zagreb, 12
351
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
Av. Bijeli papir, crni tisak na višebojnom zeleno-crveno-žutom podtisku, u sredini
uokvireni prikaz krajolika ( šuma, kula ), u kutovima gore uokvirene oznake nominale,
u uglovima dolje uokvireni likovi J. W. Geothea, ispod vodoravni natpis od 5 redaka.
Rv. Na naličju u sredini uokvireni prikaz krajolika ( planina, kuća, za odmor, J.W.
Goethe ), u kutovima gore oznaka nominale, vodoravni natpis od 4 reda.
Notgeld Ilmenau (avers i revers)
Gradski novac, 75 Pfeniga, Jena, Tiringija, Republika Njemačka
1. 5. 1921. Tisak: A.Kämpfe, Jena, d= 7.8 cm v=6,5 cm
MSO 842
Av. Bijeli papir, crni tisak na sivkastom podtisku u sredini oznaka nominale na
žutom podtisku, vodoravni natpis od 8 redaka.
Rv. Bijeli papir tamnosivi tisak na svjetloplavom podtisku. Na naličju, u sredini
prikaz krajolika i Schillera i Goethea, u lijevom kutu dolje oznaka nominale, vodoravni
natpis od jednog reda.
Notgeld Jena (avers i revers)
352
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
Gradski novac, 50 pfenniga, Rinteln, Hessen-Nassau, Republika Njemačka 1920.
Tisak: Edler & Krische; Hillebrecht, Rudolf, Hannover, d=6.1cm v= 9 cm
MSO 209972
Av. Bijeli papir, višebojni tisak na svijetlozelenom podtisku. Polje postavljeno
okomito. Gore natpis u 1 redu i oznaka nominale. U sredini ormar arhiv von
Münchausena. Lijevo okomito natpis u 1 redu, desno okomito ser. broj:064244.
Dolje natpis u 4 reda.
Rv. Bijeli papir, višebojni tisak na višebojnom podtisku. Polje postavljeno okomito.
Gore u sredini oznaka nominale, lijevo i desno gore natpis u 2 reda. U sredini crtež
baruna Münchausena koji leti na topovskoj kugli, ispod grad.
Notgeld Rinteln (avers i reves)
Dok je slučaj sa Weimarskom Republikom bio ekonomske prirode i razloga ratne
odštete u isto vrijeme i Osijek izdaje svoj novac iz nužde razlog tome je nedostatak
sitnog kovanog novca nakon propasti Austro – Ugarske Monarhije.3
Gradski novac, 10 filira, Osijek 1919.
d=5,9 cm v= 4,2 cm
MSO 157016
3
Branko MATIĆ, NOVAC NA PODRUČJU GRADA OSIJEKA, dostupno na: http://papers.ssrn.com/
sol3/papers.cfm?abstract_id=1126278
353
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
Av. Jednostrana novčanica. Ornamentalna pačetvorina, u sredini grb grada
Osijeka, oko njega zaštitna mrežica od cik - cak crta slijeva gore prena desno dolje.
Papir bijel, boja tiska zeleno - crna. Vrijedi do 10. 8. 1919. godine.
Gradski novac, 20 filira, Osijek 1919.
d=9 cm v= 6,5 cm
MSO 157013
Av. Jednostrana novčanica. Ornamentalna pačetvorina, u sredini grb grada
Osijeka, oko njega zaštitna mrežica od cik - cak crta slijeva gore prena desno dolje.
Papir bijel, boja tiska narančasto - smeđa, crna. Vrijedi do 10. 8. 1919. godine.
Gradski novac Osijek 10 filira
Gradski novac Osijek 20 filira
354
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
Zaključak
Opisani novci iskazuju, tj. ističu, njihovu važnost i vrijednost ne samo kao
sredstva plaćanja nego i mnogo više. Naime, ovo primjeri posebice pokazuju da novac
može biti obilježje stila i vremena. Naime, kroz grafička rješenja se uočavaju obilježja
onodobne weimarske kulturne scene posebice one likovne. Tako su npr. gradski
novci gradova Ilmena, Jeni i Rintelna vrlo zanimljive tematike; prvi grad je poznat
kao mjesto u kojem je svoj odmor provodio njemački književnik Goethe. Na aversu
prva je i posljednja godina kada je Goethe bio u Ilmenau. U Jeni borave književnici
Schiller i Goethe, a baruna Münchausena prepoznat ćemo na novcu Rintelna. Grad
Osijek 1919. imao je svoj gradski novac zbog propasti Austro- Ugarske Monarhije i
nastanka nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – te se po tom obilježju
nije razlikovao od ostalih gradova srednje Europe.
Unatoč opisanim izdvojenim primjerima treba istaknuti vrijednost i značenje
čitave numizmatičke zbirke Miroslava Fridmanna. Iako je to tek početak istraživanja
te zbirke u Muzeju Slavonije u osijeku se i nadalje obrađuje, te će tek kada bude
obrađena u cijelosti prikazati svoju važnost. Ova zbirka na neki način jasno ocrtava
život, posebice gospodarski, nakon Prvoga svjetskog rata i za vrijeme Weimarske
Republike, i to preko obrade gradskog novca (notgeld).
355
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 349-356
Branislav Miličić: O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna pohranjene...
O značenju numizmatičke zbirke Miroslava Friedmanna
pohranjene u Muzeju Slavonije u Osijeku
Sažetak
Notgeld (novac iz nužde, gradski novac) Weimarske Republike iz zbirke osječkog trgovca,
novinara i tiskara Miroslava Fridmanna daje prikaz poslijeratne njemačke povijesti od 1919. do
1933. godine, i to na primjerima, tj. opisima tih novčanica za gradove Rinteln, Jeni i Ilmenau.
Oni su izdvojeni kao primjeri jer pokazuju ono što obilježava gotovo sve njemačke gradske
novce, a to su tri obilježja: platežno sredstvo, prisjećanje na povijest i umjetničko djelo.
Über die Bedeutung der Münzensammlung von Miroslav Friedmann
deponiert im Museum von Slawonien in Osijek
Zusammenfassung
Das Notgeld (Geld für Zeiten der Not, Stadtgeld) der Weimarer Republik aus der
Sammlung des osijeker Kaufmannes, Journalisten und Druckers Miroslav Friedmann gibt eine
Darstellung der deutschen Nachkriegsgeschichte von 1919 bis 1933, und zwar an Exemplaren
dh. Beschreibungen der Geldscheinen für die Städte Rinteln, Jena und Ilmenau. Sie sind
ausgesondert als Exemplare, weil sie zeigen was fast alle deutsche Stadtgelder kennzeichnet,
und zwar drei Merkmale: Zahlungsmittel, Erinnerung an die Geschichte und Kunstwerk.
356
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 357-362
Zlatko Bender: O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke
Zlatko Bender,
Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH
Banja Luka
UDK 282(497.6)”18/19”
Stručni članak
Primljeno: 29.9.2014.
Prihvaćeno: 30.9.2014.
O. Franz Pfanner
i značenje trapista
u Delibašinom Selu
kod Banja Luke
Autor je u uvodnom dijelu rada naveo kratki
životopis Austrijanca Franza Pfannera, pripadnika
trapističkog reda, najstrožeg reda katoličke crkve (uz
kartuzijance) i osnivača samostana Mariastern, tj.
Marija Zvijezda, u Delibašinom Selu nedaleko od
Banja Luke. Potom se opširno u radu bavi značenjem
trapista u proizvodnji piva.
Ključne riječi: Austrijanac Franz Pffaner, trapisti,
Delibašino Selo nedaleko od Banja Luke
357
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 357-362
Zlatko Bender: O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke
Uvodne napomene
Franz Pfanner, krsnog imena Wendelin, rođen je
25. rujna 1825. godine u austrijskom mjestu Langen
kraj Brengenza (Vorarlberg). Potječe iz brojne
siromašne seljačke obitelji u kojoj je bilo nepisano
pravilo da se netko od dječaka školuje za svećenika.
Teologiju je studirao u Innsbrucku i Padovi. Potom
je 9 godina svećenik, tj. župnik, u austrijskom mjestu
Haselstaudenu kada je poslan u Zagreb i djeluje od
1859. do 1863. kao ispovjednik sestara Milosrdnica u
Zagrebu i dušobrižnik zatvorenika u Lepoglavi. No,
zasigurno ga kao Austrijanca, koji ne poznaje hrvatski jezik, nova sredina nije primila
previše blagonaklono. Potom je u samostanu Mariawald (Heimbach, Porajnje) 1863.
primljen u red trapista dobivši ime – Franz. Bio je jedan od glavnih predstavnika tog
crkvenog reda u Austro -Ugarskoj Monarhiji. Nakon što je izgradio 1868. opatiju
Tre Fontane u Rimu podnio je sljedeće 1869. godine Hrvatskom saboru u Zagrebu
zahtjev za osnivanje samostalnog samostana trapista u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji
i Dalmaciji. Tada je već dobro svladao hrvatski jezik i zasigurno bi njegova zamisao
bila ostvarena da u tadašnje političke krugove nije stiglo jedno zlonamjerno pismo iz
crkvenih krugova te se tom njegovom projektu usprotivila većina unionista u Saboru
pa je njegov zahtjev odbijen.1
No, to ga nije pokolebalo. Budući da je u međuvremenu saznaje da je u Osmanskom
Carstvu na snazi zakon po kojem je kršćanima bila dozvoljena kupovina državnog
zemljišta odlučio je da kupi veliki posjed nedaleko od Banja Luke u susjednoj Bosni
i Hercegovini. Franz Pfanner se stoga uputio u Istanbulu i od turskih vlasti dobio
dopuštenje za naseljavanje trapista u Bosni i Hercegovini. U svibnju 1869. godine
primio ga je u Banja Luci austro-ugarski konzul Stanislav Dragančić i pomogao mu
oko kupovine zemljišta koja nije bila ni laka ni jednostavna. Naime, nakon nekoliko
neuspješnih pokušaja uspio je kupiti zemljište na oko 100 jutara i 79,5 duluma u
Delibašinom Selu pokraj Banjaluke od Dragančićevog kućnog prijatelja Tome
Radulovića, bogatog banjalučkog trgovca. Pfanner zemljište preuzima 21. lipnja 1869.
i taj dan smatra se tu danom osnivanja samostana i trapističke zajednice Mariastern,
tj. Marija Zvijezda. Ubrzo su se o. F. Pfanneru iz Zagreba pridružili i ostali trapisti:
br. Zaharije, br. Jakob, o. Robert, o. Bernhard i o. Fridolin. Izgradili su privremeni
samostan. Naime, u isto vrijeme je trajala izgradnja velikoga samostana koji je završen
1870. kada se u njega sele trapisti.2
1
Hrvatska enciklopedija 8 O – Pre, Zagreb, 2006., 445.; Nives RITTIG-BELJAK, “Poduzetnički duh
trapista Franza Pfannera (1825. – 1909.)”, Godišnjak njemačke zajednice / DG Jahrbuch, Osijek, 2011.,
288.
2
N. RITTIG-BELJAK, “Poduzetnički duh trapista Franza Pfannera…”, n. dj., Osijek, 2011., 288, 289.
358
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 357-362
Zlatko Bender: O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke
Gospodarski i ini zamah koji je zamislio i ostvarivao Pfanner tražio je brojne
radnike i suradnike pa između inih u Banja Luku ubrzo dolaze i časne sestre
Milosrdnice i Klanjateljice koje su se kasnije tu bavile odgojem djevojaka. Zbog toga,
ali i težnji za proširenjem reda trapista došao je u sukob s apostolskim vikarom za
Bosnu i Hercegovinu franjevcem Paškalom Vučićem, pa iako je Pfanneru potporu
dao i nadbiskup Josip Stadler uspio podignuti nove opatije pa je od 1879. djelovao u
južnoj Africi. Preminuo je u Emausu 24. svibnja 1909. godine.
Gospodarsko značenje trapista
Kupljeno zemljište o. Franz Pfanner
opisao je, između inoga, u svojim
memoarima: Bio je to gusti šljivik, a među
mnogobrojnim stablima uokolo ležale su
kolibe i zakupčeva kućica. Jednu kolibu
potpuno praznu zakupac je koristio kao
štalu za telad i prasad, kao i za pečenje
rakije. Zamolio sam ga, i tu nam je kolibu
prepustio za stanovanje.“
U privremeni samostan Mariastern
(Marija Zvijezda), kako ga je o. Franz
Pfanner nazvao, u znak zahvalnosti
za istoimeni samostan u saskom Lansitzu, koji je trapistima darovao 2.000 forinti
za kupovinu zemljišta u Delibašinom selu, uselili su se 7. rujna 1869. Te godine je
Pfanner pisao adresu za poštanski promet: Trapistički samostan Marija Zvijezda,
pater Franz u Delibašinom Selu kod Banja Luke, u Bosni, zadnja pošta Stara Gradiška u
Slavoniji, Austrija.
Mjesec dana potom trapista je tu već 20 i odmah su započeli sa oranjem, sijanjem
i gradnjom velikoga samostana, čija je izgradnja završena u prosincu 1870. te su dan
prije Božića te godine i uselili u njega. Oca F. Pfannera bilo je teško pratiti u svim
poslovima, a redovnička pravila za njega bila su premalo stroga, zbog čega ga je don
Efrem, poglavar reda iz Olenberga, prozvao austrijski kaplar.
O ovom samostanu pisao je i hrvatski književnik Mihovil Pavlinović sjećajući
se da ga je 1874. godine prilikom posjete Mariji Zvijezdi o. Franz Pfanner počastio
vinom, lećom i ječmenom kavom te da su već od 1872. imali svoj parni mlin i da se na
banjalučkoj tržnici prodavalo brašno iz tog mlina.
Već tada je tu bila vrlo razvijena gospodarska djelatnost; trapisti su ciglanu otvorili
1869., te je godine proradila i kovačnica s radionicom za plugove, 1870. otvoren je
kamenolom, 1872. pilana i sušionica šljiva, 1873. pivovara te prva mala sirana. Posađeni
su i prvi čokoti vinove loze, uzgajali su hmelj, neophodan za proizvodnju piva.
359
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 357-362
Zlatko Bender: O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke
Zbog stočne zaraze koja je onemogućila dalji rad sirane Pfanner je 1873. adaptirao
Schweizereui (kako je nazivao siranu) u pivaru nazvavši je Mala pivara. Hmelj zasađen
1872. se tek od 1875. koristio u proizvodnji piva, koje je sadržavalo neznatan postotak
alkohola. Pivo je u drvenim bačvama transportirano na dalja odredišta zaprežnim
kolima. Pivaru su trapisti izgradili jer je uvoz piva za samostanske potrebe bio otežan.
Industrijska proizvodnja piva registrirana je 1894. godine u Okružnom sudu u Banja
Luci i tako nastaje Trapističko pivo, čiji je baštinik današnje banjalučko Nektar pivo.3
Kvalitetni sirevi, pivo, brašno i platno, četiri su njihova najvažnija proizvoda.
Reklamni plakat objavljen 1901/1902. godine u Bosanskom glasniku, službenom listu
Zemaljske vlade u Sarajevu, predstavio je samostan kao administraciju koja se pažljivo
i revnosno bavi privredom. Svoja glavna četiri proizvoda nudila je ova zajednica na
slobodno tržište: sirevi La Trappe, Schweizerkase i maslac, koji se prave od uvijek
svježeg mlijeka; pivo spremljeno u bačvama, kao i u bocama od pola litre; pšenično
brašno i griz pravljeno u svim brojevima i savršeno raženo brašno; grubo nevaljano i
čisto prerađeno platno.
U austro-ugarskom izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine iz 1906. godine
iznijet je zanimljiva bilješka u kojoj je istaknuto da je samostan trapista Mariastern /
Marija Zvijezda imao, prije svega, privrednu važnost a manje vjersku. To potvrđuje i
vlastiti trapistički zapis: Rade kao crvi“, mučili su se, kidali i kostolomili za druge.
3
Do kraja rata 1945. godine, vlasnici akcija u pivari bila je „Prva hrvatska štedionica d.d. Zagreb“.
Poslije konfiskacije imovine 1946. godine, samostanska pivara predana je u nadležnost Ministarstva
poljoprivrede Narodne republike Bosne i Hercegovine. Razbijanjem kombinata „Vrbas“ na više
poslovnih jedinica i osnivanjem „Banjalučke pivare“ 1947. godine prestalo je sa trapističkom tradicijom
proizvodnje piva. „Banjalučka pivara“ je 1975. godine ušla u sastav Agroindustrijskog poljoprivrednog
kombinata „Bosanska krajina“, čija je članica bila sve do 1989. godine, kada je istupanjem postala
samostalno poduzeće, a početkom 2003. godine dolazi do prijenosa državnog kapitala u akcijski, čime
ova pivara postaje akcionarsko društvo i nedugo zatim, 2004. godine nakon provedenih investicionih
ulaganja u modernizaciju i proširenje proizvodnih pogona, podignut je kapacitet na 1.000.000. hl piva
godišnje.
360
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 357-362
Zlatko Bender: O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke
Umjesto zaključka
Došavši u Bosnu i Hercegovinu o. Franz Pfanner primijetio je njene prirodne
potencijale za razvij raznih grana privrede. Neobrađena zemlja odavno je bila
podivljala. Bosna je u to vrijeme imala dosta stoke, ali nije imala dobrog masla, mlijeka
i sira. Nije imala razvijeno voćarstvo ni vinogradarstvo. Imala je pčele pune oblake, a ne
i pčelare. Oruđa su kod bosanskih seljaka bila primitivna, a za kolare, tesare i kovače
gotovo da se nije ni znalo. Kako je zaista bilo stanje svjedoči i ovaj zapis Mihovila
Pavlinovića: Od lijepe svoje pšenice bosanski seljaci nisu znali peći hljeb, a od zlatnorune
vune nisu znali odjeću napraviti...
Trapisti su iz Austrije prevezli na svoje zemljište u Bosni i Hercegovini dovoljan
broj stoke, plugova i konja potrebnih za razvoj gospodarstva ovoga nerazvijenog kraja.
Početak privredne djelatnosti bio je otežan prvenstveno zbog nedostatka alata, drugih
naprava i strojeva.
U prvim godinama svoga djelovanja trapisti su sadili vinograde i pravili vino, i
to prvotno uglavnom za vlastite potrebe da bi ga kasnije izvozili u Kraljevinu Crnu
Goru i Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju i postali gospodarski vrlo snažni.
O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu
kod Banja Luke
Sažetak
Uvodni dio donosi kratki životopis Austrijanca (Wendelina) Franza Pfannera, pripadnika
trapističkog reda, najstrožeg reda katoličke crkve (uz kartuzijance) i osnivača samostana
Mariastern, tj. Marija Zvijezda, u Delibašinom Selu nedaleko od Banja Luke. Wendelin.
Rođen je 25. rujna 1825. u austrijskom mjestu Langen kraj Brengenza (Vorarlberg). Potječe
iz brojne siromašne seljačke obitelji. Teologiju je studirao u Innsbrucku i Padovi. Potom je
9 godina svećenik, tj. župnik, u austrijskom mjestu Haselstaudenu kada je poslan u Zagreb
i djeluje od 1859. do 1863. kao ispovjednik sestara Milosrdnica u Zagrebu i dušobrižnik
zatvorenika u Lepoglavi. U samostanu Mariawald (Heimbach, Porajnje) je 1863. primljen u
red trapista dobivši ime – Franz. Bio je jedan od glavnih predstavnika tog crkvenog reda u
Austro -Ugarskoj Monarhiji. Nakon što je izgradio 1868. opatiju Tre Fontane u Rimu podnio
je sljedeće 1869. godine Hrvatskom saboru u Zagrebu zahtjev za osnivanje samostalnog
samostana trapista u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Nakon što je Sabor njegov
zahtjev odbio to ga nije pokolebalo. Uspio je te godine kupiti veliki posjed u Delibašinom Selu
nedaleko od Banja Luke u susjednoj Bosni i Hercegovini. Nakon izgradnje velikoga samostana
Mariastern /Marija Zvijezda trapisti su na čelu s o. Franzom Pfannerom započeli snažan
gospodarski razvoj – ciglanu su otvorili 1869., a te je godine proradila i kovačnica s radionicom
za plugove, 1870. otvoren je kamenolom, 1872. pilana i sušionica šljiva, 1873. pivovara te prva
mala sirana. I nakon Pfannerovog odlaska 1879. u južnu Afriku trapisti su bili bitan i snažan
gospodarski čimbenik banjalučkog kraja. (O. Franz Pfanner preminuo je u Emausu 24. svibnja
1909. godine.)
361
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 357-362
Zlatko Bender: O. Franz Pfanner i značenje trapista u Delibašinom Selu kod Banja Luke
Pater Franz Pfanner und die Bedeutung der Trappisten
in Delibašino Selo bei Banja Luka
Zussammenfassung
Die Einleitung bringt den kurzen Lebenslauf des Österreichers (Wendelin) Franz
Pfanner, eines Angehörigen des Trappistenordens, des strengsten Ordens der katholischen
Kirche (neben den Karthusianern) und Gründers des Klosters Mariastern, dh. Marija Zvijezda,
in Delibašino Selo unweit von Banja Luka. Wendelin, geboren am 25. September 1825 im
österreichischen Ort Langen neben Brengenz (Vorarlberg), stammt aus einer zahlreichen,
armen Bauerfamilie. Theologie studierte er in Innsbruck und Padua. Danach war er 9.
