1. UVOD
Velika prednost sisavaca je mogućnost da svoju mladunčad već u najranijem postnatalnom
razdoblju hrane mlijekom, koje proizvodi majčina mliječna žlijezda. Mliječna žlijezda ima
važnu imunosnu ulogu, osiguravajući pasivnu zaštitu sisajuće mladunčadi od infekcije. U
domaćih životinja mliječna žlijezda je odgovorna za prijenos imunoglobulina. Taj je proces
ovisan o visoko selekcioniranom procesu koji rezultira transportom IgG kroz epitelnu
membranu mliječne žlijezde nakon apsorpcije kroz stijenku tankog crijeva, a zatim u krvotok.
Ovaj rad obuhvaća najvažnije komponente koje čine cjelokupnu imunobiologiju sisanja. U
početnom dijelu predstavljena je anatomija vimena, preko njenog suspenzornog sustava,
građe žljezdanog dijela, krvožilnog sustava i histološke građe vimena. Da bi razumjeli
hormonsku regulaciju sisanja, potrebno je poznavati razvoj mliječne žlijezde i sam proces
stvaranja mlijeka, koji dakako ne bi postojao bez sudjelovanja hormona. Produkt tog procesa
je kolostrum i zrelo mlijeko. Posebna pažnja je posvećena kolostrumu, koji ima veliki značaj
u zaštiti od bolesti i veliki utjecaj na rast i razvoj novorođene jedinke, a koja ga putem sisanja
prenosi u svoj organizam. I na kraju, predstavljene su i neke od najvažnijih tvari u kolostrumu
i mlijeku, a to su faktori rasta i antiinfekciozne tvari.
1
2. ANATOMIJA VIMENA
Mliječna žlijezda je kožna žlijezda, odnosno lojnica, s egzokrinom sekrecijom. Mliječna
žlijezda je i sekundarna spolna žlijezda sisavaca koja je razvijena u muških i ženskih
životinja. Razvoj i aktivnost usko su vezani uz spolni ciklus. Velika prednost sisavaca je ta da
sisavci imaju mogućnost da svoju mladunčad već u najranijem postnatalnom razdoblju hrane
mlijekom koje proizvodi majčina mliječna žlijezda. Mliječne žlijezde razvijene su parne
tvorbe. Broj parnih tvorbi varira u domaćih životinja. Tako jedan par imaju koze, ovce i konji,
dva para imaju goveda, četiri para imaju mačke, pet pari imaju psi, a sedam do devet pari
imaju krmače. Parne tvorbe mogu biti smještene tik jedna uz drugu, tako da daju dojam o
jedinično izgrađenom organu, tzv. vimenu. Iako su žlijezde u svinja vidno razdijeljene, za
razliku kod krava, psa i mačke, termin vime koristimo i kod krmača. Kod domaćih životinja
krava ima najveće vime i najznačajnija je u proizvodnji mlijeka. Kravlje vime je sustav koji se
sastoji od četiri mliječne žlijezde (mammae). Vime se sastoji od dvije polovice, desne i lijeve.
Svaka polovica se sastoji od prednje, kranijalne i stražnje, kaudalne četvrtine. Valja naglasiti
da je svaka četvrtina samostalna jedinica za sebe. Jedini vidljivi dokaz za to jesu sise. Lijeva i
desna polovica vimena su potpuno neovisne jedna o drugoj, bez obzira na krvožilni i živčani
sustav te vezivno–tkivnu potporu. To je vidljivo i golim okom, ako pogledamo stražnju stranu
krave, možemo uočiti podužnu brazdu intermamarnog žlijeba (sulcus intermamarius).
Četvrtine unutar polovica imaju samostalno žljezdano tkivo i kanalni sustav, što znači da
mlijeko proizvedeno u tkivu svake četvrtine istu napušta isključivo kroz sisu dotične četvrtine
(Sjaastad i sur., 2003.). Krvožilni, limfni i živčani sustav zajednički su za četvrtine iste
polovice. Važno je naglasiti da su stražnje četvrtine bogatije na žljezdanom tkivu, stoga se u
njima proizvede 60% mlijeka. Koža vimena prekrivena je finim dlačicama kojih nema na
sisama. Težina tkiva vimena kreće se od 15 do 30 kg. Ova težina može biti i veća, ovisno o
proizvedenom i uskladištenom mlijeku. Svaka sisa u preživača je povezana s jednom
mliječnom žlijezdom a kod drugih domaćih životinja 2–20 žlijezda završavaju na vrhu
zajedničke sise (Sjaastad i sur., 2003.).
2
Slika 1. Građa vimena kod krava, ovaca, koza i kobila
(http://polj.uns.ac.rs/wp-content/plugins/cip4-folder-download-widget/cip4download.php?target=wpcontent/uploads/files/Reprodukcija%20domacih%20zivotinja/Materijal%20sa%20predavanja/
REPRODUKCIJA%20ZA%20STOCARE%20I%20VETERINARE/2.%20ANATOMIJA%2
0REPROD.pdf&info=wpcontent/uploads/files/Reprodukcija%20domacih%20zivotinja/Materijal%20sa%20predavanja/
REPRODUKCIJA%20ZA%20STOCARE%20I%20VETERINARE/.cip4-download-info.csv)
2.1. Suspenzorni sustav vimena
Vime je obješeno za trbušnu stjenku i zdjelične kosti pomoću dva vezivno – tkivna lisnata
suspenzorna ligamenta. To su:

medijalni suspenzorni ligament

lateralni suspenzorni ligament (lijevi i desni)
Medijalni suspenzorni ligament nastaje odvajanjem listova od žute trbušne ploče (tunica flava
abdominis), u području ispod ingvinalnog dijela bijele linije (linea alba). U njega su ugrađena
i vlakna početnog dijela simifizealne tetive. S obzirom da vime leži i u području ispod
zdjelice te se mnoga vlakna suspenzornog ligamenta šire radijalno, zrakasto, iz njegove
najkaudalnije točke. Ligament se spušta ventralno kao široka duplikatura. Unutar nje se nalazi
tanki sloj rahlog vezivnog tkiva koje prilikom sekcije omogućava lagano razdvajanje vimenih
polovica. Na taj način svaka vimena polovica dobiva dio duplikature, koja izgrađuje njihove
3
medijalne stjenke, ali i dio kranijalnih i kaudalnih, i kroz koju iz jedne u drugu polovicu ne
prelaze krvne žile ni ti živci (Sjaastad i sur., 2003.).
Lateralni suspenzorni ligament je najvećim dijelom fibrozne građe. Nastaje uglavnom iz
subpelvične tetive, a dijelom i iz prepubične tetive, i to njegov kranijalni dio. Od
suspenzornih ligamenata, lateralnih i medijalnih, koji su najdeblji u svom dorzalnom dijelu i
ventralno se postupno smanjuju. Njihovo stanjivanje objašnjava se odvajanjem brojnih
pregradnih listova koji koso ulaze u četvrti i tu se izmjenjuju s gotovo vodoravno složenim
slojevima žljezdanog tkiva dajući vezivno–tkivnu osnovu za nastanak režnjeva (lobus) i
režnjića (lobulus). U manjoj mjeri u suspenzorni sustav ulazi i nešto elastičnih trakova koji se
odvajaju od žute ploče i ulaze u susjedni, bazni dio vimena. Vlakna ligamenata dosežu do
baza sisa i ne prelaze na njih. Dio vimena koji je građen iz vezivnog tkiva čini njegovu
stromu. Kakvoću suspenzornih ligamenata i sam oblik vimena najbolje se može ocijeniti na
neizmuženom vimenu. Jedan od najvažnijih uvjeta koje mora zadovoljiti vime mliječnih
krava jest taj da visoko proizvedene količine mlijeka pri dvokratnom dnevnom izmuzivanju
može uspješno uskladištiti i iznijeti kroz razdoblje između mužnji. Kad se vime puni
mlijekom ono se rasteže i spušta . Zahvaljujući tom svojstvu, mogućnost prihvata poraste za
količinu koja odgovara i do polovice poludnevne proizvodnje. Zbog različite građe
ligamenata jako ispunjeno vime u nekih krava može poprimiti čudnovate oblike, pri čemu
sise, radi jačeg istezanja medijalnog ligamenta, mogu biti upravljene u stranu. Zbog stalne
težnje za sve većom proizvodnjom mlijeka, težina vimena postaje takvom koju suspenzorni
sustav ne može podnijeti, pa se sve više pojavljuju slučajevi njegove repture (Sjaastad i sur.,
2003.).
2.2. Građa žljezdanog dijela vimena
Vime je građeno iz žljezdanog parenhima i vezivnog tkiva. Njihov odnos se može ponekad
odrediti palpacijom preko kože. Izmuženo vime je mekane konzistencije, a kruto kada je vime
ispunjeno mlijekom. Svaka žljezda ima vlastiti razvijeni i prilično razgranati kanalni sustav,
koji je u svojim perifernim dijelovima podijeljen u režnjevei režnjiće vezivnotkivnim
pregradama, a predstavljaju stromu vimena. Sami režnjići su izgrađeni iz alveola koje su
mikroskopske građe. Šupljina alveole nastavlja se dalje u mali odvodni kanalić, a on
predstavlja početak kanalnog sustava kojim započinje njegova konvergacija.
4
Slika 2. Alveole okružene krvnim žilama
( Larson, Biosynthesis and cellular secretion of milk in Lactation, 1985.)
Nadalje, u njegovom završnom dijelu formira se 8-12 velikih kanala (ductus
lactifericollectives) koji su u svom dijelu pred ušćem loptasto prišireni, čineći sinuse.
Proširenja u promjeru mogui iznositi 3 cm, a ponekad i više. Neka od njih koja se nalaze
perifernije mogu palpirati, kada su ispunjena mlijekom, a nazivamo ih mliječni čvorovi.
Veliki kanali se ulijevaju u zajedničku šupljinu (sinus lactifer), koja je smještena u najdonjem
dijelu četvrti. Najveći broj kanala u prednju četvrt se ulijeva sa lateralne strane, dok u stražnju
oni ulaze sa kaudalne strane. Kanalni sustavi četvrti su potpuno samostalni, ali ako dođe do
infekcije unutar jedne polovice, ona se može proširiti iz jedne četvrti u drugu. Zajednička
šupljina ima zapreminu 0,5–2,0 l, a naziva se glandularna cisterna. Ona se nalazi najvećim
dijelom u žjezdanom dijelu vimena, dok se manji dio (30–50 ml) nalazi u sisnom dijelu i
naziva se sisna cisterna. Pred samo izmuzivanje u glandularnoj cisterni, sinusima i velikim
kanalima, nalazi se oko 40–50 % ukupne količine mlijeka. Preostali dio mlijeka se nalazi u
malim kanalima i u prostoru alveola (Sjaastad i sur., 2003.).
5
Sise (papillae uberis) su dijelovi vimena koje služe za izmuzivanje mlijeka. Sise možemo
opisati kao cilindrične tvorbe, dužine oko 8 cm, mada njihov smještaj, veličina i oblik dosta
variraju. Debljina stijenke je oko 6 mm, a u nižim dijelovima i nešto više. Sisni kanal (ductus
papillaris), nalazi se na dnu sisne stijenke. Njegova dužina iznosi 5–14 mm, i konusnog je
oblika. Završava izlaznim otvorom (ostium papillare). Sisna stijenka građena je iz tri sloja.
Vanjski sloj čini suha i glatka koža, i izrazito je osjetljiva. Srednj sloj izgrađuje vezivno tkivo
kojem je pridodana određena količina glatkih mišićnih stanica. Taj sloj prožimaju vene
stvarajući neku vrstu erektilnog tkiva, koje je osjetljivo na manipulaciju. Venozni splet
posebno je izražen ispod sluznice, koja predstavlja treći sloj (Sjaastad i sur., 2003.).
Vanjski pritisak koji se prilikom izmuzivanja vrši na sisu, izaziva širenje sise, preklapanje
nabora postane nedovoljno, pa postojeća brana za mlijeko nestaje.Ti nabori poznati su pod
nazivom Frstenbergova rozeta. Inače je rijetko izražena, ali u slučaju da je, može čepiti otvor i
tako otežavati izmuzivanje. Sisni kanal je inače zatvoren. Njega zatvara kružni sfinkter, kojeg
formiraju lokalno pojačano nakupljeno glatko mišićno tkivo. Sama lakoća izmuzivanja ovisi o
kakvoći ovog sfinktera, što znači da ako je sfinkter prečvrst, ono će biti otežano, a ako je
preslab, može dolaziti do prokapavanja mlijeka u neželjeno vrijeme, a to je i česti uzrok upale
vimena (Sjaastad i sur., 2003.).
2.3. Krvožilni sustav vimena
Arterijska krv do vimena uglavnom dolazi preko vanjske lijeve i vanjske desne pudendalne
arterije, koja se u krave obično naziva i mamarna arterija, a samo manji dio preko arterije iz
preinealnog područja. Pudendalna arterija je podgrana bedrene arterije, a ova je pak
neposredni nastavak ilijačne koja nastaje granjanjem trbušne aorte. Promjer glavne arterije
vimena može prelaziti 1,5 cm. Glavna arterija ulazi u vime nakon prolaza kroz ingvinalni
kanal. Vimenu su potrebne velike količine krvi, jer za proizvodnju jedne litre mlijeka treba
kroz njeg proći 500 l krvi. Glavna arterija nakon ulaza u vime grana se u kranijalnu mamarnu
arteriju i nešto slabiju kaudalnu mamarnu arteriju. Obje su uronjene u tkivo baze vimena i
ventralno odašilju mnoge grane. Venozni dio krvnog optoka se razlikuje od arterijskog.
Najvažnija razlika nastaje zbog oblikovanja venoznog prstena. Iz područja vimena najveći dio
krvi se odvodi preko dvije parne vene, vanjske pudandalne vene i potkožne trbušne vene
(mliječna). Vime ima dobro razvijen i limfni sustav. Limfni pletež posebno je prisutan u
stijenci sisa i u području vezivnog tkiva, koje obavija parenhim (Sjaastad i sur., 2003.).
6
Slika 3. Shematski okomiti presjek kroz trbušni kat i prednji dio vimena
(Dyce and Wensing, Essentials of Bovine Anatomy, 1971.)
2.4. Histološka građa vimena
Mliječna žlijezda je složena tubuloalveolarna žlijezda. Ona je građena iz strome i parenhima.
Parenhim čine sekretalne epitelne stanice koje čine alveolu ili acinus, loptastu tvorbu kao
najmanju funkcionalnu jedinicu. U šupljinu ili lumen alveole izlučuje se proizvedeno mlijeko.
Grozdasto složene alveole, a ima ih oko 200, stvaraju režnjić. Iz tog područja mlijeko odvode
intralobularni kanalići, koji se zatim ulijevaju u interlobularni kanal. Tubuloalveolarni sustav,
zajednički obilježavaju sekretni elementi parenhima, i razlikuju se od preostalog dijela
parenhima kojeg čine tzv. kanalni sustav. Preostali tkivni elementi vimena čine stromu.
Stroma se javlja kao rahlo interlobularno vezivno tkivo s mnogo stanica koje sudjeluje u
izgradnji režnjića, ali i kao gušće interlobularno vezivno tkivo poput uskih tračaka koji se
nalaze unutar režnjeva i nešto širih između režnjeva. Promatrajući građu epitelne sekretne
stanice uviđamo da ona ima sve odlike tipične za epitelnu stanicu s naglašenom mijenom
tvari, odnosno, s opsežnim prijenosom, proizvodnjom i izlučivanjem bjelančevina i drugih
nebjelančevinastih spojeva (Sjaastad i sur., 2003.).
7
3. HORMONSKA REGULACIJA SISANJA
3.1. Razvoj mliječne žlijezde
Mliječne žlijezde kožnog epitela proizvode mlijeko i oblikuju vime. Tkivo svake od njih
podjeljeno je na alveole, režnjiće i režnjeve. One se razvijaju tijekom tri životna razdoblja,
prenatalno razdoblje, pubertet i bređost. Mamogeneza mliječne žlijezde počinje kao
zadebljanje ektoderma, mliječnog nabora na svakoj strani trbuha. Mliječni nabor na trbuhu
prekinut je pojavom mliječnih pupoljaka, koji rastu u osnovnom tkivu i oblikuju funkcionalni
dio mliječne žlijezde. Tada sise započinju svoj razvoj na površini tijela. U vezivnom tkivu
formiraju se jastučići masnog tkiva . U njima se stvaraju i razvijaju mliječni kanalići a nakon
njih alveole. Za vrijeme puberteta, jajnici počinju izlučivati hormone estrogen i progesteron, a
tkivo mliječne žlijezde posjeduje receptore za te hormone. Hormon estrogen utječe na
povećanje mliječnih kanalića ali i završne alveoarne grane. Za daljni razvoj mliječnih kanalića
potrebni su hormon rasta i glukokortikoidi, a za razvoj alveola potrebni su hormon rasta,
glukokortikoidi, progesteron i prolaktin. Tijekom bređosti mliječna žlijezda znatno raste, a
sam rast ovidi o istovremenom porastu koncentracije estrogena i progesterona u plazmi. Broj
sisa i žlijezda varira između vrsta. (Sjaastad i sur., 2003.)
Tablica 1. Broj sisa i žlijezda po sisi u pojedinih vrsta
(Sjaastad i sur., Physiology of Domestic Animals, 2003.)
VRSTA
BROJ SISA
BROJ ŽLIJEZDA PO SISI
Govedo
4
1
Koza, ovca
2
1
Mačka
8
3–7
Pas
10 – 12
7 – 20
Konj
2
2
Svinja
12 – 14
2
Kunić
10
8 – 10
Štakor
12
1
Čovjek
2
10 - 25
8
3.2. Proces stvaranja mlijeka
Početak proizvodnje mlijeka počinje kada endokrine promjene oko porođaja vode do
diferencijacije alveoarnih epitelnih stanica. Najvažniji hormon za početak proizvodnje mlijeka
jest prolaktin, kojega izlučuje prednji režanj hipofize. Kolika će biti količina mlijeka ovisi o
protoku krvi kroz mliječnu žlijezdu. Kada se potakne lučenje mlijeka , proizvodnja se održava
hormonskim signalima putem sisanja ili mužnje. Ukoliko se vime češće prazni, mlijeko se
proizvodi konstantno tijekom cijelog dana. Temeljne funkcionalne jedinice mliječne žlijezde
u laktaciji su alveole. Mlijeko se stvara u epitelnim stanicama koje su poredane oko šupljine
alveole. Alveoarna šupljina povezana je s malim ekskretornim kanalićem koji transportira
mlijeko u veći kanal (cisternu) gdje se mlijeko skuplja. U krmača mliječna žlijezda nema
cisternu, nego mlijeko ostaje u alveolama dok god se ne pokrene refleks otpuštanja mlijeka.
Nadalje, iz pojedinih režnjeva mlijeko se transportira do sise kroz mliječni kanalić koji se
postepeno povećava. Izvodni se kanalići svih režnjeva otvaraju jedan glavni mliječni vod koji
se otvara u sisi na površini kože. Mali mliječni vodovi i alveole okruženi su mrežom
kontraktilnih mioepitelnih stanica koje istiskuju mlijeko iz mliječne žlijezde. Hidrostatski tlak
u kanalićima i sisama povećava se tijekom sisanja ili mužnje, a smanjuje nakon svakog
