Ciao ekipa Evo jednostavno nakon što sam objavio oglas na «moj putopis-pod rubrikom tražim suputnika»i nakon što mi se naravno nitko nije niti javio, osjećam potrebu da van svima prenesem početne impresije sa ovog mog 45-dnevnog solo putovanja po aziji. Prije samog «nazovimo» putopisa smatram da dugujem nekoliko objašnjenja kako bi Vam neke stvari bile jasnije. Ovo putovanje nikako ne smatram podvigom, a sebe avanturistom (osim ako ne sagledavam financijsku situaciju u zemlji) pošto sam slična putovanja u solo aranžmanu izvodio i ranije aliKao iskusan «backpacker»koji gotovo svake godine putuje , moram priznati da sam ostao zatečen tempom kojim Cijela Azija napreduje u turističkom i gospodarskom smislu, i svatko tko je želio ili želi uhvatiti dio ruralne , one prave, neiskvarene Azije treba čim prije ili bolje rečeno trebao je to već napraviti, jer tempo kojim se ovaj dio svijeta razvija, motorizira,informatizira jednostavno je prebrz da bi bio dobar u bilo kojem pogledu. Pogotovo za nas „putnike“ koji tražimo kutak izvornog, neviñenog i povrh svega jeftinog. Svijet se mjenja nevjerovatnom brzinom i to je najočitije smatram upravo u Aziji. Ne želim nikoga obeshrabriti u naumu putovanja u bilo koji dio svijeta ali oni koji žele izbjeći kompletnu globalizaciju brendova,i naravno cijena moj savjet je neka bolje požure jer cijene rastu iz dana u dan i Azija više nije jeftina onoliko koliko je bila prije samo nekoliko godina. Uvijek će biti onih koji putuju prvi put i koji će biti impresionirani Bangkokom, Jakartom, Mumbajem ili Colombom-ali to jednostavno više nije što je bilo (ne može naravno niti biti)i ti su gradovi osim boje kože ljudi koji tamo žive, sve bliži europskim ili Američkim gradovima i sa izjednačavanjem cijena goriva na svjetskom tržištu, globalnom povezanošću, internetom, uplitanjem G8,Opeca-e,Nato-on....... Azija se približava standardima i težnjama zapada.Cijena rada, hrane i odnosa prema zapadnjacima kojih tu svaki dan ima sve više i više se mjenja i svaki Farang(bijelac) je samo hodajući novčanik prije samo stanovnika velikih gradova Azije, a danas već i seljaka u zabačenim kutcima neke od azijskih zemalja.Prije nije bilo tako. Nekome tko je proputovao nekoliko možda će se činiti u stilu-evo još jednog nadr....og nazovimo putnika kojem je i ono šta je jeftino preskupo i ono što je originalno nije originalno..Ali vjerujte mi nije tako. Ja putujem. Putujem odkad znam za sebe.I ako išta u životu znam raditi dobro onda je to putovati.I ja sam putovao svakako u prošlosti.Bez centa stopom kroz Europu.Sa toliko tankim buñetom da su mi i najjeftiniji smještaji i obroci u Indiji,Laosu,Indoneziji bili preskupi.Ali i tada sam putovao.Tada, kao i sada kada si mogu priuštiti malo više u materijalnom pogledu,putujem isto. Putujem sa smješkom,jednostavno,sa ruksakom na leñima, svakom pristupim sa smješkom, cigaretom , platim koliko treba,ostavljam napojnice i u svakome od prosjaka do baje vidim samo čovjeka i dostojanstveno predstavljam Hrvatsku u svijetu-i čini mi se da sam jedan od rijetkih. Na putovanja krećem instinktivno i više me nitko od bližnjih niti ne pita zašto,zašto baš tamo,zašto tamo gdje po njima nema ničeg osim bijede.Više nitko ne postavlja pitanja jer znaju da je to u meni i da me je nemoguće spriječiti.A isto tako znaju da kada se vratim tada sam bolji,otvoreniji, opušteniji i spreman na većinu stvari na koje ne bih bio da sam samo zatvoren u ovom našem pomalo zatucanom društvu. Na početku putovanja postavim si okvirni cilj putovanja koji se tjekom putovanja najčešće izjalovi.Jer gdje se osjećam dobro, gdje se ljudi