Bunjevci istraživanja – Hrvati
Mario Žužul – Imotski kraj
http://imoart.hr/portal/ljudi/etnoenigme/bunjevci-i-sokci.html
Bunjevci
•
•
Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom
Primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani.
Zajedničko im je to da i jedni i drugi pričaju ikavskom štokavicom s novom akcentuacijom. Dakle istim onim
jezikom kojim već bar četiri stotine godina pričaju i Imoćani. Bunjevački Hrvati sami imaju predaju da su
došli negdje iz Hercegovine, obično sa rijeke Bune jer im naziv te rijeke nalikuje na ime. Postoji i narodna
pjesma "Ženidba Vidak kapetana" koja opisuje jednu takvu seobu. No većina povjesničara sumnja u tu tezu
jer je Buna premali teritorij za takvu seobu, a i u doba seljenja (početak 17 st.) tu se već govorilo jekavicom.
U to doba pojam Hercegovine je bio puno širi jer je većina današnje Dalmacije i jugozapadne Bosne
pripadala Hercegovačkom sandžaku.
1
ŽENIDBA VIDAK KAPETANA
(Dolazeći s Bune osvajaju Bunjevci kulu subotičku)
Lipa ti je Sučićeva Mara,
Te lipote u svoj Bosni nema,
U svoj Bosni i Hercegovini:
Kako šeće, kako stidno kreće,
Nema momka, tko je uzet ne će.
To se čudo nadaleko čulo,
Prosci prose na sve četri strane,
Al divojka ni jednoga ne će.
Besidili Mari roditelji:
Udaji se, ćeri naša mila!
Prosci su nam tvoji dodijali,
Svu ledinu našu iskopali;
Jablan-drvo konji prižuljali.
Al im Mara lipo odgovara:
Kako ću se tužna udavati,
Kad sam mlada tvrdu viru dala,
Viru dala Vidak harambaši,
Još sam mlada za ovcama bila.
Evo danas sedam godinica,
Kako 'e ot'šo u zemlju Ugarsku,
I tamo je Vidak kapetane,
Pa od njega ni habera nema.
Ne daj, Bože, da je privario,
Već ako je glavu izgubio.
A ja neću viru pogaziti,
Makar jadna sidu kosu plela.
Istom oni u riči su bili,
Al evo ti prosci Vidakovi.
Lipo su ih oni dočekali,
Za junačko zdravlje upitali;
Uvode jih prid sobom u sobu,
Za pune ih posidaju stole.
Isprosiše Maricu divojku
Za junaka Vidak kapetana.
A govore prosci Vidakovi:
Svadba naša za godinu dana;
Daleko je s mora do Dunava,
Pa da bile subotičke kule:
2
Sedamdeset i sedam konaka,
Još toliko turskih je čardaka,
Valja skupit poizbor junake,
Da nam Turci ne otmu divojku.
Tu se oni lipo oprostiše,
U junačko lice izljubiše,
I darove rodu otpremiše.
Nije dugo potrajalo vrime,
Kad Vidaku bila knjiga stigla,
Knjigu štije, grozne suze lije.
Gledala ga njegova družina,
Gledala ga pa je besidila:
Oj Vidače, naša poglavico!
I dosad si bile knjige štio,
Ali nisi grozne suze lio.
Otklem knjiga, od kojega grada,
Otklem knjiga, ognjem izgorila?
Al besidi Vidak kapetane:
Braćo moja i družbino moja,
Što su dosad knjige dolazile,
Nisu bile krvljom napisane,
A ova je krvljom od obraza.
Pisala je Marica divojka,
Da im Turčin krvav harač sprema,
Već da iđem što god brže znadem,
Da ne vidim kićene svatove,
Već poizbor nekoliko druga,
Koji znadu klance jadikovce
I poznadu careve drumove
I skrivene hajdučke putove,
Kudan triba provoditi društvo,
Da ga ne bi opazili Turci,
Da uludi ne gubimo glave.
Turski im je zulum dojadio,
Pa ga više podnosit ne mogu.
Svu noć Vidak misli primislio,
Primislio, na jedno smislio.
Još ni zora nije zabilila,
A od dana ni spomena nema,
Opravlja se Vidak kapetane,
Opravlja se u tursko odilo
I uzima dva najbolja druga.
Posidaše konje od mejdana,
Pa krenuše s Bogom putovati;
3
Gone konja i danju i noću,
Da što prije do Neretve dođu.
Kad su došli na domak Neretve,
Al se ništo u daljini bili,
Pa beside dva njegova druga:
Oj Vidače, naša poglavico!
Šta se ono u daljini bili:
Il su bile na plandištu ovce
Il na vodi bili labudovi,
Il su cure razastrle platno?
Al besidi Vidak kapetane:
Nit su bile na plandištu ovce,
Nit na vodi bili labudovi,
Nit su cure razastrle platno,
Već su kule naše bile Bune!
Vidite li ponajvišlju kulu?
To je kula Sučića župana.
Još dan hoda, i mi smo kod roda.
Kad su stigli Sučićevom dvoru,
Al u dvoru sitna družba stoji:
Opremljeno malo i veliko,
Sam' da krenu s Bogom putovati.
Jedva su ih oni dočekali:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje.
Konje vode u podrume dolnje,
A junake na visoku kulu.
Još se pravo odmorili nisu,
Al eto ti fra Anđelka fratra,
Pa besidi fratar franciškane:
Braćo moja i družbino moja!
Nije doba da se odmaramo,
Nit je doba da razgovaramo,
Već je doba da s' na put spremamo,
Da nas ne će iznebušit Turci
Al podviknu Sučiću župane:
Braćo moja i družbino moja!
Došlo doba pa da putujemo!
Turski nam je zulum dojadio,
Da ga više podnet ne možemo.
Zalud puška, zalud desna ruka,
Kad nam Turčin polja popalio,
S plandišta ovce odagnao,
Pa od glada izginit moramo.
4
Već na noge, braćo moja mila!
Tko je konjik, nek steže kolane,
Tko je pišak, na noge opanke,
Pa što Bog da i srića junačaka!
Konji hržu, a junaci viču,
Dica plaču, a žene jauču,
I studen bi kamen proplakao.
Al besidi Vidak kapetane:
Braćo moja i družbino moja!
Ne plačite, glave ne gubite!
Što da ovdi uzalud ginete
I od pusta glada umirete,
Kad vas tamo1) bolja srića čeka:
Ravna polja, zelene livade,
Guste šume, bratski zagrljaji?
Vež'te glave svilenom maramom
A srdašca zlaćanim pojasom,
Pa ne dajte, da vas tuga svlada!
Svi klekoše na gola kolina,
Pa se dragom Bogu pomoliše,
Da im Bog da sretno putovati.
Pa se krene sva družbina listom.
Često su se natrag obzirali.
Naprid jezde dva Vidina druga,
A za njima Vidak kapetane,
S njim poredo Sučiću župane,
A izmed njih Marica divojka,
A za njima fra Anđelko fratre
I s njimekar ostala družbina:
To su svati Vidak kapetana.
Ne čuju se bubnji ni svirali,
Nit se čuju glasi, ni uzdasi,
Nit se viju svileni barjaci.
Ta ne bi jih vile opazile,
A kamoli Turci krajišnici.
Sritno dođu do vode Dunava.
Kad su Dunav vodu priplivali,
Lipo su ih braća dočekali
I u bilo lice izljubili,
Za junačko zdravlje upitali.
Istom oni riči razdilili,
Kad iz kule 2) hitar glasnik dođe:
Što imade od boja junaka,
Nek što brže biloj kuli dođu,
5
Da gonimo janičare Turke,
Da jim pustim ne ostane traga!
Nabrzo se četa opremila,
Dvi hiljade poizbor junaka,
A prid njima Sučiću župane
I barjaktar Vidak kapetane.
Još do zore biloj kuli dođu,
Iznenada udare na Turke
I do sunca kulu osvojiše.
Biže Turci glavom brez obzira,
Al jih siku Bunjevci junaci:
Pet stotina glava odsikoše.
Koje nisu sabljom pogubili,
U Tisu su vodu utirali,
A tri bega živa uvatili,
Tri stotine oslobode roblja
Pa se vrate subotičkoj kuli.
Tu veliko veselje činiše,
Fra Anđelko svetu misu reče.
Kada reče, na kolina kleče
I dragom se bogu zafališe,
Pa divojku Maricu vinčaše
Sa junakom Vidak kapetanom.
On je vodi svomu dvoru bilom;
Lip je porod s njome izrodio:
Dvi divojke i sedam momaka
Ko dvi vile uz sedam junaka.
Onda bilo, sad se spominjalo!.
Zapisao Ilija Kujundžić, a čuo od slijepog Stipe, franjevačkog pojca u Subotici
1) u Bačkoj 2) subotička tvrđavica
iz knjige:
ANDRIC, Nikola. 1942. Hrvatske narodne pjesme: Haremske pricalice i bunjevacke groktalice. Knjiga
deseta. Zenske pjesme: Svezak sesti. Zagreb: Matica hrvatska;
Za početak mogli bi pogledati tko je to 1605/1606 selio pravcem Zemunik-Veliko Krmpotsko selo-Senj-Lič.
Godine 1603. dva krmpotska kneza posjećuju senjskog zapovjednika Vida Kisela i mole da se kod
nadvojvode u Grazu dobije privola da se nasele u okolicu Senja. No to tada bijaše vlasništvo grofova
Zrinskih. Julije Čikulin perfekt primorskih imanja Zrinskih na zamolbu Kisela uspije nagovoriti grofove te u
Lič i primorje stižu tri skupine ljudi:
6
1. Skupina Krmpoćana
Damjan Petrović Krmpoćanin i brat mu knez Tadija Krmpćanin. Od Damjana su nastali
Petrovići, a Tadijini su ostali Krmpotići.
Skorupović
Malovridnjak
Bilosalić
Marković
Krivalica
Pečijanić, Pečanić
Lersić
Mihovilović
Šimunović
Vukoslavić
Draganović
Balinović
Kovač
Mikulić
Barulović
porković
Hromec
Butorčić, Butorac
Miletić
Cvitić
Kriljavica
Matijević
Milinković
2. Skupina Vojnića
Matijević
Galešić
Petković
Vojnović
Gudelić
Božić
Vojnić
Pavličić
Jujrević
Stojčević
3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi"
Sladović
Karanović
Valovac
Ilinić
Lovrić
Mikulić
Horčević
Vilenica
Balinović
Brošković
7
Veljanić
Burolić
Mihovilović
Martinović
Godine 1627. u Lič kraj Fužina stiže nova seoba s obiteljima:
Blaževića, Deranja, Pilipovića, Jovanovića, Krpana, Marasa, Pavelića, Pavličevića, Peričića,
Prpića, Radoševića, Starčevića,Šojata, Tomića, Tomičića, Tomljenovića i Vukelića.
U trećoj seobi od 1657. pa dalje stižu prezimena:
Anića, Adžića, Babića, Buljevića, Devčića, Dadića, Dešića, Grkinića, Grubišića, Gržetića,
Horvačevića, Lucića, Lukanovića, Mandekića, Margeta, Melca, Miškulina, Markovića,
Njegovana, Popovića, Rukavina, Skorupa, Smokorovića, Štokića, Trošelja, Vukušića,
Žarkovića i Vrbana.
Za većinu ovih plemena skupni naziv je bio Krmpoćani. U stvari dobar dio njih je došao iz velikog sela
Krmpote i okolice koje se nalazilo u dolini između Karina, Obrovca i Zelengrada, di je danas selo Medviđa.
U tom selu su se još u 20. st (tad je već bilo miješano) nalazila ova bunjevačka prezimena koja se mogu
naći i na kasnijim područjima: Došeni, Radošinovići, Pilipovići, Šarići, Adžići i Mršići, zatim Čačići
u Bruški, Anići u Kruševu, Markovići u Nadinu, Dundovići u Gorenjm Zemuniku, Šikići u
Kozletu, Rončevići u Jasenici itd. Nakon raseljenja Bunjevaca na poziv turskih vlasti tu su došli
pravoslavni Vlasi iz unutrašnjosti Balkana.
Tu je vrlo zanimljiv ovaj podatak. U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz
turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 piše:
Župa Humska Zemlja (Hum)
Posjed Vukića Krmpotića
Ledinac, mjesto
Veselivštak, Buhovo, Borajna.
Dakle Krmpote su bile iz sela Buhova pokraj Širokog Briga.
Ova druga skupina iako se naziva Krmpoćani stiže iz sela Gorica, Raštana, Prkosa i Tinja na samoj granici
Mlečana prema Turcima koji su se skupnim imenom nazivali "Vojnić". Dakle za pretpostaviti da je i ona
skupina Vojnića iz 1605. bila iz ovih sela.
Rikard Pavelić tvrdi da su oni dobili naziv po vojnikluku, ratničkoj službi no nije naodmet pripomenuti da
se u okolici Ljubuškog nalazi selo Vojnić i da je tu još u predtursko vrijeme zabilježeno jako vlaško i
domicilno pleme Vojnića. Postoji i drugo selo Vojnić odmah iza Trilja, na putu prema Splitu. Oba ta sela
leže na staroj cesti Salona-Narona, a Vojnići su bili poznati kao čuvari karavana (M. Vego).
--------------------------U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S.
Aličić za godinu 1475-1477 piše:
--------------------------str. 89.-90.
"NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM)
DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA
Spomenuti,
8
Petrij sin Miomana,
Vukas sin Milivoja,
Milun sin Mukice,
Radoje sin Čučula,
Milašin sin Čučula,
Vladisav sin Krmpotića,
Pava sin Milića,
Vučihna sin Stranputića,
Petri sin Dobromana,
Vukas sin Danče,
domova 11,
Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna
ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i
džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile
njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom."
Ovo sam bio detaljno i offtopic obradio online pa otišlo u vjetar.
Sad nemam volje ni živaca ni vrimena.
Pogotovo prijevod riječi "džemat".
Pa transliteraciju, pogotovu dijakritičkih znakova.
Pa izvedenice na temu Miomana sina Čučula.
Pa ubifikacija Veselivštaka u svezi gravitirajućeg područja Mokrskog u odnosu na gravitirajuća područja
Gradca, Brotnja, Ljubuškog, Imote.
Pa Aksovići, Lukavac, Brzgule, Podbilo i džemat Ivaniša.
Bumanj, vinograd, 405 (stranica u n.dj.)
Bunica, mezra, 241
Bunova, mezra, 175
Bunovi, 179
Bunjišine, 604 [puste, zapuštene i uzapćene mezre]
Bušani, 603
Bušne, 210
Bušnje, 59, 536,
Bužije, 522
Bzenica, 355
Bžinje, 171
Pa sve do Stipana Vrljića i njegovih izvješća o svega 5 domova od Klobuka do Roškog Polja (Imota).
I je li to sve otišlo u vrijeme Araličinog "Puta bez sna". Ako se vidi iz n.dj. (deftera) da je i 1477. godine
pod naslovima selo veoma malo domova a pod naslovima džemata malo više.
Buhovo, str. 81.-82.
--------------------------U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S.
Aličić za godinu 1475-1477 piše:
---------------------------
9
NAHIJA MOSTAR
DŽEMAT VOJVODE VLADIMIRA
...
domova 82,
...
domova neoženjenih 14,
Kada je spomenuti Vladimir vojvoda na datu riječ i na vjeru došao, Hamza beg mu je dao baštine na
mezrama Dobro selo i Buhovo u okolici tvrđave Ljubuški, baštine na mezri Mokro u okolici Mostara,
baštine na mezri Ledinac u okolici tvrđave Imotski i na mezrama Kongora, Humljani i Čraštani i dvije
mezre, Šal i Turjak koje obje predstavljaju čifluke kao i trećinu dva mlina pod imenom Poda u sinoru sela
Knežpolje. Sinan beg mu je također dao tapiju na zemlju zvanu Rakit s tim da se u carskoj zemlji nastani
i u njoj boravi i da nastani na spomenute zemlje one koji ih obrađuju i nevjernike koji su s njim stigli i da
daje navedene zemlje osobama koliko god ih od sada dođe sa strane. Ponovo je tako određeno i
utvrđeno u defteru.
Navedene zemlje su date naseljenicima. Ponovo je tako određeno i u defteru utvrđeno."
Iza ovoga slijedi popis niza džemata koji zimuju i/ili ljetuju s vojvodom Vladimirom. Među njima Opanak a
Ivaniš (od Imockog nije).
Da bi na stranici 601.-602. opet nastao demografski propuh.
"DIO NAHIJE MOSTAR, drugi naziv Kopruhisar.
Selo Stepenkovići, pusto, u posjedu Radibrada.
Selo Bahačkovići, pusto, u posjedu Radibrada.
Selo Kruševo, pusto, u posjedu Radoja Nespenića.
Selo Bilešić, pusto.
Selo Uzarići, pusto, u posjedu Radivoja.
Selo Mokro, pusto, u posjedu vojvode Vladimira.
Selo Lipno, pusto, u posjedu spomenutog Vladimira.
Selo Buhovo, pusto, u posjedu Stranputića.
[-----------------------------------------]
Selo Borotine, pusto, u posjedu Opanaka.
[-------]
Selo Vijonica, pusto, u posjedu kneza Heraka.
Selo Gradac, pusto, u posjedu Radibrada.
Selo Jare, pusto, u posjedu Vukosava, sina Kalimana i vlaha.
Selo Paoče, pusto, u posjedu kneza Sokola.
Selo Prešnjevo, pusto.
Selo Gradac, drugi, pusto, u posjedu kneza Heraka.
Selo Gradac, drugi, pusto, u posjedu Radibrada.
Selo Bahačići, pusto.
Selo Dobro Selo, pusto.
Selo Kaloševići, pusto, u posjedu vojvode Petra."
str. 604.
" Mezra Bivolje Brdo i Turkovići, pripada Blagaju. One se sastoje iz 8 dijelova, pusta je."
10
...
"Puste zemlje u selima Knez i zapušteno selo Bunjišine u okolici Blagaja i zemlje zvane Međurječje i
Gladež..."
"Njive koje su ostale iza Hercega u selu zvanom Matočići..."
str. 605.
" NAHIJA POČITELJ
Nazivi pustih mezri koje drže vlasi:
Mezra Gojanovići, pusta.
Mezra Ričica, pusta.
Mezra Kukrica, pusta, hasa vinograda 3.
Mezra Opličiča, pusta.
Mezra Plešivac, pusta.
Mezra Svitava, pusta.
Mezra Šanica, pusta.
Mezra Kozica, pusta.
Mezra Gornja Ljubnica, pusta.
Mezra Donja Ljubnica, pusta.
Mezra Skočin, pusta.
Mezra Dretelj, pusta."
str. 605.-606.
"POPIS ZAPUŠTENIH MEZRI
koje nisu ni u čijem posjedu nego tako stoje neobrađene
Mezra Kosava, pusta.
Mezra Bravno, pusta.
Mezra Crvica, pusta, sastoji se iz tri komada.
Mezra Čečevo, pusta.
Mezra Dabrica, pusta.
Mezra Dretelj, pusta.
Mezra Čapljina, pusta.
Mezra Loznica, pusta.
Mezra Mrkovići, pusta.
Mezra Crnča, pusta.
Mezra Pršten, pusta.
Mezra Vrnja Glava, pusta.
Mezra Vinica, pusta.
Mezra Porećine.
UZAPĆENI POSJEDI, PRIPADAJU VILAJETU HERCEGOVINA.
..."
nastavlja se...
11
Bunjevci u Kupresu i Hercegovini
•
•
Džaja & Draganović
Pomnijim promatranjem današnjeg stanovništva na Kupresu lako ćemo otkriti njezinu dosta jaku
bunjevačku komponentu, dok je ona u prošlosti, posebno u XVIII. vijeku, po rodovima, kojih sada ovdje
više nema, bila i znatno jača. U nju spadaju obitelji Aničića, Bušića, Bešlića, Dumančića, Džaja, Grgića (a
tako, izgleda, i svih Brstila uopće), Jovića, Matica, Tokića i Vila (Vilovi, Vilici) od sadašnjih stanovnika, a
od bivših još i Bartulovića, Brčića, Ivankovića, Mažara, Sudara, Vidakovića, Vučenovića, Vučića i nekih
drugih1).
Pada u oči i druga činjenica. Neke izrazito hercegovačke obitelji spadaju također u Bunjevce i žive, barem
neko vrijeme, u jednom od glavnih bunjevačkih centara, u vrličkom kraju, pod gordom Dinarom. Takvi su
napr. Dumančići. Oni na Kupres dolaze iz Rakitna, ali još ranije doseljuju u Rakitno »od Vrlike«2. Sličan je
slučaj i Bušića, i, prije svega, Raštegoraca (v. među obiteljima u Dodatku). Imenom Raštegorci nazivaju
se i danas stanovnici sela Raške Gore blizu Mostara. Ime nedvojbeno odaje njihovu starinu. Sličnih obitelji
bit će daleko više. I one doseljuju na Kupres »od Vrlike«. Dedijer3) bilježi vrlo zanimljivu predaju
na Duvanjskom polju: zna se da su u stara vremena »Ličani« dolazili ljeti sa stokom na
»litište« na Duvanjsko polje. Isti pisac čuo je u Mandinu selu i Duvnu »da se je mnogo
porodica ovoga kraja poslije turskog osvojenja raselilo u Bosnu i Liku«4. Tako i u
narodnoj predaji Duvna (a možda i Rakitna) poznate su njihove krvne veze s
Bunjevcima Like i Dalmacije.
Potvrđuje to i jedan važan historijski dokumenat iz god. 1433. Među katoličkim »Vlasima« koji su
prinosnici i zaštitnici franjevačke crkve sv. Ivana iznad Metka pod Velebitom upisano je i više njihovih
odličnih muževa, knezova, sudaca i pristava suda. Među ovim posljednjima su i Tomaš Aladinić, Lukač
Milunović, Matijaš Jelčić, Franko Danilović, Šimun Bilković (Bilkić?) i drugi, »vsi dobri Vlasi v Hrvatih«5). U
nastavku pisanja o tim »Vlasima« navodi Klaić dalje i pismo bana Vladislava Talovca iz god.
1476. u kojem spominje »Vlahe« oko Čačvine k. Imotskog i Posušja (Posušju spada i
Rakitno, iako je ono više puta, kao nakon obnove katoličkog življa u XVIII. vijeku,
pripadalo župi Duvno6). I inače, rimski dokumenti iz Propagandina arhiva koji dosada
nisu objelodanjeni spominju na više mjesta katoličke »Vlahe« u zapadnoj Hercegovini te
na Vitorogu i Kupresu što ljeti dolaze tamo sa njihovom stokom a zimuju u Makarskom
Primorju". Uostalom, ne samo u XVII. vijeku nego i kasnije, dolaze ti katolički »Vlasi« iz
Dalmacije i Like sa svojom stokom na planine zapadne Bosne, Šator i druge, a prate ih
3)
4)
5)
6)
7)
Hercegovina, 322.
Isto mjesto.
Klaić, Povjest Hrvata .
Mandić, n. dj. 26, 133.
V. bilj. 11 na str. 21. Prepiše tih dokumenata nemam nažalost uza se.
kapelani-franjevci. Naprijed su spomenuti (str. 21) razni akti njihova imenovanja između 1714. i 1785.
Upravo njima zahvaljujemo neka najstarija naselja obnovljenog katoličkog življa oko Glamoča i Grahova,
u Medni blizu izvora Sane, donjem Livanjskom polju i drugdje.
12
Murgić bilježi tradicije ličkih Bunjevaca da su oni doselili iz Hercegovine1'. To
će biti samo dijelom istinito. Velebit kao i neke druge gore vjekovima su vrvile od
potomaka površno romaniziranih starih stanovnika ovoga kraja, u prvom redu Ilira koji
su se postepeno poslave-njivali i miješali s Hrvatima u njihovoj novoj domovini na
Jadranu. Murgića je vjerojatno zavelo samo ime Bunjevac koje on izvodi od rijeke Bune
u Hercegovini a s kojom ono nema nikakve veze.
Ivan
Zanimljivo je da izvjesni odlični pisci o Bunjevcima ne dolaze na pravo značenje tog imena.
Erdeljanović iznosi razna mišljenja o značenju riječi Bunjevac i citira posebno zaključak