pražnjenja vimena. Kada se stanice glatkog mišićnog tkiva opuste i elastična vlakna zategnu
sisni kanal se otvara, kao rezultat povećanog tlaka u mlijeku. Većina pražnjenja mliječne
žlijezde ide putem neuroendokrinog refleksa u kojemu podraživanje žlijezde uzrokuje
otpuštanje oksitocina iz stražnjeg režnja hipofize. Hormon oskitocin uzrokuje kontrakcije
mioepitelnih stanica koje okružuju alveole i pomažu istiskivanje mlijeka u ekskretorni sustav
kanalića. Za održavanje proizvodnje mlijeka jako je važan prolaktin, njegovo povećano
izlučivanje postižemo podraživanjem žlijezde. Sastojci mlijeka se stvaraju iz hranjivih tvari
koje se apsorbiraju iz probavnog sustava životinje. Hranjive tvari i kisik su neophodni za
sintezu mlijeka. Opskrbu epitelnih stanica hranjivim tvarima i kisikom vrši kapilarna mreža
na površini alveola. Maksimalna proizvodnja mlijeka je nakon postizanja vrhunca laktacije. U
intenzivnom uzgoju domaćih životinja odbijamo podmladak od majke prije nego laktacija
završi. U krmača laktacija sprječava estrus, tako da odbićem prasadi, estrusni cuklus ponovno
počinje. U krava odbićem podmlatka počinje intenzivna mužnja zrelog mlijeka. Postoje dva
tipa mlijeka kolostrum ili mljezivo i zrelo mlijeko (Sjaastad i sur., 2003.).
9
Slika 4. Fiziologija stvaranja mlijeka
(www.vet.bg.ac.rs/.../1.%20Anatomija%20i%20fiziolo...)
3.2.1. Kolostrum
Kolostrum ili mljezivo je sekret koji se proizvodi u alveolama prije porođaja. To je viskozna
tekućina, slatkastog okusa koja se zagrijavanjem zgrušava. To je prirodni koncentrat
obrambenih i hranjivih tvari, te faktora rasta i imunoglobulina. Svojim sastavom se razlikuje
od mlijeka koje se izlučuje tijekom laktacije. On sadrži više masti, proteina, minerala i
vitamina od zrelog mlijeka. Sadržaj laktoze u kolostrumu je manji nego kod zrelog mlijeka.
Zbog svoje hranjive vrijednosti pruža mladunčetu zaštitu od raznih uzročnika bolesti, daje mu
energiju, te tako osigurava preživljavanje mladunčadi u prvim danima života. Glavne
promjene u sastavu kolostruma zbivaju se tijekom prvih nekoliko dana. Količina suhe tvari,
posebno proteina, naglo opada, a raste udjel laktoze u mlijeku (Sjaastad i sur., 2003.).
Kolostrum također osigurava novoređenim životinjama protutijela protiv mikroorganizama
prisutnih u njihovom okruženju. Kod novorođenih preživača, ždrebadi, i prasadi maternalna
se protutijela prenose najvećim dijelom kolostrumom.
10
Tablica 2. Promjene kod kravljeg kolostruma nakon telenja
(Božanić, Važnost i korištenje kravljeg kolostruma, 2014.)
Kolostrum također osigurava novoređenim životinjama protutijela protiv mikroorganizama
prisutnih u njihovom okruženju. Kod novorođenih preživača, ždrebadi, i prasadi maternalna
se protutijela prenose najvećim dijelom kolostrumom. Kod ljudi, i jednim dijelom mačaka i
pasa, protutijela se prenose do fetusa posteljicom. Kod mladim preživača kolostrum, ali i
zrelo mlijeko prelazi izravno u sirište i tanko crijevo. Crijevna apsorpcija imunoglobulina
najveća je prvih 6 sati nakon rođenja i onda lagano opada i prestaje 1–2 dana nakon rođenja.
Razne infekcije probavnog sustava mogu biti spriječene protutijelima mlijeka i nakon
prestanka crijevne apsorpcije. Materalna protutijela traju u novorođenih životinja 4 – 6
tjedana nakon rođenja. Životinje koje dobiju dovoljnu količinu kolostruma u prvim danima
života znatno su otpornije i razvijenije, dok životinje koje nisu dobile dovoljnu količinu
kolostruma obično rastu sporije i imaju češću pojavu proljeva (Sjaastad i sur., 2003.).
Udjel masti i proteina tijekom laktacije je visok u kolostrumu i mlijeku početkom laktacije,
puno niži sredinom laktacije a ponovno se povećava krajem laktacije kada količina mlijeka
opada. Najvažniji sastojci koji čine kolostrum su:
Proteini sudjeluju u velikom broju procesa u organizmu, od građe organizma pa sve do
reprodukcije organizma. Oni vežu na sebe vitamine i minerale, ali i stabiliziraju okus mlijeka.
Glavni protein mlijeka je kazein koji čini udio od 80 % ukupnih proteina. Kazein se sastoji iz
αs1-kazeina, αs2-kazeina, β-kazeina i κ-kazeina. Kazein, koji je u mlijeku u obliku većih
11
koloidnih čestica, sadrži značajne količine kalcija i fosfata, a manje magnezija i citrata
(Božanić i sur., 2002.). Čestice kazeina nazivaju se kalcijev kazeinat fosfat kompleks, a u
mlijeku se nalaze u obliku micela (Božanić i sur., 2002.) Nekazeinske frakcije proteina
mlijeka ili sirutke se dijele u laktalbumine, laktoglobuline i proteozepeptone. Biološki
najvrijedniji proteini su proteini sirutke. Nutritivna vrijednost proteina ovisi o udjelu različitih
amino-kiselina što se apsorbiraju nakon probave u alimentarnom sustavu. Uspoređujući
proteine kozjeg i kravljeg mlijeka dolazimo do zaključka kako je kozje mlijeko probavljivije
od kravljeg mlijeka, i kod kozjeg mlijeka je apsorpcija aminokiselina znatno efikasnija
(Božanić i sur., 2002.).
Mliječna mast ima utjecaj na konzistenciju i teksturu mliječnih proizvoda te na ugodan okus
mlijeka i aromu. Postotak mliječne masti u mlijeku je promjenjiv (od 2,5 do 6%). Mliječna
mast je smjesa velikog broja različitih lipidnih tvari i sadrži više od 200 različitih masnih
kiselina. Samo 15 masnih kiselina mliječne masti zastupljeno je u udjelu većem od 1%, ostale
se javljaju u tragovima. Kratki lanci masnih kiselina daju mliječnoj masti izvanrednu
probavljivost, brzo oksidiraju, a mliječna mast opskrbljuje organizam esencijalnim masnim
kiselinama i u masti topljivim vitaminima (A, D, E i K) (Božanić i sur., 2002.).
Laktoza ili mliječni šećer, ima višestruku ulogu u organizmu. Ona je izvor energije, dobro
djeluje na probavni sustav ali i na sposobnost organizma da veže fosfor i kalcij. Laktoza je
disaharid a sastoji se od glukoze i galaktoze. Dio laktoze, fermentacijom (23-30%) prelazi u
mliječnu kiselinu (75-95%). Na fermentaciji laktoze zasniva se proizvodnja svih
fermentiranih mliječnih proizvoda (Božanić i sur., 2002.).
Mineralne tvari su također važna komponenta mlijeka. U mlijeku su sadržane anorganske i
organske soli, fosfati, citrati i kazeinat. To su soli metala i organskih ili anorganskih
kiselinskih radikala. Soli se javljaju u ionskom, molekularnom i koloidnom obliku. Tako se
približno 1/3 kalcija i 1/3 fosfata, 75% magnezija i 90% citrata mlijeka nalaze u otopljenom
stanju. Kalcij ima važnu ulogu u očuvanju koštanog sustava i zuba te održavanje vitalnih
funkcija organizma. Fosfor se u mlijeku nalazi u pet tipova spojeva: anorganske soli (33%),
organski esteri u otopini, u lipidima i proteinima (20%) i koloidni anorganski fosfat (39%).
Glavne soli u mlijeku su: Ca, Mg, Na, K, PO4, citrati, kloridi, bikarbonati, sulfati i laktati.
Soli mlijeka imaju funkciju očuvanja fizikalne stabilnosti
proteina, posebno kazeina. U
mlijeku se također nalaze sljedeći elementi, ali u tragovima: Rb, Li, Ba, Sr, Mn, Zn, E, Cu,
Fe, Co i J. Najviše su istraženi Fe i Cu zbog njihove uloge u oksidaciji lipida. Ovi nabrojeni
elementi su u kompleksu s proteinima, a jedan dio se nalazi u ovojnici masne kuglice mlijeka
te u sastavu nekih enzima (Božanić i sur., 2002.)
12
Vitamini (gotovo svi) sadržani su u mlijeku. Nedostatak vitamina izaziva razne poremećaje i
bolest u organizmu. Vitamine dijelimo na one topive u masti (A, D, E, K) i vitamine topive u
vodi (B1, B2, B3, B5, B6, B8, B9, B12 i C). U mlijeku se osim vitamina A nalazi i njegov
provitamin β-karoten. Vitamin A nastaje u jetri cijepanjem molekule β-karotena na dva dijela
i s krvi dolazi u mlijeko. U mliječnoj masti otopljeni su vitamin A i karoten u ovojnici masne
kuglice. Vitamin D (kalciferol) se nalazi u mlijeku i to u četiri oblika: D2 (ergokalciferol) i
D3 (kolekalciferol), a rjeđe kao D4 i D5 oblik. Vitamin D nastaje u organizmu tijekom
izlaganja suncu. Vitamin E (tokoferol) ima ulogu prirodnog antioksidansa. Vitamin B1
(tiamin), u mlijeku ga nalazimo kao slobodnog ili vezanog za fosfornu kiselinu. On djeluje
kao kokarboksilaza u vezi s proteinom dekarboksilazom u dekarboksilaciji pirogrožđane
kiseline i ostalih ketokiselina (Božanić i sur., 2002.). Sudjeluje u završnom dijelu
metabolizma ugljikohidrata i nekih amino-kiselina. Vitamin B2 (riboflavin) daje vodenoj
otopini žuto–zelenu boju. On daje dva koenzima (FMN i FAD), jer se u tkivima veže s
fosfornom kiselinom. Ova dva koenzima prenose vodik u nekim oksidacijskim sustavima u
tijelu. Vitamin B3 (niacin), ili znan još kao i PP vitamin, antipelagrični vitamin ili nikotinska
kiselina. On je dio koenzima važnih u brojnim biokemijskim reakcijama organizma. Vitamin
B5 (pantotenska kiselina) je dio koenzima A koji je važan za metabolizam ugljikohidrata,
masnih kiselina i dušičnih spojeva. Vitamin B6 (piridoksin) ima značajnu ulogu u
metabolizmu šećera, lipida te u sintezi B3 vitamina. U mlijeku je manji dio vezan za proteine
a veći dio je slobodan. Ovaj vitamin je prilično stabilan i ne mjenja se baš puno tijekom
prerade mlijeka. Vitamin B8 (biotin) on ima ulogu u sintezi masnih kiselina. U mlijeku ga
nalazimo u slobodnom stanju. Također i vrlo stabilan tijekom prerade mlijeka. Vitamin B9
(folna kiselina) je čimbenik rasta raznih mikroorganizama i životinja. Aktivno sudjeluje u
sintezi nukleotida i u brojnim biokemijskim reakcijama. Nedostatak ovog vitamina može
utjecati na nastanak megaloblastične anemije. Vitamin B12 (kobalamin) je vrlo kompleksne
strukture i jedini koji sadrži kobalt. Ima značajnu funkciju u radu živčanog sustava. Vitamin C
je neophodan za razne oksidacijske reakcije, a njegovi aktivni oblici su L-askorbinska kiselina
i dihidro L-askorbinska kiselina. Vitamin C je vrlo važan u stvaranju hidroksiprolina, koji je
sastojak kolagena. Njegova uloga je održavanje normalnog stanja međustaničnih tvari u
cijelom tijelu (Božanić i sur., 2002.).
Istraživanja pokazuju da kravlji kolostrum postaje sirovina za imunološke pripravke mlijeka,
koja se koriste pri liječenju ili prevenciji kod infekcija probavnog trakta. U budućnosti,
usmjeravanje pripravaka od kolostruma na određene potrošače, može odigrati važnu ulogu u
13
zdravstvu. Osim što pruža imunološku podršku, kolostrum ima i izvanredne mogućnosti
poboljšanja mišićno-koštanog sustava (Uruakpa i sur., 2002.).
3.2.2. Zrelo mlijeko
Mlijeko je tekućina bijele boje, specifičnog mirisa i okusa, koju izlučuje mliječna žlijezda
izvjesno vrijeme nakon partusa ženki sisavaca i koja služi za ishranu mladunčadi. Mlijeko
različitih vrsta životinja sadrži iste komponente, ali njihov međusobni odnos može biti
prilično različit. Sastav mlijeka je promjenjiv i ovisan je o nekoliko faktora, vrsti, periodu
laktacije, ishrani itd... Mlijeko sadrži sljedeće komponente: proteini, voda, mast, laktoza,
vitamini, plinovi, mikro i makro elementi i enzimi (Božanić i sur., 2002.).
Tablica 3. Prosječna vrijednost sastojaka mlijeka (g/L) u različitih sisavaca
(Sjaastad i sur., Physiology of Domestic Animals, 2003.)
VRSTA
MAST
PROTEINI
LAKTOZA
PEPEO
Krava
38
33
50
7
Ovca
70
50
48
9
Koza
33
35
45
8
Konj
18
25
62
5
Svinja
70
50
50
10
3.3. Hormonska regulacija izlučivanja mlijeka
Početak proizvodnje mlijeka naziva se laktogeneza. Za početak laktogeneze utječu dvije vrste
hormonskih promjena a to su prestanak inhibicije hormonima čija aktivnost pada kod
porođaja i stimulacija hormonima čija aktivnost raste pri porođaju. Dakle, za pravilnu
laktogenezu (početak laktacije) i galaktopoezu (održavanje laktacije), neophodno su
hormonski signali. Na laktogenezu primarno utječu hormoni, i to : progesteron, kortizol,