smiju, gdje se osjećam opušteno ostajem duže od planiranog i ne žalim na kraju putovanja zato jer nisam stigao vidjeti ovo ili ono.Jer nije mi cilj samo putovati-već doživjeti, a to se može samo ako udahneš,osjetiš,pomirišeš, pričaš,dotakneš-a za to treba vremena.Tako je bilo i na ovom putovanju.Više od pola Vietnama nisam uopće vidio (a mogao sam jer bih vremenski stigao) ali na nekim sam se mjestima tako dobro osjećao da nije imalo smisla tražiti «kruha pored pogače». Nisam sin bogatih roditelja koji mi velikodušno omogućavaju da putujem po svijetu.Regularno sam zaposlena osoba koja radi humani posao koji jednostavno obožavam (vatrogasac) .Novce ne trošim na nove automobile,LCD-e,plazme-ali trošim i štedim za putovanja. Nakon pomalo sumornog (ali činjeničnog) osvrta pokušat ću vam prenjetii svoje utiske i doživljaje sa ovog putovanja. Okvirni plan (gledan iz Hrvatske) je bio avionom Zagreb-London-Doha(Qatar)Bangkok(Thailand).Bangkok samo zato jer je karta bila najjeftinija. Iz Bangkoka u koji slijećem uveče, odmah ujutro nastaviti 400 km sjeverno prema Cambodi-i. 7-10 dana znamenitosti Cambodie a zatim via Vietnam odnosno Saigon, tamo kupiti ili iznajmiti motor pa sa juga na sjever Vietnama motorom. Na put me spremaju mama i moja izuzetno tolerantna cura(Melani hvala ti na razumjevanjuzato te pretpostavljam i volim), i naravno pripremaju mi mnoštvo obleke (bolje), hlača, majica,čarapa gaća, ljekova........A ja iz ormara uzimam podrapane (koje je mama morala zakrpat)maskirne hlače(prljavština se najmanje vidi)jednu majicu (laganu)dugi rukavi(ne grizu komarci)jednu deblju sa kapuljačom(za air condition buseve) 3 para čarapa,3x gaće, četkicu za zube, mali šampon,compact fotoaparat,preveliku (novu) video kameru, mini laptop, punjače, mp3 player i baterije,nožić,mali električarski šrafciger (znam ja zašto)-i već sam samom sebi pretežak. Na put iz Zagreba krećem Croatia Airlinesom do Londona pa zatim Catar Airlinesom do Dohe pa uz 4 sata čekanja do Bangkoka. Catar airlines uistinu opravdava ime 5 star airlines company jer sve od dočeka, polijetanja na vrijeme, usluge, DOBRIH stjuardesa, hrane, pića, integriranih Tv-a u sjedalima, izbora filmova, muzike, do naljepnica koje dobiješ uz bording pas (do not disturb,Wake me up for meal...) koje zalijepiš na sjedalo sve je za 5. U Bangkok sljećem po planu(6 i pol popodne), ali sve mi je poznato osim što je sada aerodrom u potpunosti završen i uistinu je impresivan izgledom i veličinom. Od aerodroma do grada busom (5 usd) pa u dobro znani Khao san road potražit smještaj. Bangkok ko Bangkok-uistinu sam ga prerastao,proživio toliko puta,u njemu bio pokraden,prevaren,u njemu doživio neke od najbizarnijih dogañaja u mom životu,ali jedino po čemu će mi ostati zauvijek ostati u sjećanju je moj prvi posjet Bangkoku prije 20 godina kada sam i ja imao samo 18 i kada je Khao san road (turistička enklava) bio nešto sasvim drugo nego li je to danas. Danas je to ulica koja se je godinama proširila i na susjedne ulice gdje odsjedaju niskobuñetni (beckpacker) turisti. To je slika Thailandskog turizma-hiljade turista iz cijelog svijeta,kafići restorani,diskaći,klubovi, štandovi, dućani, internet, masaže,pijani englezi i nadrogirani crnci, ulični svirači taksisti, transvestiti sve u svemu Rječki karneval x sto i tako 24 sata na dan. Turista ima u tolikom broju da sam prvi puta u Aziji imao problema za pronaći smještaj Khao san road pun, Soi Rambutri (susjedna ulica) puna, smještaj pronalazim 500 metara dalje zavlačeći se u sporedne ulice nebih li našao nešto po cijeni ispod 15 eura. Na kraju sam našao sobičak (10 