Dr. Ive Milica: »Bunjevac dakle ne označuje drugo nego katolika za razliku od
pravoslavnih Rkača. Pošto su se ta imena stvorila, kako veli Ardalić,radi podruganije,
trebalo bi im tražiti koren u kojoj podrugljivoj reči«. Dr. Vaso Glušac, odbivši najprije
mišljenje, da su oni dobili svoje ime po riječi Buni kraj Mostara, tumači od koje bi
podrugljive riječi došlo ime Bunjevac. Oni »bunjaju«, nešto nerazumljivo govore kad se
kao katolici mole nerazumljivim latinskim jezikom. To mišljenje nema temelja, jer se
narod Bogu moli svojim materinjskim, hrvatskim jezikom, a samo svećenici latinskim ili
staroslavenskim već prema biskupiji kojoj pripadaju. Upravo predjeli u kojim Bunjevci
stanuju nisu latinaški već glagoljaški (Senjska, Splitska, Zadarska i Šibenska biskupija).
Petar Pekić, historiograf bačkih Bunjevaca, misli da je »možda najvjerojatnija teorija po
kojoj se ime Bunjevacizvodi od riječi Buna«1'. Slično tako i Karadžić, a Kukuljević
naprotiv traži podrugljivo značenje isto kao i kod naziva Vlah, Šokac, Majdak, Bodul itd2.
1)
Uspomene na gornju Krajinu s osobitim obzirom na Bunjevce, u časopisu »Vienac« 1882., 27-28., kod Erdeljanovića, n. dj. 7. Po
Murgiću su iza pada Bosne hercegovački bjegunci od Nevesinja, Blagaja, Stoca, Dubrava, Počitelja itd. prešli u Dalmaciju ali kako je
ona bila gusto naseljena uputili su se »dobijem Kotoru« (zapravo Kotarima!) i usput im se pridružiše bjegunci iz drugih mjesta »kao
u priliku od grada Livna«. Jedni pođu pod Velebit, a drugi preko Zrmanje u sela pod Velebitom. Odmah pada u oči da se navedena
mjesta nalaze s lijeve obale Neretve, što nipošto ne znači da doseljenika nije bilo i s desne obale makar ih ova slučajno zabilježena i
nesistematska predaja ne spominje. Sva navodno zavičajna mjesta tih hercegovačkih »Vlaha«, izuzevši Nevesinje, imaju i danas
brojan i dobro sačuvan katolički elemenat. Spadaju na područje vrlo starih katoličkih biskupija Stonske i Trebinjske iz X. odnosno XI.
vijeka sa homogenim katoličkim pučanstvom. Pravoslavlje tu datira iz vremena nemanjićke vlade u tim krajevima. Uza sve to,
sačuvalo se dosta katolika u istočnoj i južnoj Hercegovini sve do XVI. i XVII. vijeka. Brojna historijska svjedočanstva donosi Dr. D.
Mandić o tomu (Etnička povijest BiH, 450-453, 456-467), među kojim i ono fra Bernardina Pomazanića iz god. 1529./1530. o
skupinama bivših katolika između Bileća i Gacka i u Gacku samom, koji su se nedavno priklonili pravoslavlju radi nestašice
katoličkog klera (isto, 460).
2
O bačkim Bunjevcima, Književni Sever, april 1927., 95-102. Kod Erdeljanovića,n. dj. 12.
3
Značenje imena »Rkać« i »Bunjevac«, »Sredina«, III, 21. Hrvatska enciklopedija III, 518.
Međutim, vrlo vjerojatno, makar to čudno i zvučilo, ima ponešto istine i u prvom kao i u drugom
mišljenju. Ako Bunjevci doista potječu starinom iz Hercegovine, čemu se i Erdeljanović priklanja i što
za sebe ima jake razloge, onda doći »s Bune« koja izvire ispod nekad glavnog grada
Hercegovine tvrdog Blagaja, znači isto i što reći, od Blagaja ili, zapravo, iz Hercegovine
kada je bio, po poznatoj staroj riječi, »Blagaj šeher, a kasaba Mostar«. Podrugljivi
prizvuk opet je u tome što je po Stjepanu Pavičiću i drugim, novijim piscima, riječ
Bunjevac došla od naziva »bunja« za pastirsku nastambu u planini, izgrađenu od
13
suhozidine. Toj vrsti najprimitivnije nastambe u planini mogli su se rugati i rugali su se
stanovnici solidnije građenih kuća, zidanih pravim zidom sa žbukom, i nazivati ih
»bunjevcima«. Uostalom, nije važno što znači njihovo ime i kako su oni do njega došli.
Važno je, što su oni uistinu i čim se osjećaju.
Jezgro Bunjevaca čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih
planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tokom vremena, osobito u velikim
seobama izazvanim turskom invazijom, izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog govora i katoličke vjere
pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. To dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu
obitelj među njima u velikom tignju turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih
rodova hrvatskog ili bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih, turski
dokumenti nazivaju »Vlasima«. Murgićevu prije zabilježenu predaju o miješanju romanskog i
hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje činjenica Luke Sučića, bunjevačkog
prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687-1688), rođena
u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta »Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a
Sučići stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa
romanskim polunomadskim stočarima.
Već iscrpljeni prostor ove sitne studije ne dozvoljava nam, nažalost, da dublje uđemo u važni
problem hrvatskih Bunjevaca, posebno njihove dosad nespomenute hercegovačke grane. Problem je
važan, jer se
1}
Hrv. enciklopedija, 518.
2)
Isto.
3]
Bunja - »primitivna kućica, građena u suho od kamena, katkada četvorasta, pretežno kružna ... služi za sklanjanje pastira, pudara,
sitne stoke i si. (u prošlosti i za stanovanje). Ima ih po sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Možda je ime srodno s arbanaskim bun
(kamena) pastirska kućica« (M. Gavazzi i M. Stojković, III, 517).
4)
P. Pekić u članku Povijest Bunjevaca, Hrv. enciklopedija III, 518. Erdeljanović,n. dj. 19.
radi, po Erdeljanoviću1 o oko 400.000 ljudi, bez onih, dosad nezapaženih, u Hercegovini. Možemo ovdje
na njega samo upozoriti i dati poticaje za njegovo proučavanje, ne upuštajući se u potrebne analize i
dokazni materijal. Čudno je da se ime bunja i Bunjevci u Hercegovini ne čuje. To su ime dobili, izašavši iz
Hercegovine, tek u drugim krajevima.
U očekivanju daljnih dokumenata iz rimskih arhiva, vadimo izvjesno podatke iz bogatog gradiva
biskupskih izvješća god. 1743. i 1768. objavljenih od Dr. Mandića. Dva sela su u pitanju
Bunjevaca od posebne važnosti, Rakitno i Raška Gora, jedno sa zapadne i drugo s
jugoistočne strane masiva Čvrsnica-Čabulja. Oba su izrazito stočarska naselja i oba vrve
bunjevačkim prezimenima. Ona su, na neki način, mali centri istotakvih pastirskih sela i
zaselaka; Rakitno za Drežnicu i brojne sitnije ivere po duvanjskom i posuškom kraju i
dalje prema Crncu; Raška Gora opet za Bogodo, Gostušu i druga naselja oko Neretve
(Jasenjane, Potoke, Rodoč i slično) te dalje preko Mostarskog Blata prema Črnču i
Posušju na jednu stranu, a na drugu uz Neretvu prema Rami i dublje u srednjobosanske planine. Sebešić ispod Vraniće takvo je jedno naselje, koje nosi isto ime kao i
bunjevačko selo kod Subotice. Iz Rakitna vode pravci migracionih strujanja na Duvno i
14
tu se granaju prema Kupresu i prema Livnu, Glamoču i Vrlici, ali i u suprotnom smijem,
već prema teškim prilikama onih vremena. Druga struja ide s Duvna preko Ravnog u
Ramu sve do Uzdola i iz njega dalje u skopaljski kraj. U Rami i Skoplju miješaju se s
doseljenicima južne bunjevačke grane, one od Raške Gore i sela njezina centra, što se
lijepo razabire po spomenutim popisima i crkvenim maticama. Ova grana ima također
dosta jake dodire s Bunjevcima stolačkog kraja i Zažablja. Rod Raiča nalazi se s obje
strane Neretve. Doseljenici iz Bitunje kod Stoca - njihovo starije ime ostaje nam
nepoznato - čine god. 1743. u Zvirovićima skoro trećinu svih obitelji, a Vučići u Blatnici
u Brotnju ravnu polovinu. U ovoj grani se osjeća i prisutnost doseljenika iz Albanije, o
čemu drugom zgodom. Uopće vrlo zanimljiva i dosad slabo poznata migraciona gibanja
kojim treba posvetiti mnogo pažnje.
Biskupska izvješća bilježe čudna, dvojna sela Rakitno-Drežnica i Ravno-Uzdo, međusobno udaljena čitav
dan hoda. Ktomu Drežnica spada dva dana hoda udaljenoj župi Duvnu, a ne daleko bližem Mostaru.
Razlog leži kao na dlanu i sva tri roda u Drežnici, Juriči, Raiči i Šarići, starinom su iz Rakitna duvanjske
župe. Planinski masiv za pastire nije zapreka već veza, kao ni more za primorce.
Chroatia catholici, Rim 1962.
1
Erdeljanović, n. dj. 1
2
Isto 90, 91.
3)
Erdeljanović, n. dj. 179-180.
Slučaj »sela« Ravno-Uzdol slično se rješava: Rakićaci i Duvnjaci čine glavninu stanovnika
Ravnog, koji opet dalje sele na Uzdo i u Skoplje zaboravljajući gdjekada svoje staro prezime (n. pr. RaičiUzdoljaci). Uopće Rama ima vrlo mnogo hercegovačkih i bunjevačkih doseljenika, ali i nešto starosjedilaca
(Filipovići-Jeličići i drugi). Rakitsko-duvanjska struja zastupana je u Rami XVIII. vijeka po rodovima Raiča,
Petrovića, Malekina, Topića, Grubišića, Uzdoljakovića, Drežnjaka, Radića, Đereka, Vidoševića, i drugih, a
južna struja donijela je sobom brojne Vladiće, Šunjiće, Krešiće, Rašiće, Maiće, Arbanasiće i si. Na brojne
stare stanovnike Rakitna romanskog jezika podsjeća i planina Vardište između Rakitna i Blata.
Slično tako iz romanskog jezika izvode se i prezimena Kurilj (Kurilić, Kureljušić) u
Bijelom Polju, Buljan u Dragićini i Vel. Ograđeniku, Ćavar u Gostuši, Šorman (odatle ime
selu Šurmanci) i drugi.
Na bunjevačku komponentu spadaju slijedeće obitelji u Hercegovini i zapadnoj Bosni, a njihovi
imenjaci nalaze se i u trima ostalim bunjevačkim grupama, Ličkoj, dalmatinskoj i podunavskoj1': Aničići,
Dumančići, Blaževići, Glavaši, Ivankovići, Knezovići, Juriči, Marići, Marijanovići, Matići, Orlovići, Pandže
(Pandžići), P(a)rčići, Raiči, Sudari, Tokići, Vile, Vrankovići (Frankovići), Vučići, Zupci, Žuljevići i drugi. Za
neke druge rodove u glavnim bunjevačkim centrima u Hercegovini bilo bi to zanimljivo istražiti (Vladići,
Šunjići, Skočibušići, Sliškovići, Zadre i si.). Naprotiv Čuline u Dobrom selu i oko Knina su Bunjevci.
Postojanje četvrte hercegovačke grupe Bunjevaca od velikog je značaja za sastav hrvatskog
dijela pučanstva na Kupresu. Još u većoj mjeri vrijedi to za Bunjevce uopće, koji su znatnim dijelom
potekli iz Hercegovine, i to najviše iz zapadne, da ih opet u njoj otkrijemo. Razumljivo, jer sigurno svi oni
15
nisu iz nje iselili. Kada bi Bunjevci uglavnom potjecali iz istočne Hercegovine i Crne Gore kako neki pisci
misle, ostala bi nerastumačena činjenica, kako je vrlo jaka skupina ljudi koja danas broji do pola milijuna,
mogla u cijelosti primiti ikavštinu ne sačuvavši skoro nikakva traga ijekavice.
16
Bunjevci – Vlasi
Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane - Grga Novak
•
•
Od XIII — XV stoljeća
Sabirući i obrađujući relacije mletačkih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, nailazio sam često
na Morlake, o kojima sam pisao god. 1928. u »Novostima« br. 34 u članku »Morlaki (Vlasi)«,
zatim u »Narodnoj Starini« god. 1930 pod naslovom »Jedan anonimni rukopis iz 1775/6 god. o
dalmatinskim Zagorcima i(Morlakima), 'Primorcima i Otočanima«, i ona u »Starinama« JAZU
knj. 49, str. 5—80 pod naslovom »Dalmacija god. 1775/6 gledana očima jednog suvremenika«.
Međutim, uza sve toliko sretanje sa Morlacima, tokom stoljeća, počam od trinaestog do
osamnaestog, ne mogu ni danas dati odgovor na nekoliko pitanja, koja se pri tome uvijek
nameću: 1) Kako i kada su se Morlaci (Vlasi) u svojoj simbiozi sa Hrvatima odnosno sa Srbima i
drugim slavenskim plemenima na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka pretvorili u
Hrvate odnosno Srbe? — 2) Kada su izgubili svoj morlački jezik u Dalmaciji i Hercegovini? —
3) Jesu li ih Mlečani u XVIII st. dijelili od Hrvata odnosno Srba?
Ovaj prilog nema pretenzije da ta pitanja riješi, ali smatram potrebnim da donekle doprinesem
njihovom rašćišćavanju. Zbog toga ću iznijeti nekoliko zapažanja raznih mletačkih visokih
predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, koja mogu koristiti boljem upoznavanju ovih pitanja.
Danas shvaćanje naziva Morlak, odnosno Vlah, gotovo i ne postoji, ali je ono bilo živo još na
početku ovog (XX-oga) stoljeća, kada su dalmatinski primorci i otočani nazivali tim imenom sve
Dalmatinske zagorce od reda, tj. svo ono stanovništvo koje je nastavalo krajeve koji su bili s onu
stranu gorja koje obrubljuje primorje. »Vlah« (talijanski »Morlacco«) bio je za dalmatinskog
primorca i otočanina svaki zagorac, pa nazivao on sebe Hrvatom ili Srbinom, bio on katoličke ili
pravoslavne vjere.. Vlah je bio geografski, a ne nacionalni pojam, otprilike onako kao danas
Slavonac, Ličanin, Bosanac, Hercegovac i si. Ali dok danas postoji i Slavonija kao naziv za
izvjestan kraj Hrvatske i Lika isto tako, ili Bosna za točno označen dio našega teritorija, nikada
nije postojala na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka ni Vlaška ni Morlakija, kao naziv za točno
ograničen kraj, mada se često i jedan i drugi naziv upotrebljavao za pojam nekog širokog, ali ne i
točno ograđenog prostora u dalmatinsko-ličko-hercegovačkom kraju.
U XIII stoljeću (oko god. 1215—1219) srpski veliki župan Stjepan u ugovoru koji sklapa sa
dubrovačkim knezom Ivanom Dandolom i dubrovačkom komunom Dubrovčane naziva
»Vlasima«1.
Isto tako naziva Dubrovčane Vlasima i bosanski ban Matija Ninoslav u svojoj potvrdi povelje
bana Kulina Dubrovčanima, godina 1234 2. Isti Matija Ninoslav naziva istim imenom
Dubrovčane 22. ožujka 1240 godine u povelji, kojom obećava Dubrovčanima mir i prijateljstvo
3. On to čini i u svojoj povelji izdanoj mjeseca ožujka 1249. 4
17
Nema sumnje da je u ovo vrijeme za pisare u bosanskoj i srpskoj dvorskoj kancelariji »Vlah« bio
isto što i »Latin«. Sačuvao nam se i latinski prijevod prve isprave, i to iz XIII vijeka, i u
prijevodu se na mjestu »Vlah« kaže »Raguseus«.
Prvi se put spominje ime »Morlak« (Morlachi) 1352 godine, 24. lipnja, u pogodbi po kojoj
zadarsko vijeće prodaje sol Veneciji, gdje Zadar zadržava dio soli koju Morlaci i drugi izvoze,
kopnenim putem.5
14. prosinca 1357. izdaje hrvatski ban Ivan Šibenčanima povelju u kojoj kaže i ovo: »Isto tako ne
mogu Vlahi, ili seljaci, na teritoriju istoga grada bez dozvole i privole građana svoju stoku
pasti«.6
Dovoditi u bilo koju vezu naziv Vlah u bosanskim i srpskim poveljama sa ovim nazivom u
hrvatskoj kancelariji, je bez ikakove osnove. U ispravi bana Ivana radi se izričito o pastirima u
nedalekoj udaljenosti od Šibenika, koji tamo dolaze na ispašu sa svojim stadima sa hrvatskoga
teritorija, kojim gospoduje ban Ivan. Kako se pri tome ne spominju drugi podanici bana Ivana,
nego ovi stočari, Vlasi, naše je mišljenje da su se oni u ovo doba doista razlikovali od ostalih
podanika bana Ivana, koji su bili zemljoradnici, i da su još u ovo doba, kao i Dubrovčani govorili
drugim jezikom nego Hrvati, t. j. nekom mješavinom staroilirskog jezika i pokvarenog
provincijskog latinskoga, koji su sobom donosili isluženi rimski vojnici, bilo da su oni služili u
legijama, ili kao pomoćna vojska, bilo da su bili kolonizirani iz Rima i Italije.
1 Codex Diplomaticus — Diplomatički Zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije,
sabrao i uredio Tade Smičiklas, JAZU, sv. III, Zagreb 1905, 140.
2 God. Dipl. III, 1905. 427.
3 God. Dipl., IV, 1906. 107 i 108.
4 Codex Diplomaticus, IV, 1906, 386 i 387.
s Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, JAZU, Zagreb, III, 1872, 237.
c »Item Vlahi, vel Villani in districtu ipsius Civitatis absque licentia, et voluntate Civium pascua
ipsorum, seu gramina depascere non possint«. Lucius. loannis Luciii Dalmatini De regno
Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodarrd 1668, 234.
Od I stoljeća pr. n. e. do VII stoljeća n. e. dugih je 8 stoljeća, za koje je vrijeme bilo dovoljno
mogućnosti stvaranja ovakvih narodnih i lingvističkih mješavina. Vjerojatno nije postojala
nikakva sličnost između jezika, koji su tada govorili Dubrovčani, i koji je potjecao iz rimskog
Epidauruma, a koji nipošto nije bio identičan sa onim, koji se je tada govorio u Rimu, i jezika,
kojim su govorili dalmatinski iliro-romanski pastiri XIII stoljeća, ali su za one, koji su govorili
hrvatskim ili srpskim jezikom, bili to »Vlasi«. Kao takve spominju ih spomenute bosanske i
srpske isprave, a takvim ih nazivaju i isprave hrvatske dvorske kancelarije.
Međutim, dok ban Ivan spominje Vlahe u okolici Šibenika, godine 1357, govori, 25 maja 1362,
dakle gotovo istovremeno ban Nikola Zeech
0 Morlacima, koji su ušli na teritorij Trogira, i o drugima, koji stalno ulaze, sa svojom stokom.
Tu se govori bez ikakve sumnje o istom narodu, odnosno skupini, koja se isključivo bavi
stočarstvom.
Trogirani navode kako je to od velike Štete za »pučane«, dakle za stari, hrvatski živalj, koji se
nalazi na trogirskom teritoriju. Oni traže od bana, »koji predstavlja kralja u ovim krajevima, da
tu čest »Morlač-kog naroda« sa njihova teritorija istjera, i da omogući njima (tj. Tro-giranima o.
18
p.) da se služe, da upotrebljavaju i posjedaju svoja obrađena polja, odnosno zemlje i pašnjake,
njima i njihovim najamnicima
1 pučanima, mirno i spokojno prema darovnicama i sankcijama starih pobožnih kraljeva«.7
Morlacima naziva, kako vidimo određene stanovnike neprimorce i tada još uvijek romanski
Trogir, u doba ugarsko-hrvatskog kralja Ludo-vika i prije toga Zadar, u to vrijeme u vlasti
Venecije (1352). To je vrijeme preko jednog stoljeća prije nego su Turci osvojili Bosnu i
Hercegovinu, i kada u krajevima susjednim Zadru i Trogiru nije bilo pripadnika druge
vjeroispovjesti, osim katoličke.
Godine 1412, 10 travnja Vijeće Umoljenih u Veneciji ustanovljuje, da su neki Morlaci zauzeli i
ovladali utvrđenje Ostrovicu, koji je Venecija kupila od Sandalja. Vijeće Umoljenih ovlašćuje
svoje rektore u Zadru, da potroše do 3000 dukata za otkup toga grada.8
Ali pored ovakvih Morlaka, koji nisu bili prijatni susjedi tada, t j. od god. 1409, mletačkom
Zadru, postojala je između Morlaka zadarskih susjeda, a i podaljih živa trgovina, u kojoj je vidnu
ulogu imala s mletačke strane sol, a s morlačke sir i suho meso.9
Koliko je Venecija držala do ove trgovine solju sa Morlacima, vidi se iz toga, što je neke propise
o toj trgovini dala razglasiti ne samo »u sviir krajevima Dalmacije«, nego i po katunima
Morlaka, kada budu na pasi na našim terenima, eda i svima njima bude to poznato.«10
7 Lučio Giovanni, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trati, In Venetia 1674, 279, 280.
8 Listine VI, IS78, 239 i 240. • Listine VII, 1882, ISO.
10 Ibid. 181.
Nazivanje morlačkih stanova »catone«, katuni, koji se naziv upotrebljava po cijelom
Balkanskom poluotoku za pastirske stanove, nalazimo još u XIII stoljeću. Tim imenom nazivaju
se i stalna naselja.11 U ovoj se ispravi izričito kaže, da Morlaci imaju svoje »catone«, kada
dolaze na ispašu na mletačkim terenima.
Trgovina solju bila je razvijena ne samo između Zadrana i Morlaka, nego i između Pažana i
Morlaka prije nego je Venecija god. 1409 kupila Zadar i pravo na Dalmaciju od ugarskohrvatskog kralja Ladi-slava Napuljca. Mjesto, gdje su tada prodavali Pažani Morlacima sol bio je
Obrovac. Morlaci i »drugi stanovnici spomenutih strana« donosili su »u Obrovac i okolna
mjesta« sir i drugu robu, a izvozili su tu robu trgovci iz Maraka i drugi. Kada je Venecija dobila