prolaktin i estrogeni. Progesteron je jako važan u stimulaciji razvoja vimena tijekom bređosti,
on je zapravo najvažniji čimbenik održavanja bređosti i laktogeneze. Funkcija kortizola je
odgovorniost za rast hrapave endoplazmatske mrežice i Golgijevog aparata u epitelnim
stanicama, što je naravno, veoma važno za optimalan učinak prolaktina na sami početak
14
laktacije. Progesteron i kortizol se zapravo na neki način natječu u vezanju za unutarstanične
receptore. Kod porođaja opada koncentracija progesterona, tada učinak kortizola na epitelne
stanice mliječne žlijezde je povećan (Sjaastad i sur., 2003.). Tijekom posljednjeg stadija
bređosti povećava se koncentracija prolaktina. Prolaktin je peptid, on se veže za membranske
receptore koji aktiviraju unutarstaničnu tirozin kinazu. Tirozin kinaza fosforilira
transkripcijske faktore koji aktiviraju kodirajuće gene za proteine u epitelnom tkivu mliječne
žlijezde. zapravo, visoka koncentracija progesterona u vremenu bređosti inhibira transkripciju
gena za receptore prolaktina. Dakle, koncentracija progesterona naglo pada prilikom porođaja,
za to vrijeme mliječna žlijezda je spremna za podražaj povećane količine prolaktina koji
dolazi iz prednjeg režnja hipofize. Prolaktin tada povećava transkripciju gena za mliječne
proteine, koje uključuje i gene za kazein i α-laktalbumin. Putem regulacijskog utjecaja na
sintezu laktoze, α-laktalbumin ima ključnu ulogu za početak sekrecije mlijeka. Kortizol i
prolaktin djeluju sinergistički na početak laktacije. Tijekom cijelog razdoblja bređosti odvija
se hormonska stimulacija rasta mliječne žlijezde i diferencijacija. Kod krava i koza, tretman
hormonima koristi se za indukciju sekrecije mlijeka. Aplicirani estrogeni pojačavaju
izlučivanje prolaktina iz hipofize i stvaranje prolaktinskih receptora u mliječnoj žlijezdi kako
bi se potakla diferencijacija epitelnih stanica i početak proizvodnje mlijeka. Nakon što je
otpočela laktacija, neprekidno izlučivanje mlijeka regulirano je lokalnim stanjem u alveolama
i koncentracijom hormona u krvi. Za održavanje proizvodnje i izlučivanja mlijeka važni su
lokalni i hormonski faktori, ali i zadovoljavajuće i redovno pražnjenje vimena. U alveolama
nakupljeno mlijeko podiže intramamarni tlak i samu koncentraciju proteina mlijeka (povratni
inhibitor laktacije – FIL), njega tvore sekrecijske stanice mliječne žlijezde i tako inhibiraju
sintezu mlijeka. Mužnja ga uklanja. Kad vime nije prazno, veća koncentracija FIL-a u mlijeku
alveola smanjuje stvaranje mlijeka potpomažući smanjenje mlijeka zbog smanjenog protoka
krvi kapilarama oko alveola. Dakle, svaki put kad se vime isprazni dolazi do snižavanja
intramamarnog tlaka, Fil se uklanja iz alveola i stimulira se otpuštanje prolaktina. Ako
mladunčad ne sisa, i ako se životinja ne doji prestat će proizvodnja mlijeka. Mužnja potiče
izlučivanje prolaktina i oksitocina iz hipofize. Ovo dovodi do zaključka da epitelne stanice
mliječne žlijezde nastavljaju s proizvodnjom mlijeka dok god traje sisanje ili mužnja.
Proizvodnja ili stvaranje mlijeka ovise i o drugim hormonima kao što su inzulin i hormon
rasta koji reguliraju metabolizami osiguravaju dovoljnu opskrbu vimena supstratima. Hormon
kortizol i trijodtironin sudjeluju u održavanju sekrecijske aktivnosti epitelnih stanica,međutim
do sada nije poznata njihova specifična uloga u stvaranju mlijeka (Sjaastad i sur., 2003.).
15
4. ZNAČAJ SISANJA U DOMAĆIH ŽIVOTINJA
Biološka funkcija kolostruma u životinjskih vrsta koje su dojilje, jest rast i zdravlje
novorođenog potomka (El – Loly, 2007.). Kolostrum ili prvo mlijeko sadrži raznolike i
dragocjene sastojke koji su neophodni za zaštitu, rast i razvoj tek rođene životinje. On je
bogat izvor važnih imunoloških faktora, faktora rasta, vitamina, minerala i aminokiselina.
Osim što sadrži visoku nutritivnu vrijednost, kolostrum pruža protutijela potrebna za
zaštitu novorođenog potomstva (Wattiaux, 2014.).
Slika 5. Sisanje kod prasadi
(http://www.biznesweterynaryjny.pl/nr/lecz_i_zapobiegaj/bezmlecznosc_poporodowa_loc
h.html )
4.1. Imunosni sustav u životinja
Limfni ili imunosni sustav jest organski sustav koga čine stanice i molekule. Osnovna
funkcija ovog sustava je obrana organizma od raznih živih uzročnika bolesti i stanica koje su
organizmu strane. Da bi imunosni sustav bio kompetentan i u stanju obavljati svoju funkciju,
mora biti i potpuno razvijen (Božić, 2006.). Premda imunosni sustav mladunčadi nije potpuno
razvijen, sve vrste sisavaca prilikom rođenja su imunokompetentne. Zbog toga umunosni
sustav u mladunčadi nije u stanju razviti optimalnu rekaciju potaknutu antigenima ni obraniti
mladunče od različitih vrsta infekcija naročito endemskih (infekcija stada). Kod sisavaca s
kraćim razdobljem gestacije, imunosni sustav je nezreliji pri rođenju nego kod sisavaca s
16
dužim razdobljem gestacije. U prvim danima postpartalnog života mladunčad je zaštićena od
raznih infekcija maternalnim protutijelima. Ta imunost se naziva pasivna imunost.
Pasivna imunost, odnosno način postizanja pasivne imunosti materalnim protutijelima, ovisi o
vrsti životinje, odnosno, o njenoj građi palcente. Pasivna imunost je dosta učinkovita u zaštiti
mladunčeta, ali je i vrlo kratkotrajna. Vrijeme trajanja pasivne imunosti ovisi o vrsti životinje
ali i o brzini prirasta mladunčeta (pasivna imunost traje kraće kod životinja s bržim
prirastom). Kod teladi i prasadi u prva dva dana postnatalnog života je najveća količina
maternalnih protutijela. Nakon dva dana količina se progresivno smanjuje. Zbog toga kratkog
vremena trajanja pasivnog imuniteta, potrebno je u što kraćem roku ojačati imunosni sustav
mladunčeta, kako bi ono steklo aktivnu imunost. Tijekom odrastanja mladunče stječe aktivnu
imunost. U vrijeme postnatalnog razvoja postoji mogućnost da pasivna imunost oslabi te tako
ne bude sposobna štititi mladunče od infekcije, a u isto vrijeme aktivna imunost još nije
sasvim razvijena, tada mladunče postaje podložno infekciji. Sasvim razvijeni imunosni sustav
kod sisavaca obilježavaju dva tipa imunosne reakcije, stanična i humoralna. Optimalne
funkcije imunosnog sustava ovise o ravnoteži tih dvaju tipova imunosne reakcije (Božić,
2006.).
Humoralna imunost je oblik zaštite čiju osnovu čine proteinske, cirkulirajuće makromolekule,
protutijela ili imunoglobulini. Oni se nalaze u krvi i svim tjelesnim tekućinama i vežu se na
strane molekule ili antigene. Antigeni su većinom bakterijski i virusni toksini. Vezanjem na
toksine, protutijela vrše njihovu neutralizaciju.
Stanična imunost je imunost posredovana stanicama, koja uključuje posebne pokretne stanice
koje reagiraju na stanice koje na svojoj površini imaju izložen fragment strane molekule. Na
taj način uništavaju vlastite stanice koje su zaražene virusom, kao i kancerozne stanice i time
zaustavljaju njihovo širenje. Redovito prevagne jedan tip imunosne reakcije u reakciji zrelog
imunosnog sustava s antigenom, a sve ovisi o vrsti antigena. Staničnu imunosnu reakciju
potiču virusi i ostali uzročnici koji inficiraju stanice makroorganizama, a humoralnu
imunosnu reakciju potiču paraziti, alergeni i uzročnici koji ne inficiraju stanice
makroorganizama. Staničnu imunosnu reakciju označavamo kao tip jedan (Th1), a humoralnu
imunosnu reakciju kao tip dva (Th2). Iako se mladunče rađa imunokompetentno, kod njega
nije sasvim razvijen imunosni sustav. To znači da takav imunosni sustav podrazumijeva
oslabljelu Th1 imunosnu reakciju. Iz tog razloga mladunče u ranom postnatalnom razdoblju je
podložno virusnim, bakterijskim i gljivičnim infekcijama (Božić, 2006.).
U djelovanju imunosnog sustava isprepliću se specifične stanice i topive proteinske molekule
koje su povezane preko receptora i sekundarnih glasnika. Stanice imunosnog sustava su: B17
limfociti, T-limfociti i APCs (stanice koje izlažu antigen). Limfociti su stanice koje se nalaze
u krvi, limfi i limfnim organima. Dijele se u nekoliko skupina prema različitim površinskim
molekulama (markerima). Prema mjestu stjecanja imunokopetentnosti , odnosno sposobnosti
povezivanja s antigenom, dijele se na dvije skupine: B-limfociti i T-limfociti.
Slika 6. Podjela stanica imunosnog sustava
(http://veterina.com.hr/?p=34612)
B-limfociti postaju imunokompetentni (zrele B-stanice) u limfatičnom tkivu koštane srži, gdje
i započinju svoje nastajanje iz limfne loze hematopoetskoga tkiva (mjesto nastajanja svih
preteča limfocita). Kod preživača ta se imunokompetentnost stječe u limfnom tkivu crijevne
sluznice. Nakon što imunokompetentna B-stanica susretne antigen, razvije se u aktivni Blimfocit, a ako do tog susreta ne dođe, B-stanica se smatra mrtva. B-stanica koja se aktivirala,
dalje se umnaža i razvija. Ne izlučuje protutijelo (primarna imunosna reakcija), nego
molekule imunoglobulina postaju njihovi membranski receptori. Takva aktivirana B-stanica
se naziva memorijska B-stanica. Ona tjednima, pa i godinama cirkulira u limfnosm sustavu u
krvi. Kada antigen podraži memorijsku stanicu on izaziva njezino aktiviranje i pojavu
18
sekundarne imunosne reakcije. Preobražaj zrele B-stanice ili memorijske B-stanice završava
nastajanjem plazma stanicezavršnog diferenciranog proizvoda klonalne ekspanzije B-stanice,
koja u velikim količinama izlučuje protutijela (oko 2000 / sekundi), koja su osnova humoralne
imunosti.
T-limfociti počinju svoj razvoj u koštanoj srži iz matičnih stanicalimfne loze iz kojih preko
prastanica koštane srži nastaju nezrele stanice, limfoblasti. Svoj daljni razvoj nastavljaju u
timusu (prsna žlijezda, limfoepitelni organ, smješten u prednjem dijelu medijastinuma), gdje
dozrijevaju i postaju imunokompetentni. Iz timusa prelaze u sekundarne limfne organe u
kojima naseljavaju specifične lokacije. U krvi oni dominiraju i čine 70 do 85 % limfocita.
Nadalje, T-limfociti se dijele u funkcionalno različite populacije od kojih su najpoznatije
pomoćničke T-stanice (sadrže CD4 markerni protein-površinski) i citotoksične T-stanice (Tlimfociti-CTL). One sadrže CD8 markerni protein. T-stanice ne proizvode molekule
protutijela. One prepoznaju samo peptidne antigene koji su izloženi na posebnim proteinskim
molekulama koje su kodirane u područjima gena tkivne podudarnosti ili MHC području
drugih stanica. Rezultat takvog prepoznavanja je aktiviranje T-stanica. Pomoćničke stanice
koje su se aktivirale luče proteinske hormone cikotine. Oni potiču proliferaciju i
diferencijaciju T-stanica, ali i drugih stanica. Važan je utjecaj na B-stanice i makrofage.
Cikotini aktiviraju leukocite, a oni sudjeluju u upalnoj reakciji uspostavljajući vezu između
stečene stanične imunostii prirođene obrane. Citotoksične stanice koje su aktivirane
uništavaju stanice koje proizvodestrane antigene kao što su stanice inficirane virusom, ili
nekim drugim unutarstaničnim mikroorganizmom.
Treća velika populacija leukocita su ubilačke stanice, to su veliki limfociti koji su granulirani
ili NK stanice. One imaju sposobnost uništavanja velikih tumorskih stanica i stanice inficirane
virusom, ali bez antigene stimulacije.
APC stanice su ključne za pokretanje imunosne reakcije, jer sudjeluju u neposrednom
aktiviranju sustava. Ovu skupinu čine: B-limfociti, dendritičke stanice slezene i limfnih, te
stanice koje imaju sposobnost fagocitoze. Ove stanice se nalaze u različitim mjestima u
organizmu i nose zajednički naziv stanice mononuklearnog fagocitnog sustava (MPS).
4.2. Prijenos maternalnih protutijela
Kako je već naglašeno, mladunčad dolazi na svijet s nepotpuno razvijenim imunosnim
sustavom i zaštićena je jedino pasivnom ili maternalnom imunosti. Pasivna ili maternalna
