Broj 6 rujan/listopad 2010. cijena 2 KM HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO PODRUŽNICA FOJNICA ISSN 1986-5929 9 771986 592001 Economic ECONOMIC s.t.r. FOJNICA Bolnička b.b. 71270 Fojnica vl. Sadeta Zečević tel. 061 984 306 Fenix STR FOJNICA vl. Marijana Cvjetković sve vrste pita domaća tjestenina domaća kukuruza maglice dostava po pozivu, narudžbe za posebne prilike (svadbe, krštenja i dr.) 061 793 772 063 338 274 030 837 276 UVODNIK IZ ŽUPNIH MATICA FOJNIČKAŠKRINJA srpanj/kolovoz 2010. Dragi naši prijatelji, u trenutku dok pišem ovaj pozdrav imamo vas čak 732-oje na FB profilu kojeg nedavno otvorismo pod imenom Fojnička škrinja. Tako je sadržaj naših prvih brojeva postao dostupan čitanju u bilo kojem dijelu svijeta. Naravno da bismo željeli rasprodati i posljednji primjerak iz tiska, što bi bila garancija našeg trajanja i opstanka, ali vjerujemo kako će i ovaj, danas vrlo popularan način približavanja našeg truda biti motiv za svaku vrstu vaše podrške... Također smo, konačno, svečano promovirali časopis u prepunoj Okrugloj dvorani Franjevačkog samostana te uz pomoć dragih prijatelja prikupili dosta dobrih savjeta i smjernica za daljnji rad. Da se ne bismo hvalili sami, preporučujemo članak Dragana Marijanovića koji je bio jedan od naših promotora. Među ostalim tekstovima koji slijede teško je bilo što izdvojiti. Čekaju vas zanimljivi i intrigantni, od korice do korice! Iako je i to ostavljeno vama na prosudbu, osjećamo kako se Fojnička škrinja puni novim dragocjenostima. Otvaraju nam se vrata običnih ljudskih priča i pozivaju nas na čašicu razgovora. Nadamo se vašim pozivima, veselimo se druženju... Iza nas su ostali izbori. Hoće li se u lokalnoj upravi, ono što nas najviše boli, ipak nešto promijeniti ili će samo jedna osobna ambicija zamijeniti drugu osobnu ambiciju, ostaje da se vidi. Problemi koji su se nagomilali tijekom dugih godina diktature nacionalnih stranaka sigurno neće biti lako i brzo rješivi. Međutim, strpljivost je osobina koju Fojničani posjeduju. Nadati je se, ili čekati sljedeće izbore! Kod ove teme se želimo zadržati na još jednoj razini nade. Dakle, nadamo se kako će predizborni plakati što prije biti maknuti na valjan način kako nam ne bi u vjetrovitim jesenjim danima zaklanjali pogled na raznobojni šumski nakit u zraku ili se, ne daj Bože, petljali oko nogu u vrijeme prvih poledica. Pred nama su dani u kojima Sunce kasnije izlazi, a ranije zalazi. Duže razdoblje mraka mamit će u crne misli, ali njih možemo otjerati mirisom pečenih kestenova ili krumpirovih polovica iz rerne, bojama ajvara ili džema od brusnice, a suvišak vremena iskoristiti za obilazak svojih najdražih, i živih i mrtvih. Uz želje za dobro zdravlje pozdravlja vas redakcija Fojničke škrinje! Kršteni Colleen Tomi Castelli (Marc Alan Castelli i Phyllis Mariae Dougherty) Mia Bošnjak (Danijel Bošnjak i Žanka, rođ. Oroz) Ela Bošnjak (Benedikt Bošnjak i Ana, rođ. Protuđer) Ivo Krajina (Mario Krajina i Mariela, rođ. Knežević) Vjenčani Mario Šimunić i Collenn Tomi Castelli Ivan Galić i Katica Lovrić Željko Mirković i Julija Jukić Davor Cilenšek i Sonja Lovrić Umrli Frano Kapetanović Marijan Bilić Zdravko Iviš urednica Jelina Tuka Kata Bošnjak Pero Trogrančić Marko Cvjetković Fojnička škrinja, broj 6, rujan/listopad 2010 . Kontakt za oglašavanje sjećanja na pokojnike: osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica ■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran, Slavica Miletić, Božana Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa Lovrić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić ■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail: [email protected] ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADATISAK KS Kiseljak RUJAN/LISTOPAD 2010. BROJ 6 adresa: Mehmeda Spahe bb, Fojnica, e-mail: [email protected] mob.: 063 685 588 Potrebno je navesti točno ime i prezime pokojnika, godinu rođenja, godinu smrti, a po želji korisnika oglašavanja objavljujemo fotografiju i kraće popratne tekstove. Uredništvo časopisa zadržava pravo korekcije tekstova. 3 AKTUALNOSTI FOJNIČKAŠKRINJA "Fojnička škrinja" i sreće u nesreći Dragan Marijanović U petak, 3. rujna, ovalna dvorana fojničkoga samostana ugostila je jedan od najljepših događaja ove godine: promoviran je peti broj dvomjesečnika Fojnička škrinja, časopisa nastalog golemom voljom njegovih pokretača, kojemu službeno nakladništvo potpisuje fojnička podružnica HKD-a Napredak. U vrijeme gašenja časopisa i strahovanja za knjiške identitete i naslove koje su obilježile naše nakladničko okružje, ovo je doista događaj, osobito jer se radi i o petome broju, i jer famoznih pilot brojeva koji nikada nisu u zaglavlju dočekali broj dva – nagledali smo se. Dvoranica je bila prepuna, a Fojničku škrinju ljudima i medijima predstavilo je, uz urednicu Suzanu Lovrić i predsjednik spomenutoga ogranka Jakov Gavran, pjesnikinja Sonja Jurić iz Mostara, malena Mihaela Jurić pročitala je neke tekstove iz petoga broja 'škrinje', eto je i mene dopala čast ponešto o svemu reći, književnik Milo Jukić iz Kreševa moderirao je ovaj program lijepo začinjen s izvođenjem nekoliko komornih skladbi dvoje mladih glazbenika, ali činio je to na specifičan, dijaloško-problemski način, pažljivo izbjegavajući ofucanu formu tipa 'dobro večer, o časopisu će govoriti... i bla, bla', nego je, i sam sudionik na stajanja i nestajanja mnogih časopisa i autor vrlo dojmljivih ljetopisa cijele Lepeničke doline, potaknuo i predstavljače i slušače na toliko potreban dijalog o mogućnosti preživljavanja provincijske kulture, koja, koliko je god blizu Sarajevu, kao da mu je svjetlosnim godinama daleko. Mladenko Marijanović iz Vareša, dugogodišnji urednik tamošnjega Bobovca, koji je u onako mrklom gradu u kojemu je zamrlo gotovo sve osim šumskih pila i drobilica za kamen nadišao stotinu i sedamdeset nastavaka, i za kojega s radošću pišu mnoga eminentna imena naše kulturne pozornice, pa je Bobovac možda našim najupornijim mjesečnikom, i s toga je bilo važno čuti što Mladenko ima preporučiti utemeljiteljima Fojničke škrinje, osobito kada je preživljavanje provincijskoga, ili, da nam lakše bude – lokalnoga časopisa posrijedi. Čuli smo tako ispovijest o 'sreći u nesreći', prigodom koje, uz nastojanje uredništva za postizanjem sadržajne vrijednosti lokalnoga časopisa, njegovu budućnost ponajviše određuju – iseljenici! Baš tako, jer ako ikoga rodni kraj istinski zanima, onda su to svakako ljudi iz dijaspore. E, ista sreća u nesreći vezana je i za Fojničane, rasute po kontinentima, a među njima je dosta uspješnih autorskih imena, Cecilija Toskić prije svih, i za očekivati je da će se Fojnička škrinja održati. Lokalni listovi jako su važnom kronikom života malih sredina, jer one nigdje niti mogu očekivati, niti realno mogu dobiti posebnu medijsku 4 pažnju. Njihovi problemi, bilo da su makar komunalne naravi ne zanimaju stanovnike ni susjednoga mjesta, a kamo li širu zajednicu kojoj je i svojih problema preko glave, pa je baš ovo vrijeme, vrijeme opće rasutosti ujedno i pravo vrijeme za utjecaj lokalnih medija na vlastitu zajednicu. No, problem je ako se takvi časopisi, radio postaje i drugi medijski oblici pojavnosti vežu isključivo radi 'nas' a bez 'njih', pa kako sam i sam mogao uvidjeti kroz sadržaje i njihove autore, otvorenost Fojničke škrinje treća je sreća u nesreći, i već bilježi suradnike neopterećene tako aktualnim glupostima i bolestima našega društva. Uostalom, fojnički kraj ionako je i sam po svojoj burovitoj povijesti i sam jednom golemom škrinjom, nikada dovoljno istraženoj, a ovdašnji franjevci, osim raritetnih materijala iz svojih muzejskih i knjižnih fundusa te autorskih tekstova svojih redovnika, nude Fojničkoj škrinji i najveću pomoć: da se ni na koji način ne miješaju u uređivačku politiku časopisa, jer napretek je suprotnih primjera u nas, vezanih za svaku konfesionalnu elitu. Za očekivati je, zapravo je sigurno, da će i vraški probuđena politika ovih dana, svoje prljave prste držati daleko prste od Fojničke škrinje i njezinih volontera. Poznajući Suzanu Lovrić, uvjeren sam da takvo što neće ni pokušati. I Fojnici i njezinoj 'škrinji', politika je dosta zla nanijela. Danas je to grad općega buđenja. Time i za otvaranje škrinja i sehara. Ne da bi se iz njih vadilo, nego – pospremalo. Oldtimer fest Dragan Marijanović ... Ne tako davno, prvog vikenda mjeseca rujna, Fojnicu su pohodili njezini do sada vjerojatno najneobičniji gosti u novijoj povijesti. Naime, tamošnji Oldtimer klub prošle je godine organizirao prvi Oldtimer fest, čisto onako da vidi je li takvo okupljanje u Fojnici uopće moguće. Bio je to pun pogodak jer su vlasnici starih autoljepotana svoje dojmove prenijeli drugima, po cijeloj Europi, a njihovo je bratstvo iznimno emotivno povezano, u što se ovih dana i osobno uvjerih, pa se ove godine, na Drugom fojničkom Oldtimer festu okupilo pedesetak prastarih i nešto manje starijih, ali opet ništa ispod trideset godina mladih automobila i stotinjak vozača i suvozača, bit će prije – suvozačica, jer neki povedoše supruge i djecu, a neki bome i žene neutvrđenoga statusa! Fojničane je razveselila prijepodnevna promenada tako neobičnih vozila i vozača, dobra vijest o njihovom boravku tu proširila se brzinom onih loših, pa je startno i izložbeno mjesto starih i slavnih auta na gradskom pazaru okupljalo ljude brzinom kojom šumadijske pevaljke okupljaju ljude pod šato- BROJ 6 RUJAN/LISTOPAD 2010. FOJNIČKAŠKRINJA na njima muzejski je, oni su u svemu originalni. Uvečer, plešu i slušaju isključivo Elvisa. Za razliku od bajkera koji vole žešći rock, kožu, metalne kopče, nitne i to. Oldtimeri ne vole buku. Sve fino i uglađeno. Za Fojnicu mi rekoše da bi mogla postati centralnim europskim okupljalištem. Ovdje, kažu, mogu funkcionirati kao ono što jesu: fina obitelj, a svaku finu obitelj mora vezivati neka zajednička ljubav. Oni imaju stare aute, a Fojnica (kao i Kreševo i Kiseljak s njom u kompletu) još jednu veliku priliku za organizirani i definitivni izlazak iz provincijske učmalosti. Zaslužio je to grad koji se stvarno trudi, jer ovdje se puno ulaže u zdravstveni, religijski i zimski turizam, već dugo je i lijepom književnom pozornicom u našoj zemlji. Uvjeren sam da će Fojnica znati iskoristiti činjenicu da oldtimeri nisu samo vozanje i pokazivanje. re! Ne bi imalo smisla navoditi poimence sva ta čuda od auta u koja je uloženo beskrajno ljubavi i nepoznate hrpe novca, no, valja primijetiti da su tu prvi tipovi buicka ili chevroleta, s drvenom ili žičanom konstrukcijom na kotačima, a ovaj potonji prvi je put provozao nekog davno upokojenog Amera, ravno 1922. godine! Stari opeli, mercedesi, citroeni, bianchiji, peugeoti, renaulti, čak i prvi wartburg, volkswageni (bube, naravno), bmw-i, fordovi, jedan lamborgini, dvije alfe romeo, onakve kakve je vozila Grace Kelly, francuske starohane koji su proslavili Alaina Delonea, itd, itd... Ono što me vrlo ugodno iznenadilo jesu bosanskohercegovački oldtimer klubovi, osobito sarajevski i mostarski, koji su se ovdje predstavili s prebogatom kolekcijom muzejskih automobila u odličnom stanju. Smisao ovih manifestacija najmanje je 'vozanje i pokazivanje'. Naprotiv. Sretan je to mix rečenoga, ali i izvanredne prigode za promociju grada domaćina, njegove okolice, pa i susjednih gradova, a lagan i nenapregnut protokol fojničkih tri dana i dvije noći bili su izvanredno iskorištenom mogućnosti da se gosti upoznaju sa svime što ima jedan grad i njegovi ljudi: povijest, sadašnjost, turističku ponudu, gastro drangulije, folklor i sve što etno podrazumijeva uopće. Sjajno je sve to izgledalo; postaje su bile svakih desetak minuta vožnje, središnji događaj i fešta organiziran je u naselju Luke, na obali rijeke Gvožđanke, na golemoj i uređenoj ledini, a domaćinom je bio Marinko Oroz Zvizgo, i sam po svemu neobičnjak i oldboy, jer malo tko zna da je stari Zvizgo bio jedan od prvih jugoslavenskih nogometaša koji je uspio otići van, još šezdesetih, i to ravno u Švicarsku gdje je upravo pristigao i Ćiro Blažević. Sjajno je s članovima oldtimer kluba iz Fojnice organizirao cjelodnevnu feštu na toj ledini, sve originalno. Tako je tu promoviran i 'bosanski sto'- bale sjena na kojima se sjedi, te stolovi od bala presvučeni stolnjacima s čudesnim jelima iz domaće i gotovo zaboravljene fojničke kuhinjske radinosti: keške, lovački i drugi gulaši, maglice, oni prekrasni suhi kolači, zapravo ogromne količine hrane koja je uglavnom ostala nepojedena pa se oldtimerima komotno mogao pridružiti i neki par pred vjenčanje, koji je u financijskoj krizi. Uz cesti igrale su cure i momci u narodnim nošnjama, zvonila je čuvena fojnička tamburica, pjevalo se "Kiseljačke djevojčice rumene k'o jabučice", fešta nad feštama. Učinilo mi se, lutajući s ovom čudnom kolonom, kako je sve nekako 'knap'; prastari grad, šume, vode, stare kuće i stari auti, pa mi se i ta jadna, skrpljena krivudava cesta prvi put učinila nekako lijepom i pripadajućom, jer mislim da je živi kič kada se ovi auti nađu na savršenim cestama! E, sad, ovi vlasnici i vozači ne njeguju ova auta da bi samo njih pokazali. Ma, kakvi! Bit je zapravo u njima; oni nose odijela nestala u vremenu, kape i naočale crno-bijeloga vremena, njima su tjemena pusta, ali sijedi repići još su tu, svaki dio odjeće RUJAN/LISTOPAD 2010. Feminnem i Ivan Mikulić u Fojnici Ivan Katavić U četvrtak 16. rujna, Fojnicu je posjetio hrvatski ženski pop bend Feminnem kao i njihov kolega Ivan Mikulić. Fojničani su uživali u