Ivana Simić Bodrožić:Hotel Zagorje (ulomci iz romana) Profil, Zagreb, 2010. 1 *** Ne sjećam se ničega. Samo neki bljeskovi. Otvoreni prozori u stanu, gusto ljetno poslijepodne, pomahnitale žabe s Vuke. Provlačim se izmeñu dvije fotelje i pjevušim – Ko to kaže ko to laže Srbija je mala. – Tata zatvara novine i okreće se prema meni, osjećam njegovu nervozu. – Šta to pjevaš? – pita me. – Pa ništa, čula sam od Bore i Danijela. – Da te više nikad nisam čuo, jel' ti jasno? – Dobro ćale. – Ja sam ti tata, a ne ćale, pička mu materina! Pakujemo se na more. Prvi put u životu brat i ja idemo sami. On ima šesnaest, a ja devet. Ide i naša susjeda Željka, godinu dana mlaña od brata. Ja želim biti kao ona i jako sam uzbuñena jer su joj moja i njezina mama rekle da pazi na mene. Cijelu noć ne mogu spavati. Na stoliću izmeñu bratovog i mog kreveta stoje naše putovnice. Svjetlo u sobi je ugašeno i ja pitam brata mogu li doći kod njega u krevet. – Šta će nam pasoši kad idemo samo na more? – prošapćem. – Tata je rekao, ako se zakuha, da idemo kod strica u Njemačku. – odgovara. Ne razumijem što bi se to moglo zakuhati, ali slutim da je nešto u vezi politike jer svi stalno o tome pričaju. I ja imam jednog majmunčića koji se zove Meso, kao naš predsjednik, zato što malo sliče. Maštamo o tome kako je kod strica u Njemačkoj. Brat kaže da su tamo svi jako bogati i da takav stan kakav imamo mi, tamo imaju Cigani. Ja jako volim svog strica. On dolazi preko ljeta, ima mladu ženu Njemicu, svi ga slušaju dok priča i jako dobro miriše. Ovo ljeto je njegova žena dovela pudlicu Ginu, a Baba i Deda ju nisu htjeli pustiti u kuću i rekli su da treba spavati u šupi. Izbila je velika svaña, Baba je rekla da će otrovati džukca i tata ih je išao smirivati. Gina je ostala u kući. Stric nam uvijek donosi poklone i marcipan. Ove godine sam dobila kožnu loptu za odbojku koja se nije dala napumpati. Bratova je bila za nogomet, ali ga on nikada nije igrao. Uskoro me je brat potjerao natrag u moj krevet i ja sam još dugo maštala o svemu tome. 2 Autobusni kolodvor u Vukovaru smrdi, rano je jutro, sada sam pospana i najradije bih ostala u krevetu. Tata me nosi, iako sam velika, nosi me cijelim putem. Ima bijele hlače i plavu majicu. Rastajemo se i ljubimo u usta, onako da se prvo malo iskreveljimo, a onda kobojage poljubimo. To je nešto naše. Na kolodvoru je puno djece i rasporeñujemo se u četiri autobusa. Roditelji mašu i mašu, mašemo i mi, više ne vidim svoje, ali mašem drugima koje ne poznam, i oni meni. Osmjehuju se i viču nam da se čuvamo, nečije mame i plaču. Nekoliko njih trčkara za autobusom do raskrižja. * * * Nikada prije nisam bila na otoku. Jedva čekam da doñemo, putujemo tako dugo da sam već dvaput povraćala, i ne samo ja. More smo vidjeli čak nekoliko puta iz autobusa, a onda bi opet nestalo iza neke planine. Tužna sam jer se danas nećemo stići okupati, ali malo me i strah jer ne znam plivati. Često smo se kupali na Štrandu, ali tamo je plićak dokle god se ne umoriš od hodanja pa mi plivanje zapravo nije trebalo. Na Dunav sam išla samo s bakom koja je govorila da pliva k'o sikira pa bi mi, dok sam gledala drugu djecu sa šlaufima, dala samo da pokvasim noge i umijem se. Kada smo napokon stigli, dobila sam veliku sobu koju sam trebala dijeliti s još dvanaest djevojčica mojih godina koje nisam poznavala. Već sam se smjestila na jedan od kreveta, kad je ušla Željka s voditeljicom i rekla da se mi ne smijemo razdvajati. Tako sam završila u sobi sa starijim curama. Bila sam sretna i preplašena. Nekima je bilo krivo što su me uvalili tamo jer ću ih sigurno špijunirati i sve govoriti voditeljici, ali smo se zapravo brzo sprijateljile. One su mene zvale mala, a ja sam bila očarana njihovim naramenicama, dezodoransima, tuševima 3 za oči i tajčikama. Svaku večer na terasi odmarališta, koje smo zvali Vila Promaja, imali smo disko. Mene je stalno pratio jedan dečko kojeg nisam poznavala, ali svi su mi govorili da trebam plesati s njim jer je sin jedne poznate glumice. Preko dana smo igrali Čovječe ne ljuti se i kupali se. Jedno poslijepodne brat me pozvao u šetnju po rivi, a kad smo došli do kraja mola, gurnuo me u more. Počela sam lamatati rukama i vrištati, voda mi je ulazila u usta, a on je samo stajao na molu i vikao – Plivaj, plivaj! – Ne znam kako, ali uskoro sam se našla na plaži. Počela sam plakati, odjeća mi je bila mokra, a na nozi sam imala samo jednu bijelu, lakiranu cipelu. Brat je rekao – Vidiš da znaš. Tako sam proplivala. * * * Već smo dva tjedna duže na moru nego što smo trebali biti. Prije par dana bili smo u autobusu i krenuli prema luci, ali su nas vratili. Ponovno raspakiravamo torbe. Moj brat stoji iznad umivaonika i pere naše gaćice i potkošulje jer nemamo više čiste robe. Gotovo svakog dana za ručak dobivamo prženu ribu i sve više čeznemo za povratkom. Često odemo do dućana na sendviče od parizera s povrćem i jogurt. Sada mi je žao što sam kod kuće ostavila najnoviju barbiku, da ju netko ne ukrade i ponijela samo plastične. Jednog jutra kada sam izašla na dvorište odmarališta ugledala sam mamu. Nikad nisam bila tako sretna. Taj dan nas je odvela na sladoled od četiri kugle i mene kod frizera da se ošišam na talijanku. Nju i Željkinu mamu su smjestili u posebnu sobu u potkrovlju, a ja sam tu noć spavala s njom u krevetu. Čula sam ih kako razgovaraju o nekom prolaženju kroz kukuruze, Miri koja se u devetom mjesecu trudnoće vozila na biciklu i vlaku u kojem su svi zastori morali biti spušteni, ali u tom krevetu je bilo samo lijepo. Znam da se posvañala s tatom, to 4 mi je rekao brat, jer ih nije htio voziti ni do Vinkovaca da netko ne bi pomislio da bježi, i da poslije, valjda taj isti, ne upire prstom u nas. Zato za tatu ni ne pitam, da ju ne rastužim, iako me zanima kad će on doći. Na moru smo već mjesec dana, počinje nova školska godina i moramo se negdje upisati u školu da ne izgubimo prvo polugodište dok se ne vratimo kući. * * * Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu dočekao nas je