Priester, dh. Pfarrer im österreichischen Ort Haselstauden, als er nach Zagreb geschickt wurde
und er wirkt von 1859 bis 1863 als Beichtvater der Barmherzigen Schwestern in Zagreb und
Seelensorger der Inhaftierten von Lepoglava. Im Kloster Mariawald (Heimbach, Rheinland)
wurde er 1863 in den Orden der Trappisten unter dem Namen Franz aufgenommen. Er
war einer der Hauptvertreter dieses Ordens in der Österreichisch-Ungarischen Monarchie.
Nachdem er 1868 die Abtei Tre Fontane in Rom gründete, legte er im kommenden Jahr
1869 dem kroatischen Sabor in Zagreb den Antrag zur Gründung eines selbständigen
Trappistenklosters in Kroatien, Slawonien und Dalmatien vor. Nachdem der Sabor seinen
Antrag ablehnte, war er doch nicht entmutigt. Es gelang ihm in diesem Jahr, einen großen
Besitz in Delibašino Selo unweit von Banja Luka in dem benachbarten Bosnien und
Herzegowina zu kaufen. Nach dem Bau des großen Klosters Mariastern /Marija Zvijezda
begannen die Trappisten, angeführt von Pater Franz Pfanner, eine starke wirtschaftliche
Entwicklung – die Ziegelei eröffneten sie 1869, in demselben Jahr begann auch die Schmiede
mit Pflugwerkstatt mit ihrer Arbeit, 1870 wurde der Steinbruch, 1872 das Sägewerk und die
Pflaumentrocknerei, 1873 die Bierbrauerei sowie die erste kleine Käseproduktion eröffnet.
Auch nach Pfanners Abreise nach Südafrika 1879 blieben die Trappisten ein wichtiger und
starker Wirtschaftsfaktor der Banja Luka Gegend. (Pater Franz Pfanner verstarb in Emaus
am 24. Mai 1909.)
362
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 363-534
II. DIO IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
363
364
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Goran Beus Richembergh
Njemačka zajednica Zemaljska udruga
Podunavskih Švaba u
Hrvatskoj,
Zagreb
UDK 323.21(497.5=112.2)”19”
Ferdinand Riester –
zastupnik
Podunavskih Švaba u Saboru
Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije
Ovaj se rad bavi najvažnijim naglascima iz
političke biografije Ferdinanda Riestera (1846. –
1911.), srijemskoga političara, načelnika Rume i
prvoga zastupnika njemačke nacionalne manjine u
Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Posebno se obrađuju okolnosti u kojima je održao
svoj najpoznatiji govor u Saboru 28. veljače 1907.
godine.
365
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Njemačka nacionalna manjina u Srijemu i Slavoniji
na razmeđu 19. i 20. stoljeća
Nakon sklapanja Austro-ugarske (1867.), a potom i Ugarsko-hrvatske (1868.)
nagodbe položaj Podunavskih Švaba, odnosno njemačke nacionalne manjine u
zemljama ugarskoga dijela Monarhije naglo je pogoršan. Razgraničenje političkih
interesa između Austrije (u Cislajtaniji) i Ugarske (u Translajtaniji) imalo je za
posljedicu jačanje velikomađarskih ideja i mađarizaciju, kao i političku supremaciju
stranaka privrženih vlastima u Budimpešti. To se vidi i iz rapidnoga pada broja
njemačkih državnih škola u srednjem Podunavlju u kojemu je živjelo oko 2 milijuna
Nijemaca, gdje se njihov broj od 1880. do 1918. godine smanjio sa oko 580 na samo
163.
Nastankom moderne građanske Hrvatske u posljednjim decenijama 19.
stoljeća jačaju ne samo hrvatske nacionalne institucije koje tendiraju ukidanju
nacionalnomanjinskoga utjecaja nego i snažni politički, prosvjetni i kulturni pritisci
na nacionalne manjine, među kojima osobito na njemačku. Oni se iskazuju i kroz
djelatnost i agitaciju političkih stranaka, politiku školstva ali i ponašanje klera. Teške
prilike za očuvanje i razvoj njemačkoga nacionalnog identiteta zaoštravaju se u
gradovima te u selima s miješanom nacionalnom strukturom gdje se njemačkoj djeci
odriče pravo na nastavu na materinjem jeziku, polako iščezava utjecaj njemačkoga
novinstva, njemačka kazališta se zatvaraju i potiskuju se hrvatskim, a svećenstvo
zahtijeva i tamo gdje su njemačka djeca u većini katehezu isključivo na hrvatskome
jeziku.
Paradoksalno je da se taj proces suzbijanja nacionalnomanjinskih prava u
Hrvatskoj zbiva paralelno s rapidnim porastom broja Nijemaca u tadašnjoj Hrvatskoj i
Slavoniji. Od sredine 19. stoljeća pa do Prvog svjetskog rata taj je broj udesetorostručen.
Naime, 1840. godine na područjima Kraljevine Hrvatske i Slavonije živjelo je 13 226
Nijemaca, 1857. taj je broj narastao na 29 035, 1880. već ih je 80 139, 1890. 117
439, 1900. ih je 136 121, a 1910. godine Nijemaca je 134 078. Od toga broja gotovo
polovica ih je 1910. godine živjela u Srijemskoj županiji (61 527), što je predstavljalo
oko 15,5% pučanstva.
Ferdinand Riester – lider njemačke nacionalne manjine
Ferdinand Riester rođen je 29. studenoga 1846. godine u Rumi, kao peto dijete
pivara i trgovca Karla Riestera i njegove druge supruge Antonije, rođ. Furjaković.
Ferdinandov je otac Karl u Srijem doselio iz Württemberga i u Rumi je stekao pravo
građanstva prije 1828. godine. Ugled mu je porastao kad se oženio za unuku prvoga
rumskoga suca Ulricha Ruppa. Obzirom da je ta prva Karlova supruga umrla dvije
godine nakon vjenčanja, on se drugi put oženio za Antoniju, kćerku uglednoga
srijemskoga liječnika Furjakovića, koja mu je izrodila osmero djece. Karl je u
revolucionarnim previranjima 1848. godine bio vrlo istaknuti član Revolucionarnoga
366
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
vijeća u Rumi, obnašao je i dužnost načelnika pa je za svoje
zasluge bio i odlikovan. 1
Ferdinand je osnovnu školu završio u Rumi, a nižu
gimnaziju u Srijemskoj Mitrovici. Pivarski zanat učio je u
Bratislavi od 1861. do 1863. godine nakon čega je bio na
šegrtovanju u Budimpešti te na specijalizantskom tečaju i
praksi u jednoj pivovari u Münchenu. Nakon školovanja
vratio se u Rumu gdje je od oca preuzeo vođenje već uhodane
pivovare. Kasnije se 1889. godine oženio za Rumljanku Reginu
Prohasku s kojom je dobio i sina jedinca Karla Ferdinanda. 2
Riester, već i kao sin nekadašnjega načelnika ali i kao politički i socijalno
osviještena osoba pripadao krugu aktivnih građana koji su debatirali o društvenim
pitanjima i poduzimali akcije za razvoj građanskoga života. Bio je jedan od osnivača
Općeg svojevoljnog vatrogasnog društva u Rumi, koje je pod pokroviteljstvom
grofa Adolfa Pejačevića osnovano 1873. godine. Na čelo Društva izabran je ugledni
Rumljanin Ernest von Spiller, a Riester je tada izabran za jednoga od dvojice tehničkih
zapovjednika Društva, što je bio do 1878. godine. 3 Nakon toga Riester postaje glavni
zapovjednik Društva, što je ostao sve do svoje smrti.
Riestera nalazimo i među osnivačima Rumske kasine (javne čitaonice) 13. 3.
1881. godine 4 , a bio je aktivan i među osnivačima Obrtnoga zbora u Rumi 1884.
godine, za čijeg je predsjednika izabran 1891. godine. 5
Ferdinand Riester se aktivno zauzimao za razvoj prosvjetnih institucija u Rumi.
Bio je predsjednik odbora za osnivanje Šegrtske škole, koja je otvorena 1887. godine,
a djelovao je i kao član školskog odbora za izgradnju nove zgrade Srpske škole koja
je svečano otvorena 1905. godine. 6 Aktivno je pomagao i osnivanje Njemačkog
učiteljskog saveza koji je u Rumi osnovan 1891. godine za područje čitavoga Srijema
i Slavonije. Za predsjednika Prvog rumskog njemačkog pjevačkog društva izabran
je 1902. godine, a bio je i u krugu pokretača iznimno važnog glasila na njemačkom
jeziku – Njemačkog narodnog glasnika za Srijem (Deutsche Volksblatt für Syrmien),
čiji je prvi broj tiskan 1. siječnja 1904. godine. Prvi urednik novina bio je Riesterov
bliski suradnik Karl Stürm.
Obitelj Riester bila je vrlo ugledna i utjecajna u Srijemu. Njegov brat Karl bio je
upravitelj Kreditne banke u Inđiji dok su Ferdinand i njegova braća Heinrich i Hugo
1
Wilhelm, Franz: Rumaer Dokumentation, Band II., Stuttgart, 1997., str. 101.
2
Wilhelm, Franz: Isto, str. 102.
3
Bošković, Đorđe: Ruma u periodu 1861 – 1914., Ruma, 2012., str 144.
4
Bošković, Đorđe: Isto, str. 309.
5
Bošković, Đorđe: Isto, str. 217.
6
Bošković, Đorđe: Isto, str. 263.
367
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Uglednici Rume s kraja 19. stoljeća. Ferdinand Riester stoji u 3. redu četvrti s lijeva.
držali ne samo očevu pivovaru (1880. godine sagradili su novu), nego i veliki mlin (od
1884. godine na parni pogon) sa silosima, trgovinu špecerajem, trgovinu materijalima
i bojom kao i nekadašnje vlastelinsko svratište, a kasnije hotel „Kod orla“.
Sve više prepuštajući upravljanje poslovima svome sinu Ferdinandu Karlu,
Riester se u drugoj polovici 90-ih godina 19. stoljeća potpuno posvetio društvenom
i političkom radu, postavši jednim od najangažiranijih prvaka njemačke nacionalne
manjine u Srijemu. Bogat društveni aktivizam učinio ga je iskusnim i poznatim
Rumljaninom. Zajedno s drugim istaknutim Nijemcima Rume poput Ernesta
Spillera, Karla Stürma, Josefa Servatzyja, Stefana Taschnera, Franza Hange i Roberta
Weningera stvara krug oko kojega se okupljaju ne samo zemljoposjednici, obrtnici i
trgovci nego i njemački učitelji i drugi intelektualci.
Još 1892. godine rumski Nijemci, koji su bili bliski politici vladajuće Narodne
stranke, ističu Ernesta Spillera, tadašnjega načelnika općine, kao kandidata na izborima
za Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ta ih je neuspješna kandidatura
potaknula na bolje organiziranje pa u godinama koje slijede njihovi kandidati bivaju
izabrani u Skupštinu Srijemske županije. Njihovi su kandidati i ranije birani u
općinska zastupstva pa su neki od njih obnašali i dužnost načelnika općina. Tako
je prvi načelnik Rume nakon pripojenja Srpskoga vojvodstva Kraljevini Hrvatskoj,
Slavoniji i Dalmaciji bio rumski zidar Ferdinand Hettinger,7 a među kasnijima je bio
i već spomenuti Ernest Spiller.
7
Bošković, Đorđe: Isto, str. 106.
368
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Veduta Riesterove kuće u Rumi
Ferdinand Riester je još od sredine 1880-ih godina redovito bio biran u općinsko
zastupstvo tadašnjega općinskog trgovišta Ruma. Kad se u travnju 1906. godine
odlučio kandidirati i za općinskoga načelnika i to mu je pošlo za rukom. Svi od 24
općinska zastupnika glasovali su za njegov izbor. 8 Riester je prema svemu sudeći bio
vrlo okretan i uspješan načelnik jer je u svome prvom dvogodišnjem mandatu proveo
regulaciju puteva, kanala i potoka, počeo asfaltiranje ulica, izvršio popis stanovništva
i dao da se urede javne površine u gradu. 9 Ipak, izgleda da je u tome bio prilično
samovoljan i da za glavne odluke nije tražio dopuštenje općinskoga zastupstva te
da je trošio općinski novac izvan planiranih rashoda pa je na prijedlog općinskoga
zastupnika Jovana Đuričića – Biorca pokrenuta rasprava o njegovoj odgovornosti koja
je rezultirala jednoglasnom Riesterovom smjenom s dužnosti 1908. godine. 10
Dvije godine kasnije, u siječnju 1910. godine Riester je ponovno izabran
(općinsko zastupstvo je tu odluku opet donijelo i u veljači), a u travnju iste godine
i potvrđen od strane županijskih vlasti na dužnosti načelnika, unatoč protestima već
spominjanoga zastupnika Đuričića. Na toj ga je dužnosti zatekla i iznenadna smrt od
srčanog udara 18. kolovoza 1911. godine.
8
Bošković, Đorđe: Isto, str. 108.
9
Ruma je u to doba imala sva obilježja grada iako nije imala taj status nego status općine, odnosno
trgovišta. U Rumi je 1905. godine živjelo 9.626 stanovnika, od čega većinu Nijemaca (6.337). Važan
dionik njemačkog kulturnog i privrednog kruga bili su i rumski Židovi (239), svi od reda njemački
govoreći Aškenazi.
10
Prema Wilhelmu Riester je sam odstupio s dužnosti još u prosincu 1907. godine.
369
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Pozicija prvoga čovjeka Rume još je više ojačala ulogu i ugled Ferdinanda Riestera
u redovima njemačke nacionalne manjine koja je tih godina živjela u stalnoj napetosti
s hrvatskim i srpskim susjedima, čije su političke stranke sve više kritizirale ali i
otvoreno napadale Nijemce kao „strance i tuđine“. U tome su prednjačili predstavnici
opozicijskih hrvatskih i srpskih stranaka (pravaši i radikali) te njihova glasila koja su
izlazila u Srijemu.
Političke prilike u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća
Prvih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj je politička scena bila vrlo živa i dolazi do
pregrupiranja političkih snaga. Vrijeme je to raspada dotadašnjih političkih stranaka
(osobito Strossmayerove Narodne stranke ali i izvorne Hrvatske stranke prava) i
stvaranja novih. Također i žustrih rasprava o uvođenju općega prava glasa, autentičnim
tumačenjima hrvatskih nacionalnih interesa, međunacionalnih tenzija i sukoba,
demonstracija i prosvjeda širom zemlje. Opozicija, osobito pravaši Josipa Franka i Mile
Starčevića iznose radikalne zahtjeve, a provladine stranke čuvaju status quo.
Narodni pokret u Banskoj Hrvatskoj i kriza dualizma koju je svojim političkim
djelovanjem u Mađarskoj izazvala Stranka nezavisnosti Fernecza Kossutha utječu i
na promjene stavova vodećih hrvatskih opozicijskih političara toga vremena (poput
pravaša Frana Supila), odnosno do tzv. politike novog kursa. 11 Ona se sastojala u tome
da se hrvatske političke snage slože s političkim predstavnicima Srba ali i snagama
izvan Hrvatske u jedinstvenome suprotstavljanju njemačkom „prodoru na istok“
(Drang nach Osten). U tome smislu prvaci izvorne pravaške opozicije su početkom
listopada 1905. godine na sastanku u Rijeci donijeli i dokument poznat kao Riječka
rezolucija. 12 Pristalicama Rezolucije (koji su kasnije osnovali Hrvatsko-srpsku
koaliciju) suprotstavljali su se ne samo neki istaknuti predstavnici Narodne stranke nego
i starčevićanci, koji su zahtijevali beskompromisnu borbu za nacionalnu samostalnost
bez ikakve suradnje sa Srbima i Mađarima. No i pristalicama i protivnicima Rezolucije
zajednički nazivnik je bila izrazito antinjemačka politika i retorika.
Odjeci antinjemačkih političkih rasprava u Saboru ali i izrazito radikaliziranome
novinstvu izazivali su zebnju kod pripadnika njemačkoga puka. Retorika nije bila
usmjerena samo na politiku bečkoga dvora nego je generalizirala i položaj njemačke
nacionalne manjine od koje se zahtijevala bezuvjetna i potpuna asimilacija. I među
hrvatskim političarima toga vremena (a uglavnom se radi o pristalicama Narodne
stranke) ima Nijemaca. Neki od njih su i zastupnici u Saboru (grof Miroslav Kulmer
ml., Aleksandar Egersdorfer i Dragutin Neumann) ali se svi smatraju Hrvatima i
ni jednom riječju ne nastoje prosvjedovati protiv takvih iskaza šovinizma i mržnje
11
Perić, Ivo: Hrvatski državni sabor 1848. – 2000., Drugi svezak: 1868. – 1918., Zagreb, 2000., str. 351
12
Zahtjevima hrvatskih opozicionara okupljenih u Hrvatskoj stranci prava petnaestak dana kasnije
pridružili su se na svome sastanku u Zadru i predstavnici srpskih stranaka tzv. Zadarskom rezolucijom.
370
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Ruma Riesterova kuca
kakvi su se mogli čuti u Saboru Kraljevine ili pročitati u nekim novinama (osobito u
pravaškim glasilima).
Izbori za Sabor ali i izbori na razini Srijemske županije i lokalnih općina sve
su više zaoštravali političku retoriku prvaka političkih stranaka pa su predizborne
agitacije bile potpuno obojane političkim govorom, kao i novinski napisi toga vremena.
Razvojni planovi, komunalna pitanja i ostale lokalne teme potpuno su ustuknule
pred općim temama nacionalnih politika koje su vrlo zaoštrenim jezikom govorile
ne samo o pravno-političkom položaju hrvatskih pokrajina u sastavu Ugarske nego
i o nastojanjima pojedinih nacionalnih zajednica na ostvarenje vlastitih političkih,
kulturnih i prosvjetnih prava. U izrazito napetim odnosima hrvatskih i srpskih
političkih stranaka koji su bitno pogoršani nakon što je srpsko glasilo „Srbobran“
u drugoj polovici kolovoza 1902. godine u Zagrebu objavilo famozni šovinistički
programatski tekst „Srbi i Hrvati“ Nikole Stojanovića. U Zagrebu su izbile protusrpske
demonstracije tijekom kojih su polupana stakla na kućama i dućanima pojedinih Srba.
Ta su događanja imala negativan odjek na hrvatsko-srpske odnose širom Kraljevine, a
o njima se vodila i burna polemika i u Saboru Kraljevine. 13
Prvaci njemačke manjine u Slavoniji i Srijemu, uglavnom pristalice vladine
Narodne stranke, u takvim su okolnostima tražili distancu od oba nacionalna
radikalizma no nisu bili pošteđeni ni kritika ni napada političkih suparnika kad god
su zahtijevali zaštitu svojih kulturnih i prosvjetnih prava kao i prava na isticanje
13
Perić, Ivo: Isto, str. 338. – 339.
371
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
nacionalnih simbola, poput njemačke carske trobojnice (crno-cveno-žute, odnosno
zlatne). Tu su zastavu radikalni hrvatski i srpski političari doživljavali kao simbol
pangermanstva u kojemu su zajednički vidjeli ozbiljnu prijetnju.
Riester kao zastupnik u Saboru Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije
Ferdinand Riester se prvi put kandidirao na izborima za Sabor Kraljevine 1906.
godine, i to na izborima koji su održani 3., 4. i 5. svibnja, tek par tjedana nakon što je
postao i načelnik Rume.
Nema nikakve sumnje da je pored izborne agitacije i Riesterov izbor za načelnika
Rume mobilizirao njemačke glasače da se odazovu izborima i koncentriraju svoje
glasove na vlastitoga nacionalnog kandidata za Sabor. ‘Deutsche Volksblatt für
Syrmien’ u svome izdanju od 29. travnja objavio je proglas svim Nijemcima s pravom
glasa da svoj glas daju Riesteru. U njemu se navodi da je Riester „plemenit i energičan
njemački muž“ koji „hrabro staje u ovom času, odlučnom po njemačko pitanje u
obranu interesa rumskog izbornog okruga i kulturnih prava i interesa Nijemaca u
našoj otadžbini“. 14
U to je vrijeme u Rumskom izbornom okrugu bilo upisano ukupno 1.087
birača (zbog imovinskog cenzusa koji je još uvijek većinu građana držao bez prava
glasa). Riester je na izbore izašao kao kandidat Narodne stranke i glavnog suparnika,
radikalskog kandidata Jovana Tatića pobijedio sa sa 455 glasova, odnosno 109 glasova
razlike. 15
Riesterovu pobjedu na izborima za Sabor Kraljevine srijemski su Nijemci
dočekali s velikim oduševljenjem. Bio je to izbor prvoga deklariranog Nijemca u
općehrvatski parlament kojega su izabrali sami pripadnici njemačke manjine. Ruma
je bila okićena njemačkim zastavama i priređeno je veliko slavlje. No njegov izbor
je bio šok za mnoge hrvatske i srpske radikale čija su glasila (prvenstveno pravaška)
poput „Obzora“, „Dnevnog lista“ i Pokreta“ objavila komentare u kojima se Riestera
14
Wilhelm, Franz: Isto, str. 105. Tekst na njemačkom glasi: »Deutsche Wähler! Nun ist die Zeit
gekommen, wo ihr beweisen könnt, daß ihr treue deutsche Männer seid, die im entscheidenden
Augenblicke wacker zur deutschen Sache stehen und für ihr und ihres Volkes Wohl und Zukunft
mit Entschiedenheit einzutreten wissen. Ein edler, tatkräftiger, deutscher Mann, allbekannt
durch seine Liebe zum deutschen Volke und seine Arbeitsfreudigkeit für das Wohl, hat es auf
sich genommen, im Landtag, im Hause der Gesetzgebung als Abgeordneter für die Interessen
des Rumaer Wahl kreises und für die kulturellen Rechte und Bedürfnisse der Deutschen unseres
Vaterlandes einzustehen. Da es im deutschen Wesen liegt, duldsam und gerecht zu sein, wird unser
Kandidat mit gleicher Liebe und Wärme auch die Interessen der andersnationalen Bürger unseres
Wahlbezirkes vertreten. Auf also, deutsche Wähler! Seid einig und erfüllet bei der Wahl getreu eure
völkische Pflicht: eilet alle, wie ein Mann, zum Wahlplatze und verhelfet dem deutschen Kandidaten
zum Siege! Hoch Ferdinand Riester!«
15
Bošković, Đorđe: Isto, str. 57.