usd)air con-koji se pali automatski kad otvoriš vrata karticom i ne možeš ga ugasit-e to me je uništilo po noći, smrzo sam se i dohladio. .Malo sam se prošetao pojeo jedan „pad thai“ (prženu tjesteninu sa kiki rikijem piletinom i jajem) super +još par ražnjića i ušećerene jagode pa u krevet.Interesantno svi kafići, restorani krcati i to ne samo stranaca već i tajlanñana koji jedu, piju i troše i moram priznat standard tajlanñana se digao jako-jer u tim kafićima nije baš jeftino (kao kod nas). Mislio sam odmah ujutro (U 5) krenut na put prema Cambodijskoj granici-ali sam naravno zaspao pa sam krenuo oko 8-busom do sjevernog terminala (sat vremena )-E tu se vidi veličina ovog grada. 150 perona za air con buseve pa još toliko za standard buseve + ogromna livada za lokalne-umro sam noseći ruksak dok sam našao pravi. Sad sam na putu za Aranja prathet (granica) i nadam se da ću doći do Siam reapa(Cambodia) prije mraka. Na izlasku iz autobusa u Aranja prathet-u upoznajem Aleksa (njemca) koji mora samo ući i izaći iz Cambodie kako bi ponovo na ulasku u Thailand produžio vizu.Naravno zaboravio je ponjeti sliku koja mu treba za Cambodijsku vizu.Odlučio sam se sa njim prošetati po tržnici Aranje Prathet gdje nas je naš Thailandski autobus iskrcao.Tu ima svega.Svega osim foto radnje koju tražimo provlačeći se izmeñu stotina štandova i braneći se od vozača rikši.Na malom trgu nailazimo na zgradu turističke policije.Aleks se ustručava ući-a ja si mislim zašto ne pa oni su tu zbog nas.Pun pogodak.Thajlanñani simpatični i nasmijani kakvi inače jesu posjedaju nas u policijski auto,pa do foto radnje a onda do imigration punkta na ThaiCambodia granici. Super Thajlandsku granicu smo prošli bez traženja,čekanja,problema. Ali na red dolazi Cambodia. Debilana počinje: Ulaskom u Cambodiu, za razliku od Thailanda ulaziš u drugi, ne toliko u turističkom smislu sofisticirani svijet.Odmah se na prvi pogled vidi da stvari ovdje u potpunosti drukčije funkcjoniraju negoli u Thailandu.Već na ničijoj zemlji (izmeñu Thailanda i Cambodie) dočekuju te tzv. vodiči koji će ti navodno pomoći da napraviš vizu i besplatno će te odvesti do ureda.Naravno odvedu te u turistističku agenciju koja se zove (malim slovima)tourist agenci a zatim velikim OFICIAL VISA a službenici su obučeni u uniforme veoma sličnim policijskim.Sve je naočigled legalno, i oni će ti uistinu ishoditi visa-u ,samo što će njihova biti dvostruko skuplja negoli ona službena ishodovana u emigration ofice-u.Upozoren na takve dogañaje samo se smijem i pitam koliko košta viza.Pitam ih zašto je kod njih viza 45 dolara (a službeno je 20) i samo nastavljam dalje.Oni me naravno vuku za rukav, kažu Today sunday oficial visa on arival not posible to make, you are to late........ 100 metara dalje nailazim na zgradu koja mi uljeva «povjerenje» i izgleda službeno.Unutra 5 policijskih službenika u besprijekornim uniformama sjajnih cipela i sa blještavim satovima od kojih se dvojica odmah dižu i stavljaju pred mene formulare koje treba ispunit. Traže me fotografiju i ispod glasa kažu (price 1000 bhat)(bhat =tajlandska valuta,1000bhat=cca 33 dolara). Cool vadim 20 dolara i pokazujem mu natpis iznad pulta na kojem je istaknuta cijena od 20 USD-TOURIST VISA, pokušava još jednom –today sunday ,today we accept only bhat- nedam se smesti i pružam mu 20 usd uz pogled u stilu mene si našao.Formulare predajem službeniku a drugi mi prilazi i traži da skinem kapu. Skidam kapu a on mi na čelo prislanja digitalni toplomjer uz riječi «medical control». Gleda u toplomjer i kaže 200 bhat-a. Stvarno ste pretjerali mislim si. Tražim ga pisani