tetak. Vozili smo se kroz grad koji je blistao u jesenjem suncu. Tetkova kuća je bila daleko od centra i meni se činilo da više nismo u Zagrebu, ali onda sam saznala da je sve to Zagreb. Bio je tako velik. Oni su živjeli u manjem, suterenskom, dvosobnom stanu, a nas su smjestili na kat koji je bio prazan. Ja sam često spavala dolje kod sestrična u sobi, osim kada bismo se posvañale. Ispočetka nam je bilo jako lijepo. Bratu i meni su svi ugañali, a u novoj školi u koju sam krenula gotovo ništa nisam morala učiti, svejedno sam imala sve petice. Jedno poslijepodne sestrična i ja smo se vraćale iz škole i dok smo se penjale šljunčanim putem prema kući počela je svirati sirena. To je bila zračna uzbuna i ja sam počela vrištati i plakati. Uhvatila nas je panika i pobjegle smo u kuću nekih susjeda. Nije se dogodilo ništa, ali počelo je neko novo razdoblje. U kući je postajalo sve tjesnije. Jednom kad sam htjela ući u kupaonicu, starija sestrična ispriječila se i rekla – Ovo je moja kuća, ja idem prva. – Neko drugo jutro, kada smo doručkovali, njezina mala sestra rekla je mojoj mami – Ti ćeš nama sav kruh pojesti. – U početku su se stalno radili kolači, ali poslije je svega bilo manje pa se to prorijedilo, a mi nikad sami nismo otvarali frižider. Ponekad, kad bismo legli spavati, čuli su se njihovi glasovi iz kuhinje. Tata se obično javljao svaki treći dan, ali sada je prošlo već osam dana a da nikoga od tamo nismo čuli. 5 Subotom prije podne nalazili bismo se na Trgu sa Željkom i njezinom mamom. Grlili bismo se i ljubili kao da se nismo vidjeli godinama. I njih dvije su živjele kod rodbine, a moj i Željkin tata zajedno su ostali u gradu. Pričali smo o tome kako će to biti kad se vratimo. Onda smo znali otići na burek ili na sladoled. Na povratku kući uglavnom bismo šutjeli. Ispočetka su Zagrepčani bili naprosto bolji ljudi. Bili su ljepše obučeni, hodali su po širim ulicama i velikim trgovima, vozili su se u tramvaju i pritom izgledali kao da ne rade ništa uzbudljivo. Imali su tostere i perilice posuña, a u kutovima soba paučinu. Tako smo ih mi vidjeli. Ubrzo smo se i mi vozili tramvajem besplatno na žuti karton i svladali nekoliko gradskih linija. Ja sam se mogla voziti po cijele dane i jesti samo slance jer smo stalno morali odlaziti u neke općine, Crveni križ i Karitas po namirnice, meni je to bilo lijepo. Jednom smo u Karitasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospoña u našim kolima rekla je svojoj kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam ju i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne. Nakon dva tri mjeseca života u Zagrebu neke stvari su postale svakodnevne. Došla je jesen i počele su kiše. Pomalo je prestajalo biti zabavno. Do tada smo valjda potrošili svih tristo maraka koje je mama ponijela sa sobom. Sve manje ljudi je izlazilo iz grada i donosilo vijesti o našima. Onda smo jednog dana čuli da su stari ubijeni. Tako smo zvali tatine roditelje. Zaklani. Tu riječ sam dobro čula. Sakrila sam se iza električne peći koja je pregrañivala hodnik i kuhinju. Mislim da su odrasli znali da sam tamo, ali su se pravili da me ne vide, a ja sam se pravila da ih nisam čula. Svi su opet postali jako dobri jedni prema drugima, a ja sam na to zaboravila. Mama je sve češće znala otići u kupaonicu i vratiti se natečenih očiju. Tata se već neko vrijeme nije javljao. U to smo se doba moja mala sestrična i ja stalno molile Bogu. Kleknule bismo ispred kauča i molile na sav glas, da nas svi čuju, za sve što smo se mogle sjetiti. Za mir, za Hrvatsku gardu, za Petrinju, za Cezara i Kleopatru i onda bismo se glupirale i smijale, ali da nas nitko ne vidi. Odrasli su nas zbog toga hvalili i ja 6 sam svima govorila da ću postati časna sestra. Išle smo tako daleko da smo se pretvarale da držimo misu i za vrijeme jedne od naših seansi, na vrata je došao poštar. Donio je pismo od mog tate. Pisao je da je dobro i da nije ranjen, da mu jako falimo i da se uskoro vidimo. Odrasli su smatrali da je to dobar znak i ako će nas itko spasiti iz ovog pakla onda su to djeca poput nas. Mi smo bile ponosne. Nekoliko dana kasnije ugledala sam Luku i on je postao moja prva simpatija, iako je bio u višem razredu. Tada sam odustala od toga da postanem časna sestra, ali sam se još dugo vremena predano molila Bogu. (str. 5–12) * * * U kabinetu broj jedan nalazila se ambulanta. U njoj su radile naša sestra Ružica i doktorica Pajcek. Od sestre smo nekada dobivali plastične šprice, zavoje i prazne kutije od lijekova za igru. Često smo se znali muvati pred jedinicom gdje se nalazila improvizirana čekaonica koja je zapravo bila veliki hodnik izmeñu stubišta i prizemlja. Uza zid, preko puta vrata, stajalo je desetak stolica koje su, u vrijeme rada ambulante, bile popunjene do zadnjeg mjesta. Čekaonica je zapravo uvijek bila puna staraca, a lijevo od te gomile ljudi, bliže izlazu iz hodnika, mi bismo igrale gume. U cijelom hotelu postojalo je na desetke mjesta, praznih i prostranijih od tog, gdje nam nitko ne bi smetao, ali tamo se uvijek nešto dogañalo, kao i svugdje na svijetu gdje ima onih koji zapomažu, dodijavaju drugima i svañaju se, tako da nam je tamo bilo najzanimljivije. Bili smo svjesni da ljudima idemo na živce, ali to nas nije nimalo ometalo. Kada smo shvatili tko su stalni pacijenti i koji su najnetrpeljiviji prema djeci, bili smo posebno okrutni prema njima. Postali su svakodnevni i neizostavni dio naših izopačenih igara. Baba Punñara je živjela sama, nije imala nikoga, čak niti daljnje rodbine, a u ambulantu je dolazila svaki dan. Jedina prijateljica bila joj je baba Milica koja je imala šećer i bila malo luda, a svaki put kad bi prolazila pored nas, zastala bi, nalaktila se i zapjevala – Ide mala šokica, vidi joj se kokica, deda kaže pokrij je, baba kaže jebi je. – Onda bi se počela smijati i 7 otišla svojim putem. Bila je ćaknuta, ali nije nas mrzila. Baba Punñara je imala jednu debelu i kvrgavu nogu, a drugu normalnu. Poprilično je šepala, ali kada bi potrčala za nekim od nas, sustizala bi ga nevjerojatnom brzinom. Ako bi ga uhvatila, stisnula bi ga meñu svoje ogromne sise koje su joj visjele do struka i meñu kojima je vladao smrad, takav da ti se zavrti u glavi. Mi bismo namjestili gumu točno ispred nje ili je vezali za stolicu pored njene i počeli skakati kao slonovi, divlje i što smo bučnije mogli. Nakon nekoliko trenutaka baba Punñara bi se digla i pokušala nam potrgati gumu nervozno vičući – Marš, gamadi mala! – Jednom je malu Ivanu uspjela dohvatiti za rep i počupati joj pramen kose. Nakon toga odlučili smo joj se osvetiti. Pratili smo je i saznali u kojoj sobi živi. Broj sobe je samo trebalo zbrojiti sa sto i dobili smo broj njezina telefona. Nadali smo se da ga ima. Otišli smo kod Marine u sobu jer je ona bila sama sa sestrom i birali broj. – Halo? – čuo se promukli glas iz slušalice. Šutjeli smo. – Halo? 