372
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
nastojalo oblatiti kao pangermana pa im je Riester poslao pismo u kojemu je odbacio
optužbe za pangermanizam ali je deklarirao svoju pripadnost njemačkome narodu i
izjavio da će se zalagati za pravo da i njegovi sunarodnjaci imaju škole i druge ustanove
na vlastitome nacionalnom jeziku. 16
Riester je u Sabor otišao pun optimizma da će kao narodni zastupnik i to
vladajuće Narodne stranke kod Zemaljske vlade i bana uspjeti isposlovati povoljnije
uvjete za razvoj njemačkoga školstva i kulturnih institucija u Slavoniji i Srijemu ali za
te nakane nije uspijavao naći saveznike ni među vladajućima niti u opoziciji. Njegova
su nastojanja proglašavana, što u saborskim diskusijama, što u medijima opasnima po
hrvatske nacionalne interese. U to su vrijeme i neka glasila u Austriji i Njemačkoj te neki
politički krugovi i institucije u Berlinu i Beču otvoreno iznosili pangermanske ideje,
pozivajući njemačku manjinu u Ugarskoj na konkretnu političku akciju. Njemačke su
institucije tu vrstu utjecaja gradile još od sredine 19. stoljeća, a kasnije je kulminirala
u razdoblju između dva svjetska rata. 17 Pomoć njemačkih kulturnih i prosvjetnih
zaklada lokalnim njemačkim organizacijama u njihovoj borbi za kulturno-prosvjetnu
autonomiju i otporu nasilnoj mađarizaciji u ugarskim zemljama dvojne Monarhije
prokazivana je kao dio pangermanskog pokreta. 18
Taj pritisak na Riestera i interese koje je zastupao kulminirao je u saborskoj
raspravi koja je vođena na sjednici Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u
veljači 1907. godine. U tome su prednjačili zastupnici Čiste stranke prava Ivo Elegović,
Ante Pavelić i Ivan Peršić ali i zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije Frano Supilo. U
svojim govorima, izrečenim na toj sjednici, pravaši su se obrušili na zahtjeve njemačkih
predstavnika za očuvanje kulture i prosvjete na njemačkom jeziku smatrajući to
„izjavama predstavnika tuđinskih elemenata na našem hrvatskom teritoriju“. Isticanje
njemačkih trobojki prokazali su kao pangermanističke težnje ističući da hrvatski
narod „mora da u prvom početku uguši svaku pogibelj proti državnoj i narodnoj
svojoj eksistenciji“. Tražili su da njemački predstavnici „dokažu svoju pravu, iskrenu,
potpunu i neograničenu ljubav prema hrvatskoj domovini“ odustajanjem od prava
na korištenje vlastitoga jezika i pristankom da se postupak asimilacije Nijemaca „što
bolje unapređuje i konačno izvrši“.
Ferdinand Riester, iako nije bio naročit govornik i nije se, prema zapisnicima
sa sjednica, često javljao za riječ, nije mogao otpiti ovakve napade i na sjednici koja
je održana 28. veljače 1907. godine javio se za riječ te održao vrlo snažan i emotivan
govor u kojemu je odbacio sve optužbe i napade (vidi integralni tekst stenograma
16
Wilhelm, Franz: Isto, str. 106.
17
Paikert, G. C. : The Danube Swabians, German Populations in Hungary, Rumania and Yugoslavia,
and Hitler’s impact on their Patterns, The Hague, 1967., vidi str. 43. – 61. i 94. – 113.
18
O tome više: Beus Richembergh, Goran: Nijemci, Austrijanci i Hrvati, Prilozi za povijest njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb – Sarajevo, 2010. str.
373
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
u nastavku rada). Prekidan brojnim upadicama i izazivanjem buke, taj je Riesterov
govor izazvao brojne negativne reakcije, kako na samoj sjednici tako i u javnosti.
Opozicijska glasila su redom napala njemačkoga zastupnika, opetujući svoje radikalne
protunjemačke stavove.
No Riesterov govor odjeknuo je i širom krajeva u kojima je u značajnijoj mjeri
živjela njemačka nacionalna manjina i definitivno ga profilirao kao vodećega političara
njemačke nacionalne skupine u Srijemu i Slavoniji, a glasila na njemačkome jeziku
referirala su se na govor kao na najviši akt patriotizma i brige za svoj narod. 19 Riester
je u krugovima njemačke nacionalne manjine u Srijemu i Slavoniji slovio kao prvi
pravi moderni političar.
Riester je u Hrvatskome saboru nakon ovoga govora uglavnom šutio, suočen s
mržnjom i vrlo oštrim šovinističkim napadima na svaki pokušaj predstavnika njemačke
nacionalne manjine da za svoju nacionalnu skupinu osiguraju jednakopravnost u
pitanjima prosvjete i kulture. No nastavio je svoj vrlo zauzeti rad u Srijemu, ponajprije
kao načelnik Rume ali i kao prvak njemačke nacionalne manjine. U prvome
zastupničkom mandatu nije bio izabran ni u jedan od 8 saborskih odbora. Zabilježeno
je tek da je u nekoliko navrata u kasnijim mandatima tražio da mu se odobri dopust
(izbivanje sa sjednica) zbog obveza koje su ga čekale kao općinskog načelnika u Rumi.
Uz veliku potporu njemačkih glasača Riester se uspješno kandidirao na izborima
za Sabor Kraljevine i 1908. i 1910. i oba puta je ponovno izabran, iako se bitno
distancirao od vladine stranke i nastupio kao nezavisni kandidat. Nakon izbora 1910.
godine, točnije na saborskoj sjednici održanoj 23. siječnja 1911. godine, bio je izabran
u saborski Odbor za narodno gospodarstvo, komunikacije, javne radnje itd., a dan
kasnije je izabran i u delegaciju Sabora Kraljevine koja je hrvatske pokrajine zastupala
u Domu naroda Hrvatsko-ugarskoga sabora, odnosno za hrvatskog zastupnika u
Hrvatsko-ugarskom parlamentu. 20
Nagla Riesterova smrt u kolovozu 1911. godine, koja ga je zatekla na dužnostima
načelnika Rume, narodnoga zastupnika u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije te hrvatskoga zastupnika u Domu naroda Hrvatsko-ugarskoga parlamenta,
prekinula je njegovu zavidnu političku karijeru u 64. godini života, što je u ono vrijeme
bila najzrelija dob za političara.
Njemačka je zajednica bila u šoku. Izgubila je odličnika i zastupnika kakvoga
nikada ranije nije imala. Na vijest o njegovoj smrti u Rumu je pristiglo stotine
brzojava sućuti od najviših političkih ličnosti Kraljevine i Županije, a na sprovodu
se okupilo nekoliko tisuća ljudi iz čitavoga Srijema, Slavonije i Banata, ali i iz drugih
krajeva. Riester je sahranjen na gradskome groblju u Rumi, a 12 godina kasnije, na
19
Wilhelm, Franz: Isto, str. 108.
20
Hrvatski je Sabor tada imenovao 40 članova Doma naroda zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora.
374
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
velikoj svečanosti okupio se veliki broj
ljudi u prigodi otkrivanja Riesterova
nadgrobnoga spomenika koji i danas stoji
na ulazu u staro rumsko groblje.
Nedugo nakon Riesterove smrti u
Rumi je održan veliki skup ‘Karpatskih
Nijemaca’ na kojemu se okupilo nekoliko
tisuća predstavnika njemačkih organizacija
od Slavonije, Srijema, Banata, Bačke pa sve
do Galicije. Skup je posebno komemorirao
Riesterov doprinos razvoju nacionalne
svijesti među pripadnicima njemačke
nacionalne manjine.
U Rumi je 1913. godine osnovan Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji (Bund
der Deutschen in Kroatien und Slawonien). 21Iako je u prvome redu isticao programske
ciljeve koji su bili prosvjetnog, kulturnog, izdavačkog i gospodarskog karaktera, radilo
se zapravo o prvoj političkoj organizaciji Podunavskih Švaba, odnosno njemačke
nacionalne manjine u tadašnjim hrvatskim zemljama. Nema nikakve sumnje da je
nastala i na političkoj ostavštini Ferdinanda Riestera, prvoga njemačkoga zastupnika
u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Prijepis dijela stenograma 50. sjednice Sabora Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije od 28. veljače 1907. godine
(govor zastupnika Ferdinanda Riestera)
Zast. Ferdinand Riester: Visoki sabore! U ovoj visokoj kući bilo je govora o nekom
strašilu, nazvanom pangermanizam, koje da se je pojavilo u našoj otačbini. Osobito je
strašno opisao to g. nar. zastupnik Supilo u jednoj sjednici, u kojoj nisam prisustvovao.
Opisao je to strašilo kao neku zvjer, koja leži u sjevernoj Evropi, a pružila je veliku
mrežu, pružila je pandže svoje preko srednje Evrope, pa čak do Jadranskog mora i do
Crnoga mora, a i preko balkanskog poluostrva i još preko komada velike Azije.
Znao je to tako strašno opisati g. Supilo, da bi se netko i uplašio. No prirodni
ispitači politički pitali su se, da li zbilja postoji ta sveza. Naime, gospodin Elegović i
gospodin Peršić vrlo su strogo to ispitali i došli su do uvjerenja, da je cieli taj opis, što
ga je podao g. Supilo, jedno veliko platno, na kojem je on s drastičkim bojama nacrtao
tu aždaju, a kad su promotrili tu sliku, vidjeli su, da je to samo zastor, za kojim on neku
političku plastičnu figuru modeluje, za koju se još ne zna, što će predstavljati.
Uz to su g. Elegović i g. Peršić bili tako dobri, da su taj pangermanizam ipak
prikazali u malo boljem svjetlu. A ja, pošto sam član toga naroda njemačkoga u
21
Zemaljska vlada u Zagrebu odobrila je Pravila Saveza 17. lipnja 1913. godine.
375
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Slavoniji i Sriemu, koji je u tom opisu g. Supila tako strašno opisan, moram da uzmem
rieč u obranu tih istih Niemaca.
Kazalo se je, da smo mi, ne znam kako strašni, da otimamo zemlju, da ubijamo
Hrvate, da smo opasni po Hrvate i po Srbe i što ti ja znam. Ja moram svečano da
protestujem protiv takovih sumnjičenja, jer da mi nismo takovi, kao što nas neki
opisuju – osobito „Hrvatski Branik“ u Mitrovici i „Pokret“ – to mogu posvjedočiti
moji sugradjani iz Sriema i Slavonije, koji medju nama živu i svaki dan – kao advokati
– dolaze u dodir s Niemcima, pa dobro znaju, kako je to miran narod, koji ne tjera
veliku politiku, a najmanje kome o glavi radi. Niemci rade, štede i kupuju zemlju – to
je istina! Ali to isto mogu i drugi raditi. Nije dakle istina, da mi nekim načinom i
hrvatski i srpski elemenat potiskavamo kroz naše ne znam kakvo, surovo ponašanje.
Ja ovdje pred najvećim forumom hrvatske otačbine svečano izjavljujem, da smo
mi isto tako lojalni i vjerni gradjani ove naše otačbine, kao god svaki drugi, Hrvat ili
Srbin. Zato kažem i opet, da nisu istiniti oni navodi o nama, da mi ne znam kakvim
načinom dolazimo do zemlje i da istiskujemo starosjedioce iz ove zemlje. Niemci,
koji u Slavoniji i Sriemu stanuju u koju već 250 god. i 100 god. i iz bliže dobe ovamo
se naseliše, uviek su sa Srbima i Hrvatima u najboljem odnošaju živjeli. Srbi i Hrvati
su nas uviek poštovali zbog našeg marljivog rada i štednje i bili smo u najboljem
društvenom, trgovačkom i svakom drugom odnošaju.
To je sve bilo do prije nekoliko godina, ali najedared zasvjetlilo se nešto od zapada.
Mi smo odmah znali, da se odavle sunce ne radja. Neki vjetar dune, neke iskre dodjoše,
koje nam donesoše u školi i crkvi veliki nemir. Učiteljstvo namjerno sistematski išlo
ja za tim, da nam materinji jezik istiskuje i da djeci dokaže, da je njemački jezik
nesposoban čovjeka, da nije liep kao hrvatski, tako, da su ulievali sistematski to u
dušu, da je sramota biti Niemac i tjerali, da kogagod sretnu na dvorištu, ulici ili
gdjegod pozdravljaju ne njemačkim jezikom, nego u hrvatskom hvaljen Isus. I u crkvi
katoličko svećenstvo išlo je, da istiskuje njemački jezik; makar je nas bilo u velikom
broju, ne dadu nam evandjelje u njemačkom jeziku, makar smo to opetovano tražili.
(Zast. P. Magdić: Možda ima jednu njemačku glagolicu!)
Tako je išlo po stepenu i stepenu i sve više se uzrujavao njemački narod u bojazni,
da će im nestati sasvim materinji jezik u familiji, školi i crkvi.
Ne stoji, kao što je to naveo gosp. Elegović u svojem govoru, da je njemački
pokret u Sriemu tek onda počeo, kada je neka konferencija žurnalistička pokrenula
ideju, da se osnuje jedan list, koji će raditi oko toga, da Niemci postanu Hrvatima. To
je bila posljednja kap u ovoj čaši, koju su nakapali učitelji protiv Niemaca, da bude
čaša puna. Kada smo to vidjeli, onda smo odlučili, da i mi osnujemo jedan list, u kojem
ćemo se boriti u svojem materinjem jeziku, neka nam se dozvoli, da se možemo u školi
služiti svojim materinjim jezikom.
376
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
(Zast. dr. Karlo Bošnjak: Zato ćemo mi promieniti školski zakon.)
Onda morate i za druge zakon promieniti, ako hoćete za nas.
U prvom broju tih naših novina objavili smo program, da ćemo nastojati o tom,
da se možemo slobodno razvijati u našem materinjem jeziku kulturno i ekonomski
u okviru zakona u školi i u crkvi. Odma smo bili napadnuti i to u prvom redu u
„Hrvatskom Braniku“ u Mitrovici. Naviestio se tu nama rat na noževe i ožigosalo nas
se, da smo pangermani.
(Zast. dr. Pero Magdić: Pak ste i sami rekli, da ste protiv učitelja, koji šire
hrvatsku sviest).
Okrivljuju nas radi veleizdajstva, jer da smo mi pangermani, i da smo podupirani
iz Berlina i da dobivamo novaca i što ti ja znam.
(Zast. dr. Vladimir Frank: Pa i dobivate od Schulvereina.)
To znači nas okriviti veleizdajstvom, a ja to najsvečanije odbijam od nas, a osobito
od sebe, da bi se mi u tako pogibeljne i izdajne poslove kao mirni, pametni i lojalni
gradjani ove države upuštali.
(Zast. dr. Karlo Bošnjak: Što je bilo sa zastavom?)
Predbacuju nam, da mrzimo Hrvate i Srbe, a ne vide, da su oni tu mržnju iznieli
i da nas mrze sa cielim svojim postupanjem.
Okrivljuju nas, da smo, kako rekoh, u svezi sa Berlinom i da dobivamo novaca.
(Zast. dr. Vladimir Frank: To je istina.)
Dokažite.
(Zast. dr. Vlad. Frank: Schulverein.)
To nije istina. Mi ni krajcara nismo dobili. Mi uzdržavamo naše škole sami,
30.000 for. nas stoje. Ne tražimo mi pomoći, ali tražimo, da se naš materinski jezik
održi. Od Schulvereina nismo dobili ništa, niti što tražimo.
Krive nas, da se kitimo pruskim i carsko-njemačkim zastavama. To niti je pruska
niti je zastava njemačkog carstva, što smo mi crno-crveno-zlatno upotrebili. To je
znak njemačkog naroda, ma gdje se on nalazio.
(Glasovi u cieloj kući: A, a, a! To je baš ono!)
To ne sadržaje u sebi nikakvo neprijateljstvo protiv države.
(Zast. dr. Pero Magdić: U tom leži vaša izdaja.)
To bi mogli i Srbima kazati.
(Nemir. – Zast. dr. Aleksander Horvat: Pa mi im to i velimo. – Buka. – Zast.
Ivan Zatluka: Nešto govori.)
377
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Predsjednik: Gospodine Zatluka! Pozivam vas na red.
(Zast. Ivan Zatluka: Vi si dajete ruke u Rumi, vi Srbi sa Švabama i tako se
tamo u Sriemu bratite. – Zast. dr. Ivo Elegović: Dolje sa njemačkom i sa srpskom
zastavom! – Zast. dr. Vladimir Frank: I sa magjarskom! – Zast. dr. Ivo Elegović: I
sa magjarskom! – Zast. Ivan Zatluka: Bi li dopustila Njemačka, da se tamo hrvatska
zastava vije? Bi li dopustila Srbija, da se u Beogradu vije hrvatska zastava? – Buka. –
Predsjednik zvoni. – Zast. Ivan Zatluka: Sad ih naučite pameti, kad je oni nemaju.)
Zast. Ferdinand Riester: Dakle, kao što rekoh, predbacuje nam se od svih strana
da smo veleizdajnici i da nismo lojalni gradjani. Ja protiv toga svečano protestujem
i izjavljujem ovdje pred najvećim forumom naše države i pred licem našega preuzv.
g. bana i njegovih predstavnika, da smo mi isto tako lojalni i vjerni sinovi hrvatske
države, kao i svi vi, da mi nemamo namjera nikakovih, koje gravitiraju van, jer bi to
bila ludorija, veleizdajstvo.
(Zast. dr. Ante Pavelić: A zašto ste skinuli hrvatsku zastavu?)
Kad mi to predbacujete, reći ću vam, da je i ova afera svršena i baš je na moju
molbu došla od političke oblasti k sudbenom stolu. No nitko se nije našao, tko bi
ondje digao tri prsta i posvjedočio, da sam ja onom prilikom vikao: dolje s hrvatskom
zastavom! Nitko se nije našao, da posvjedoči ono, što su razne hrvatske novine tom
zgodom pisale. Kad se dogodila ova afera, došao je k meni policajni povjerenik i rekao,
da ima nalog, da odnese njemačku zastavu u kot. oblast. Ja sam mu je dao, a rekao sam
mu: jer vi tražite corpus delicti, evo vam i hrvatske zastave, da vidite, da ju imamo. Ta
nisam ja pamet izgubio! I ja sam isto tako vjeran gradjanin ove otačbine kao i vi, ali vas
molim, da nam štitite i dozvoljavate razvitak u školi i u crkvi u našem materinskom
jeziku, kako je to u okviru zakona dozvoljeno i kako je preuzv. gosp. ban kao glavar ove
zemlje rekao, da će se pod njegovom vladom svaka narodnost moći u okviru zakona
razvijati.
(Zast. dr. Ante Pavelić: Ja sam vam dokazao, da vi hoćete i u općini njemački
kao uredovni jezik!)
Vidite, gosp. doktore, tu ste nekom nasjeli! Došao je, pa vam se nalagao. No sve
to ne stoji, o tom se možete uvjeriti…
(Zast. dr. Ante Pavelić: Ali pokazao sam vam njemačku tiskanu pozivnicu sa
službenim žigom!)
Može biti – ne znam…
(Smijeh.)
Zato ja ne odgovaram, kaošto ne mogu odgovarati za ono, što se zbiva u Zemunu
izmedju radikala Srba i Niemaca – to su lokalni odnošaji! Inače mi sa Srbima i
Hrvatima živimo i živjet ćemo u vrlo dobrim odnošajima i naša je briga, da ne damo
povoda tomu, da se ti dobri odnošaji pomute.
378
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Držao sam, da sam bio dužan, da to izjavim, da se ne bi mislilo, da smo mi
onakovi, kako nas opisuje „Hrvatski Branik“, „Pokret“ i druge vaše novine.
