Niklas Luhmann DRUŠTVO DRUŠTVA sv. I. Biblioteka Fîj knjiga 18, sv. I. Nakladnik Naklada BREZA Za nakladnika/Urednik Božo Dujmović Recenzenti Ivan Markešić Davor Rodin Grafička priprema Naklada BREZA Likovna oprema Mato Jonjić CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 749577 ISBN (cjelina) 978-953-7036-59-1 (sv. I) 978-953-7036-60-7 Printed in Croatia 2011 Niklas Luhmann DR U Š T V O D R U Š T VA I. svezak; poglavlje 1-3 Pogovor i prijevod s njemačkoga Kiril Miladinov Naklada BREZA Zagreb, siječanj 2011. Naslov izvornika Niklas Luhmann, Die Gesellschaft der Gesellschaft 1; Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1998. © Suhrkamp Verlag • Frankfurt am Main • 1997 © prijevoda • S. Fischer Stiftung • po nalogu TRADUKI © hrvatskog izdanja • Naklada BREZA • 2011 Objavljivanje ovoga djela omogućeno je uz potporu literarne mreže TRADUKI, što su je zajednički inicirali Savezno ministarstvo za europske i međunarodne odnose Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, švicarska kulturna zaklada Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut i Zaklada S. Fischer. S ADRŽAJ Prvi svezak Predgovor.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 9 Poglavlje 1: Društvo kao socijalni sistem I. Teorija društva sociologije .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. II. Prethodna metodološka napomena .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. III. Smisao .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IV. Razlikovanje sistema i okolnog svijeta . .. .. .. .. .. .. .. .. V. Društvo kao obuhvatni socijalni sistem . .. .. .. .. .. .. .. .. VI. Operativno zatvaranje i strukturalne sprege .. .. .. .. .. .. VII. Kognicija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VIII. Ekološki problemi. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IX. Kompleksnost . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. X. Svjetsko društvo .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XI. Racionalni standardi .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 17 34 41 55 71 82 107 113 119 128 150 Poglavlje 2: Komunikacijski mediji I. Medij i forma .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. II. Mediji širenja i mediji uspjeha .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. III. Jezik . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IV. Religijske tajne i moral.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. V. Pismo .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VI. Tisak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VII. Elektronički mediji .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VIII. Mediji širenja: sažetak .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 169 179 182 203 220 255 264 273 5 Sadržaj IX. Simbolički generalizirani komunikacijski mediji I: funkcija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. X. Simbolički generalizirani komunikacijski mediji II: diferencijacija . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XI. Simbolički generalizirani komunikacijski mediji III: strukture . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XII. Simbolički generalizirani komunikacijski mediji IV: samovalidiranje.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIII. Moralna komunikacija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIV. Posljedice za evoluciju sistema društva. .. .. .. .. .. .. .. .. 276 290 313 342 345 353 Poglavlje 3: Evolucija I. Stvaranje, planiranje, evolucija . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. II. Sistemskoteorijske osnove .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. III. Neodarvinistička teorija evolucije .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IV. Varijacija elemenata. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. V. Selekcija putem medijâ.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VI. Restabilizacija sistemâ .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VII. Diferencijacija varijacije, selekcije i restabilizacije .. .. VIII. Evolucijska postignuća .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IX. Tehnika .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. X. Evolucije ideja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XI. Evolucije djelomičnih sistema .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XII. Evolucija i povijest .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIII. Pamćenje .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 363 378 395 399 413 424 435 441 451 467 484 494 500 Poglavlje 4: Diferencijacija I. Diferencijacija sistema .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. II. Forme diferencijacije sistema . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. III. Inkluzija i ekskluzija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IV. Segmentarna društva .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. V. Središte i periferija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VI. Stratificirana društva .