'Ko je to? – ponovio je glas. Uzela sam slušalicu iz Marinine ruke i počela puhati u nju, to sam vidjela u filmovima. – Jebem vam majku da vam jebem, gadovi prokleti! Marš, stoko! – treštalo je iz slušalice tako da su i oni malo dalje mogli čuti. Uozbiljili smo se. Nitko nije ništa rekao, a onda je Marina spustila slušalicu, digla ju i ponovo birala broj. Sjedili smo u tišini i gledali jedni druge. – Halo? – Javio se ponovo isti glas. Jelena je puhnula u slušalicu. – O, stoko prokleta, nad stokama! Da Bog da vam crvi crijeva izjeli, da vas rakovi po cesti vukli, da vas majka vaša otrovala! Marš, ñubradi… – Ovaj put sam ja poklopila slušalicu. Svi smo šutjeli. Bili smo preneraženi psovkama koje smo čuli, i nismo željeli slušati Baba Punñarine strašne kletve, ipak, u isto vrijeme, bilo je jako uzbudljivo. To popodne nismo je više nazivali, ali smo dali njen broju Zokiju, Ivanu i ostalim dečkima. Njima se to svidjelo još više i bilo im je jako smiješno pa su je onda stalno zvali, a nekada i po noći. Nakon toga, kada bismo sretali babu Punñaru, uvijek bismo glasno pozdravili i smješkali se. Nismo više pred njom igrali gume. Samo ponekad, vrlo rijetko, kada ne bismo našli drugog načina da ubijemo dosadu, birali bismo broj, stavili slušalicu pored telefona okrenutu prema dolje, čekali minutu, 8 dvije i poklopili. Nakon par godina baba Punñara je dobila rak i umrla, tako da nije dočekala povratak jer su je pokopali tamo, na malom brdu, a nije imala nikoga svog da je poslije prebaci. (str. 43–45) *** Neobično je vikendom vratiti se u hotel. Gotovo da imam osjećaj kao da se vraćam kući. Svake godine sve nas više odlazi u dom, onda se petkom vraća čitava horda, a babe stoje načičkane oko recepcije, umotane u crne marame kao ptice na žici i nadgledaju bučni dolazak. Mama je gore u sobi, spremna čeka da opere dvije torbe veša na ruke, ujutro dolazi i brat. Klinci se love po hodnicima, pijanci sjede za šankom, još je rano, čeka ih naporna večer, puno je vremena prošlo i još će mnogo proći. Babe i dede umiru, umiru i neki mlañi, puni se seosko groblje. Rañaju se i nova djeca i nitko nikada neće moći izbrisati da su roñeni Kumrovčani, ima ih sve više da nadomjeste one kojih nema. Možda je netko i zaboravio da su nas smjestili ovdje i tko zna koliko će još ovakav život nesmetano teći. Lijepo je biti kući. – Pa gdje si ti dosad? – napad počinje s vrata, kako da se obranim, imala sam školu ujutro, ali nije mi se dalo dolaziti ranije, čekala sam druge da idemo zajedno. – A ja čekam tebe, čekam te cijeli tjedan. Skoro svaki dan idem raditi, a onda dolazim u ovu sobu, sama. Liježem sama, budim se sama i stalno mislim na vas, kako ste i kad ćete doći. – Razumijem je, tako sam se i ja osjećala prvo vrijeme. Onda sam upoznala neke ljude i neka mjesta, a ona koja ne poznajem volim još više, volim biti sama u Zagrebu. – Ma raska me upisala na japanski, da nemam previše slobodnog vremena, a to je petkom popodne, pa ne stignem na onaj bus u tri. – Šta ona ima tebe upisivati, kao da ti nemaš druge obaveze i svoju obitelj? – ljuti se mama. – Ona valjda tako misli. – govorim pomirljivim 9 tonom, počinjem muljat, malo me strah toga, a malo mi je dobro. – Jesi mi oprala onu vestu što sam zadnji put ostavila? – to me zapravo zanima jer večeras želim izaći, jer mi se Igor nije javio dva tjedna. Samo je jednom zvao u dom još prije desetak dana, a prošli vikend nije bio u disku. Ne znam što to znači i ne znam jesmo li još zajedno, ali znam da večeras moram biti tamo. – Jesam, oprala sam, zašto pitaš? – Pa mislila sam je večeras obući. – govorim tiše. – Molim? Večeras si mislila izaći? Pa daj, stvarno, jel ne možeš jednu večer provesti kod kuće? – djeluje stvarno razočarano, a onda se naglo zaustavi i kaže. – Idi, idi kud hoćeš, ionako svatko živi svoj život. – Malo mi je žao nje, doñe mi da ostanem u sobi, ali ipak izlazim, nešto me tjera. Skupljamo se na recepciji, to je sad već postalo ritual, nismo se vidjele pet dana i toliko toga si imamo za ispričati. Ali sve one su zajedno u domu, i Marina i njena sestra koja nas već pomalo shvaća ozbiljno, i Božana i Vesna, pa sad samo nastavljaju tamo gdje su stale, a ja nisam sigurna da uvijek znam o čemu se radi. Idemo prvo popiti piće kod Kopitara, tako smo nazvale jedini kafić u koji se može otići, a onda u Oazu. Tamo smo već face. Večeras je tu i Klopošica, ali zapravo je više tako ne zovemo, nekako smo prema njoj postali drugačiji. Ona inače nikad ne izlazi, ali otkad ju je Tićo ostavio, sestra i njen dugogodišnji zaručnik ponekad je povedu sa sobom da malo izañe iz sobe. Tićo i ona su isto bili zaručeni, ali već drugi tjedan kad sam se vratila iz doma, saznala sam da više nisu zajedno. On je sada sa nekom starijom ženom koja ima i sina, a očajne su i njegova mama i Nataša. Skoro svi su tu, naručujemo bambuse, a Marina i njena sestra objavljuju da one večeras časte. Uskoro saznajemo i zašto. Odlaze. Dobili su stan u Osijeku i sele se nakon prvog polugodišta. Grlimo se i ljubimo, ali to nije sve. Iako odlaze tek za mjesec dana, već sad znam da će to doći i da će nas biti još jedna manje. Već su otišle mala Ivana u Vinkovce, Jelena i