Broj 6
rujan/listopad 2010.
cijena 2 KM
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
PODRUŽNICA FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
Economic
ECONOMIC s.t.r. FOJNICA
Bolnička b.b.
71270 Fojnica
vl. Sadeta Zečević
tel. 061 984 306
Fenix
STR
FOJNICA
vl. Marijana Cvjetković
sve vrste pita
domaća tjestenina
domaća kukuruza
maglice
dostava po pozivu,
narudžbe za posebne
prilike (svadbe,
krštenja i dr.)
061 793 772
063 338 274
030 837 276
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
srpanj/kolovoz 2010.
Dragi naši prijatelji,
u trenutku dok pišem ovaj pozdrav imamo vas čak 732-oje na FB
profilu kojeg nedavno otvorismo pod imenom Fojnička škrinja. Tako je
sadržaj naših prvih brojeva postao dostupan čitanju u bilo kojem dijelu
svijeta. Naravno da bismo željeli rasprodati i posljednji primjerak iz tiska,
što bi bila garancija našeg trajanja i opstanka, ali vjerujemo kako će i ovaj,
danas vrlo popularan način približavanja našeg truda biti motiv za svaku
vrstu vaše podrške...
Također smo, konačno, svečano promovirali časopis u prepunoj
Okrugloj dvorani Franjevačkog samostana te uz pomoć dragih prijatelja
prikupili dosta dobrih savjeta i smjernica za daljnji rad. Da se ne bismo
hvalili sami, preporučujemo članak Dragana Marijanovića koji je bio jedan
od naših promotora. Među ostalim tekstovima koji slijede teško je bilo što
izdvojiti. Čekaju vas zanimljivi i intrigantni, od korice do korice!
Iako je i to ostavljeno vama na prosudbu, osjećamo kako se Fojnička
škrinja puni novim dragocjenostima. Otvaraju nam se vrata običnih
ljudskih priča i pozivaju nas na čašicu razgovora. Nadamo se vašim
pozivima, veselimo se druženju...
Iza nas su ostali izbori. Hoće li se u lokalnoj upravi, ono što nas
najviše boli, ipak nešto promijeniti ili će samo jedna osobna ambicija
zamijeniti drugu osobnu ambiciju, ostaje da se vidi. Problemi koji su se
nagomilali tijekom dugih godina diktature nacionalnih stranaka sigurno
neće biti lako i brzo rješivi. Međutim, strpljivost je osobina koju Fojničani
posjeduju. Nadati je se, ili čekati sljedeće izbore! Kod ove teme se želimo
zadržati na još jednoj razini nade. Dakle, nadamo se kako će predizborni
plakati što prije biti maknuti na valjan način kako nam ne bi u vjetrovitim
jesenjim danima zaklanjali pogled na raznobojni šumski nakit u zraku ili se,
ne daj Bože, petljali oko nogu u vrijeme prvih poledica.
Pred nama su dani u kojima Sunce kasnije izlazi, a ranije zalazi.
Duže razdoblje mraka mamit će u crne misli, ali njih možemo otjerati
mirisom pečenih kestenova ili krumpirovih polovica iz rerne, bojama ajvara
ili džema od brusnice, a suvišak vremena iskoristiti za obilazak svojih
najdražih, i živih i mrtvih.
Uz želje za dobro zdravlje pozdravlja vas redakcija Fojničke škrinje!
Kršteni
Colleen Tomi Castelli
(Marc Alan Castelli i
Phyllis Mariae Dougherty)
Mia Bošnjak
(Danijel Bošnjak i
Žanka, rođ. Oroz)
Ela Bošnjak
(Benedikt Bošnjak i
Ana, rođ. Protuđer)
Ivo Krajina
(Mario Krajina i
Mariela, rođ. Knežević)
Vjenčani
Mario Šimunić i Collenn Tomi
Castelli
Ivan Galić i Katica Lovrić
Željko Mirković i Julija Jukić
Davor Cilenšek i Sonja Lovrić
Umrli
Frano Kapetanović
Marijan Bilić
Zdravko Iviš
urednica
Jelina Tuka
Kata Bošnjak
Pero Trogrančić
Marko Cvjetković
Fojnička škrinja, broj 6, rujan/listopad 2010 .