19
imunost stječe se transplacentalnim ili kolostralnim prijenosom maternalnih protutijela, a
ovisi o vrsti životinje i građi njene posteljice (Božanić, 2004.). Među maternalnim
čimbenicima koji se mogu prenijeti od strane majke prema svom potomstvu su hormoni,
protutijela i hranjive tvari-proteini (Rubolini i sur., 2006.). Kako bi mladunče bilo adekvatno
zaštićeno protiv infekcija, mora pribaviti protutijela od majke. Kod primata, pasa i mačaka,
fetus prima protutijela od svoje majke putem posteljice. U većine sisavaca, takav prijenos
protutijela nije moguć. Međutim, kod svih sisavaca tek rođeno mladunče dobija protutijela od
majke iz kolostruma kroz kratko vremensko razdoblje nakon rođenja (24-48 h). Nakon
otprilike 48 h, crijeva ne mogu više apsorbirati netaknuti protein, a za to vrijeme
koncentracija protutijela u maternalnom mlijeku znatno opada. Protutijela u kolostrumu
pružaju pasivni imunitet koji štiti mladunče od infekcija prvih mjeseci svoga života. Nakon
tog perioda, mladunče je sposobno proizvoditi vlastita protutijela (Sjaastad i sur., 2003.).
Preporuka je da tek rođena mladunčad posisa kolostrum u vremenu unutar 24 sata. Nakon što
mladunče posiše kolostrum, imunoglobulin dolazi u tanko crijevo. Procesom pinocitoze
imunoglobulin ulazi u epitelne stanice, i u njima se resorbira u crijevne kapilare i tako
dospijeva u sistemni optjecaj. Količina imunoglobulina prenesenog kolostrumom ovisi o
količini kolostruma koje posiše mladunče (Božić, 2006.). Kod novorođene prasadi i teladi,
koje tijekom prvih dana i tjedana života ne prime kolostrum, prijeti vrlo slab prirast ali i
smrtnost (Božanić, 2004.).
Imunoglobulin (osobito IgG) i laktoferin su glavni glikozidni proteini sirutke u kolostrumu
(Uruakpa i sur., 2002.).
4.3. Utjecaj kolostruma na zdravlje i razvoj mladunčadi
Kolostrum ima laksativni učinak i potiče normalnu funkciju probavnog trakta. Ipak,
najvažnije od svega jest uskladiti odnos količine kolostruma za konzumaciju mladunčeta i
vrijeme hranjenja s rođenjem mladunčeta, jer pravilan odnos ovih komponenti znatno utječe
na opstanak novorođene jedinke. Mladunčad koja ne dobije kolostrum unutar 12 sati
računajući od rođenja, rijetko može apsorbirati dovoljnu količinu protutijela, koja bi izgradila
adekvatan imunitet. Primjerice, koncentracija imunoglobulina G (IgG) u krvi kod teladi,
potrebna za zaštitu teladi od infekcija je 10 mg / ml seruma (Wattiaux, 2014.). Najbitniji
sastojci u kolostrumu su imunoglobulini (Ig), koji sudjeluju u neutralizaciji toksina, virusa i
bakterija. Oni obnavljaju i jačaju imunološke funkcije, čime čine pasivnu imunološku zaštitu.
20
Kod ljudi je učinkovit transport Ig placentom, i djeca se rađaju s jednakom serum
koncentracijom imunoglobulina kao i majka. Sisavce možemo podijeliti na vrste s
intenzivnim placentalnim prijenosom imunoglobulina (zečevi, ljudi), vrste bez placentalnog
prijenosa imunoglobulina ali intenzivnim prijenosom imunoglobulina kolostrumom (konji,
svinje, ovce, krave) i vrste sisavaca koje koriste oba prijenosa imunoglobulina (štakori, miševi
psi). U kolostrumu su tri vrste imunoglobulina, IgG, IgM i IgA. Kolostrum sadrži uz
imunoglobuline, laktoferin, lizozim, leukocite i laktoperoksidazu. Imunoglobulini ili
protutijela sudjeluju u liječenju mnogih bolesti kao što su pneumonija, dizenterija, gripa,
multipla skleroza, infekcije kandidama, reumatski artritis i razne druge bolesti. U sluznici
crijeva ostaju najvažniji imunološki faktori, čak i nakon probave. Kolostrum ima i
antibakterijska svojstva, stoga, pomaže u zarastanju rana, i inficiranih ozljeda kože i sluznice.
On sadrži i protutijela protiv više od 19 specifičnih patogena koji uzrokuju bolesti. Osim
faktora koji koriste u razvoju i zaštiti organizma, kolostrum u sebi sadrži i faktore rasta. Ti
faktori uvjetuju rast i obnavljanje svih tkiva u organizmu (koža, mišići, hrskavice, živaca).
Faktori rasta razgrađuju mast, uravnotežuju krvni šećer i razinu kemijskih tvari u mozgu, te
podpomažu sintezu RNK. Glavni faktori rasta u kolostrumu su: EGF (epidermal growth
factor), FGF (fibroblast growth factor), IGF – 1 i IGF – 2 (inzulin), PDGF..itd.. (Božanić,
2004.). Imunitet se pasivno prenosi kolostrumom, i čini važnu zaštitu zdravlja novorođene
jedinke. Kod novorođene prasadi i teladi, koje tijekom prvih dana i tjedana života ne prime
kolostrum, prijeti vrlo slab prinos ali i smrtnost (Božanić, 2004.). Dakle, u preživača,
kolostrum je jedini izvor početnog stečenog imuniteta za potomstvo. Novorođenčad kod
sisavaca ne može prikupiti, žvakati niti probaviti krutu hranu, stoga se oslanja u potpunosti na
kolostrum majke a potom i na mlijeko za svoj opstanak (Stelwagen i sur., 2008.).
5. ANTIINFEKCIOZNE TVARI U MLIJEKU
Antiinfekciozne tvari su jedne od najvažnijih bioaktivnih tvari u kolostrumu. Antiinfekciozna
aktivnost kolostruma očituje se kroz imunoglobuline, laktoferin, lizozim, laktoperoksidaze,
oligosaharidi i mnoge druge tvari (Pakkanen i Aalto, 1997.). Najpoznatije od njih su
oligosaharidi. Oligosaharidi su ugljikohidrati koji su izgrađeni od 2–10 jedinica
monosaharida, kovalentno povezani glikozidnim vezama. Nastaju razgradnjom škroba. Oni su
podjeljeni u dvije široke klase, u neutralne oligosaharide i u kisele oligosaharide. Neutralni
oligosaharidi ne sadrže ugljikohidratne ostatke, dok kiseli oligosaharidi sadrže jedan ili više
21
ostataka N–acetilneuneuraminske kiseline (otuda i naziv kiseli oligosaharidi). Njihova
primarna uloga je pružanje zaštite protiv patogena djelujući kao natjecateljski inhibitori
vezanja na epitelne površine crijeva. Oligosaharidi se vežu na uzročnike bolesti i omogućuju
izbacivanje iz organizma. U odnosu na ljudsko mlijeko, razine oligosaharida u kravljem
mlijeku su znatno niže. Ipak, broj neutralnih i kiselih oligosaharida je izoliran iz kravljeg
mlijeka i okarakteriziran. Najveću koncentraciju ovih molekula nalazimo u ranom
postnatalnom mlijeku (kolostrumu). Kemijska struktura oligosaharida iz kravljeg mlijeka je
slična onoj u ljudskom mlijeku. Oligosaharidi iz kravljeg mlijeka mogu biti korišteni u
proizvodnji mlijeka kao bioaktivne komponente u ljudskoj ishrani. U zrelom mlijeku životinja
prisutnost oligosaharida je u tragovima, dok su veće količine prisutne u kolostrumu. Međutim,
kako kolostrum prelazi u zrelo mlijeko, tako i količina oligosaharida rapidno opada (Gopal i
sur., 2000.). Pregled antiinfektivnih tvari mlijeka prikazani su u Tablici X.
5.1. Komponente antimikrobne i antivirusne aktivnosti u mlijeku
Imunoglobulini ili protutijela su proteini koje nalazimo u krvi, mlijeku i drugim tjelesnim
tekućinama. Ovi proteini su vitalne komponente imunološkog sustava (Wattiaux, 2014.).
Imunoglobulini iz kolostruma su glavni nositelji humoralnog imuniteta kod novorođenih
jedinki u prvih nekoliko tjedana života (Gvozdić i sur., 2003.). Oni su središnji dio imunosne
poveznice, koja se javlja kada majka prenosi pasivni imunitet na svoje potomstvo. Mehanizmi
prijenosa variraju između vrsta sisavaca (Hurley i Theil., 2011.). Protutijela štite od raznih
inefekcija koje mogu dovesti do pojave proljeva ili u krajnjem slučaju, smrti novorođenog
organizma. Koncentracija protutijela u kolostrumu je u prosjeku 6% (6 g / 100 g kolostruma)
a kreće se u rasponu 2–23 %. Nasuprot tomu, koncentracija protutijela u zrelom mlijeku je
svega 0,1 %. Protutijela pomažu u identifikaciji i uništavanju bakterija i drugih stranih čestica
(antigena), koje su napale tijelo. Mlado koje je tek došlo na svijet, u svojoj krvi nema
protutijela, jer ona ne mogu prelaziti kroz posteljicu tijekom trudnoće. Zato je jako važno u
prvim satima sisanjem kolostruma omogućiti novorođenom mladunčetu opskrbu protutijelima
(Hurley i Theil, 2011.). Apsorpcija imunoglobulina iz kolostruma odvija se procesom
pinocitoze epitelnih stanica sluznice tankih crijeva. Cijela molekula imunoglobulina prolazi
kroz ove stanice u limfni sustav, a zatim u krvotok. Apsorpcija je vremenski ograničena, a
najveća je u prvih 6 sati od rođenja. Sposobnost apsorpcije kod svih klasa Ig opada vrlo brzo i
to u vremenu od 24 sata od rođenja. To je zato jer se epitelne stanice crijeva zamjenjuju
zrelijom staničnom populacijom, koja više nema tu sposobnost. (Gvozdić i sur., 2003.).
22
Mnoga istraživanja su pokazala da se bez adekvatne količine protutijela u krvi, smrtnost
novorođene mladunčadi povećava u prvih nekoliko dana i tjedana života. Kolostrum sadrži
nekoliko vrsta protutijela. IgG i IgM su protutijela koja uništavaju antigene ili
mikroorganizme koji su ušli u krv, to su sustavne infekcije. IgA, treća vrsta protutijela, štiti
membrane na sluzokožama mnogih organa od infekcija, osobito crijeva, te spriječava antigene
da uđu u krvotok (Wattiaux, 2014.). Imunoglobulini ili protutijela koja se nalaze u mlijeku i
kolostrumu su ista ona koja su pronađena u krvi ili sekretu sluznice. Oni su obitelj proteina s
širokim rasponom zaštitinih bioaktivnosti. Imunoglobulini su podjeljeni u nekoliko klasa,
uključujući, IgM, IgA, IgG, IgE, IgD. Glavni imunoglobulini u klasi su IgG, IgA i IgM po
pitanju mliječnih izlučevina. IgM je klasa koja se pojavljuje na početku, kada je organizam
izložen antigenu po prvi put (primarne infekcije). IgM ima nisku specifičnost, a time i manju
potenciju pobjede protiv infekcija. Glavni imunoglobulin u klasi je IgA, kojeg nalazimo u
sekretu sluznice. IgA sprječava upale sluznice. Primarni imunoglobulin klase je IgG, a njega
nalazimo u kravljem mlijeku i kolostrumu. Pošto imunoglobulin IgG ima i dvije podklase
IgG1 i IgG2, to ga čini glavnim imunoglobulinom u serumu. Svi monomerni imunoglobulini
imaju istu molekularnu strukturu, koja se sastoji od dva identična teška lanca i dva identična
laka lanca. Ukupna molekulska masa iznosi približno 160 kilodaltona. Oba lanca, teški i laki,
imaju stalne i varijabilne regije (Hurley i Theil, 2011.). Teški i laki lanci su međusobno
povezani disulfidnim vezama, što je rezultiralo klasičnom Y obliku molekule imunoglobulina
(Slika 6.). Broj i položaj disulfidnih veza ovisi o razredu imunoglobulina. Svaka molekula
imunoglobulina ima dvije strane vezanja antigena a obuhvaća fragment vezanja antigena
(Fab). Fab uključuje varijabilne domene aminokiselina. Na drugom kraju molekule je
konstantni fragment (Fc), koji ima konstantnu sekvencu aminokiselina između molekula iste
podklase i kojim se stječe identitet imunoglobulina kao konkretna podklasa. Područje Fc
molekule je područje koje veže Fc receptore različitih tipova stanica. U slučaju polimernih
imunoglobulina, uključujući i polimerne oblike IgA i IgM, koje nalazimo u mlijeku,
monomerni oblici imunoglobulina su povezani zajedno kroz kovalentnu interakciju s ulaskom
(J) lancu. Rezultat je dimerni oblik IgA i pentamerni oblik IgM. Vezanje tih imunoglobulina u
J lanac rezultira u njima i ima nekoliko značajki: visoka valencija vezanja antigena koja
omogućuje sljepljivanje bakterije i visoki afinitet za polimerne imunoglobulinske receptore
(pIgR), koji su odgovorni za transepitelni prijenos IgA i IgM u mukoznim izlučevinama kao
što je mlijeko (Hurley i Theil, 2011.)
23
Slika 7. Građa protutijela
(Prema Sjaastad i sur., Physiology of Domestic Animals, 2003.)
Sadržaj imunoglobulina u kolostrumu i mlijeku ovisi o tome kojoj vrsti životinja pripada. Te
razlike između vrsta su zapravo prilagodba prema reproduktivnoj strategiji pojedine životinje
i stupnju sazrijevanja potomaka pri rođenju. Životinjske vrste mogu se podijeliti u tri klase s
obzirom na način prijenosa imunoglobulina:

vrste u kojima se imunoglobulini prenose uglavnom preko posteljice do fetusa (ljudi
i zečevi).

vrste u kojima se imunoglobulin prenosi putem mliječne izlučevine (konj, svinje,
krave i koze).

vrste u kojima se imunoglobulin prenosi preko posteljice i putem mliječne
izlučevine (miš, štakor i pas).
Doista, za životinje poput štakora, miševa, pasa i papkara, uzimanje kolostruma odgovarajuće
kakvoće i dovoljne količine je važno za potomstvo kako bi poboljšao sustavni rad
imunološkog sustava u kratkom roku. Potrošnja kolostruma u čovjeka, dojenčetu pruža veću
zaštitu u prbavnom traktu. To se odražava u nižem sadržaju imunoglobulina u ljudskom
kolostrumu u odnosu na kolostrum ostalih vrsta (Hurley i Theil, 2011.).
24
Tablica 4. Antiinfektivne i imunološke komponente mlijeka
Komponente stečene imunosti
Imunoglobulini A, G, M, E, D klase
Komponente urođene imunosti
Komplement,
Interferon,
Kemotaktični
Antivirusni
faktor,
faktori,
Properdin,
Faktori
Faktori
rasta,
inhibicije
migracije, Tvari koje sprječavaju vezanje,
Antistafilokokni faktor
Citokini, Kemokini
IL-2, IL-4, IL-5, IL-6, IL-8, IL-12, IL-13,
IL-16, IL-18, IFNγ, TNFα, TGFβ1, G-CSF,
M-CSF, GM-CSF
Protuupalni faktori
IL-10,
TGFß2,
Glukokortikoidi,
(α-tocoferol),
Antioksidansi
β-karoten,
Lutein, Katalaza, Glutation peroksidaza
Prebiotici
Bifidus faktor, Oligosaharidi
Proteini nosači
Laktoferin, Transferin, Protein koji veže
B12, Protein koji veže steroide
Enzimi
Lizozim, Lipoprotein lipaza, Antiproteaze,
Enzimi leukocita
Ostalo
Nukleotidi,
Dugolančane
polinezasićene
masne kiseline
IL- interleukini, IFNγ- interferon γ, TNFα- Faktor nekroze tumora α, TGFβ1- transformirajući faktor rasta β1, GSCF- Faktor stimuliranja kolonija granulocita, M-CSF- Faktor stimuliranja kolonija makrofaga, GM-SCFFaktor stimuliranja kolonija granulocita i makrofaga.
Laktoferin je glikoprotein molekularne mase od približno 80 kDa koja posjeduje visok afinitet
za željezo. Laktoferin se sastoji od jednog polipeptidnog lanca koji sadrži 703 aminokiselina
savijenih u dva kuglasta režnja. Ovi režnjevi, koji se nazivaju C - (karboksi) i N - (amino)
terminalna područja, povezani su s α-spirale. Svaki režanj se sastoji od dvije domene poznate
kao C1, C2, N1 i N2. Domene stvaraju jedno željezno mjesto vezanja na svakom režnju.
Laktoferin molekule sadrže različite brojeve potencijalnih mjesta za glikozilaciju, uglavnom
na površini molekule. Stupanj glikozilacije varira i određuje brzinu otpornosti na proteaze ili
25
vrlo niske pH. Laktoferin je prisutan u krvnoj plazmi ili serumu, u relativno niskim
koncentracijama. Regulacija sinteze laktoferina ovisi o vrsti stanica koje proizvode taj protein
(Adlerova i sur., 2008.). Količina laktoferina sintetizira se u mliječnoj žlijezdi i pod nadzorom
je prolaktina, dok je njegova proizvodnja u reproduktivnim tkivima određena estrogenom
(Teng i sur., 2002.). Egzokrine žlijezde proizvode i luče laktoferin kontinuiranim načinom. U
neutrofilima, laktoferin se sintetizira tijekom diferencijacije, a nakon toga pohranjuje u
posebnim granulama.
Laktoferin djeluje imunostimulativno, tj. povećava broj i aktivnost nekih stanica imunosnog
sustava i izlučivanje aktivnih molekula i receptora važnih za tijek imunosne reakcije.
Zbog njegova svojstva vezanja željeza i interakcija s ciljanim stanicama i molekulama,
laktoferin može pozitivno i negativno utjecati na stanice imunosnog sustava, i na stanice koje
su uključene u upalnoj reakciji. Na jedan način, laktoferin može podržati proliferaciju,
diferencijaciju i aktivaciju stanica imunološkog sustava i jačanje imunološkog odgovora. S
druge strane, laktoferin djeluje kao protuupalni faktor. Zahvaljujući svojoj antimikrobnoj
aktivnosti i sposobnosti vezanja komponenata bakterijske stanične stijenke (LPS) ili njihovih
receptora, laktoferin može spriječiti razvoj upale koja uzrokuje oštećenja tkiva uzrokovanih
otpuštanjem proupalnih citokina i reaktivnih vrsta kisika (Legrand i sur., 2005.).
Slika 8. Laktoferin
(http://en.wikipedia.org/wiki/Lactoferrin#mediaviewer/File:Lactoferrin.png)
26
Njegova najvažnija uloga jest obrana domaćina. Laktoferin ulazi u zaražena tkiva i krv
tijekom upalnog procesa, jer ima antimikrobna svojstva. Na staničnoj razini, laktoferin
sudjeluje kod migracija, sazrijevanja i funkcija imunološke stanice. Na molekularnoj razini,
osim što veže željezo, ima i interakcije s mnoštvom spojeva, topivih ili membranskih
molekula (Legrand i sur., 2005.). Dakle, laktoferin ima širok bakteriostatski, bakteriocidni i
antiviralni spektar djelovanja a može modulirati i upalne reakcije. Bakterije i virusi trebaju
željezo za svoj razvoj i razmnožavanje, a kako laktoferin veže željezo, to mu daje jedinstvenu
sposobnost da obrani organizam od širokog spektra patogenih mikroorganizama, naročito
koliformnih (Escherichia coli i Enterobacter aerogenes). Količina laktoferina u kravljem
kolostrumu iznosi 1,5-5 mg/L. Mehanizam antimikrobne i antivirusne aktivnosti laktoferina je
složen i u većini slučajeva slabo poznat. Dvije temeljne biokemijske osobine doprinose
njegovoj uključenosti u obrani domaćina: iznimno snažna sposobnost vezanja željeza i jaka
interakcija s drugim molekulama ili površinama. Antimikrobni se
učinak očituje kao
bakteristatska i baktericidna aktivnost ili indirektno aktivacijom serije reakcija koje imaju
zaštitni učinak nakon infekcije. Izravan bakteriostatski efekt laktoferina potvrđen je
eksperimentima in-vitro koji dokazuju da je nestašica željeza temeljni antimikrobni
mehanizam, dok ta sposobnost nestaje kad je molekula laktoferina zasićena željezom (Von
Hooijdonk i sur., 2000). Osim toga laktoferin ima baktericidnu aktivnost neovisnu o željezu.
Ona se odnosi na direktno vezanje laktoferina na membranu mikroorganizma čime se mijenja
propusnost membrane, dolazi do disperzije lipopolisaharida, što dovodi do smrti
mikroorganizma. Nerazgrađeni laktoferin i djelomično hidrolizirani mogu uništiti
mikroorganizme putem mehanizma vezanja. U slučaju hidroliziranog laktoferina aktivnost se
pripisuje peptidu laktofericinu dobivenog iz N-terminalnog kraja (Tomita, 1994). Ovo je
važno za oralno uzimanje laktoferina jer proteolitički enzimi probavnoga sustava mogu
djelomično razgraditi laktoferin iako je poznato da je u mladunčadi ta degradacija manja.
Laktoferin igra ulogu u staničnom imunom odgovoru koji uključuje blisku interakciju između
neutrofila, limfocita, makrofaga i njihovih proizvoda tijekom infekcije. Regulacija aktivnosti
makrofaga i proliferacija limfocita pripisuje se djelovanju laktoferina. Glavni izvor laktoferina
su neutrofilno granulirani leukociti. Laktoferin se otpušta u plazmu za vrijeme infekcije,
upale, razvoja tumora, viška željeza.
Endogeni laktoferin igra ulogu u obrani mliječne
žlijezde protiv infekcije. Tijekom laktacije značaj mu je manji na zdravlje krava zbog niske
koncentracije i visoke razine citrata. U vimenu krava tijekom suhostaja koncentracija
laktoferina je puno veća i veći mu je značaj u antimikrobnoj aktivnosti. Pokus Reiter i
27
Bramley (1975.) pokazali su da infuzija bakterija Escherichia coli u zasušeno vime nije
dovela do mastitisa dok isti tretman vimena u laktaciji dovelo je do infekcije.
Oralno uzimanje laktoferina u životinja
Proučavan je utjecaj laktoferina na bakterijsku mikropopulaciju sisajuće gvineja prasadi koja
je dobivala majčino mlijeko. Zaražavanje prasadi s E. coli rezultiralo je dominantnom
nakupinom laktobacila dok u životinja koje su hranjene zamjenicom imale su dominantno
više koliformnih bakterija. Kad je sisajuća prasad dobila i željezo, nestalo je zaštitnog učinka
majčinog mlijeka i flora bogata koliformima se razvila. Slično je utvrđeno i u miševa. Ako se
dodaje laktoferin i djelomično hidrolizirani laktoferin smanjio se rast bakterija roda
Clostridium. Utvrđeno je da laktoferin snižava putovanje bakterija, vjerojatno zbog prevencije
bakterijskog rasta.
Laktoperoksidaza
Laktoperoksidaza ima bakteriostatski i baktericidni učinak protiv širokog spektra
mikroorganizama. Ostalo mu je djelovanje: antivirusna aktivnost, uništavanje tumora i zaštita
protiv peroksidacije uzrokovane vodikovim peroksidom. Poznato je više članova iz obitelji
peroksidaza: peroksidaza eozinofila u crijevima, mijeloperoksidaza u leukocitima, tiroidna
peroksidaza u staničnim membranama i laktoperoksidaze iz sline, mlijeka i suza.
Laktofericin
Laktofericin je učinkoviti baktericidni peptid koji nastaje enzimatskom razgradnjom
laktoferina, a pokazuje antimikrobnu aktivnost i protiv Gram pozitivnih i protiv gram
negativnih mikroorganizama. Laktofericin izoliran iz kravljega mlijeka naziva se laktofericin
B. Istraživanja pokazuju da laktofericin B ima bolje bakteriostatsko i baktericidno djelovanje
u odnosu na laktoferin.
Dokazano je da laktofericin započinje elektrostatičku interakciju sa negativno nabijenom
membranom bakterija te na taj način započinje vezanje za bakteriju. Otkriveno je i da su
lipopolisaharidi i teikoična kiselina mjesta na koja se laktofericin veže za Gram negativne i
Gram pozitivne bakterije. Laktofericin ulazi u citoplazmu bakterije i koči sintezu bjelančevina
no točan mehanizam djelovanja još uvijek nije poznat. Proučavanjem strukture laktofericina
28
uočilo se da veliki udio triptofana/arginina pa se upravo tim segmentima pridaju
antimikrobna, antigljivična, antitumorska i antivirusna svojstva. Također protuupalna i
imunomodulatorna svojstva vezana su uz pozitivno nabijeno područje molekule.
Laktoferampin
Laktoferampin je antimikrobna kationska domena u N1 domeni laktoferina. Uključuje
aminokiseline 268-284 goveđeg laktoferina. Dokazano je da laktoferampin bolje uništava
kandidu u odnosu na laktoferin. Također istraživanja pokazuju antimikrobnu aktivnost
laktoferampina prema Bucillus subtilis, E. coli i Pseudomonas aeruginosa, ali ne i prema
bakterijama fermentacije, Actinomyces naeslundii, Porphyromonas gingivalis, Streptococcus
mutans i Streptococcus sanguis. Laktoferampin ima ključnu ulogu u aktivaciji laktoferina.
Lipidi
Antimikrobno i antivirusno djelovanje lipida ubrzano se istražuje posebno stoga što mlijeko
služi za pripremu hrane za novorođenčad i medicinske hrane. Mlijeko sadrži kompleksnu
mješavinu lipida, od jednostavnih triglicerida (98% masnoće mlijeka) i manje zastupljenih
lipida kao što su: fosfolipidi, smješteni većinom u membrani masnih kapljica. Frakcije
fosfolipida koje prevladavaju su: fosfatidiletanolamin, fosfatidilkolin i sfingomielin. Biološka
funkcija ovih komponenti nije posve jasna, ali invitro rezultati sugeriraju da razgradni
produkti triglicerida i fosfolipida imaju antimikrobni i antivirusni učinak. Zaštitni učinak
fosfolipida protiv čira želudca istraživali su Kivinen i sur. (1992.). Fosfolipidi mlijeka davani
su volonterima i istraživani je zaštitni učinak protiv aspirina. U prisutnosti fosfolipida nije
bilo oštećenja sluznice želudca, što je jako važno u prevenciji gastritisa povezanog s
kolonizacijom bakterije Helicobacter pylori. Edwards i sur. (1994.) uspoređivali su
koncentraciju kratkolančanih masnih kiselina u fecesu dojenčadi na sisi i hranjenih mliječnom
zamjenicom i utvrdili su značajne razlike masnih kiselina fecesa. Dojenčad hranjena majčinim
mlijekom imali su dominantno veću količinu octene i mliječne kiseline, dok je dojenčad
hranjena zamjenicom imala veću koncentraciju propionske i maslačne kiseline. Autori su
pretpostavljali da kratkolančane masne kiseline igraju ulogu u održavanju stabilne, poželjne
mikropopulacije prevenirajući kolonizaciju crijevnih patogena. Ipak razlika između
mikropopulacije dojenčadi nije se mogla objasniti profilom masnih kiselina.
29
Zanimanje i razumijevanje sastava kravljeg mlijeka i kolostruma posebno je važno zbog
proizvodnje mliječne formulacije za dojenčad koja bi najbolje zamjenjivala majčino mlijeko.
Peptidi dobiveni iz β-laktoglobulina