nekoliko pjesama koje su oni izveli u sklopu predizbornog skupa Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je to pravo osvježenje jer Fojnicu godinama nije posjetio neki pjevač iz Hrvatske, dok su estradne zvijezde iz Srbije, poput Dragane Mirković i Seke Aleksić, žarile i palile po fojničkim stadionima i diskotekama. Neda Parmač iz grupe Feminnem kaže da je u Fojnici bila i ranije, ali je prvi put da se u ovom mjestu duže zadržala. Kaže da je Fojnica prekrasno mjesto: "Stvarno sam se iznenadila, ima jako puno lijepih vrtova i kafića. To je moj prvi dojam. Jako mi je lijepo mjesto, čini se da su ljudi jako pristupačni. Mislim da bi se tu dalo živjeti." Za razliku od Nede, njena kolegica Riječanka Nika Antolos prvi put je u Fojnici. Podsjećamo, Nika je nova članica benda, a Feminnemu se priključila krajem prošle godine. Njen prvi dojam je da su Fojničani topli i prirodni ljudi, kao i dobri domaćini. Kaže da i sama dolazi iz manjeg mjesta iz okolice Rijeke, tako da joj odgovaraju takva mjesta: "Nisam grad nešto previše vidjela jer nisam imala vremena. Čim smo došli imali smo odmah probu. Ovako što vidim, zaista mi je preslatko. Stalno komentiram ovu šumu, izgleda kao s neke fotografije." BROJ 6 5 AKTUALNOSTI FOJNIČKAŠKRINJA Feminnemke su Fojničane počastile s nekoliko svojih pjesama, među kojima je i pjesma "Lako je sve" s kojom su Hrvatsku ove godine predstavile na Eurosongu. Dijelile su autograme te su se slikale sa svojim obožavateljima. Grupa Feminnem ovih dana priprema kompilacijski album sa najvećim hitovima čije se izdanje očekuje do Božića. Što se tiče nastupa, kažu da dosta nastupaju u Bosni i Hercegovini i to ih posebno veseli. Hercegovac s adresom u Hrvatskoj, Ivan Mikulić koji iza sebe ima petnaestogodišnju karijeru također nije prvi put u Fojnici. Jednom prigodom bio je gost kod gvardijana fojničkog samostana fra Nikice Vujice. "Taj čovjek me je oduševio. Obišli smo cijelu Fojnicu koja je zaista prekrasno mjesto. Znam da tu imaju termalne vode", kaže Ivan. I Ivan je predstavljao Hrvatsku na Eurosongu 2004. godine s pjesmom "Daješ mi krila". Ovu pjesmu je izveo pred fojničkom publikom. Ovih dana priprema svoj solistički koncert sa zagrebačkom filharmonijom čija se realizacija planira iduće godine. Da su Fojničani željni nastupa hrvatskih pjevača, bilo je više nego primjetno. Prevelikom navalom turbo folk zvuka iz susjedne zemlje, muzika hrvatskih pjevača gotovo da je izbačena iz klubova, kafića i diskoteka. Koncert nekog pjevača iz Hrvatske nije održan godinama kako Fojnici tako i u cijeloj Srednjobosanskoj županiji. Natječaj za stipendiranje Ivana Cvjetković U Hrvatskom domu u Fojnici, održan je sastanak povodom raspisivanja Napretkovog natječaja za stipendije. Mladi Fojničani, članovi HKD "Napredak" koji ispunjavaju uvjete za dodjelu stipendije imali su priliku aplicirati. Razgovaralo se o životu studenata, te o planovima organiziranja susreta članova Napretka, budućih stipendista. Daljnji ciljevi su češća okupljanja, angažiranja u održavanju društvenih događanja, što može biti od obostrane koristi. Izbori su tek poslije izbora! Ivana Cvjetković Obnovljena školska zgrada Ivana Cvjetković 22. rujna 2010. godine, održalo se svečano otvorenje obnovljene školske zgrade u Fojnici, u kojoj se školuju učenici OŠ "Ivan Goran Kovačić", OŠ "Muhsin Rizvić", te SMŠ "Zija Dizdarević". Rekonstrukcija škole trajala je tijekom ljetnjih mjeseci, a projekat obnavljanja školske zgrade financirala je Vlada SAD-a, te Veleposlanstvo SAD-a u BiH. Otvorenju su nazočili zamjenik veleposlanika SAD-a u BiH Johnaton Moore, zapovjednik Europskog zapovjedništva američkih snaga - pukovnik Lion Perot, predstavnik Ministarstva obrazovanja SBK Zoran Matošević, načelnik općine Fojnica Salkan Merdžanić, gvardijan Franjevačkog samostana fra Nikica Vujica, glavni imam Medžlisa islamske zajednice Fojnica Mensur ef. Pašalić, predstavnici američkog veleposlanstva te mnogobrojni uzvanici. Djevojčice i dječaci koji se školuju u ovoj školskoj zgradi su svojim recitacijama i folklornim uveličali ovu svečanost. 6 Sudbonosni, odlučujući, povijesni, nezaobilazni - sve su to opisi izbora, održanih 3. listopada. Nazočili smo gotovo svim predizbornim skupovima, zabavljali se uz ugodnu glazbu, uživali u gurmanskim specijalitetima, slušali govore i obećanja, a što smo doista čuli? Čuli smo kako ćemo živjeti bolje ako izaberemo baš ovu ili onu stranku, kako će nas baš ovaj političar/ka odvesti u bolje sutra, dobili smo velika obećanja za lokalne probleme i uvidjeli kamo pripadamo ili ne pripadamo. Na ovogodišnje izbore se odazvalo nešto više od polovice stanovništva Bosne i Hercegovine, što je dobro prema statistikama prethodnih godina, ali što nikako nije dobro želimo li uistinu promjene, a ne samo prazno pričati o njima. Rezultati su svima poznati i uglavnom očekivani, a što misle građani nekoliko dana poslije biranja svojih predstavnika, saznali smo iz ankete slučajno odabranih prolaznika u gradu Fojnici. Niti jedna ispitana osoba nije bila zadovoljna izabranim, pa se dalje postavlja pitanje: tko ih je birao, čijim su glasovima na poziciji na kojoj jesu? Hrvatsko stanovništvo oglasilo se još na jutro objavljivanja rezultata i iskazalo opće nezadovoljstvo "svojim" predstavnikom, nebiranim od svoje strane. Kandidati iz većine stranaka s kojima smo razgovarali nisu zadovoljni rezultatima, pa se čini kako samo jedna stranka i njeni pripadnici imaju razloga za oduševljenje. Ostaje nam pitanje koaliranja, te pitanje kada će se konačno mijenjati postojeći izborni zakon. BROJ 6 RUJAN/LISTOPAD 2010. OTVORENO FOJNIČKAŠKRINJA U Fojnici gdje je do 1991. godine živjelo preko šest tisuća katolika, a danas ih ima oko tri tisuće, zadnja Mlada misa dogodila se 1984. godine. Te godine, Mladu misu u Gojevićima slavio je pokojni fra Nikica Miličević. P ostavlja se pitanje, zašto u ovoj ne tako maloj župnoj zajednici više od 26 godina nema duhovnih zvanja? Za razliku od Fojnice, kao pozitivan primjer navodimo Uskoplje koje je do sada podarilo brojna duhovna zvanja. U župama ove općine u posljednjih dvadeset godina rečeno je najmanje deset Mladih misa, a trenutačno velik broj bogoslova iz ove općine nalazi se u bogoslovijama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Kako za sada stvari stoje, fojnička župa trenutačno ima dva svećenička kan-didata u sjemeništu u Travniku i dvije kandidatice za časne sestre u Sarajevu i Zagrebu. Iako nemaju točnih informacija, fojnički fratri ističu da duhovnih zvanja ima i među raseljenim Fojničanima. Samo se ne zna koliko i gdje. Fojnički gvardijan fra Nikica Vujica kao uzrok manjku broja duhovnih zvanja vidi prije svega u obiteljima koje proživljavaju različite vrste kriza, kako duhovne tako i materijalne. Dodaje kako je sve manje onih koji se žele žrtvovati za ideale. Gube se ideali koji su prije bili. MaRUJAN/LISTOPAD 2010. Zašto u Fojnici nema duhovnih zvanja? Piše Ivan Katavić njak je žrtve za narod, Crkvu, Boga. Sve je više ljudi koji se nisu oženili ni u 50.-oj godini. „Nisam primijetio da obitelji žele da njihova djeca postanu svećenici. Tu i tamo vidim da bi majke ili očevi bili ponosni kada bi njihovo dijete bilo svećenik ili časna sestra. Ali one praktične želje ne vidim. Danas više nema molitve u obiteljima. Molitva je u obiteljima svedena na nulu“. Fra Nikica također dodaje da bi jedna župna zajednica imala duhovna zvanja, ona ne samo da treba htjeti nego treba i izmoliti duhovno zvanje. Pitanje je koliko se danas hoće, koliko obitelji žele da njihova djeca budu u duhovnim zvanjima. U posljednje vrijeme, kaže gvardijan, bilo je onih koji su gotovo postali svećenici ili časne sestre, ali su u posljednjem trenutku to odlučili napustiti. Da je sve evidentniji manjak duhovnih zvanja, pokazuje i podatak da je prije deset godina širom svijeta bilo oko 20.000 franjevaca, a danas ih ima 5.000 manje. BROJ 6 Miro Jelečević, profesor dogmatike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu kaže da su razlozi opadanja duhovnih zvanja mnogostruki. Što se tiče Bosne i Hercegovine prvi razlog je demografske prirode. Dodaje da treba uzeti u obzir da više od polovice hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nema. Pod taj demografski čimbenik može se podvesti i činjenica da su današnje obitelji malobrojnije u odnosu na prijašnja vremena kada je iz mnogobrojnih obitelji moglo doći barem jedno dijete i odazvati se u duhovno zvanje. Profesor Jelečević navodi i razloge kulturološke prirode. Danas u jednoj općoj profesionalizaciji društva mladi se teže odlučuju za jedno zvanje koje se ne može uzeti kao striktno profesionalno. Svećenik ne može raditi na način profesionalca, ovo zvanje uključuje jednu širinu koja se odnosi na čitav život. Također jedan od razloga veže se i uz opće poimanje jednog vrijednosnog sustava, kao što je jedno ispravno poimanje žrtve, odnosno spremnost na odricanje, žrtvovanje 7 OTVORENO FOJNIČKAŠKRINJA za druge. Također, manjkava je i odlučnost mladih ljudi za preuzimanjem odgovornosti kako u životu tako i u svom djelovanju. Tom demografskom, kulturološkom i vrijednosnom problemu pridodaje se i sljedeći problem, a to je i sâmo pitanje ljudi u Crkvi. Dakle, koliko sama Crkva svoje djelovanje i svoj život čini aktualnim današnjem vremenu i koliko ga čini privlačnim za mlade ljude kako bi se oni odlučili za duhovno zvanje. “Mislim da na tom području ima jako puno stvari koje se mogu i moraju učiniti da bi se mladi ljudi uopće odlučivali za duhovno zvanje. Zvanje danas nije neaktualno. Ono što zvanje uključuje i podrazumjeva i danas je jako aktualno za ljude. Međutim, problem su često forme, oblici i načini koji su jednostavno ili zastarjeli ili su nerazumljivi mnogim današnjim ljudima, osobito mladim ljudima”, kaže Jelečević. Manjak duhovnih zvanja prisutan je u cijelom svijetu, pogotovo u Europi. Šimo Maršić, povjerenik za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije ističe da se problem manjka duhovnih zvanja nalazi u današnjem razmišljanju svijeta, kao i u razmišljanju mladih koji žive u tom svijetu. „Danas se mladi ne žele vezati za nešto što je dugotrajano, nešto što traje cijeli život. Problem duhovnog zvanja možemo povezati i sa problemom ulaska u brak. Danas se mladi sve manje odlučuju i na ulazak u brak jer ulazak u brak je nešto što je trajno, što zahtjeva od madih ljudi potpuno davanje u tom pravcu“. Maršić također uzroke vidi kao i naši prethodni sugovornici u problemu demografske prirode. U Bosni i Hercegovini se kaže dogodio veliki egzodus katoličkog življa. Vrhobosanska biskupija je nekada imala 500.000 vjernika, danas ima oko 210. 000. Mlade su obitelji napustile BiH i ne može se očekivati da ima duhovnih zvanja kada nema mladih ljudi koliko je bilo prije. Govoreći o duhovnim zvanjima dotakli smo se i pitanja kakva je današnja duhovnost katolika u Bosni i Hercegovini, a samim time i katolika u Fojnici. Svjesni smo da su se u Katoličkoj crkvi na globalnoj razini pojavili novi duhovni pokreti, poput raznih karizamatskih zajednica, Neokatehumenskog puta, Marijine legije itd. Upravo preko ovih pokreta proistekla su brojna duhovna zvanja, kao i katoličke obitelji koje idu u misije svjedočiti Isusa Krista i njegovu ljubav. Na gotovo svakom svjetskom sus- 8 retu članova neokatehumenskog puta ustane i do nekoliko tisuća mladih koji žele biti svećenici ili časne sestre. Gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica kaže da je duhovni život fojničkih katolika tradicionalan. Primjetan je, kaže, dolazak novih duhovnih sadržaja koji nisu ukorijenjeni u narodu, niti u sadržajima koji su činili posebnim vjernike u svim krajevima Bosne i Hercegovine,Republike Hrvatske pa i šire. „Kada se prihvaćamo nekih novih duhovnih pokreta koji nisu ukorijenjeni u našem narodu onda često zapostavljamo tradicionalni duhovni sadržaj. Površno prihvaćamo sadržaj novih duhovnih pokreta i onda se dovodimo u situaciju da gubimo stare duhovne sadržaje po kojima je naš narod prepoznatljiv. Stali smo na neko raskrižje gdje nismo odlučno pošli niti za jednim, niti za drugim pravcem. Ja sam za to, da ukoliko se uvode novi duhovni pokreti, da se oni temeljito preispitaju i prihvate, pa tek onda da ih realiziramo. U svakom slučaju dok Službena crkva ne prihvati temeljito nove duhovne pokrete i ne stavi ih kao program u svim župama i biskupiji, dotada ćemo imati slučajeva u kojim pojedini svećenici prihvataju te sadržaje, a dio svećenika je protiv toga“. Sličnog mišljenja je i profesor Miro Jelečević. On kaže da su bosanski katolici još u velikoj mjeri tradicionalni. To je vezano za bosanskohercegovačku povijest koja je bila veoma često takva da se jedino moglo preživjeti čvrsto se držeći nasljeđenih načina življenja i prakticiranja duhovnosti. Po njegovim riječima novi duhovni pokreti su svakako reakcija na svoje vrijeme i dobri su, ali u mnogim stvarima ne uzimaju u obzir ono što također jeste dobro, a to je tradicija i povijest. Neki duhovni oblik života se ne može tek tako presaditi iz jednog kraja u drugi. Čovjekov duhovni život se organski razvija kroz vrijeme i u određenom prostoru: “U novim duhovnim pokretima ima pozitivnih stvari, u smislu da oni recimo animiraju ljude i aktiviraju ljude u jednom crkvenom životu. Međutim, nisam veliki pristalica mnogih stvari koji se tu susreću, počevši prije svega od stvari koje se vežu uz pitanja problematičnih molitvenih iskaza, djelovanja koja su usmjerena na ozdravljenja, rješavanje svih životnih problema i sl. Također, tu ima problematičnih teoloških momenata, kao što su pitanje siromašnih ljudi i pitanje ljudi koji pate i boluju. Za nas kršćane, bolest i patnja nije stvar koju trebamo nekako tražiti i suvremeno obožaBROJ 6 vati, ali to nije i mjesto prokletstva za nas. Patnja je jedno važno teološko mjesto u kojem čovjek susreće Boga. Čini mi se da se takvo nešto pomalo izvitoperilo u suvremenim duhovnim pokretima, previše se stavlja naglasak na zdrav život”. S druge strane profesor Šimo Maršić kaže da novi duhovni pokreti na dobar način odgovaraju na izazove današnjeg vremena. Iako Crkva u svom okrilju ima različite pokrete, Maršić kaže da se oni ne mogu nikada nametnuti kao jedini put odnosa s Bogom. Oni su pojedini putovi koji vode ka zajedništvu s Crkvom i koji odgovaraju pojedinim grupama ljudi. „Nekome može odgovorati pokret neokatehumena u Crkvi, nekome njihova duhovnost toliko ne odogovara. Fokularini su isto jedan zanimljiv pokret, koji je priznat isto kao i neokatehumenski put i nalazi se u okrilju Katoličke crkve, ali nije ekskluzivan. To je jako važno, ne može nitko tko se nalazi u tom pokretu tvrditi da svi moraju doći u taj pokret kako bi bili članovi Crkve. Crkva prihvaća sve pokrete kroz svoje dokumente i Crkva uvijek ide na ponovno propitivanje koliko su pokreti u skladu s crkvenim naukom i koliko doprinose zajedništvu s Crkvom. Ukoliko neki pokret razara to zajedništvo s Crkvom, onda Crkva poziva crkvene pastire, biskupe da pokušaju usmjeriti svu pozitivnu energiju na zajedništvo župne zajednice. Na primjer, fokularini na poseban način rade na jedinstvu i naglašavaju Božju ljubav kao temelj našeg crkvenog katoličkog djelovanja. Neokatehumeni pokušavaju u svom programu ljude pozvati na ponovno doživljavanje krsnih obećanja i svega onog što su u krštenju prihvatili.