dokument kojim će mi dokazati da je to uistinu tako a on se pravi da me ne razumije i dalje ponavlja 200 bhat-medical control. Ja totalno cool vadim foto aparat i oću ga slikat(zna on zašto), ali svi se dižu na noge i viču NO FOTO HERE .Izazvao sam reakciju i znaju da sam ih provalio u pokušaju prevare ,svi se smiju a ja i dalje cool spremam aparat i sjedam. Uzimam papir i olovku i počinjem (pokušavam) zapisat ime službenika koje mu je istaknuto na pločici na prsima (e neš mene j....)koje je napisano Cambodijskim pismom (hjeroglifima) .Prilazi mi jedan i govori NO NO medical control free for you NO 200 bhat.,Drugi mi donosi putovnicu sa gotovom visom i ispraća me prema izlazu uz riječi: have a nice visit to cambodia-mala stanka a onda ispod glasa YOU HAVE SOMETHING FOR ME. Zavlačim ruku u ñep a na njegovom se licu pojavljuje smješak.Umjesto dolara vadim cigaretu .Mislim da nije bio zadovoljan.Produžavam dalje DOBRODOŠAO U CAMBODIU Debilana se nastavlja Kad jednom uñeš u Cambodiu ostaje ti «samo» da si organiziraš prijevoz do željene destinacije.Moja je Siam reap grad 200 tinjak kilometara udaljen od granice.Naravno da te vuku za rukav uz neizbježno mister, mister my transport only XY dolar. Odlučio sam da se želim vozit autom, dosta mi je autobusa a i ne želim doć u Siam reap usred noći.Za takve situacije imam tehniku-naime ovi šta ti nude sve i svašta najagresivniji su prvih par minuta-kada si i ti zbunjen i ni sam neznaš šta bi i kako trebao. I dok se ostali vrte i ne znaju oće li ljevo ili desno ja sjednem na pod,ruksak bacim(još ga nogom i šutnem) kao da u njemu nema ništa vrijedno, zapalim cigaretu, ponudim ove koji me okružuju i glumim cool lika kojem se uopće ne žuri i koji će se sigurno odlučit za nešto ali ne odmah već za pol satasat, jer ja sam na godišnjem i nikamo mi se ne žuri. I ta taktika pali –ostavlja ti vremena da procjeniš ko je iskreniji ,ko ti nudi bolje uvjete, ostavlja vremena za pregovore,odnos,ljudskost..... Odlučujem se za prijevoz autom(jer sad ja biram i postavljam uvjete)-pod uvjetom da ja sjedim na prednjem sicu i da ne čekam da krenemo više od pola sata.AHAAAA- moš mislitpotraga za autom tek počinje –jer princip mještana je da onaj tko ide u Siam reap doñe kraj busnog kolodvora a lovci na turiste dočekuju turiste na granici i za provizju ih dovode do meeting pointa kraj busnog kolodvora. Pojavljuje se jedan auto u kojem su već 4 osobe i mislim si to je to-ali vozač iskrcava tri suputnice i odlazi-vraća se za 15 min i vidim ja zadnji sic pun cipela,ali šta me briga mislim si ja ionako sjedim napred.Šole mi govori –„one mor person and we are going“(još jedna osoba i idemo)-mislim si da ove tri od prije ne idu sa nama-ALI pojavljuje se još jedna žena sa djetetom-tad shvaćam da se svi misle utrpat u auto u kojem je zadnji sic natrpan cipelama.Požurujem se da zauzmem svoj prednji sic-ALI znao sam da postoji caka. Ispod tepiha (od nogu) u jedno pet redova natrpane su glupe cipele tako da kad sjednem koljena mi lupaju u bradu-ali ajde preživit ću –još samo da skužim kako će se ove četiri + dijete potrpat u auto-U Cambodiji lako- djete ću morat nosit ja, na sicu(istom na kojem sjedi i on) kraj vozača (koji mora vozit 200 km)će sjedit još jedna osoba-valjda da stišće kočnicu, a otraga će se vrlo lako smjestit tri osobe i 5000 pari cipela-NEVJEROVATNO Krećemo na put.Cesta je solidna.