njen brat u Zagreb, a uskoro odlaze Željka i njena mama. Pokušavam zamisliti kakav će život biti bez svih njih kada ostanemo sami. Iskapim do kraja i kažem – Idemo! Vrijeme je da se krene! – Do Oaze ima možda stotinjak metara, ali mi se vučemo, pjevamo i posrćemo, glupiramo se. Srce mi 10 udara, kao da me netko udario nogom u trbuh i izbio zrak. Vidjet ću ga, ubrzo. Unutra je gužva, još je rano za plesanje pa bolje da naručimo nešto za piti i pričekamo bolje stvari. Sve je puno dima i mraka, ali ja dobro vidim, primjećujem svako komešanje visoko metar osamdeset, ja sam senzor za dugu plavu kosu, za lijepo lice, za usne bez kojih moj život ne vrijedi ništa. Nikog takvog nema na vidiku, već treći put odlazim do wc-a, uskoro će ponoć, ljudi je sve više, dima je sve više, ali moje uzbuñenje opada, samo postajem tužnija. Vraćam se prema podiju, a za šankom sjede Ivan i Miro, vjerojatno pijani, ali oni više ne izgledaju pijani čak i kad jesu, to je valjda stvar treninga. – Šta je, gimnazijalci se više ne druže s nama? – dobacuje Miro, a ja mu vraćam – Pa nismo se mi nikada ni družili. – naručuju mi bambus, kucamo se. – Nisi valjda još uvijek s onim Zagorcem? – pita me Ivan i ne čekajući da odgovorim dodaje – Najgore mi je kad se naše cure spetljaju s tim idiotima. Što ti imaš s tim raditi. Vidi ga kakav je, ne znaš jel' muško ili žensko! Pogledaj na što sliči. – Vidim da Ivan i gleda u nešto dok ga opisuje, a onda shvatim da gleda u njega, Igora, koji stoji na ulazu i razgovara s prijateljem. Gledam ga, srce mi tuče kao ludo, ipak je došao, tako sam sretna. Čini mi se da me ugledao, ali još stoji tamo, a onda krenu prema šanku i zaustave se dva, tri mjesta od nas. Sada mi je već jasno, nije moguće da me nije primijetio, moguće je jedino da me ne želi vidjeti pa se i ja pretvaram, više se ne poznamo. To sam nekako cijelo vrijeme slutila da će se dogoditi. Nema razloga, ništa nisam krivo napravila, sve je išlo kako treba i onda, jednostavno se raspalo. Tako predvidivo, kao i sve druge stvari u mom životu koje su se dogodile bez ikakvog razloga. Dobro, Srbi su itekako pomogli, ali pravi razlog, recite mi, koji je? Ivan odmah primjećuje da ne komuniciramo, pa ozaren kaže – Hvala Bogu da si ga se riješila, daj još jedan bambus da nazdravimo. – ceri se, a ja samo kimam, smješkam se i iskapim do kraja, na eks. Treba mi zraka, moram izaći, ne želim više biti ovdje, drugi ljudi me ne zanimaju, zanima me samo da doñem kući i legnem u svoj krevet. Kući, mislim, tamo gdje je mama. Na putu do izlaza moram proći pored njega i gledam ga, gledam ga jako i duboko, a 11 on me samo okrzne pogledom kao da me ne poznaje, kao da još prije nekoliko dana nije držao ruku ispod moje majice. Svježi zrak mi puni pluća i u isto vrijeme sudara se s nečim u meni što želi van, mučnina se penje do grla, ali tu ostaje i guši me. Nikad još nisam toliko popila, uvijek sam se pretvarala kao da sam malo pijana da ispadnem frajerica, ali ovo je izgleda zapravo. Jedva doteturam do klupice i sjednem. Zanima me koliko će ovo trajati, ali ne mogu misliti, u glavi mi se vrti, da barem mogu povratiti. Ne mogu ovakva u sobu, kiselina mi pali grlo, pa se vraća nazad i tako stalno, ne znam može li se od ovog umrijeti, valjda ne može, ali se ipak tako osjećam. Nazirem da mi netko prilazi, ali još ne razabirem tko je, a kad mi se učini da me doziva, mlaz rigotine neočekivano izleti iz mene i prolije mi se po nogama, po klupici, po kosi. Ne mogu se usredotočiti na to što se dogaña oko mene, ali čujem panične uzvike – Isuse, pa to si ti! Tražimo te već pola sata. Ti si se napila! – Kao da ne znam, najradije bih odgovorila Marini, ali ne mogu pričati jer se bojim da ću opet povratiti, samo je gledam. Napokon smognem snage pa kažem – Ne mogu ovakva pred staru. – Jebote, jesi se razbila. – konstatira njena sestra. Kimam glavom, šta to smrdi, to smrdi moja kosa, fuj. – Jel' možeš hodat? – pita Marina. Bit će dovoljno da odmahnem glavom. Njih dvije se nešto dogovaraju, a onda sestra odlazi do telefonske govornice. Marina me gladi po leñima s najudaljenije moguće točke. Sjedim već cijelo stoljeće na ovoj klupi, mama će me ubiti, ali život mi je ionako sranje pa nema veze. Nakon stoljeća i pol približava nam se bijeli auto, takav vozi Marinin tata pa mi polako (misao putuje do mozga dvadeset godina) postaje jasno da su ga zvale da doñe po nas. Prvi put u životu poželjela sam umrijeti od srama kad sam komšinici Branki s balkona iz čiste zabave bacala zemlju na glavu, a ona se popela, ušla u stan i zatekla me s grumenom u ruci. Inače su me svi znali po iznimnoj pristojnosti i lijepom ponašanju. Ovo sad bilo je drugi put, ali sram je bio još jači. Kad je izašao iz auta, prvo me pozorno gledao, a ja sam spustila bradu što sam niže mogla. Onda je malo vrtio glavom, uzdahnuo i približio mi se više nego itko od njih dvije do tada. Pogledao me u oči i rekao. – 12 Ajde, samo polako, idemo sad popiti jednu kavu. – To je bilo zadnje što sam pomislila da će reći, noge su mi se tresle i bilo me strah, ali kad je to izgovorio, a učinilo mi se da se još i blago nasmiješio, klonula sam. Uhvatio me oko struka, a ja sam mu se objesila oko vrata, postala on, prepustila se i zaboravila na sebe. Gotovo me dignuo, bio je jak, glava mi je počivala na njegovom ramenu. Ja sam tako mala, znam samo tepati i držat se za tatinu ruku. Idu mi suze, ali baš me briga, pijana sam, a kad si pijan, možeš raditi što hoćeš. – Sve je uredu. – kaže mi tiho, misli da plačem jer me sram, ali više nije. Plačem jer me drži tata. Tata. – Tatice, tatice, šta si mi donio? – Auto se još nije ni zaustavio na parkiralištu ispred zgrade, ali to je on, maslinasto zeleni Yugo, kupili smo ga nedavno. To je i najljepši auto kojeg sam ikada vidjela osim stričevog Mercedesa. Tata izlazi iz auta, a ja mu trčim u zagrljaj, on me diže visoko i kaže – Tko je moj potkožnjak? – Ja, ja, šta imaš za potkožnjaka? - brzo odgovaram i pitam. Tata uvijek ima sitniša u džepu, to je ono što je zaradio kao tringel