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VII. Izdiferencijacija funkcijskih sistema .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. VIII. Funkcionalno diferencirano društvo .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IX. Autonomija i strukturalna sprega . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 527 539 547 561 585 598 622 653 681 6 Sadržaj X. Iritacije i vrijednosti. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XI. Društvene posljedice .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XII. Globalizacija i regionalizacija .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIII. Interakcija i društvo . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIV. Organizacija i društvo . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XV. Protestni pokreti. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. Poglavlje 5: Samoopisi I. Dohvatljivost društva.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. II. Ni subjekt ni objekt.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. III. Samopromatranje i samoopisivanje . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. IV. Semantika stare Europe I: ontologija.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. V. Semantika stare Europe II: cjelina i njezini dijelovi .. .. VI. Semantika stare Europe III: politika i etika . .. .. .. .. .. .. VII. Semantika stare Europe IV: tradicija škole.. .. .. .. .. .. .. VIII. Semantika stare Europe V: od barbarstva do samokritike IX. Refleksivne teorije funkcijskih sistema . .. .. .. .. .. .. .. .. X. Suprotnosti u semantici medijâ.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XI. Priroda i semantika .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XII. Temporaliziranja .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIII. Bijeg u subjekt .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIV. Univerzaliziranje morala .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XV. Razlikovanje “nacija” . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XVI. Klasno društvo .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XVII. Paradoks identiteta i njegovo razlaganje razlikovanjima XVIII. Modernizacija . .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XIX. Informacija i rizik kao formule opisivanja .. .. .. .. .. .. .. XX. Masovni mediji i njihova selekcija samoopisivanjâ .. .. XXI. Invizibilizacije: “unmarked state” promatrača i njegovi pomaci .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XXII. Reflektirana autologija: sociološko opisivanje društva u društvu .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. XXIII. Takozvana postmoderna .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 691 702 706 711 724 741 761 763 772 784 801 817 833 836 840 862 867 873 890 907 915 923 928 946 951 958 970 985 998 Registar .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 1005 Pogovor.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 1018 7 Id quod per aliud non potest concipi, per se concipi debet. [10*] Spinoza, Ethica I, Axiomata II. | * Okomite crte u tekstu označavaju završetak stranice u izvorniku, a broj u kutnoj zagradi je broj stranice u izvorniku. Kada autor upućuje na stanovitu stranicu, brojevi stranica koje navodi odnose se na ovu izvornu paginaciju. Nap. ur. 8 P REDGOVOR Kada sam dolazio na Fakultet za sociologiju Sveučilišta Bielefeld, osnovan 1969. godine, tražilo se da navedem znanstvene projekte na kojima radim. Moj je projekt tada i otada glasio: teorija društva; predviđeno trajanje: 30 godina; troškovi: nikakvi. Što se tiče trajanja, teškoće projekta sam realistično procijenio. Stanje sociološke literature u ono doba nije pružalo baš mnogo razloga da se uopće vjeruje kako je takav projekt moguć. Ne ponajmanje stoga što su ambiciju teorije društva blokirala neomarksistička ograničenja. Jedna diskusija s Jürgenom Habermasom, ubrzo potom objavljena u knjizi, nosila je naslov: “Teorija društva ili socijalna tehnologija: što postižu istraživanja sistema?” (“Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie: Was leistet die Systemforschung?”) Ironija tog naslova bila je u tome što se nijedan od autora nije želio zalagati za socijalnu tehnologiju, ali su postojala razilaženja u mišljenju o tome kako treba izgledati teorija društva; simptomatično je što mjesto teorije društva u javnoj percepciji prvo nije obilježila neka teorija nego kontroverza. Od početka sam zamislio da ću teoriju društva objaviti kao sastavljenu od triju dijelova: sistemskoteorijskog uvodnog poglavlja, prikaza sistema društva, te trećeg dijela s prikazom najvažnijih funkcijskih sistema društva. Taj sam osnovni koncept i zadržao, ali sam svoje predodžbe o opsegu više puta morao korigirati. Godine 1984. objavio sam “uvodno poglavlje” u obliku knjige pod naslovom “Socijalni sistemi: Nacrt jedne opće