Zvonimir JAKOBOVIĆ povijest Početci mjeriteljstva u Hrvatskoj P ri nastajanju srednjovjekovne hrvatske države mjeriteljstvo je na ovim prostorima naslijeđeno od Rimskog Carstva, kao i u mnogim susjednim zemljama. Mjerilo se u nekoliko tada važnih područja: u trgovini, obrtništvu, graditeljstvu, zemljomjerstvu, a osobito pri plaćanju poreza i drugih nameta1. Zbog osobite važnosti za red i funkcioniranje države u srednjovjekovnoj je Hrvatskoj, kao i u drugim europskim zemljama, ius mensurerum et ponderum (lat., pravo mjera i utega) po tadašnjim pravnim običajima pripadalo kralju, hercegu ili banu, a nakon gubitka samostalnosti, pripadalo je Hrvatskom saboru. U svim povijesnim previranjima, kroz doba u kojem su feudalci i slobodni gradovi prisvajali to pravo, Hrvatski sabor je uspijevao sve do 18. st. kao znak samosvojnosti očuvati hrvatske mjerne jedinice. Izvori Iz toga razdoblja od više od tisućljeća podatci se o mjerenju, mjernim jedinicama pa i nadzoru javnoga mjerenja, nalaze sporadično u pisanim dokumentima, kao što su povelje, darovnice, popisi naselja, imanja, župa i samostana i sl. U njima se navode mjerni podatci u starim mjernim jedinicama, načini mjerenja i sl. Najstariji do danas poznati zapis o nadzoru nad mjerama nalazi se u Statutu grada Korčule iz 1214. godine. U zlatnim bulama koje su u ta doba davani slobodnim kraljevskim gradovima i trgovištima, uz pravo održavanja sajmova dodijeljene su im i obveze nadzora mjerenja na tržnicama. Kazne su za neispravna mjerenja bile vrlo stroge. U srednjovjekovnoj je Hrvatskoj, kao i u drugim europskim zemljama, »pravo mjera i utega« po tadašnjim pravnim običajima pripadalo suverenu, a nakon gubitka samostalnosti pripadalo je Hrvatskom saboru. Prikazuju se područja i načini prvotnih mjerenja, sve do uvođenja Metarskog sustava u drugoj polovici 19. st., kada započinje suvremeno hrvatsko mjeriteljstvo. Hrvatska milja (lat. milliaria croatica), procijenjena na 2226 m, uz njemačku je prikazana u Glavačevu zemljovidu Hrvatske iz 1673. godine 1 Z. Jakobović, Razvoj mjeriteljstva na tlu Hrvatske. Glasilo DZNM, 5-6/1999. 133 povijest Jedan od prvih sustavnih opisa mjerenja na hrvatskome jeziku nalazi se u Šulekovoj Fizici iz 1873. godine, kojom uz druge školske knjige počinje mjeriteljska literatura u Hrvatskoj. Samosvojnost mnogih mjernih jedinica od srednjeg vijeka, pa do polovice 19. st. očituje se i u mjesnim pridjevcima mjernih jedinica: hrvatski, zagrebački, varaždinski, lovranski, bakarski, voloski, riječki, dubrovački i dr. Kako nema jezika koji ne posuđuje nešto od drugih, tako su se mnogi posuđeni mjeriteljski nazivi i u hrvatskom upotrebljavali donedavno, a neki se upotrebljavaju i danas. Starije posuđene nazive mjernih jedinica čujemo još u poslovicama i izrekama, a suvremene, kao što su ura, minuta, sekunda, milja, sat, tona i dr. ne osjećamo kao tuđice. Najstariji hrvatski pravni dokumenti propisuju i potrebna mjerenja. Tako, na primjer, Poljički statut iz 15. st. propisuje mjerenje putova, žita, kruha, vina i ulja. Pritom određuje cjelovite mjeriteljske uvjete: mjernu jedinicu, njezinu vrijednost i primjenu te kaznene odredbe za neispravna mjerenja. Od polovice 19. st. izvori su podataka o mjeriteljstvu državni zakoni, naredbe, propisi o mjernim jedinicama, mjerenju, ustanovljenju mjeriteljskih ureda te nadzoru nad mjerenjem u javnom prometu. Mjeriteljsko nazivlje Mjeriteljsko nazivlje na hrvatskom jeziku je i u doba upotrebe latinskoga vjerojatno postojalo razgovorno, jer se pojavljuje već u prvim rječnicima hrvatskoga jezika Fausta Vrančića (1595. god.), Jurja Habdelića (1670. god.) i dr. Sustavno onodobno mjeriteljsko nazivlje na hrvatskome jeziku, naslazi se u Belostenčevu Gazofilaciju, nastalom sredinom 17. st. Zanimljivo je kako je potpuno hrvatsko mjeriteljsko nazivlje upotrijebljeno već u Cesarskoj naredbi iz 1853. godine, kojom se proglašuje »u građanskom administrativnom okolišu kraljevinah Hèrvatske i Slavonie kao mjera i vaga zakonita«, a to je samo pet godina iza kako je hrvatski jezik postao službenim! Mjerno jedinstvo Ujednačavanje mjerenja na području Habsburške Monarhije, u čijem je sastavu od 1527. godine bila i Hrvatska, pokrenuto je u 18. st. ujednačavanjem mjernih jedinica i postupaka, za ono doba ponajprije u trgovini i ljekarništvu. Slijedom toga je Hrvatski sabor 1733. godine uveo i u Hrvatsku jedinstvene, tzv. požunske mjere. Time su dotadašnje samosvojne hrvatske mjerne jedinice2, kao što je bio hrvatski lakat, hrvatska pinta, zagrebački polić i mnoge druge, otišle u povijest. Carica Marija Terezija je 1777. godine izdala patent o obvezanosti ovjeravanja (»cimentiranja«) utega, vaga, duljinskih i obujamskih mjera kojima se mjeri u trgovini. Već spomenutom Cesarskom naredbom iz 1853. godine od slijedeće su godine na području cijele Monarhije uvedene jedinstvene, tzv. donjoaustrijske ili bečke mjere. Konačno je, zakonskim člankom Hrvatsko-ugarskog sabora od 1. siječnja 1876. uveden Metarski sustav, čime je Hrvatska uključena u svjetsko mjerno jedinstvo. Time, uz razvoj školstva, početcima industrijalizacije i razmjenom informacija sa svijetom započinje suvremeno hrvatsko mjeriteljstvo i usustavljuje se hrvatsko mjeriteljsko nazivlje. U SLJEDEĆEM BROJU Kako se mjerilo na tržnicama (povijesne sličice o nadzoru mjerenja u trgovini i obrtu Stare »šuplje mjere« za mjerenje tekućina i sipkih tvari u Gračišću u Istri 134 2 Jakobović, Zvonimir, Leksikon mjernih jedinica. Školska knjiga, Zagreb 2008.
© Copyright 2024 Paperzz