Kontakt za oglašavanje sjećanja na pokojnike:
osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica
■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana
Cvjetković, Jakov Gavran, Slavica Miletić, Božana Tuka i Nikica Vujica
■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa
Lovrić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić
■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail:
[email protected] ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo
Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADATISAK KS Kiseljak
RUJAN/LISTOPAD 2010.
BROJ 6
adresa: Mehmeda Spahe bb, Fojnica,
e-mail: [email protected]
mob.: 063 685 588
Potrebno je navesti točno ime i prezime
pokojnika, godinu rođenja, godinu smrti, a po
želji korisnika oglašavanja objavljujemo
fotografiju i kraće popratne tekstove. Uredništvo časopisa zadržava pravo korekcije
tekstova.
3
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
"Fojnička škrinja" i sreće u nesreći
Dragan Marijanović
U petak, 3. rujna, ovalna dvorana fojničkoga samostana
ugostila je jedan od najljepših događaja ove godine: promoviran je peti broj dvomjesečnika Fojnička škrinja, časopisa nastalog golemom voljom njegovih pokretača, kojemu službeno
nakladništvo potpisuje fojnička podružnica HKD-a Napredak.
U vrijeme gašenja časopisa i strahovanja za knjiške identitete i naslove koje su obilježile naše nakladničko okružje, ovo
je doista događaj, osobito jer se radi i o petome broju, i jer famoznih pilot brojeva koji nikada nisu u zaglavlju dočekali broj
dva – nagledali smo se.
Dvoranica je bila prepuna, a Fojničku škrinju ljudima i medijima predstavilo je, uz urednicu Suzanu Lovrić i predsjednik
spomenutoga ogranka Jakov Gavran, pjesnikinja Sonja Jurić
iz Mostara, malena Mihaela Jurić pročitala je neke tekstove iz
petoga broja 'škrinje', eto je i mene dopala čast ponešto o svemu reći, književnik Milo Jukić iz Kreševa moderirao je ovaj
program lijepo začinjen s izvođenjem nekoliko komornih
skladbi dvoje mladih glazbenika, ali činio je to na specifičan,
dijaloško-problemski način, pažljivo izbjegavajući ofucanu formu tipa 'dobro večer, o časopisu će govoriti... i bla, bla', nego je, i
sam sudionik na stajanja i nestajanja mnogih časopisa i autor
vrlo dojmljivih ljetopisa cijele Lepeničke doline, potaknuo i
predstavljače i slušače na toliko potreban dijalog o mogućnosti
preživljavanja provincijske kulture, koja, koliko je god blizu
Sarajevu, kao da mu je svjetlosnim godinama daleko.
Mladenko Marijanović iz Vareša, dugogodišnji urednik tamošnjega Bobovca, koji je u onako mrklom gradu u kojemu je
zamrlo gotovo sve osim šumskih pila i drobilica za kamen nadišao stotinu i sedamdeset nastavaka, i za kojega s radošću pišu
mnoga eminentna imena naše kulturne pozornice, pa je Bobovac možda našim najupornijim mjesečnikom, i s toga je bilo
važno čuti što Mladenko ima preporučiti utemeljiteljima Fojničke škrinje, osobito kada je preživljavanje provincijskoga, ili,
da nam lakše bude – lokalnoga časopisa posrijedi.
Čuli smo tako ispovijest o 'sreći u nesreći', prigodom koje,
uz nastojanje uredništva za postizanjem sadržajne vrijednosti
lokalnoga časopisa, njegovu budućnost ponajviše određuju –
iseljenici! Baš tako, jer ako ikoga rodni kraj istinski zanima,
onda su to svakako ljudi iz dijaspore. E, ista sreća u nesreći
vezana je i za Fojničane, rasute po kontinentima, a među njima
je dosta uspješnih autorskih imena, Cecilija Toskić prije svih, i
za očekivati je da će se Fojnička škrinja održati. Lokalni listovi
jako su važnom kronikom života malih sredina, jer one nigdje
niti mogu očekivati, niti realno mogu dobiti posebnu medijsku
4
pažnju. Njihovi problemi, bilo da su makar komunalne naravi
ne zanimaju stanovnike ni susjednoga mjesta, a kamo li širu
zajednicu kojoj je i svojih problema preko glave, pa je baš ovo
vrijeme, vrijeme opće rasutosti ujedno i pravo vrijeme za
utjecaj lokalnih medija na vlastitu zajednicu.