Opetujem, da ćemo mi uviek stajati uz onu vladu, koja će nam naš slobodni
razvitak kulturni u njemačkom jeziku u okviru zakona dozvoljavati i koja će podupirati
naš gospodarski rad u ovoj zemlji, kojoj smo vjerni sinovi.
Napomena: u zagradama su upadice drugih zastupnika.
Izvor: Stenografički zapisnici i prilozi Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije, petogodišta 1906. – 1911. (...) sv. II., 1. dio, 1907., Zagreb, 1907., str. 1066.
1069.
Literatura:
Beus Richembergh, Goran: Nijemci, Austrijanci i Hrvati, Prilozi za povijest njemačko-austrijske
nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb – Sarajevo, 2010.
Bošković, Đorđe: Ruma u periodu 1861 – 1914., Ruma, 2012.
Oberkersch, Dr. Valentin: Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien, Stuttgart, 1972.
(Band I.), Stuttgart, 1989. (Band II.)
Paikert, G. C. : The Danube Swabians, German Populations in Hungary, Rumania and Yugoslavia,
and Hitler’s impact on their Patterns, The Hague, 1967.
Perić, Ivo: Hrvatski državni sabor 1848. – 2000., Drugi svezak: 1868. – 1918., Zagreb, 2000.
Stenografički zapisnici i prilozi Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodišta
1906. – 1911. (...) sv. II., 1. dio, 1907., Zagreb, 1907.
Senz, Josef Volkmar: Geschichte der Donauschwaben, München, 1987.
Wilhelm, Franz: Rumaer Dokumentation, Band II., Stuttgart, 1997.
379
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba u Saboru
Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
Sažetak
Ferdinand Riester (1846. – 1911.) smatra se prvim modernim političarem iz reda njemačke
nacionalne manjine iz vremena Austro-ugarske Monarhije. Njegov je otac u Rumu doselio
1828. godine iz Württemberga. Nakon školovanja i pivarskog zanata te specijalizacije u Rumi,
Srijemskoj Mitrovici, Bratislavi, Budimpešti i Münchenu vratio se u Rumu gdje je preuzeo
očevu pivovaru. Zajedno s braćom razvio je i poslove u trgovini, mlinarstvu i ugostiteljstvu
te desetljećima djelovao kao osnivač, predsjednik ili vrlo istaknuti član brojnih građanskih i
strukovnih organizacija.
Posvetivši se političkome radu 1906. godine je prvi put postao načelnik općine Ruma, što
je bio (s prekidom od 1908. do 1910.) do svoje smrti u kolovozu 1911. godine. Kao istaknuti
politički prvak tada brojne njemačke nacionalne skupine u Srijemu 1906. godine je izabran
za zastupnika u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Na zastupničku dužnost
biran je još dva puta: 1908. i 1910. godine a u siječnju 1911. godine izabran je i za zastupnika
u Donjem domu Hrvatsko-ugarskog sabora.
Ostao je upamćen kao uspješni načelnik općine Ruma ali i kao prvi deklarirani Nijemac
koji je bio izabran u najviše hrvatsko zakonodavno tijelo od samih pripadnika njemačke
nacionalne skupine.
U veljači 1907. godine, na vrlo burnoj saborskoj sjednici, održao je vrlo upečatljiv govor
kojim je odbacio optužbe da su nastojanja njemačke nacionalne skupine dio pangermanskog
pokreta uperenoga protiv interesa hrvatskog naroda i snažno izrazio težnje njemačkoga
stanovništva da ostvari svoja prava na kulturno-prosvjetnu autonomiju u okviru vlastitoga
materinjeg jezika.
380
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 365-382
Goran Beus Richembergh: Ferdinand Riester – zastupnik Podunavskih Švaba...
Ferdinand Riester – Abgeordneter der Donauschwaben im Sabor des
Königsreich Kroatien, Slawonien und Dalmatien
Zusammenfassung
Ferdinand Riester (1846 – 1911) gilt für den ersten modernen Politiker aus den Reihen
der deutschen Volksgruppe aus der Zeit der Österreichisch-Ungarischen Monarchie. Sein
Vater siedelte im Jahre 1828 aus Württemberg nach Ruma. Nach seiner Bildungszeit und
dem Bierbrauereigewerbe sowie der Spezialisation in Ruma, Srijemska Mitrovica, Bratislava,
Budapest und München kehrte er nach Ruma zurück, wo er die Brauerei seines Vaters
übernahm. Zusammen mit seinen Brüdern entwickelte er auch Geschäfte im Handel,
Mühlengewerbe und in der Gastwirtschaft und wirkte jahrzehntelang als Gründer, Präsident
und sehr hervorragendes Mitglied zahlreicher Bürger- und Fachorganisationen.
Sich der politischen Tätigkeit widmend wurde er 1906 zum ersten Male Vorstand der
Gemeinde Ruma, was er (mit einer Unterbrechung von 1908 bis 1910) bis zu seinem Tode
im August 1911 auch blieb. Als hervorragender Spitzenpolitiker der damals zahlreichen
deutschen Volksgruppe in Syrmium wurde er 1906 zum Abgeordneten im Sabor des
Königsreichs Kroatien, Slawonien und Dalmatien gewählt. In den Abgeordnetenposten
wurde er noch zweimal gewählt: 1908 und 1910 und im Januar 1911 wurde er auch zum
Abgeordneten ins Unterhaus des Kroatisch-Ungarischen Sabors gewählt.
Er blieb als erfolgreicher Vorstand der Gemeinde Ruma aber auch als erster deklarierter
Deutscher, der von den Angehörigen der deutschen Volksgruppe selbst in die höchste
kroatische Legislative gewählt wurde, in Erinnerung.
Im Februar 1907 hielt er in einer sehr turbulenten Sitzung des Sabor eine sehr
eindrucksvolle Rede, mit welcher er die Beschuldigungen, die Bemühungen der deutschen
Volksgruppe seien Teil der pangermanischen Bewegung gegen die Interessen des kroatischen
Volkes, entschieden ablehnte und kraftvoll das Streben der deutschen Bevölkerung nach
Verwirklichung ihrer Rechte auf Kultur- und Bildungsautonomie im Rahmen der eigenen
Muttersprache zum Ausdruck brachte.
381
382
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Vinko Ivić
Osijek
[email protected]
UDK 371.3:7
Značenje Viktora Himelrajha
u unapređivanju likovne
kulture i likovne pedagogije
(Rad s učenicima, učiteljima i studentima)
Autor u radu govori o velikom doprinosu Viktora
Himelrajha (Čepin, 13.siječnja 1922. – Osijek, 27.
siječnja 2009.), istaknutog pedagoga čiji je život
obilježen stručnim radom na unapređivanju nastave
likovne kulture u Osijeku i u cijeloj Hrvatskoj.
Ključne riječi: dijete, učenik, učitelj, škola,
odgojiteljica, dječji vrtić, roditelji,dom, obitelj,
likovna kultura, estetska kultura, skladnost razvoja
djeteta, pedagog, kič i urbana kultura, nastavni
program.
383
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Viktor Himelrajh, rođen je u Čepinu 13. siječnja
1922. godine, umro u Osijeku 27. siječnja 2009.
Obitelj Viktora Himelrajha potiče iz Austrije od
Gradišćanskih Hrvata koja doseljava u Đakovo, a potom
u Čepin revolucionarne 1848. godine. Otac mu je Andrija
Himelrajh (ili Himmelreich), a majka Elizabeta (Lujza)
Pašuld iz češke obitelji koja u isto vrijeme doseljava u
Čepin. Kao konvencionaši1 (po ugovoru) dobivaju posjedzemlju na vlastelinstvu Adamovića Čepinskih gdje se
bave ratarstvom, povrtlarstvom, voćarstvom i obrtništvom.
Nakon deset godina, ispunjenjem ugovora, konvencionaši
su mogli postati vlasnicima toga posjeda.
Pučku školu polazi u Đakovu, a Realnu gimnaziju u Osijeku.
Radi kao odgajatelj u Đačkom domu (Dom Hrvatskog radiše) dvije godine.
Dugi i vrlo uspješni učiteljski rad započeo je u rodnom Čepinu 1949. godine, gdje,
u nedostatku učitelja, predaje likovnu i glazbenu kulturu, matematiku, fiziku i
druge predmete. U teškim uvjetima rada i života nakon rata, silno se predaje radu s
učenicima kako u školi tako i izvan nje, okupljajući učenike u diletantskim skupinama,
zborovima, vodeći ih na izlete u prirodu ili ih vodeći u grad Osijek upoznavajući ih s
poviješću i ljepotama. Nezaboravna je ekskurzija kroz Bosnu, uskotračnom prugom
preko Mongorjela u hrvatski biser Dubrovnik i na Jadransko more.
Za boravka i rada u Narodnoj osnovnoj školi u Čepinu, aktivno djeluje s ocem
Andrijom u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Čepin, gdje vodi uspješno mjesnu
diletantsku (kazališnu) skupinu.
Iste godine (1949.) daroviti i talentirani Viktor Himelrajh upisuje Visoku
pedagošku školu u Zagrebu, gdje je diplomirao tehničko-umjetničku grupu 1952.
godine. Završetkom studija u redovnom roku, 1952. godine zapošljava se u Učiteljskoj
školi u Osijeku gdje radi na odgoju pripravnika za učiteljski poziv. Na Vježbaonici
učiteljske škole (danas Osnovna škola Franje Krežme u Osijeku), kao voditelj mentor
likovno-estetski i metodički poučava buduće učitelje.
U velikom nedostatku stručnih učitelja, a osobito učitelja likovne kulture,
njegovo vođenje i rad u stručnim vijećima likovnog odgoja i likovne kulture bili su
od velikog značenja za unapređivanje nastave, razvitak svijesti i spoznaje o značenju
1
Konvencija ili ugovor između posjednika-veleposjednika koji daje posjed-zemlju radnicima pod
uvjetima navedenim u ugovoru. Kako bi osigurao dovoljno radnika i stimulira rad na svome posjedu
veleposjednik Ivan Kapistran Adamović i njegovi nasljednici koristili su tu mogućnost konvencije
–ugovora s radnicima (konvencionaši) koji su ispunjavanjem , ali često i neispunjavanjem ugovora,
ovisno o političkim i društvenim okolnostima, mogli postati i vlasnicima ugovorenoga posjeda.
Tako su u Čepinu mnogi postali vlasnicima zemlje i okrupljavanjem postali bogati seljaci. Pojam
“konvencionaš” u narodu se dugo zadržao, pa i nakon II. svj. rata.
384
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
likovnog odgoja, vizualne i estetske kulture. Već 1954. godine, u teškim uvjetima za
školstvo (društvene promjene, ideološke, društveni i pedagoški standard vrlo nizak,
neodgovarajući prostor i oprema, nestručnost kadrova), u stručnom časopisu Život i
škola Zavoda za unapređivanje školstva u Osijeku u broju IV/1954. u prikazu basne
“Lija mirotvorac” koju Viktor Himelrajh ilustrira crtežima, piše o značenju lutke za
dijete: Dijete predškolske dobi i ranoškolske dobi živi u svijetu mašte... nekontrolirano
većim iskustvom, formiranjem predodžbi koje nastaju fantastičnim povezivanjem
činjenica”. Dalje naglašava značenje kazališta lutaka i kazališne predstave, u kojima je
puno vedrih boja živih lutaka i brzih smjena prizora, a dijete ih doživljava snažno. U
istom broju, pojašnjava i upućuje čitatelje pomoću grafičkih crteža od kojih i kakvih
materijala napraviti lutku, rukavicu-lutku, odjenuti glumca u kostim, pozornicu u
svakoj školi itd.
U časopisu Život i škola broj 1-2/1956. postaje član Uređivačkog odbora, koji će
uređivati sve do 1995. godine. Pri Učiteljskoj školu Osijeku djeluje Pedagoški centar u
kojem u području likovne i estetske kulture Viktor Himelrajh ima istaknutu teorijsku
ulogu koju će temeljiti na praktičnim metodičkim iskustvima u radu s mladima i
učiteljima. U navedenom broju (1-2/56.) piše članak Neke napomene u nastavi crtanja
u obaveznoj školi, a odnosi se na novi Program iz 1954. godine koji odbacuje “stare
metode, a nove nisu jasne, a učitelji zbunjeni”. Neki misle da djecu treba prepustiti
slobodi da crtaju što znaju po mašti. Učitelj pokupi crteže, “ treba ocijeniti i što
sada?”. Autor u članku preporučuje da u crtanju kod djece i kod učenika I.-IV. razreda
treba sačuvati dječju maštu, likovnu iskrenost, spontanost i lakoću od “metodičkog
nasilja”. On dalje piše kako dijete treba pravilno potaknuti osnovnim uputama,
tražiti opravdane zahtjeve i dati osnovne upute (pribor, materijali, čak i pravilno
držanje tijela-sjedenje), koji će biti u skladu s odgojno-obrazovnim ciljevima. Dijete
će «spontano i iskreno se likovno izraziti, otkriti bogatstvo svoga emocionalnog i
misaonog života... obogaćujemo dječji rječnik, dječje izražavanje, ali i likovni rječnik.»
Ovakav pristup likovnom odgoju učenika, ali i učitelja, Viktor Himelrajh zadržao
je tijekom cijelog svog pedagoškog rada, što je potvrđivao svojim radovima i u već
navedenom priručniku.
Dijete postupno poučavamo likovnom razmišljanju i likovnom i estetskom
čitanju umjetničkih djela.
Cilj vizualnog, likovnog i estetskog obrazovanja je pripremiti mlade za usvajanje
likovnog jezika, promatranje umjetnosti i umjetničkog, uočavanje lijepog oko nas,
čitanje slika, skulptura, arhitekture, ukratko «umjetnosti gledanja» kako je u uvodu
citirao naš istaknuti estetičar i putopisac Matko Peić, riječi Van Gogha : «To se može
bolje pokazati na paleti nego riječima».2
Viktor Himelrajh će kroz svoje djelovanje uvijek imati na umu i polaziti od
vizualnog i likovnog jezika kojega djeca i učenici usvajaju. Bitni metodički zadaci
2
Matko Peić, Pristup likovnom djelu,VIII. Izdanje, Školska knjiga, Zagreb 1983.
385
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
vizualnog i estetskg odgoja su prilagođavanje spoznaja dobnim mogućnostima
(psihofizičkim) djeteta i kasnije učenika, te učiniti proces usvajanja likovnog-estetskog
jedinstvenim, što kreativnijim upoznavanjem likovnih vrijednosti.
Kao istaknuti pedagog V. Himelrajh radi na programskom preustroju nastave
likovne kulture i piše priručnik “Rad na likovnom odgoju djece; I. i II.” koji objavljuje
1959. godine. Kao zapaženi likovni pedagog praktičar i teoretičar, V. Himelrajh s
još nekoliko kolega iz Hrvatske predlaže, nakon tri godine eksperimentalnog rada
temeljne promjene u programu likovne kulture koje imaju za cilj učiniti predmet
likovne kulture prihvatljivijim i bližim, prije svega učenicim i njihovim učiteljima.
Ovakav program postaje obvezatan šezdesetih godina prošlog stoljeća (XX. st.).
Prestankom rada Učiteljske škole 1965. godine (1893.-1964./65.) i utemeljenjem
Pedagoške akademije (1961/62.) i kasnije Pedagoškog fakulteta (1977./78.) u Osijeku,
V. Himelrajh vodi kolegij likovnog odgoja s metodikom na studiju razredne nastave
sve do umirovljenja 1983. godine.
Od osnutka stručno-znanstvenog časopisa Život i škola (1952.) Zavoda za
školstvo u Osijeku, Viktor Himelrajh objavljuje brojne stručne članke, a dugo godina
sve do 1995. likovno-grafički uređuje časopis.
Literarni i likovni radovi naših učenika, s tematikom doživljaja rata i ratnih
zbivanja za vrijeme Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku, prikupljeni
su u Zavodu za školstvo Osijek, Ministarstva prosvjete, kulture i športa Republike
Hrvatske (1991./1992.). Objavljene su tri zbirke koje je likovno i grafički uredio V.
Himelrajh: Duga moga djetinjstva (1992.), Kruh na našem stolu (1993.) i S vjenčićem
od maslačka (1994.), te zbornik referata s međunarodnog savjetovanja u Bizovačkim
toplicama (veljača 1992.) “Djeca u ratu i poslije rata” (1993.).
U vrijeme žestoke agresije Srbije i JNA na istok Hrvatske, osobito na Vukovar
i Osijek, pod okupiranom Baranjom, u vrijeme velikog broja izbjeglica i akcije
izmještanja učenika u izbjegličke škole, iz Zavoda za školstvo upućujemo pismo i
zamolbu (studeni, 1991.) učenicima i njihovim učiteljima «ma gdje bili» da crtaju,
slikaju rat i svoj doživljaj rata. Duboke emocije i tragični događaji kojima su svjedoci,
potakle su učenike i oni su ih iskazali slikanjem. U Zavod je stiglo preko 2000 slika učeničkih likovnih radova iz šireg prostora istočne Hrvatske i iz izbjegličkih škola u
Hrvatskoj i inozemstvu.
Od velikog broja učeničkih likovnih radova, izborom preko 100 slika nastala
je izložba «Djeca u ratu». Likovno i grafički s katalogom uredio ju je gospodin V.
Himerajh (1993.). Velika izložba predstavljena je u Osijeku u Galeriji likovnih
umjetnosti, u Zagrebu u Hrvatskom školskom muzeju (1993.) i Njemačkoj u
Waredorfu, Münsteru i dr.(1994./1995.).
386
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Viktor Himelrajh bio je i talentirani glazbenik. U Godišnjem listu Gitara
br.11/2009. posthumno je izašao članak u kojem je zapisano “da je jedan od pionira
metodičara i zaljubljenika u gitaru u Hrvatskoj”. Poučavao je instrument gitaru u
Glazbenoj školi u Osijeku, proučavao je povijest instrumenta, prikupljao je i notno
obradio puno skladbi (stare narodne i gradske pjesme). Bio je zaljubljenik u španjolsku
gitaru koju je osobno išao kupiti u Granadu. Objavio je četiri knjige o gitari: Osnove
sviranja španjolske gitare (1971.), Povijest gitare i slavni gitaristi (1973.), 48 starih
narodnih melodija u obradi za dvije i više gitara (1973.), Ivan Padovac (1800.-1873.) kompozicije za gitaru, (1974.), koju je obradio i posvetio slavnom hrvatskom gitaristi,
virtuozu i skladatelju XIX. st.
Vrlo obrazovan, znatiželjan i darovit čovjek V. Himelrajh svirao je više
instrumenata, a osobito rado gitaru. U obiteljskoj zbirci ima desetak instrumenata od
kojih su neki stari više od stotinu godina.
U stvaralačkom duhu V. Himelrajha pokazuje se zanimanje za pisma (grčko
pismo, hrvatsku ćirilicu, hrvatsku glagoljicu), osobito starohrvatsko uglato glagoljsko
pismo. S pravom je bio mišljenja da pismo ne samo da ima za nas veliko kulturološkopovijesno značenje, nego da je likovno vrlo dekorativno i podesno za brojne likovnoumjetničke kreacije. Kako bi olakšao ispravno pisanje glagoljice Himelrajh je napravio
grafičku shematsku podlogu (crtovlje), koju je objavio u svom ovdje navedenom
rukopisu-priručniku.
Bio je vrlo načitan i kritičan prema jeziku, osobito prema nekritičnom
pomodarstvu unošenja tuđica (“nadiranje tuđica”) u naš jezik nakon 1918. a osobito
zadnjih tri desetljeća (XX./XXI. st). Prikupio je i zapisao veliki broj germanizama u
našem esekerskom govoru (više od dvije tisuće riječi). Zanimali su ga i turcizmi iz kojeg
je nastao njegov, osobni rječnik turcizama.
Pedagoški rad nije mu omogućavao više vremena za osobno slikarstvo. Ima više
vrijednih radova koje su njegove kolege oblikovale i pripremile za samostalnu izložbu
1983. prilikom odlaska u mirovinu.
Za sveukupni rad na unapređivanju nastave i likovno estetske kulture gospodin
Viktor Himelrajh nagrađen je Nagradom grada Osijeka, proglašen Zaslužnim
likovnim pedagogom Republike Hrvatske i dobio niz drugih priznanja.
Sav svoj dugogodišnji rad, stručne i intelektualne sposobnosti zapisao je 2000. u
knjizi: Rad na likovnome odgajanju djece i mladeži -priručnik za likovni odgoj u školi
i obitelji) koji je pripremljen za tisak, ali nažalost zbog nedostatnih financija još uvijek
je neotisnut i nedostupan za javnost.
Kroz misaoni proces putem izražavanja i komuniciranja s vizualnim, likovnim i
estetskim okruženjem, dijete svijet doživljava intelektualno, vizualno i emocionalno.
Upravo u tome je važnost likovne kulture i likovnog odgoja u skladnom odrastanju
djeteta.
387
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Ciljevi odgajatelja, učitelja, nastavnika moraju biti u poticanju i motiviranju
djeteta i učenika na što spontanije i kreativnije razvijanje spoznajnih vrijednosti kroz
likovno-estetsko stvaralaštvo, uvažavajući individualne sklonosti i sposobnosti. Djeca
i mladi uvijek pokazuju interes za likovnim izražavanjem i vlastitim kreativnim i
stvaralačkim radom. I svi smo mi dužni stvarati im zato što povoljnije uvjete.