u noćnoj smjeni šefa sale hotela. – Evo ti za sladoled! – daje mi novčiće u ruku, a ja trčim nazad pred zgradu, tamo moje prijateljice igraju gume. Tko je sad na redu, bim bam bus, a moj tata se stvori meni iza leña i pruži ruku meñu naše, kao da igra s nama i pokaže šipak. Djevojčice se smiju, a kada on ode gore, Darija, zadivljena njegovom šalom kaže – Ti imaš tak super tatu! – Jako sam važna jer su to primijetili i drugi. Marinin tata pali auto i mi krećemo. Naš auto je nov. Stoji kod Babe i Dede na dvorištu, upravo smo ga oprali, a onda sam ga ja uglancala krpicom od jelenje kože. Zapravo, tek njegov donji dio, jer sam još dosta mala pa ne mogu dohvatiti prozore ili krov. Kad smo gotovi, tata otvori sva vrata da se auto zrači, a ja pitam mogu li malo sjesti za volan i igrati se. Kočnica je povučena, ključevi su izvañeni, tata me pusti, kad ga molim, uvijek mi sve pusti. Odrasli sjede na dvorištu, jedu lubenice, brat krivuda izmeñu njih na svom poniju, a ja vozim auto. Pritišćem sve gumbe koje mogu doseći, govorim an, an, a na pritisak jednog otvara se mala ladica. Unutra su neki bomboni, ne, tablete, ili su to možda bomboni jer su mali i ružičasti, moja omiljena boja. Tablete znam da 13 ne smijem, ali probat ću samo jedan, malo liznut, tablete su uvijek gorke, nitko neće primijetiti. Ovo je slatkasto, ne baš sasvim slatko, ali nije ni gorko pa u sebe trpam jednu za drugom, sve dok srebrna folija s rupicama ne ostane prazna. To bi mi mogao biti neki hotel za mrave ili tako nešto, ali kad se malo odmorim, tako mi se spava. Odjednom svi nešto viču, tata me drži u naručju kao kad se vraćamo navečer iz gostiju samo što mi govori – Nemoj spavat, nemoj spavat! – valjda sam putem zaspala, ali nismo kući. Nešto mi čudno miriši kao da je bolnica i onda vidim da je, više me tata ne drži nego ležim na velikom bijelom krevetu na kotačiće, voze me, ali on je tu. Oči su mu tako velike dok nestaje iza bijelih vrata, a ja čujem nepoznat glas koji kaže – Sad će te malo boljeti pupa. – To uopće nije malo, ja bi tatu, vičem, on ulazi unutra – Bolje da niste tu – čujem - Nisam bio kad sam trebao. – kaže tata. Ruka mi je tako malena, jer je drže dvije velike, tatine. Opet se budim, sad sam već u svom krevetu, mama me mazi i kaže – Baš si nas uplašila, nemoj više nikad to napraviti. Popila si tatine tablete za sinuse i morali su ti doktori to izvaditi iz pupe. – Ja sam mislila da su to bomboni. A hoćemo li ipak ići na Štrand? – pitam. – Hoćemo - kaže mama – ići će ti i Željka. – Moje veselje je beskrajno, ne samo da idemo na kupanje, nego idemo svi. U Yugo se natrpa nas sedmero. Odostraga sjede Željka i njena mama, moja mama i brat, tata vozi, a Željkin, kojeg sam ja prozvala čika Brko jer je nosio guste crne brkove koji su se nekad micali sami ili se barem meni tako činilo, sjedi na suvozačkom mjestu. Dugo sam bila uvjerena da je to zapravo neka životinjica koja živi pod njegovim nosom, i ako joj se približim previše, mogla bi me ubosti. Osim toga, čika Brko je za mene bio čista simpatija. Ja sam se u tom autu vozila u njegovom krilu jer sam bila najmanja, a u slučaju da na cesti iskrsne policija samo bih spuznula dolje kod njegovih nogu. To je možda bio jedan od najuzbudljivijih momenata odlaska na Štrand. Drugi, kad bismo napokon tako natrpani krenuli, svi bi čekali da ja zapjevam Pičim, pičim, pičit ću i na more stići ću! pa su mi se onda uvijek iznova smijali, a ja bih uvijek pjevala, ne bih zaboravila. Tata me vozi na balet u gradsko kazalište, vozi me kod 14 bake, vodi me sa sobom u hotel kad ima nešto sitno za obaviti, a ja bih cijelo vrijeme bila s njim, neka me vodi bilo gdje. U hotelskom duty free shopu kupi mi čokoladicu ili pečeni kukuruz u vrećici, on se pozdravlja, rukuje sa svima, meni se smiješe, a ja se igram na aparatima koji izbacuju sitniš, prelazim prstima preko biljarskog stola, zamišljam zabave, haljine i ples. Zadnji je tjedan nastave, tata kaže – Ako mi doneseš pohvalnicu, vodit ću te na sladoled velik k'o kuća! – U krilu držim papir s mojim imenom, pazim da se ne izgužva i čekam konobara da mi ga donese, četiri kugle. Sjedimo na terasi hotela Dunav, tko god proñe, tata kaže, dobila je pohvalnicu. Miriši Dunav ispred nas, sunce lomi vodu u sve moguće nijanse zelene, uskoro će početi regata, ovo je najljepše mjesto na svijetu. Tata me vodi kod zubara. On je tako šarmantan i zgodan, poznaje sve ljude i nikada ne čekamo red. Ima crtice oko očiju, toliko se smije. Ujutro mama pravi doručak, sprema nas za školu, posao, dan, sve na brzinu i stalno žuri. Tata joj uzima lončić s mlijekom i spušta ga na stol, a onda je hvata za ruke kao da plešu, a mama se izvlači, malo se ljuti, malo se smije i govori – Daj, jel' vidiš koliko toga moram napraviti. – Tata pjevuši i odlazi na posao. Najčešće je na poslu, radi i mama, ali ona je više kod kuće pa kad kaže da će nas tata ujutro otpratiti u školu, smješkamo se. Kroz san sam čula sat kako zvoni, ali ne mogu se ustati, tako mi se spava. Tata me podiže iz kreveta i nosi do lavaboa i tamo umiva. Brat se sprema sam i kad smo napokon gotovi, krećemo. Zima je pa nije ni tako čudno što je vani mrak, ali da nema nikoga na ulici to primjećujem tek malo kasnije. Postaje još čudnije kad dolazimo pred školu, a škola je zatvorena, unutra je još mrak, nema čak ni domara. Tata je zbunjen, mi ga gledamo, a kad zavrne rukav da pogleda na ručni sat, procijedi kroz zube. – Jebem ti sumpor, da ti jebem!!! U pičku materinu! – Počinjemo shvaćati da je sat navio krivo i da je tek deset do šest. Gleda nas jadan i kaže – Ništa, ajmo kući. – Koračamo kroz tamu, ja ga držim za ruku, a on puše i otpuhuje. Kući se obučena još malo zavučem u topli krevet, ali ne mogu više zaspati jer mi bude žao tate. Dižem se i odlazim do njega, a on sjedi u kuhinji i pije kavu. – Bit će sve 15 uredu, tata. – kažem mu jer mislim da se to treba reći u ovakvoj situaciji. Tati se lice razvuče u široki osmijeh pa kaže – Naravno da hoće, Perka moja. – Ja se smijem, jer kad me zove