No, problem je ako se takvi časopisi, radio postaje i drugi
medijski oblici pojavnosti vežu isključivo radi 'nas' a bez 'njih',
pa kako sam i sam mogao uvidjeti kroz sadržaje i njihove autore, otvorenost Fojničke škrinje treća je sreća u nesreći, i već
bilježi suradnike neopterećene tako aktualnim glupostima i
bolestima našega društva. Uostalom, fojnički kraj ionako je i
sam po svojoj burovitoj povijesti i sam jednom golemom škrinjom, nikada dovoljno istraženoj, a ovdašnji franjevci, osim
raritetnih materijala iz svojih muzejskih i knjižnih fundusa te
autorskih tekstova svojih redovnika, nude Fojničkoj škrinji i
najveću pomoć: da se ni na koji način ne miješaju u uređivačku
politiku časopisa, jer napretek je suprotnih primjera u nas,
vezanih za svaku konfesionalnu elitu.
Za očekivati je, zapravo je sigurno, da će i vraški probuđena
politika ovih dana, svoje prljave prste držati daleko prste od
Fojničke škrinje i njezinih volontera. Poznajući Suzanu Lovrić,
uvjeren sam da takvo što neće ni pokušati. I Fojnici i njezinoj
'škrinji', politika je dosta zla nanijela. Danas je to grad općega
buđenja. Time i za otvaranje škrinja i sehara. Ne da bi se iz njih
vadilo, nego – pospremalo.
Oldtimer fest
Dragan Marijanović
... Ne tako davno, prvog vikenda mjeseca rujna, Fojnicu su
pohodili njezini do sada vjerojatno najneobičniji gosti u novijoj
povijesti. Naime, tamošnji Oldtimer klub prošle je godine
organizirao prvi Oldtimer fest, čisto onako da vidi je li takvo
okupljanje u Fojnici uopće moguće. Bio je to pun pogodak jer su
vlasnici starih autoljepotana svoje dojmove prenijeli drugima,
po cijeloj Europi, a njihovo je bratstvo iznimno emotivno
povezano, u što se ovih dana i osobno uvjerih, pa se ove godine,
na Drugom fojničkom Oldtimer festu okupilo pedesetak prastarih i nešto manje starijih, ali opet ništa ispod trideset godina
mladih automobila i stotinjak vozača i suvozača, bit će prije –
suvozačica, jer neki povedoše supruge i djecu, a neki bome i
žene neutvrđenoga statusa!
Fojničane je razveselila prijepodnevna promenada tako neobičnih vozila i vozača, dobra vijest o njihovom boravku tu
proširila se brzinom onih loših, pa je startno i izložbeno mjesto
starih i slavnih auta na gradskom pazaru okupljalo ljude
brzinom kojom šumadijske pevaljke okupljaju ljude pod šato-
BROJ 6
RUJAN/LISTOPAD 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
na njima muzejski je, oni su u svemu originalni. Uvečer, plešu i
slušaju isključivo Elvisa. Za razliku od bajkera koji vole žešći
rock, kožu, metalne kopče, nitne i to. Oldtimeri ne vole buku.
Sve fino i uglađeno.
Za Fojnicu mi rekoše da bi mogla postati centralnim europskim okupljalištem. Ovdje, kažu, mogu funkcionirati kao ono
što jesu: fina obitelj, a svaku finu obitelj mora vezivati neka
zajednička ljubav. Oni imaju stare aute, a Fojnica (kao i Kreševo
i Kiseljak s njom u kompletu) još jednu veliku priliku za organizirani i definitivni izlazak iz provincijske učmalosti. Zaslužio
je to grad koji se stvarno trudi, jer ovdje se puno ulaže u zdravstveni, religijski i zimski turizam, već dugo je i lijepom književnom pozornicom u našoj zemlji. Uvjeren sam da će Fojnica
znati iskoristiti činjenicu da oldtimeri nisu samo vozanje i pokazivanje.
re! Ne bi imalo smisla navoditi poimence sva ta čuda od auta u
koja je uloženo beskrajno ljubavi i nepoznate hrpe novca, no,
valja primijetiti da su tu prvi tipovi buicka ili chevroleta, s
drvenom ili žičanom konstrukcijom na kotačima, a ovaj potonji
prvi je put provozao nekog davno upokojenog Amera, ravno
1922. godine! Stari opeli, mercedesi, citroeni, bianchiji, peugeoti, renaulti, čak i prvi wartburg, volkswageni (bube, naravno), bmw-i, fordovi, jedan lamborgini, dvije alfe romeo, onakve
kakve je vozila Grace Kelly, francuske starohane koji su proslavili Alaina Delonea, itd, itd... Ono što me vrlo ugodno iznenadilo
jesu bosanskohercegovački oldtimer klubovi, osobito sarajevski i mostarski, koji su se ovdje predstavili s prebogatom kolekcijom muzejskih automobila u odličnom stanju.