god. 1409. i Zadar i Pag dozvoljavala je jednim zaključkom Senata od 9. srpnja 1417 Fazanima,
da i dalje trguju solju u mjestima, u kojima su to do tada činili, ali je zabranila, da stranci izvoze
»sir i drugu robu«. Neka ti stranci to kupuju u Zadru, eda od toga imade koristi i zadarska i
mletačka carina.12
Kako vidimo u okolici Obrovca spominju se pored Morlaka i »drugi stanovnici spomenutih
strana.«
Za naše je pitanje od osobitog interesa dukala dužda Tome Moceniga od 23 kolovoza 1417.,
kojom ovaj dostavlja šibenskom knezu Blažu Delfinu prijavu o nekim vratima franjevačkog
samostana, sa morske strane, kojima bi se mogao neprijatelj uvući u grad. Tu se kaže, da će, kada
19
svrši primirje hrvatski ban Ivan i zagrebački biskup doći da provedu zimu u Kninu i Ostrovicu pa
»će se izabrati između Morlaka i drugih Slavena, junačkih i sposobnih sedam stotina i više«, koji
će noću prodrijeti kroz spomenuta vrata u grad.13
Prijava je pisana od Šibenčana, koji, kako je jasno napisano smatraju Morlake da ,su Slaveni, ma
da ah od njih razlikuju.
I u zaključku Senata od l lipnja 1419. Mlečani govore o tome kako je kuga, koja hara u Šibeniku
spriječila Morlake, da dolaze sa svojom robom u Šibenik i tamo kupuju sol.14
14 rujna 1919. mletački Senat govori o tome kako su Morlaci naoružali neke lađe, da s njima
preplove na otoke.15 Mlečani nazivaju Morlacima, kako je iz ovoga očito i dalmatinske
primorce, koji ne živu u gradovima.
20 prosinca 1428 mletački dužd Franjo Foscari u svom pismu zadarskom kapetanu Marku
Lipomanu i zadarskom knezu Aleksandru Zorziju
II Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, JAZU, Zagreb, IV, 1892—1897, s. v. 900, 901.
» Listine VII, 1882, 235 i 236. 14 Ibid. 236, 237. 14 Ibid. 285. " Ibid. 299.
kaže, da je »dolazak Morlaka u naše dalmatinske gradove vrlo koristan i za našu državu i za naše
podanike i vjerne i onim krajevima ...«16
Iz ovih duždevih riječi očito je da on Morlacima smatra stanovnike preko granice zadarskog
teritorija. Kako je taj teritorij bio dio teritorija hrvatskih feudalaca, to je očito da ti Morlaci
stanuju na hrvatskom teritoriju.
Devet godina zatim sklapa se pogodba između Venecije i hrvatskog bana Petra, brata bana
Matka, u kojoj se medu ostalim kaže, »da ubuduće od dana sklapanja ove pogodbe (tj. 6 svibnja
1437 g.) bilo gdje u Dalmaciji, gradu ili selu, koje je u dominiju ili vlasti istoga presvijet-loga
gospodstva (t. j. Venecije, o. p.) neće biti primljen bilo koji Vlah ili Morlak, koji bi htio da se
nastani u nekom gradu presvijetlog dominija, nego on ima biti istjeran i vraćen u ruke njegove
Magnifi-cencije... a gospodin ban Petar obećaje da ne će dozvoliti ubuduće da se nanose smetnje,
štete ili krade podanicima spomenutoga dominija Venecije, bili oni Dalmatinci ili Morlaci, koji
su se Morlaci nastanili na teritorijima spomenutog presvijetlog dominija prije posljednjeg
primirja koje je sklopljeno ..." 17
Ovi Morlaci i na mletačkom i na hrvatskom teritoriju bili su očito svi seljaci bez razlike.
U naputku, koji Vijeće Umoljenih daje 26 veljače 1439 Pavlu Vala-resu, kad ga šalje kao
providura u Dalmaciju, kaže se, da je glavni uzrok zbog kojeg ga šalje, Petar Talović, »koji ne
prestaje da nanosi štete našim podanicima, i najviše Morlacima, koji stanuju u drugim našim
mjestima.«18
Spor između Venecije i Petra Talovića bio je najviše u tome, što je Petar tražio da Venecija
protjera iz svojih mjesta one Morlake, koji su prebjegli sa Petrovog teritorija na mletački poslije
primirja sklopljenog sa carem Žigmundom. Venecija je nudila Petru novčanu naknadu za te
Morlake, ali se sporazumjeti nisu uspijevali.
Gotovo istovremeno, kada se govori o Moralacima na teritoriju Petra Talovića, govori se i o
Morlacima u okolici Senja. 31. siječnja god. 1441 Venecija traži od senjskih knezova (comites
Segne), da oni namire štetu za brašno, koje su opljačkali »Morlaci vaši podanici« na jednoj lađi
Rabijana mletačkih podanika.19
Dvije godine zatim 31 svibnja 1443 spominju se Morlaci u okolici Kotora (prope Catarum)20.
20
Još smo bolje upućeni o Morlacima u okolici Baga, današnjeg Karlo-baga, iz jedne molbe, koju
je paška komuna uputila mletačkom Senatu, a on joj odgovorio 28. srpnja 1445. Mletački je
Senat bio dozvolio
»« Listine IX, 1890, 34. " Ibiđ. 96 i 97. 18 Ibid. 115 i 116. » Ibid. 135 i 136. «• Ibid. 175.
Fazanima, da upućuju svoju sol u Trstenicu, koje je mjesto pripadalo senjskom knezu Dujmu. To
je išlo na štetu Bagu, koji se obratio svojim gospodarima krbavskim knezovima, koji su da im
udovolje zabranili svojim podanicima Morlacima da idu kupovati sol u Tristenici, kao i to da
tamo ne smiju nositi bilo kakvu robu, nego treba da to čine u Bagu. Iz Baga u Obrovac može da
se vozi sol, a iz Obrovca u Bag sirevi i smola.22
O »ljudima i Morlacima bana Petra« u susjedstvu Poljica god. 1446. govori mletački Senat god.
1446, 17 ožujka,23 a o »Morlacima ili drugim zločincima, po kojima bi mogli da budu okradeni
podanici našega gospodarstva ili zlostavljani« govore godine 1447, 13 ožujka, zadarski knez
Hektor Pasqualigo i kapetan Nikola Memo,24 o Morlacima pak »koji stanuju kraj Kotora« i o
vojvodi Altomanu »sa njegovim vojnicima i Morlacima« i o katunima u tom kraju — mletački
Senat 27. srpnja 1452 godine.25 O Morlacima u Podvelebitskom kanalu govori mletački Senat u
svom odgovoru na molbe paškog poslanika 12. kolovoza 1452. Paški je poslanik Belota Luke
Diziković u ime svoje komune, molio mletačku vladu, da isposluje, da »nijedan Morlak iz onih
planina ne može posjedovati ni brodicu ni lađe bilo koje vrsti, ni s njima ploviti, osim ako za to
položi jamčevinu u Pagu, pa ako s tim lađama bude počinjena neka krađa, treba on to
nadoknaditi i platiti. Ukoliko on tome ne odgovori, paški knez može zaplijeniti spomenute
brodice i lađe i dati ih spaliti.«26 To im mletačka vlada odobri, ali uz uvjet, da
0 tom riješenju mletačke vlade obavijeste krbavske i senjske knezove.27
U svojoj dukali od 8. ožujka 1455. g. Franjo Foscari odgovarajući na molbe poslanika krbvaskih
knezova Tome, Ivana i Jurja njegovih sinova kaže da »oni imaju neke Morlake koji su njihovi
podanici i kao robovi zemlje, ovi spomenuti bez naročite dozvole svojih gospodara ne mogu otići
sa njihovog zemljišta i obvezani su da izvršuju i poda-vaju izvjesne regalije spomenutoj gospodi.
A kako su od nekoga vremena počeli bježati iz distrikta pomenute gospode bez njihove dozvole,
mnogi su se sklonili u distrikte Zadra i Nina da tamo stanuju, što je na veliku Štetu spomenute
gospode.« Krbavski knezovi su se zbog toga obratili mletačkoj vladi s molbom da naredi svojim
predstavnicima u Zadru i Ninu da te Morlake koji su podanici pomenute gospode, vrate i da ih
prisile da se povrate na teritorij svojih gospodara. Mletačka je
21 Bag se u ovo doba naziva i latinski i talijanski Scrissa, Scrixa. God. 1525 popališe Bag Turci,
a god. 1579 obnovio ga je nadvojvoda Karlo, koji je stolovao u Grazu i zapovijedao tek
obrazovanom Vojnom Krajinom, koju mu je car i kralj Rudolf predao u upravu 25. veljače 1578.
22Listine IX, 1890, 223.
23 Ibid. 238.
24 Ibid. 258.
25 Ibid. 436. i .437.
26 Ibid. 448.
27 Ibid. 449.
21
Vlada odgovorila da će, ma da nema nikakove informacije o takovim Morlacima, obavijestiti
svoje rektore u Zadru da paze na prava krbavskih knezova i da prema tome postupe.28
God. 1457. knez Ivan, sin kneza Tome krbavskoga, saopćava mletačkom Senatu da su »svi
Morlaci koji nastavaju naša brda podanici i obavezni, kao što su obavezni seljaci privezani uz
zemlju vašeg otoka Kandije (Krete)«. Međutim kada ne izvršavaju svoje obaveze a knez Ivan
hoće da ih na to prisili, oni prelaze na teritorij Zadra. To je od velike štete za knezove krbavske.
Kada im se oprosti dug, oni se ponovo vraćaju »u spomenuta naša brda«. Knez Ivan moli da ih
mletačke vlasti ne primaju.
Mletačka je vlada odgovorila, da je ona uvijek dozvoljavala da na njen teritorij slobodno dolaze
svi koji hoće i da ona ne može ukinuti tu slobodu. Ali kada knez Ivan kaže da su ovi Morlaci
»vezani za zemlju« i da za njih treba upotrebi ti drugu mjeru, onda mletačka vlada obećaj e da će
mu udovoljiti. Međutim oni koji nisu »vezani za zemlju« slobodni su doći kada hoće.29
Iz ovoga je očito da knez Ivan naziva sve stanovnike svojih krajeva Morlacima, jer njihov odnos
uporeduje ne sa drugim stanovnicima u svojoj oblasti, nego sa onima otoka Krete.
Pažani nazivaju u ovo vrijeme i primorce Morlacima. U svojim kapi-tulima koje je paška
komuna podnijela mletačkoj vladi god. 1458. kaže se: »Po obali brda tj. po terrafermi, u
najnovije je vrijeme Vaše Gospodstvo povisilo carine od 20 na 32 dukata, zbog čega je veći dio
Morlaka počinjući od Baga i Senja do Rijeke grnuo u Istru da tamo kupi sol, jer »tamo nema
carine«. Pažani traže da se vrati carina na 20 dukata kako je to bilo prije, a također da se udari
carina na so) u Istri.30 Mletačka vlada svojim odgovorom od 3. studenoga 1458. na to nije
pristala.
Međutim iz toga odgovora mletačke vlade paškoj komuni (3. stude-nioga 1458) vidimo da su
Morlaci sol iz Istre prevozili i morskim putem, na obale Rijeke i Senja. Prema jednom naređenju
mletačke vlade, koje je tada bilo na snazi, nije se smjela prevoziti morskim putem sol iz Istre.
Pažani su tražili da vlada naredi »kapetanu galije Kvarnera« da sprijči Morlacima prevažanje soli
iz Istre u svoje krajeve.31
Pažani su tražili i to da treba strogo paziti da se ništa ne prevozi morskim putem od Baga do
Obrovca, jer da to škodi i zadarskoj i paškoj državnoj blagajni. Morlaci se na to nisu obazirali, a
mletačka je vlada odgovorila Pažanima da će stvar ispitati i dati potrebne upute svojim sindicima
koji idu u te krajeve.32
28 Listine X, 1891, 49.
29 Ibid. 117.
30 Ibid. 137.
31 Ibid. 136.
32 Ibid. 137 i 138.
13. studenoga 1462. primila je mletačka vlada poslanike Stjepana vojvode sv. Save, koji su joj
podnijeli njegovu molbu. Iz te se molbe vidi da vojvoda Stjepan ima u svojoj državi plemiće i
Morlake, tj. da sve one koji nisu plemići, on naziva Morlacima. Ovako stoji u njegovu podnesku:
»Ja sam zabranio mojim plemićima i mojim Morlacima pod kaznom gubitka svega što imaju na
svijetu, kupovanje bilo kakve soli, bilo u Dubrovniku, bilo na njegovom teritoriju, osim one koju
kupuju u Kotoru i Hercegnovom, u Neretvi, u Splitu i drugim gradovima Signorije«33 (tj.
Venecije).
22
Mlečani ovoga vremena nazivaju Morlacima težake na teritoriju raznih gospodara u Dalmaciji.
Knez i kapetan Šibenika izdaje 17. listopada 1465. naredbu kako se imaju krčiti nove zemlje na
šibenskom teritoriju. Vlasnici zemljišta mogu krčiti to svoje zemljište i graditi nove nastambe
služiti se pašnjacima i vodama spomenutog sela uz dozvolu glavara sela. »Ako pak netko naseli
neke Morlake ili seljake na svom zemljištu u svrhu da ga oni obraduju to može učiniti samo za
jedne zime, a ti Morlaci ili seljaci za vodu kojom se budu u to vrijeme služili treba da daju
uobičajena davanja onom selu na čijem su predjelu i čijim su se vodama služili.«34
Ovdje šibenski knez i njegova kurija u kojoj su svi odreda šibenski plemići, razlikuje Morlake od
seljaka.
U ugovoru sklopljenom 16. svibnja 1469. između Šibenčana i bana Ladislava Marka nalazi se i
točka 5. koja glasi: »Da se ništa ne kaže o Morlacima koji su došli na šibenski teritorij, nego —
jer se kaže da to spada na presjajno veličanstvo kralja i prevedre vlade mletačke — neka se to na
njih uputi da oni odluče«.35
Mjesec dana poslije toga šalje mletački dužd Kristofor Mauro poslanika k caru i kralju ugarskom
sa naputkom što će uraditi i u pitanju Morlaka, koji su došli na mletački teritorij a za koje je ban
zahtijevao da ih venecija Vrati. Mletački su, naime, rektori u Dalmaciji tvrdili da su spomenuti
Morlaci slobodni ljudi i prema tome punopravni, pa su kao takovi slobodno prešli pod mletačku
vlast. Mletačka vlada je prihvatila mišljenje svojih rektora i tražila da bude slobodno prelaziti i
banovim i mletačkim podanicima iz jedne vlasti u drugu. To neka poslanik svakako isposluje od
kralja.36
Razumije se da je ta sloboda vrijedila samo za one Morlake koji su prelaziti na mletački teritorij,
a svoje su obaveze prema gospodaru ispunili. Ali je bilo slučajeva kada bi prešli granicu i oni
koji nisu zadovoljili obavezu prema knezu i tada su mletačke vlasti prema njima drugačije
postupile.37
Pod godinom 1453. govori jedna bilješka, u God. n. 6214, 6215 rukopisne zbirke bečke Državne
biblioteke, da je vojvoda Stjepan odjahao u župu »sa mnogo ljudi Morlaka (Murlacchi) i
Kotorana«. 38
33 Ibid. 228.
34 Ibid. 339.
35 Ibid. 441.
36 Ibid. 451.
37 Ibid. 452 i 453.
38 Commissiones et relationes venetae, ed. S. Liubić, JAZU, Zagreb, I, 1876, 4.
23
Popis katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini prema
izvještajima biskupa Dragićevića
•
•
U raznim historijskim periodima razvijao se pristup historijskim izvorima i metodama njihove
obrade. Željelo se što autentičnije, preglednije i pristupačnije predstaviti i ponuditi historijski
materijal za raznovrsna istraživanja. U našoj historiografiji prvi put dajemo u štampu
kompjutorsku obradu dvaju popisa jednog dijela bosansko-hercegovaokog stanovništva.
To su popisi katolika iz sredine XVIII stoljeća, osim Trebinja i okolice što u to doba nije spadalo
u nadležnost apostolskog vikara — kako su ih zabilježili biskupi Pavao Dragićević (1741—
1743) i Marijan Bogdanović (1768). Uz popise katolika nalaze se i opisi biskupske vizitacije i
neki drugi dokumenti u vezi s tim. Mi smo ih priložili kao faksimile i tako ove vrijedne izvore
prvi put štampamo u cijelosti. Da bismo ova dva dokumenta bolje razumjeli pokušat ćemo ih
staviti u povijesni kontekst, tj. nešto reći o emigracijama iz Bosne i Hercegovine koncem XVII i
početkom XVIII stoljeća, apostolskim vikarima, a posebno o biskupima Dragićeviću i
Bogdanoviću njihovim izvještajima.
Migraciona kretanja katolika koncem XVII i početkom XVIII stoljeća kompleksan su i
nedovoljno istražen problem. Uspjesi austrijske i mletačke
[1] Trebinjska biskupija je najstarije biskupsko sjedište na tlu Bosne i Hercegovine, ne računajući rimski period.
Obuhvatila je, po Porfirogenitovu svjedočanstvu, oblast Travunju, koja je bila donekle samostalna kneževina. Najkasnije početkom XI stoljeća dobila je svog biskupa. Papa Benedikt VIII (1022) spominje Trebinje među područnim
biskupima Dubrovnika. Kasnije je kratko bila pripojena Barskoj metropoliji, a poslije toga, dugi niz stoljeća ponovno
je u Dubrovačkoj crkvenoj pokrajini. Sjedište biskupije, čini se, bilo je u današnjem selu Čičevu 5 km južno od
Trebinja. Kad je Travunja izgubila svoju samostalnost, a njom zavladali Nemanjići, Uroš I protjerao je biskupa iz
Trebinja. Trebinjski biskup dobio je kasnije otočić Mrkanj kod Cavtata, pa će se biskupija kasnije zvati Trebinjskomrkanjska.
U vrijeme turske vladavine Trebinjska biskupija je jako oslabila dugom odsutnošću biskupa, zbog oskudice klera, pa
su se i katolici postepeno gubili. Tome je doprinio i nemar dubrovačkih biskupa-stranaca, koji su imali neku odbojnost
prema slavenskom jeziku i staroslavensku liturgiju zamjenjivali latinskom. (Usp. B. PANDŽIĆ, De đioecesi
Tribuniensi et Mercanensi, Romae, 1959.
Iz izvještaja trebinjskog biskupa fra Antuna Prima, od 25. IV 1675, vidimo sliku njegove biskupije u drugoj polovici
XVII stoljeća. Biskupija je duga tri dana, a krug šest dana hoda. Prostire se od Risana i Herceg-Novog do rijeke
Neretve. Katolici su nastanjeni u 32 zaseoka, pomiješani s inovjercima, u 400 kuća sa oko 3000 članova. Mnoge štete
biskupiji nanio je kandijski rat. Mnogi su tada iselili pa se sada vraćaju na stara ognjišta. Veliki potres 1667. uništio
je ili teško oštetio sve stambene i crkvene objekte.
U cijeloj biskupiji djeluju tri franjevca Bosanske provincije: u župi Gradac fra Petar »da Mecaniza«, u župi Popovo
fra Stjepan Sutješčanin i fra Ivan od Kreševa, misionar u Žiroviću. Biskupija ima dva bogoslova, pripravnika za
svjetovne svećenike, Petra Stipanovića iz Gradaca na studiju u Loretu i Iliju Boškovića iz Orakova na studiju u Fermu.
24
Ovaj posljednji ubijen je 1692. u Popovu gdje je služio kao svećenik. (Usp. Arhiv Propagande — Rim, SC, Dal-mazia,
vol. 1, f. 268r — 275r, vol. 3, f. 156r).
[2] Vizitatorski dio izvještaja Pavla Dragićevića djelomično je objavio J. JELENIĆi kulturnog rada franjevaca Bosne
Srebreničke, Mostar 1927, str. 76— 114, a etnografski dio D. MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in
descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago — Roma 196.
vojske u ratovima s Turskom budili su, kod svih kršćana na Balkanu, nadu u oslobođenje.
Pogotovo u vrijeme Bečkog rata (1683—1699). Kada je, međutim, austrijska vojska počela trpjeti
neuspjehe, velike skupine kršćana, bojeći se osvete, krenule su iz Makedonije i Srbije, sa
patrijarhom Arseni-jem III Crnojevićem na čelu i austrijskom vojskom, preko Save i Dunava, u
nadi da će se brzo vratiti u svoje stare krajeve. No, ratni događaji krenuli su kasnije drugim tokom.
U Bosni i Hercegovini situacija je bila slična. U samom početku Bečkog rata bosanski biskup
Nikola Ogramić — Olovčić prešao je, preobučen u prostog čovjeka, na austrijski teritorij, pa je,
između ostalog posjetio cara Leopolda zamolivši ga da svoje čete pošalje i u Bosnu i Hercegovinu.
U tom slučaju ponudio mu je svoju pomoć u raznim vidovima. U takvom zanosu Ogramić je čak
od Propagande zatražio dopuštenje da i sam smije nositi oružje, pa i ratovati. To je, naime,
katoličkim biskupima crkvenim zakonom bilo zabranjeno.Slično biskupu Ogramiću austrijske i
mletačke vojske primale su s oduševljenjem i svi drugi kršćani u granicama Turske države, što je
kod vlasti izazvalo otvoreno podozrenje prema njima. Istovremeno, prilikom povlačenja Turaka
iz južne Ugarske, Banata, Srijema i Slavonije sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu pristigao i onaj
dio muslimanskog stanovništva koji je u tim krajevima bio ranije koloniziran. Ratovi su dakle
izazvali masovna kretanja stanovništva u svim pravcima. Ratne teškoće, zarazne bolesti, glad i
strah od osvete podsticali su između ostalih i većinu katolika Bosne i Hercegovine da pređu Savu
i potraže bolje uvjete za život u plodnoj Panoniji. Od toga ne ostaju imuni ni franjevci i njihovi
samostani. Od deset franjevačkih samostana, koliko ih je do Bečkog rata bilo u Bosni i Hercegovini, sedam su napušteni. Njihovi članovi prelazili su u austrijske, odnosno mletačke krajeve.
To su: Modrica (1685), Srebrenica (1686), Olovo (1687), Visoko i Gradovrh (1688), Tuzla (1690)
i Rama (1695).
Obimnost emigracija katolika iz Bosne i Hercegovine bila je znatna. Navest ću tri primjera:
- U tuzlanskom kraju, od Krivaje do Save, bilo je 1675. četiri franjevačka samostana, 12 katoličkih
župa, i preko 32.000 katolika. U istom kraju 1708. godine zatečen je samo jedan, no i on napušten.
To je onaj u Tuzli, koji je 1708. godine bio nenastanjen i obrastao trnjem. Na istom području
postojala je tada samo jedna župa sa oko stotinu katoličkih obitelji.