“ Maršić dodaje da biskupi Crkve pozivaju laike na veće zauzimanje u sklopu Katoličke crkve kroz različite pokrete. Papinsko vijeće za laike organiziralo je nekoliko susreta na kojima su sudjelovali voditelji različitih pokreta. Službena crkva želi ohrabriti one koji su u takvim pokretima. Bit će potreban, kaže, veći zamah i Službene crkve i laika, što će doprinijeti životu same Katoličke crkve. Svaki pokret doprinosi boljem životu vjere u mjestu, župi i biskupiji, naglašava Maršić. Na kraju, ovaj nas članak možda uputi na razmišljanje kakvi smo mi to kršćani ako se sramimo svoje vjere. Kakvi smo mi to kršćani ako i dalje budemo odgovarili one koji žele ostvariti svoje zvanje. Dragi Fojničani molite za duhovna zvanja vašega grada. Molite Gospodara žetve da pošalje svoje radnike jer radnika je malo, a žetva je velika. RUJAN/LISTOPAD 2010. DRUŠTVO & IZAZOVI FOJNIČKAŠKRINJA Susret materijalnog i duhovnog u najnovijim znanstvenim spoznajama U sprkos onima koji se nisu složili s njim, Bohm je razvio još dublje razumijevanje, ono o međusobno povezanoj cjelini sa svjesnom esencijom, gdje postoji interakcija između sve materije i događaja, jer su vrijeme, prostor i udaljenost iluzija u odnosu na perspektivu. Zapravo, razvio je holografski model univerzuma u kojem se cjelina može naći u najmanjem dijelu - u vlati trave ili atomu - i gdje materija, okolnosti i dimenzije proizlaze iz holografskih projekcija suptilne, ali snažne svjesne energije. Stvarna lokacija, a time i čestice koje mijenjaju oblik, manifestiraju stvarnost; zapravo, postoje samo u kontekstu relativnih pojava. Bohm je otkrio da je sve povezano sa svim drugim, prošlost, sadašnjost i budućnost, kao i vrijeme, prostor i udaljenost, jer sve zauzima isti Neprostor i Ne-vrijeme. David Bohm je u svijet fizike i znanosti donio razumijevanje koje je vodilo mistike i mudrace od početka vremena. Odbacivši ideju da čestice ne postoje sve dok se ne promatraju, on je, poput dobitnika Nobelove nagrade i uglednog fizičara Briana Josephsona, shvatio da fizika mora gledati prirodu subatomske stvarnosti na nov način. Nije riječ jednostavno o tome da svjesna perspektiva utječe na prirodu subatomskih kvantuma, razotkriva Bohm, već o tome da su subatomski kvantumi svjesni, a to znači da je sve RUJAN/LISTOPAD 2010. Znanost, materija, svijest i duh (2) Priredio Alen Cvjetković, prof.fil.soc. svjesno, čak i beživotni predmeti i naoko prazan prostor, što je upravo definicija, ako je takva moguća, mistične ili duhovne stvarnosti. POSVEĆEN PROSTOR Većina se fizičara slaže da običan kubični centimetar prostora vrvi od više energije, od zbroja sve energije koja postoji u cijelom materijalnom univerzumu. Jedna grana fizike tu kalkulaciju smatra tako nevjerojatnom da je zaključila kako mora biti pogrešna. Ali za one poput Bohma, načelo ima savršenog smisla. Materija se, prema stavu avangarde među subatomskim fizičarima, ne može odvojiti od onoga što se doima poput praznog prostora. Ona je, bolje rečeno, dio prostora, te dio dubljeg, nevidljivog poretka iz kojeg izvire nevidljiva, svjesna esencija stvarnosti, kao materijalni oblik, a potom se opet vraća u nevidljivo. Dakle, prostor nije prazan, već je ispunjen izrazito koncentriranom svjesnom energijom, izvorom svega što postoji. U elaboratu The Holographic Universe (Holografski univerzum), raspravi o implikacijama Bohmovih otkrića, Michael Talbott cjelokupno materijalno stvaranje opisuje kao "mreškanje... obrazac podražaja nasred nezamislivo golemog oceana". BROJ 6 Talbott dalje kaže, parafrazirajući Bohma, "unatoč očitoj materijalnosti i golemosti, univerzum ne postoji sam za sebe i od sebe, nego je pastorak nečeg daleko većeg i nezamislivog.". Talbott priča Bohmovu priču, sažimajući implikacije njegovih otkrića i implicitnog nihilizma moderne znanosti. "Bohm", kaže Talbott, "vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost fragmentiranju svijeta i ignoriranju dinamičke međusobne povezanosti svega, zapravo odgovorna za mnoge od naših problema. Mi vjerujemo da možemo izvući vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu, liječiti dijelove našeg tijela bez vođenja računa o cjelini, baviti se kriminalom, siromaštvom i ovisnostima bez bavljenja društvom kao cjelinom." Bohm, kaže Talbott, vjeruje da tako fragmentirani pristup čak može dovesti do našeg konačnog uništenja. Dakle, problem usklađivanja moderne znanosti, čak i moderne fizike, s divljenjem što ga dijete osjeća dok zuri u vedro noćno nebo, les deux infinis, ostaje dogma apsolutnog materijalizma, međusobne nepovezanosti. Premda se situacija promijenila u određenim krugovima unutar znanstvene zajednice, još uvijek 9 DRUŠTVO & IZAZOVI FOJNIČKAŠKRINJA nam govore da je materija izvor svega života. Ne postoji ništa doista tajanstveno, kažu, suprotno Einsteinovu uvjerenju da se uvažavanje zagonetnog nalazi u središtu svake prave znanosti. U pismima jednom prijatelju, Darwin je gorljivo zagovarao postupnost, teoriju da je sav život evoluirao polako i neumoljivo iz primitivne materije, bez naglih promjena, kako bi izbjegao podržavanje bilo kakve teorije o nadnaravnom ili biblijskom kreacionizmu. Sad shvaćamo da je ta predrasuda ostala uvriježena do te mjere, da je apsolutni materijalizam postao utvrđena dogma znanstvenog i akademskog svijeta. Prema Allanu Bloomu, profesoru na Sveučilištu Chicaga, na sugestiju o postojanju Apsolutnog, čak i u filozofskom smislu, u akademskim se krugovima gleda s prijezirom. U djelu Closing of the American Mind (Zatvaranje američkog uma) razotkriva da je "apsolutizam" bilo koje vrste, postao tabu u sveučilišnim učionicama. Akademici kažu da u univerzumu ne može postojati nikakav temeljni poredak ili inteligencija. Međutim, avangarda teorijske fizike nastupa s novim poimanjem veoma drevnog i metafizičkog Apsolutnog. DREVNA MUDROST I MODERNA ZNANOST Genesis of the Cosmos (Postanak kozmosa), knjiga Paula LaViolettea o drevnim mitovima i "znanosti neprestanog stvaranja", razotkriva neobično ustrajnu poruku usađenu u gotovo sve drevne mitologije svijeta, poruku što je sada ponavljaju kvantni kozmolozi kao što je Andre Linde sa Stanforda, pa čak i Steven Hawking s Cambridgea. Preneseni iz maglovite pretpovijesti do modernih vremena, ti drevni mitovi uvijek iznova opisuju načela na koja sad ukazuju najnovija otkrića fizike, ona o univerzalnom potencijalu skrivenom unutar stvarnosti. "U svim slučajevima", kaže LaViolette, "koncept (mitovi) zapravo prikazuje kako se u početku uniforman i jednoličan eter sam dijelio i stvorio bipolarni obrazac valova." LaViolette elaborira, govoreći nam da "drevna znanost o kreacionizmu" dopire do nas putem mita, koja "zamišlja da sve fizičke oblike, žive ili nežive, podržava nevidljiva struja procesa, tijek vitalne energije koja postoji u svim dijelovima prostora. Dakle, drevna znanost o kreacionizmu kaže da postoje životne svijesti ili duh u svemu, čak i u neživim stvarima 10 kao što su stijene i rijeke, ili sama Zemlja." Dok svoju premisu potkrjepljuje načelima kvantne fizike, LaViolette se obraća materijalistima koji obitavaju u svijetu moderne znanosti: "Takvo je gledište u oštroj suprotnosti sa sterilnom mehanističkom paradigmom koja je nijekala postojanje nevidljive nadnaravne domene i izazvala raskol između znanosti i religije." Istaknute ličnosti u fizici, kao što su dobitnik Nobelove nagrade Steven Weinberg i drugi ugledni fizičari, ostavljaju vrata otvorena za LaVioletteovo neprestano stvaranje, kombinirajući - kako kaže fizičar Michio Kaku s Gradskog sveučilišta New Yorka - judeokršćanske, budističke i znanstvene kozmologije. Vrhunski stručnjaci također govore o vjerojatnosti paralelnih univerzuma, ili Multiverse, pri čemu je naša stvarnost jedna od mnogih koje postoje u Ne-vremenu/Ne-prostoru, načelo koje zvuči poput znanstvene verzije transcendentalnog postojanja. Osvrnuvši se na nemogućnost teorije o velikom prasku da objasni što se dogodilo prije velikog praska, Kaku, u jednom članku u London Daily Telegraphu, citira Weinberga: "Važna implikacija je ta da nije bilo početka, paralelni svjetovi su cijelo vrijeme bili ovdje." Razmišljajući o tome koliko je zapravo nevjerojatno da je naša stvarnost, a kamoli neka druga, ikad stvorila uvjete koji bi podržavali biološki život, Freeman Dyson s Princetona kaže, zloslutno za materijaliste: "Čini se kao da je univerzum znao da dolazimo." IZA VELA Načela što ih znanost sada počinje prihvaćati, ona o prirodno inteligentnom univerzumu, postoje već, naravno, tisućama godina. Drevni tekstovi na sanskrtu opisuju Purushu, Vrhunsku svijest, i Chittam, ili stvari uma, kao temeljne za prirodu stvarnosti. Mineralno, biljno i životinjsko carstvo postoje kao stupnjevi Vrhunske svijesti, a čovjek, budući da posjeduje visoko razvijenu svijest, sudjeluje u tom golemom strujanju suptilne svijesti. Ovdje, um je minijaturni univerzum, a univerzum je proširenje uma. Dok u zapadnjačkoj znanosti rasprava još uvijek bjesni, oni koji se bave jogom odavno govore o stvarnom doživljaju svijesti, onome što ugledni fizičari smatraju apstraktnom teorijom. U uzvišenom stanju svijesti, primjerice, veliki majstor joge Paramahansa Yogananda, koji je veliki dio života proveo u Sjedinjenim Državama, doživio je spajanje vlastite svijesti s kozmičkom sviješću, nakon što je mnogo BROJ 6 godina posvetio tom cilju. Yogananda opisuje taj doživljaj u svojoj poznatoj autobiografiji: "Moj osjećaj identiteta više nije bio ograničen na tijelo", kaže, "već je obuhvatio okolne atome. Moj obični frontalni vid promijenio se u sferični vid, istodobno sveobuhvatan, sve se stopilo u svjetlucavo more. Sjedinjavajuća svjetlost mijenjala se s materijalizacijom oblika." Nakon što je opisao stanje ekstatičke radosti, ugledni majstor joge dalje kaže: "U meni je bujalo blaženstvo koje je počelo obuhvaćati gradove, kontinente, Zemlju, sunčeve i zvjezdane sustave, fine svemirske maglice i lebdeće univerzume. Cijeli je svemir blistao unutar beskonačnosti mojega bića." U žargonu moderne fizike, to se iskustvo može opisati kao Ne-lokalitet u elektronskom moru. U žargonu joge, to se zove Jedinstvenost s Vrhunskom sviješću, Ultimativnim bićem, ili Bogom. Kao što su mudraci činili tisućama godina prije njega, Yogananda opisuje univerzum iza materije kao nešto sastavljeno od neopisivo suptilne Svjetlosti. Materijalni univerzum opisuje kao nešto sastavljeno od iste esencije, ali u masivnijem obliku, načelo koje se ponavlja u gotovo svim mističnim predajama svijeta, a sada i u modernoj fizici. Po pitanju izvora te Svjetlosti, Yogananda kaže: "Božanska disperzija zraka izlijevala se iz vječnog izvora, blješteći u galaksije preobražene neopisivim aurama. Uvijek sam iznova gledao kako se kreativni snopovi zgušnjavaju u zviježđa, a zatim postaju polja prozirnog plamena. Ritmičkim vraćanjem, sekstilijun svjetova prelazio je u eteričan sjaj, a zatim je vatra postala nebeski svod." Možda je još važnije što nam mudrac govori, da je njegov doživljaj središta cjelokupne svjetlosti i stvaranja proizišao iz točke intuitivne percepcije u njegovu srcu, ne iz njegova uma, a ta činjenica naglašava granice znanstvenih metoda Zapada. Premda se zapadnjačka znanost može usprotiviti tako subjektivnoj priči, tvrdeći da joj manjka znanstvena verifikacija, oni mistici koji su se tijekom povijesti posvećivali apsolutnoj percepciji, govore o sličnim doživljajima. Znanost joge, koja se prakticira unutar laboratorija ljudske svijesti, zapravo je znanost svijesti, za koju fizičari kakav je Bohm teoretiziraju da je neodvojiva, i odgovorna za svu stvarnost. Na svoj vlastiti način, naše zadivljeno dijete ispod zvijezda vjerojatno stvara isti zaključak. RUJAN/LISTOPAD 2010. NEMA RAJA BEZ RODNOGA