U vizualnom, likovnom i estetskom odgajanju djece uz vrtiće i škole, važnu
ulogu imaju roditelji u poticanju i motiviranju stvarajući povoljne uvjete i okruženje
vizualnog i estetskog u kojem dijete odrasta, koje mora biti spontano, nenametljivo,
ali kreativno. Za svjestan pristup djetetu nije nužno likovno pedagoško obrazovanje
roditelja. U ranoj dobi djeteta u roditeljskom domu i dječjem vrtiću likovno i estetsko
odgajanje (i glazbeno i tjelesno) ima posebnu važnost za skladan emocionalni i
cjeloviti psihofizički razvoj djeteta.
Nažalost, toj važnosti likovnog i estetskog odgajanja u osnovnoj škole ne pridaje
se dovoljno pozornosti, jer nakon rata (Domovinskog) i uništavanja svega lijepoga
u našem okruženju, predmet likovne kulture (i glazbe) u školama smanjuje se s dva
sata na jedan tjedno (1997.). Ni u srednjim školama, gimnazijama, a osobito stručnim
školama, ne pridaje se dovoljno važnosti tome.
U svom dugogodišnje pedagoškom radu iz navedenih konstatacija Viktor
Himelrajh stalno je u svom djelovanju pisao i govorio o lijepom, o estetskom u našem
životu i djelovanju u našem okruženju. Stalno je upozoravao na “Kič oko nas”. U svom
rukopisu-priručniku V. Himelrajh piše: “Likovna kultura neke sredine ne ogleda se
samo u broju izložaka, u postojanju više izložbenih prostora, u nekoliko muzeja, u
broju kvalitetnih i estetski vrijednih starih zgrada, elitnih trgovina, javnih ustanova,
nekolicine reprezentativnih trgova i ulica, nego u onome što bi se rado sakrilo,
nepokazalo gostu ili turistu namjerniku.”
Ne treba, apriori, podcjenjivati ni sadržaje koji ne pripadaju visokoj umjetnosti i
elitističkoj razine kulture. I u svakodnevnim djelatnostima ima ostvarenja s vrijednim
i kvalitetnim svojstvima, iz čega bi slijedilo, kako ne treba podcjenjivati ni takve
djelatnosti (niže razine), kao što je oprema izloga trgovina, uređenje poslovnica, briga
o zelenim površinama, pročeljima zgrada i u (“pokrajnjim ulicama”) unakaženosti
zidova, u zapuštenim, ugaslim lokalima propalih poduzeća, lijepljenju plakata svuda i
svagdje (čak i inače uredne izloge trgovina), na uredne zidne površine. U obilju svega i
svačega što oko zamjećuje prolazeći gradom, ima mnogo vrijednoga, mnogo ugodnog
i prihvatljivoga, ali i suprotno, onoga što nas potiče na pitanje:»Pa zar baš tako..?. ili
«Tko li je to odobrio, tko li je za to zadužen?»
«Za sve loše, što se u nas zbivalo, poslije 1687. godine bili su dugo, dugo krivi
Turci, kao i 1914. neki drugi, nakon 1941. neki treći,pa onda četvrti, peti..., a ja mislim
da smo zapravo uvijek krivi – mi sami. Godinama se zgražamo nad nečim što bismo
mogli, uz malo dobre volje, za svega sat-dva, bez nekog velikog troška i velikog napora
otkloniti sami i - uživati u redu koji smo sami učinili.»
388
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Čega se treba čuvati?
Prije svega pomirenosti sa stanjem u kojem se nađemo, u promišljanju da uvijek
netko drugi (tko?) umjesto nas treba otkloniti ruglo, kič, banalnost,zapuštenost (u
našem okruženju) koji nas smetaju, a da “tu ništa ne možemo”.
Ima ljudi koji nepogrješivo biraju samo kič, i to ne onaj nedužni, dražesni, koji
nam podilazi, nego strašan, najradikalniji- i što da im kažemo? Baš ništa, ako ih to
veseli, neka im bude. Svatko ima svoj san o vrijednostima i lijepom, a estetski stav u
čovjeku razvija se kod kuće, u školi, na ulici, u užoj zajednici pa sve do sadržaja koji
osiguravaju najviše znanstvene, političke, privredne, školske i druge strukture. A u
njima ima uvijek zalutalih, kojima ne pada na pamet da likovno-estetski srede svoj
okoliš, da “narodski” rečeno, bar metlom pometu “svoj” dio ulice pred svojom kućom,
a onda djeluju i u širem opsegu. One zaspale i ogrezle u paučini ne treba dirati. Zašto
bismo ih ozlojeđivali, smetali i pokušavali ih «usrećiti» nečim što njima ne treba, što
ne mogu shvatiti i prihvatiti, ta oni su sretni u postojećem?! I eto, zapali smo u pat
poziciju! Da, jesmo, ali samo prividno!
U odgoju za estetske vrijednosti treba dugih i vrlo napornih i neprestanih
usklađivanja u obitelji, užoj okolini izvan obitelji, široj društvenoj zajednici, školi,
nižim i višim razinama vlasti, odgovornim kulturnim i prosvjetnim ustanovama, sve
do državnog vrha, i znanstvenika i umjetnika (uključujući i vrhunskih).
Na formiranje osobe i njezino ponašanje djeluje bezbroj komponenti razvijajući
znanja, umijeća, navike i stavove (visokovrijedne, neznatne ili mizerne). No
začuđujuća je nebriga, tupost, nevoljkost, inertnost, a čak i nazadnost u tim «kulama
bjelokosnim»! Kakav jad i mutan sjaj..., u sferama gdje bi trebalo živjeti u punoći
jednostavnog sjaja, bez razmetljivosti i uz ponašanje dostojnoga zdravoga i sasvim
jednostavnog i razložnog postupanja. Kakav jad i kič, po učestalosti i pretežitosti po
trajanju na televiziji, životarenja u kazalištima, da ne spominjem pljevu koja nam
se nudi u ime kazališta i filma... kao «ersatz» (nadomjestak, surogat) nudi na tom
području (na TV-u).
Te nakupine taloga ne mogu se odstraniti jednim potezom, jer je pitanje odgoja
za estetske vrijednosti vrlo kompleksno, ono je takvo da zahtijeva puno vremena i
upornosti.
Zabrane, kao pretežite, ne bi bile preporučljive; bolje bi bilo odmah načiniti ono
što je lako učiniti jednim potezom, zatim pružati dobre primjere i odati se poduhvatima
koji traže dugo vrijeme i ustrajnost - time bi nestajalo ono što je nepoželjno i štetno
za naš ugled.
Evo nekoliko nasumice odabranih ideja:
Reći ćete, «pa to je tako svuda u svijetu», što i jest i nije tako. Istina, ima ih
ugrebanih u kamen iz Rimskog carstva, ali ih nije bilo, bar ne na mjestima kao
389
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
danas, u našem gradu prije 30-tak godina. Neki grafiti su strašni, neki i duhoviti, čak
i podnošljivi gledajući vještinu autora, no svi unakazuju pročelja zgrada, izloge, javne
površine na kojima se nalaze. Grad bi mogao raspisati natječaj za najljepši grafit dajući
nagrade, ali za ispise na posebno uređenom, tome namijenjenom mjestu. I tako svake
godine. Sponzori - gdje ste? Gdje ste - vodeći ljudi našega grada?
Uvijek se znalo doći do onih koji unakažuju grad, te ih tretirati prema postojeći
propisima koji nisu povučeni i leže negdje po ladicama i ne primjenjuju se.
• Na zidovima propalih trgovina, čak uz ulaze u otmjene trgovine, na mramornim
oblogama pothodnika i sličnim mjestima lijepe se plakati “uzduž i poprijeko”.
A “najljepši” su oni predizborni s kojih godinama gledaju, očupani, rogati i
unakaženi portreti vrlih kandidata, a preko njih slažu se nove i nove naslage
plakata s potpisima imena i prezimena, nazivima udruge ili tvrtke koja tako
unakazuje javna mjesta i grad. Zašto ih ne “nagradimo” računom za uklanjanje
plakata i otklanjanje oštećenja na zidovima, jer komunalno poduzeće ima ljude
koji bi znali poskidati te nakaze našega grada, soboslikari bi znali oličiti zidove.
Nisam siguran da i sudac za prekršaje ne bi imao što reći!
Ljetos sam posjetio jedan grad sa svega 1/3 građana od broja koji ima naš grad.
Zapadnoeuropsko kotarsko sjedište koje ima pet-šest puta više trgovina nego
u nas, ni na jednom mjestu nisam vidio grafite ni nedopušteno nalijepljene
plakate. Što oni genijalno poduzimaju da im grad blista od čistoće?
• Običaj je u Osijeku, dobar običaj, da se u lokale useljava novi korisnik tek kada
uredi svoje prostorije te nešto malo oko izloga i ulaza. A pročelje (?), ako je
bilo uređeno - dobro, ako nije što ih se tiče... postojao je propis prema kojemu
se pri useljenju, na trošak nove tvrtke moralo urediti i cijelo pročelje zgrade.
Zgodno-zar ne?
Zelene površine u Osijeku, osobito u parkovima sve su ćelavije. Parkove se
redizajniralo u prošlom režimu pod izgovorom da je to suvremeno....pa je
dio velikog parka iskrčen, u dijelu prema Tvrđi, koji nikada nije obnovljen i
iskrčeno nadomješteno.
• Zrinjevac je žalosno i vidjeti, pustoš i devastiranje je sve veće, a na obnavljanje
se i ne misli. Mlade lipe uz Dravu-lipa,lipa-pa ništa, ništa, pa lipa. Kome služe
već čitavo stoljeće parkovi u gradu?
Zar ne bi bila divota da se u novim naseljima u novim prostranim ulicama,
na napuštenim mjestima, u čast dolazećeg 21. stoljeća, pojave drvoredi koji bi
razlistali u novom mileniju?
• Veliki broj zgrada kod nas nosi ožiljke ratnih nasrtaja, ožiljci se više godina ne
popravljaju, a mnoge stare kućice iz vremena kada je naš grad imao desetak
tisuća stanovnika raspadaju se o kiše i stoje kao spomenici nebrige i nekulture.
390
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Druga je stvar konzerviranje ratnih ruševina kao spomenika i opomenika, jeziv
dokument koji rječito govori o bijesu neprijatelja, i onda kada nas više ne bude
da poučavamo svoje unuke. Imamo takvih primjera, npr. Warszawa, Coventry
(Engleska) ili Vukovar-vodotoranj...
Istovremeno i strašan i veličanstven spomenik.
Osim navedenih, V. Himelrajh navodi još nekoliko primjera.3
Danas, gotovo bismo mogli ponoviti neka zapažanja i primjere našega uglednog
pedagoga i estetičara.
U Domovinskom ratu mnogo zgrada je oštećeno, pročelja, krovova koji vape za
uređenjem. Još uvijek, nakon više od dvadeset poratnih godina, u ulicama je puno
zapuštenih i ruševnih zgrada koje su ne samo ruglo grada nego su i opasne za
prolaznike.
U zaštićenoj Tvrđi kao vrlo vrijednom graditeljskom povijesnom spomeniku,
koja se već desetljećima revitalizira, s ciljem da postane svjetski zaštićeni
spomenik kulture, na uglu, nedaleko između Gradske uprave i Državnog arhiva
na ulazu u Tvrđu, već treće desetljeće u vrlo ruševnom stanju je nekoliko kuća
koje se «skrivaju od prolaznika» velikom zavjesom. Zašto? I nije li to predugo? Ili
katnica na početku Ulice kralja Petra Svačića, preko puta Umjetničke akademije
uz OLT, nekadašnja gostionica «na oštrom ćošku» koju je zapalila vojska JNA
iz nekadašnje vojarne. Kakva je poruka turistima i sve brojnijim učeničkim
ekskurzijama u gradu na Dravi?
Danas, u sveopćoj krizi čine se napori u uređenju ulica, nogostupa, osobito u
ozelenjivanju (cvijetnjaci, dugi drvoredi u nekim ulicama, obnova nogostupa,
biciklističke staze) kako i dolikuje gradu nositelju više» Zelenih vrpci» i
najzelenijem gradu.
No, kako zaustaviti pisanje raznih grafita po pročeljima zgrada, oglasnim
prostorima, uređenim reklamama i reklamnim prostorima, prometnim znakovima,
informativnim obilježjima itd. Kako možemo spriječiti svakodnevne (noćne)
devastacije zelenih površina, mladog drveća koje se uporno sadi , ali se uporno i
lomi. Kako zaštititi tramvajska i autobusna stajališta u gradu i bližoj okolici od
razbijanja, lijepljenja «oglasa» svih sadržaja, grafita. Ona su pravo ogledalo nas u
očima putnika i gostiju u našem gradu. Ima u gradu grafita koji su prihvatljivi kao
moderan likovni izraz mladih i s porukama koje imaju utemeljenje i smisao, ali,
zar smo zaista nemoćni u zaustavljanju vandalskih činova «umjetnika grafitera»
posvuda oko nas?
3
Viktor Himelrajh:Rad na likovnom odgoju djece i mladež-priručnik za likovno odgajanje u školi i
obitelji, rukopis ,1999., Osijek. Rukopis je grafički pripremljen za tisak, “Grafika” doo Osijek,2013. U
podnaslovu “Kič oko nas” str 355-359.Nažalost do danas nije otisnut za javnost.
391
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Naš grad zaista ima prekrasan secesijski blok zgrada u Europskoj aveniji,
ali njihovim održavanjem i izgledom ne možemo se hvaliti. Kakav je izgled i
održavanje vrtova i ograda koji su secesijska sastavnica?
Prilikom obnove stanova u zgradama gdje je više stanova, ugrađuje se stolarija
(prozori, vrata) od najrazličitijih materijala, boja i oblika, boja roleti, gdje se
izrazito mijenja vizualni izgled zgrade. Sve je prepušteno volji pojedinih stanara
ili korisnika prostora.
Ili novija moderna arhitektura zgrada bez ikakvog ograničenja nagrđuje se
zatvaranjem balkona najraznolikijim materijalima, čime se narušava ljepota, ne
samo zgrade i ideje arhitekta-projektanta nego i grada u cjelini. Koga briga za
zakone? Okrenite se oko sebe, osobito u novim naseljima, od centra grada pa do
Juga, od centra pa do Retfale prepuno je za to primjera. Samo je pitanje želimo li
ih vidjeti i intervenirati sukladno zakonima!?
Okrenimo se oko sebe pa ćemo uočiti kako su «kreatori ukrasili» i najvrjednije
graditeljske i arhitektonske zgrade klimama (npr. klima uređaji na zgradi Zavoda
za zapošljavanje pokraj moderne zgrade Eurodoma) i antenskim uređajima, koje
postavljaju gdje im padne napamet. Ne tako daleko od nas, npr. u Austriji to je
nedopustivo bez odobrenja nadležnih institucija. Možemo li ne uočiti žarku boju
posuda za nasade i sada već pomalo zapuštene inače, vrlo lijepe klupe na Trgu
dr. Ante Starčevića ili npr. na Šetalištu kardinala dr. Šepera ukopanu golemu
željeznu cijev napunjenu betonom za koju se veže brod itd. Da, možda sitnice
koje su rješenja i čine naš grad ljepšim i ugodnijim.
Kako zaustaviti i spriječiti lijepljenje plakata po gradu gdje se kome naumi? Kako
natpise firmi-tvrtki učiniti ljepšim i «jezično hrvatskijim» kako bi grad izgledao
ljepši, a ako hoćete i europskiji. Bilo je pokušaja u gradskoj upravi ali, očito nisu
polučili željene rezutate i ako su nam akteri (počinitelji «tih dijela») poznati i
potpisani. Mogu li vlasti pokrenuti i povezati sve navedene čimbenike (navedene
od V.H.) u trajnom nastojanju i aktivnostima koje će očuvati i učiniti naš grad
ljepšim, ugodnijim za življenje nama i za sve koji će u njega doći.
Treba ovdje reći «da je naša okolina odraz (slika) nas samih u njoj, mi smo odraz
naše okoline». Priroda, okolina uvijek nam vraća, kako, ovisno o našem odnosu
prema njoj.
Za običnog građana, osobito onog iz stoljetno «ušorenih ulica» i obiteljskih,
uglavnom prizemnih kuća teško je prihvatljiva pojava tu i tamo novoizgrađenih
višekatnica (četvero i petero katnice) uz njegovu malu obiteljsku kuću, koju su
generacije naslijeđivale. A zakoni, a prostorni urbanistički planovi, a povjerenstva
za uređenje i ljepši grad, razne inspekcije, komunalni redari itd., itd?
392
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Svakako treba reći da se u ovim vremenima krize ulažu napori za uređivanje i
uljepšavanje grada i šire okolice. Isto tako nas nadležne institucije izvještavaju da se
ulažu velika sredstva u popravke i otklanjanje šteta! Možemo i moramo svi činiti više
na podizanju urbane kulture, kako bi umanjili urbanu nekulturu.
Kao što je dugogodišnjim stručnim radom na unapređivanju nastave likovne
kulture, odgajao brojne generacije djece i mladeži, studenata, učitelja i nastavnika,
Viktor Himelrajh ostavio nam je i ovaj tekst kao putokaz i poruku kako stalno, uporno
i dugotrajno trebamo svi, al baš svi raditi na podizanju svijesti i praktično djelovati na
čuvanju kulturne baštine, naše okoline, naših vrijednosti i stvaranjem novih, koje će
zadovoljavati likovne, estetske i vizualne vrijednosti.
Živio je u Osijeku sa suprugom Marijankom, profesoricom/mentoricom povijesti
s kojom ima i troje uspješne djece, Dubravku, Zvonka i Nedu. Uzoriti gospodin Viktor
Himelrajh, široke kulture i obrazovanja, mirno i tiho, kako je i živio, preminuo je u 88.
godini života. Sahranjen je na groblju Svete Ane u Osijeku.
Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju
likovne kulture i likovne pedagogije
(Rad s učenicima, učiteljima i studentima )
Sažetak
Viktor Himelrajh, rođen je u Čepinu 13. siječnja 1922. godine, umro u Osijeku 27. siječnja
2009. Obitelj Viktora Himelrajha potiče iz Austrije od Gradišćanskih Hrvata koja doseljava
u Đakovo, a potom u Čepin revolucionarne 1848. godine. Otac mu je Andrija Himelrajh (ili
Himmelreich), a majka Elizabeta (Lujza) Pašuld iz češke obitelji koja u isto vrijeme doseljava
u Čepin. Pučku školu polazi u Đakovu, a Realnu gimnaziju u Osijeku. Radi kao odgajatelj
u Đačkom domu (Dom Hrvatskog radiše) dvije godine. Dugi i vrlo uspješni učiteljski rad
započeo je u rodnom Čepinu 1949. godine, gdje, u nedostatku učitelja, predaje likovnu i
glazbenu kulturu, matematiku, fiziku i druge predmete. U teškim uvjetima rada i života nakon
rata, silno se predaje radu s učenicima kako u školi tako i izvan nje.
Kao istaknuti pedagog V. Himelrajh radi na programskom preustroju nastave likovne
kulture i piše priručnik «Rad na likovnom odgoju djece; I.i II.» koji objavljuje 1959. godine.
Kao zapaženi likovni pedagog praktičar i teoretičar, V. Himelrajh s još nekoliko kolega iz
Hrvatske predlaže, nakon tri godine eksperimentalnog rada temeljne promjene u programu
likovne kulture koje imaju za cilj učiniti predmet likovne kulture prihvatljivijim i bližim, prije
svega učenicim i njihovim učiteljima. Ovakav program postaje obvezatan šezdesetih godina
prošlog stoljeća.
393
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 383-394
Vinko Ivić: Značenje Viktora Himelrajha u unapređivanju likovne kulture i likovne...
Viktor Himelrajh je svojim dugogodišnjim stručnim radom na unapređivanju nastave
likovne kulture odgajao brojne generacije djece i mladeži, studenata, učitelja i nastavnika, ali i
upozoravao kako stalno, uporno i dugotrajno trebamo svi, al baš svi raditi na podizanju svijesti
i praktično djelovati na čuvanju kulturne baštine, naše okoline, naših vrijednosti i stvaranjem
novih, koje će zadovoljavati likovne, estetske i vizualne vrijednosti.
Die Bedeutung von Viktor Himelrajh für die Förderung
der bildenden Künste und der Kunstpädagogik
(Arbeit mit Schülern, Lehrern und Studenten)
Zusammenfassung
Viktor Himelrajh, geboren in Čepin am 13. Januar 1922, gestorben in Osijek am 27.
Januar 2009. Die Familie von Viktor Himelrajh stammt aus Österreich von Burgenländischen
Kroaten, die im revolutionären Jahr 1848 nach Đakovo und später nach Čepin siedeln. Sein
Vater ist Andrija Himelrajh (oder Himmelreich), die Mutter Elizabet (Lujza) Pašuld aus einer
tschechischen Familie, die zur selben Zeit nach Čepin siedelt. Die Grundschule besucht er
in Đakovo, das Realgymnasium in Osijek. Er arbeitet zwei Jahre als Erzieher in Schülerheim
(Dom Hrvatskog radiše). Seine lange und erfolgreiche Lehrerlaufbahn begann er in seinem
Geburtsort Čepin im Jahre 1949, wo er wegen Lehrermangel Kunst, Musik, Mathematik,
Physik und andere Fächer unterrichtet. In den schweren Lebens- und Arbeitsumständen nach
dem Kriege widmet er sich mit voller Kraft der Arbeit mit den Schülern, so in der Schule wie
auch außerhalb.