Perka, sigurna sam da će sve biti uredu. Nedjeljom tata odlazi na prozivku. Mama se zbog toga malo ljuti jer ponekad kasni na ručak, a ponekad doñe malo nakresan. To pričaju ona i Željkina mama izmeñu sebe, jer na prozivki je i čika Brko. Kada se vrati, uvijek je dobro raspoložen, obično doñu njih dvojica zajedno pa se glupiraju i pričaju viceve. Meni je to zanimljivo, pokušavam ih zapamtiti pa onda poslije prepričavati, jer znam da ih to nasmijava. Neki dan, kad je bio čika Grgo, ja sam stala na stolicu, mahala rukom i vikala – Neće Šiptar u mojoj kući biti gazda! – iako nemam pojma što to znači jednako kao ni tatin vic koji sam poslije prepričala. – Šta je to: ima tisuću zuba, a dva jaja? Morski pas. A šta je to ima tisuću jaja, a dva zuba? Obrana mjesne zajednice Vukovar. Ha ha ha! – Oni se valjaju od smjeha i govore – Ti ćeš biti glumica! – Puno se stvari dogaña na dvorištu Babine kuće. Ljeti kada doñe stric, tamo se jede, pije, prave se planovi, tamo se živi. – Ajmo sad – kaže stric – stanite tamo ispred kapije, slikat ćemo se. Jednu, samo mi, muški. – Staju u red, deda, stric, tata i brat, stričeva žena će slikat. Ja sjedim na stepenicama kuće i lupkam po betonu svojim novim puma tenisicama, takve nema nitko, donio mi ih je tata kad se vraćao iz Njemačke. Stričeva žena se već treći put okreće prema meni i samo me gleda, nekako hladno i odrješito, valjda je ometam dok namješta polaroid. To sam ovo ljeto prvi put vidjela, da slika tako odmah izlazi iz aparata, ali neću ni pitati, sumnjam da bi mi ga malo dali. Muški se još namještaju, a stričeva žena se odjednom okrene prema meni i vikne – Bitte! – odmah se uozbiljim i već osjetim kako mi se brada počinje tresti, mrzim to, ali dogaña se uvijek kad netko viče na mene. Pogledom tražim tatu, a kad ga uhvatim, vidim da i on gleda mene pa mi kaže – Perka, dolazi ovamo! – Mislim da će me grditi, već znam da ću se rasplakat, a on me samo privuče uz sebe i kaže – Tu stani, ispred mene. – Miluje me po kosi i dobaci u zrak, nikome odreñeno – Pa na njoj se vidi da je naša! – Aparat škljocne, a ja zauvijek ostanem ispred njega, s 16 njegovom rukom koja me štiti i gledam drsko u ženu iza Polaroida, meni nitko ništa ne može. Fotografija je ubrzo gotova i onda se seli na stolić u hodniku pokraj telefona, a kasnije dobiva i okvir. Tamo ostaje sve do trenutka u kojem jedan četnik ulazi u kuću nakon što je zaklao dedu i kaže – Oću da mi nañete i ostale s ove slike. Ima da svi završe ko deda. Sada se sve zamrači. Obično ne idem tamo. Doñem do ruba provalije, osjetim zadah smrti, stojim minutu dvije, a onda pobjegnem nazad. Večeras ću to napraviti, doći ću tamo i ući unutra pa neka me više ne bude. Dok se približavam već čujem riječi – Lezite dole, lezite dole!! Jebem vam majku ustašku! – On je negdje u sredini, glava mu je u blatu. Još se ne boji, zna da je sada kraj nečemu, ali ne sluti još čemu. Do noćas je bio u gardijskoj uniformi i žutim čizmama, a sada je spalio sve dokumente i obukao bijeli mantil kao i mnogi drugi u bolnici, koji nisu bili ranjenici. Doći će Crveni križ. Ali džabe. Njega svi znaju. On je šef hotelske sale, dobar sa svima, uvijek tamo gdje se pjeva, ako ne može biti najglasniji, onda udari kontru, žila na vratu iskoči. Cijeli život je svima radio usluge, radili su i njemu, čovjek s najviše prijatelja nekad i s najmanje sad. Volio je ljude, ali volio je i Hrvatsku, a kad je zagustilo i Baba i Deda su potpirivali. Oj ti vilo, Ustani bane i tako redom. I on je volio pjevat. Pa oni skupovi, pa novi predsjednik, pa prvo polje bijelo. Nekome je to smetalo, mnogima je smetalo dok su ga gledali kako dignute glave hoda sa svojom lijepom ženom kroz grad i kako mu svi otvaraju vrata. A oni su sad došli na svoje. Bradate zvijeri. Sve su to gledali iz svojih rupa, iz podzemlja i čekali svoj trenutak. E, sad ćeš platiti! Dignuo je glavu iz blata i vidio svog kolegu s posla. Njegovu ženu je vozio na porod u noći, a ovaj sad stoji kraj oficira i pravi se da ga ne zna. Onda dobije kundakom u glavu i čuje – Lezi ñubre ustaško! – Dugo leže tako. Zima je na toj hladnoj zemlji, ali to ne osjećaju, osjećaju adrenalin, sada već malo i strah. Pijane horde zla, musave, bradate prikaze voze se na tenkovima kroz grad, pjevaju – Bit će mesa, klat ćemo Hrvate! – bacaju leševe u Dunav, tamo gdje su nekad okupali svoju vrelu mladost. To su neke spodobe iz pakla, samo donekle nalikuju na ljude, 17 imaju ruke, noge i udove, ali njima samo kolju, režu i siluju, ne zna se odakle su, neki malo sliče na komšije koje su nas nekad pozivale na slavu. Smiju se svojim pokvarenim zubima, pozdravljaju se, likuju nad osakaćenim truplima, natežu rakiju, ima meñu njima i žena. Kako? Kako su dospjele ovamo, koji je to bio put? Polako se mrači, dan je kratak, šteta što je zadnji. Iz podruma su izašli poluživi ljudi i bolesna blijeda djeca, oni su sad već na putu prema normalnom svijetu, udaljenom samo nekoliko kilometara. Sada je došlo vrijeme za rasporeñivanje onih što su ostali. Čuje se neko brujanje u daljini, to dolaze autobusi. Logor, tamo se ide. Tako pričaju on i čika Brko očima, jedan do drugog, nitko ih ne čuje. – Ajmo stoko, ulazite unutra! – Stvorio se koridor od bejzbolskih palica, motki, lanaca, kundaka i svih predmeta koji su u stanju tako promijeniti svoju svrhu. – Izvolite gospodo, koji će prvi. – Rukama pokrivaju glavu, udarci pljušte sa svih strana. Razni udarci. Tupi, oni koji raskrvare, izbijaju dah iz pluća, svakakvi. Tu je i gradonačelnik, da sve ide po protokolu. Neki već i tu padaju, nema ih puno, gotovi su, a ostali ih s užasom gledaju. Ne trebaju, oni su se spasili. Napokon, svi su potrpani. Pet autobusa kreće. Kroz noć, teško je razabrati kamo se ide, kroz noć tako punu smrti. Ionako, okolo je sve ravno, ravno da poludiš, ravnodušno. Ne voze se dugo, ovo nije Srbija, ovo se da prepoznati. Poljoprivredno dobro, Ovčara, radna jedinica kombinata Vupik koja se bavi ratarstvom i tovom svinja. Tu su hangari s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruña, na