Smisao ovih manifestacija najmanje je 'vozanje i pokazivanje'. Naprotiv. Sretan je to mix rečenoga, ali i izvanredne prigode za promociju grada domaćina, njegove okolice, pa i susjednih gradova, a lagan i nenapregnut protokol fojničkih tri dana i
dvije noći bili su izvanredno iskorištenom mogućnosti da se
gosti upoznaju sa svime što ima jedan grad i njegovi ljudi:
povijest, sadašnjost, turističku ponudu, gastro drangulije, folklor i sve što etno podrazumijeva uopće. Sjajno je sve to izgledalo; postaje su bile svakih desetak minuta vožnje, središnji
događaj i fešta organiziran je u naselju Luke, na obali rijeke
Gvožđanke, na golemoj i uređenoj ledini, a domaćinom je bio
Marinko Oroz Zvizgo, i sam po svemu neobičnjak i oldboy, jer
malo tko zna da je stari Zvizgo bio jedan od prvih jugoslavenskih nogometaša koji je uspio otići van, još šezdesetih, i to
ravno u Švicarsku gdje je upravo pristigao i Ćiro Blažević.
Sjajno je s članovima oldtimer kluba iz Fojnice organizirao
cjelodnevnu feštu na toj ledini, sve originalno. Tako je tu promoviran i 'bosanski sto'- bale sjena na kojima se sjedi, te stolovi
od bala presvučeni stolnjacima s čudesnim jelima iz domaće i
gotovo zaboravljene fojničke kuhinjske radinosti: keške, lovački i drugi gulaši, maglice, oni prekrasni suhi kolači, zapravo
ogromne količine hrane koja je uglavnom ostala nepojedena pa
se oldtimerima komotno mogao pridružiti i neki par pred
vjenčanje, koji je u financijskoj krizi. Uz cesti igrale su cure i
momci u narodnim nošnjama, zvonila je čuvena fojnička tamburica, pjevalo se "Kiseljačke djevojčice rumene k'o jabučice",
fešta nad feštama. Učinilo mi se, lutajući s ovom čudnom
kolonom, kako je sve nekako 'knap'; prastari grad, šume, vode,
stare kuće i stari auti, pa mi se i ta jadna, skrpljena krivudava
cesta prvi put učinila nekako lijepom i pripadajućom, jer mislim da je živi kič kada se ovi auti nađu na savršenim cestama!
E, sad, ovi vlasnici i vozači ne njeguju ova auta da bi samo
njih pokazali. Ma, kakvi! Bit je zapravo u njima; oni nose odijela
nestala u vremenu, kape i naočale crno-bijeloga vremena, njima su tjemena pusta, ali sijedi repići još su tu, svaki dio odjeće
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Feminnem i Ivan Mikulić u Fojnici
Ivan Katavić
U četvrtak 16. rujna, Fojnicu je posjetio hrvatski ženski pop
bend Feminnem kao i njihov kolega Ivan Mikulić. Fojničani su
uživali u nekoliko pjesama koje su oni izveli u sklopu predizbornog skupa Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je to pravo
osvježenje jer Fojnicu godinama nije posjetio neki pjevač iz Hrvatske, dok su estradne zvijezde iz Srbije, poput Dragane Mirković i Seke Aleksić, žarile i palile po fojničkim stadionima i
diskotekama.
Neda Parmač iz grupe Feminnem kaže da je u Fojnici bila i
ranije, ali je prvi put da se u ovom mjestu duže zadržala. Kaže
da je Fojnica prekrasno mjesto: "Stvarno sam se iznenadila,
ima jako puno lijepih vrtova i kafića. To je moj prvi dojam. Jako
mi je lijepo mjesto, čini se da su ljudi jako pristupačni. Mislim
da bi se tu dalo živjeti."