- Iz doline rijeke Bosne princ Eugen Savojski izveo je 1697. godine oko 40.000 katolika. U taj broj
spada ovjeren popis iseljenih katolika iz okolice Doboja i Dervente. Tako se iz župe Dubočac
iselilo 2.700, iz Dervente 2.300, Majevca 1.500, Sočanice i Zablatske 4.500, a iz Kusmadanja
5.700 stanovnika.
- U pismu od 13. aprila 1706. bosanski franjevci pišu venecijanskom duždu da su iz jugozapadnih
krajeva Bosne i Hercegovine preveli u Dalmaciju 5.000 katoličkih obitelji*. Pohodom Eugena
Savojskog u Bosnu završena je velika emigracija katolika iz Bosne i Hercegovine. To bježanje
ozbiljno su shvatile i turske vlasti, pa su u vrijeme austrijsko-turskog rata 1716—1718. naredile
da se pazi na kršćane i da ih »iz sjeverne Bosne presele dalje u unutrašnjost«. Nešto kasnije o
25
emigracijama katolika iz Bosne i Hercegovine pisali su Propagandi bosanski provincijal Andrija
od Kutine i kustos Šimun Tomašević.
s J. TADIĆ, »Ratovi i ustanci 1683—1699« u Historija naroda Jugoslavije II Zagreb 1959, str. 811—828.
* J. JELENIĆ, »Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci«, GZM god. XXXVI (1924), str. 1—7; F. LASTRIĆ,
Epitome vetustatum Bosnensis provinciae, Anco-na, 1776, str. 66—70.
s M. V. BATINIĆ. »Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti«, Starine JA, knj. XVII (1885), str. 77—150.
• J. JELEN IĆ, Spomenici, 3—4; Vjerodostojnost izvještaja potpisuju 22. januara 1700. Ivan Sekula, kobaški kapetan,
Ivan Omerbašić, vojvoda iz Dubočca i Nikola Olovčić, biskup đakovački ili bosanski.
• M. V. BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest vjekova njihova boravka, II, Zagreb
1883, str. 166.
[4]G. BODENSTEIN, »Povijest naselja u Posavini godine 1718—1739«, GZM XIX (1907), str. 155—190, 359—
390, 575—618.
26
Plemena
Žužul
•
•
Prezime Žužul je jedinstveno za imotski kraj. Svi Žužuli su potomci jedne obitelji s deset članova
kojoj je glavar bio Križan Žužulović i zapisani su u Zemljišniku na području Nebriževac iz 1725.
gdje piše da su dobili 18 kanapa zemlje.
Te iste godine je zapisan i Šare Žužulović koji je za nagradu sam dobio 29 kanapa, no nakon smrti
zemlju je uzeo Stipan Crnica, serdar Krajine. Vjerojatno je Šare sudjelovao u oslobađanju
Imotskoga 1717.g što bi moglo objasniti darovanu zemlju, no kako je umro bez potomaka zemlja
se vratila državi. Ili se nije htio doseliti u Imotski te ostao s obitelji u zaleđini Omiša pokraj Cetine.
Moguće da su Šarići u Svinišću baš po njemu dobili ime.
Godine 1739. u stanju duša Podbablje piše da Križan Žužulović ima obitelj s 11 članova, godine
1835. bilo je deset, a 1907. 25 obitelji koje se dijele u četiri roda; Svitlučići, Kurajići, Cicvarići i
Alađevci. Danas ima nešto više od četiri stotine pripadnika ovog plemena. Kako se to prezime
nalazi samo u župi Podbablje teško je odrediti odakle su stigli ili su zapravo starosjeditelji na ovom
području. No iz rijetkih povijesnih zapisa može se ponešto naslutiti.
Čitajući "Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina", Orijentalni institut, Sarajevo 1985.
gdje je Ahmed S. Aličić preveo jedan od prvih turskih popisa Hercegovine iz sedamdesetih godina
15. stoljeća nalazimo tekst:
"NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti, Petrij sin
Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav
sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče,
domova 11, Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna ranije je Sinan-beg dao
nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od
ranije su to bile njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom."
Kako je transilteracija problematična (slovu mogu biti čitana i kao č, ž, dž...) vrlo lako moguće da
ovdje imamo prvi zapis prezimena Žužul i to u blizini ili čak na samom području stare Imote.
Radoje i Milašin Žužul bi po tom bili prvi zapisani Žužuli i to u poznatom plemenu Krmpota koje
se dobrim dijelom kasnije raselilo na sjever Dalmacije u Veliko Krmpotsko Selo, danas Medviđu,
a onda dalje preko Velebita u Lič te zaleđinu Senja i Novog Vinodolskog gdje su bili poznati kao
Bunjevci.
Idući zapis koji bi mogao imati veze s ovim prezimenom je na dan 24.11.1636. kad Vicenzo Forze
u nazivu sela u Buccovizzi, sjeverna Dalmacija, opet uz selo Krmpote spominje i selo Zuzuli kojeg
danas više nema. No par godina kasnije kako veli B. Desnica u "Istoriji kotarskih uskoka" spominje
27
se izvještaj o bitci pod Ribnikom iz 1648. iz kojeg se mogu vidjeti brojna stanje Morlaka
(sposobnih za oružje), mjesta porijekla i trenutna mjesta boravka imamo:
1. Knez Nikola Tadijić: uskoci iz Krmpota naseljeni ispod Poljica, od 150 pješaka izgubili 10 .....
5. Harambaša Petar Miljanić: uskoci iz Čučulovaca naseljeni u Vrsima, od 70 pješaka poginulo
6 .....
U Vrsima nema Žužula niti igdje u zaleđini Zadra. No postoji prezime Žuža u Prigradi kod
Novigrada koji ne znaju točno odakle su i kako pročedili. Prvi spomem direktnog pretka današnjih
Žužula je u Kačićevoj pismarici gdje u popisu vitezova zadvarskih iz Morejskog rata (1684.-1699.)
imamo i Iliju Zuzula:
... Ništa manje Kekez Mihovile i delija Zuzule Ilija: svi su ovi srca Smiljanića, a desnice Rade
Miletića. ...
http://www.sss-makarska.hr/spisi/velikani/kacic/razgovor/110.htm
U popisu Imoćana koji su 1686.g naselili Zadvarje i okolna sela nema Žužula. Ali po usmenoj
predaji u Grubine su se stigli upravo sa Slimena kod Dubaca, dakle iz tog kraja. Slično prezime,
ali u Svinišću nešto kasnije spominje don Slavko Kovačić i tvrdi da su neki Čučulovići promjenili
prezime u Šarić.
U Svinišćima su g. 1725., kad je sastavljano stanje duša, i poslije, živjele sljedeće obitelji doseljene
iz Žeževice i Katuna:
Tavrić (g. 1686. "Tafra"!),[6] Bartulin, Pejković, Brzović, Ćosić, Jurjević, Popović, Bolčić (poslije
Terzić), Sovulj (1 osoba, ostali su u međuvremenu prešli u Kučiće), Kalajžić[7] i Balić.
Tu više nije bilo Krželja, Šestanovića, Šodana, Švraguljića, Krčića i Santrića. Oni su se tada
nalazili samo na svojoj starini u Žeževici i Zadvarju. U međuvremenu su se u Svinišće naselile
neke nove obitelji, kojih tu nije bilo g. 1686., kao npr. četiri zagvoško-medovačke: Stupalović
(poslije Cerić), Brstilo, Čagalj i Novaković.
Za obitelji Zrnčić, Marčušić, Čučulović (poslije Šarić), Mlinarević, Pavičić i Rogošić navedene u
spomenutome stanju duša nije moguće sa sigurnošću reći, jesu li i one naknadno odnekud doselile
ili su im se u međuvremenu promjenila prezimena. Premda Calergi u tomu selu nije naznačio
starosjedilačke obitelji, čini se da je ipak jedna bila, i to Burić koja se javlja u staroj matičnoj
knjizi pod prezimenom Lučić već u prvoj polovici 17. stoljeća, a oko g. 1700. upisivana je nekad
kao Lučić, nekad kao Burić.[8] Moguće da su to bili Žužulovići kako se u imotskim zapisima
početkom 18. st ovo prezime i zapisuje.
28
BUNJEVCI
Zavičajna udruga Ličana "Vrilo mudrosti" iz Slavonskog Broda - Predsjednica: Zdenka Topolovac, dr. med.
http://www.vrilo-mudrosti.hr/index.htm
Prva postojbina
U brojnim sporenjima povjesničara, demografa, etnologa, etimologa i drugih o
porijeklu Bunjevaca prevladalo je jedno, moglo bi se reći, opće mišljenje, a to je da
je zbog turskih osvajanja Bosne i Hercegovine u 15. st. došlo do masovnog
iseljavanja stanovništva (i Bunjevaca). No, počeli su se iseljavati u Dalmaciju iz
svoje matične postojbine, zapadne Hercegovine i zapadne Bosne već u 13. st. Mate
Matas navodi: "Najveća skupina je krenula prema Dalmaciji. Dio je krenuo prema
Lici, te velebitskom primorju i podgorju, a dio prema Bačkoj i podunavskom
prostoru općenito. Dio bunjevačkog stanovništva ostao je u Bosni i Hercegovini."
Bunjevci su naselili krajeve oko Zrmanje, Zelengrada, Benkovca i Zemunika, gdje
se miješaju sa starosjediocima, a intezivnije prodorom Turaka u 16. st. U prvoj
polovini 17. st. nastavljaju se migracije dalmatinskih Bunjevaca prema Hrvatskom
primorju i Lici i u drugom smjeru, prema Podunavlju.
29
Bunjevci su bili pokretno stočarsko stanovništvo koje se prilično selilo u vrijeme
dok su te seobe bile. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama
poznatim kao "bunje" (jedn. bunja). Bunjevci govore štokavski ikavskim govorom.
Spadaju u jednu od najbrojnijih skupina Hrvata. Bunjevcima se naziva — kako
napisa Rikard Pavelić — »jedan od najvitalnijih ogranaka hrvatskog naroda koji i
dan danas živi u većim skupinama u Madžarskoj, Bačkoj, Baranji, Dalmatinskoj
zagori, Ravnim kotarima, Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom Kotaru, zapadnoj
Bosni i zapadnoj Hercegovini.«
Smatra se da i danas ostaci Bunjevaca žive oko Duvna, Livna, Kupresa i
Rakitina. [2]
Stara povijest
Na području od ušća rijeke Krke, tijekom njenog toka dalje prema sjeveru,
obuhvaćajući krajnje obronke Dinare, pa preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i
Čabulje, uključujući velika kraška polja jugozapadne Bosne, izbijajući na Neretvu,
sve skoro do njena ušća živjelo je Ilirsko pleme Dalmati. Oni su kasnije krenuli
prema moru i po njima je ostalo ime Dalmacija. Oko današnje Dubravske visoravni,
te na prostoru istočno od Mostarskog blata živjelo je Ilirsko pleme Daorsi. Crta
razdvajanja s Dalmatima ovih dvaju ilirskih plemena prolazila je negdje kod
Širokog Brijega i Buhova, odnosno odmah iza Kočerina.
30
Misto Blagaj (5 km od Mostara) proslavilo je najlipše i najveće kraško vrelo, izvor
Bune, uz čije su obale u davna vrimena živili naši preci, ponosni ljudi. Buna je liva
pritoka Neretve u koju se uliva oko 15 km nizvodno od Mostara. Duga je 9 km. Buna
nastaje od kraškog vrela Bunice – pravog bisera i od vrela ispod krečnjačkog odsjeka u
Blagaju. Buna izvire iz pečine ispod stine visoke 200m, na vrhu koje se gnizde orlovi.
Tu di ladna buna vodu baca, tu je izvor mog života i svih mojih bunjevaca.
Preuzeto s http://www.bunjevac.com
Prije upotrebe imena Bunjevci, ovo stanovništvo često se nazivalo Krmpote. Ime
Bunjevci počelo se upotrebljavati početkom 17. st., seljenjem iz zadarskog zaleđa u
Primorje, Gorski Kotar, Liku i Podunavlje.
Prema povijesnim izvorima na prostoru Buhova u vrijeme oko 1452. god. živjela
plemićka obitelj Krmpotića koje je bila u vojno-gospodarskom savezu sa
knezovima, humskim velikašima Radivojevićima-Vlatkovićima. Nekoliko povijesnih
izvora kazuje da su Krmpotići na brdu Ozrnj kod Buhova u to vrijeme dali izgraditi
i crkvu sv. Jure, koja je kasnije, u naletu Turaka, bila sravnjena sa zemljom. Na
najvećem vrhu brda Ozrnj, koji se u narodu naziva Crkvina, i danas postoje ostaci
nekadašnje crkve sv. Jure.
31
Vrlo je zanimljiv slijedeći podatak. U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta
Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 14751477 piše:
Župa Humska Zemlja (Hum)
Posjed Vukića Krmpotića
Ledinac, mjesto
Veselivštak, Buhovo, Borajna.
Dakle Krmpote su bile iz sela Buhova pokraj Širokog Briga.
Međutim, upadi Turaka na prostore Hercegovine nagnali su većinu tadašnjeg
pučanstva na bijeg prema zapadu. Prema prvom popisu stanovništva Bosanskog
sandžakata, obavljenog između 26. siječnja 1468. i 12. svibnja. 1469. godine, Buhovo
je bilo pusto napušteno selo, upisano u "has"(posjed) tadašnjeg bosanskog
sandžakbega Isa-bega Ishakovića, koji je i pokorio ove krajeve. Uz Buhovo kao
potpuno pusta naselja spominju se i Ledinac, Kočerin, Jare, Mokro, Uzarići, Lipno,
te čitava župa Brotnjo. Dakle, Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine
Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili ovo područje između 1465. i 1467.
godine.
32
Zahvaljujući Ahmedu Aličiću,
prevoditelju turskih arhiva,
doznalo se da plemićka obitelj
Krmpotića potječe iz Buhova ali
je, istodobno, riješena i enigma o
ponovnom naseljavanju Buhova
nakon 1468. godine. Naime,
Turski popis Hercegovine iz
1475. otkriva da su džematu
(katunu) Vukića Krmpotića sa 11
domova ponovo dane natrag
njihove stare baštine: Buhovo,
Veselivštak , Ledinac i Borajna,
što je i bio uvjet da se vrate iz
izbjeglištva. U "Poimeničnom
popisu sandžaka vilajeta
Hercegovina" što ga je na
temelju turskih spisa priredio
Ahmed S. Aličić za godinu 14751477 doslovce piše: "NAHIJA
Grb Krmpota
HUMSKA ZEMLJA (HUM) DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin
Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin
Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas
sin Danče. Domova 11. Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna.
Kad je, pak, u pitanju etničko podrijetlo Bunjevaca zanimljivom se čini teza dr.
Krunoslava Draganovića. Jezgro Bunjevaca čine poslavenjeni stari romanski
stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i
Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tokom vremena, osobito u velikim
seobama izazvanim turskom invazijom, izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog
govora i katoličke vjere pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. To
dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu obitelj među njima u velikom tignju
turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih rodova hrvatskog ili
bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih,
turski dokumenti nazivaju »Vlasima«. Murgićevu prije zabilježenu predaju o
miješanju romanskog i hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje
33
činjenica Luke Sučića, bunjevačkog prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi
protiv Turaka u Bačkoj (1687-1688), rođena u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta
»Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a Sučići stari hrvatski plemići
upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa romanskim polunomadskim
stočarima.[4]
Etnokulturno formiranje
Proces etnokulturnog formiranja Bunjevaca u toj njihovoj prapostojbini, počeo
je još prije Otomanske invazije, pod utjecajem misionarske aktivnosti franjevaca
organiziranih u njihovoj državi Bosni Srebrenoj. Franjevci su dospjeli u
prapostojbinu Bunjevaca sa misionarskim zadatkom da privedu katoličanstvu
narod u Paganiji (Travuniji) i ograniče utjecaj grčkog-ortodoksnog i arijanskog
kršćanstva u dalmatinskoj Zagori i Bosni. To je vrijeme postojanja Bosne pod
Kotromanićima, u kojoj je Crkva krstjanska (patarenska, bogumilska,
„starovirska“), imala ulogu državne crkve.[5]
Mislimo da je na pravom tragu razrješenja njihova podrijetla dr. Draganović
koji tvrdi da im jezgro čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od
Velebita do kršnih hercegovčkih planina oko bazena Neretve, s kojima su se
izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere, pa su tako i
Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja.
Porijeklo imena Bunjevci
Ime Bunjevci nije se koristilo prije seljenja u Dalmaciju i na sjever. Jedinstevnog
znanstvenog mišljenja nema i navodimo neka mišljenja o nastanku imena.
Najpoznatija teorija o porijeklu imena Bunjevci je da je to po rijeci Buni, pritoci
Neretve u Hercegovini. Brdo Hum leži na 5 km od Mostara, oko njega izvire Buna,
Babuna, otud dolaze nazivi Bunica, Bunići kao Gorani Brđani. Čini da je to zapravo
i najlogičnije ishodište jer Bunjevci koji su došli u Liku a dobrim dijelom i u
Vojvodinu potiču ili iz dalmatinske unutrašnjosti ili Hercegovine odnosno šireg
zaleđa pod turskom vlašću nekada. Teško je ova tvrdnja održiva jer nemamo
podataka o upotrebi imena Bunjevci u Hercegovini.
Neki smatraju da je ime došlo od malenih kamenih kućica poznatih kao "bunje"
(jedn. bunja) u kojima su živjeli uzduž Velebita i dinarskih planinama, dakle kao
pastiri, drvodeljci i ratari. Gotovo do nedavno u Lici sačuvao se pastirski način
polunomadskog stočarenja. Ova manja i veća pastirska naselja diljem Velebita,
nazivaju se od davnine stanovi.
U govoru bačkih Bunjevaca nalaze se mnoge riječi grčkog porijekla, napisaćemo
ih latinicom onako kako se izgovaraju: dromos=drum, perkijon=prćija,
34
sarksma=sarma. Isto kako smo sa imenom ,,Bunjevac”, bunos znači brdo,
bunios=brđanin, gorski, bunemo=stoku napasati, pastirovati. Otud dolazi korijen
ruječi bun, a dalje se izvodi po nastavku - vac, kao Franciskus, Fran, pa Franjevac,
tako Bunos, Bun - dalje Bunjevac i to znači pastiri iz brda, brđani, gorani, pastiri.
Osim bačkih Bunjevaca i sada stanuju svi Bunjevci po gorama i pastiri su, tako je
grčki naziv ostao na cijelom narodu po njihovom glavnom zanimanju pastirovanju.
Prvi spomen naziva „Bunjevac" nalazimo u turskom popisu od 1570. godine, i to
kao ime jednoga kmeta u selu Maroku u Baranji - Marton Bunavacz. Međutim,
zbog određenih sumnji u vrijednost izvora, ovo se ipak ne bi moglo uzeti kao
siguran spomen etničkog imena Bunjevac, niti kao dokaz za prisustvo grupe naroda
s tim imenom u Podunavlju.
U dokumentu iz 1622. godine zapisano je da misionar Matković traži
„parochiam Bunjevci archidiocesis Colocensis" - što može označavati bilo jedno
mijesto ili selo, bilo grupu manjih bunjevačkih naselja. Prije 1622. god. se ne
spominju u pisanim dokumentima Bunjevci nego Krmpote.
U krajevima nastanjenim primorsko-ličkim Bunjevcima ovo ime se u
dokumentima javlja kasnije: 1700, pa 1701. i 1702. godine. Kako je to vrijeme buna
(pobuna) u Lici protiv austrijskih generala u kojima su sudjelovali i Krmpote, u
tekstovima javlja se ime Bunjevci (oni koji dižu bune).
Dr. Draganović daje svoje mišljeneje u razrješenju zagonetke imena i njega čudi
i upravo "buni" nepoznavanje imenice bunja u Hercegovini. A ono postoji i to bar u
četiri značenja:
1. bunja - tako se naziva otvor na kući (pretežno u njenom potkrovlju, šiši) kružnog
ili četvrtastog oblika (koliko puta npr. u djetinjstvu prigodom igre skrivača čuh:
"eno ga viri kroz bunju");
2. bunja - naziv za otvor na kanalu za natapanje (voši) kuda se ispušta voda, a koji
posjeduje gotovo svaka parcela uz takav kanal. Vjerojatno mlađeg postanja vezano za hidromelioraciju provođenu zadnjih stotinjak godina;
3. bunja - naziv koji se uporabljuje za kamen kojim se oblažu suvremena betonska
zdanja;
4. bunjište - naziv za rupu u blizini obiteljskih kuća gdje se odlagao kućni otpad
(toliko mi je puta pok. baka rekla da iz štednjaka na drva uzmem lugaru i lug
prospem "na bunjište"). [3]
Ovo je samo nekoliko primjera koji svjedoče, da je ova riječ u različitim
varijantama i s različitim naglascima, prisutna u životu zapadno-hercegovačkog
puka.
35
Kad zagrebački biskup Benko Vinković (1581.-1642.) kaže da su oni Bunjevci
Hrvati i da hoće da ih se broji medu Hrvate ili pak kad senjski biskup Sebastijan
Glavinić (1630.-1690.) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", ali da ne trpe da ih se
zove Vlasima moramo, istini za volju, reći da baš pretke tih Bunjevaca iz Liča turski
popis Hercegovine iz 1475. naziva Vlasima, naravno ne u etničkom smislu. Tada su
džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove
stare baštine: Buhovo, Veselivštak, Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz
izbjeglištva.
Ona opaska biskupa Glavinića da ne trpe da ih se zove Vlasima, jamačno sadrži
u sebi želju za razlikovanjem od one skupine koja se zove tim imenom, a
pravoslavne je vjere i očito njima nešto neblisko.