kojima su i mala vrata za ljude. Male ljude, obične ljude, kao ti i ja. Izvode ih iz autobusa pa proceduru prolaze ponovo. Ajmo Jovo nanovo. Rasporeñuju ih u hangare, autobus po autobus, ali ne sve. A, ne, ti ne. Izdvajaju desetoricu, oni će biti ručno obrañeni. Ručni rad je uvijek više na cijeni, ovo serijsko, to je lako. Metak u čelo, to može svatko. Ali ručno, e tu se treba potruditi. Treba dati sebe, svoju suštinu, biti kreativan, i o tome će se onda pričati. Strah ga je. Plače. Idu mu suze, ali ne plače na glas, no što vrijedi skrivati, ionako ga nitko ne bi čuo. Svi toliko urliču, zapomažu, deru se, pucnjevi zaglušuju. Tu su i neke kamere. Vjerojatno pokradene, ali to ne umanjuje tehnološki 18 napredak. – U pičku materinu, krepala je baterija, čekaj Mile da promenim drugu. – Mile zaustavlja posao, spušta pištolj uz nogu i čeka novi nalet energije da njegovo slavno djelo pretvori u sliku. – Ajmo bre, pucaj! – Desetorica stoje pred hangarom. Desetorica misle, samo neka bude brzo. Jedan misli na mene. Misli na moju mamu, na mog brata. Opet na mene. Nema tu jasnih misli, teško je uspostaviti tok, svuda je urlanje, oni udaraju, režu prste, pucaju, probadaju, mi smo dobro, mi smo u Zagrebu, mi smo daleko. Oni kolju. Ručna obrada. Gotovo. Hvala Bogu. Onom koji ostane zadnji, njemu će biti najteže. Čeka ga još devet sati ubijanja, nije to lak posao, morat će nešto u meñuvremenu pojesti i popiti, a možda ih to malo i okrijepi, pa budu učinkovitiji. Volim misliti da je bio meñu prvima. Ali svjesna sam, ovo je američki film u mojoj glavi, ovo je bajka, sapunica, nikada, nikada, koliko god se trudila to neću moći zamisliti. A trudit ću se. Trudit ću se cijeli život. Amen. (str. 141–157) * * * Netko od ovih štreberica sigurno zna. Podatak o tome iza kojeg sata su informacije vjerojatno sam potisnula negdje duboko, kao i činjenicu da će se jednog dana ipak dogoditi i da ću se morat suočiti s neispravljenim ocjenama, neopravdanim satima, a bogami i onim opravdanim, jer nema ih malo. – E, kad su informacije? – okrenem se kolegici koja sjedi iza mene, ima pet nula, a navodno i karijeru modela u nekoj agenciji u Zagrebu. Je, moš' si misliti, modela za što, možda reklamiranja kreme za ruke, faca joj nije bog zna što. – Utorkom iza drugog sata, a četvrtkom iza petog. To kad je škola popodne kao sad. Ujutro samo utorkom poslije zadnjeg sata. – Ispali i odmah se ugasi. – Hvala. – neću biti neljubazna. Mami sam rekla da doñe oko šest, to je sad negdje, morat će čekati još sat vremena, a možda uhvati rasku i prije. Zvoni za odmor, ali radije ću ostati u razredu, mogla bih je sresti na hodniku, a nemam snage pogledat joj u oči prije giljotine. Ovaj odmor traje sto godina i kad likovnjača napokon uñe u razred, 19 odahnem, imam još četrdeset i pet minuta života, treba ih dobro iskoristiti. Bla bla bla, krstionica ova, krstionica ona, tema nije neka pa mi je još teže usredotočiti se, možda mi ipak Bog šalje neki znak, premda ne znam koji. Netko kuca na vrata učionice, ulazi dežurna cura. Možda je netko dojavio da je u školi bomba, možda je požar, a možda su nas opet napali Srbi. Bilo koja varijanta meni bi odgovarala. Najmanje ova, pročita s papirića moje ime, neka doñem pred zbornicu. Drugo nije bilo ni za očekivati, razred šuška, došaptava se, padaju razne teorije. Njih dvije stoje pred zbornicom nad otvorenom knjigom u kojoj sve piše. Mamino lice je kameno, raskino glumi sućut, ali vidim da likuje. – Što je ovo? – mama pita tiho. – Što je s četvrtcima? Kakve su ovo ocjene? – pitanja se nižu jedno za drugim, reklo bi se po formi retorička, ali znam da ću uskoro morati odgovoriti na sva. Najgore od svega, a to nisam mogla ni zamisliti, jest da će se sve dogañati pred ovom aždajom od žene. Ona je nakrivila glavu pa čeka opravdanja. Ja šutim. – Zašto mi ništa ne govoriš? – pita mama, tužno. E, tu me uvijek dotuče, lakše bih podnijela i ispad bijesa, nego ovo. Šutim i dalje. – Je, znate kaj, – progovara aždaja – ja znam da nije lako, Vukovar i sve ostalo, al' ni drugima nije lako. Od moje prijateljice je muža tramvaj zgazil na Maksimirskoj, pak njen sin ima sve pet nula, i to u Miocu. Ne? – Gledam mamu pa mi se čini da joj lagano sviće. – Kako to mislite, Vukovar i sve ostalo? – Polako izgovara i lagano se okreće prema raski. – Pa to, rat, ne? Znam da nema tatu i to, al' dete drago, ti se moraš malo sabrat ili se prebaci u drugu školu. Nije svaka škola za svakoga, ima još dobrih škola. Eto i mi smo se nekak dogovorili, ak' se odluči prebacivat nekam dalje, ne bude imala jedinica na polugodištu! – iznosi raska svoj prijedlog i lagano se već osmjehuje, misli da nam daje varijantu kojoj se nitko nije nadao, priliku, spas u zadnji čas. Ja mamu znam, dobro je znam, obično šuti, ali ima jedan trenutak. Zaklela bih se da joj u očima vidim munje i mislim da slutim da se nešto gadno sprema. – Molim! – glas je prepukao – vi ćete moje dijete prebacivat u drugu školu! Pa šta vi mislite, tko ste vi! Nakon svega što smo prošli u životu, nakon svega što su mi djeca vidjela, vi ćete 20 odlučivati umjesto mene? Ona je odabrala ovu školu i ona će je završiti. Ima ona svoju mamu i neka vam na pada na pamet da se nešto dogovarate. Pozovite mi ravnateljicu, smjesta! – Stojim sa strane i navijam za mamu. Najradije bih je zagrlila, ali bolje da ne prilazim. Vrata kabineta se otvaraju i neki profesori izlaze na hodnik da čuju odakle dolazi ta buka. Razrednica je uvrijeñena ovim napadom na njenu velikodušnu ponudu pa posprdno kaže – A kam se bude upisala s takvim ocenama? – mama joj samo odbrusi – To nije vaša briga. – Iz ravnateljičinog ureda izlazi smirena; ozbiljna, ali smirena. – Idemo odavde. – kaže i mi izlazimo. Hoda brzo i ne govori ništa, ja je pratim, metar iza nje, ali pojma nemam kamo idemo. Prelazimo cestu i na moje čuñenje ulazimo u kafić preko puta škole. Sjeda u prvi separe i naručuje kavu s mlijekom – Što ćeš ti? – pita, a ja u čudu naručujem kolu. Vadi cigarete iz torbice i pali jednu. – Jel