teorije” (“Soziale Systeme: Grundriß einer allgemeinen Theorie”). U biti se radilo o tome da se koncept autoreferencijalnog načina operiranja prenese na teoriju socijalnih sistema. Na tome se ništa bitno nije promijenilo, premda su napreci u području opće teorije sistema i spoznajnoteorijskog 9 Predgovor konstruktivizma neprekidno nudili mogućnosti za daljnje | razrade. Neki su prilozi tome objavljeni u zbirkama članaka pod naslovom “Sociološko prosvjetiteljstvo” (“Soziologische Aufklärung”). Drugo postoji samo u rukopisu ili je ušlo u prvi dio ovog izdanja. Od ranih osamdesetih godina sve je više postajalo jasno kakvo značenje za teoriju društva ima usporedivost funkcijskih sistema. To je bila već jedna od temeljnih misli teorijske konstrukcije Talcotta Parsonsa. Teorijska važnost usporedivosti još se povećava kada se mora koncedirati da ne može uspjeti dedukcija društva iz jednog principa ili jedne temeljne norme – bila to u starom stilu pravednost, bila to solidarnost, bio to konsenzus na osnovi uma. Jer i oni koji takve principe ne priznaju ili ih krše doprinose društvenim operacijama i sámo društvo mora uračunavati tu mogućnost. S druge strane, ne može biti slučajno ako se može pokazati da vrlo heterogena funkcijska područja poput znanosti i prava, privrede i politike, masovnih medija i intimnih odnosa imaju usporedive strukture – već samo zato što njihova izdiferencijacija zahtijeva nastanak sistema. Ali može li se to pokazati? Parsons je to pokušao učiniti služeći se analitikom pojma djelovanja. Ako razrada te zamisli nije uvjerljiva, ostaje samo mogućnost da se razrade teorije za pojedinačne funkcijske sisteme te da se pritom isproba može li se uz svu različitost predmetnih područja služiti istim pojmovnim aparatom, kao na primjer: autopojeza i operativno zatvaranje, promatranje prvog i drugog stupnja, samoopisivanje, medij i forma, kodiranje i, okomito spram toga, razlikovanje autoreferencije i heteroreferencije kao interna struktura. Zbog tog su razmišljanja prvo bile razrađene teorije za pojedinačne funkcijske sisteme. Do danas je objavljeno: Privreda društva (Die Wirtschaft der Gesellschaft) (1988), Znanost društva (Die Wissenschaft der Gesellschaft) (1990), Pravo društva (Das Recht der Gesellschaft) (1993) i Umjetnost društva (Die Kunst der Gesellschaft) (1995). Drugi tekstovi te vrste trebaju slijediti. No u međuvremenu su napredovali i radovi na teoriji sistema društva. Nastale su hrpe [12] od više tisuća rukopisnih | stranica, dijelom kao popratni tekstovi za predavanja, koji nisu dobili formu u kojoj bi mogli biti objavljeni. Zatim je bila umirovljena moja tadašnja tajnica, a njezino se mjesto više mjeseci nije moglo ponovno popuniti. U toj mi je situaciji mo[11] 10 Predgovor gućnost za rad ponudilo sveučilište u Lecceu. Tako sam s projektom i rukopisima pobjegao u Italiju. Ondje je nastala jedna kratka verzija teorije društva koja je, prevedena na talijanski, više puta prerađena i prilagođena upotrebi na talijanskim sveučilištima, u međuvremenu objavljena (Niklas Luhmann / Raffaelle De Giorgi, Teoria della Società, Milano 1992). Rukopis koji je tada nastao potom je predstavljao osnovu za pripremu jednog opsežnijeg njemačkog izdanja na kojem sam, opet uz tajničke usluge, mogao nastaviti rad u Bielefeldu. Tekst koji se ovdje objavljuje rezultat je te povijesti pune promjena. Sistemska referencija u njegovu temelju sam je sistem društva – za razliku od svih socijalnih sistema koji u društvu nastaju u provedbi društvenih operacija; dakle u razlici spram društvenih funkcijskih sistema, ali i interakcijskih i organizacijskih sistema ili socijalnih pokreta, što sve pretpostavlja da se već konstituirao neki sistem društva. Zato je glavno pitanje koja to operacija, kada se god javlja, producira i reproducira taj sistem. Odgovor se razrađuje u Poglavlju 2 i glasi: komunikacija. Taj odnos treba cirkularno misliti: društvo se ne može misliti bez komunikacije, ali ni komunikacija bez društva. Na pitanja nastanka i morfogeneze zato se ne može odgovoriti polazeći od hipoteze o nekom iskonu, a tezom o nekoj genuino socijalnoj prirodi “čovjeka” ona se više prikrivaju nego rješavaju. U 3. se poglavlju ona prepuštaju tome prilagođenoj teoriji evolucije. Teza o samoproizvođenju komunikacijom postulira jasne granice između sistema i okolnog svijeta. Reprodukcija komunikacija iz komunikacija događa se u društvu. Svi daljnji fizikalni, kemijski, organski, neurofiziološki i mentalni uvjeti uvjeti su okolnog svijeta. Njih društvo može | mijenjati jedne za druge u granicama svojih vla- [13] stitih operativnih sposobnosti. Nijedan čovjek nije društveno neophodan. Ali time se, naravno, ne tvrdi da bi komunikacija bila moguća bez svijesti, bez prokrvljenih mozgova, bez života, bez umjerene klime. Sve sistemske tvorbe u društvu upućene su pak na komunikaciju, inače se ne bi moglo reći da se događaju u društvu. To ujedno znači da se interne sistemske tvorbe društva