Široka,asfaltirana,bez središnje crte.Na cesti malo automobila a svi koje sam vidio su bili Toyota Camry u kojoj se i mi vozimo.Nije bitno kojom stranom voziš, bitno je da stalno trubiš da ostali znaju da si tu. A djete se 200 km nije ni pomaklo,kao ni ja od straha da se ne probudi. Siam reap Grad najvećeg svjetskog religijskog spomenika ANGKOR WAT-a je grad koji do 1990 u turističkom smislu nije postojao –a ono šta azijati mogu napravit za 20 godina je nevjerovatno. Grad živi od i za turizam-50-ak velikih 5 star hotela, stotine restorana, stotine malih guest hausa,taksisti ma svi žive od turista koji se broje na tisuće, ali se taj broj ne primjećuje toliko po danu jer svi obilaze 10-ak NEVJEROVATNIH hramova,ali zato uveče grad jednostavno živne.Nevjerovatno je kako je netko tada u to vrijeme bez ikakve mehanizacije imao toliko ljudi na raspolaganju i bio toliko bogat da to sve napravi. Bil Gates bi bankrotirao na četvrtini prvog hrama.Veličina + rezbarije + perverzije.Kilometri i kilometri ukrašenih zidova, stotine bespotrebnih grañevina, hodnika, perivoja,kupališta i bazena napravljenih da bi valjda zadovoljili nečiji ego ili impresjonirali neprijatelja.Stvarno se isplati vidjet. Jedna od grañevina Angkor wata Odsjeo sam u guest house-u Garden village, skoro pa u strogom centru Siam Reapa pokraj noćne tržnice.Najprije prošetao gradom,pa klopica, pa natrag do guest housa koji u svom sklopu ima roof top bar (birtija na krovu).Odmah se upoznajem sa Tom-om.Austrijancem na privremenom radu u Dubai-u.Sa njim par piva,pa opet do grada i noćnog kluba pa na spavanac. Sljedećeg dana odlučio sam iznajmiti biciklu i shvatiti gdje se nalazim i gdje se nalaze svi ti razvikani hramovi.Cijena bicikla (običnih) je 1$ na dan –ali koliko koštaju toliko i vrijede.Ništa, tražim neki sa brzinama i pronalazim jedan shop sa monticama.Dan 3$ .Prodano.Još da mu ne preskače lanac na zupčaniku i da ne škripe kočnice sve bi bilo lakše.Ma preživjet ću. Kamene skulpture Angkor tomb-a Hramovi Angkor Wat i ostali počinju na platou cca 5 km od središta grada i svakih par kilometara dolaziš do ulaza u neki novi,veći impresivniji.Ali već je skoro podne i odlučujem malo proučiti povijest tih hramova a tek uveče kupiti kartu koja će mi vrijediti za posjet pri zalasku sunca danas i cijeli dan sutra.Karta nije baš jeftina 1 dan 20 $, 3 dana 40$. Pri povratku u grad srećem Tom-a i dogovaramo se da sutra krenemo rano ujutro zajedno u iznajmljenoj rikši u obilazak hramova.On je danas navodno upoznao vozača rikše koji solidno barata engleskim i ima njegov broj telefona.Zove ga i dogovara vožnju za sutra ujutro u 6. Večerica,opušteni razgovori na krovu guest-housa,par piva pa spavanac. Hramovi Angkora. Od najvećeg i najpoznatijeg Angkor Wat-a,preko Angkor Thoma,Bayona,Preah Khana,Ta prhoma....jednostavno svi su impresivni i nije čudo da su uistinu nacionalno blago Cambodie. Grañeni su u vrijeme vladavine više od 10 vladara od 9-14 stoljeća ,a u tjeku svog najvećeg procvata na tom je području živjelo više od milijun stanovnika.Kamenje za gradnju hramova dopremano je iz kamenoloma udaljenih nekoliko desetaka kilometara od samih kompleksa na leñima slonova. Ulaz u veličanstveni Angkor wat .U hramovima se vidi sva raskoš i bogatstvo tadašnje arhitekture koju je jednostavno teško riječima opisati.Za detaljni obilazak hramova i za detaljnije spoznaje o njima potrebno bi bilo u hramovima Angkora provesti nekoliko tjedana-ako ne i mjeseci i godina.Ali vremena je malo i moram se pomiriti sa realnošću u stilu:bijah,vidjeh ali moramo dalje. Sutra već gibam za Phnom phen glavni grad Cambodie-opet glupi autobusi.... Idemo dalje Od PP- Ratanakiri province i natrag U Phnom Penh sam stigao predveče autobusom iz Siam Reapa.6 satna vožnja protekla je u razgovoru sa srednjevječnim pobožnim Amerikancem koji je uvjerenja da je