Ima i drugih pristupa porijeklu imena:
- Rikard Pavelić nas u svojoj knjizi ,,Bunjevci” upozorava na slijedeći podatak koji
do sada u literaturi nije bio spominjan: ,,U književnom delu s povesnim
pripovedanjima Filipa Grabovca ,,Cvit razgovora naroda i jezika iliračkoga iliti
rvackoga” (Venecija, 1747) zbog koje je iste godine bio osuđen i zatvoren, pa je u
tamnici 1749. god. bolestan umro, doslovce se govori o Bunima kao narodu ravnom
ostalim evropskim narodima. Ova se činjenica do sada nije uopće znala niti ju je
bilo tko navodio”.
- Buni ili Sabuni se spominju kao pelaški korpus naroda, koji je denominovan u
grčkim povesnicama, jer su bili na liniji odbrane starog i svetog grada Troje. Ta
identifikacija se podudara sa istraživanjima Milana Budimira i Radivoja Pešića.
- U zapisima bosanskog vikarijata koji je beležen svake treće godine u Bosni i
Hercegovini u odnosu na katolike, njihove župe, sela prezimena porodica s imenom
domaćina i brojem članova pojedinih porodica je 1747. god. otkriveno prezime u
Gornjem Glamočkom polju Matheus Bunievaz. Svi ovi zapisi o popisima čuvaju se i
danas u arhivu propagande u Rimu.
- Hrvatski istoričar, političar i profesor Tadija Smičiklas u svojoj zbirci povelja (V,
1007, 103-104) spominje da se riječ Buna bolježi u dokumentima već 1258. godine.
- Godine 1701. senjski biskup Brajković spominje da u Pazarištu u Lici, narod
sabire milodare za crkvu, pa to čine katolički Vlasi, koji još imaju naziv od starine,
a taj je Bunjevci (Catholici Valachi, alias Bunievci).
- Poznati nazivi Bunjevaca su dakle: Buni, Iliri, Dalmati, Raci (koji racki divane),
Gorani, Brđani, Traci, Vlasi - Bunjevci.[5]
36
Neosporno je dokazano da su i lički Bunjevci i Bunjevci iz Hrvatskog primorja
pošli u svoje nove krajeve iz Dalmatinske Zagore. Neki izvori navode da je posebno
ime BUNJEVCI nastalo u POZRMANJU (Ravni Kotari), tamo negdje u pozadini
ZADRA.
Zadarski biskup je 1603. godine izvršio vizitaciju područja POZRMANJA i u
svom izvještaju veli, da je pored starosjedilaca tu zatekao i pastire koji su
izvanredno tvrdi i opori, dok stotinu godina docnije senjski biskup Braiković za ove
iste pastire u POZRMANJU veli, »da su tvrdi i opori«, ali on te pastire već naziva
BUNJEVCI. A kapetan Like i Krbave J. F. Rambschusell 1701. godine kaže.
Bugneuzzi, gente efferene Bunjevci, narod neobuzdan i čini mi se da je Dr.
Smodlaka zapisao, da je u Dalmaciji pojam BUNJEVAC pojam za čovjeka prgavog,
svađalicu, bundžiju. Da je ime Bunjevac nastalo od kolibe-bunje, ime bi bilo
porugno, ne vjerujemo da bi ga sa sobom Bunjevci ponijeli u Hrvatsko primorje, u
Liku i PodunavIje... Vjerujemo da su dolazeći s turskog teritorija, bježeći ispred
turske vlasti, na slobodnoj teritoriji za sebe govorili da su pobunjenici-bunjenici
protiv Turaka, i da su ih dočekavali kao bunijevce protiv Turaka, BUNJEVCE.[6]
Spomenimo još kako se mogu naći tvrdnje srpskih povjesničara (Aleksa Ivić)
kako su Bunjevci Srbi, posebno u iz vremena prve Jugoslavije ili se ne spominje da
su Hrvati. Nećemo se osvrtati u daljnjem tekstu na te srpske nebuloze. U
enciklopediji Jugoslavije piše da su Bunjevci Hrvati u Dalmaciji, Lici, Primorju i
Vojvodini.
Seobe Bunjevaca sa turskih teritorija
Treba reći da je kretanje Bunjevaca prema bogatijoj ispaši u Dalmatinskoj
zagori počelo prije dolaska Turaka. To je područje moglo biti na sjeveru omeđeno
planinom Bukovicom, rijekom Zrmanjom; istočno: planinama Prominom i
Svilajom; južno: crtom Sinj-Šibenik, a zapadno: Ravnim Kotarima i Skradinom.
Turska osvajanja pokrenula su migracije stanovništva koje su nepovratno izmjenile
etničku sliku stanovništva u Bosni i Hrvatskoj.
Čakavski su Hrvati ratovali protiv Turaka na strani Mlečana, na strani
hrvatskih velikaša i Austrije, to su se pred Turcima morali povlačiti prema
dalmatinskoj obali, u gradove, pa je tako Dalmatinska Zagora, kao i Lika ostala
pusta, nenapučena. Dakle, Turci su osvojili te pokrajine, ali ovako opustjeli baš su
njima nanosili najveće štete jer nije bilo življa koji bi stvarao potrebnu hranu za
tursku vojsku. Zato su Turci podsticali naseljavanje stanovništva iz Bosne i
37
Hercegovine da se preseljava u Dalmatinsku Zagoru i Liku. [6]
Da bi lakše prodirali i bolje se snalazili u nepoznatim krajevima, Turci su za
svoje vodiće uzimali pastire starosjedioce, koji su dobro poznavali svoju bližu i dalju
okolinu. Tako su za svoje vodiće uzimali i Bunjevce, a vremenom ih sve brojnije
uzimali u svoju pomoćnu vojsku tzv. MARTOLOZI, koji su pratili tursku vojsku u
vojnim pohodima, a često učestvovali u borbama, a kad bi Turci osvojili nove
pokrajine i gradove, ova pomoćna vojska bi održavala posadu u tim mjestima i
branila ih od eventualnih upada. Bunjevci su kao martolozi, učestvovali u osvajanju
Like na strani Turaka, pa je vjerovatno da su mnogi onda već ostali u Lici i naselili
je. Tako su Bunjevci pod Turcima ratovali protiv svoje rođene subraće jer su ih
Turci prinudno uvrštavali u pomoćnu vojsku-martoloze. Zato je to katoličko
stanovništvo tražilo načina kako da ne ratuju protiv svojih. Rješenje je pronađeno u
dobrovoljnom preseljenju iz Dalmatinske Zagore, većinom Bunjevca, što u manjim
što u večim grupama na teritorije gdje prestaje turska vlast. [6]
U toj seobi ih pomažu i čak nagovaraju Mlečani, jer ako narod napusti turske
oblasti, ti će dijelovi ostati neobrađeni i opustošeni, dakle, štetit će Turcima.
Poznatije seobe iz Dalmatinske Zagore su bile već 1538. godine, kada su Bunjevci iz
Obrovca, u oblasti Pozrmanja, pošli prema planini GVOZD (Kapela) u Hrvatskom
primorju gdje su ih naselili na posjed Nikole Zrinjskog i Stefana Frankopana
Ozaljskog u selima Prilišće i Rosopajnik. Za ovima je pošla druga grupa 1558.
godine iz sela Muškovca kod Obrovca. Pri ovim seobama u oblasti Hrvatskog
primorja još nema spomena imena Bunjevci, ali su im prezimena već bunjevačka
kao: Pavičići, Milinovići, Šimunovići, Vlašići, Božići itd.
U seobama ih pomažu njihovi oci franjevci, koji su ih
pratili još iz Bosne i Hercegovine. Napomenimo i prvu seobu
iz sela Muškovca kod Obrovca već 1540. godine, kad su se
preselili u Gradište u Austriji, a 1544. godine druga grupa iz
Muškovca pak naseljava okolinu rijeke Kupe. Ove seobe,
napuštanje turske teritorije slobodno možemo nazvati
otporom protiv Turaka, ali ovo još nije smišljeni vid otpora,
nije još otpor protiv turske vojne moći, nije otpor našega
življa protiv tuđinske vlasti, moći i kulture, još nema svijesti i
organizacije. Fra Anđelo, rodom iz Trogira, radio je kod
Austrije na preseljenju stanovništva pod turskom vlašću na
područje pod Austrijom.
Hreljin, crkva Sv. Jurja
Kako su senjski uskoci često napadali okolicu Klisa,
38
upoznali su domaće stanovništvo - martoloze (pastiri nomadi). Upravo su uskoci
posredovali kod Vojne uprave u Senju da dozvoli naseljavanja martoloza u okolicu
Bakra i Hreljina. Prema zapisima, govor im je bio štokavsko-ikavski što upućuje na
to da se radi o Bunjevcima.
Godine 1583. god. u Hreljin su došli: Guzovići, Modričani, Polidarići, Kosi,
Tometići, Milišići, Kajnerovi, Matošići, Polići, Tomići (Bunjevci iz Zagona iznad
Novog Vinodolskog), Pravdačići, Kašići, Sabolići, Čandrlići, Stanići, Miklići,
Jurkovići, Jadretići, Ružići, Biličići i Ruminići. Još se među dseljenicima u Bakar i
Hreljin spominju Tomići, Matošići i dr. Dobar dio njih nezadovljnika smještajem
raselio se na otoke i drugu obalu Jadrana.
Iznad Bakarca na brijegu, na visini 321 m nad morem, nalaze se ostaci
napuštenog grada Hreljina. Na ruševinama prostranog grada omeđenog ruševnim
tragovima bedema, na kulama i bedemima vide se različite pregradnje i pojačanja,
iz vremena ratova s Turcima. Gradinom dominiraju ruševine nekadašnje župne
crkve Sv. Jurja s visokim zvonikom. Hreljin se prvi put spominje 1288. kao
potpisnik Vinodolskog zakona.
Tko je sagradio i kada Hreljin o tome ne govori ni jedan spomenik. Od dolaska
Frankopana u Vinodol 1225. pa do njihove propasti 1670. godine Hreljinom vladaju
Frankopani pa Zrinski. Kad se 1726. godine počela graditi nova Karolinska cesta iz
Karlovca za Rijeku, počelo je napuštanje starog grada Hreljina («Gradine») na
Piket oko koga se danas raširio Hreljin. Lokalitet „Gradina“ simbol je naše
graditeljske baštine iz doba Frankopana.
Nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja Klisa, Solina i Sinja 1538. god. prema
planu fra Anđea Trogiranina, Turci su se počeli osvećivati na stanovništvu koje je
bježalo u zapadne krajeve. Grupu od 860 stanovnika prihvatio je grof Zrinski i
naselio ih iznad Bakra.
39
Raseljavanje senjskih uskoka
Bunjevci
dolaze iz Bosne
bježeći pred
Turcima i
sklanjaju se
najprije u Klis.
Zabilježena su
neka imena.
Juraj Daničić,
podrijetlom iz
Bosne, prelazi u
Klis, a nakon
pada Klisa
prelazi u Senj.
Najpoznatiji
Daničić je Juraj
III. Daničić koji
je 1582. godine
vodio uskoke
zauzeti Klis, Solin i Kamen, no nije uspio, ali mu je zbog toga pothvata ucijenjena
glava. 1587. godine poduzeo je pohod u neretvanski kraj, a iste je godine
kraljevskim ukazom postao plemić. Sudjelovao je u borbi za Klis 1596. godine. Te je
godine u borbama za Klis sudjelovao i najopjevaniji hrvatski epski junak Ivan
Vlatković, Senjanin Ive. On je, također, podrijetlom iz Hercegovine, a po ocu
Novaku u dokumentima ga, pored prezimena Vlatković, Vlatko, Vlatcovi, Vlacov,
Ladko ili Latko, zapisuju Novaković ili Novaković-Vlatković. Majka mu je bila od
Domazetovića.
Prvi podaci o Senjaninu Ivi potječu baš iz 1596. godine za vrijeme zauzeća Klisa
gdje se Vlatković istakao te je nagrađen od nadvojvode Ferdinanda. 1603. godine
vodio je uskoke u okolicu Primoštena, a sljedeće godine u Liku te u okolicu Zadra,
Šibenika, Splita, te opet pod Klis i na Hvar. 1606. godine opet pregovara o
zauzimanju Klisa budući da vodi šest stotina uskoka, ali već sljedeće godine mu
Mlečani ucjenjuju glavu na 5.000 dukata. Nekoliko je puta u zatvoru, ali svaki put
bježi. 1609. godine knez Nikola Zrinski piše o Vlatkoviću "da se ne boji ni Boga ni
40
vlasti". 3. srpnja 1612. godine je za primjer "drugima slična ponašanja" osuđen na
smrt i pogubljen mačem, u prvom redu jer je održavao veze s istaknutim ljudima
svoga vremena (npr. sa španjolskim kraljem), ali zbog hrvatskog domoljublja nije
bio omiljen među Habsburzima.
Početkom XVII. stoljeća istakao se senjski uskok Vicko Hreljanović koji je s
nekim Matom, Klišaninom, vodio 160 uskoka i napadao mletačke brodove. Za
vrijeme kandijskog rata u borbama pod Klisom sudjelovali su istaknuti i opjevani
junaci Stojan i Ilija Janković, Petar i Ilija Smiljanić te Vuk Mandušić.
Nakon pada Klisa 1537. god. uskoci prelaze u Senj, te njihovim dolaskom
nastaje Senjska kapetanija koja je obuhvaćala prostor između Rječine, Zrmanje,
Brinja i Otočca. Uskoci su napadali područja koja su držali Turci na kpnu i Mlečani
na moru. Mlečani su radili pritisak na Austriju da raseli Uskoke što je napravljeno.
Komesar Josip Rabata dobio je zadatak likvidiranja uskoka. Spominju se obješene
uskočke vođe, Bunjevci Marko Margitić, Martin Posedarski i Juraj Maslarada.
Nakon toga uskoci su ubili Josipa Rabatu i njegove tjelohranitelje. Nakon
potpisivanja madridskog mira 1618. god. , već je iduće godine Austrija uskoke
protjerala iz Senja u Otočac, okolicu Pazina i Žumberak.
Prva seoba Bunjevaca u Lič 1605. god.
Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom
Turaka, napustili svoje područje između 1465. i 1467. godine i krenuli prema
Dalmaciji, na sjever i u Primorje. Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju
turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova kraj
Ljubuškog u Hercegovini. Ova grupa je iz Dalmatinske zagore donijela i ime
Bunjevci.
Prvi puta Bunjevci iz okolice Zemunika (49 obotelji poznati kao Krmpote, oko
700 duša) dolaze u Lič, 1605.-1606. godine. Lič je selo u Gorskom kotaru u općini
Fužine smješteno u Ličkom polju, nedaleko od planine Viševice i umjetnog jezera
Bajer. Razlog seljenja je što nisu hteli živjeti pod turskom vlašću. Lič je odabrana
jer je ujedno brana Turcima za napredovanje u Korušku. Doseljavanjem na nove
prostore Bunjevci su sebe nazivali Hrvatima pa se ime Bunjevci nije ni koristilo.
Turci su 1522. god. prvi puta opustošili Vinodol, dio Gorskog Kotara te
zaprijetili prodorom u Istru i Kranjsku. Otada Senj, Otočac, Brinje i Ledeneice
predstavljaju liniju obrane napredovanja Turaka. Krmpoćani su selili etapno iz
Hercegovine preko Ravnih Kotara do Liča i otuda prema Podgorju južno od Senja i
napokon u Liku nakon oslobođenja 1699. god. U toku dugog turskog 1593.-1606.
god. pojavljuju se na području između Gorskog Kotara, Primorja i Like, Bunjevci
41
vlasi Krmpoćani kao novi uskoci koji su zamjenili prave uskoke Senjane.[1]
Krajem 16. st. Krmpoćani su neko vrijeme boravili u zadarskom
zaleđu oko Zemunika i sela Krmpota koje je tada postojalo. Bili su u turskoj službi
ali su željeli preći na stranu krajišnika. Godine 1603. dva krmpotska kneza
posjećuju senjskog zapovjednika Vida Kisela i mole da se kod nadvojvode u Grazu
dobije privola da se nasele u okolicu Senja. No to tada bijaše vlasništvo grofova
Zrinskih. Julije Čikulin perfekt primorskih imanja Zrinskih na zamolbu Kisela
uspije nagovoriti grofove te u Lič i primorje stižu tri skupine ljudi. Prethodio je
upad kapetana Danijela Frankola sa 450 ljudi senjske posade na tursko područje
sve do tvrđave Zemunik koju je zauzeo bez borbe, razorio ju i vratio se sa oko 700
ljudi od koji 200 s oružjem u rukama. Bili su to Bunjevci Krmpoćani.
Ovi Krmpoćani su u Senju bili oko mjesec dana a početkom lipnja 1605. god.
sele u Lič, na kraško polje nedaleko od Fužina. Tamo ih je prihvatio Julije Čikulin,
upravitelj imanja Zrinskih i pomogli s hranom. Lič je bio nenaseljen već 200 godina.
Seljenje su dozvolili grofovi Nikola i Juraj Zrinski. Uz Krmpoćane spominju se u
starim ispravama Vojnići i Gvozdenovi ljudi.
1. Krmpotići iz skupine Damjana Krmpotića:
Damjan (Petrović) Krmpoćanin knez, Tomica Skorupović, Ivan Skorupović,
Milašin Skorupović, Martin Malovridnjak, Božić Bilosalić, Vuk Marković, Ivan
Krivalica, Radoje Pečijanić, Pečanić, Vuk Lersić, Mikula Mihovilović, Vid
Šimunović, Jakov Vukoslavić, Ivan Draganović, Vid Balinović, Toma Marković,
Ivan Kovač, Juraj Balinović, Marko Šimunović, Jerolim Mikulić, Tadija Mihovilić,
Pavao Mihovilić, Vugin Barulović, Mihovil Barulović, Martin Barulović, Matija
Oporković, Ivan Oporković, Miloš Hromec, Miloš Balinović, Martin Butorčić, Ivan
Miletić, Mikula Miletić, Martin Miletić, Vid Miletić, Radoje Cvitić, Mikula Božić,
Dujam Butorčić, Vuk Butorčić, Jakob Kriljavica, Mikula Vukoslavić, Martin
Mikulić, Pavao Mihovilčić, Miloš Matijević i Ivan Kernjec.
2. Skupina Vojnića:
Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić, Vojnić, Pavličić, Jujrević i
Stojčević.
3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi":
Sladović, Karanović, Valovac, Ilinić, Lovrić, Mikulić, Horčević, Vilenica, Balinović,
Brošković, Veljanić, Burolić, Mihovilović i Martinović.
Sačuvana je u
njemačkom prijevodu zakletva što su je 16. lipnja 1605. godine u crkvi sv. Jurja na
Hreljinu položili bunjevački prvaci Damjan Krmpoćanin, Tomaš Skorupović,
42
Tomaš Marković, Marko Balenović i Mile Butorčić u ime svih Krmpoćana »velikih i
malih«, da će biti vjerni i podložni grofovima Nikoli i Jurju Zrinskom."
Za većinu
ovih plemena
skupni naziv je
bio Krmpoćani.
U stvari dobar
dio njih je došao
iz velikog sela
Krmpote i
okolice koje se
nalazilo u dolini
između Karina,
Obrovca i
Zelengrada, gdje
je danas selo
Medviđa. U tom
Senj iz 1689. god.
selu su se još u
20. st (tad je već bilo miješano) nalazila ova bunjevačka prezimena koja se mogu
naći i na kasnijim područjima: Došeni, Radošinovići, Pilipovići, Šarići, Adžići i
Mršići, zatim Čačići u Bruški, Anići u Kruševu, Markovići u Nadinu, Dundovići u
Gorenjm Zemuniku, Šikići u Kozletu, Rončevići u Jasenici itd. Nakon raseljenja
Bunjevaca na poziv turskih vlasti tu su došli pravoslavni Vlasi iz unutrašnjosti
Balkana.
U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih
spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 piše: "NAHIJA HUMSKA
ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin
Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin
Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin
Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11.
Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna Ranije je Sinan-beg dao
nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao
zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom."
43
Sadašnja karta s povijesnim mjestima Lič i Hreljin
2. Skupina
Vojnića:
Petar, sinovac
Milinkov, Ivan
Matijević, Vuk
Galešić, Miko
Petković,
Vukdrag
Vojnović, Antun
Gudelić i Marko
Božić. Vojnići su:
Toma, Milinko,
Mikula, Šimun,
Miloš, Pavao
Pavličić, Mikula Jujrević i Šimun Stojčević.
Ova druga skupina iako se naziva Krmpoćani stiže iz sela Gorica, Raštana, Prkosa i
Tinja na samoj granici Mlečana prema Turcima koji su se skupnim imenom
nazivali "Vojnić". Dakle za pretpostaviti da je i ona skupina Vojnića iz 1605. bila iz
ovih sela. Rikard Pavelić tvrdi da su oni dobili naziv po vojnikluku, ratničkoj službi
no nije naodmet pripomenuti da se u okolici Ljubuškog nalazi selo Vojnić i da je tu
još u predtursko vrijeme zabilježeno jako vlaško i domicilno pleme Vojnića. Postoji
i drugo selo Vojnić odmah iza Trilja, na putu prema Splitu. Oba ta sela leže na
staroj cesti Salona-Narona, a Vojnići su bili poznati kao čuvari karavana
3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi":
Gvozden Sladović, Juraj Karanović, Martin Valovac, Andrija Ilinić, Matija Lovrić,
Živko Mikulić, Radan Mikulić, Novak Horčević, Jaro Karanović, Petar Horčević,
Mikula Vilenica, Milinko Mikulić, Pavao Mikulić, Tadija Balinović, Mihalj
Brošković, Pavao Veljanić, Mihovil Buronić, Luka Mihovilović i Ilija Martinović.
Već 1606. doseljeni Krmpoćani u Liču zavadili se se s upraviteljem Čikulinom i
žalili su se da ih Zrinski žele pretvoriti u svoje kmetove, a postojala je i nakana
krajiških ofocora da se Krmpoćane uklčjuči u Vojnu krajinu. Osnovni problem je
što je zemlja na koju su doselili ovi Bunjevci bila vlasništvo Zrinskih i Frankopana
koji su htjeli doseljenike proisiliti da ih priznaju za zemaljske vladare. Bunjevci su
to odbijali i prijetili da će se vratiti natrag Turcima. [1]
Tako 25.04.1606. god. krajiški general Vid Kessel piše nadvojvodi Ferdinandu
44
da vlahe iz Liča potčini krajiškoj komandi. Krmpotske vojvode Damjan i Tadija
Krmpotić, Skorupović, Kernćević i Pećijanić tražili su "privilegij za slobodu" od
Rudolfa II, ali bez uspjeha. Sukobi između Bunjavaca i Zrinskih su nastavljeni
1609. god. Zrinski su predlagali da se Krmpoćani presele u Liku ili Slavonsku
krajinu. Nadvojvoda Ferdinand je predložio kralju Matiji da Krmpoćane preseli u
Gusić polje, nedaleko od Brloga u sjevernoj Lici. Iz Liča su se Bunjevci u potrazi za
hranom i pašom spuštali prema moru pa su zajedno s Senjanima prijetili Turcima i