Als hervorragender Pädagoge arbeitet V. Himelrajh an der Programmumbau des
Kunstunterrichtes und schreibt das Handbuch “Arbeit an der Kunstbildung der Kinder; I. und
II.”, das er 1959 veröffentlicht. Als angesehener Kunstpädagoge – Praktiker und Theoretiker
- schlägt V. Himelrajh mit noch einige Kollegen aus Kroatien, nach drei Jahren Versuchsarbeit,
grundlegende Änderungen im Programm der Bildenden Kunst vor, deren Ziel ist, den
Kunstunterricht annehmbarer und nahestehender zu gestalten, vor allem für die Schüler und
deren Lehrer. Dieses Programm wird in den sechziger Jahren des vergangenen Jahrhundertes
Pflicht.
Viktor Himelrajh erzog durch seine langjährige Facharbeit an der Förderung des
Kunstunterrichtes zahlreiche Generationen von Kindern und Jugendlichen, Studenten und
Lehrer, betonte aber auch, dass wir alle, aber auch alle ständig, ausdauernd und dauerhaft
an der Stärkung des Bewusstseins arbeiten, praktisch an der Bewahrung des Kulturerbens,
unserer Umwelt, unserer Werten und der Erschaffung neuer Werte, welche die ästhetische,
visuelle und Kunstwerte befriedigen, tätig sein müssen.
394
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 395-400
Mario Jager: Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna
Mario Jager
Darda
UDK 902(497.5Vinkovci)(091)
Javni rad amaterskog
arheologa i muzealca
Matije Klajna
Autor u radu govori o amaterskom arheološkom
istraživaču i muzealcu Matiji Klajnu koji je svojom
zbirkom uvelike obogatio fundus Gradskog muzeja
Vinkovci. U radu se promatra njegov interes prema
arheološkim istraživanjima i kolekcionarstvu te
njegova muzejska djelatnost koja je doprinijela
ustroju i razvoju vinkovačkog Muzeja nakon
osnivanja.
Ključne riječi: Matija Klajn, amaterska arheologija,
Gradski muzej Vinkovci
395
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 395-400
Mario Jager: Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna
U krugovima učenih arheologa ponekad amateri nisu dobro prihvaćeni zbog
njihovih fragmentarnih istraživanja. Smatra se da svaki nestručno otkopan lokalitet
je na neki način i uništen lokalitet, jer ne postoji mogućnost nove provjere, pa stoga
samo osmišljena i sustavna istraživanja mogu dati konkretnije, odnosno cjelovitije
rezultate.
I sam je M. Klajn bio svjestan nedostataka svog istraživanja, odnosno
kolekcionarstva. Istražujući na Savi kod Bošnjaka saznao je da je neki seljak u Bosni,
kopajući odvodni kanal, pronašao kostur jelena koji je u čelu imao zabodeno željezno
koplje. Pronašavši seljaka, spletom okolnosti, otkupio je samo koplje znajući da će
mu to mnogi muzealci zamjeriti i osuditi takav postupak, no opravdao se: „Ja sam
onda bio privatni sabirač i nisam imao drugog izlaza, već bolje išta, nego ništa. I
tako ode glava u Brčko, a koplje u Vinkovce.“1 Naime, arheološka istraživanja istočne
Slavonije, Zapadnog Srijema i Baranje i danas se ne provode dovoljno pa se svaki
pothvat u prošlosti može smatrati hvale vrijednim iz razloga što bi mnogi nalazi, zbog
nepostojanja institucija i stručne obrade, danas bili izgubljeni ili uništeni.
M. Klajn, sin Elizabete i Jakova, rođen je 1904., a umro 1979. godine. Završio
je srednju Trgovačku školu u Brčkom. Sklonost sakupljanju od ranog djetinjstva (kao
što su markice) te priče njegovog djeda o nekim nalazima uvelike su potakle njegov
istraživački duh, a znajući da živi u kraju bogatom arheološkim, kulturno-povijesnim
i etnografskim materijalom njegov se hobi uz malo interesa i volje pretvorio u ozbiljan
životni rad.2 Obišao je područje krajnjeg istoka Hrvatske i dijela Bosne istražujući
i otkupljujući razne artefakte te je stvorio zavidnu zbirku za koju su mnogi bili
zainteresirani. Prve svoje istraživačke radove započeo je 1928. godine u pjeskari bivše
vinkovačke tvornice „Proleter“ gdje se nalazilo rimsko groblje.3 Važno je upozoriti
na njegova amaterska sondiranja lokaliteta na Sopotu 1939. i 1940. godine. Tu je
pronalazio materijale iz mlađeg kamenog doba, od kamenog nožića ili koštane igle
pa sve do naseobinskih objekata, a svakako od nalaza treba spomenuti jedrište od
crnog opsidijana ili vulkanskog stakla kao i dva nožića od istoga minerala.4 Interes
prema istraživanju te općenito odnos prema arheologiji, povijesti i drugim granama
u njegovoj je obitelji zauzimao važno mjesto. Od njih su najpoznatiji njegov stric,
također Matija Klajn, bivši krajinski oficir, od kojega je Matija naslijedio strast za
1
Matija Klajn, Moj amatersko-muzejski rad, Vinkovci 1961., 20-21.
2
Ivana Iskra-Janošić navodi da upravo kulturnu baštinu Vinkovaca možemo smatrati zaslužnom za
osnutak Muzeja u Vinkovcima. Ivana Iskra-Janošić, Kulturna baština-osnivač Gradskog Muzeja
Vinkovci, Osnivači i prvi kustosi muzeja u Hrvatskoj, Osijek 1999., 202.
3
M. Klajn, Moj amatersko-muzejski rad, 12.; I. Iskra-Janošić, Kulturna baština-osnivač Gradskog Muzeja
Vinkovci, 204.
4
20 godina Muzeja Vinkovci, Vimkovci 1966., 39.; M. Klajn, Moj amatersko-muzejski rad, 21 -22.
396
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 395-400
Mario Jager: Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna
istraživanjem i kolekcionarstvom. Njegovo se ime javlja u starim izdanjima današnjeg
Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu gdje ga je spominjao Josip Brunšmid.5
Ministarstvo prosvjete Narodne Republike Hrvatske je 7. studenog 1946.
donijelo Odluku o osnivanju Gradskog muzeja Vinkovci. Osnivanje je utemeljeno na
privatnoj zbirci Mate Medvedovića, a svakako i znanjem o postojanju mnogobrojne
građe na vinkovačkom području. U početku je Muzejom upravljao Marko Samarđija,
nakon kojega upravljanje preuzima Mira Benaković koja je ujedno započela i s
pripremama oko stalnog postava.6 Godine 1948., kada je postavljena prva izložba
Gradskog muzeja Vinkovci, M. Klajn postaje članom radnog Odbora za arheologiju.
Nakon jednog sastanka predloženo mu je da preuzme rukovodstvo nad Muzejom,
no on je to odbio znajući da se toga posla ne može prihvatiti jer nijedan muzealac ne
smije imati privatnu zbirku7 te je stoga zatražio da se prvo riješi njezino preuzimanje,
tj. pitanje otkupa. Ubrzo je formirana komisija koja je stručno pregledala i procijenila
zbirku, nakon čega su obavljene sve formalnosti oko njezine primopredaje Muzeju
u Vinkovcima.8 Prema riječima druge supruge Ljubice Klajn za svoju je zbirku
dobio kuću, tj. stan u sklopu Muzeja. Interes za njegovu zbirku vidljiv je i prije
Drugoga svjetskog rata kada su je obilazili stručnjaci iz Zagreba, a kada je Muzej već
otkupio Medvedovićevu zbirku M. Klajna je posjetio poznati povjesničar umjetnosti
Ivan Bach s prijedlogom da proda zbirku gradu Vinkovcima. On je u početku odbio
ponudu, no, ipak, nakon smrti prve supruge i preuzimanja brige oko djece pristao
ju je prodati. Rukovodeću je poziciju preuzeo 1. svibnja 1950., a vršio ju je do 1.
rujna 1952. kada rukovodstvo preuzima školovani arheolog Josip Korda. M. Klajn je
nastavio rad u Muzeju kao kustos, a nadalje je obavljao i arheološke poslove te bio
5
Vinkovački muzej i njegovi osnivači, Vinkovačke novosti, Vinkovci, 15. 12. 1956., 4.; Josip Brunšmid
spominje čak i njegovog djedu dok strica naziva svojim učenikom. O tome vidjeti u: Tragovi
predhistorijskih naseobina u Sriemu, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, Vol. 10, No. 1.,
Zagreb 1888., 69. i Colonia Aurelia Cibalae, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, Vol. 6. No. 1.,
Zagreb, 123.
6
Spomenica 1946.-1996.,Gradski muzej Vinkovci, Vinkovci 1996., 9-10.; Josip Korda, Tragom prošlosti
Vinkovaca, Vinkovci 1960., 9, 14.
7
Prema riječima kustosice Gradskog muzeja Vinkovci Anite Rapan-Papeša njegova je zbirka uvelike
obogatila fundus Muzeja u Vinkovcima. Unutar prapovijesne zbirke neki od najznačajnijih nalaza
(posude, figure, litika) potječu s eponimnog lokaliteta Sopot, na kojem je, kako je rečeno, M. Klajn
vršio amaterska istraživanja, unutar antičke zbirke važni su nalazi (grobni prilozi - nakit, dijelovi
odjeće, posude, novci...) s nekropola Cibala dok je srednjovjekovna zbirka obogaćena nizom nalaza i
podataka s lokaliteta u okolici Vinkovaca.
8
Medvedovićeva i Klajnova zbirka su fundamentalne zbirke Muzeja u Vinkovcima, a njima treba dodati
i numizmatičku zbirku koju je Benko Horvat oporučno ostavio Muzeju. M. Klajn, Moj amaterskomuzejski rad, 23-24., Mirko Bulat, Arheološke zbirke i arheološka istraživanja u Slavoniji, Muzeologija,
br. 19. Zagreb 1975., 48.; Spomenica 1946.-1996., 10.
397
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 395-400
Mario Jager: Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna
konzervator i računovođa sve do 1966. godine kada odlazi u mirovinu.9 Njegovim
dolaskom u Muzej započinje sustavni istraživački rad, što možemo nazvati drugom
fazom istraživanja Vinkovaca. (prvoj fazi pripadaju istraživanja Josipa Brunšmida i
Viktora Hoffillera). Vršila su se zaštitna iskopavanja, ali više u smislu povremenog
nadzora iskopa. Najviše se radilo na području rimskih Cibala, sjeverne nekropole,
Dirovog brijega, Meraji, Lipovcu i drugim lokalitetima bivše općine Vinkovci.10
To je razdoblje u kojem se Muzej brzo razvijao jer su mu prostorne mogućnosti
dozvolile povećanje zbirki, a osim toga briga zajednice za jednu ovakvu instituciju
vidljiva je neprestanim povećanjem financijskih potpora. U početku osnovane
arheološka, srednjovjekovna, šumarsko-prirodoslovna, kulturno-povijesna i
etnografska zbirke sačuvale su se i kasnije te su sustavno obogaćivane i proširivane.11
U vrijeme svog muzejskog djelovanja M. Klajn je smatrao da se gradivo i djelatnost
Muzeja mora približiti građanima. Važna su nam njegova „javljanja“ u Vinkovačkim
novostima gdje je izvještavao o važnim nalazima i istraživanjima. Godine 1963. i
1964. objavljuje Informator 1 koji govori o muzejskim rijetkostima u vinkovačkom
Muzeju, odnosno Informator 2 u kojemu govori o primjerima dekorativne umjetnosti
iz kovanog željeza. Objavio je knjižicu Moj amatersko-muzejski rad u kojoj opisuje
svoju zanesenost amaterskim arheološkim istraživanjima i općenito sakupljačku strast
do 1950., pisao je o grbu grada Vinkovaca te bio autor izložbe Medalje i plakete iz
fundusa Gradskog muzeja Vinkovci.12 Sve navedeno je rezultiralo time da je za Muzej
pokazan interes te su ga posjećivali mnogobrojni posjetitelji iz zemlje i inozemstva,
organizirani u skupine ili pojedinačno, tako je od 1948., kada je bilo samo 200
posjetitelja, broj neprestano rastao da bi u promatranom vremenu (vremenu Klajnova
rada13) najviše posjetitelja bilo 1964. i to njih 21 495.14
9
Spomenica 1946.-1996., 10,19.; M. Klajn, Moj amatersko-muzejski rad, 22-24. Treba čuvati spomenike
kulture, Vinkovačke novosti, Vinkovci 8. 8. 1959., 4.; I. Iskra-Janošić, Kulturna baština-osnivač
Gradskog Muzeja Vinkovci, 204.
10
Spomenica 1946.-1996., 27.; O istraživanjima do 1960. vidjeti u: J. Korda, Tragom prošlosti Vinkovaca,
47-59.; od 1957. do 1965. vidjeti u: Stojan Dimitrijević, Rezultati arheoloških iskapanja na području
vinkovačkog Muzeja od 1957. do 1965. god., 20 godina Muzeja Vinkovci, Vinkovci 1966., 35.-.86.
Informacije o arheološkim istraživanjima mogu se vidjeti i u dnevnicima koji se nalaze u Gradskom
muzeju Vinkovci (Dnevnik rada kustosa muzeja započet 01. VII. 1950. i Dnevnik o terenskim radovima
osoblja muzeja 1956.–1966.) koje je, zajedno sa suradnicima, vodio M. Klajn.
11
Održana svečana sjednica savjeta muzeja, Vinkovačke novosti, Vinkovci, 19. 11. 1971., 5.
12
Detaljnije vidjeti: Vinkovačke novosti, izdanja od 1952. do 1966. (http://www.novosti.hr/digitalnaizdanja-vinkovackog-lista); Informator, br. 1., Vinkovci 1963.; Informator, br. 2. Vinkovci 1964.; Moj
amatersko muzejski rad, Vinkovci 1961.; Grb grada Vinkovaca, Vinkovci 1964.; Postanak grba grada
Vinkovaca, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, br. 3., Vinkovci 1964.; Medalje i plakete iz
fundusa gradskog muzeja Vinkovci, Vinkovci 1965.
13
Za ovakve rezultate su zaslužni i drugi djelatnici Muzeja među kojima treba izdvojiti Josipa Kordu.
14
Lijep razvoj Vinkovačkog muzeja, Vinkovačke novosti, Vinkovci, 22. 4. 1961., 4.; 20 godina Muzeja
Vinkovci, 9.
398
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 395-400
Mario Jager: Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna
Još kao član Odbora za arheologiju, na prvim sastancima 1948. M. Klajn je
predložio da bi se za vinkovački Muzej trebao nabaviti jedan stari top iz Osijeka.
Kako je rukovodstvo smatralo da to nije moguće, on je, nakon što je preuzeo vodstvo
u Muzeju, započeo intenzivno raditi na nabavci topa, a ubrzo je dobio i odgovor iz
Muzeja Slavonije u Osijeku kako su mu voljni prodati top koji se u tom trenutku
nalazio u tamošnjem otpadu. Nakon rješavanja financijskih problema top je kupljen
za 20 tisuća dinara, a zahvaljujući direktoru tadašnjeg „Trgoprometa“ dovezen je
besplatno u Vinkovce 2. veljače 1952. Prema službenim podacima iz Muzeja Slavonije
taj je top bio u službi Austro-Ugarske Monarhije tijekom 18. stoljeća. Mnogi od njih
su, nakon uporabe, dospjeli na različita mjesta kao ukrasi, negdje kao kolobrani uz
ograde dok su u Osijeku služili za stupove kod usidravanja brodova uzduž Drave.
Top koji je tada došao u Vinkovce nalazio se u Tvrđi, kod stare vojničke pekare, kao
kolobran uz ulaznu ogradu. Prikladno postolje, prema postojećim ilustracijama, M.
Klajn je dao izraditi od slavonskog hrasta dok je željezne okove postolja izradio
tadašnji „Metal“.15 S odmakom od nekih šezdesetak godina može se postaviti pitanje
koja je bila važnost nabavke toga topa. Odgovor bi trebao biti jednostavan jer je to bilo
poslijeratno vrijeme kada je tadašnja Općina Vinkovci imala nešto više od dvadeset
tisuća stanovnika i zasigurno su ovakvi događaji bili od iznimnog društvenog
značenja. Da je tako svjedoči to da je top već u ono vrijeme bio popularan te su se
o njemu vodile rasprave i smišljale svakojake anegdote pa čak da se radi i o topu iz
Katzianerove vojne. Naime, Ljubica Klajn govori se da se tu radi o Katzianerovom
topu, a također u Klajnovoj svojevrsnoj autobiografiji Moj amatersko-muzejski rad
nalazi se fotografija topa ispod koje stoji natpis da se radi o Katzianerovom topu iz
18. stoljeća o čemu, zapravo, ne možemo govoriti jer je poznato da se Katzianerova
vojna dogodila početkom 16. stoljeća.
***
Radni vijek Matije Klajna možemo podijeliti na razdoblje kolekcionarstva
do poslije Drugog svjetskog rata te na razdoblje muzealstva do umirovljenja 1966.
godine. Oba su razdoblja bila prožeta amaterskim arheološkim istraživanjima krajnjeg
istočnog međuriječja Save, Dunava i Drave. Matija Klajn je otvorio put razvoju
vinkovačke arheologije, a fond njegove privatne zbirke obogatio je vinkovački Muzej
pa ga se stoga može smatrati jednim od utemeljitelja ove danas priznate institucije.
15
Nešto o starom topu pred zgradom vinkovačkog muzeja, Vinkovačke novosti, Vinkovci, 11. 1. 1958.,
4.; Danijel Petković, Vatreno oružje (katalog izložbe), Vinkovci 2004., podatci se nalaze na zadnjoj
unutrašnjoj strani korica.
399
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 395-400
Mario Jager: Javni rad amaterskog arheologa i muzealca Matije Klajna
Javni rad amaterskog arheologa i muzealca
Matije Klajna
Sažetak
Matija Klajn je bio amaterski arheološki istraživač i muzealac njemačkog porijekla. Od
najranije mladosti bavio se arheološkim istraživanjima i sakupljanjem najrazličitije građe
na području istočne Hrvatske i graničnog dijela Bosne. Nakon osnutka Gradskog muzeja
Vinkovci, 1948. godine imenovan je članom odbora za arheologiju, a 1. svibnja 1950., nakon
što mu je Muzej otkupio privatnu zbirku, postaje njegovim upraviteljem. U Muzeju je ostao do
umirovljenja 1966. obnašajući različite funkcije. Njegovom zaslugom započinju mnogobrojna
arheološka istraživanja vinkovačkog područja, a također je zaslužen etabliranje vinkovačkog
Muzeja.
Öffentliche Tätigkeit des Laienarchäologen und Museasten
Matija Klajn
Zusammenfassung
Matija Klajn war ein Laienarchäologieforscher und Museast deutschen Stammes.
Von frühester Jugend befasste er sich mit archäologischen Forschungen und Sammeln von
verschiedensten Stoffen auf dem Gebiete Ostkroatiens und des Grenzgebietes von Bosnien.
Nach der Gründung des Stadtmuseums von Vinkovci (Gradski muzej Vinkovci) 1948 wurde
er zum Mitglied des Ausschusses für Archäologie ernannt und am 1. Mai 1950, nachdem das
Museum seine Privatsammlung abkaufte, wurde er dessen Leiter. Im Museum blieb er bis zu
seiner Rente 1966 in verschiedenen Funktionen. Durch seinen Verdienst begannen zahlreiche
archäologische Forschungen des Gebietes von Vinkovci und er trug auch die Etablierung des
Museums von Vinkovci bei.
400
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 401-404
Petar Kerže: Vladimir Aubrecht – pedagog i sportski djelatnik
Petar Kerže
Elektrotehnički fakultet
Osijek
UDK 371.3:796(497.5Osijek)
Vladimir Aubrecht – pedagog
i sportski djelatnik
Autor je u radu opisao kratku biografiju Vladimira
Aubrechta, pedagoga i sportskog djelatnika, koji je
svojim marnim radom ostavio dubok trag u razvoju
tjelesne i zdravstvene kulture u gradu Osijeku.
Ključne riječi: Vladimir Aubrecht, pedagog, sportski
djelatnik, tjelesna i zdravstvena kultura
401
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 401-404
Petar Kerže: Vladimir Aubrecht – pedagog i sportski djelatnik
Obitelj Aubrecht, kojoj je pripadao Vladimir, zapaženi profesor, pedagog i
sportski djelatnik vuče korijene iz Broda na Savi, današnjeg Slavonskog Broda.
Vladimirov otac Franjo (porijeklom iz bavarskoga grada Eisenstadta, koji se tada
nalazio u pokrajini Deutsche Reich (današnja Bavarska) bio je strojovođa, a majka
Amalija (r. Hofmann, porijeklom iz Beča) kućanica.