β-laktoglobulin čini oko polovice ukupnih proteina sirutke kravljega mlijeka. Proteolitičkom
razgradnjom goveđeg β-laktoglobulina tripsinom nastaju četiri peptidna segmenta sa
baktericidnom aktivnošću. Ovi segmenti odgovaraju β-laktoglobulinskim aminokiselinama
ƒ(15-20), ƒ(25-40), ƒ(78-83), ƒ(92-100). Ovi peptidi inhibiraju samo Gram pozitivne
bakterije. Aminokiselinski slijed peptidnoga fragmenta ƒ(92-100) preinačen je zamjenom
Asp za Arg i zamjenom Lys na C-okrajku kako bi se povećala baktericidna aktivnost prema
Gram negativnim bakterijama.
Peptidi dobiveni iz a-laktalbumina
a-laktalbumin je jedna od primarnih bjelančevina kravljega mlijeka. Uključuje 20-25%
bjelančevina sirutke i sadrži niz aminokiselina uključujući esencijalne aminokiseline.
Pojedina istraživanja pokazala su da nakon razgradnje sa tripsinom i kimotripsinom, ali ne i
pepsinom iz a-laktalbumina nastaju peptidi, koji očituju baktericidno djelovanje prema Gram
pozitivnim bakterijama.
Peptidi dobiveni iz αs1-kazeina
Kazein sadrži antimikrobne peptide. Istraživanja su dokazala postojanje skupine polipeptida
velike molekularne mase koji su nazvani kazecidini. Kazecidini nastali razgradnjom kazeina
kimozinom pri neutralnom pH, očituju in vitro antimikrobnu aktivnost protiv nekih patogenih
bakterija poput Staphylococcus, Sarcina, Bacillus subtilis, Diplococcus, pneumoniae i
Streptococcus pyogenes.
Izracidin je segment N-okrajka αs1-CN koji in vitro inhibira rast laktobacila i ostalih Gram
pozitivnih bakterija. Ovaj peptid je također učinkovit u sprječavanju pojave mastitisa kod
ovaca i krava. Izracidin ima jako protektivno djelovanje prema S. aureus, Streptococcus
pyogenes i Listeria monocytogenes in vivo kod miševa.
30
Peptidi dobiveni iz αs2-kazeina
Goveđi αs2-kazein također je prekursor različitih peptidnih fragmenata koji imaju baktericidno
djelovanje. Iz goveđeg αs2-kazein izoliran je antibakterijski peptid nazvan kazocidin-I, kojeg
čine aminokiseline 165-203 goveđeg αs2-kazeina. Kazocidin-I je kationski peptid koji
suprimira rast Gram negativnih (E.coli) i Gram pozitivnih (Staphylococcus carnosus)
bakterija. Osim kazocidina-I iz αs2-kazeina izolirano je još nekoliko peptida koje sadrže
aminokiseline ƒ(164-279), ƒ(150-188) i ƒ(183-207), a imaju još jače antibakterijsko
djelovanje. Nedavno su izolirani novi antibakterijski peptidi iz goveđeg natrijevog kazeinata
razgrađenoga kimozinom. Svi oni potječu od C-okrajka goveđeg αs2-kazeina ƒ(181-207),
ƒ(175-207) i ƒ(164-207), a imaju antimikrobni učinak protiv čitavoga niza Gram pozitivnih i
Gram negativnih bakterija. Hidrolizom goveđega αs2-kazeina nastaju još četiri antimikrobna
peptida aminokiselinskih sljedova 165-170, 165-181, 184-208 i 203-208 goveđeg αs2-kazeina.
Svi oni pokazuju visoku antimikrobnu učinkovitost.
Kapacin
Kapacin je antimikrobni peptid dobiven iz κ-kazeina. Kapacin odgovara neglikoziliranom
fosforiliranom obliku kazeinomakropeptida koji inhibira rast Gram pozitivnih i negativnih
bakterija. Dokazano je da aktivna komponenta ovog peptida djeluje ukoliko je fosforilirana i
ne glikolizirana (Jabbari i sur., 2012.).
5.2. Oligosaharidi kao prebiotici
Prebiotike možemo definirati kao neprobavljive sastojke hrane koji blagotvorno djeluju na
domaćina tako što selektivno stimuliraju rast i poboljšavaju zdravlje domaćina aktivnim
djelovanjem određenog broja bakterija u debelom crijevu (Gibson i Roberfroid, 1995.). Ova
definicija tiče se oligosaharida jer se oni ne apsorbiraju niti razgrađuju u gornjem probavnom
traktu, nego se dostavljaju netaknuti u debelo crijevo, gdje mogu djelovati kao hranjiva za
crijevnu mikrofloru (Gopal i sur., 2000.). Oligosaharidi kao prebiotici su niskokalorični
spojevi koji stimuliraju rast i razvoj gastrointestinalne mikroflore, zvani i prebiotičke
bakterije. Možemo reći da te bakterije koje pripadaju Bifidobakterijama i Laktobacilima
imaju nekoliko učinaka u promicanju zdravlja (Barretau i sur., 2006.).
Oligosaharide možemo promatrati kao prirodan način zaštite mladunčadi od infekcija. Vrlo je
vjerovatno da oni djeluju kao inhibitori protiv važnih crijevnih patogena na crijevnoj površini.
Mlijeko sadrži više od 80 oligosaharida čije se molekule ne probavljaju u tankom crijevu.
31
Gastrointestinalni trakt u mladunčeta se, slikovito rečeno, kupa u mlijeku, stoga veliki raspon
oligosaharida može osigurati sredstva kao inhibitore u borbi protiv crijevnih patogena na
crijevnoj površini. Smatra se da oligosaharidi u mlijeku i kolostrumu topivi receptori analozi
epitela stanica površine ugljikohidrata i zbog toga se mogu natjecati s virulentnim bakterijama
i virusima (Gopal, 2000.).
Ukratko, može se zaključiti da su oligosaharidi važne bioaktivne molekule, prisutne ne samo
kao hranjiva za energiju, nego i kao pružatelji zaštite u prvih nekoliko dana u životu jednog
mladunčeta. Oni mogu imati i ulogu hranjivih tvari za zadovoljenje specifičnih potreba brzog
razvoja mladunčeta, primjerice kao izvor sialične kiseline, koja ima ulogu u razvoju živčanog
sustava. Razina oligosaharida je veća u kolostrumu nego kod zrelog mlijeka. U usporedbi s
ljudskim majčinim mlijekom, gdje oligosaharidi imaju veliku i raznoliku paletu molekula,
kod kravljeg mlijeka oligosaharidi su jednostavniji. Strukturno, oligosaharidi kravljeg mlijeka
slični su onima u ljudskom mlijeku. Pretpostavlja se da će bioaktivnost tih molekula biti
slična i zato se može koristiti u mliječnim proizvodima s funkcionalnim atributima za ljudsku
ishranu (Gopal i sur., 2000.).
5. 3. Faktori rasta u kolostrumu i mlijeku
Najvažnije bioaktivne komponente u kolostrumu su faktori rasta i antiinfekciozne tvari.
Faktori rasta promiču rast i razvoj novorođene jedinke, obnavljanje tkiva u organizmu (kože,
mišića, živaca, hrskavica), razgrađuju mast, uravnotežuju krvni šećer i razinu kemijskih tvari
u mozgu, te potpomažu sintezu DNK i RNK i ubrzava normalan rast ostarjele ili ozlijeđene
muskulature, kostiju, hraskavice kolagena, kože i živčanih stanica te ih regenerira. Najvažniji
faktori rasta u kolostrumu su: inzulin i faktori rasta slični inzulinu IGF-1 i IGF-2,
EGF(epidermalni faktor rasta) i FGF (fibroblastni faktor rasta) (Božanić, 2004.).
Inzulin i faktori rasta slični inzulinu (IGF-1 i IGF-2) pripadaju obitelji peptida, u kojoj se
nalazi i relaksin. Sva četiri člana ove obitelji peptida (inzulin, relaksin, IGF-1 i IGF-2) javljaju
se u mlijeku. Statistički gledano, veća koncentracija inzulina, IGF-1 i IGF-2 se nalazi u
kolostrumu svinja i goveda, nego u kolostrumu kod ljudi i štakora (Donovan i Odle, 1994.).
32
Slika 9. Inzulin kao faktor rasta (IGF)
(http://en.wikipedia.org/wiki/Insulin-like_growth_factor#mediaviewer/File:3GF1_InsulinLike_Growth_Factor_Nmr_10_01.png)
Inzulin se nakuplja u mliječnoj žlijezdi. Prisutan je u kolostrumu krava, svinja i ljudi i to u
visokoj koncentraciji (Gvozdić i sur., 2003.). On je jedan od prvih proteina za kojega je
dokazano da se nepromjenjen resorbira iz probavnog trakta novorođenih jedinki (Donovan i
Odle, 1994.). Inzulin ima različite funkcije u tijelu, on potiče sintezu glikogena, povećava
apsorpciju glukoze mišićnog i masnog tkiva, signalizira stanje sitosti i potiče sintezu proteina
na različite načine. Koncentracija inzulina u kolostrumu je znatno veća neko ona u krvi. Jedna
njemačka studija otkriva kako je koncentracija inzulina u mliječnoj žlijezdi kod krava (oko tri
tjedna prije telenja), bila na niskoj razini. Kako se vrijeme telenja približavalo, količina
inzulina se naglo povećavala. Dva dana prije telenja, iznos inzulina bio je povećan šest puta.
Nakon telenja, koncentracija inzulina je smanjena (Einspanier i Schams, 1991.).
Faktori rasta slični inzulinu (GF-1 i GF-2) su najzastupljeniji u kolostrumu. Oni potiču rast i
razmnožavanje stanica (Sjersen i sur., 2001.). Članovi su obitelji inzulin faktora rasta, i
sastoje se od inzulina. IGF-1 je poznatiji kao somatomedin C. IGF-1 i IGF-2 su široko
rasprostranjeni medijatori staničnog rasta, razvoja i diferencijacije. To su jenolančani
polipeptidi, približne mase od oko 7.6 kDa, otporni na temperaturu i kiselinu. Polipeptidni
lanac se sastoji od četiri polipeptidna područja. Označavamo ih kao A, B, C i D. Inzulin nema
D područje i C područje se cijepa nakon translacije. Svaka IGF molekula sadrži tri disulfidna
33
mosta (Baumrucker i Blum, 1993.). .Naziv inzulinu sličan faktor rasta, ukazuje na činjenicu
da ove tvari imaju sličnog djelovanja u nekim tkivima kao inzulin, iako su oni daleko manje
djelotvorni od inzulina u smanjivanju koncentracije glukoze u krvi. Osim toga, njihova
temeljna akcija je potaknuti rast i podijeliti tu sposobnost s ostalim faktorima rasta, kao što je
epidermalni faktor rasta. IGF-1 i IGF-2, unatoč sličnosti njihovih imena, se razlikuju u
pogledu pojedinih akcija na tkiva jer oni vežu i aktiviraju različite receptore. Glavno
djelovanje IGF je na rast stanica. Štoviše, većina aktivnosti hormona rasta hipofize su
posredovani IGF, primarno IGF-1. Hormon rasta potiče mnoga tkiva, posebno jetru, da
sintetizira i luči IGF-1, što pak potiče hipertrofiju (povećanje u veličini stanica) i hiperplaziju
(povećanje broja stanica) u većini tkiva, uključujući kosti.
EGF (epidermalni faktor rasta) obuhvaća niz molekula. To je polipeptid, molekularne mase
oko 6 kDa. Sastoji se od 53 aminokiseline i pripada obitelji faktora rasta u koju pripadaju
transformirajući faktor rasta ά (TGF-ά), amfiregulin i veći broj virusnih regulatornih faktora.
EGF je uz TGF-ά, jedan od najvažnijih peptida koji reguliraju rast i razvoj kod sisavaca.
Strukturna sličnost među molekulama EGF-a kod različitih vrsta je 50 %. Da bi EGF
uspješno odradio svoju ulogu u organizmu potrebno je da se veže za receptore u membrani
ciljane stanice. Daljnje prenošenje signala u unutrašnjost stanice se ostvaruje preko
citoplazmatskog područja, koje ima aktivnost tirozin kinaze. Posljedica djelovanja EGF-a
diferencija i proliferacija ciljanih stanica. Količina EGF-a u kolostrumu je različita i ovisi o
vrsti životinje (Gvozdić i sur., 2003.). Vrlo je stabilan poslije unošenja kolostruma u
organizam. Dospijeva netaknut do tankog crijeva. EGF u kolostrumu i mlijeku može odigrati
veoma važnu ulogu u prevenciji bakterijske translokacije i poticanju rasta crijeva u
mladunčadi koja sišu. EGF uzrokuje značajno smanjenje spontane bakterijske translokacije i
povezan je s povećanjem broja pehar stanica tankog crijeva. Istraživanjem se dokazalo da
EGF može pružiti zaštitu za mladunčad od infekcija koje su podrijetlom iz crijeva
poboljšanjem zaštitne funkcije sluznice, kroz povećanu proizvodnju pehar stanica. Time se
smanjuje učestalost spontane bakterijske translokacije u mladunčadi (Okuyama i sur., 1998.).
34
Slika 10. Epidermalni faktor rasta (EGF)
(http://en.wikipedia.org/wiki/Epidermal_growth_factor#mediaviewer/File:1a3p_egf.png)
FGF (fibroblastni faktor rasta) pripada obitelji faktora rasta. Zajedno s njima, uključen je u
angiogenezu, zacjeljivanje rana i embrionalni razvoj različitih endokrinih signalizacija. FGF
imaju ključnu ulogu u procesima proliferacije i diferencijacije različitim stanicama i tkivima.
Ovi proteini su uključeni u značajne procese kao što su dioba stanica, regulaciju staničnog
rasta i sazrijevanje i formiranje krvnih žila, zacjeljivanje rana i embrionalni razvoj. FGF čini
obitelj od 22 člana (FGF1-FGF10), koji imaju strukturno srodne molekule. Članove FGF1 do
FGF10 vezuje faktor rasta fibrioblasta receptor (FGFRs). FGF! je poznatiji kao kiseli a FGF2
kao bazični faktor rasta fibroblasta. Članovi grupe FGF11 do FGF14 su poznati kao FGF
homologni faktori. Iako ti čimbenici posjeduju nevjerojatno sličnu homolognost, oni ne vežu
FGFR, te su uključeni u unutarstanične procese koji nisu vezani za FGF. Ova grupa je također
poznata
kao "iFGF" (Olsen i sur., 2003.). FGF su multifunkcionalni proteini s raznim
efektima. Oni su najčešće mitogeni, ali također imaju i regulatorne, morfološke i endokrine