Mlečanima. Posebno je za Krmpoćane bilo teško razdoblje 1610.-1616. kada su ih
Turci iz Like napadali a krajiške uprava je zabranila protu-upade. Tada su
Krmpoćani počeli pregovore s Turcima oko preseljenja na njihovo područje. To je
saznala krajiška vlast pa je pokrenula protiv Krmpoćana starosjedioce iz Senja,
Ledenica, Brinja i Otočca koji su u jesen 1614. god. napali krmpotsku stoku i
otjerali u Senj. Nakon toga su uz dogovor s Mlečanima na srednji dio otoka Krka
prešle 23 krmpotske obitelji s pokretnom imovinom. Oni su s mletačkog područja u
proljeće 1615. god. upali i opljčkali Vinodol. Bila je to prva veća seoba Krmpočana
nakon dolaska u Lič. Ustvari je tako počeo raspad krmpotske plemenske zajednice.
[1]
Ostatak Krmpoćana živi u Liču i polako se kreću prema moru pod zaštitom
Krajiške vlasti od Turaka koji su ih napadali jer nisu ispoštovali dogovor i vratili se
njima. Od Krmpoćana iz prve seobe 1605.god. gotovo da nitko nije ostao u Liču.
Ostaju pretežito ono iz druge seobe 1627. god.
Dio Bunjevaca do 1609., osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem,
napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina
Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive. Osnovali su
mjesta Krivi Put, Krmpote i Alan. U novije vrijeme u Krivom Putu su najčešća
prezimena Prpić, Šojat, Tomljanović, Krmpotić i Pavelić. U Krmpotama su najčešća
prezimena Butorac, Balen, Krpan, Filipović, Pavelić, Vukelić, Pećinić i Pavličević.
U Jablanac iz ove prve skupine Bunjevaca došli su Balenovići i Butorci,
Krmpotići, Milinkovići i Vojnići. Krpani i Radoševići su došli u Jablanac iz one
druge seobe godine 1627. S njima su došli na jablanačko područje i Jovanovići,
Kalanji, Pećinići i Tomići iz Zagona i Ledenica. Ostali su naseljenici — kaže Pavičić
— bili većinom iz južnog Podgorja, među kojima Čaćići, Duići, Hodaci, Lulići,
Suknaići, Rukavine i Šikići, pa zaključuje: »da su do 1690. Jablanac i okolinu bili
naseljavali i Bunjevci porijeklom iz Liča i oni iz Pozrmanja, Ražanca i Posedarja.«
Od plemena iz ove prve seobe na područje Sv. Jakova doselili su: Baleni,
Butorci, Krmpotići, Pećanići i Stojevići.
45
Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više
naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i
Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci
Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada
ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što
dovodi do konflikata i čestog sporenja na sudu.
Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom
kajmaka i sira škripavca a od divljih šumskih plodova
(kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja malena
polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili
od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti
divljoj prirodi Velebita. Njihove žene su snažne, jedre i
plodne. Obitelji su velike, s mnogo djece.
Frankopani i Zrinski nastoje da im doseljeni Vlasi
postanu podložnici, kmetovi, a krajiške vlasti su ih tuda
naseljavale, obećavajući im da neće imati nikakvih drugih
gospodara niti kmetskih dužnosti. Odatle sukobi i
Bunjevka
neprijateljstva Vlaha i njihovih vojnih i zemaljskih
gospodara. Vlasi postaju s vremenom problem i za jedne i druge. Prema jednom
izvješću od godine 160.-1608. Vlasi su učinili 73 razbojstva, krađa i napadaja na
frankopanske kmetove na njihovom bosiljevskom i severinskom vlastelinstvu. Zbog
toga nadvojvoda Ferdinand npr. predlaže da se Vlasi iz Liča presele u Brlog i Gusić
grad. General Vid Kisel traži da Ferdinand te Vlahe ne prepusti vlasti Zrinskog
nego da ih potčini zapovjedniku Krajine. Bunjevce su u nekim povijesnim
razdobljima nazivali i Vlasi.
Konačno su Krmpoćani iz Liča došli pod vojnu upravu Primorske krajine i
postaju članovi ratničke organizacije kojoj je sjedište bilo u Senju. Tako je 1607.
god. Ivan Novaković kojeg su još zvali i Ivan Vlatković, postavljen za posebnog
vojnog kapetana ratnika Krmpoćana.
Stanovnici Liča 1605. - 1606. god.: Balinowitsch Marko, Balinović Vid, Barilović
Vid, Bilolasić Božić, Božić Mikula, Brošković Mihailo, Budortschitsch Mile,
Botorčić Mile, Dragovanić Ivan, Gudelić Anton, Jurjević Mikula, Kovač Ivan,
Kriljavica Jakov, Krivalica Ivan, Kermpotitsch Thadea, Krmpotić Damjan,
Kerntschovitsch Juan, Krnčević Ivan, Krnjević Ivan, Leršić Vuk, Lovrić Matija,
Malovridnjak Martin, Markohovitsch Thomasch, Marković Tomo, Martinović Ilija,
Mihovilić Tadija, Mikulić Jeronim, Miletić Ivan, Opurko Matija, Opurković Ivan,
46
Pavličić Pave, Pečijanić Radoje, Petković Miho, Petrović Domijan, Skorupowitsch
Thomasch, Skorupović Tomo, Sladovitsch Gvosdan, Sladović Gvozden, Šimunović
Marko, Veljanić Pavao, Vilenica Mikula i Vukoslav Jakov.
Na kraju ovog dijela o prvoj seobi recimo kako postoje i druga tumačenja da
Bunjevci i Zrinski nisu bili u sukobu i da ih je Čikulin ustvari pomagao (N. Klaić).
No, to je povijest. Na povjesničarima je da nam kažu pravu istinu, ako je moguće.
[1]
Druga seoba Bunjevaca u Lič 1627. god.
Početkom 1627. godine krajiška komanda naselila je Bunjevaca-Krmpoćana iz
Posedarja i Ražanca opet u Lič ili druga seoba. Ovaj puta je to skupina sa
mletačkog područja. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomičići,
Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu
Jovanović, Pilipovići (Filipovići), Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići,
Peričići, Prpići, Šojati, Radoševići, Starčevići, Tomići, Tomljanovići (Tomljenovići) i
Vekelići. Neveliko polje u Liču, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo
im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru u
Lukovo, Maševo i druga mjesta. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji
stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze.
Radoševići i Starčevići su i danas tamo najbrojnije stanovništvo, koje pretežno
živi od poljoprivrede (krumpir).
47
Sadašnja karta s mjestima Senj, Alan, Sv. Juraj, Jablanac, Krivi Put . . .
Nove stanovnike nalazimo na području Ledenica i Senja u Stanića Brigu,
Sladoviću, Sv. Jakovu, Sv. Jakov-Polje, Dubrava, Staro Selo, Vukelić Draga, Gornja
i Donja Smokvica, Krmpotska Ruka. Spominju se kuće ispod vrha Kuk koje su
sagradili Butorci, Blaževići, Pećanići i Vukelići.
Seobe plemana
Bilježimo da su 1633. god. neke obitelji iz Liča došle u Sv. Jakov i Smokvicu.
Zatim su odselili na zaravan Zagone iznad Novog Vinodolskog. Bili su to:
48
Baričevići, Deranje, Jovanovići, Peričići i Tomići. Baričevići su odselili kasnije u
Jablanac a zatim u Pazarište, Lovinac i Skočaj u Lici. Dio ih je odselio prema zapisu
senjskog kapetana iz 1633. god. u senjsko zaleđe, Alan, Krivi Put i Vratnik.
1645. god. naseljavaju bunjevački Hrvati Jablanac prema popisu iz 1712. god. iz
pravca Krmpota i Krivog Puta: Balen, Butorac, Krmpotić, Miletić, Milinković,
Krpan, Radošević, Kalanj, Pećanić i Tomić. S južne strane došli su u Jablanac:
Čačić, Duić, Hodak, Dulić, Sukanić, Rukavina i Šikić. Većina je kasnije u Pazarište
u Liku a ostali su: Baleni, Prpići, Starčevići i Vukelići. No doselili su u Jablanac
kasnije i to uglavnom iz južnog Podgorja, Pozrmanja, Bukovice i Ravnih kotara.
Tada u Jablanac i okolicu — prema Pavičiću — dolaze Amančići, Baričevići,
Rukavine i njihov ogranak Bevandići, pa Dragičevići, Dundovići, Glavaši, Grubišići,
Miškulini, Mršići, Štokići, Bileni, Vukušići i Tićki. U Starigrad, Kladu i okolicu
naseliše se Babići, Devčići, Bralići, Dragičevići, Jerkovići, Legci, Modrići, Miškulini,
Njegovani, Rogići, Vukelići i Vukušići, a prema Prizni i Cesarici: Borovci,
Baričevići, Jovanovići, Mandekići, Matijevići, Starčevići, Čaćići i Prpići.
Jovanovići su unajvećem broju ostali u Zagonima ali ih ima u Mrkopolju,
Fužinma, Lokvama i Pazarištu.
Tomića ima u Zagonu, Liču, Mrkopolju, Sungeru i Pazarištu.
Od bunjevačkih plemena koja su došla u Lič 1627. god. samo ih je 14 došlo na
područje Sv. Jakova: Blaževići, Pilipovići (Filipovići), Deranje, Jovanovići, Krpani,
Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Šojati, Tomičići, Tomljanovići (Tomljenovići) i
Vukelići.
Od 1633. pa do kraja 17. st. Krmpoćani žive u zaleđu između od Novog
Vinodolskog do Senja. Iz toga vremena zabilježene su svađe Krmpoćana sa ostalim
stanovnicima oko pojilišta za stoku i pašnjaka jer taj dio bio prenaseljen.
Treća seoba Bunjevaca
Ova seoba bila je 1654. god. kada su bunjevci naselili Senjsku Dragu, Melnice,
Vratnik, Stolac, Biljevinu, Volarice, Lukovo, kao i obalu od Senja do Klada. U
plininu su otišli sve do Oltara iznad Svetog Jurja (danas Jurjevo kraj Senja). U ovoj
seobi sudjelovali su: Adžići, Buljevići, Babići, Devčići, Dadići, Dešići, Grkinići,
Grubišići, Gržetići, Horvačevići, Lucići, Lucići, Lukanovići, Mandekići, Margete,
Melci, Miškulini, Markovići, Njegovani, Popovići, Rukavine, Rogići, Skorupi,
Smokrovići, Štokići, Trošelji, Vrbani, Žarkovići i Vukušići.
Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500
Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko
49
12.000 Hrvata-čakavaca i oni su nastanili područje Gradišća.
Prostor južno i istočno od Senja u drugoj polovini 17. st. naseljavaju Bunjevci iz
okolice Jasenica, Obrovca i Karina. Spominju se prezimena: Anić, Babić, Devčić,
Katalinić, Margeta, Miškulin, Modrić, Nekić, Rogić, Rončević, Samaržija, Žarković
itd. Krajem 17. st. i početkom 18. st. na područje Senja doseljavaju Primorci sa
otoka i područja od Novog Vinodolskog pa do Rijeke doseljavaju Lopci iz Bribira,
Turine iz Hreljina, Biondići iz okolice Novog Vinodolskog itd.
Prema presudi Senjskog suda koja brani Krmpoćanima iz Sv. Jakova, Veljuna,
Drage i Vranac-vrha prisvajanje pašnjaka u Senjskoj planini, saznajemo za kneza
Marka Perpizora i plovana (župnika) Dojma Dujnića. [1]
Seobe u Liku
Kada su zapravo Bunjevci došli u Liku. Pavelić
navodi da su bili u Lici prije Turaka:
1) Dakle prije dolaska Turaka bijaše Bunjevaca u Lici.
Za ovu Pavelićevu tvrdnju nalazi se dokaz u Ličkom
kalendaru za godinu 1941. Tu je štampan napis Dr.
Branimira Gušića: “Sveti Ivan na gori u Lici”. Riječ je
o Vlasima, koji su sa svojim stadima živjeli na
pašnjacima Velebita imajući tu svoje katune.
Dr. Gušić piše: “Bilo je to ljeta gospodnjega 1433. 16
srpnja kada su se “knezi, vladike, suci i pristavi stola
Vlaškoga” i svi “ostali dobri Vlasi i Hrvati” sastali da
potvrde “slobošćinu vsenu imanja Svetog Ivana crikvi v
Lici na gori”.
Govori nam o tom isprava, sačuvana u kasnijem prijepisu s glagolskog originala i
objelodanjena u Lopašićevu djelu “Bihać i Bihaćka Krajina”. Jedan je to od veoma
rijetkih sačuvanih pisanih spomenika stare Hrvatske Like od prije Turaka.
Izrijekom se tu spominju Vlasi stočari u Velebitu... Nema sumnje dakle, da je
Velebit... pružao nekad stočarima nomadima svoja bogata pasišta. Naziv Vlah,
označuje naime u našim srednjovjekovnim ispravama pokretnog stočara,
stanovnika planinskih predjela. Sve do dolaska Turaka zadržali su se vremenom,
sudeći po vlastitim imenima i jeziku samih isprava, jezično slili sa slavenskim
stanovništvom. Pa ipak, uvijek su se oštro lučili i od Hrvata i od Srba, smatrajući se,
ne drugom narodnom skupinom, jer taj pojam tada nije ni postojao, ali prema
današnjem shvatanju nijesu to ni bili, nego drugim staležom, sa svojim vlastitim
50
pravima i dužnostima, te s društvenim i pravnim poretkom, različitim od onih u
zemljoradničkog žiteljstva Hrvata i Srba. Tako vidimo u ispravi kojom dne 18. III
1436.godine ban Hrvatski Anž Frankopan u Klisu potvrđuje Vlasima njihova stara
prava i zakone, gdje kaže: “i da ni nad njima ni jedan Hrvatin vojvoda”, a opet
malo dalje: “i Srbin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah nad Srbina.” Ovdje se
jasno izriče razlika između seljačkog elementa Hrvata i Srbina i Vlaških pastira
nomada”. Ovaj dokument iz 1433. godine potvrđuje pisanje Pavelića, da je u Lici
prije Turaka bilo Bunjevaca (Vlasi - Bunjevci).
To je dokument, ne dolaska, nego međusobnog namirivanja Hrvata i Vlaha,
originalni dokument od 16.VII 1433. godine napisan je glagoljicom. [4]
Zbog nepostojanja matičnih knjiga ali i šturosti kao i nedovoljne proučenosti
ostale arhivske građe nemoguće je s apsolutnom preciznošću pratiti tijek kretanja i
seobe pučanstva. Zahvaljujući prijevodima turskih dokumenata iz 15 stoljeća i
istraživanjima grane Bunjevaca znamo da je plemićka obitelj Krmpotića napustila
Buhovo u razdoblju između 1465. i 1467. Prema svemu sudeći zajedno s njima ovo
je područje napustio i jedan dio plemena Zvitkovicha (Cvitanovića). Naime, prema
mišljenju povjesničara Cvitkovići su se u 17. stoljeću naselili na područje Krmpota i
Klenovice u Primorju, a nekoliko se obitelji naselilo u Liku i Gacku nakon
oslobođenja ovih krajeva od Turaka 1698. godine. Cvitkovići su stari rod u Otočcu,
a u popisu članova vojne posade tvrđavnog naselja Otočac iz 1701. godine spominje
se nekoliko Cvitkovića koji su služili kao časnici. Postoji i podatak iz 1644. godine
da je nekoliko članova ove obitelji služilo u senjskoj vojnoj posadi i da su iz Senja
došli u Otočac. Kameni grb Luke Cvitkovića iz 1524. god. s nadgrobnog spomenika
nekad se nalazio u crkvi Sv. Luke u Bihaću (danas džamija Fethija) a danas se čuva
u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Epitaf glasi: SEPVLTVRA LVCE
CVITCHVICH IVDlCIS BIHICIENSIS. IVDEX PREFATE SIBI SVISQVE
HEREDlBVS FIERl FEC1T 15XXIIII (=1524.). Plemićku povelju o dodjeli
plemstva i grba dodijelio je austrijski car Leopold I. u Beču, 8. studenoga 1681.
godine braći Matiji i Ivanu Cvitkoviću (Cvitkovich). Originalna povelja o dodjeli
plemstva i grba nalazila se u Arhivu Župe Stolni Biograd u Madžarskoj. [4]
Nakon Krbavske bitke 1493. god. a posebno nakon turske okupacije najvećeg
dijela Like 1522.-1527. god., okolica Senja bila je izložena turskim upadima.
Stanovništvo se razbježalo iz područja Senja a zadržao se manji broj samo u tvrdim
gradovima, zajedno s vojskom. Zato Senjska kapetanija pristupa naseljavanju
krščanskog stanovništva sa područja pod turskom vlašću.
Nakon neuspjelog oslobađanja Klisa 1583. god. dio stanovništvo bježi bojeći se
51
turske odmazde, pa je dio Bunjevaca završio u Lici, a 860 obitelji u području oko
Bakra. Ova grupa doseljenih u Liku negdje 1610. godine pošla je iz Like u
Podunavlje. oko 10.000 žitelja kao prva seoba Bunjevaca iz Like u Podunavlje.
Negdje oko 1610. godine beg Ličkog sandžaka bio je beg Memibegović. On je zaveo
takav zulurn u Lici da je život postao prosto nepodnošljiv. Protiv bega je podignut
ustanak da se oslobodi tog teškog zuluma, ali je Begu Memibegoviću uspjelo ugušiti
ustanak. I što je ostalo stanovništvu? Da dočeka odmazdu i još gori zulum Ili da
bježi ispred odmazde? Zao ovu seobu zasluge su imali franjevci kao organizatori i
dobro informirani o situaciji u pojedinim dijelovima pod turskom ili austrijskom
vlašću. [6]
1627. god. bila je druga seoba Bunjevaca. Kasnije oni naseljavaju Krasno u
zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga, djelomično oni tada dolaze i u Liku u
vrijeme kad je ona bila u turskim rukama.
Vukelići, osim što su ostali na tlu Krmpota i Krivog Puta, kao vrlo snažan
bunjevački rod, naseliše i Sveti Juraj, Starigrad, Jablanac, Pazarište, Kosinj,
Krasno i Senj.
Nakon uskočkog rata i raseljavanja uskoka (1615.-1618.) i mletačko-turskog
rata 1645-.-1669., slabi turski pritisak iz Like i Bunjevci se šire od Senja u Sv. Juraj,
Krasno, Jablanac, Karlobag i Starigrad. Istovremeno su dolazili iz Ravnih kotara
zaostali Bunjevci, svi nomadi. Neki su 1653. god. prešli na Pag i Rab pod mletačku
vlast. [1]
Između 1683. i 1687.god., kada Turci doživljavaju velike poraze na svim
bojištima, Bunjevci iz okolice Senja se šire i s drugu stranu Velebita, u Liku. Pravo
intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad je Lika
oslobođena od turske uprave. U oslobađanju Like sudjeluje puno Krmpočana pod
vodstvom popa Marka Mesića. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju
gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško
područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke
Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u
području Krbave oko Udbine. Dva hrvatska-bunjevačka naselja u Ličkom Pounju to je Boričevac i Brotnja, su se Hrvati naselili krajem 18. odnosno početkom 19.
stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. - znači sto godina nakon
oslobođenja najvećeg dijela Like.
1690. godine u jablanačkom Podgorju već je bilo toliko žitelja, da je bunjevački
knez Jablanca, Lovro Milinković, potomak Milinka Vojnića, jednog od vođa
Bunjevaca pri prvoj seobi u Lič, zamolio krajiške vlasti da im dopusti naseljavanje s
52
druge, ličke, strane Velebita, gdje je nakon oslobođenja Like od Turaka ostalo
mnogo prazna zemljišta. Sačuvana je pismena odluka komesara karlovačkog
generalata, Jurja Križanića, pisana u Ličkom Novom 6. kolovoza 1690. u kojoj on
kaže, da je preda nj došao »Lovre Milinković, knez od Jablanca, proseći me, da bi
mu dal dopušćenje pedeset hiž dobrih i vernih junakov naseliti u Pazarišćah i u
konfinu Novskom«, pa vidjevši njegovu vjernu službu kao i ostalih njegovih
»seljanov, dajem i dopušćam rečenomu Lovri Milinkoviću u potribovanom konfinu
Novskomu po imenu Pazarišćah da slobodno rečenih 50 hiž postavi i naseli...« Uz to
mu dozvoljava da može prema potrebi, dakako, uz njegovo odobrenje, naseliti
onamo i nove »hiže«, što je ovaj, bez sumnje, i učinio.
Ličanin Bunjevac
Ličanka Bunjevka
53
Utjecaj franjevaca bio je sveobuhvatan, jer su oni nastupali kao privržena
narodna inteligencija, što je bunjevački narod učinilo „tvrdim“ katolicima.
Franjevci su djelovali kao snažan čimbenik etnogeneze vlaha u Bunjevce i u vrijeme
Otomanske vladavine Bosnom i cijelim prostorom bunjevačke prapostojbine,
uključujući veći dio Ugarske. Kolika je bila njihova organizacijska, državnička
sposobnost, i koliko snažan njihov utjecaj među bunjevačkim narodom u 17. vijeku,
pokazuje masovni odziv na iseljavanje 1686. godine, o čemu postoje vjerodostojni
povijesni podaci. Ovaj dokumentirani događaj je od najvećeg značaja za
razumijevanje etnogeneze bunjevačkog naroda, a posebno bačkih Bunjevaca.
Većina Bunjevaca se iselila u zapadni pojas Vojne krajine (Lika, Slavonija) dok se
manji deo, oko 28.000, naselio u Bačkoj na prostoru koji je kasnije dobio naziv
Bajski trokut. Mijina knjiga pruža povijesno vjerodostojne podatke o ovom periodu
djelovanja bosanskih franjevaca u južnoj Ugarskoj (posebno podaci o manastiru u
Radni, u Erdelju).[5]
Kasnije Bunjevci naseljavaju Krasno u zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga,
djelomično oni tada dolaze i u Liku u vrijeme kad je ona bila u turskim rukama.
Međutim, pravo intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad
je Lika oslobođena od turske uprave. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju
gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško
područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke
Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u