cijeli svijet stvorio bog i da su neki od ovih siromašnih ljudi kažnjeni od strane boga iz nekog razloga. Ne proturječim mu previše, jer ipak svatko ima pravo na svoje mišljenje a u sebi si mislim -glupi Amer. Dolaskom u Phnom penh grad zatičem puno razvijeniji nego li sam očekivao. Promet je naravno kaotičan ali izlozi, interjeri restorana, kompanija mobilne telefonije,banke uistinu su svjetski ureñeni.Iz autobusa pokušavam uhvatiti orjentire koji će mi služiti prilikom razgledavanja grada i kao savršeni orjentir primjećujem visoku zgradu(najvišu u gradu) u izgradnji, obavijenu skelama.Silaskom iz autobusa naravno odmah me okružuju vozači taxija , motora, rikši svi sa svojim prijedlozima-a ja opet koristim svoju taktiku.Glumim cool facu kojoj se ne žuri.Sjedam palim cigaretu uzimam u ruke knjigu i pokušavam dokučiti u kojem smjeru trebam ići a usput krajičkom oka promatram vozače i tražim onog koji je najmanje agresivan i na prvi pogled dobrica. Nakon par minuta odabirem svog vozača i pozivam ga sebi.Govorim mu ime Guest housa u koji želim ići i pitam za cijenu.Na cijenu od dva dolara samo se smijem i odmah spuštam na dolar, on predlaže dolar i pol-Ne pristajem i vožnja za jedan dolar je pogoñena.Još samo da vidim koliko se mogu voziti za dolar pa ću znati kako i ubuduće pogañati cijenu.Vožnja do Top Banana guest housa na stražnjem sjedištu malog motora traje desetak minuta, Guesthouse izgleda više nego OK. Ali dečko na recepciji me dočekuje sa sloganom «Sory we are full» .Pitam ga za neki drugi , sa naglaskom na jeftini smještaj u okolici na šta me on pita koliko jeftin.Naravno što je jeftinije moguće.Preporuča mi Mini banana Guesthouse nekoliko ulaza do.Upučujem se tamo pješice, a vozači motora mi nude prijevoz besplatno-prefrigani su to lisci znaju da bi njih(čisto iz moralnih razloga) morao sutra angažirati za obilazak grada.U Litle Banani ne postoje sobe već samo dvije prostorije sa po 10-ak madraca poredanih po podu, ali čista posteljina i tri zajednička kupatila.Ekipa frikovska-i da- iako sam stariji od svih odmah znam da je to mjesto za mene. Moja soba u Litle Banani Cijena (sram me je reći).U prvih 10-ak minuta upoznajem Rusa Ženju.Programera iz Moskve koji je dao otkaz na poslu,prodao svu imovinu i sada će putovati dok ne bankrotira.Kaže mi da traži kros motor i da bi želio proći Cambodiu na krosači i da jedva čeka da se makne iz grada. Deal je sklopljen-Naravno da idem sa njim.On traži motore a ja imam jedan dan za razgledvanje znamenitosti Phnom Penha. Večer protiče uz svijeću, laganu muziku vožnju gradom ..... Zalomili smo u“ Hart of Darknesu“,modernom klubu,sa modernom muzikom u centru Phnom penha, do skoro ujutro, sa Ženjom uz planove i obećanje da se obojica dižemo rano.On će uploadati mape sa Googla na svoj GPS i naći motore a ja ću razgledati znamenitosti. AAAHHAA moš mislit,obojica se dižemo u 10 i sunce već nemilice peče.Brzinsko tuširanje pa na pločnike Phnom Penha. Pronaći motor za obilazak grada nije problem. Ionako ih desetak čeka ispred svakog hotela ,na svakom raskršću, na svakom kutu ulice.Svi za tobom viču:moto taxi,rikshw sir... Obavezno cjenkanje i šole je moj . Od sada pa do kad ne obiñemo tri lokacije (od kojih je jedna 15 km van grada) za njegovih predloženih 10$ dajem 6$ i idemo.-Naravno da ništa ne plaćam unapred-ali nakon prve lokacije ću mu morati dati dolar-dva jer sigurno neće imat dosta goriva u rezervaru.-pretpostavka točna.