ne mogu priključivati na podjele okolnog svijeta. To važi već za segmentarnu diferencijaciju, a pogotovo, nakon svih međustupnjeva, za funkcionalnu dife11 Predgovor rencijaciju. U okolnom svijetu sistema društva nema obiteljî, nema plemstva, nema politike, nema privrede. O tom izostajanju vanjskih uporišta govori 4. poglavlje, koje se bavi diferencijacijom, i ondje se pojašnjava da interna diferencijacija ujedno služi izdiferencijaciji sistema društva. U pojam komunikacije ugrađena je pretpostavka refleksivnog odnosa spram sebe samoga. Komunikacija uvijek komunicira i to da komunicira. Ona se retrospektivno može ispravljati ili nijekati da je mislila ono što se činilo da misli. Ona se komunikacijom može interpretirati u rasponu od vjerodostojnosti do nevjerodostojnosti. Ali ona sa sobom uvijek nosi neko pamćenje, pa bilo ono i kratkoročno, koje praktično isključuje mogućnost da se tvrdi kako se ona uopće nije dogodila. Tada retrospektivno nastaju norme i isprike, zahtjevi za taktičnošću i kontrafaktičnim ignoriranjem, kojima komunikacija, neovisno o smetnjama tu i tamo, dekontaminira samu sebe. To bi mogao biti razlog tome što, kako se čini, nema društva koje ne vodi brigu o tome da se komunikacija i tematski odnosi na sistem društva kao okvirni uvjet njezine vlastite mogućnosti, kao uvijek sumišljeno jedinstvo povezanosti komunikacija. Iz toga se često, kao što je na primjer činio Parsons, izvodio zaključak o nužnosti nekog temeljnog konsenzusa, o shared values ili o netematskim podudaranjima u “svijetu života”. Nama je dovoljan mršavi koncept [14] samoopisivanja, koji uključuje još i slučaj da postoji fundamentalni | disenzus i da se o tome komunicira. Teorija samoopisivanja i njegovih historijskih varijacija bit će predstavljena u Poglavlju 5. S pojmom sistema koji opisuje samoga sebe, koji sadrži svoje vlastite opise, dospijevamo na logički neprohodan teren. Društvo koje opisuje sámo sebe to čini interno, ali tako kao da je to izvana. Ono promatra sámo sebe kao neki predmet svoje vlastite spoznaje, ali u provedbi operacija ne može dopustiti da sámo promatranje utječe u predmet jer bi se time mijenjao predmet i postavljao bi se zahtjev za jednim daljnjim promatranjem. Ono mora ostavljati otvorenim pitanje promatra li se iznutra ili izvana. Ako pokušava reći još i to, onda se odlučuje za jedan paradoksalni identitet. Izlaz koji je za to našla sociologija stilizira se kao “kritika” društva. To se faktično svodi na stalno ponovno opisivanje starih metafora, dakle na “redescriptions” 12 Predgovor u smislu Mary Hesse. No time se ipak mogu postići spoznajni dobici, premda strogo metodički istraživači to ne bi priznali kao “objašnjenja”. Ovdje izložen tekst i sam je pokušaj komunikacije. On sam nastoji pružiti opis društva s potpunim uvidom u skicirane teškoće. Ako komunikacija neke teorije društva uspije kao komunikacija, ona mijenja opis svojega predmeta te time i predmet koji prima taj opis. Kako bismo to od početka imali u vidu, naslov je ove knjige “Druš[15] tvo društva”. | 13 Poglavlje 1 D RUŠTVO KAO SOCIJALNI SISTEM I. TEORIJA DRUŠTVA SOCIOLOGIJE Sljedeća istraživanja tiču se socijalnog sistema modernog društva. Takav naum, i o tome se prvom mora položiti račun, aktualizira cirkularan odnos spram svojega predmeta. Nije unaprijed utvrđeno o kojem se predmetu radi. S riječju društvo ne povezuje se nikakva jednoznačna predodžba. Čak ni ono što se obično označava kao “socijalno” nema jednoznačno objektivnu referenciju. A također se pokušaj opisivanja društva ne može niti odvijati izvan društva. On se služi komunikacijom. On aktivira socijalne odnose. On se u društvu izlaže promatranju. Ma kako se predmet definirao: sama definicija već je jedna od operacija predmeta. Opisivanje provodi opisano. Dakle ono u provedbi opisa mora opisivati i sámo sebe. Ono mora shvaćati svoj predmet kao predmet koji opisuje samoga sebe. Poslužimo li se jednom formulacijom koja potječe iz logičke analize lingvistike, moglo bi se reći i da svaka teorija društva mora imati neku “autološku” komponentu.1 Tko misli da to iz znanstvenoteorijskih razloga mora zabraniti, taj se mora odreći teorije društva, lingvistike i mnogih drugih tematskih područja. Klasična se sociologija pokušavala etablirati kao znanost o socijalnim činjenicama – pri čemu se činjenice razumiju u razlici spram pukih mnijenja, vrednovanja, ideoloških predrasuda. U okviru tog razlikovanja | tome se nema što prigovoriti. No problem je u tome što [16] se i utvrđivanje činjenica može pojaviti u svijetu samo kao činjenica. Sociologija bi, dakle, morala uzimati u obzir svoju vlastitu činjeničnost. Taj se zahtjev odnosi na čitavo područje njezinog istraživanja Lars Löfgren u sličnom smislu govori o “autolingvističkom” kao formi koja se mora “razviti” razlikovanjem razina. Usp.: Life as an Autolinguistic Phenomenon, u: Milan Zeleny (ur.), Autopoiesis: A Theory of Living Organization, New York 1981, str. 236-249. 1 17