KRAJA... FOJNIČKAŠKRINJA I zmeđu Gozdaca, Pljace, Vrisa i Dugog Brda, uz rijeku Željeznicu – LUKE. Nekada naselje sa samo nekoliko vodenica i žitnim poljima koja još pamte živući Lukaši, danas moderno naselje, ali uvijek mjesto koje je mamilo i koje mami ljepotom. Rijetka su mjesta sa tolikim i takvim prirodnim ljepotama. Gdje god čovjek baci pogled vidi zelenilo i cvjetne okućnice kao odmor za oči, a šum rijeke i poj ptica pune dušu dok lagani povjetarac, koji i vrele ljetne dane čini bajkovitim, odmara tijelo. Kao i sva mjesta u fojničkoj općini koja su bila naseljena hrvatskim življem, tako su i Luke pretrpjele velika stradanja u ovome posljednjem ratu. Po pričama dede Miška nisu ga štedjeli ni partizani nakon Drugog svjetskog rata, palili su i iseljavali, ali ovaj rat je , možda i zato što smo ga osobno proživjeli, bio kud i kamo neljudskiji i suroviji. Svo stanovništvo je prognano, veliki broj kuća je uništen, a neke su i spaljene do temelja. Prije rata Luke su imale 42 kuće i sve su bile nastanjene, danas ih je 52, a u 10 njih nema nitko stalno naseljen. Još dvije nove su u izgradnji i čekaju svoje stanare. U Luke se nakon rata nije vratila niti polovica prijeratnog stanovništva. Iako je danas u Lukama 41 domaćinstvo, a prije rata ih je bilo 38, iz svake obitelji je pola ili čak i više članova 'rasuto' po inozemstvu ili je svoje živote nastavilo u drugim mjestima diljem BiH. Unatoč tome što su se vrijedni Lukaši dobro snašli u 'tuđem svijetu', svi su oni srcem ostali u svome selu. Stalno nastanjenih žitelja danas je 111, ali svakoga dana u Lukama ih boravi puno više, a tijekom ljeta i Božićnih blagdana taj broj se i utrostručuje. Zadnjih nekoliko godina Luke su bile pravo malo gradilište. Uglavnom uz pomoć članova obitelji koji su 'vani' skoro da nema kuće i okućnice koja nije obnovljena i uređena, a neke su pravljene i iznova. Radilo se i na infrastrukturi, pa je urađen novi rezervoar i kompletna vodovodna mreža te tako riješen dugogodišnji problem nedostatka vode, a posebno u ljetnim danima kada se voda puno više troši. Urađena je i ulična rasvjeta kroz cijelo naselje. Lukaši oduvijek slove kao vrijedni i radišni ljudi. Osim što su to dokazali oni u iseljeništvu koji su silom prilika morali otići u nepoznato, a danas dolaze kao uspješni i dobro situirani poslovni ljudi, koji ulažu u svoj kraj, dokazuju to i žitelji koji su se vratili u svoje mjesto. Danas u vremenu globalne krize u Lukama je 32 RUJAN/LISTOPAD 2010. Luke i Lukaši Piše Marina Šimunić zaposlene osobe. Istina je da ih najmanji broj radi u općini Fojnica (uglavnom su uposleni u Sarajevu, Kiseljaku i drugim mjestima). Umirovljenika je u Lukama također 32 uz koje od mirovine živi i 12 njihovih bračnih drugova. Nezaposlenih je samo 16, a dvoje žitelja je u stanju socijalne potrebe, teško se mogu zaposliti, ali opet žive od ruku svoga rada. Ono čime se Luke ne mogu pohvaliti jeste broj djece koja su ovdje stalno nastanjena, školske djece i omladine je samo 11, a predškolske 6. To je i razumljivo kada se u obzir uzme da je veliki broj svoje obitelji zasnovao negdje drugo. Lukama osim okruženja u kojemu se nalaze, posebnu čar daju njezini ljudi. U svakome ovdje ima nešto posebno, sve su to zanimljivi i specifični ljudi. Pisati o tome tražilo bi puno vremena i prostora, ali jednog čovjeka ipak treba izdvojiti, jer pričati o Lukama a ne spomenuti Ivicu Stanića – Ženskonju bilo bi besmisleno. Taj vrijedni i radišni čovjek je na usluzi bilo kome i bilo što da treba, u svakom trenutku. Osim što je 'zadužen' da bude svakome pri ruci, bez njega bi informacije po selu puno sporije prolazile. Uvijek spreman za šalu, društvo, razgovor, obilazi sve u selu, a on i njegova Kate su svoju kuću pretvorili u mjesto gdje su svi uvijek dobro došli. Ono što je još zanimljivo jeste i fenomen 'seoske kave' koja ovdje još uvijek živi i svakodnevno se podmlađuje tako da joj je budućnost izvjesna. Svakodnevno okupljanje u točno određeno BROJ 6 vrijeme, po utvrđenom rasporedu i trajanju, žene u Lukama 'probace koju', podijele novosti i saznanja, nasmiju se, katkad koga i 'protresu', ali najbitnije u svemu, druže se. Ne okuplja samo 'seoska kava' žene u Lukama, okupljaju se one i u večernjim satima svibnja i listopada kada zajedno mole krunicu. U ljetno doba Luke ožive, vrve djecom, raseljenim Lukašima, ali i gostima koje oni dovode i ponosno im pokazuju gdje su se rodili. Živo je na bazenu, na ulici, na odbojci na pijesku, a noću se zaluta u 'tuđe' kukuruze i krastavice, da se pokaže djeci koja su se rodila negdje daleko, u drukčijem svijetu što je to zbližavalo njihove roditelje i kako se nekada ovdje odrastalo, a oni to vrlo brzo uče i za par noći već je umijeće u selu naći kukuruz. A kad dođe jesen sve opet lagano utihne osim Jozinog i Kukrikinog mlina koji melju žita iz okolnih sela kao i nekada. Tako sve do Badnje večeri kada se Lukaši opet skupe nakon večera u svojim obiteljima, iziđu na selo i zajedno čekaju Djeda Božičnjaka nikad sa sigurnošću ne znajući dolazi li sa Vrisa ili Gozdaca te proslave zajedno Božić, na rastanku sanjajući opet ljeto, nova druženja i lukaške dane i noći. Ovo je bila kratka priča o Lukama i Lukašima, bila je to statistika i pokoja riječ više, ali ono što je svakom Lukašu u srcu nemoguće je napisati perom – Luke se jednostavno osjećaju i žive srcem, ma gdje bili. 11 MALE ŽIVOTNE RADOSTI FOJNIČKAŠKRINJA Ovo je priča o tome kako ljudi otvorenog srca primaju darove 's neba' uvijek sa oduševljenjem. Rado dijele svoje veselje sa iznenadnim gostima i nikada, baš nikada ne sumnjaju u dobro koje je dijelom svakog čovjeka, čak i onoga koji izgubi kompas… Ovo je priča o svakodnevici koja može biti i lijepa i zdrava, ako previše ne žurimo za onim što nije niti na nebu niti na zemlji. Ovo je priča o radosti koja sigurno postoji u svima nama! Rođendan iznenađenju Kavu i čaj pile Božana Tuka i Suzana Lovrić Fotografije Suzana Lovrić I manje Biljane i Josipa Cvjetkovića nalazi se u skrovitom dijelu Bakovića, na putu koji vodi prema Citonji, ondje gdje se sunce probudi, a kasno zaželi odmora. Iznenadili smo ih u kasnim poslijepodnevnim satima, baš u trenutku kada su se boje rastapale na napetoj površini slasnih bijelih grozdova koje je Josip u naramku unio u kuću. "Grožđe je kao kupovno", govori širokim osmjehom dok nas prati u dnevnu sobu. Ovdje žive: Danijel, ove godine završio srednju šumarsku, tražimo mu posao, drago mi je, Ivo ide u drugi razred iste škole i nećemo ga upoznati ovom prilikom, Marko je osmi razred, gdje je Marko, tko zna, Antun, ima tatin osmjeh, sretan je šestogodišnjak, za dlaku je izbjegao devetogodišnji program školovanja, i Kristina, rođena u prvoj minuti ove godine! Štipamo je za ružičaste nožice, nasmijavamo i nagovaramo da što prije poraste i pomogne Biljani oko ove male muške vojske. Biljana ne ispušta Kristinu iz naručja dok priprema izvrstan čaj od domaćih trava i govori: "Mogu ja to, dečki slušaju, imaju radne navike, nije teško, kada se teži za skladom onda je on i najprisutniji, a teški trenutak se lakše preskoči…" Tog dana je, sa početka kolovoza, Josip krenuo u Citonju gdje imaju voćnjak, povrtnjak i staro obiteljsko naslijeđe o kojem jedini brine. Trebalo je navodniti 12 usjeve jer je suša potrajala. Pod strašnom žegom pravio je češće odmore pa je prilikom jednog baš legao u ležaj od trave i načeo patišmanj koji mu je Biljana pripremila za okrepu. Pogled mu je neminovno plutao rasplinutim, bijelim nebom kada je ugledao nešto jako neobično, nepomično. U prvi mah je pomislio kako se o ptici radi - mora da je neki grabežljivac koji tako stoji na mjestu, visoko, promatra plijen i čeka priliku da se sunovrati po svoj zalogaj. Kako je vrijeme odmicalo, Josip je bio sve umorniji, a ni vrućina nije nikako popuštala, postajao je nesiguran u svoj vid, makar i dalje znatiželjan. Točka se povećavala, ali je i dalje nekako visjela na istom mjestu. Kada se, već pred večer, spustio na još jedan predah objekt je već bio krajnje izazovan. Shvatio je da se radi o malom balonu koji je nosio pisamce. Lelujao je sporo prema njemu, a noć se bližila. A što je bilo najdramatičnije, od nikud se pojavio neki vjetar i počeo mijenjati smjer balona. Josip ima nekog praiskonskog inata valjda, kada je odlučio da će tu zanoćiti, ako treba, samo da ulovi to čudo. Kada je još istu večer donio balon sa imenom djevojčice koja je u Njemačkoj 16. lipnja 2010. godine proslavila svoj šesti rođendan, veselju i čuđenju nije bilo kraja. Duže od dva mjeseca putovao je taj dar 's neba' prema obitelji Cvjetković da bi stigao na pravo mjesto, tu gdje se još umiju iskreno BROJ 6 obradovati. Stariji sinovi su se odmah prihvatili prevođenja sa njemačkog pa su saznali kako je rođendan proslavljen u Bowling centru u Obrigheimu, a potom je počelo pretraživanje zemljopisne karte. Bila je to sjajna večernja zabava za sedmočlanu obitelj. Uz Biljanine kolače i domaće sokove zamišljali su kako izgledaju rođendanske proslave u Obrigheimu dajući maštovite komentare o odjeći i frizurama, kao da su već nebrojeno puta pozivani na takve fešte. Pri samom dnu pisamca stajala je molba onomu tko uhvati balon - javiti se na naznačenu adresu sa podacima o tome tko je i gdje ulovio nesvakidašnju rođendansku igru. Dječaci su bez razmišljanja poslali odgovor i sada željno iščekuju neku moguću reakciju iz dalekih predjela. RUJAN/LISTOPAD 2010. DRUŠTVA I UDRUGE FOJNIČKAŠKRINJA Od tri registrirana hrvatska kulturna društva na području općine najpoznatije je KUD "Matija Gubec" Bakovići koje ima dugu tradiciju u njegovanju kulture među hrvatskim narodom u Fojnici. O samom društvu, o njegovoj povijesti, obimu djelovanja i brojnosti članova kazao nam je mladi predsjednik društva gosp. Marko Bućo koji je izabran na Izbornoj skupštini društva od 21. ožujka ove godine. KUD “Matija Gubec” osnovano je 1932. godine kao kulturno-umjetničko društvo na inicijativu Engleza, tadašnjih eksploatatora bakovičkog rudnika zlata. Oni su bili i prvi donatori tj. kupci prvih glazbenih instrumenata. Prvotni naziv društva je bio HKD (Hrvatsko kulturnoumjetničko društvo) "Matija Gubec", registrirano u Sarajevu 1936. godine pri Savezu kulturno-umjetničkih društava. Poslije Drugog svjetskog rata preregistrirano je u KUD "Matija Gubec" i do danas nosi ovaj naziv. Dom je društvo dobilo tek 1963. godine, a donatori su bili sami mještani (sve su sami svojim radom i doprinosom uradili). Još je važno naglasiti da KUD "Matija Gubec" nije prestajalo sa radom izuzev relativno kratkog perioda od 1. lipnja 1993. pa do svibnja 1995. godine (zbog ratnih sukoba na našim prostorima) kada je obnovljen rad društva. Važno je naglasiti da društvo isključivo radi na amaterskoj osnovi. Društvo je stalni sudionik smotri folklora Hrvata BiH, koje se održavaju svake godine u drugom mjestu. Do danas ove manifestaRUJAN/LISTOPAD 2010. KUD "Matija Gubec" Bakovići Piše Jakov Gavran cije su održavane, između ostalog, u Orašju, Jajcu, Kupresu itd. Od prosinca 2000. godine KUD "Matija Gubec" Bakovići je član Udruge hrvatskih kulturno-umjetničkih društava BiH. Društvo ima ukupno 53 zahvalnice starijeg datuma od kojih su samo tri sačuvane, ostale su uništene u periodu ratnih zbivanja na ovom prostoru. Ove godine društvo je napunilo 75 godina postojanja i rada. KUD "Matija Gubec" ima oko 150 stalnih članova koji su podijeljeni u četiri sekcije i to: tamburašku, likovnu, folklornu i plesnu skupinu. Kako se može vidjeti iz predočenog, u domu se skoro svaki dan nešto događa što nam je i cilj. Glavni cilj je da angažiramo mlade na održava- nju njihove tradicije i da učine nešto za svoju zajednicu, a i širi kraj. Posebno bih istaknuo da smo nedavno uveli i folklor za odrasle, dobna granica je otprilike preko 30 godina. Za pohvalu je da trenutno imamo oko 40-50 takvih članova. Za ovu godinu imamo mnogo planova koje ćemo naravno uz pomoć dobrih ljudi i naših brojnih članova realizirati. Planovi se većinom odnose na putovanja na nekoliko smotri folklora, na uređenje prostorija doma za izložbe, uređenje okoliša doma kako bi ono bilo pristupačnije i ljepše. Također vrijedi napomenuti da smo nabavili ispred društva i 250 kompleta posuđa kojim raspolažemo za iznajmljivanje, kao i sa prostorijama doma.” Kafana Centar F O J N I C A radno vrijeme: 8 - 20 h vl. Slaviša Vrećo tel. 062 701 170 BROJ 6 13 PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans FOJNIČKAŠKRINJA V eć smo putovali onomad u ovom smjeru. Put Bakovića, a onda nastavljamo i dalje, prema Dusini. U Bilićima skrećemo lijevo. Uz pomoć prometnih smjernica znala bih i sama, ali da nema mojih dragih prijatelja, dalje od prostrane zaravni na kojoj se lijepo ugnijezdilo selo Korda, bez njih bih bila izgubljena. Od Korde se odvajamo opet lijevo, nova asfaltna cesta krivuda prema Djedovom Dolu. Vjetar odiže najranjivije lišće što se sa jutrošnjim jakim mrazem već počelo opraštati od svojih korjenova. Kovitla ih i igra se s njima pa te raznobojne mrlje svaki čas mijenjaju oblik i veličinu na modroj podlozi neba. Prelijep je jesenji dan. Uživanje nakratko biva prekinuto prelaskom automobilskih guma na makadam. Usporavamo vožnju i ona postaje još ljepša. Primiču nam se hrastovi svojim raširenim granama, ali nam njihov zagrljaj uporno promiče. Stižemo našem domaćinu. Njegovim krovom se kotrljaju sunčeve kapi i kako mu priđosmo, popadaše i po nama. Zrak je ipak hladan pa dišem plitko i brzo. Dobro smo došli u Podgoru ili Oroze, kako radije zovu ovaj idilični predio smješten na blage padine između