području Krbave oko Udbine, odakle je 1942. uslijedio egzodus hrvatskog
stanovništva uslijed ratnih zbivanja, jer je pravoslavno srpsko stanovništvo tamo
bilo prevladavajuće. Ista sudbina je 1941. zadesila dva hrvatska-bunjevačka naselja
u Ličkom Pounju - to je Boričevac i Brotnja, tamo su se Hrvati naselili krajem 18.
odnosno početkom 19. stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. - znači
sto godina nakon oslobođenja najvećeg dijela Like.
Razlog seljenja u Liku bio je prenapućenost senjskog zaleđa na obroncima
Velike Kapele i Velebita. U Liku su preselili Baleni (Balenovići), Blaževići, Butorci,
Filipovići, Krmpotići, Krpani, Miletići, Pavelići, Pećanići, Prpići, Tomičići, Stojevići,
Šojati, Tomljenovići (Tomljanovići), Vukelići, Matijevići, Radoševići, Starčevići i
drugi. [1]
Seljenej u Liku i Podgorje uglavnom je bilo gotovo do kraja 17. st. Krmpoćani se
u to vrijeme počimaju nazivati Bunjevcima i živjeli su u Krmpotama, Krivom Putu,
Sv. Jurju, Krasnu, Jablancu, Otočcu, Pazarištu, Smiljanu, Kosinju, Gospiću,
54
Lovincu, Udbini, Podlapcu i još nekim selima. [1]
Nakon prestanka rata trebalo je mijenjati i način života. Nestalo je pljačke kao
načina privređivanja. Vlasti nastoje suzbiti krađu stoke i intezivno stočarenje te
privesti stanovništvo poljoprivredi i sjedilačkom načinu života. Tome su se
krajišnici odupirali i bune dizali. Tako imamo izvješće o buni iz 1702. god. kada je
Miloš Starčević u Pazarištu tužio vojvodu Butorca kapetanu Rhambschisselu da ga
hoće ubiti. Butorac je bio osuđen na galiju od suca kapetana Coronina. Tada se
Butorčevi rođaci zavjetovaše da će ubiti oba kapetana i članove suda što su i
napravili u Ribniku 06.08.1702. god. Kapetan Franjo Portner sa obitelji je pobjegao
iz Belaja i spasio se. Ova buna se naziva ribnička ili bunjevačka. O ovoj buni zapise
je ostavio biskup Brajković. Navodi da su se pobunili Bunjevci, obitelj Butorac,
zatim Sv. Jakov (Krmpote) i Sv. Juraj. Biskup je radio popis stanovništva pa navodi
da ima oko 1000 Bunjevaca u Lici. Bunjevce opisuje kao samosvojne i nesklone
promjenama.
Bilo je još buna u Lici u kojima su sudjelovali i Bunjevci, 1719.-1722. god. zbog
ograničavanja trgovine solju. 1732. god. bila je treća buna u Smiljanima a vođa je
bio Jurlin Tomljanović. Brinjsko-lička buna bila je 1746. god. kojoj su se pridružili
krajišnici iz Krmpota, Jezerana i Stajnice. Zadnja značajnija buna bila je 1751. god.
kada su se pobunili krajišnici iz Bruvna i Lovinca pa su pobjegli u Tursku. [1]
Današnje stanovništvo općine Lovinac čine katolički Hrvati – Bunjevci,
pravoslavni Srbi i nešto Roma. Da bismo dobili potpuniju sliku o naseljenosti ovoga
prostora, nužno je krenuti od kraja 18.st. odnosno razdoblja nakon oslobađanja od
osmanlijske vlasti. Lovinačko područje je planski naseljavano u razdoblju 1691.1712.god. kada i nastaje većina današnjih naselja. Prva evidencija o broju
stanovnika iz 1712.god. pokazuje da je u lovinačkom području živjelo oko 2000
stanovnika.
Dolaskom u Liku Bunjevci su živjeli u svojim tradicionalnim zajednicama
seoskim životom i dugo je trebalo dok su se integrirali i pod svjetovnu i crkvenu
jurisdikciju. Posebna je priča i sa tim bunama, a onda i s nekim zanimljivim
podacima u arhivu Senjske biskupije. Naime Senjski biskup je 1752.g. izdao
okružnicu nekim župnicima preko Velebita da malo pripaze na bunjevačka prela,
gdje se održavaju sastanci mladića i djevojaka imajući na umu nemoral koji se krije
iza toga i da se na svaki način iskorijeni bunjevačka nošnja osobito djevojačka, koja
je za tadašnja shvaćanja bila preslobodna. To je situacija 1752. godine.
Za razliku od situacije iz 1752. god., nakon 130 godina, Murgić kaže da su
Bunjevci jako moralni i da čvrsto drže katolički nauk. Znači, u tih stotinjak godina
55
je ta njihova socijalna integracija u jedno okruženje kojem su oni pripadali nakon
seoba i nakon tih turbulencija bila i te kako pozitivna, a nakon nje je uslijedila
nacionalna integracija koncem XIX. i početkom XX. stoljeća kada se bunjevačko
ime povlači pred općom hrvatskom nacionalnom oznakom.
Zagrebački biskup Benko Vinković (1581.-1642.) kaže da su oni Bunjevci Hrvati
i da hoće da ih se broji medu Hrvate ili pak senjski biskup Sebastijan Glavinić
(1630.-1690.) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", ali da ne trpe da ih se zove
Vlasima. Moramo, istini za volju, reći da baš pretke tih Bunjevaca iz Liča turski
popis Hercegovine iz 1475. naziva Vlasima, naravno ne u etničkom smislu. Tada su
džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove
stare baštine: Buhovo, Veselivštak, Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz
izbjeglištva.
Današnji Bunjevci stanovnici južnih obronaka Velike Kapele, Velebita i dijelova
zapadne Like, jedan su od najstarijih slojeva gorštaka dinarsko-velebitskih planina,
o čemu uz materijalne predmete govori i njihovo ime.
Legenda o Krivom Putu
Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita, ovo područje postaje poznato kao
krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se koji
senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi
za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'inim krivim putićem'. Kraj inače
dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv
Krivi Put.
U toku 18. st. počima seoba prema nizinskim krajevima Hrvatske. Krajem 19. st.
i početkom 20. st. su migracije intezivnije ali i prema Americi. 60-tih godina
Bunjevci iseljavaju zaseoke u brdima i naseljavaju mjesta uz more os Senja do
Rijeke gdje se zapošljavaju. Tako je u periodu između dva rata obitelji Balen,
Blažević, Butorac, Filipović i dr. bilo više u Slavoniji nego u Krmpotama. [1]
56
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi
put 25-01-2009 402)
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi
put 25-01-2009 408)
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi
put 25-01-2009 404)
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi
put 25-01-2009 410)
Snimio Zdravko Grčević
57
Bunjevci u Podunavlju
Bunjevačko ime zadržalo se u Bačkoj i postalo sinonim za hrvatstvo. Tu se u
zapravo hrvatstvo javlja pod bunjevačkim imenom. Hoće li Bunjevci nastaviti svoje
hrvatstvo izražavati pod imenom Bunjevaca ili će govoriti više o sebi da su oni
Hrvati a onda Bunjevci odnosno da su Bunjevci pa onda Hrvati, to je sada stvar
slobodne procjene hrvatske nacionalne zajednice koja u Bačkoj obitava. Možda
treba i dalje koristiti bunjevačko ime. Ono ima svoju kulturološku vrijednost i
povijesno opravdanje. To moglo funkcionirati dobro samo ako uvijek postoji
kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim, kad se kaže Bunjevac da se zna da je to
Hrvat.
Općepoznata seoba Bunjevaca u Podunavlje bila je 1687.godine, pa je na period
od 1610. do 1687. godine malo obraćana pažnja. Ovaj period očekuje da ga naši
povjesničari ispitaju. Iz tog vremena znamo da je svećenik Ivan Matković 1612.
godine zvao Isusovce u Bačku da bi tu djelovali, znamo da je župnik Šimun
Matković 1622. godine u Somboru prvi zapisao ime Bunjevci.
Seoba Bunjevaca iz Like nije okončana seobom 1610. godine, već su se Bunjevci iz
Like selili što u grupama što pojedinačno i kasnije. Naseljavali su se sve do
Petrovaradina, pa čak i u Bosnu, pogotovu u derventski kotar,a od 1730. godine
lički Bunjevci su naseljavali novski kotar, Golubince, Novi Slankamen;u Baranji:
Trapinku, Trnavu, Levinovce, Rodin, Potok, Brezovačke krčeve, a potom u 18.
stoljeću i Vinkovce, Cačince, Pauline. pa zatim po Slavoniji i Srijemu.
Prema Evetoviću, etnički preci Bunjevaca su se u Bačku doseljavali u šest
navrata, u trajanju od pet vijekova, između 1241. i 1686. godine. Ove migracije su,
dijelom, organizirali vladari Bačke kako bi siguralii naseljavanje svojih opustjelih
zemalja, a dijelom su bile posljedica eksodusa pred represijom turskih begova nad
krčćanima.
Pouzdano se zna za dvije veće seobe Bunjevaca u Podunavlje; za onu oko 1610.
godine, kada je iz Ličkog sandžaka u ove krajeve prebjeglo oko 10.000 duša, te za
onu općepoznatu, drugu seobu 1687. godine, kada su po odobrenju bečkog dvora fra
Anđelko Sarčević i vojni zapovjednici Dujam Marković i Juraj Vidaković, preveli i
naselili oko 5.000 duša iz Bosne i Hercegovine u okolinu Segedina, Baje, Sombora i
Subotice, gdje su pak tokom stotinjak godina vršili dužnost graničara prema još
uvijek moćnoj turskoj carevini. Oni su se u Podunavlje doselili iz istočne Bosne, iz
Dubočca, Velike, Majevca, Modriča, Sevčine i Cuzmadagnja.
Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u
somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Ostala mjesta u kojima
58
žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga.
U crkvenim matrikulama subotičkim, nalazimo zapis od 01.12.1687. godine. i
bunjevačka prezimena: Parčetić, Bilogrivić, Grubišić, Kubatović, Vuković,
Merković, Dumentić, Tendarević, Vojnić, Rajić, Miljković, Đelmić, Sučić, Jurić,
Kulić, Pastorović, Plević, Mamužić, Ivković, Tovarić, Čižić, Storinković, Dertić,
Ivošević, Vuk Gostovirović, Goretić, Hajduković, Kiperšić, Sindetić, Ukrajinović.
Bunjevci su imali velika zvanja u objema županijama. Kaločki biskupi Martin
Borković i Kolonić bijhu ujedno i župani bački. Grašavković bijaše župan bodroški,
a Đorđe Pejačević podžupan bodroški (1718. g.). Među višim činovnicima tih
županija nalazimo ova bunjevačka imena: Skvarić, Josim, Orimac, Matija Sučić,
Martin Sostorić, Ignjat Babić, Martin Lipković, Petar Đurković, Mihailo Adamović
i dr. Drašković (Leopold Trakošćanski) bijaše takođe župan bodriški (1746. g.).
Čevapović donosi imenik
plemićkih familija, koje su u to
vrijeme t.j. od 1463. do 1600. god.
izbjegle iz Bosne, Hercegovine i
Dalmacije. Navodimo samo nekoje
poznatije, koje su došle u Bačku:
Burnazović iz Podbilja kod
Imotskog, Bačić i Biložiević iz
Rasne kod Mostara, Bogostinović
iz Blagaja, Bibić iz Vakuva kod
Medenog brda, Bielavić iz
Bobovca, Bisalić iz Dumna, Branković iz Jajca, Božičević iz Sarajeva, Bernaković iz
Olovca, Čović iz Tuzle, Dobrotović i Đonović iz Jajca, Franković iz Bihaća,
Grubačević iz Gabele kod Neretve, Grguričić i Gruzdelinović iz Travnika,
Jablanović iz Jablanice kod rijeke Neretve, Janković iz Repnika, Jankometović iz
Sutiške, Jeličić iz Mostara, Kolonić iz Kolese, Kositerović iz Bijele, Kozarić iz
Rudine u Hercegovini, Kležić iz Rujana, Kovačić iz Mostara, Knezović iz
Hercegovine, Lorkić, Lovretić, Moravčić i Martinušević iz Buškog Blata,
Matieković iz Baske, Mernarić, Milinović i Mladinović sa teritorije Bosne,
Hercegovine i Dalmacije; Novaković iz Žažablja u Hercegovini, Nimičić iz Crvenog
grma kod Ljubuškog, Omučević iz Tuzle; Pokrajčić sa teritorije između Travnika i
Viteza u Bosni, Predović iz Pristolja, Patačić, Palikuća i Pikielomenović iz Visokog;
Rubcić iz Rucića kod šume Crni vrh u Hercegovini, Rožić iz Bobovca; Sladoević iz
Imotskog, Senčević iz Milteva u Hercegovini, Soimirović iz Konjica kod rijeke
59
Neretve, Sokolović iz Glastinca, Sestričić i Smoknonović iz Blagaja, Tolišić iz Banje
Luke, Tomanović iz Dračeva; Voiković iz Trebevića, Vuković (alias Harvatnić) iz
Gabebonca sa Livanjskog polja, Voinović iz Uščice; Ždralović iz Sutiske, Županović
iz Dumna, Žilić i Željković iz Travnika.
U to vrijeme, oko 1650. god., ali još prije velike seobe, spominju se 130
bunjevačkih familija koje su živjele u ovim krajevima. Od ovih su poznatije ove
osobe: Antunović Stipan, Bukvić Ilija, Budanović Franjo, Ćović Ilija, Crnjković
Andrija, Dulić Petar, Delić Marko, Evetović Martin, Francišković Mate, Guganović
Vuk, Ivandekić Joso, Kubatović Nikola, Kaić Toma, Kuntić Jakov, Kujundžić
Stipan, Lulić Jakov, Malagurski Šimun, Matković Mate, Mamužić Nikola, Mandić
Antun, Parčetić Ivan, Patarica Ivan, Piuković Pavao, Pertić Ilija, Rudić Ilija, Rogić
Jakov, Sučić Luka, Sudarević Ilija, Suknović Gabor, Stantić Vuk, Skenderović
Marijan, Stipić Lovro, Šišković Ivan, Šarčević Nikola, Tikvić Tome, Tumbasović
Jakov, Vojnić Đuro, Vojnić Đuro, Vojnić Luka, Vuković Šimun, Vujević Jakov,
Vujković Vidak, Vidaković Marko, Zelić Grgo i drugi.
Bunjevačka plemena
Baleni - Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele u Lič,
četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selima Šator i Podomar, gdje su se još
zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika).
1759. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje
danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog
Broda.
Blaževići - ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici,
osobito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije
odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na koncu i Sibinj kod Slavonskog
Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići.
Budisalići ili Budiselići - veoma poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605.
nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi se uskoro šire po
Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na koncu polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj
kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a
šire se i nadalje pod imenom Budiselići.
Butorci - Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su
odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
Cvitkovići - Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve),
također sele u Krmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici.
60
-Prevladavajuće je mišljenje da je ono nastalo od hrvatskog bunjevačkog
prizimena DOLIĆ, a čiji potomci žive i danas na području Like, Dalmacije
(dalmatinska Zagora, nekdašnja poljička republika- kneževina) i Hercegovine. No
pažljivim proučavanjem pronašli sam u prvom turskom popisu stanovništva
hercegovačkog sandžaka (krajem 15. vika) u prijevodu s turskog na naš hrvatski
jezik od Ahmeta S. Aličića ("Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina" za
godinu 1475.-1477., što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić, za
Orijentalni institut u Sarajevu), da se već dijelom tada u Hercegovini pojavljuje
prezime DULIĆ u svom krajnjem današnjem obliku.
Krmpotići - Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze
1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od
najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage,
Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
Krpani - Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Osobito
ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe
kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i
Slavoniju.
Matijevići - U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići
sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
Miletići - Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije
odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
Pavelići - su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji
pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je obitelj u
Bradine (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi
podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini. Kuće u Serdarima više nema, mjesto gdje
se nalazila danas je obraslo travom koju uvijek svake godine neko pokosi. Pavelići u
Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema
nijedne njihove obitelji. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima
postoje 3 obitelji. Nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i
pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u
spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa
odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac i
Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku , pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. otuda
mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
Pavličevići - Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke obitelji
sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr. Dragutin Pavličević,
Dulić
61
autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
Pećanići - u Lič dolazi 1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici.
Petrovići - Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića
koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
Pilipovići - Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u
Lič. 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su
mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji.
Prpići - Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do
Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim
kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i
guverner države Minnesote). Prpića ima u Slavonskom Brodu, Zagrebu itd.
U drugoj seobi Bunjevaca-Krmpoćana 1627. u Krmpote iz Liča doseljavaju se
obitelji: Blaževići, Filipovići, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Šojati, Špalji,
Tomljanovići (Tomljenovići) i Vukelići. Dakako, značajno je spomenuti da je danas
usprkos površinski velikom području Krivog Puta svega prisutno 11 prezimena, a
najbrojnija prezimena su: Tomljanovići, Prpići, Krmpotić, Šojati, Vukelići,
Blaževići, Šolići, Špalji, Filipovići, Rončevići i Burići. [7]
Oko 1700. god. u Kuterevu osim Kranjaca nalazimo i Bunjevce naseljene iz Baga
(Karlobag); Prpić, Rogić, Rupčić, Babić, Katalinić, Rukavina...
Radoševići - Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i
nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a
kasnije sele u Slavoniju.
Rukavine -
Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933),
nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u
Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević
iz Žitnika (1823-96.)
Šojati - Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata
naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između
dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
Tomičići - Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru,
kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio
Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom i Zagrebu.
Tomljanovići - Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič a neki
odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između
Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra, neki
Starčevići -
62
odlaze i u Sunger. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su
veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu. Tomljenovići su u današnje vrijeme
naseljeni najviše na području grada Zagreba, u inozemstvu u Vancuveru, Illinoisu,
Chichagu, Sidneyu, Nebraski, Michiganu, Kaliforniji. Jedan od najpoznatijih
Tomljenovića bio je izabran 2 puta za Hrvatskog bana 1919. - 1920. dr. Tomislav
Tomljenović i 1920. - 1921. godine.
Vojnići su jedno od najstarijih bunjevačkih, odnosno dalmatinsko-hercegovačkih
prezimena jer se spominje još prije 600 godina u jednoj darovnici skupa sa
stanovnicima današnjeg sela Hardomilje. Pleme Vojnića imalo je sjedište u
današnjem selu Vojnić između Ljubuškog i Vrgorca na starom rimskom putu koji
je išao od Salone do Narone. Zanimljivo da se na tom istom putu, ali u okolici Trilja