Za razliku od Nede, njena kolegica Riječanka Nika Antolos
prvi put je u Fojnici. Podsjećamo, Nika je nova članica benda, a
Feminnemu se priključila krajem prošle godine. Njen prvi dojam je da su Fojničani topli i prirodni ljudi, kao i dobri domaćini. Kaže da i sama dolazi iz manjeg mjesta iz okolice Rijeke, tako
da joj odgovaraju takva mjesta: "Nisam grad nešto previše vidjela jer nisam imala vremena. Čim smo došli imali smo odmah
probu. Ovako što vidim, zaista mi je preslatko. Stalno komentiram ovu šumu, izgleda kao s neke fotografije."
BROJ 6
5
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Feminnemke su Fojničane počastile s nekoliko svojih pjesama, među kojima je i pjesma "Lako je sve" s kojom su Hrvatsku
ove godine predstavile na Eurosongu. Dijelile su autograme te
su se slikale sa svojim obožavateljima.
Grupa Feminnem ovih dana priprema kompilacijski album
sa najvećim hitovima čije se izdanje očekuje do Božića. Što se
tiče nastupa, kažu da dosta nastupaju u Bosni i Hercegovini i to
ih posebno veseli.
Hercegovac s adresom u Hrvatskoj, Ivan Mikulić koji iza sebe ima petnaestogodišnju karijeru također nije prvi put u Fojnici. Jednom prigodom bio je gost kod gvardijana fojničkog
samostana fra Nikice Vujice. "Taj čovjek me je oduševio. Obišli
smo cijelu Fojnicu koja je zaista prekrasno mjesto. Znam da tu
imaju termalne vode", kaže Ivan.
I Ivan je predstavljao Hrvatsku na Eurosongu 2004. godine
s pjesmom "Daješ mi krila". Ovu pjesmu je izveo pred fojničkom publikom. Ovih dana priprema svoj solistički koncert sa
zagrebačkom filharmonijom čija se realizacija planira iduće
godine.
Da su Fojničani željni nastupa hrvatskih pjevača, bilo je više
nego primjetno. Prevelikom navalom turbo folk zvuka iz susjedne zemlje, muzika hrvatskih pjevača gotovo da je izbačena
iz klubova, kafića i diskoteka. Koncert nekog pjevača iz Hrvatske nije održan godinama kako Fojnici tako i u cijeloj Srednjobosanskoj županiji.
Natječaj za stipendiranje
Ivana Cvjetković
U Hrvatskom domu u Fojnici, održan je sastanak povodom
raspisivanja Napretkovog natječaja za stipendije. Mladi Fojničani, članovi HKD "Napredak" koji ispunjavaju uvjete za dodjelu stipendije imali su priliku aplicirati.
Razgovaralo se o životu studenata, te o planovima organiziranja susreta članova Napretka, budućih stipendista. Daljnji
ciljevi su češća okupljanja, angažiranja u održavanju društvenih događanja, što može biti od obostrane koristi.
Izbori su tek poslije izbora!
Ivana Cvjetković
Obnovljena školska zgrada
Ivana Cvjetković
22. rujna 2010. godine, održalo se svečano otvorenje obnovljene školske zgrade u Fojnici, u kojoj se školuju učenici OŠ
"Ivan Goran Kovačić", OŠ "Muhsin Rizvić", te SMŠ "Zija Dizdarević". Rekonstrukcija škole trajala je tijekom ljetnjih mjeseci, a projekat obnavljanja školske zgrade financirala je Vlada
SAD-a, te Veleposlanstvo SAD-a u BiH.
Otvorenju su nazočili zamjenik veleposlanika SAD-a u BiH
Johnaton Moore, zapovjednik Europskog zapovjedništva
američkih snaga - pukovnik Lion Perot, predstavnik Ministarstva obrazovanja SBK Zoran Matošević, načelnik općine Fojnica Salkan Merdžanić, gvardijan Franjevačkog samostana
fra Nikica Vujica, glavni imam Medžlisa islamske zajednice
Fojnica Mensur ef. Pašalić, predstavnici američkog veleposlanstva te mnogobrojni uzvanici. Djevojčice i dječaci koji se
školuju u ovoj školskoj zgradi su svojim recitacijama i folklornim uveličali ovu svečanost.