dvije bogate šume. Česme i izvori su na svakom koraku, a naš korak ne gubi ni časka. Krećemo odmah prema maloj nekropoli koja je nekada bila u ničijoj livadi. Među kamenim gromadama odskakivala je lopta po cijele dane, a uvečer bi se tiho izgovarale prve stidljive simpatije. Nikada nikoga nije posebno začudilo otkuda su tu i do kada će tako stajati. Stećci su uvijek bili i pored i unutar naših života. Danas je sve to drukčije. Šuma ih je skrila iako su pored samog puta. Zarasli u šipražje i omotani debelom mahovinom, ne svjedoče više svoju izvornu ljepotu. Nepomično šute i odolijevaju vremenu, još od srednjeg vijeka tako… Gledaju nas bez očiju. Sjenke stabala se rastaču po njihovoj površini dok ih obilazim. Odmičem lišće i pipam površinu. Sanduci i 14 U Mašeti Piše Suzana Lovrić ploče bez poruka i slikovnih priča. Samo gruba, brza, jeftina obrada. Dakle, ovdje leže oni koji ne bijahu veliki ratnici niti veliki zemljoposjednici? Ili nije bilo tako vičnih majstora u kraju? Ukupno devet stećaka među kojima je i jedan pravi monolitni ljepotan. Intervencijom ljudske ograničenosti prevrnut je na bok i utonuo u rahli humus. Pitam se, koliko bi njegove ljepote moglo biti otkriveno grebanjem zemlje i mahovine koja ga sakriva, ali odustajem. Tišina se nameće, i pristojno i neizbježno. Stojim na zemlji koja podnosi svaku težinu. Ne razmišljam o smrtnosti. Jer nje zapravo i nema. Samo postoji smrt. Trenutak u kojem se naša težina pretvara u jednu zavjetrinu na nekom obronku koji će prije ili kasnije postati šuma. Pretvara se u sliku, slovo i poruke koje nismo umjeli poslati za života. Samo kada bih još znala kome se šalju poruke, sebi mrtvom ili preostalim živima, mogla bih leći u Mašetu. Ljubičasta jesenja sumaglica prinese mi zvuke Casa da colina, kratku tugu iz glasa Katiae Guerreiro. Vjetar ponovno diže kolo od lišća iznad naših glava i mi krenusmo natrag. Kuća na brijegu i dalje je pjevala. Umire li samo vlastela ili neki kameni BROJ 6 krtičnjak zasluži i luzer? Okrećem se dok izlazimo. Tužna sam. Jer, malo je mjesta koja možete obići Fojnicatransom, a da se na tako kratkoj stazi nađe toliko odgovora. Pa ipak se prema tim mjestima držimo kao povrijeđene svekrve. Gorko zapuštamo mudrost koju nam donose godine, razbacujemo se savjetima, a ne činimo ništa da ljepota i važnost povijesnog nasljeđa zablista. Na povratku susrećemo radoznalo lice jednog starijeg čovjeka što je krenuo u potragu za gljivama. Poklanja mi dvije cigarete. Jednu odmah palim. Dok plutam fotoobjektivom i fućkam gusti mirišljavi dim, u kadar mi ulijeće šojka, pa još jedna, i još jedna… Dugo ih promatramo kako na sigurnoj udaljenosti pronalaze svoj večernji obrok u krošnjama voćnjaka. Potom prelijeću livade pa iznad naših glava nestaju u šumi boje njihovog perja. Meni ipak ostaju nezaboravljeni samo stećci u Mašeti. Slika sa reljefom od debele mahovine i sjena te razbacanih limenki među tim tužnim kamenim ogledalima prolaznosti. Tužna sam. Jer sam imala vrećicu u ruksaku, a nisam ih pokupila. I sada već stvaram prvu priliku da se tamo vratim! RUJAN/LISTOPAD 2010. RUDARSTVO FOJNIČKAŠKRINJA Rudnici zlata i srebra u Bakovićima i danas predstavljaju geološku enigmu, koja nikada nije razjašnjena stručnim argumentima. Veći istražni radovi, bušotine i raskopi nikada nisu rađeni, kao ni geološke karte da bi se detaljnije definirao položaj, količine i kvalitet rezervi. S redinom 1880. godine vlada je obaviještena da se u okolici Fojnice i Kreševa nalaze značajne količine željezne rude. Procijenjeno je da je bakovičko rudište rentabilno za eksploataciju te su iste godine došli i prvi koncesionari u ovaj rudnik, braća Boschan (Bošan). Rudnik je imao vlastitu električnu centralu s turbinom od 75 konjskih snaga, koja je pokretala separaciju. Ruda iz Bakovića je odvožena kolima do željezničke stanice u Visokom (oko 35 km), odakle je otpremana u Mađarsku i tamo prerađivana. Analize rude, izvršene 1883. godine, pokazale su da se u toni rude nalazi 8-15 grama zlata. Do 1939. godine izvađeno je više od 150.000 tona rude, od čega 2.000 kg zlata i 7.500 kg srebra. RUJAN/LISTOPAD 2010. Rudnik zlata i srebra u Bakovićima Piše Dragan Kalinić Ruda je vađena kroz 1.000 m dug hodnik, širine 1-2 m. Radnu snagu u rudniku su činili, uglavnom, domaći ljudi, uz svega nekoliko stranaca. Osim radnika bila su zaposlena još i 2 činovnika i 3-5 nadglednika stranog porijekla. Nadnice bakovičkih rudara stalno su bile ispod prosjeka nadnica u rudarstvu i metalurgiji u BiH. Za prosječnu nadnicu radnik u Bakovićima mogao je kupiti 8-9 kg kukuruznog brašna, ili 15-18 kg krumpira ili 7-8 kg crnog kruha. Rudište je udaljeno 4,5 km jugoistočno od Fojnice i 0,5 km sjeverno od sela Bakovići. Nešto više od glavnog okna, u padini, nalazi se ulaz u jamu Jurijus, koja datira još iz rimskog perioda. Trenutno je betoniran, a o geološkim bogatstvima unutar otvora možemo samo nagađati. Okolna haldišta prerađene rude još uvijek sadrže određenu količinu zlata i srebra jer primitivna separacija i floatacija, koja je rađena prije, nije mogla kvalitetno BROJ 6 i efikasno izdvojiti ciljane materijale, što ostavlja mogućnost da pri ponovnoj aktivaciji ovih ležišta i ta ruda bude uključena u proces dobivanja zlata i srebra. Kako je kriza, vezana uz recesiju, veoma aktuelna i u našim krajevima, ulaganja u daljnja istraživanja bila bi od koristi za BiH, lokalnu zajednicu, kao i za sve institucije i pojedince koji budu direktno ili indirektno uključeni u vršenju tih radova, ali i za turističku zajednicu. Ako znamo da cijena zlata i srebra na tržištu svakim danom raste, smatra se opravdanim provođenje daljnjih istraživanja ovog lokaliteta. Rude ima u određenim količinama i sada, ali ne precizno definirano koliko i kojeg kvaliteta. Novim analizama pokušala se još jednom skrenuti pozornost na potencijalnost ovog prostora i resurse na koje bi u budućnosti trebalo obratiti veću pozornost nego što je to do sada rađeno. 15 IZDVOJENO FOJNIČKAŠKRINJA Z Sjednica Središnje uprave Priredio Jakov Gavran U nirano je da izgradnja bude dovršena do kraja godine, a dom bi trebao biti u funkciji od proljeća. Isto tako, bilo je riječi o projektu podizanja spomenika papi Ivanu Pavlu II. Rečeno je kako su poslovi malo usporeni iz objektivnih razloga, a ponajviše zbog zaključka Općinskog vijeća Općine Stari Grad da se spomenik dislocira s predloženog mjesta ispred sarajevske katedrale. Očekuju se uskoro novi sastanci kako bi ta nova lokacija bila definirana, a isto tako uskoro će biti održan sastanak Organizacijskog odbora jer će trebati donijeti odluke za daljnju realizaciju projekta. Na 59. skupštini Napretka, koja je u svibnju održana u Tuzli, donošena je odluka o osnivanju Zaklade za stipendije. Na današnjoj sjednici Uprave donesena je odluka da se u naziv zaklade uvrsti i 'sveučilište' te je imenovano i tročlano Povjerenstvo koje treba napraviti plan rada i način funkcioniranja Zaklade. Članovi Središnje uprave upoznati su o organizaciji simpozija koji će povodom Napretkove obljetnice biti održan u Sarajevu, 9. listopada, a o posljednjih 20 godina govorit će preko 25 predavača. Svakako, na koncu, treba spomenuti kako će u Sarajevu, 9. studenog ove godine, biti održano javno snimanje HTV-ove emisije "Lijepom našom" u dvorani na Skenderiji i koja će u potpunosti biti posvećena Napretku i 20. obljetnici obnove rada. Kako je kazao prof. Topić očekuje se odličan program kao i dolazak dosta osoba iz javnog i kulturnog života i Bosne i Hercegovine i Hrvatske. 16 BROJ 6 Fojnici je 2. listopada održana redovna sjednica Središnje uprave Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Na početku sjednice nazočne je pozdravio Salkan Merdžanić, načelnik općine Fojnica. Zahvalivši Središnjoj upravi što ovu sjednicu održava u Fojnici kazao je kako Napredak daje nadu svima da u Bosni i Hercegovini ima života. Čestitao je 20. godišnjicu obnove rada Napretka uz želju da nastavi njegovati svoju kulturu i popravljati odnose među narodima. Predsjednik Napretka prof. dr. Franjo Topić otvorio je sjednicu informacijom da je predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. Ivo Josipović odlikovao Napredak Poveljom Republike Hrvatske. "Ovo je od neizmjerne važnosti za Napredak i za sve ono što radimo. Predsjednik Josipović je i prigodom otvaranja Napretkovog kulturnog centra u Zagrebu kazao kako je Napredak primjer modela politike suživota i već su te njegove riječi veliko priznanje za nas", kazao je Topić i napomenuo kako će svečanost dodjela Povelje biti u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Jedna od točaka dnevnog reda bila je i izvješće o utemeljenju sveučilišta. Poslovi na registraciji sveučilišta, koje će svoje formalno sjedište imati u Travniku, teku po planu i uskoro se očekuje i rješenje o registraciji. Izraženo je uvjerenje kako će prvi upisi biti u idućoj akademskoj godini. I poslovi na gradnji Multimedijalnog doma na Trebeviću, uz sve probleme birokratske prirode, teku dosta dobro. Pla- apoda je vrlo zanimljiv toponim pa se i dan-danas prepričava najvjerojatniji njegov korijen. Između brežuljaka je smještena prostrana uvala koja se zeleni u svim nijansama i mami na rast i život. Upravo su tu, prijašnjih stoljeća kada je stočarstvo bilo jedina egzistencija ovdje, seoske krave namamljene bogatstvom ispaše bježale u nju, ne znajući kako će ih ispod raznolike trpeze dočekati blato, glib. Tako su mnogi ostali bez svoje hranilice obitelji zadugo prepričavajući kako zapade, ostade, zapode… Krajine su se vratili 23. rujna 2003. godine kada je usporedo sa obnavljanjem kuće započelo i obnavljanje voćnjaka. Godinama zapuštene voćke tražile su, valjda, bar upola manje vremena da se oporave, a vremena su, opet, bila moderna i zahtijevala brzu reakciju. Tako se Marko uključio u projekt vođen od strane Luteranskog saveza iz Tuzle koji je tijekom 2004. i 2005. godine, kao doprinos održivosti povratka, podijelio tisuće sadnica krušaka i jabuka. Naravno, trebalo je imati u vlasništvu zemlju koja je prikladna za uzgoj tog plemenitog voća. Na pet dunuma osunčane padine zasadila je ova obitelj tisuću sadnica jabuka različitih sorti! Dok šetamo tom blagom uzvišicom koja se nalazi na svega pet minuta hoda od novoobnovljene obiteljske kuće, Marko zaljubljeno napominje; zlatni delišes, bijeli i crveni, ajdared, primasazrijeva od kraja kolovoza do 10. rujna, moraš biti jako hitar da ugrabiš njenu ljepotu, topas, gala, velespur… sve su posebne. Ajdared su izuzetno hvaljene u kontroli šećera kod pacijenata sa diabetesom, govori nam Marko, dovoljno je pojesti samo jednu u večernjim satima da bi se održao višak šećera u prihvatljivim veličinama. Kada ga pitamo odkud sve te informacije ima, posebno naglašava ulogu ing. Besima Salkića iz Tuzle koji je godinama vodio projekte edukacije i usavršavanja, besplatnim savjetima i priručnicima iz oblasti voćarstva pomagao pri uzgoju sorti koje, dakle, nisu autohtone i o kojima se zaista trebalo učiti. Kalem treba uzgajati do visine od 90-ak cm kada se formiraju prve četiri grane. Nakon toga ostavljamo granu vodilicu za formiranje naredne četiri grane tokom druge godine, a isti je postupak i tijekom treće godine. Tijekom četvrte godine, vodilicu povijamo ili prikraćujemo tako da stablo ostaje na visini od 2- 2,5 m. Onda su to su prave plantažne voćke čiji se plod može ubirati sa zemlje. Urod se ubire s kraja kolovoza do prvih dana listopada. Većina RUJAN/LISTOPAD 2010. PREDSTAVLJAMO FOJNIČKAŠKRINJA Sa prvim danom jeseni voćnjak Milke i Marka Krajine bio je već skoro potpuno obran. Pa ipak, šetnja kroz osunčane jabučne aleje bila je poseban doživljaj uz razgovor sa našim domaćinima, a pogled koji se spuštao na pitome obronke zaseoka Zapoda i na ostrušku dolinu bio je nezamislivo lijep dar nakon teškog radnog dana… uroda se još uvijek koristi za spravljanje rakije, a najbolji primjerci, u kakve smo gledali, čuvaju se za konzumnu trgovinu. Marko je opčinjen svojim krasoticama, ali ga povremeno budimo iz transa i tada jasno naglasi kako je njih trinaestorica voćara iz Fojnice osim sadnica dobilo i po 1000 KM, što je bilo skoro dovoljno za pripremu terena kod sadnje. Posebno je zahvalan i Caritasu BiH koji mu je donirao 3000 eura. Tim novcem je osposobio sustav za navodnjavanje, kupio cisternu od 2000 litara te izgradio kaptažu za skupljanje vode koja, srećom, leži pod njegovom zemljom. Federalno Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je također prepoznalo značaj ovog projekta tako da povremeno daju skromnu potporu. Međutim, od Općine nije nikada stiglo ništa vrijedno spomena iako su se voćari odmah na početku RUJAN/LISTOPAD 2010. Jabuka naša svagdašnja Piše Suzana Lovrić cijelog tog projekta registrirali kao udruga. " Ignoriraju nas i oni, kao i Poljoprivredna zadruga koja bi mogla jako pomoći pri plasmanu," ne skriva razočaranje. Prošle godine smo uspjeli prodati tzv. stolnu ili konzumnu jabuku u Banjaluku, 2 tone ukupno. Međutim, traženje tržišta u privatnim aranžmanima najgori je mogući izbor. Snalažljivost i veze u trgovini ne bi trebale biti dijelom ljubavi prema voćarstvu. Voćar ima dovoljno posla oko stabala tijekom cijele godine. Najmanje pet puta godišnje treba pokositi travu koja se onda pretvara u zeleno gnojivo za ishranu voćki. Gnojenje stajskim gnojivom je neophodno svake tri godine. U proljeće se moraju okopati i svakako obrezati, što je možda najosjetljiviji dio kod njege i formiranja krošnje. Edukacija na ovu delikatnu radnju organizirana je BROJ 6 kroz praktični dvodnevni tečaj na Stupu već u prvoj godini pokretanja projekta. Temelje znanja koje je nesebično prenosio ing. Salkić naši domaćini svakodnevno nadograđuju čitanjem stručne literature te stjecanjem vlastitih saznanja i iskustava kroz višesatni boravak u voćnjaku. Iako je umirovljenik, Marko radi možda više no ikada. Po tri puta dnevno obilazi svoje voćke, tepa im i ispunjava njihove 'prohtjeve', a nerijetko zaboravi i na ručak. Veliku pomoć i podršku ima u krugu obitelji pa je i svoju djecu i unučad 'zarazio' ljubavlju i respektom prema prirodi. Poruka koju Marko šalje svojim Fojničanima mogla bi se ukratko definirati život u skladu sa prirodom je mnogo lakši i ljepši! 