Rođen je 1. siječnja 1926. i već u najranijoj dječačkoj dobi pokazivao je sklonost
prema kretanju i sportu, vjerovatno ni ne sluteći da će mu to iskustvo biti i životni
poziv. Naime, prvo se počeo baviti nogometom (od 1939.) igrajući u svom rodnom
Slavonskom Brodu u NK Viktoriji i NK Marsoniji, zatim se usporedno bavio i
veslanjem u VK „Sava“, kao i gimnastikom u GK „Hrvatski junak“. Budući da je često
isticao „nogomet mi je bio sport broj jedan, igrao sam ga prije veslanja i gimnastike, u što
sam ušao samo zbog svoje vrlo dobre motorike. Nogomet je ostao dio mog života iz mladosti
i onog zrelog doba, a samo dok sam studirao nisam igrao nogomet može se zaključiti da mu
je to bila i ostala sportska ljubav i opsesija.
Nakon završene srednje škole Vladimir Aubrecht odlazi na studij u Beograd
gdje je 1952. diplomirao u prvoj generaciji Državnog instituta za fizičku kulturu
(DIF). Iako za vrijeme studija nije igrao nogomet aktivno se bavio sportom, posebice
hokejom na travi, te je igrao međunarodne turnire. Budući da onodobnog zapisa o
tome nema, a sjećanja su krhka, nažalost, njegova kćerka profesorica Lidija Vekić ne
može se sjetiti je li bio i reprezentativac tadašnje države Jugoslavije i je li nastupio na
zapaženom turniru u Njemačkoj.
Nakon pet godina provedenog u Beogradu dolazi s obitelji, suprugom Nadom i
kćerima Lidijom i Tatjanom, u Osijek u kojem je proveo cijeli svoj radni vijek, tj. do
1998. kada odlazi u mirovinu.
Kao prvi difovac u Osijeku predavao je na Učiteljskoj školi te od 1960. na
Pedagoškoj akademiji na kojoj je 1978. utemeljio Katedru za fizičku kulturu na kojoj
je bio voditelj i predavač iz područja kineziologija. Po riječima Vladimira Aubrechta
... nisam se posebno bavio problemima tjelesnog odgoja na Sveučilištu, osim što bih na nekim
studentskim natjecanjima vodio sastave koje drugi nisu željeli. Što se oformljavanja studija
tiče, bio je to naporan posao. Trebalo je puno truda da se studij dobije, pa je prvo došlo
otvaranje Više pedagoške škole početkom sedamdesetih, koja je trajala godinu dana, zatim
smo u zajedništvu sa zagrebačkom Pedagoškom akademijom, otvarali akademiju ovdje u
Osijeku, a i to je bio težak proces, da bi najveći problem bio, 1978., dobivanje studija fizičke
kulture. Bilo je to mukotrpno, jer je u Zagrebu trebalo dosta uvjeravanja, da bismo izborili
studij u našem gradu.
Otvaranje osječkog studija svakako je vezano za ime Vladimira Aubrechta,
profesora i pedagoga, vrsnog stručnjaka svog područja. A da je to tako potvrđuje i
činjenica da je bio izrazito cijenjen od stručnjaka iz područja fizičke kulture u tadašnjoj
SR Hrvatskoj. Željan napredovanja u struci magistrirao je 1981. pod stručnim
vodstvom prof. dr. sc. Miloja Gabrijelića na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu
temom Struktura brzine nogometaša. Nažalost, 1980. Vladimir Aubrecht je na putu za
402
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 401-404
Petar Kerže: Vladimir Aubrecht – pedagog i sportski djelatnik
Zagreb doživio tešku prometnu nesreću koja ga je usporila u svome radu. No, znao
se našaliti da je te godine magistrirao na magistrali. Unatoč svemu tijekom narednih
godina objavio je 6, po njegovom sudu, značajnih znanstvenih radova iz područja
kineziologije kroz rješavanje znanstvenih problema pomoću kvantitativnih analiza.
Istodobno svoj pedagoški i stručni rad nije vezao samo uz rad na Sveučilištu.
Razvoj poslijeratnog veslanja u gradu na Dravi vezan je uz njegovo ime. Tako npr.
zapisi navode da se prekretnica u VK Borac dogodila 1956. kada za trenera dolazi
u svojstvu specijalista za veslanje. Početkom svibnja 1961. jedan je od pokretača
oživljavanja djelovanja osječkog Hokej kluba na travi u kojem je zapaženi igrač. Te
je godine i član Plenuma tek utemeljenog Saveza organizacija fizičke kulture Općine
Osijek. Posebno mjesto u njegovom životu zauzima trenerski rad u nogometu pa su
pod njegovim stručnim vodstvom stasali mnogi nogometaši u osječkim klubovima
poput Proletera (potonji NK Slavonija, tj. NK Osijek), Grafičara, Murse i Elektre,
te NK FEŠK iz Feričanaca. Često je znao isticati:... kao trener bio sam u nogometu
i veslanju. Mnogo duže kao nogometni trener, nego u veslanju, iako sam i u tom sportu
imao dosta uspjeha. Što se nogometa tiče, na žalost, samo sam u s mlađim kategorijama
išao u osvajanje najviših dosega bivše države. Stigli su tada juniori Osijeka, prvi put,
u četvrtfinale Kupa Jugoslavije, igrajući u Novom Sadu. Sjećao se, kako su zapisale
onodobne novine, a intervju proveo novinar Dragutin Kerže za Glas Slavonije, i
anegdote iz trenerske epizode u FEŠK-u ... sjećam se da smo, onda drugoligaša Metalca
u Osijeku pobijedili 2-1, a zabili smo sva tri gola...
Dugo godina bio je vrsni učitelj skijanja pri Savezu školskih društava za
fizičku kulturu. U desetogodišnjem razdoblju (od 1982.) bio je predsjednik Udruge
kineziologa grada Osijeka. Za svoj neumoran i predan rad dobio je 1989. Republičku
nagradu za fizičku kulturu, godinu dana potom plaketu Zaslužni pedagog fizičke kulture
sa zlatnom značkom. Godine 1992. primio je u Zagrebu Zlatnu plaketu HNS – a, a
tri godine kasnije bio je dobitnik trofeja HOO za životno djelo u oblasti nogometa.
Godine 1996. sudjelovao je, kao koautor, u pisanju knjige Povijest sporta grada Osijeka
i obradio temu povijesnog razvoja veslanja u Osijeku. Godine 1998. mr. sc. Vladimir
Aubrecht odlazi u zasluženu mirovini u kojoj nažalost nije dugo uživao jer je preminuo
29. prosinca 2000.
Umjesto zaključka
Njegov zdušan pedagoški i stručni rad nije ostavio trajnog traga samo na
generacije koje je odgajao nego i na vlastitu djecu. Tako se Tatjana uspješno bavila
gimnastikom, a Lidija (koju svi Osječani znaju pod udanim prezimenom Vekić) ostala
vjerna očevom pozivu. Naime, i ona je izabrala kineziologiju te je bila dugogodišnja
nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Vijenac i dobitnica brojnih nagrada
za svoj predani rad. Svakako da genetika i sportska uzoritost imaju veliko značenje
što potvrđuje i primjer mr. sc. Vladimira Aubrechta – vrsnog pedagoga i sportskog
djelatnika.
403
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 401-404
Petar Kerže: Vladimir Aubrecht – pedagog i sportski djelatnik
Vladimir Aubrecht – pedagog i sportski djelatnik
Sažetak
Autor je u radu opisao kratku biografiju Vladimira Aubrechta, pedagoga i sportskog
djelatnika, koji je svojim marnim radom ostavio dubok trag u razvoju tjelesne i zdravstvene
kulture u gradu Osijeku. Kao prvi difovac u Osijeku predavao je na Učiteljskoj školi te od 1960.
na Pedagoškoj akademiji na kojoj je 1978. utemeljio Katedru za fizičku kulturu na kojoj je bio
voditelj i predavač iz područja kineziologija. Otvaranje osječkog studija svakako je vezano za
ime Vladimira Aubrechta, profesora i pedagoga, vrsnog stručnjaka svog područja. A da je to
tako potvrđuje i činjenica da je bio izrazito cijenjen od stručnjaka iz područja fizičke kulture
u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Istodobno svoj pedagoški i stručni rad nije vezao samo uz rad na
Sveučilištu. Razvoj poslijeratnog veslanja u gradu na Dravi vezan je uz njegovo ime. Početkom
svibnja 1961. jedan je od pokretača oživljavanja djelovanja osječkog Hokej kluba na travi u kojem
je zapaženi igrač. Te je godine i član Plenuma tek utemeljenog Saveza organizacija fizičke kulture
Općine Osijek. Posebno mjesto u njegovom životu zauzima trenerski rad u nogometu pa su pod
njegovim stručnim vodstvom stasali mnogi nogometaši u osječkim klubovima poput Proletera
(potonji NK Slavonija, tj. NK Osijek), Grafičara, Murse i Elektre, te NK FEŠK iz Feričanaca.
Dugo godina bio je vrsni učitelj skijanja pri Savezu školskih društava za fizičku kulturu. U
desetogodišnjem razdoblju (od 1982.) bio je predsjednik Udruge kineziologa grada Osijeka.
Vladimir Aubrecht – Pädagoge und Sportarbeiter
Zusammenfassung
Der Autor beschrieb in seinem Werk die kurze Biographie von Vladimir Aubrecht,
eines Pädagogen und Sportarbeiter, der durch seine fleißige Arbeit eine tiefe Spur in der
Entwicklung der Körper- und Gesundheitskultur der Stadt Osijek hinterließ. Als erster
Diplomsportlehrer (dif-ler) in Osijek unterrichtete er an der Lehrerschule und ab 1960 an
der Pädagogischen Akademie, an welcher er 1978 den Lehrstuhl für Körperkultur gründete,
dessen Leiter er war und Vorträge hielt auf dem Gebiet der Kynesiologie. Die Eröffnung des
osijeker Studiums ist sicherlich mit dem Namen von Vladimir Aubrecht, eines Professoren
und Pädagogen, vorzüglichen Fachmannes auf seinem Gebiete, verbunden. Und dass
dem so ist, bestätigt auch die Tatsache, wie hoch er von den Fachleuten auf dem Gebiete
der Körperkultur in der damaligen SR Kroatien geschätzt wurde. Gleichzeitig verband er
seine pädagogische und fachliche Tätigkeit nicht nur mit der Arbeit an der Universität. Die
Entwicklung des Nachkriegsrudersportes in der Stadt an der Drau ist mit seinem Namen
verbunden. Anfang Mai 1961 ist er einer der Anreger der Revitalisierung der Tätigkeit des
osijeker Gras-Hockey-Clubes, in welchem er ein angesehener Spieler ist. In diesem Jahr
ist er auch Mitglied des Plenums des eben gegründeten Verbandes der Organisationen der
Körperkultur der Gemeinde Osijek. Einen besonderen Platz in seinem Leben nimmt seine
Trainertätigkeit im Fußball ein, so entwickelten sich unter seiner fachlichen Leitung viele
Fußballspieler in osijeker Clubs wie Proleter (spätere NK Slavonija, dh. NK Osijek), Grafičar,
Mursa und Elektra, sowie NK FEŠK aus Feričanci. Viele Jahre war er vorzüglicher Skilehrer
beim Verband der Schulgesellschaften für Körperkultur. In einer zehnjährigen Zeitspanne
(von 1982) war er Vorsitzender des Vereines der Kynesiologen der Stadt Osijek.
404
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
Stjepan Najman
Ogranak Matice hrvatske
Valpovo
UDK 930.85(497.5 Valpovo)”19”
Oton Revald –
dobri duh Valpova
U radu se opisuje doprinos Otona Revalda povijesti,
kulturi i sporta Valpova kroz osnivanje Društva
prijatelja starina i Muzeja Valpovštine te aktivno
sudjelovanje u kazališnom životu u okviru više
kulturnih i inih udruga Valpova.
Ključne riječi: Oton Revald, Društvo prijatelja
starina, Valpovo, Muzej Valpovštine, povijest, gluma,
Jovalija
405
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
Gospodin Oton Revald (Rehwald) bio je izuzetna
ličnost. Po rođenju Osječanin, a po životu Valpovčanin.
Od svoje desete godine do kraja života (ne računajući
služenje vojnog roka i ratno zarobljeništvo) živio je u
Valpovu i za Valpovo.
U sjećanjima sugrađana ostao je zapamćen uvijek
ozbiljan, pomalo mršava lica, čaplinovskih brkova, koji
su ga činili starijim nego što jeste, ali i kao pouzdan
suradnik koji je savjesno odradio sve čega se prihvatio.
Oton Revald slovio je kao vrstan poznavatelj
povijesti Valpova i Valpovštine. O sebi je znao reći:
‘’Oduvijek sam bio sklon starinama. To je nekako u meni.
Ni sam ne znam zašto. Mene jednostavno zanima sav historijat moga Valpova. Oduvijek
sam htio o njemu znati sve; da ne gledam samo ovaj dvorac, u čijoj smo sjeni živjeli
stoljećima, nego da o njemu i nešto znam. Ali ja sam uvijek pokazivao interes i za Valpovo
u kojem živim. Danas se mali broj mladih zanima za prošlost Valpova i zato još više radim
(bez plaće i nagrade) da spasim od zaborava sve ono što mislim da je vrijedno.’’ Ovako je
govorio 1970. godine, tada još radno aktivan.
Povijest Valpova nije jedino područje koje je zanimalo i kojim se intenzivno
bavio. Aktivno je sudjelovao u sportskom, kazališnom i sveukupnom društvenom
životu Valpova.
Oton Revald rođen je 21. listopada 1912. godine u Osijeku. Pučku je školu
pohađao u Osijeku, Vaški i Valpovu, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu, Travniku i
Osijeku. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Puli je polazio školu za mjernika,
a praksu je obavio na Kordunu, Banovini i Baranji.
Zahvaljujući zanimanju mjernika, gospodin je Revald prešao Valpovštinu bezbroj
puta, upoznao mnoge ljude i naslušao se svakakvih priča o životu i prošlosti. Kada je
kasnije po osnutku muzeja prikupljao predmete za zbirke, ta su mu poznanstva znatno
olakšala potragu.
Budući da mu je povijest bila velika ljubav jedan je od osnivača Društva prijatelja
starina (DPS) u Valpovu i njegov treći predsjednik. Za vrijeme njegova aktivnog
sudjelovanja u radu, Društvo je osnovalo i vodilo Muzej Valpovštine kojemu je
postavljen temelj za budućnost. Društvo doseže vrhunac u aktivnostima i po broju
članova, kojih je bilo više od 500, za njegova predsjednikovanja. Desetak muzejskih
zbirki koje su nastale u tom periodu još uvijek su u sjećanju Valpovčana kao vrhunska
ostvarenja uzevši u obzir amaterski karakter rada svih članova.
Kada su pokrenuli osnivanje Muzeja u dvorcu, dužnosnici DPS naišli su na jak
otpor vladajućih komunista koji su govorili kako muzej nije potreban, kako je to
406
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
buržujski i sve u tom stilu. Ipak, muzej je osnovan, ali pritisak nije prestajao. Tada je
jedan od članova Upravnog odbora u razgovoru s Otonom, oko proširenja muzeja,
rekao ‘’Mi ćemo njih zeznuti!’’. Bilo je to neočekivano od jednog druga i prekaljena
partizana. ‘’Ostao sam zbunjen’’- sjećao se g. Revald. Na to je drug dodao: ‘’Sljedeća
zbirka koju ćemo otvoriti bit će soba NOB-a. Imamo trofejnog oružja, imamo dokumente
ovdašnjih boraca, dovoljno za jednu prostoriju. Na taj način ćemo im začepiti usta.’’ Tako
je i bilo. Poslije toga više nije bilo govora kako se u muzeju prikazuje buržujski život.
– Jedna je to od priča Otona Revalda.
Odmah nakon osnutka DPS-a pokrenuta je inicijativa, u kojoj se vrlo aktivno
uključio i gospodin Revald, oko obnavljanja Valpovačkih toplica kao izletišta u
neposrednoj blizini grada. Sredinom pedesetih godina 20. stoljeća još su se mnogi
Valpovčani dobro sjećali Valpovačkih toplica na Kraljevcima koje su pružale velike
mogućnosti od lječilišnih do ugostiteljskih i zabavnih. Nalazila se tu velika plesna
dvorana, ugostiteljski objekti, sjenica i velika poljana za izletnike.
Sve to je bilo povod Upravnom odboru DPS-a da u svrhu obnove izletišta
dovede, krajem lipnja 1956. godine, inženjera Stanka Jurdanu, rašljara iz Zagreba,
kako bi ispitao prisutnost podzemnih ljekovitih voda. Gospodin Jurdana je utvrdio
postojanje podzemnih voda što je vrlo detaljno izložio u svom izvješću dopunivši ga
s više ilustracija. Ovakav rezultat zahtijevao je daljnja ispitivanja, najviše o količini
voda. Za daljnja ispitivanja mlado DPS nije imalo novca pa je zatražena pomoć od
općinskih struktura. I tu je zapelo. Prema saznanjima tadašnjeg Upravnog odbora
407
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
DPS-a, cjelokupni pisani materijali s Izvješćem ing. Jurdane završili su zaključani u
ladici tadašnjeg predsjednika općine.
Oton Revald je bio izvanredan poznavatelji lokalne povijesti te je kao takav
pripremio niz emisija za Radio-Valpovo te održao više predavanja u Osnovnoj školi.
Prigodom premještanja Katančićeve biste u park ispred dvorca, a povodom
osnivanja Ogranka MH u Valpovu 1971. godine, gospodin Revald je dobio zadatak
održati referat o velikom Valpovčaninu. Kako je rekao, nije mu bio problem napisati
taj referat, već je problem bila njegova dužina. Naime, imao je desetak minuta za
čitanje. ‘’Kada je referat bio gotov, pročitao sam ga naglas, a supruga je mjerila vrijeme. Bio
je predug, pa sam ga morao skraćivati više puta dok ga nisam čitao 10 minuta.’’ – sjećao
se tih dana.
Pet godina kasnije biva organiziran znanstveni skup prigodom 150. obljetnice
smrti Matije Petra Katančića pod visokim pokroviteljstvom JAZU. Skup je održan 26.
i 27. ožujka 1976. godine u Osijeku. Prema zamisli jedan dan, ili bar pola dana, trebao
se održati u Valpovu ali nije. Dakako, zbog lokalne vlasti s obrazloženjem u stilu ‘’Što
se to ima raspravljati o jednom popu!?’’
Prema sjećanju gospodina Revalda, on je bio jedini Valpovčanin na skupu.
Oton Revald prisutan je u kulturnom životu Valpova od rane mladosti.
Nezamisliva je bila bilo kakva priredba i glumačka predstava, predratnih ali i ranih
poslijeratnih godina da u njoj nije sudjelovao gospodin Revald u ulozi scenografa ili
glumaca, a često u oboje istodobno. Crtao je kulise za većinu predstava.
Glumiti je počeo s nepune 22 godine. Bilo je to 1934. godine u Gundulićevoj
‘’Dubravki’’. Zatim su slijedili ‘’Jedan kaput za trojicu’’ i ‘’Nasamareni stric’’ 1935.,
‘’Općinski načelnik’’, ‘’Lumpucius vagabundus’’, ‘’Dukati’’ i ‘’Hura sinčić’’ 1937., ‘’Tri
seoska sveca’’ 1938., te ‘’Odvažni plivač’’ 1939. godine. Nakon rata nastupio je u ‘’Tako
je moralo biti’’ 1952., ‘’Raj na zemlji’’ 1954. te ‘’Dr’’ 1955. i 1965. godine. Bila je to i
posljednja predstava u kojoj je nastupio.
Ovome treba još dodati aktivno sudjelovanje u lutkarskim predstavama u
Sokolani od 1934. do 1939. godine te čuvenom ‘’Cirkusu Rantaplan’’ u kojem je svoj
doprinos dao kroz tehničku realizaciju predstave.
Gospodin Revald živo se sjećao mnogih događaja, vezanih za Valpovo, bilo iz
pričanja ljudi, koje je čuo obilazeći teren, bilo kojima je bio sudionik. Evo jedne zgode
s ‘’Cirkusom Rantaplan’’.
Kako u prijeratnim godinama nije bilo mogućnosti reklamiranja ni blizu
današnjim, cirkusi su se reklamirali sami. Dio ansambla bi išao u povorci ulicama
prikazujući što će se moći vidjeti navečer u predstavi. U koloni bi se našle i neke
životinje. Kako naši Rantaplanci nisu mogli računati na egzotične zvijeri, snalazili bi
se na osobit način. Tako su došli na ideju pokazati građanstvu zebru.
408
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
Jednog izrazito vrućeg ljeta, dok su
tako obilazili valpovačke ulice, sa zebrom
se nešto čudno počelo događati. Zebrine
pruge su polako, ali sigurno počele
nestajati. Sunce je učinilo svoje. Naravno,
zebra nije bila prava već konj obojen
vapnom. Srećom da su se zatekli u blizini
kuće jednog sudionika pa su ‘’zebru’’ brže
bolje ugurali u dvorište.
O lutkarskim predstavama je pričao
kako su ih radili s posebnim žarom.