6
Sudbonosni, odlučujući, povijesni, nezaobilazni - sve su to
opisi izbora, održanih 3. listopada. Nazočili smo gotovo svim
predizbornim skupovima, zabavljali se uz ugodnu glazbu,
uživali u gurmanskim specijalitetima, slušali govore i obećanja,
a što smo doista čuli? Čuli smo kako ćemo živjeti bolje ako
izaberemo baš ovu ili onu stranku, kako će nas baš ovaj političar/ka odvesti u bolje sutra, dobili smo velika obećanja za
lokalne probleme i uvidjeli kamo pripadamo ili ne pripadamo.
Na ovogodišnje izbore se odazvalo nešto više od polovice
stanovništva Bosne i Hercegovine, što je dobro prema statistikama prethodnih godina, ali što nikako nije dobro želimo li
uistinu promjene, a ne samo prazno pričati o njima.
Rezultati su svima poznati i uglavnom očekivani, a što misle
građani nekoliko dana poslije biranja svojih predstavnika, saznali smo iz ankete slučajno odabranih prolaznika u gradu
Fojnici.
Niti jedna ispitana osoba nije bila zadovoljna izabranim, pa
se dalje postavlja pitanje: tko ih je birao, čijim su glasovima na
poziciji na kojoj jesu?
Hrvatsko stanovništvo oglasilo se još na jutro objavljivanja
rezultata i iskazalo opće nezadovoljstvo "svojim" predstavnikom, nebiranim od svoje strane.
Kandidati iz većine stranaka s kojima smo razgovarali nisu
zadovoljni rezultatima, pa se čini kako samo jedna stranka i
njeni pripadnici imaju razloga za oduševljenje.
Ostaje nam pitanje koaliranja, te pitanje kada će se konačno
mijenjati postojeći izborni zakon.
BROJ 6
RUJAN/LISTOPAD 2010.
OTVORENO
FOJNIČKAŠKRINJA
U Fojnici gdje je do 1991. godine
živjelo preko šest tisuća katolika,
a danas ih ima oko tri tisuće, zadnja Mlada misa dogodila se 1984.
godine. Te godine, Mladu misu u
Gojevićima slavio je pokojni fra
Nikica Miličević.
P
ostavlja se pitanje, zašto u ovoj ne
tako maloj župnoj zajednici više od
26 godina nema duhovnih zvanja?
Za razliku od Fojnice, kao pozitivan
primjer navodimo Uskoplje koje je do
sada podarilo brojna duhovna zvanja. U
župama ove općine u posljednjih dvadeset godina rečeno je najmanje deset Mladih misa, a trenutačno velik broj bogoslova iz ove općine nalazi se u bogoslovijama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.
Kako za sada stvari stoje, fojnička
župa trenutačno ima dva svećenička
kan-didata u sjemeništu u Travniku i dvije kandidatice za časne sestre u Sarajevu
i Zagrebu. Iako nemaju točnih informacija, fojnički fratri ističu da duhovnih
zvanja ima i među raseljenim Fojničanima. Samo se ne zna koliko i gdje.
Fojnički gvardijan fra Nikica Vujica
kao uzrok manjku broja duhovnih zvanja
vidi prije svega u obiteljima koje proživljavaju različite vrste kriza, kako duhovne tako i materijalne. Dodaje kako je sve
manje onih koji se žele žrtvovati za ideale. Gube se ideali koji su prije bili. MaRUJAN/LISTOPAD 2010.
Zašto u Fojnici nema
duhovnih zvanja?
Piše Ivan Katavić
njak je žrtve za narod, Crkvu, Boga. Sve je
više ljudi koji se nisu oženili ni u 50.-oj
godini.
„Nisam primijetio da obitelji žele da
njihova djeca postanu svećenici. Tu i
tamo vidim da bi majke ili očevi bili
ponosni kada bi njihovo dijete bilo svećenik ili časna sestra. Ali one praktične
želje ne vidim. Danas više nema molitve
u obiteljima. Molitva je u obiteljima svedena na nulu“.
Fra Nikica također dodaje da bi jedna
župna zajednica imala duhovna zvanja,
ona ne samo da treba htjeti nego treba i
izmoliti duhovno zvanje. Pitanje je koliko
se danas hoće, koliko obitelji žele da njihova djeca budu u duhovnim zvanjima. U
posljednje vrijeme, kaže gvardijan, bilo
je onih koji su gotovo postali svećenici ili
časne sestre, ali su u posljednjem trenutku to odlučili napustiti.
Da je sve evidentniji manjak duhovnih zvanja, pokazuje i podatak da je prije
deset godina širom svijeta bilo oko
20.000 franjevaca, a danas ih ima 5.000
manje.