17 FELJTON FOJNIČKAŠKRINJA DJELOVANJE FRANJEVACA U BOSNI I ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE (3) Osvajanje Bosne Priredio Branko Golub P ad Bosne pod Osmanlijsku vlast (1463.) predstavljao je povijesnu prekretnicu. Život naroda tekao je dugo na stari način, bez vidljivih promjena, a glavna briga novoga gospodara bila je vojska. "Isturene osmanske tvrđave na zapadnoj strani Bosne u ovom razdoblju bile su: SUSID U USKOPLJU, AILHISAR (Prusac), Travnik i Vranduk, koje su čuvali graničari." Turskim osvajanjem Bosne došlo je i do dalekosežnih promjena, koje su se odrazile i na etnički i na vjerski sastav Bosne pa tako, naravno, i na djelovanje bosanskih franjevaca. Prema turskom odnosno islamskom shvaćanju, nije se smjelo raditi na obraćanju muslimana na neku drugu vjeru; takav rad bi bio spriječen i surovo kažnjen. Nasuprot tome, bilo je dopušteno i poželjno u očima muslimana da katolik i inovjerac prijeđe na njihovu vjeru. Prema tome, misionarski rad u Bosni nakon osvajanja, ukoliko bi se nastavio, mogao bi se ticati samo nemuslimana; ipak, prilike su bile takve da su unaprijed isključivale neke vidnije uspjehe. Bosanskim franjevcima preostao je, dakle, zadatak da čuvaju vjeru svojih vjernika, da ih tješe i pomažu u zajedničkim teškoćama. Tako se rad bosanskih misionara silom prilika sveo na to da im vjernici kao vjernici prežive i da žive koliko je moguće kršćanskije. Turska se nazočnost u Bosni osjećala prije nego što je ona pala u ruke Turcima. Još prije Kosovske bitke (1389.) turski su odredi provaljivali u pogranične krajeve bosanske države. To se osobito pojačalo nakon što su Turci osvojili Skoplje (1392.) i u njemu ustanovili sandžakat; njegovi su se upravitelji uplitali u međusobne sporove bosanskih velikaša pa su često nastupali i kao suci u njima. Godine 1415. pomogli su Bosancima u bici sa Sigismundom u Usori, a Tvrtko II. obvezao se godine 1428. da će im plaćati godišnji danak od 25.000 dukata i ustupio im neke gradove. Godine 1463. Bosna nije bila potpuno osvojena, jer su znatan dio bosanskog područja povratili u kršćanske ruke dijelom Mađari, a dijelom Vladislav Kosača. Mađari su uskoro osnovali u Bosni dvije banovine, jednu sa sjedištem u Srebreniku, a drugu, na zapadu, sa sjedištem u Jajcu. No, Turci su to sve postupno povratili, a uz to osvojili i Hercegovinu (1482.). 18 Srebrenička banovina prestala je postojati 1512., a Jajce je palo 1528. godine. Bihać, koji danas pripada Bosni, ali je prije pada pod Turke, bio dio hrvatskog kraljevstva, dospio je u ruke Osmanlija 1592. godine. Taj razvoj govori da se godine 1463. turska vlast ukorijenila u Bosni da u njoj stoljećima ostane. Prvi koji je shvatio političku stvarnost toga vremena: da su Turci u Bosni i da će u njoj dugo ostati, bio je predstavnik (kustos) bosanskih franjevaca fra Anđeo iz Vrhobosne (kasnije nazvan: ZVIZDOVIĆ). S tom stvarnošću trebalo je računati pa je on pobjedničkom sultanu na Milodražu nedaleko od Kiseljaka, kad se ovaj vraćao iz Jajca gdje je smaknuo posljednjeg bosanskog kralja, pristupio i zamolio ga da franjevci (atak – preko njih – i katolici) mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Sultanu je to izgledalo politički razborito (da imadne mirne i lojalne podložnike) udovoljiti molbi pa je tada izdao glasovitu AHDNAMU (povelju), kojom je dopustio povratak onima koji su pred Turcima izbjegli i zajamčio franjevcima, a time i katolicima, nesmetano ispovijedanje vjere, osobnu slobodu i sigurnost imovine. Bilo je to obostrano izlaženje u susret; sa strane fra Anđelove – priznanje nove vlasti, sa strane Mehmeda II. – uvažavanje novih, katoličkih podanika i njihovih predstavnika, franjevaca. AHDNAMA sultana Mehmeda II. fra Anđelu Zvizdoviću god. 1463. ... ja sultan Mehmed-han, dajem na znanje svom puku i odličnicima, da su posjednici ovoga carskoga fermana, bosanski duhovnici, našli moju veliku milost pa zapovijedam: Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti itko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka nitko ne upada, niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu, da im je dopušteno. BROJ 6 AHDNAMA sultana Mehmeda II. fra Anđelu Zvizdoviću god. 1463. Budući da sam spomenutima milostivo dao ovu carsku zapovijed, kunem se sljedećom zakletvom: Tako mi stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa i sedam svetih knjiga i tako mi našega veliko Proroka, i tako mi 124.000 vjerovjesnika, i tako mi sablje kojom se pašem, nitko neće protivno učiniti ovomu što je napisano dok oni budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijedi. Pisano, 28. maja u stanu Milodraž Ahdnama je bila osnovna pravna isprava na koju su se uvijek iznova - tijekom stoljeća, pozivali bosanski franjevci: njom su, iako često bezuspješno, branili osnovna ljudska prava, svoja i svoga naroda. Original dokumenta čuva se u Franjevačkom samostanu u Fojnici. Iako je svojom vjerodajnicom (ohhname) Sultan Mehmed II (1463.) zagarantirao kršćanima slobodu vjere i osobnu slobodu, kasnijim zakonskim propisima bilo je konzervirano zatečeno stanje po pitanju kulture. "Crkve su se mogle održati samo u stanju kako je bilo zatečeno." Prve godine osvajanja (od 1463. do 1467.) bile su ispunjene stradanjem. Izvori govore da su već i ranije, 1435. u turskim provalama, stradali mnogi franjevački samostani. Tako je to bilo i 1463., kad su – prema buli pape Siksta IV. iz 1473. – bili porušeni ili opustošeni svi samostani Bosanske vikarije. Zato im papa dopušta da mogu osnovati ili priRUJAN/LISTOPAD 2010. DUHOVNI KUTAK FOJNIČKAŠKRINJA hvatiti samostane u Hrvatskoj i Sloveniji sve do Drave, a Matija Karvin daje dva samostana u Primorju franjevcima Bosanske vikarije. U cjelini uzeto, ovo je razdoblje (1463. – 1514.) bilo najmirnije od svih koje su franjevci proveli pod turskom vlašću. I bosanski su se katolici držali, kako se čini, ispravno prema turskim vlastima. Turci su se u ovo vrijeme čuvali da ne povrijede njihove vjerske osjećaje; čak su dopuštali da grade nove crkve od kamena ili da ruševne poprave. Štoviše, u to vrijeme su postavili i marionetskog bosanskog kralja (Matiju Kotromanića), da bi stvorili dojam kako se njihovim osvajanjem nije ništa promijenilo. Nešto kasnije (1515.) izdali su sutješkim franjevcima ferman, kojim su im oprostili danke. Ipak se već u to vrijeme mijenja sastav bosanskog stanovništva. Jedan dio pravoslavnih Vlaha iz istočne Hercegovine prelazi u sjevernu i sjevernoistočnu Bosnu, a drugi dio naseljava predio oko Maglaja (oko 800 vlaških obitelji). Ne smije se podcijeniti ni odljev katoličkog stanovništva prilikom osvajanja: jedan dio je izbjegao pred Turcima na zapad odnosno jug, a dobar dio bio je odveden kao roblje. "Franjevačka provincija Bosna Srebrena je 1623. imala 17 samostana, 11 kapela, 23 župe i 276 franjevaca u Bosni, te 25 koji su službovali u Bugarskoj, a 53 studirali u Italiji i Mađarskoj. Provincija je imala ukupno 355 članova." Što je bio razlog prelaženja s kršćanstva na islam? Franjevci su pa s njima i katolici bili izloženi strahovitom ekonomskom pritisku putem daća, globi, ucjena, nepotrebnih pregleda, neizbježnog mita da bi se došlo do "pravde" i do povoljnog rješenja. Taj ekonomski razlog prvi je i najvažniji poticaj da se promjeni vjera. Drugi je bio neusporedivo povoljniji izgledi da se ostvari uspješan osobni uspon, karijera ako se pređe na islam. Međutim, Adem Handžić tvrdi da u BiH nije bilo prisilnog prevođenja na islam. "Početkom Bečkih ratova 1683. godine u Bosni i Hercegovini je bilo oko 120.000 katolika, ali i taj broj će iseljenjem u slobodne zemlje koncem 17. i početkom 18. stoljeća pasti na samo 25.000." Slabljenju katolicizma na području današnje Bosne doprinosila su stalna iseljavanja katoličkog stanovništva iz razloga koji su već navedeni, a djelovanje franjevaca odvijalo se u veoma teškim uvjetima. RUJAN/LISTOPAD 2010. Vrijeme Willy T rag svjetla što silazi s prozora još jednom me podsjeća da je ono što ovdje zovemo, dan na izmaku. Uskoro će tama pogasiti boje, omekšati konture i u svima nama iznova promijeniti ritam življenja i ojačati dnevnim svjetlom zasjenjena stanja duha. Iako ostaju tek obrisi, u miru sjenki i pogašenih svjetala vidimo dalje i možda opet otvaramo svoju skrivenu škrinjicu s blagom, daleko od pogleda drugih. U sebi. Težnje, želje, ambicije, osjećaji i sjećanja, kroz naše će misli teći poput slapa milijuna sitnica, u proteklom vremenu skupljenih kapi iz mora što nas okružuje. I tada se silno jako može osjetiti – vrijeme; naše svakodnevno i vječno mjerilo vrijednosti, ne tek kao mjerilo trajanja, već vrijednosti postojanja u dragom zajedništvu s nekim ili nečim. "A što je to vrijeme?", upitao me neki dan malac sa satom na ruci. I ja sam mu odgovorio ono što bi svatko od vas rekao trogodišnjaku. Jer već pet i pol tisuća godina mjerimo vrijeme, tako nedodirljivu, neuhvatljivu veličinu i dobro znamo da svaki pokušaj njegova sirova kročenja uvijek završava užasnutim pogledom na sat. "Nemam vremena!", izgovaramo svaki dan i svaka će naša pomisao na vrijeme završavati potragom za egzaktnim odgovorom na pitanje koliko je sati. Živimo u ritmu mehanizama koji broje sekunde. Ne smetaju nas različite vremenske zone, različiti sustavi mjerenja vremena, naprasni pomaci satova... Očito da nam je jedino važno da smo sinkronizirani s onima koji nas okružuju. Koliko je ustvari sati? To je najmanje bitno. Važno je da nam satovi idu jednako. I zadovoljaBROJ 6 vamo se odgovorom da je sat sprava što mjeri vrijeme, a vrijeme je nešto što neumitno teče, nešto što mjerimo satom. I gotovo. Možda vas kao i mene, neki ovim odgovorom nezadovoljni klinac, natjera da mislite i drugačije. Fizičari će istu tu kategoriju pokušati svesti u mnogo racionalnije okvire. Smislili su prihvatljivu priču o Univerzumu, dali vremenu, uz materiju i prostor počasno mjesto stupa postojanja ičega. I potukli se oko priče ubrzo... vrijeme im je izmaklo kontroli, počelo diletirati, podivljalo je i poludjelo. Uspjeli su sve upakirati u relativnost, obilježili tempus sa t, dogovorili sekunde i obznanili svima kako treba razumjeti vrijeme - na njihov način. Vrijeme je omiljena tema spekulacija i svatko može izmisliti svoju, dovoljno dobru teoriju o vremenu koja će biti neoboriva ili se samo ograditi filozofijskim mudrijašenjem tipa: "Znam što je vrijeme dok me nitko to ne pita.... "Svakim danom ono se pronalazi ili gubi, štedi il' troši, sudi svemu il' rane liječi, plovi se njime vremeplovom, sjećanjem u prošlost, razmišljanjem u budućnost. A u sadašnjosti svi ga želimo posjedovati, osjećati kao "svoje vrijeme" i u njemu ostavljati tragove... da ne prolazi uzalud, ne teče bez nas. Da li leti, il' se pretvara u vječnost uvijek ovisi o nama, ovisi o tome kako ga doživljavamo, kako ga želimo ili možemo razumjeti, kome ga poklanjamo i čime ga upotpunjujemo. I stvaramo tako vrijeme, živimo u njemu i svaki dan težimo zavladati njime. Imamo svoje vrijeme i navikli smo više ili manje uspješno ga organizirati, jer svi ga smatramo dragocjenim. Ali lijepo je pogledati na vrijeme i kao na mjerilo dragocjenosti, sadržaja škrinjice što živi u svakome od nas. Ugušiti makar ponekad svakodnevnu pragmatičnost koja nas vječito u duhu sintagme "vrijeme je novac" ganja da nemirno oko sebe pogledom tražimo kazaljke. Što biste htjeli na poklon? Vjerujem da biste mnogi, kad biste se dosjetili, odgovorili - vrijeme, jer bi vam obično pao napamet neki "realniji" odgovor. Pokloni li vam netko svoje vrijeme, poklanjate li nekome isto, pa makar letjelo suludo tada, bit ćete sretni. I bit će nevažno što tada vrijeme leti, jer bit će ono dokaz nečije bliskosti. Mnogi će od vas pomislit slično barem kad ugledaju poklopljene kazaljke sata. U pomisao koja tada stiže netko je davno prije mene uklesao sve što ja sada tek ponavljam. Stoga, ne gubite vrijeme. Krenite poklanjati vrijeme sebi i drugima. 