- Ma brižni ljudi . Prva je na redu Kraljeva palača.Impresivno zdanje sa preskupom ulaznicom ali šta je tu je, nakon toga Kiling fields-polje pretvoreno u mauzolej na kojem su za vrijeme vladavine Pola Pota ubijene tisuće nevinih civila, intelektualaca, diplomata i srednje klase sa ciljem čišćenja države od TZV neprijatelja i bilo koje vrste diplomacije, intelekta i materijalizma..Uistinu tužna stranica ljudske ne tako daleke povijesti.Mauzolej ureñen u stilu mogli ste to i bolje.U cijenu karte uključen kratki dokumentarac o vladavini Pola Pota, iskopane lubanje, fragmenti kosti,nekoliko jama i svuda vidljivi panoi na Engleskom i kmerskom koji objašnjavaju pojedine lokacije. Ljudske lubanje Kiling fields-a Na red dolazi Rusian market najpoznatija tržnica u PP sa tisućama štandova svega i svačega.Meñu brojnim štandovima hrane odabirem jedan i jedem začinjenu juhu sa povrćem i «spring rolice». Odličan 5.Izlazim van iz tržnice da zapalim cigaretu, i iako sam izašao na drugi ulaz u odnosu na onog na koji sam ušao,moj vozač je već ispred mene i kaže We go-O. O neeee majstore, pa nisam još ni počeo.Vraćam se unutra i nemam namjeru kupiti ništa,već samo provjeriti cijene, robe, tenisica, Fake roleksa i Braitlinga (za kolege sa posla) –Ali naravno da kupujem par gluposti: Drveni pištolj koji ispaljuje lastik gumice, majicu sa cambodia zastavom (konačno mogu presvuć ovu koju nosim od Hrvatske), lopticu za nožni badminton.... I skoro je četiri, Ženja me čeka da idemo odabrati motore. Dajem šoletu voljno uz napojnicu od pola dolara, on meni broj telefona ako još budem trebao prijevoz i pravac Blu Cat, birtija u 110 ulici-Riverside Phnom Penh. Ženja je točan -ja malo kasnim, najprije na jedan mali Angkor (najpopularnije pivo u cambodii) pa onda pregled skinutih mapa, pa u potragu za motorima. U PP ima nekoliko mjesta gdje se mogu iznajmiti motori ali samo ih tri iznajmljuje Krosače kakve nama trebaju za ovo putovanje. I u sva tri shopa imaju samo jednog dobrog, a drugi je (onako)-mogao bi crknuti na putu.Obišli smo sva tri i kad smo odlučili da ćemo iz jednog dućana uzeti jedan a iz drugog drugi (dobri) dok smo se vratili dobri je već bio iznajmljen. Vraćamo se kod Luckija(ime dućana za rentu) i tražimo da popravi malo ovog lošijeg, i stvarno mali mehaničar se hvata posla i mjenja ulje i nešto čačka.Pali motor, zbilja pali iz prve i već je 6 sati .Lucky zatvara a mi uzimamo motore,uz polog putovnice (praznih rezervara naravno) i Ženja ne stiže niti do prvog raskršća sa svojim (boljim).Bolji motor sam mu prepustio jer je to njegov prvi kontakt sa kroserom a ja ipak imam neka iskustva (moj Kawasaki kle 500 samo čeka proljeće doma). Dočepali smo se benzinske na guranje , sipamo 10 dolara , ali moj se motor gasi.Na svakom raskršću ako ga ne turiram jednostavno se ugasi.Brzo nazad do Luckiya-Lucky(smrad) naravno zatvorio i uteko-zvonimo ko ludi ali ne otvara.Opravdavam stanje nezagrijanosti motora ali nije tako. Na putu kući, odnosno ukusnoj večeri na tržnici sto puta se ugasio.Mislim si tako ću ubiti akomulator. Nekako smo se dočepali Litl Banane, par piva , punjenje laptopa , kamere- kad FUCK-uzeo sam krivi punjač kamere koja me ionako sputava svojom veličinom.Ništa mirim se sa situacijom (šta mi preostaje) i osuñen sam na nošenje 1000 euro camere bez mogućnosti punjenje cijelim putem.Ajde mislim si sve će biti bolje kada krenemo.Jedva sam zaspao od miševa koji skaču po krovu, pijanih frikova koji svako toliko ulaze u sobu, ali sam barem čuo budilicu u 5.30 ujutro. Pospremamo stvari u tišini i napuštamo LITLE BANANU. Ženja navodno zna mjesto gdje kupiti lastike-za učvrstit ruksake na stražnji dio sica (Rano ujutro) i kreće prvi a ja ću mu se pridružiti kod BLU CAT-a u 110 street. Izvlačim motor , oprtim ruksak kad dobro