i Sinja (Gardun) nalazi još jedno naselje Vojnić. Kako je vrlo staro tako se
razgranalo u puno drugih prezimena. Kod nas su najpoznatiji Šimići i Drinovaca
koji su od Vojnića (hajduk Andrijica Šimić i pjesnik Antun Branko Šimić). Vojnić
je često prezime (po vojsci, vojnicima) među svekolikim slavenskim pukom koji
sigurno nisu svi od istog roda.
Vrkljani - Vrkljani iz Senja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra
Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji
Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je
dvorac Januševac u Prigorju Brdovečkom kraj Zaprešića.
Vukelići - Veoma su brojan rod, nalazimo ovaj plemeniti rod hrvatski u Drežnici.
Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića),
zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi.
ZELIĆ nalazimo u Livnu i okolici (livanjski kraj), a uslijed dosta čestih seoba i
zbjegova od Turaka (naročito u 17. stoljeću) i u drugim Hrvatskim krajevima:
Dalmaciji, Lici, Slavoniji i čak u sjevernoj Bačkoj (Sombor- Subotica) te u Južnoj
Ugarskoj- Madžarskoj (Baja, Gara, Čikerija, Čavolj, Segedin). Postoje i
pravoslavna plemena ZELIĆ-a, ali su to uglavnom posrbice tj. popravoslavljeni
odnosno kasnije posrbljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Otuda u Srbiji i Bosni i
ZELIĆI Srbi. Također ih ima i poturica oliti Muslimana, tj. danjašnjih Bošnjaka.
Zelića ima u Makarskom primorju, točnije u Donjim Brelima. Prema predaji
Zelića, kako pravoslavaca, tako i katolika iz sjeverne Dalmacije / Bukovice, nastali
su od nekoga prebjega Zelića iz Brela u 18. stoljeću, koji se je zbog nekakva zločina
bio sklonio u blizinu Velebita i tamo zasnovao obitelj.
Sva su ova bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za
održanjem.
63
Bunjevačko plemstvo
Među plemićima, bačkim
Bunjevcima, bilo je onih koji
su svoju povlasticu donijeli
izvan i onih koji su je stekli u
borbama u Podunavlju.
Tijekom Mohačke bitke
1526. godine mnogi Hrvati su
došli pod vodstvom
hrvatskog bana Krste
Frankopana koji je poslije
slavne pobjede nad Ufterpašom kod Jajca u Bosni,
doveo svoju vojsku u Mohač.
Bunjevački grb
Poslije strašnog poraza u
Mohačkoj bitci mnogi su ostali u Podunavlju "sigurno kod svojih srodnika, mira i
pokoja tražili", kako navodi Ivan Antunović u svojoj Raspravi. Sačuvana je
Matična knjiga krštenih iz 1687. godine koja je potvrda, kako navodi Ištvan Ivanji,
da su svi krštenici bili Hrvati što dokazuju i prezimena: Sučić, Marčetić, Kajić,
Vujević, Parčetić, Vuković, Kopilović, Knezović, Blesić, Bošnjak, Malagurski
Prema vremenu sticanja plemstva možemo izvršiti grupiranje u tri skupine.
Doduše, gruba podjela, ali uglavnom vezana za značajne događaje iz povijesti ovih
krajeva i naroda uopće.
U prvu skupinu hrvatskih plemićkih obitelji ubrajamo one čije plemstvo datira od
1446. do 1688. godine, a to su ove obitelji: Knezi, Ivanković, Prćić, Adamović, Radić,
Mandić, Kovačić, Martinković, Šoštarić, Tomašić ..
Drugu skupinu čine obitelji koje su zadobile plemićke titule od 1690. do 1699.
godine, a među njima su obitelji: Barašević, Marković, Sučić, Vidaković, Vujević,
Manić, Grškalović, Kajić, Đelmiš, Šišković.
Treću skupinu čine obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih godina poput
obitelji: Horvat, Barić, Šomošić, Alaga, Ivanić, Stipanović, Bukvić, Vojnić, Piuković,
Pilasanović, Guganović, Nimčević, Sarić, Parčetić, Volarić, Vuković, Perčić, Babić,
Blesić, Miković, Ambrozović, Bošnjak, Lučić, Markulin, Orčić, Strilić, Fratričević,
Kopunović, Milašin, Novaković, Rudić, Latinović.
Četvrtu skupinu čine obitelji koje su dobile plemstvo 1800. godine, a to su obitelji:
64
Josić, Jakobčić, Kujundžić.
Adamović - Plemstvo je dobijo Đuro Adamović 10.10.1625. Plemićki list dao mu je
kralj Ferdinand II.
Alaga - Plemićki list i grbovnica dati su njim 15.6.1722.
Ambrozović - Kraljica Marija Terezija dala njim je 25.11.1760. plemstvo.
Antunović - 1745.
Babić - Ugarsku grbovnicu i plemićki list dobijo je Franjo Babić u Beču 12.8.1756, a
s njim žena mu Elizabeta pl. Čakan.
Barašević - 6.6.1690. izdat plemićki list i grbovnica.
Barić - Plemićki list i grbovnica izdati su Miji, njegovoj ženi Mariji Rebeki
Pernthaller i dici Josipu i Ani-Katarini 1737.
Bibić - Plemićki list i grbovnicu (potvrdu starog grba iz 1340.) dobili su 30.10.1722. u
Beču
Blesić - U Beču su 23.2.1756. izdati plemićki list i ugarska grbovnica braći Josipu i
Nikoli Blesiću
Bošnjak - Plemstvo je dobijo Josip Bošnjak iz Sombora, 1770.
Brnjaković - Porodica potiče od olovskog barona Grubišića. Janko, potomak
Bernarda (Brnjaka) Grubišića, bijo je upisan god. 1730. med plemiće Bačke
županije
Bukvić - Ilija Bukvić, žena mu Marija Frančišković i sin Luka iz Subatice dobili su
plemićki list i ugarsku grbovnicu u Požunu 28.10.1741.
Đelmiš - Petar Đelmiš dobijo je 31. ožujka 1699. u Laksenburgu plemićki list i
grbovnicu. S njim su dobili plemstvo žena mu Stanka, brat Jakov i žena bratova
Oliva. Ogranci obitelji žive u Subotici, pa se podatak Mije Mandića o plemstvu ove
obitelji koje datira iz 1798. može smatrati pogrešnim.
Fratričević - Jakov 14.7.1791.
Grašalković - Ova je porodica bila med najmoćnijima, a dobila je najviše plemstvo kneževstvo (herceg) Svetog Rimskog Carstva, ali je nažalost izumrla. Donacijsko
plemstvo su dobili 1694. Ugarski baronat 26.5.1732. u Laksenburgu; ugarsko
grofovstvo dobili su u Beču: Antun Grašalković de Gyarah i djeca njegova Antun,
Franciška, Klara, Marijana i Terezija (5.4.1743). 1784. dobijo je isti Antun
kneževstvo austrijski nasljedni zemalja i Svetog Rimskog Carstva (nemačkog).
Moćna i najbogatija porodica u Podunavlju potpuno je izumrla. Zanimljivo je da je
Antun Grašalković dobio plemstvo i baronstvo, sin mu Antun postao grof, a sin
njegov Antun - knez.
Guganović - 1745. Ogranak Pavla Guganovića 19.6.1807. promjenio je svoje prezime
65
u "pl. Šišković de Gödry (Gedrijski).
Horvat - Andrija, Stipan, Josip, Ivan i Danilo 1798.
Plemstvo je ova obitelj zadobila 1711. godine u Peštanskoj županiji. Obitelj je imala
posjede u Lemešu, gdje i danas žive potomci.
Ivanić - Josip, Ivan i Mirko Ivanić 1780.
Ivanković - Nikola i Antun Ivanković proglašeni su plemićima u Bačkoj županiji
28.4.1744.
Posjeduje potvrdu o plemstvu od cara Maksimilijana iz 1576. godine. Godine 1650.
plemstvo je potvrđeno u županiji Nograd, a u Bačkoj 28. travnja 1744. godine. Isto i
kod Ante Sekulića, ali Mijo Mandić u navedenom djelu pogrešno uzima 1744.
godinu kao godinu kada je plemstvo zadobijeno. Potomci ove obitelji i danas žive u
Svetozar Miletiću.
Jakobčić - Plemstvo je dobio Šimun Jakopčić iz Subatice god. 1816.
Jančović - Nikola Jančović, sin mu Martin i snaja Ursula
Krajčović - dobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 26.6.1673.
Josić - 1805 Baltazar Josić.
Kaić - Jakov Kaić žena mu Julija Gavranović i djeca Jelena, Josip, Luka i Marko
zadobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 3.8.1796.
Kajić - 22.11.1698.
Ova obitelj plemstvo je dobila 1698. godine, a potvrđeno je u Bačkoj županiji 1699.
godine. Ova obitelj ima isti grb kao i KAIĆ čije plemstvo datira iz 1796. godine.
Potomci ove obitelji žive u Baji, Bajmoku, Lemešu, Subotici, Somboru, Novom
Sadu.
Knezović - Među najstarijim bunjevačkim plemenitašima.
Najstarije hrvatsko plemstvo jest plemstvo obitelji (sada) KNEZI iz požeškovirovitičke županije, zadobijeno u trećoj godini vladavine Matije Korvina (1443. do
1490.), sina Janka Sibinjanina. Godine 1771. vršena je temeljita provjera plemstva
pa je u dokumentu tom prilikom sačinjenom navedeno da je obitelj Knezi alias de
Semenović prikazala grbovnicu Matije Korvina. Pogrešni su zaključci po kojima se
vodi da plemićka titula ove obitelji datira iz 1610. godine (Ante Sekulić), ili 1753.
kako tvrdi Mijo Mandić, na ovu grešku je ukazao i Tomo Vereš u svojim studijama.
Poznato je da je do provjeravanja plemstva dolazilo u više navrata, naročito 1755.
godine, 1771. godine, 1796. godine i 1798. godine. O jednoj takvoj provjeri iz 1775.
godine postoji i originalni dokument u zbirci autora gdje je plemstvo dokazano
izvjesnom "ANTONIUSU KNEZY ALIAS SZEMENOVICS". Pripadnike ove
velike obitelji susrećemo pod raznim nazivima: Semenović, de Semenović, Knezović,
66
Knežević, Knezi i Knezy. Prema popisu iz 1715. godine (preuzeto od Ivan
Antunović, Rasprava...), među stanovnicima grada Baje nalazimo one sa
prezimenom Knežević, ali i prezimenom Knez, a među stanovnicima Šanca
Martonskog izvjesnog Ivana Šubića. U matičnim knjigama iz 1753. nailazimo na
"Knezović-e", a tek od 1757. godine pored Knezović susrećemo i prezime oblika
Knezi.
Kopunović - Grgur Kopunović 1791. od cara Leopolda II.
Kovač - 26.3.1613. Plemićki list i grbovnicu dobili su od kralja Matije II.
Kovačić - Starinom iz Dalmacije, a prvi njezin poznati predstavnik Gašpar Kovačić
dobio je obnovu plemstva 1604.
Kujundžić - Josip Kujundžić žena mu Elizabeta Bischof 30.4.1835.
Latinović - Drevna porodica o kojoj madžarski pisci misle da joj je izvorno ime
Latanović. 23.9.1719. Misli se da je ova porodica uz Grašalkoviće bila najmoćnija i
najutjecajnija.
Stjepan i Danijel Latinović dobili su plemstvo 23. rujna 1719. godine. Stekli su
posjed Bordoš 1725. godine pa su dobili pridjevak Bordoški u Beču 1747. godine.
Petar je bio bački podžupan i kraljevski savjetnik. Sinovi mu iz drugog braka sa
Anom Brnjaković stekli su posjed Kaćmar. Obitelj je bila među najbogatijima ne
samo u Podunavlju nego i u Ugarskoj.
Lučić - Andrija Lučić iz Subatice dobio plemstvo 1776.
Mamužić - 1687.
Mandić - Ivo Mandić iz Lemeša dobio je plemićki list i grbovnicu u Beču 1.3.1688.
Manić - Plemićki list i grbovnicu dobili su Blaž Manić i sinovi mu Đuro i Marko
1.6.1690. u Beču.
Marković - Somborski kapetan Damjan Marković, žena mu Petronela Vukelić dobili
su plemstvo s poveljom i grbovnicom izdatom 29.5.1690. u Laksenburgu.
Markulin - Janko Markulin stanovao je u Subotici, gdje je 1776. upisano njegovo
plemstvo
Martinković - Đuro Martinković i sin mu Janko dobili su plemićki list i grbovnicu u
Beču 17.5.1640.
Miković - 31.5.1699.
Milašin - Leopold II dao je plemstvo 7.3.1791.
Mukić- Ivan Mukić 1832.
Nimčević- Plemstvo je steko Makso Nimčević 1.3.1751
Novaković- Stipan, Petar i Pajo 1791.
Orčić- Matijaš i Đuro Orčić 1776.
67
Parčetić-
Martin Parčetić, žena mu Oliva Čuvardić 3.12.1753
Pauković- Matija Pauković, žena mu Elizabeta 1684. plemićki list i grbovnicu od
kralja Leopolda.
Perčić- Jakovu Perčiću i ženi mu Magdaleni Pištolar data je plemićka povelja i
ugarska grbovnica u Beču 18.6.1757.
Pilasanović- 28.10.1741.
Pijuković - Plemićki list i ugarsku grbovnicu dobili su u Beču 28.10.1741. Ivan
Pijuković, žena mu Marta Garašević.
Prćić - Stipan Prćić 1561. Potvrda plemstva 1761.
Radić - Martin Radić, žena mu Katarina Kaiman, 24.1.1648. u Pragu.
Rudić - Tomo Rudić 1755.
Obitelj potječe iz Dalmacije, a plemstvo je od Marije Terezije 1755. godine dobio
Krištifor Rudić. Obitelj je imala posjede u Subotici, Aljmašu i Kumbaji. Josip
Rudić Aljmaški zadobio je austrijsko barunstvo 1854. godine. Obitelj je izumrla.
Sarić - Stipan Sarić 1751.
Stipanović - 1752. među plemiće Bačke županije upisan je Gajo Stipanović.
Sučić - Kapetan Luka Sučić dobio je plemićki list i grbovnicu god. 1690.
Plemstvo obitelji Sučić zadobio je zapovjednik Subotice i graničarski kapetan Luka
Sučić 1690. godine. Plemstvo je potvrđeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema
darovnici o Pačiru dobili su 1810. godine pridjevak de Pascer. Začetnik obitelji
Luka Sučić porijeklom je iz Bosne i bio je predvoditelj seobe u 17. stoljeću. Potomci
ove obitelji žive u Subotici i Zagrebu, bilo kao Sučić, bilo kao Sučić - Pačirski.
Sudarević - 1751. Gajo Sudarević
Strilić - Antun i Petar Strilić god. 1791.
Šišković - 1693. Andrija Šiškoviću, žena mu Marija Schwarz.
Ovo je drevna hrvatska obitelj iz Baranje. Plemstvo su zadobili Franjo i Lovro
Šišković, a proglašeno je 1693. godine u Hrvatskom Saboru. Godine 1718. obitelji
Šišković dodijeljeno je ugarsko plemstvo, 1756. godine ugarsko grofovstvo i
barunat. Obitelj je imala posjede u okolici Subotice.
Šomšić - Pankracije Šomšić zadobio je potvrdu starog plemstva i ugarsku grbovnicu
u Beču 4.3.1716.
Šoštarić - 28.3.1602. u Pragu.
Tomašić - Ivan i Andrija Tomašić 1778.
Vidaković - Đuro Vidaković dobio je plemićki list i grbovnicu 1.6.1690. Brojni su
ogranci ove bunjevačke porodice a svaki ogranak ima svoj nadimak: VidakovićBožan, Vidaković-Dokman, Vidaković-Durmiš, Vidaković-Hadnađ, Vidaković68
Klinčar, Vidaković-Ljubin, Vidaković-Mukić, Vidaković-Stanić.
Juraj Vidaković (Đuro - prema Miji Mandiću, odnosno Juro prema I. Ivanjiju),
jedan od predvoditelja seobe zajedno sa kapetanom Sučićem zadobio je plemstvo po
darovnici cara Leopolda 1690. godine. Plemstvo se odnosi na suprugu mu Mariju
Bošnjaković, kćeri Martu i Katarinu i braću Ivana, Baltazara, Marka i Matiju, te
Ivanovu djecu: Đuru, Antuna, Anu i Luciju i Baltazarovog sina Stjepana. Ovo
plemstvo je proglašeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema Petru Sučiću Juraj
Vidaković je bio zapovjednik Bača. Potomci ove brojne obitelji žive u Lemešu,
Zagrebu i Somboru. Godine 1803. izdata je darovnica o posjedima u Lemešu.
Vojnić - (Za prepis diplome od 4.10.1289 o dodili privilegija Poljičkim plemićima, pa
i Vojniću iz Rogoznice se tvrdi da je falsifikat). U Požunu su 28.10.1741. dobili
plemićku povelju i ugarsku grbovnicu braća Ivan i Stipan Vojnić, žena Stipanova
Anđela pl.Vidaković. Stipan Vojnić de Bajša 4.1.1899. stekao je baronat. Ima više
ogranaka ove porodice: Vojnić-Hajduk, Vojnić-Purčar, Vojnić-Rogić, Vojnić-Tunić,
Vojnić-Mijatov, Vojnić-Kortmiš, Vojnić-Zelić, Vojnić-Đanin.
Volarić - Stipan i Franjo Volarić 1753
Vujević - Grgur Vujević, žena mu Anđela Vukčić 1690. u Laksenburgu..
Dana 31. ožujka 1690. u Luksemburgu zadobili su plemstvo Grgur Vujević, žena
mu Anđela Vukčić i sinovi Ivan, Juraj, Jakov, Mihovil i Petar. U Baji je ovo
plemstvo proglašeno 1719. godine, a u popisu bačkih plemića iz 1754. do 1755.
ubilježeni su Andrija, Juraj, Mihovil, Luka i Tomo Vujević. Obitelj je dobila
potvrdu plemstva 1801. godine i darovnicu o posjedima u Lemešu 1803. godine.
Potomci ove obitelji žive u Baji, Bačkom Bregu, Bajmoku, Somboru, Svetozar
Miletiću, Subotici i Zagrebu.
Vuković - Jeronim Vuković, u Beču 19.1.1756.
Općenito o Bunjevcima
Iz ove kratke priče o Bunjevcima zaključujemo da su ostavili jaki pečat u okviru
Hrvatske nacije, ali i u novijoj povijesti dinarski ljudi su ostavili traga. I tako
zahvaljujući Bunjevcima imamo Ličko prelo i jedemo sir škripavac. Uz gusle pjevali
su epske pjesme ili “grokteći” pa se to pjevanje zove groktalice.
Ivandan su Bunjevci slavili kao svoj crkveni blagdan, paleći kresove i preko
plamenih jezika uz prangije i urnebes, vatru preskakući klicali: "Od Ivanje do
Ivanje de, da me noge ne bole"! Taj se narodni običaj održao i u 20. st. u
kontinentalnoj Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Lici. Danas palimo Ivanjske
krijesove u puno mijesta u Hrvatskoj kao i u Slavonskom Brodu.
69
Jezik Bunjevaca je štokavskoikavski, u Hrvatskoj se sačuvao u
dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa
sobom donesli osobito na područje od
Senja do Krmpota (naselja Krivi Put,
Alan i Krmpote). Daljnjom seobom
Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje
još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno),
'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je
slučaj i čuvaju svoje dragocjeno 'i'
('pisma', etc.).
Bunjevci su izvorno pastirski narod
koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i
koza, bili su svakako vrsni stočari.
Poljoprivreda im je bila dosta oskudna,
povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu
se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim
sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo
rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je
bio veoma gostoljubiv, a to su, znam iz vlastitog iskustva, ostali i danas. Pred gosta,
bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem,
pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često
u zavjetrini od metar i više debelg kamenog zida, goveda su često bila pod istim
krovom s ljudima. Nemještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično
zemljane, drvenim žlicama.
Glavna naselja Bunjevaca su: Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote,
Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim
naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva
naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma,
Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok,
Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi
Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac,
Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Šibenik, Trilj,
Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb i Žuta Lokva.
70
2007. god. Gradski muzej Senja i Subotice organizirali su izložbu Bunjevci na
senjskom području. Donosimo katalog izložbe. Ako Vas zanima povijest Bunjevaca,
svakako posjetite Gradski muzej u Senju.
71
72
73
74
75
Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića,
Rikarda Pavelića i drugih. Sve ovdje napisano o Bunjevcima predstavlja skraćeni
izbor tekstova koji su mogu naći u najvećoj biblioteci u povijesti čovječanstva,
internetu. Neke od internet stranica su:
Bunjevci
Bunjevci - Wikipedia
Hardomiljski rodovi
Svejedno, knjige su knjige:
* Rikard Pavelić: Stope Predaka, Rijeka, 1991; Bunjevci. Zagreb, 1973.
* J. Butorac: Ustanak Bunjevaca u Lici. Subotica, 1938.
* I. Ivanić: Bunjevci i Šokci. Subotica, 1899.
* A. Rački: Iz prošlih dana Liča. Rijeka, 1945.
* A. Sekulić: Prilozi za povijest Liča. Zagreb, 1961.; Narodni život i običaji Bačkih
76
Bunjevaca. Zagreb, 1986.
* B. G. Tomljanović: Bunjevački dijalekti senjskog i novljanskog zaleđa. Osijek,
1910.
[1] Dragutin Pavličević: Seobe vlaha Krmpoćana u 17. st.
[2] Krunoslav Draganović: Bunjevci na Kupresu i Hercegovini
[3] Hardomiljski rodovi
[4] Buhovo - povijest, ljudi i običaji
[5] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)
[6] - Matija Poljaković: PREGLED POVIJESTI HRVATA BUNJEVACA
[7] Enver Ljubović: Prezimena, osobna imena, i obiteljski nadimci Krivopućana
UVODNI DIO Zadnje nadopune, travanj 2010. god.
ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI
BROD
Glavni izbornik
Početak rubrike
Pišite nam na e-mail: [email protected]
77

Hrvatske novine - Hrvatska Nezavisna Lista

ric bunjevacke matice

bunjevacka ric 77-78_Layout 1

pdf

bunjevacka ric 91-92_Layout 1

BITI ŽENA - U ime obitelji

bunjevacka ric 79-80_Layout 1

Ideš dalje!, 21.-22.2012., Zadar

ALKOHOLIZAM BEZ RESOCIJALIZACIJE – TRAJNA OBITELJSKA I

bunjevacka ric 87-88_Layout 1

citat 16. str.93

[8.] Ne reci lažna svjedočanstva! (KKC 2464 – 2513)

preuzmi letak (pdf dokument, 768,05 kB)

ovdje - Udruga Igra

„ NIKAD NIJE KASNO“ Projekt „ Nikad nije kasno“

molba za stipendiju

bunjevacka ric 85-86_Layout 1

pridstavljanje