19 IZ ARHIVA FOJNIČKOG SAMOSTANA FOJNIČKAŠKRINJA Tragovi materijalne kulture iz prapovijesnog perioda potvrđuju dugu naseljenost prostora današnjeg Kiseljaka i njegove okolice. Prelijepim, zelenim brdskim predjelima i nadasve izvorom mineralne vode oduvijek je privlačio pažnju domaćih i stranih naučnika koji su se interesirali za ljekovita svojstva te mineralne vode – kiseljaka, a isto tako i mnogih turista. Na osnovu samo nekoliko značajnijih dokumenata pokušano je bar malo dočarati Kiseljak i vrijeme u njemu od dolaska Autro-Ugarske 1878. godine pa do njenog odlaska 1918. godine. Činjenice koje su ovdje predstavljene potkrijepljene su pouzdanim izvorima, arhivskom građom, a isto tako i literaturom. Iako se već i prije pisalo o Kiseljaku, ipak mislim da to nije dovoljno i da Kiseljak zaslužuje mnogo više pažnje i istraživanja. P rvi spomen mjesta Rotilja, u današnjem Kiseljaku (vjerojatno ne i najstariji) datira od 1244. godine, 20. srpnja, kada "Bela kralj ugarski i hrvatski potvrđuje posjede biskupije bosanske", a zatim se spominje župa Lepenica, Rocil (današnji Rotilj), kao i crkva sv. Mihaela (sv. Mihovila). Fotokopije objavljenih srednjovjekovnih dokumenata, uvezane u sedam knjiga čuvaju se u Arhivu Bosne i Hercegovine i služe za naučne potrebe, a podaci o Kiseljaku pronađeni su u "Izvorima za istoriju Bosne i Hercegovine (srednji vijek)“, Knjiga I. (do 1350. godine). U "Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530.", Benedikta Kuripešića, nalazi se prvi pisani trag o samom Kiseljaku pod nazivom "Saurer Brunnen" /Kiseli izvor/, a datira iz 1530. godine, 11. rujna, dok se u "Putopisu o jugoslovenskim zemljama" Evlije Čelebi iz 1660. godine, (bez datuma), poznatog osmanskog putopisca, Kiseljak opisuje kao mjesto sa prirodnim izvorima mineralne vode. Engleski putopisac Arhtur Evans koji je prošao kroz Kiseljak u srpnju 1875. godine napisao je da je po prvi put otkako je u Bosni "zanoćio u krevetu" i to u najboljem hotelu na koji je dotada naišao u našoj zemlji, a da se u blizini tog hotela nalazi kiosk ispod kojeg izvire voda "slavljena na daleko i široko". Svi ovi podaci nam svjedoče, naime, da je Kiseljak bio prolazno mjesto mnogih domaćih i stranih putnika. 20 Kratak osvrt na povijest Kiseljaka Piše Sandra Biletić Po osvajanju Bosne sultan Mehmed el Fatih je dozvolio kršćanima slobodno ispovijedanje svoje vjere, a čuvena Ahdnama, carski ferman o slobodi ispovijedanja katoličke vjere, isposlovana u mjestu Milodraži kod Kiseljaka danas se čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici. Poslije višestoljetne osmanske vlasti Bosna i Hercegovina se našla u sastavu jedne isto tako velike i moćne države. AustroUgarska je 1878. godine okupirala, a zatim je 1908. godine i službeno proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Jedna od najznačajnijih borbi vodila se upravo kod Kiseljaka, u mjestu Klokoti. Mnogi poginuli austrougarski vojnici su sahranjeni u Kiseljaku i njima u čast je 1904. godine podignut spomenik, koje je porušen poslije Drugog svjetskog rata. Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini potrajala je čitava četiri desetljeća, što je bilo dovoljno da se izvrše velike političke, ekonomske i socijalne promjene. Preobražaj je bio očigledan, naročito u krajevima u kojim su izgrađene nove ceste, a obzirom da se Kiseljak nalazi na glavnom putu Sarajevo-Brod i da je bio povezan sa cestom za Visoko to je samo doprinijelo bržem razvoju ovoga mjesta. U tom periodu Kiseljak je pripadao fojničkom srezu, a fojnički srez sarajevskom okrugu. Siječnja 1902. godine seoske starješine, kneževi i muktari poslali su dopis Zemaljskoj vladi u kojem mole otvaranje BROJ 6 općinskog ureda u Kiseljaku zato što "po jedan dan moramo izdangubiti jer je od nas do Fojnice najbliže selo 3, a najdalje 6 sati udaljeno", no prvi načelnik Kiseljaka Nikola Čurić u izvorima se spominje tek 1913. godine. Za njegovog zamjenika bio je postavljen Ivo Momčinović, a nakon njih se redovno smjenjuju novi izabrani predstavnici vlasti, te se od tada u kontinuitetu, kroz pisane izvore, može pratiti rad ove ustanove. U arhivskoj građi najčešće se spominje kupalište/banja u Kiseljaku o kojoj postoje razni godišnji izvještaji. To su uglavnom izvještaji raznih profesora i ljekara o ljekovitim svojstvima mineralne vode, izvještaji o posjećenosti lječilišta, informacije o zakupnicima lječilišta i slobodnim mjestima u njemu za siromašno stanovništvo i besplatno korištenje kupatila za vojnike. "Godine 1881. podigla je Zemaljska vlada kupatilo sa 6 kabina ondje, a 1888. je pročišćeno vrelo, te od tada daje pet puta više kisele vode no prije. 1894. povećano je kupatilo za 10 kabina, te sad broji 16 kabina, a nasadom parka na Kiseljaku i u blizini veoma je poljepšano ovo popularno kupalište". Iz ovih podataka možemo samo zaključiti da se ukazala potreba za izgradnjom jednog modernijeg objekta "za mnoge goste koji onamo dolaze". Građevinarstvo u Kiseljaku u ovom periodu doživljava procvat što se može pratiti iz raznih projekata izgradnje. Na primjer RUJAN/LISTOPAD 2010. FOJNIČKAŠKRINJA 1897. godine u Kiseljaku je podignuta prva modernija crkva po nacrtu arhitekte Josipa Vancaša čiji se projekat danas čuva u Historijskom muzeju u Sarajevu. Narodna osnovna škola u Kiseljaku izgrađena je 1899. godine, a školske klupe bile su popunjene godinu dana poslije. Prvi učitelj bio je Ante Debeljak, a pomoćna učiteljica Ružica Haller. Nastava se odvijala prema nastavnom planu koji je propisivala Zemaljska vlada. Zatim se mogu pronaći i projekti izgradnje ostalih zgrada kao na primjer projekat pomoćnoga objekta uz žandarmerijsku zgradu pošte u Kiseljaku iz 1902. godine, projekat kuće obitelji Schwab u Kiseljaku, također iz 1902. godine. 1905. godine poslana je i molba Zemaljskoj vladi za podizanje pravoslavne crkve, no, nažalost, sasvim je malo ili nimalo pisanih tragova iz ovog perioda o toj crkvi i džamiji uopće. Svoju prvu javnu telefonsku govornicu Kiseljak je dobio 1.siječnja 1912. godine, a iste godine uspostavlja se i poštanska ruta Kiseljak-Kreševo. 1913. godine Kiseljak dobiva vodovod i kanalizaciju prema projektima građevinskih firmi iz Beča, međutim sve ove aktivnosti oko izgradnje prekidaju se početkom Prvog svjetskog rata. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini osnivaju se i kulturnoprosvjetna društva, čija je aktivnost bila RUJAN/LISTOPAD 2010. usmjerena na širenje prosvijećenosti i podizanju kulturnog nivoa, kao i na jačanju nacionalnog pokreta i stvaranju domaće inteligencije, a prve čitaonice, pjevačka društva i knjižnice bili su centri tog kulturnog života. Zemaljska vlada odobrava otvaranje čitaonice u Kiseljaku 7. travnja 1907. godine pod nazivom „Hrvatska čitaonica". Njen glavni zadatak je bio širenje naobrazbe među narodom, podržavanje raznih časopisa, njegovanje glazbe, priređivanje zabava, izleta i drugih javnih priredbi. Naredbom Zemaljske vlade od 23. ožujka 1908. godine čitaonici se besplatno ustupa zemljište za izgradnju svog objekta u površini od 497 m2. Odbor Hrvatske čitaonice donosi zaključke da se dobiveno zemljište ustupa BROJ 6 Hrvatskoj narodnoj zajednici za gradnju Hrvatskog doma, s tim da se dvije sobe odrede za čitaonicu koja će samo u tu svrhu i služiti. Ideja o gradnji Hrvatskog doma u Kiseljaku proizišla je iz želje Odbora da Hrvatski dom bude prvi vidljivi spomen "Prvog središnjeg odbora HNZ-a", koji će ponosno stajati na vidiku svih Kiseljačana. Pored Hrvatske čitaonice poslije Prvog svjetskog rata u Kiseljaku djeluju i ostala kulturna društva kao što su podružnica HKD Napredak, (osnovana 1922. godine), Hrvatske katoličke Orlice (osovane 1926. godine), Hrvatski katolički Orao (pravila društva iz 1926. godine) i Hrvatski sportski klub Viktorija (pravila društva iz 1928. godine). U arhivskoj građi Arhiva Bosne i Hercegovine nalazi se obilje dokumenata iz austrougarskog perioda, ali i perioda koji slijede (period između dva svjetska rata, period poslije Drugog svjetskog rata), na osnovu kojih se može dati jasan pregled političkih, kulturnih i socijalnih prilika u tom periodu. Ovdje je prezentiran samo dio manjeviše poznate arhivske građe o Kiseljaku, koja je doista neiscrpna i dosta neistražena. Kiseljak ima dugu i dobro poznatu tradiciju, njegov proizvod danas uživa veliki ugled diljem Europe, a svaki gore navedeni dokument svjedoči o bogatoj i raznovrsnoj prošlosti ovoga mjesta. 21 ŽIVOTNA ŠKOLA FOJNIČKAŠKRINJA Suradnja roditelja i škole kao najznačajnijih odgojnih čimbenika ima važno mjesto u odgoju djeteta, polazeći već od pretpostavke da jedino skladno djelovanje različitih odgojnih faktora potiče razvoj zdrave ličnosti. Suradnja roditelja i škole Piše Josipa Lovrić S – autoritativni – imaju tendenciju iskazivanja pozitivne kontrole ponašanja djece i sve njihove direktive su ukomponirane u otvorenu komunikaciju sa djecom, gdje se od njih traži određeno ispunjenje zahtjeva roditelja, poštivanje roditeljskog autoriteta, ali ne i slijepa poslušnost, što pruža šansu za pravilan odgojni utjecaj i cjelokupni razvoj djece. – autoritarni odgoj karakterizira rigidna kontrola dječjeg ponašanja, česta primjena kažnjavanja djece, nedostatak poticaja i hrabrenja djece za suprotstavljanje raznovrsnim problemima, često prisutno zastrašivanje djece, te ucjenjivanje, nepoštivanje mišljenja djece i stalno isticanje ličnosti roditelja kao predisponiranih djeci. – permisivni roditelji kod kojih je prisutna vrlo mala kontrola djece, previše im se popušta, imaju i previše slobode koja može da im predstavlja poteškoću. Preveliko popuštanje tendira razmaženom ponašanju djece koje vodi neprilagođenosti djeteta, što se naročito odražava u njegovom kasnijem životu kada jako teško podnosi frustracije; ne zna odgoditi zadovoljenje neke želje, ne zna biti strpljiv, ne zna se odricati pa silno trpi kad mu se želja ne ispuni. U dosadašnjoj praksi roditelji su bili najčešće nijemi promatrači zbivanja u školi, a suradnja se uglavnom svodila na 22 BROJ 6 vako vremensko razdoblje, o čemu svjedoče brojni dokumenti, imalo je različite stavove kada je u pitanju suradnja roditelja i škole. Društvene promjene koje se odražavaju u svim aspektima života također čine i sastavni dio promjena u odgojno-obrazovnom radu. Odgoj počinje u obitelji, a obitelj je prva i osnovna društvena jedinca i kao takva temeljna ustanova za život svakog društva. Obitelj ima jako mnogo zadaća, jedna od tih zadaća je odgojna zadaća jer dijete prve spoznaje dobiva u obitelji i potrebna mu je podrška i pomoć roditelja. Dakle, roditelji su po svojoj prirodnoj i društvenoj funkciji odgojitelji. Osjećaj materinstva i očinstva upućuje ih da se brinu o djeci, da ih odgajaju kako bih postali čestiti ljudi. Budući da nitko ne može drugome dati ono što nema, odgojitelj bi se morao odlikovati bogatstvom pozitivnih ljudskih kvaliteta kao npr. čestitošću, poštenjem, iskrenošću, ljubaznošću i drugim vrijednostima koje odgojem prenosi na svoje dijete. Svojim odgojnim nastojanjima postupno grade autoritet, a on je nezaobilazna komponenta dobrog odgojitelja i uspješnog odgojnog rada. Na koji način će odgojno djelovati roditelji, ovisi od tipa roditelja, što se odražava i na suradnju sa školom. Tipovi roditelja su: serviranje gotovih informacija koje su se odnosile na učenje i ponašanje djeteta u školi. Danas je uloga roditelja u odgojnoobrazovnom radu veoma važna, a načini suradnje sa školom postaju sve brojniji. Polaskom u školu dijete širi svoj socijalni krug koji je u našoj sredini, do polaska u školu, bio sveden samo na obitelj jer je veoma mali broj djece pohađao neku od predškolskih ustanova. Bilo bi poželjno pomoći, ne samo djetetu koje postaje učenik, već i roditelju koji sve to preživljava na svoj način. Ukoliko škola kao institucija pruži neophodnu pomoć i podršku, od samog početka uspostavi zdravu komunikaciju sa roditeljima , problema će biti sigurno manje. Roditelji postaju aktivni sudionici odgojno-obrazovnog rada, ali još uvijek inicijativa treba biti pokrenuta od strane škole. Već na upisu u prvi razred poželjno je ukratko prezentirati stavove škole koji trebaju djelovati pozitivno i stimulirajuće na roditelje. Trebaju kod njih stvoriti osjećaj odgovornosti za suradnju sa školom. Značaj suradnje roditelja i škole, kao i oblike suradnje je neophodno permanentno razvijati i inovirati, a središte svih oblika suradnje treba biti učenik. Nažalost, za bilo koju aktivnost uvijek postoje i barijere, pa kada je u pitanju i suradnja roditelja i škole one također postoje. Neophodno je tražiti načine uklanjanja baRUJAN/LISTOPAD 2010. SPORT FOJNIČKAŠKRINJA rijera, inovirati oblike suradnje, koordinirano raditi, kontinuirano surađivati. Škola je javna ustanova koja obavlja djelatnost odgoja i obrazovanja pod uvjetima i na način propisan zakonom. Odgojna funkcija škole se znatno povećava kada roditelji zbog prezaposlenosti ili drugih razloga ne osiguravaju razinu i kvalitetu odgoja koji se od njih očekuje, na jednoj strani, i snažnog utjecaja društvene sredine koji nije uvijek u skladu s ciljem odgoja, na drugoj strani. Funkcija škole je veoma značajna i zbog toga što mladi ljudi u njoj borave u godinama kada se najintenzivnije razvijaju i kad je moguć najsnažniji utjecaj na njihov razvoj, životnu orijentaciju i pogled na svijet. Međutim, škola nije i ne može biti jedini i glavni čimbenik odgoja. Dakle, to nas dovodi do spoznaje da prosvjetni radnici trebaju biti objektivni te prihvatiti i ograničenja koja nisu u mogućnosti sami otkloniti. Od izuzetne je važnosti da roditelji i učitelj dobro započnu svoju višegodišnju suradnju s obostranim uvjerenjem da je svima jedini i pravi cilj dobrobit i uspjeh djeteta. Učitelji su veoma važni u razvitku odnosa, pozitivnog ili negativnog, prema učenju. Oni mogu probuditi radoznalost, jačati samostalnost, poticati intelektualnost i stvarati uvjete za uspjeh u formalnom i trajnom obrazovanju. Prvi susret sa školom ustvari je susret sa učiteljem ili učiteljicom. O njegovu ishodu može uveliko ovisiti i daljnje snalaženje djeteta u školi. U tijeku školovanja djeca će susresti mnoge učitelje, te u odnosima s njima stjecati raznolika i vrijedna životna iskustva o različitim ljudskim osobinama, navikama, ponašanjima. Neki od njih ostavit će dubok trag, bit će ličnosti s kojima će težiti da se poistovjete, nažalost bit će i onih kojih će se sjećati s nelagodom, jer su im razorili samopouzdanje i ugasili interes za školu i