učinke. Jedna važna funkcija FGF1 i FGF2 je promocija endotelne proliferacije stanica i
fizička organizacija endotelne stanice u cijevi. Oni na taj način potiču angiogenezu, rast novih
krvnih žila iz već postojeće krvne žile. FGF1 i FGF2 stimuliraju angiogenezu i proliferaciju
35
fibroblasta koje dovode do granulacijskog tkiva, koje ispunjavaju prostor ili šupljinu rane u
procesu zacjeljivanja rana. FGF7 i FGF10 stimuliraju popravak ozlijeđene kože i sluznice
tkiva stimulacijom, proliferacijom, migracijom i diferencijacijom epitelnih stanica. Osim toga
oni imaju izravan učinak na kemotaktično remodeliranje tkiva. Tijekom razvoja središnjeg
živčanog sustavas, FGF ima važnu ulogu u rastu akson neurogeneze i diferencijacije (Reuss i
Bohlen, 2003.).
Slika 11. Fibroblastni faktor rasta 2 (FGF2)
(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/09/2FGF_Basic_Fibroblast_Growth_Fact
or.png)
36
6. ZAKLJUČAK
Mlijeko je najkvalitetniji izvor dobro uravnoteženih hranjivih tvari, i pokazuje niz bioloških
funkcija. Biološke funkcije mlijeka odvijaju se zbog mliječnih peptida i proteina. Mliječni
protein sadrži 20% sirutke i 80% kazeina. Sirutka sadrži pet glavnih proteina, uključujući αlaktalbumin, glycomacropeptide, β-laktoglobulina, proteose pepton 3, imunoglobuline, i
serum albumina, koje zajedno čine 85% sirutke. Kazein sadrži αs1-kazein, kazein αs2-, βkazein i κ-kazein. Imunoglobulini su glavni nositelji humoralnog imuniteta kod novorođenih
jedinki u prvih nekoliko tjedana života. Laktoferin djeluje imunostimulativno, tj. povećava
broj i aktivnost nekih stanica imunosnog sustava i izlučivanje aktivnih molekula i receptora
važnih za tijek imunosne reakcije. Laktofericin je učinkoviti baktericidni peptid koji nastaje
enzimatskom razgradnjom laktoferina, a pokazuje antimikrobnu aktivnost i protiv Gram
pozitivnih i protiv gram negativnih mikroorganizama. Antiinfekciozne proteini su prirodno
prisutni u mlijeku te imaju sposobnost da ubiju i inhibiraju širok spektar bakterija.
Antibakterijska svojstva tih proteina prikladna su za različitu primjenu, uključujući i
prevenciju od mastitisa u goveda i za poboljšanje zdravlja čovjeka.
37
7. POPIS LITERATURE
1. Adlerova L., Bartoskova A. and Faldyna M. (2008.): Lactoferrin: a review. University
of Veterinary and Pharmaceutical Sciences, Veterinary Research Institute, Brno,
Czech Republic, 457-468.
2. Barretau h., Delattre C. and Michaud P. (2006.): Production of Oligosaccharides as
promising New Food Additive generation. Food Technol.Biotechnol. 44., 323-333.
3. Baumrucker C. R. and Blum J.R. (1993.): Secretion of insulin-like growth factors in
milk and their effect on the neonate. Livestock Production Science 35, 49-72.
4. Božanić R., Tratnik LJ. i Drgalić I. (2002.): Kozje mlijeko: karakteristike i
mogućnosti. Mljekarstvo, Vol. 52, No. 3, 207-237.
5. Božanić R. (2004.): Važnost i korištenje kolostruma. Mljekarstvo, Vol. 54, No. 3, 209224.
6. Božić F. (2006.): Imunost mladunčadi. Zavod za farmakologiju i toksikologiju,
Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, 165-248.
7. Donovan S. M. and Odle J. (1994.): Growth Factors in Milk as Mediators of Infant
Devolopment. Division of Foods and Nutrition and Department of Animal Science,
University of Illinois, Urbana, Illinois, 147-167.
8. Dyce K. M., and Wensing C. J. G. (1971.): Essentials of Bovine Anatomy.
Philadelphia, Lea and Febiger, 211.
9. Edwards C.A., Parrett A.M., Balmer S.E., Wharton B.A. (1994): Faecal short chain
fatty acids in breast-fed and formula-fed babies. Acta Pediatrica 83,459-462
10. Einspanier R. and Schams D. (1991.): Changes in Concetrations of Insuline-like
Growth Factor 1, Insulin and Growth Hormone in Bovine Mammary Gland Secretion
Ante and Post Partum. J. Dairy Res, 171-178.
11. El-Loly M. M. (2007.): Bovine Milk Immunoglobulins in Relation to Human Health.
Department of Dairy, National Research Centre, Dokki, Cairo, 183-195.
12. Gibson G. and Roberfroid M. (1995.): Dietary Modulation of Humans Colonic
Microbiota: Itroducing the Concept of Pobiotics. Journal of Nutrition 125, 1401-1412.
13. Glezen W. P. (2003.): Effect of Maternal Antibodies on the Infant Immune Response.
Vaccine, Vol 21, Issue 24, 3389-3392.
38
14. Gopal P. K. and Gill H. S. (2000.): Oligosaccharides and Glycoconjugates in Bovine
Milk and Colostrum. New Zealand Dairy Research Institute, Massey University,
Palmerstone North, 569-574.
15. Gvozdić D., Stojić V., Šamanc H., Fratrić N. i Vujana I. (2003.): Biološki aktivna
jedinjenja u kolostrumu: značaj i mogućnost povećanja njihove resorpcije.
Veterinarski galsnik 57., 299-312.
16. Hurley W. L. and Theil P. K. (2011.): Perspective on Immunoglobulins in Colostrum
and Milk. Department of Animal Health and Bioscience, Denmark, 443-453.
17. Jabbari S., Hasani R., Janfeshan S. (2012): Antimicribial peptides from milk proteins:
A prospectus. Annalss of Biological Research 3(11), 5313-5318.
18. Kivinen A., Tarpila S., Salminen S., Vapaatalo H. (1992):Gastroprotection with milk
phospholipids: a first human study. Milchwissenschaft 47,694-696.
19. Legrand D., Elass E., Carpentier M. and Mazurier J. (2005.): Lactoferin: a Modular of
Immune and Inflammatory Responses. Cellular and Molecular Life Sciences 62, 25492559.
20. Larson B.L.(1985.): Biosynthesis and Cellular Secretion of Milk in Lactation.. Iowa
State University Press, Chapter 4.
21. Okuyama H., Urao M., Lee D., Drongowski R.A. and Coran A.G. (1998.): The Effect
of Epidermal Growth Factor on Bacterial Translocation in Newborn Rabbits. Journal
of Pediatric Surgery, Vol. 33, Issue 2, 225-228.
22. Olsen S.K., Garbi M., Zampieri N., Eliseenkova A.V., Ornitz D. M., Goldfarb M. and
Mohammadi M. (2003.): Fibroblast Growth factor (FGF) Homologous Factors Share
Structural but not Functional Homology with FGFs. J. Biol. Chem, Vol 278, Issue 36,
34226-34236.
23. Pakkanen R. and Aalto J. (1997.): Growth Factors and Antimicrobal Factors of Bovine
Colostrum. International Dairy Journal, Vol 7, Issue 5, 285-297.
24. Playford R., Macdonald C.E. and Johnson W.S. ( 2000.): Colostrum and Milk-derived
Peptide Growth Factors for the Treatment of Gastrointestinal Disorders. American
Journal of Clinical Nutrition, Vol. 72, No. 1, 5-14.
25. Rechler M. M. and Nissley S. P. (1990.): Insulin-Like Growth Factors Peptide Growth
Factor and their Receptors. Spring-Verlag, Vol. 95/1, 263-367.
26. Reiter B., Bramley A.J.(1975.): Document 85. In Seminar on Mastitis Control, pp210215
39
27. Reuss B., Von Bolen O. and Halbach O. (2003.): Fibroplast Growth Factors and their
Receptors in the central Nervous system. Cell Tissue Ress 313., 139-157.
28. Rubolini D., Romano M., Bonisoli A. A. and Saino N. (2006.): Early Maternal,
Genetic and Environmetal Components of Antioxidant Protection, Morphology and
Immunity of Yellow-legged Gull (Larus michahellis) Chicks. Journal of Evolutionary
Biology, Vol. 19., Issue 5., 1571-1584.
29. Sjaastad O. V., Hove K. and Sand O. (2003.): Physiology of Domestic Animals.
Scandinavian Veterinary Press, 736-759.
30. Sjersen K., pedersen L. O., Vestergaard M. and Purup S. ( 2001.): Biological Activity
of Bovine Milk: Contribution of
IGF-1 and IGF-2 Binding Proteins. Livestock
Production Science, Vol. 70, Issues 1-2, 79-85.
31. Stelwagen K., Carpenter E., Haigh B., Hodgkinson A. and Wheeler T.T. (2008.):
Immune Components of Bovine Colostrum and Milk. Journal of Animal Science, Vol.
87, NO. 13, 3-9.
32. Teng C. T., beard C. and Gladwell W. (2002.): Differential Expression and Estrogen
Response of Lactoferrin Gene in the Female Reproductive Tract of Mouse, Rat, and
Hamster. Biology of Reproduction, Vol. 67, No. 5, 1439-1449.
33. Tomita M. (1994): Active peptides of lactoferrin. In Proceedings of the IDF seminar:
Indigenous antimicrobial agents of milk-Recent Developments, pp. 7-13. Brussels:
International Dairy Federation.
34. Uruakpa F. O., Ismond M. H. A. and Akobundu E. N. T. (2002.): Colostrum and its
Benefits. Nutrition Research, Vol. 22, Issue 6, 755-767.
35. Van Hooijdonk A: C: M., Kussendrager K. D., Steijns J. M. (2000): In vivo
antimicrobial and antiviral activity of components in bovine milk and colostrum
involved in non-specific defence. Bti Jou Nut 84 Suppl1, S127-S134.
36. Wattiaux M. A. ( 2014.): Importance of Colostrum Feeding. The Babcock Institute,
109-112.
37. http://polj.uns.ac.rs/wp-content/plugins/cip4-folder-download-widget/cip4download.php?target=wpcontent/uploads/files/Reprodukcija%20domacih%20zivotinja/Materijal%20sa%20pre
davanja/REPRODUKCIJA%20ZA%20STOCARE%20I%20VETERINARE/2.%20A
NATOMIJA%20REPROD.pdf&info=wpcontent/uploads/files/Reprodukcija%20domacih%20zivotinja/Materijal%20sa%20pre
40
davanja/REPRODUKCIJA%20ZA%20STOCARE%20I%20VETERINARE/.cip4download-info.csv
38. www.vet.bg.ac.rs/.../1.%20Anatomija%20i%20fiziolo
39. http://www.biznesweterynaryjny.pl/nr/lecz_i_zapobiegaj/bezmlecznosc_poporodowa_
loch.html, 2014.
40. http://veterina.com.hr/?p=34612
41. http://en.wikipedia.org/wiki/Lactoferrin#mediaviewer/File:Lactoferrin.png
42. http://en.wikipedia.org/wiki/Insulinlike_growth_factor#mediaviewer/File:3GF1_Insuli
n-Like_Growth_Factor_Nmr_10_01.png
43. http://en.wikipedia.org/wiki/Epidermal_growth_factor#mediaviewer/File:1a3p_egf.pn
g
44. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/09/2FGF_Basic_Fibroblast_Growt
h_Factor.png
41
8. POPIS TABLICA
1. Broj sisa i žlijezda po sisi u pojedinih vrsta (Sjaastad i sur. Physiology of Domestic
Animals, 2003.) .........................................................................................................................8
2. Promjene kod kravljeg kolostruma nakon telenja (Božanić, Važnost i korištenje kolostruma
(2014.) ......................................................................................................................................11
3. Prosječna vrijednost sastojaka mlijeka (g/L) u različitih sisavaca (Sjaastad i sur.,
Physiology of Domestic Animals, 2003.) ................................................................................14
4. Antiinfektivne i imunološke komponente nlijeka................................................................ 25
42
9. POPIS SLIKA
1. Građa vimena kod krava, ovaca, koza i kobila ............................................ 3
2. Alveole okružene krvnim žilama ................................................................. 5
3. Shematski okomiti presjek kroz trbušni kat i prednji dio vimena ................7
4. Fiziologija stvaranja mlijeka .......................................................................10
5. Sisanje kod prasadi ......................................................................................16
6. Podjela stanica imunosnog sustava .............................................................18
7. Građa protutijela ......................................................................................... 24
8. Laktoferin ................................................................................................... 26
9. Inzulin kao faktor rasta (IGF) ..................................................................... 33
10. Epidermalni faktor rasta (EGF)................................................................... 35
11. Fibroblastni faktor rasta 2 (FGF2) .............................................................. 36
43

benzilpenicilin

Godišnja skupština Hrvatske mljekarske udruge

kako prepoznati problem s refleksom otpuštanja mlijeka

Zastita krava

mlijeko, sir i vrhnje mlijeko, sir i vrhnje

APLIKACIJA ZA PROJEKTE

Colostrum ESSENS Colostrum ESSENS

Najčešći problemi tijekom dojenja

FIZIOLOGIJA LAKTACIJE - Prim.dr. Abdulah Nakaš

1 SIGURNOST NAMIRNICA ANIMALNOG PODRIJETLA NA

Colostrum - EssensWorld

DOBRA HIGIJENSKA PRAKSA U PROIZVODNJI MLIJEKA

kuvag

Your Lab – Our Passion

SEMEX PK BB

Preuzmite datoteku - Croatian Journal of Fisheries