pušiš? – pita me izravno. – Nije trenutak za muljanje pa odabirem iskrenost. – Ma tu i tamo zapalim. – tiho progovorim gledajući u mramorni stol. – Ajde, zapali, nemoj mi lagat i nemoj mi se skrivat. Radije popuši sa mnom jednu nego kutiju iza prvog ćoška. – Palim cigaretu i osjećam se ko debil, a u glavi čujem bratove riječi, bacila si dudu i stavila cigaru, stoji ti ko piletu sise. Pripremam se, a mama kreće. – Slušaj, znam da ti je teško, ali laž ne podnosim. Ni meni nije lako, ali sad odustati nećeš. Jesi me čula? Ne moraš imati sve petice, ali školu ćeš završiti, ako se sad odlučiš prebaciti, odustajat ćeš uvijek. Kad god naiñe kakav problem, ti ćeš odustati, ne može to tako. Najlakše je odustati i pognuti glavu, treba se uhvatiti u koštac sa životom, a ne bježati. Ti si bolja od njih, jel' me čuješ? – mama gotovo viče, ja joj sve vjerujem i pažljivo je gledam u oči, možda se malo i stiša, u kafiću punom ñaka. – I ja sam mogla odustati, odustati od svega. Mogla sam se razvest od tvog tate kad me tamo doveo kod Babe i Dede da me zajebavaju, mogla sam dignuti ruke i pustiti da nas bace u neku vojarnu, na pitaj Boga kakvom otoku, mogla sam svo vrijeme sjediti u sobi i ne ići ni raditi ni boriti se za stan. Mogla sam, ali nisam. Nisam zbog vas. I zato ćeš završiti školu i nećeš odustati. – Zašuti, ali oči joj još govore. Titraju, svijetle, kažu; 21 mogla sam. Gledamo se i pušimo. – Ja bih išla s tobom kući. – odjednom kažem gotovo plačnim glasom i sjetim se Alice kad je pojela gljivu, da se barem ja mogu tako smanjiti. Mama me sažalno gleda pa kaže. – Ne možeš sada, još sutra i prekosutra moraš u školu, a onda dolazi vikend. Ako hoćeš, doći ću u petak po tebe pred dom pa ćemo se vratiti zajedno. – Mama govori nježno, a meni suze klize niz lice, debele, velike suze, pogañaju šare na stolu. – Nemoj plakat, zlatice moja. – mama me drži za ruku pod stolom, a to me samo još više rastuži, ta njena ruka, da me barem može maziti dok ne zaspem. Da barem ne moram sama u onu sobu, tako sama kad legnem i zatvorim oči, kao da nikoga na svijetu nema. U tami samo čujem svoje srce kako lupa kao kod nekog zeca i nekad se bojim da će pregorjeti ili da neće moći tako brzo raditi pa će samo stati. Nekad se bojim da više nisam normalna i da svi to vide. Bojim se da ću poludjeti i da neću znati što radim i gdje sam, jer kamo god pogledam, vidim samo nepoznata lica. Kako da znam ima li ikoga na mojoj strani, kako da to ikoga i pitam. – Slušaj, kaže borbeno mama – danas prijepodne sam bila kod generala L., bile smo nas nekoliko iz centra Apel, išle smo u vezi nekih prava, ali ja sam morala pitati što je s našim stanom. Onda se nešto dogodilo, nešto je u meni puklo, nisam više mogla šutjeti. Počela sam pričati o tome kako živimo, kako više ne možemo izdržati, rekla sam mu, zamislite da netko vašu djecu raseli po domovima nakon godina života u onoj sobi, kako bi vama bilo? Svašta sam mu rekla, kažem ti, žene su me samo gledale, a kad sam napokon stala, teta Zdenka mi je rekla. – Pa ženo, jel' se ti znaš zaustaviti? – Ali ne znam, ne znam i više ne mogu. Onda mi je on opet obećao, kao što uvijek obećaju, a ja sam ga pitala, kako da znam da ćete održati svoje obećanje, hoću nešto napismeno. I onda je on poslao faks u stambenu komisiju, a kopiju dao meni. Mislim da će ovaj put nešto biti, a onda će sve biti lakše. – Što će biti lakše? – pitam, želim da mi priča. – Imat ćeš svoju sobu, moći ćeš slušati kazetofon glasno koliko hoćeš, kad doñeš kući iz škole ja ću ti napraviti ručak, a svake nedjelje imat ćemo kolače, vidjet ćeš, bit će to brzo. – Bit će, bit će jednom, mislim, sigurno ne brzo, jer Željka i njena mama dobile su 22 stan prije nekoliko mjeseci, a još se ne mogu useliti. Sve ja to znam, zna i mama, ali to sad nećemo spominjat. Ipak, malo mi je lakše, lakše je i njoj, sve smo se dogovorile pa se možemo malo i smijati razrednici, mama samo kaže – Bože, kakva luda žena. – Uskoro se dižemo i odlazimo, mama me prati na tramvaj, kaže – Izdrži! – Hoću. – odgovaram, još samo dva dana, ako ne računam danas, onda još samo jedan. * * * Probudila sam se u osam ujutro iako je škola popodne. Još sinoć sam navila budilicu, nakon što sam donijela neke nove odluke. Po novim pravilima živim već cijelo prijepodne. Do devet sam bila gotova s doručkom i sreñivanjem, a onda sam odmah otišla u učionu i, nakon što sam u dnevnik prepisala pjesmu Like a Rolling Stone, bacila sam se na učenje. Odjednom, razglas izgovara moje ime, telefonski poziv za mene. Pojma nemam tko bi to mogao biti, mamu sam vidjela jučer, brata prije dva dana, ali nema veze, to je dobar razlog da napravim pauzu. Silazim do porte i kad prislonim slušalicu na uho, čujem tek pola rečenice: …smo stan. – Molim? – kažem u slušalicu, a onda razabirem mamu, razabirem čak i riječi, ali ne mogu ih sabrati, sakupiti u misao, u rečenicu na koju se pripremam već gotovo pola svog života – Dobili smo stan! – Dobili smo stan, prolazi mi kroz glavu. Još jednom. Dobili smo stan. Nisam sigurna da to smijem izgovoriti. Postoje dvije rečenice koje žive negdje na nebu, one čarobne, a opet tako poznate, jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak, ne znaš zapravo kako zvuče jer ih nikada nisi čuo ni izrekao na glas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan. Sad valjda trebam vrištati, to su te situacije, ali ja jedva smognem snage za tanki glasić koji se bojažljivo raspituje o detaljima. Uspijem se sabrati pa pamtim. Stan nije u Zagrebu, ali je blizu, trosobni je i u novoj zgradi, bit će useljiv za tjedan dana, ali naravno, prvo moramo kupiti svari da barem imamo gdje ležati. Sutra ćemo ga ići pogledat, sutra je subota, bit će 23 lijep dan, danas idemo po ključeve, to se dogodilo, zaista, zaista, kažem vam. Bivša cura iz doma skida trenerku i oblači se za školu, gleda se u ogledalo i ne može skinuti osmijeh s lica, ne može dočekati da proñe današnji dan. Sutra počinje novi život. Kad vidim, vjerovat ću. (str. 171–178) 24
© Copyright 2024 Paperzz