općenito učenje. Učitelji se razlikuju po svom pristupu nastavi, načinu motiviranja učenika, komuniciranja, načinu ocjenjivanja itd. Opće je poznato da roditelji najradije i najplodnije surađuju sa onim učiteljem koji ima smisla za ljudsku komunikaciju, o kome učenici imaju lijepo mišljenje, koji plijeni svojom neposrednošću, uvijek pokazuje i dokazuje svoju dobronamjernost i za koga se zna da povjerenje koje mu ukažu roditelji i djeca, neće biti zlouporabljeno. Zbog svega navedenog prigodu da njegove inicijative budu bez većih otpora prihvaćene ima onaj učitelj RUJAN/LISTOPAD 2010. koji sa osjećajem odgovornosti obavlja svoje obveze, korektno se odnosi prema drugim ljudima, pokazuje interesiranje za probleme drugih, i spremnost da im, u slučaju potrebe pruži pomoć bez očekivanja da za to bude nagrađen ili pohvaljen. Učitelj treba posjedovati razvijene vještine uspostavljanja skladnih i humanih odnosa između ljudi u školi i zajednici. Veoma važno je naglasiti da učitelj svojim pedagoškim kvalitetama utječe i na promjenu stava roditelja o potrebi suradnje roditelja sa školom. Suradnja roditelja i škole mora biti dobro planirana i utemeljena na efikasnoj komunikaciji. Naravno u središtu svih tih interakcija treba biti dijete. Participiranje u radu škole postaje imperativ vremena jer se lepeza odgojno-obrazovnih zadataka proširuje, a u mnogim oblastima roditelji mogu aktivno sudjelovati kao stručnjaci, instruktori, savjetodavci, članovi tima školskog menadžmenta i organa upravljanja, volonteri i kreatori. U manjim sredinama, gdje djeca nisu bila uključena u neki od oblika organiziranog odgojno-obrazovnog rada, škola ima veću i opsežniju zadaću. Veliki broj djece se prvi put odvaja od svojih obitelji, prvi put ima susret sa društvenim autoritetom tj. učiteljem. Kako će navedeni susret dijete doživjeti ovisi prvenstveno od učitelja i njegovih kvaliteta, koje rezultiraju razvijanjem pozitivnog ili negativnog stava spram učenja i škole. Od prvih iskustava ovise i stavovi roditelja, kao i njihova raspoloživost za suradnju sa školom. Izniman značaj za suradnju roditelja i škole ima osobnost nastavnika i njegove kvalitete. Često možemo čuti da se sa oduševljenjem učenika, roditelja i kolega spominju imena, ostvarenja, djela nekih učitelja koji učenicima mogu poslužiti kao model s kojim se žele u budućnosti identificirati. Međutim nisu rijetki ni oni koji prouzroče problem u razvoju djeteta, ponekad svojim neznanjem, ali, nažalost, ponekad i svjesnim djelovanjem. Uključivanje roditelja u rad škole može se ostvariti na više načina, od pasivnog primaoca informacija u prošlosti do potpune angažiranosti i koordinacije svih čimbenika odgojno-obrazovnog rada. Odgovornost roditelja, te profesionalna i ljudska odgovornost učitelja, veliki su poticaj razvoja zdravih i stabilnih ličnosti. Komunikacija, koordinacija i tolerancija vode do uspješne suradnje i većih ostvarenja, stoga ih prakticirajmo! BROJ 6 MEMORIJALNI TURNIR GERD WAGNER Dan nogometa u Fojnici Piše Marko Tuka U Fojnici je 2.10, u organizaciji Škole nogometa "Trgotank", održan memorijalni turnir Gerd Wagner. Turnir se igra u sjećanje na njemačkog diplomatu Gerda Wagnera koji je sa članovima svoje delegacije tragično nastradao 16.9.1997. u padu helikoptera na Prokoškom jezeru. To je i razlog da se u pripremi turnira angažiralo osoblje Ambasade Savezne Republike Njemačke u BiH. Turnir se igrao u dvije konkurencije, i to za dječake rođene 1997. i 1998. te u konkurenciji godišta 1999. i 2000. Na turniru su sudjelovale ekipe: ŠF "Bubamara" Sarajevo, FK "Željezničar" Sarajevo, ŠN "Trgotank" Fojnica, ŠF "Visoko" Visoko, NK "Novi Travnik“ Novi Travnik, FK "Fojnica" te ekipa FK "Ilijaš". Nakon uzbudljivih i za ovaj uzrast izuzetno kvalitetnih utakmica došlo se i do pobjednika ovog turnira. To su u ovoj godini i to u obje konkurencije nogometaši Škole nogometa "Trgotank" iz Fojnice. Kao što je i red odabrani su i najbolji i to u starijoj konkurenciji najbolji strijelac je Davor Babić, najbolji golman Josip Šimunić te najbolji igrač Aldin Hrvat iz ekipe FK "Ilijaš". Kod onih mlađih za najboljeg igrača je proglašen Marin Cvjetković, nabolji golman je Jasmin Kršić obojica iz ekipe "Trgotanka", te najbolji strijelac Alen Nuhanović FK "Željezničar". Ovo nogometno takmičenje uveličano je i prijateljskom utakmicom uposlenika Ambasade SR Njemačke i ekipe veterana iz Fojnice. Iako je rezultat bio u drugom planu reći ćemo da su pobijedili domaćini nakon izvođenja sedmeraca. Na kraju pomenimo i one bez kojih ne bi bilo moguće organizirati ovakvo nešto. To su Adnan Koljši trener i Vjekoslav Bošnjak čija je tvrtka generalni pokrovitelj turnira. 23 IZ BOŽJE RIZNICE KUHINJA FOJNIČKAŠKRINJA Zimnica Piše Božana Tuka Danas zimnica nije samo spremanje namirnica za zimu, nego i gurmansko pripremanje slatkiša, salata i začinskih umaka. Mješajući sastojke od istih ćete namirnica dobiti, za razliku od uobičajenih kiselih krastavaca ili pekmeza od šljiva, specijalitete koje ćete s ponosom poslužiti u zimskim mjesecima kao iznaneđenje. Ništa nije dovoljno dobro sve dok se ne okuša vlastitim nepcem! U ovom broju vam nudimo jedan od mnogih recepata za ajvar. Mislim da nema domaćice koja u svoju zimnicu ne doda i ajvar. O bijesu Priredila Božana Tuka B io jedan mali dječak koji je imao je lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobijesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan u ogradu. Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zabijenih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati čavle u ogradu. Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije niti jedan čavao zabio u ogradu. Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio. Otac mu je tada rekao: "Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje iz ograde iščupaj po jedan čavao." Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju reći svom ocu da je izvadio sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista." Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Duševna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. 24 BROJ 6 AJVAR: 5 kg crvenih paprika 2 kg patlidžana 100 gr soli 100 gr šećera ½ l vinskog octa ½ l vode Sol, šećer, ocat i vodu staviti u lonac da prokuha. U toj smjesi kuhati paprike i patlidžan dok ne omekšaju. Kada je sve skuhano samljeti u mašini za meso (ili u blenderu/ multipraktik). U lonac u kojem ćemo kuhati ajvar dodati manje od 1l ulja te potom dodati samljevene paprike i patlidžan. Neprestano miješati 2-2,5 h. Na kraju dodati bijelog luka po želji. RUJAN/LISTOPAD 2010. GLAZBA FOJNIČKAŠKRINJA Fojnička tamburica Piše Vesna Bošnjak "...i ako postoje oni drugi svjetovi, opet ćemo ti i ja tamburu zasvirati..." T ambura je žičani glazbeni, narodni trzalački instrument, sličan vrsti narodnih instrumenata drugih naroda. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na Balkanu, tako što su je donijeli Turci u XIV. i XV. stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije i Egipta. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu, gdje se takav instrument zove lauta. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Balkana gdje se najviše i udomaćila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana (u Makedoniji, na Kosovu, te osobito u Bosni i Hercegovini). Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeću postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća i nalazi se u Osijeku. RUJAN/LISTOPAD 2010. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti početkom XX. stoljeća radom graditelja violina. Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja te zbog činjenice što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala sa četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Tamburaška glazba je bila jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću, ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura "izišla iz mode", tako se pojavila u Vojvodini. BROJ 6 Kod nas u Fojnici je također prisutan zvuk tambure. Kroz desetljeća na našim prostorima su bili vrsni majstori tambura, koji su odlično poznavali "pitomi" zvuk tambure i njezinu građu. Kako su bili odlični majstori, tako su i bili odlični svirači svojih instrumenata, a i učitelji mlađih naraštaja. Tako se kroz povijest narodnih igara i pjesama, uz bogat zvuk tambure i njezinog ugođaja, kod nas zadržala i danas. Zvuk tambure kod nas u Fojnici se posebno preferira u KPD "Matija Gubec" Bakovići, gdje se sva narodna kola, bilo s naših prostora ili iz Slavonije, izvode uz zvuke tambure. Nakon rata 1993. naraštaj mladih tamburaša je nestao, što je prijetilo i gašenju rada folklora u Bakovićima. Dolaskom fra Mirka Majdandžića u Fojnicu 2003. na službu gvardijana, rodila se nada. Fra Mirko je svojim umijećem, kroz poznavanje zvuka tambure, a ujedno i vrsni svirač, izučio novi naraštaj mladih da sviraju tamburu, ali i da zavole zvuke tambure, koji su njima do tada bili nepoznati. Tako su 'njegovi' "Fojnički tamburaši" ove godine odlučili, u sklopu KPD "Matija Gubec" učiniti isto što i fra Mirko. Ali i dalje je on tu nazočan, kako podrškom za rad, tako i podrškom s instrumentima i žicama. Tako je od 12. srpnja 2010. krenula ŠKOLA TAMBURE u prostorijama KPD " Matija Gubec" Bakovići. Prijavilo se oko 20-oro djece, što je dobar znak da se još gaji ljubav prema tamburi. Ako ima još mladih koji bi voljeli svirati tamburu ili gitaru, neka se pridruže. Svi zainteresirani trebaju poznavati note i imati svoj instrument. Još sanjam…. Još sanjam da ću te majko sresti, s motikom u ruci, kraj Tulega na cesti. Umorna lica, a čela vedra k'o da bi meni reći htjela: „Suva je zemlja, al' nije tvrdo, idi ti kući i nemoj da bi mrd'o. Brzo će ćaća s konjima stići, morate u Bare, po sijeno ići.“ U đeri imaš friška kruva A čorba, eno, još se kuva.“ Mijat L. Tuka 25 PRIJATELJI FOJNICE FOJNIČKAŠKRINJA Tanja Stupar – Trifunović Rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila knjige: ''Kuća od slova'', pjesme, Zadužbina ''Petar Kočić'', Banjaluka-Beograd, 1999. ''Uspostavljanje ravnoteže'', pjesme, KOV, Vršac, 2002. "Adornova svraka", priče, Zalihica, Sarajevo 2007. ''O čemu misle varvari dok doručkuju'', pjesme, Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008., ''Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću'', Fondacija/Zaklada ''Fra Grgo Martić, Kreševo. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački i danski. Knjiga "O čemu misle varvari dok doručkuju" je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i našla se u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award) u okviru kojeg je Stupar-Trifunovićeva nagrađena jednomjesečnim boravkom u Beču. Knjiga poezije ''Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću'' nagrađena je Književnom nagradom ''Fra Grgo Martić'' za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Godinama se bavi i književnom kritikom u dnevnim novinma i časopisima. Jedan je od urednika časopisa za književnost, umjetnost i kulturu ''Putevi''. O mračnim sobama i muškarcima u njima Ti čekaš da te ja zovnem u mračnu sobu i skinem jer već imam dovoljno godinama da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe i najzad legnu kraj tebe kao da će da umru i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život jer ako ne umiru čemu onda sve to Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub kad ja nestajem u tvojim rukama i preoblikujem se u nešto drugo u majku u sestru u omiljenu profesoricu u doktoricu koja ti je vadila krajnike u radnu kolegicu sa velikim grudima u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš u čemu si htio da nestaneš da se uliješ da budeš da ne budeš I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim i podsjetim te na to da sam tvoja žena Nedjeljom Nedjeljom na stolu ribarnice koprca se debeli šaran dok otac poseže za novčanikom majka vadi veliki ceker iz torbe a dijete tužnim i znatiželjnim očima gleda prvu smrt ubistvo šarana otetog iz bazena Nedjeljom ja sam najusamljeniji čovjek jer sve ovo gledam iz prikrajka i nisam otac koji će djetetu čistiti šarana od koščica i nisam majka koja će ubrusom brisati njegove meke usne i nisam dijete koje će zaspati sito i pomalo prestravljeno jutrošnjim prizorom Nedjeljom nakon što prođem pijacom i moje oči bivaju raznesene na sve strane grada u punim cekerima ja odlazim slijep i prazan u obližnju kafanu da pijem 26 BROJ 6 RUJAN/LISTOPAD 2010. BENZINSKA CRPKA EKOBENZ LUŽINE – FOJNICA konoba BANDIR Kiseljak vl. Lucija Komšić tel.063/337-384 Žrtava domovinskog rata bb BiH - 71250 Kiseljak Tel. 030/ 877 300; 877 301 Fax 030/ 877 302 E-mail: [email protected] Iz samostanske riznice Jedan od najstarijih i najvrjednijih dokumenata, koji se čuva u samostanskoj knjižnici, jest FOJNIČKI GRBOVNIK. U nekoliko narednih brojeva Škrinje donosimo nekoliko istaknutih stranica ove stare i vrijedne 'knjige'. Za ovaj broj predstavljamo naslovnu stranicu Grbovnika. Gornji dio ove posvetne stranice pisan je bosančicom i glasi: Rodoslovlje bosanskoga aliti iliričkoga vladanija zajedno postavljenoga po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemanjića cara Srbljena i Bošnjaka, 1340. Donji dio stranice latinski je napisana potvrda, koju je potpisao u Kraljevoj Sutjesci, 8. srpnja 1800. godine fra Grga Ilić, biskup i apostolski vikar u Bosni. Potvrda svjedoči da je Grbovnik brižno čuvan u Franjevačkom samostanu u Fojnici "od pamtivijeka, naime od zauzeća Bosanskog kraljevstva."
© Copyright 2024 Paperzz