Predstave su se održavale u Sokolani jer
su išle u korist Sokolskog društva Valpovo.
Želja je bila prirediti nešto za djecu pa je pala odluka da to budu lutke. Gospodin
Revald se dobro sjećao kako su iz Maribora donesene samo glave lutaka, a sve ostalo
su izradili sami. Predstave su bile odlično prihvaćene od djece ali i od roditelja.
Održavane su nedjeljom, a bilo je i gostovanja u okolnim mjestima.
Premda u predratnom Valpovu nije postojala formalna kazališna družina, redovito
su priređivane predstave, osobito za blagdane Božića, Uskrsa, Sv. Kate i sl. Silvestarske
su zabave oduvijek bile nešto posebno. U predratnom Valpovu najcjenjenije su bile
one u Hrvatskoj čitaonici, Hrvatskom Sokolu i DVD-u. Sve te udruge željele su imati
kvalitetne programe s kvalitetnim izvođačima. To je bilo jamstvo potpunog uspjeha.
Kako je glumačkoj ekipi teško bilo odlučiti gdje će nastupiti, jer su bili članovi u svim
udrugama, došli su na genijalnu zamisao. Nastupit će kod sve tri udruge. Osmislili su
program koji su podijelili u tri dijela. Isto tako su formirali tri skupine izvođača. Prva
je nastupila u Hrvatskoj čitaonici, druga u Hrvatskom Sokolu i treća u DVD-u. Kada
su odigrali program svaka bi skupina ‘’preselila’’ u drugu dvoranu. Nakon toga bi i treći
puta zamijenili mjesta i nastupili u trećoj dvorani i zabavi. Tako su, svaka od skupina,
tijekom noći tri puta odigrali svoju ‘’dionicu’’, ali u tri dvorane. Na taj su način sva tri
društva imala cjelovečernji program, a posjetitelji su bili zadovoljni kao da su bili na
zabavi u sva tri društva.
Sve su te predstave bile djelo skupine mladih Valpovčana među kojima je bio i
gospodin Revald. ‘’Kao glumac-amater nastupio sam više od 50 puta. Prigodom priprema
za predstave obično smo svi u ekipi odlazili u Osijek pogledati kako to izvode profesionalci.
Nakon toga bismo održali probe u kojima smo unosili svoje viđenje određenog djela. Bilo
je slučajeva kada smo, preko svojih ‘’kanala’’, u kazalištu dolazili do tekstova. Znali smo
posuđivati i kostime za predstave koje su bile složenije.’’ – pričao je gospodin Revald.
Neizbrisiv trag ostavio je u NK Jovalija (danas Valpovka). Zapravo, nije bio
sportaš, već je djelovao kroz razne dužnosti. Bio je veliki ljubitelj nogometa, pa kako
409
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
u doba osnivanja NK Jovalije 1926. godine nije bio punoljetan, nije mogao aktivno
sudjelovati u tom procesu. Zato je to nadoknadio kasnije u ulozi vođe puta na
gostujućim utakmicama te kroz dužnost klupskog blagajnika. Povodom 25 godina
rada NK Jovalije 1951. godine je pripremio izložbu. Sačuvan je njegov povijesni
referat pisan istim povodom, značajan po tome što je jedini poznati povijesni pisani
trag osnivanja kluba.
Kada bi pričao o predratnom nogometnom životu, redovito je govorio o potpunom
amaterizmu. Evo jedne znakovite zgode. Jednog nedjeljnog prijepodneva u neku od
mnogobrojnih valpovačkih birtija dolazi ključni nogometaš Jovalije. Za stolom sjedi
nekoliko poznatih valpovačkih majstora. Na dolazak nogometaša jedan upita: ‘’Ne
spremaš se za utakmicu?’’ Naime, Jovalija je išla na gostovanje vlakom. ‘’Nemam za
vlak.’’ – odgovori nogometaš. Samo što je završio, jedan od njih, vatreni navijač, maši
se za novčanik i daje mu ‘’banku’’. Njegov primjer slijede i ostali za stolom (ta, i oni
su uspješni majstori!) pa se u tren nakupilo novca za više putovanja tijekom sezone.
Iz predratnih nogometnih dana ima niz dogodovština. Tako je na jednoj utakmici
domaći igrač slomio nogu. Bila je to senzacija, a stariji su građani potom uveliko
komentirali kako je nogomet pogibeljan i da ga treba zabraniti.
Između tridesetpete i četrdesete godine u Valpovu su djelovala dva nogometna
kluba, Jovalija i Zanatlija. Suparništvo je bilo veliko. Kako u to vrijeme nije bilo
ugovora između kluba i igrača, znalo se događati da usred natjecateljske sezone igrači
prijeđu iz kluba u klub.
U prvim je poslijeratnim godinama gospodin Revald često bio vođa puta u Jovaliji.
Putovalo se kamionom ili u traktorskoj prikolica ali i biciklom. Na makadamskim
cestama često su stradavale gume, a o prašini da se i ne govori. I nitko se nije žalio.
Želja za igranjem je bila iznad tih ‘’sitnica’’.
Nakon umirovljenja, a osobito nakon gubitka supruge Anice, gospodin Revald
nije odlazio na priredbe. Ipak, učinio je dvije iznimke. Posjetio je izložbu vlastelinskih
srebrnih predmeta i filmsku projekciju filma ‘’Sokol ga nije volio’’.
Još za vrijeme snimanja ‘’Sokola’’ prisjećao se Šove i njegovih početaka. Nakon
što je odgledao film govorio je kako je Šovo vjerno napisao dramu i opisao to vrijeme
i ljude; prepoznao je mnoge likove, osobito lik kojega je glumio Ivo Fici za kojeg je
tvrdio da je bio u životu baš takav kakvim ga je Fabijan opisao. Scene gradnje ceste od
dasaka su općepoznate ovdašnjim žiteljima pa tako i gospodinu Revaldu.
Tako je Oton Revald, rijetkim entuzijazmom, posebnom zaljubljenošću u svoj
stari slavonski gradić učinio da će mnogo valpovačke prošlosti ostati stalno u životu.
Tako je postao cijenjen i poznat u svome gradu i okolici.
410
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 405-412
Stjepan Najman: Oton Revald – dobri duh Valpova
Oton Revald – dobri duh Valpova
Sažetak
Među istaknutim i zaslužnim Valpovčanima je svakako i Oton Revald. Njegov život je
obilježio amaterski rad u više udruga predratnog i poslijeratnog Valpova. Jedan je od osnivača
Društva prijatelja starina i u okviru njega Muzeja Valpovštine. Aktivno je sudjelovao u
kazališnom životu kao glumac i scenograf te u lutkarskom kazalištu. Veliki doprinos razvoju
nogometa u Valpovu dao je u NK Jovalija obnašajući više dužnosti.
Otto Revald – der gute Geist von Valpovo
Zusammenfassung
Zu den hervorragenden und verdiensteten Valpovoer gehört sicherlich auch Otto Revald.
Sein Leben wurde von der Laientätigkeit in mehreren Vereinen des Vor- und Nachkriegsvalpovo
gekennzeichnet. Er ist einer der Gründer der Gesellschaft der Antiquitätenliebhaber und in
deren Rahmen des Museums der Valpovoer Umgebung. Aktiv nahm er als Schauspieler am
Theaterleben und als Bühnenbildner am Puppentheater teil. Einen großen Beitrag leistete
er bei der Entwicklung des Fußballes in Valpovo im FC Jovalija indem er höhere Posten
einnahm.
411
412
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 413-434
Stanko Piplović: Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeća
Stanko Piplović
Split
UDK 528.4 (497.5-3 Dalmacija)”18”
94(497.5-3 Dalmacija)”18”
Katastar i zemljišnik
Dalmacije iz 19. stoljeća
Na osnovu sačuvane opsežne arhivske dokumentacije,
starih službenih godišnjih schematizama, regulative
iz 19. stoljeća i periodičnih publikacija daje se pregled
te analiza dugotrajnog postupka i organizacija
uspostave prvog stabilnog katastra i zemljišnika
nekadašnje austrijske pokrajine Dalmacije. Po prvi
put se cjelovito iznosi problematika formiranja
modernog sustava oporezivanja nekretnina.
Primjenjivao se uz stalne dorade skoro puno stoljeće,
a i kasnije u Kraljevini Jugoslaviji. Njegove zasade
i danas su polazišta za sustav cenzusa u novim
društvenim odnosima.
Ključne riječi: katastar nekretnina, zemljišne
knjige, Kraljevina Dalmacija, 19. stoljeće,
austrijska uprava
413
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 413-434
Stanko Piplović: Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeća
Uvod
U općem smislu pojam katastar označava neki popis. Obično se međutim odnosi
na evidenciju nekretnina i to u svrhu reguliranja poreza najvažnijeg prihoda državnih
vlasti. To se primjenjivano na razne načine od davnih vremena, najčešće kao postotak
procijenjenog prinosa od uroda zemljišta. Ti stariji sustavi su imali mnogo nedostataka
pa se unapređenjem društvenih prilika nastojalo naći pravilniji i objektivniji način
oporezivanja. Stoga su europske države na razmeđi XVIII. i XIX. stoljeće željele
iznaći prikladnije metode zasnovane na točnijim pokazateljima provođenjem sustavne
izmjere u svrhu odmjeravanja zemljarine. U tome su prednjačile Francuska i Bavarska.
U tom procesu Austrija je 1785. godine za čitav teritorij države uvela Jozefinski
katastar. To je bila državna topografska izmjera. Pošto Dalmacija još nije bila u sklopu
monarhije time nije obuhvaćena.
Godine 1806. počeo je franciskanski topografski premjer Monarhije tako
nazvane po caru Frani I. U isto vrijeme započelo se s pripremama provođenja izmjere
zemlje koja je trebala poslužiti za uvođenje stabilnog katastra u svrhu objektivnijeg
sustava oporezivanja prihoda.1 U okviru Generalštaba (Generalquartier-Meisterstab)
već je 1807. U Beču osnovan Astronomsko-triangulacijski biro i Topografski zavod
pod upravom pukovnika F. X. Richtera.
Dvorski kabinet je naredio sjedinjenim kancelarijama da se započne s pripremama
izrade jednoobraznog sustava dokumentacije. Kako bi se taj složeni i dugotrajni
posao organizirao ustanovljeno je 21. kolovoza 1810. posebno Dvorsko povjerenstvo.
Njegov rad je prekinut zbog ratova te je nastavljen 1815. Iduće godine imenovano je
Povjerenstvo za osnivanje katastra zemljišta. Tako je carskim ukazom od 23. prosinca
1817. konačno uveden. (Patent über die Einführung der Stabilen Katasters). U tu
svrhu naređen je premjer cijele države. To je bio temeljni izvršni akt. Radovi su se
obavljali po upravno-teritorijalnim jedinicama.2
Središnja direkcija u Beču
U Beču je u okviru vrhovnih dvorskih vlasti osnovana je Središnja direkcija za
katastarsku izmjeru. Tijekom 1830. i narednih godina na njenom čelu je bio barun
Wenceslao di Häring, pa Carlo Myrbach di Rheinfeld pukovnik u glavnom stožeru.
Na taj položaj imenovan od 1844. general major Giovanni Magdeburg. Pored toga
postojao je i Litografski institut općeg katastra gdje su se umnožavale mape kojeg
je tada vodio umirovljeni major Sigismondo Scherer di Florenthal kao privremeni
direktor, a poddirektor kapetan Carlo Beraneck. Godine 1843 zamijenio ga je
1
O cijelom postupku na osnivanju i daljnjem radu na organizaciji službe katastra u Dalmaciji napisano
je više preglednih radova u kojima ima nekih razlika. Vidjeti npr. Bruno Ungarov: Katastarska izmjera
Dalmacije do kraja II svjetskog rata. Prilozi za publikaciju 100 godina katastra u Dalmaciji 1883-1983.
(radni materijal), Supetar 1984. - Bruno Ungarov: Katastarska služba u Dalmaciji. Nav. djelo.
2
Mirela Slukan-Altić: Državna geodetska uprava 1847.-1963. Zagreb 2000. 9-13.
414
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 413-434
Stanko Piplović: Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeća
barun Antonio di Guldenstein, a iduće godine major Lorenzo Kohl di Kohlenegg.
U Računskom uredu za triangulaciju poslove je vodio neko vrijeme umirovljeni
major Carlo Beranek kao poddirektor, a kasnije potpukovnik glavnog stožera Luigi
Havliczek kao poddirektor.3
Uputstvo za izmjeru
U nekim hrvatskim zemljama također se radilo na ustroju katastra. Tako je
izmjera Istre izvršena u vremenu 1818.-1822. godine.4 Rad na općem stabilnom
katastru u Dalmaciji počeo je tek 1823. godine.5 Najprije je na osnovu člana
8 i 9 Vrhovnog patenta od 23. prosinca 1817. pripremljena detaljna Instrukcija o
organizaciji i postupku za izradu katastra. Tiskana je iste godine u Beču i sadrži 6
poglavlja. Podaci su se unosili u tabele s točno označenim rubrikama.6 Sadržavala je
precizne odredbe o postupku u 6 poglavlja.
1. uloga vlasti i osoba koji će surađivati u izmjeri. To se odnosilo na sudjelovanje
Dvorskog povjerenstva (Grundsteuer Regulirungs Hof Comission) za uređenje
poreza koje je imalo najvišu nadležnost nad izmjerom, Pokrajinskog povjerenstva za
ispravak (Grundsteuer Regulirungs Provincial Commision), Okružna povjerenstva
(Kreis Commision). U sklopu Dvorskog povjerenstva bili su Direkcija i Poddirekcija
trigonometrijske triangulacije te osoblje za grafičku triangulaciju, opis granica i
detaljnu izmjeru.
2. Rad Sekcije za trigonometrijsku triangulaciju i Sekcije grafičke triangulacije
bio je temeljem i glavna priprema za čitavu detaljnu izmjeru. Bio je njen početak
i trebao biti završen prije svih drugih poslova. Metoda je bila odrediti mrežu
trokuta zajedno povezanih za cijelu pokrajinu što bi omogućivalo objedinjavanje
svih pojedinačnih planova i činilo ih fiksnim i orijentiranim. Osnovni postupak pri
određivanju trigonometrijskih točaka sastojao se od mjerenja vodoravnih kutova
stranica trokuta određenih opserviranih točaka teodolitima. Da bi se izbjegle greške
određeno je da se izmjera vrši od osnovne mreže velikih trokuta na manje mreže
3
Direzione centrale per la misurazione catastrale. AD, Zadar 1830.- 1831. - Direzione della triangulazione
e misurazione catastrale. AD, Zadar 1835. - 1838. - Direzione per la triangulazione e misurazione
catastrale. Schematismo del Imp. Reg. Governo della Dalmazia. Zadar 1839.-1843. – Direzione
catastrale pella misurazione del catasto. Manuale provinciale della Dalmazia. Zadar 1844. - 1847. Dicasteri aulici supremi. Manuale provinciale della Dalmazia per l´ anno 1845. Zadar. - Osobna imena
austrijskih stručnjaka i dužosnika pisana su na talijanskom jeziku kako su zabilježena u dostupnim
izvorima.
4
Mirela Slukan-Altić: Katastar Istre 1817.-1960. Inventar. Zagreb 2001.
5
Bruno Ungarov: Katastar u Dalmaciji. Zbornik Društva Inženjera i tehničara u Splitu. Split 1958. 685687.
6
Istruzione per attivare la misurazione dei territorj stata ordinata a tenore dei paragrafi 8vo e 9vo della
Sovrana Patente 23. Dicembre 1817 per la formazione del Catasto generale, Vienna 1824. (Patent über
Einführung des Stabilen Katastres, Wien 1817.).
415
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 413-434
Stanko Piplović: Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeća
I.-III. reda. Grafička triangulacija je imala zadatak odrediti s najvećom mogućom
točnošću potrebne točke za sigurnost detaljne izmjere. Prije pristupa izmjeri građani
su pozvani da obilježavanje svoje posjede.
3. Propisan je način detaljne izmjere s opisom instrumenata za rad, geometrijskoj
mreži, česticama zemljišta, česticama zgrada, crtanje čestica terena i zgrada. Izrada
skica za identifikaciju i protokoliranje čestica, numeričko obilježavanje, dnevnicima.
4. To poglavlje sadrži upute za proračun prostora s usporedbom mjera s
rasporedom figura za proračun te proračun dijelova, četvrti i predjela, proračun čestica
i njegova potvrda, usporedba između površinskih i dužinskih mjera klaftera Donje
Austrije s mjesnim.
5. Podaci o posjednicima s upisom čestica u popis vlasništva, postojeći podaci o
vlasnicima ako su oni poznat ili nepoznat. Mjere koje su se primjenjivale su klafteri
Donje Austrije, palci i Jugeri za dužinske i površinske protege.
6. Opis načina skicirana, bojenja s natpisima u mapama te redoslijed dostave i
čuvanje operata izmjere koji se pohranjuju u Pokrajinskom povjerenstvu. Na kraju
Uputstva su Prilozi koji pokazuju formalni način obrade podataka.
Rad na terenu
Mjerenje u Dalmaciji se oslanjalo na posebnu koordinatnu mrežu stalnih točaka
na zemljištu. Ishodišni reper bio je zvonik crkve sv. Stjepana u Beču. Primijenjen je
postupak trigonometrijske triangulacije. Određivale su se najprije na terenu točke
mreže trokuta prvog reda. Metoda se sastojala u što točnijem mjerenju prve stranice
trokuta i tako se odredile dvije njegove točke. Izmjereni su kutovi između prve stranice
i drugih dviju i tako se utvrđivale koordinate treće točke. Nakon toga grafičkim ili
računskim putem dobivale su se sve ostale točke. Napravljena je mreža zajednički
povezanih stalnih točaka na zemljištu za cijelu pokrajinu. To je bila temeljna priprema
za detaljnu izmjeru koja je ubrzo započela. Premjer se obavljao od sjevera prema
jugu. Kao osnovna stranica uzeta je dužina koja spaja točku Tignarossa na otoku
Rabu i Kalvarij na otoku Lošinju. Dužina stranica je bila oko 37 kilometara. Tako
su postavljene točke mreže prvog reda. Na njih su se vezivale mreže nižih redova.
Podaci o svakoj točci uneseni su u posebne tabelarne protokole. Rad na triangulaciji
bio je pod upravom pukovnika von Fallona.7 U Državnom arhivu u Splitu sačuvano
je pet knjiga zapisnika triangulacije sa detaljnim podacima za svaku točku i to dvije
7
Kaiserlich. Kӧnigliche trigonometrische Katastal Vermessung unter der Direction Obersten von
Fallon vom general Quartier-Meister-Stabe, Referenten der K. K. Grunsteuer Regulirungs Hof.
Commision, Provinz Dalmatien, Drite Abtheilung von Jahre 1824. K. K. Central Triagulirung
Observations-Protocoll der im Jahre 1824 durch den Oberlieutenant Dossen gemessen Dreyeckte des
Catastralnetzes in Dalmatien.T-6
416
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 413-434
Stanko Piplović: Katastar i zemljišnik Dalmacije iz 19. stoljeća
za godinu 1824, po jedna za 1825/26., 1827. 1829. godinu. Posljednja od postojećih
obuhvaćala je područje Split-Dubrovnik-Kotor.8
Među stručnjacima koji su radili na polaganju triangulacijske mreže bio je viši
časnik pješačke regimente Dossen. Radio je na području srednje Dalmacije od mora
prema unutrašnjosti do granice Turskog carstva 1826. i 1827. godine. Obuhvatio je
Šibenik i Split s okolicom te otoke Brač, Šoltu i Čiovo.9 Međutim u samom početku
triangulacije I. reda došlo je do greške. Umjesto da se signalizira početna točka
Kalvarija signalizirana je točka Grgošćak. U daljnjem postupku uočen je taj propust
koja se nije mogla ispraviti pa se računskim putem otklonio taj nedostatak. Stoga su
planovi sjevernog i južnog dijela kartirana u različitim mjerilima 1:2.904 odnosno
1:2.880.10
Detaljno snimanje na terenu obavljeno je u dva navrata 1823.-1830. i 1834.1837. Iscrtano je blizu 7 tisuća listova mapa uz trošak od 690.000 forinta. Nakon što
je to zgotovljeno vlasnici su imali pravo uvida u operate i podnijeti reklamacije radi
eventualno učinjenih pogrešaka. Svi nedostaci su razmotreni i ispravljeni pa je tako
elaborat usklađen sa stvarnim stanjem na terenu.
Istaknuti geometri
Odmah u početku sastavljen je abecedni popis stručnjaka koji su sudjelovali na
katastarskoj izmjeri pokrajin

DOBRO DOŠLI U ŽIVOT - Zwei und mehr

pdf

Lebens- und Staatsangehörigkeitsbescheinigung Potvrda o životu i

client_alert_croatia_Spatial planning and construction

Biskup Strossmayer - pozivnica.indd

BITI ŽENA - U ime obitelji

PDF datoteka

ALKOHOLIZAM BEZ RESOCIJALIZACIJE – TRAJNA OBITELJSKA I

DOBRO DOŠLI U ŽIVOT - Zwei und mehr

Brošura - Hotel Terme Jezerčica