mi znani zvuk KHHHHHHH .Akomulator nema snage pokrenuti motor.Pop.....t ću. Ne da se gasi, nego neće ni upalit-Pa ti Egone budi dobar i drugi put i uzmi gori motor. Jedina je opcija guranje, pošto kurbla ne postoji ali sa ruksakom na leñima ni to nije lako. Ma boli me k... .Puštam ruksak na cesti i 10-ak puta trčim za krosačom po ravnoj cesti .Sprint, skok druga, brrrr i ništa.Nema šanse.Dobro je tu su glodari,vozači taxi motora koji mi se smiju i viču push,push. Mislim si ja samo se vi smijte, ali ja imam dolare a vi ćete za dolar napravit sve.Čim sam izvadio dolar iz ñepa nitko se više ne smije i svi bi odjednom gurali. Nalazimo komad špage i za dolar me drugi motor vuče po cesti i uspjevamo ga upalit.Turiram ga ko lud ali dok sam sišao i uzeo ruksak smrad se opet ugasio.To će me opet koštat dolarsmradovi se opet smiju a ja pružam dolar ali ovaj put sa ruksakom na leñima i uz grmljavinu nastavljam put prema 110 ulici i Ženji. Ženje više naravno nema ispred Blu Caat-a i šta da radim, da ga idem tražit po milijunskom gradu nema smisla , da tu u turističkoj ulici u 6 ujutro turiram glasnu krosaču do beskonačnosti-DA turiram do beskonačnosti.Nakon 15-ak minuta Pojavljuje se Ženja koji me je naravno pokušao pronaći i već je mislio da sam uteko sam, ali evo našli smo se . 6 i 30 je –šta sad-ništa idemo Luckiju j...t mater.Naravno da smo ga probudili, ali on je gazda i moramo čekat mehaničara koji samo što nije.MOŠ MISLIT. 8.00 mehaničara još nema. Već smo jeli, popili dva red bula,kad evo ti mehaničara.Naravno rekao je - THIS MOTO GOOD- Ma kako GOOD čovječe kad se gasi i neće upalit.Ode majstor napravit ñir i samo klima glavom.Sajla od čoka se zaglavila i kako okrećeš volan tako ju natežeš i to gasi motor-u tri minute problem riješen,još samo da promijene akomulator-a moraju i idemo. Naravno da akomulator nemaju u dućanu pa ga mali od makine ide kupit.Isti je promjenjen za par minuta, pale me preko kabela jer ne želimo čekat pola sata da se akumulator formatira i konačno idemo. Ruta je Phnom Penh-prema Vijetnamskoj granici na istok pa prema sjeveru sve do granice sa Laosom u provinciju Ratanakiri.Glupi smo , naravno da nismo kupili nikakvu kartu,nemamo ništa od alata,opreme već se pouzdajemo samo u Ženjin GPS, Google map skinut sa interneta i sreću.Od samrada Luckiya smo dobili samo kacige i to moja“kao sa vizirom“a Ženja šljem(to je bio izbor).Naravno da postoji caka, iako GPS radi savršeno . Ali u Cambodiji se toliko cesta proširuje, gradi i svuda su nekakvi obilasci tako da smo se samo prilikom izlaska iz grada izgubili nekoliko puta. Ženja i naši motori na početku makadama Nakon izlaska iz grada sve je nekako lakše i naši se motori pokazuju kao pravi izbor Enduro krosače Honda degre 250 odlično se drže u utrci sa podivljalim šoferima autobusa i kamiona koji samo sumanuto trube i žele da im se maknemo sa puta .Ali tada samo niža i gas i za čas smo na stotki. Cambodia je pretežno ravničarska zemlja, i baš smo zato odlučili krenut u 600 km udaljenu provinciju Ratanakiri koja je jedina u državi brdovita ali isto tako i dom manjina koje još uvijek žive tradicionalnim načinom života.. Putevi se izmjenjuju od pretežno dobrog, asfaltiranog da prepunog rupa spremnog na popravke.AAAA onda dolazimo na svoje-Crvena Cambodia .Nije ni čudo da su se prozvali crvenim kmerima kad je zemlja tako crvena da za deset minuta makadama postajemo potpuno crveni, blatni, prašnjavi.Ali to smo htjeli a što smo htjeli to smo dobili.Puštam Ženju 500 metara ispred a ja samo pratim njegov trag prašine. Ako ništa drugo barem smo brži od svih
© Copyright 2024 Paperzz