BROJ 6
Miro Jelečević, profesor dogmatike
na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu kaže
da su razlozi opadanja duhovnih zvanja
mnogostruki. Što se tiče Bosne i Hercegovine prvi razlog je demografske prirode. Dodaje da treba uzeti u obzir da više od polovice hrvatskog naroda u Bosni i
Hercegovini nema. Pod taj demografski
čimbenik može se podvesti i činjenica da
su današnje obitelji malobrojnije u odnosu na prijašnja vremena kada je iz mnogobrojnih obitelji moglo doći barem jedno dijete i odazvati se u duhovno zvanje.
Profesor Jelečević navodi i razloge kulturološke prirode. Danas u jednoj općoj
profesionalizaciji društva mladi se teže
odlučuju za jedno zvanje koje se ne može
uzeti kao striktno profesionalno. Svećenik ne može raditi na način profesionalca, ovo zvanje uključuje jednu širinu
koja se odnosi na čitav život. Također
jedan od razloga veže se i uz opće poimanje jednog vrijednosnog sustava, kao što
je jedno ispravno poimanje žrtve, odnosno spremnost na odricanje, žrtvovanje
7
OTVORENO
FOJNIČKAŠKRINJA
za druge. Također, manjkava je i odlučnost mladih ljudi za preuzimanjem odgovornosti kako u životu tako i u svom djelovanju.
Tom demografskom, kulturološkom i
vrijednosnom problemu pridodaje se i
sljedeći problem, a to je i sâmo pitanje
ljudi u Crkvi. Dakle, koliko sama Crkva
svoje djelovanje i svoj život čini aktualnim današnjem vremenu i koliko ga čini
privlačnim za mlade ljude kako bi se oni
odlučili za duhovno zvanje.
“Mislim da na tom području ima jako
puno stvari koje se mogu i moraju učiniti
da bi se mladi ljudi uopće odlučivali za
duhovno zvanje. Zvanje danas nije neaktualno. Ono što zvanje uključuje i podrazumjeva i danas je jako aktualno za ljude.
Međutim, problem su često forme, oblici
i načini koji su jednostavno ili zastarjeli
ili su nerazumljivi mnogim današnjim
ljudima, osobito mladim ljudima”, kaže
Jelečević.
Manjak duhovnih zvanja prisutan je u
cijelom svijetu, pogotovo u Europi.
Šimo Maršić, povjerenik za pastoral
mladih Vrhbosanske nadbiskupije ističe
da se problem manjka duhovnih zvanja
nalazi u današnjem razmišljanju svijeta,
kao i u razmišljanju mladih koji žive u
tom svijetu.
„Danas se mladi ne žele vezati za nešto što je dugotrajano, nešto što traje cijeli život. Problem duhovnog zvanja
možemo povezati i sa problemom ulaska
u brak. Danas se mladi sve manje odlučuju i na ulazak u brak jer ulazak u brak je
nešto što je trajno, što zahtjeva od madih
ljudi potpuno davanje u tom pravcu“.
Maršić također uzroke vidi kao i naši
prethodni sugovornici u problemu demografske prirode. U Bosni i Hercegovini se kaže dogodio veliki egzodus katoličkog življa. Vrhobosanska biskupija je
nekada imala 500.000 vjernika, danas
ima oko 210. 000. Mlade su obitelji
napustile BiH i ne može se očekivati da
ima duhovnih zvanja kada nema mladih
ljudi koliko je bilo prije.
Govoreći o duhovnim zvanjima dotakli smo se i pitanja kakva je današnja duhovnost katolika u Bosni i Hercegovini, a
samim time i katolika u Fojnici.
Svjesni smo da su se u Katoličkoj crkvi na globalnoj razini pojavili novi duhovni pokreti, poput raznih karizamatskih zajednica, Neokatehumenskog puta,
Marijine legije itd. Upravo preko ovih pokreta proistekla su brojna duhovna zvanja, kao i katoličke obitelji koje idu u misije svjedočiti Isusa Krista i njegovu ljubav. Na gotovo svakom svjetskom sus-
8
retu članova neokatehumenskog puta
ustane i do nekoliko tisuća mladih koji
žele biti svećenici ili časne sestre.
Gvardijan Fojničkog samostana fra
Nikica Vujica kaže da je duhovni život fojničkih katolika tradicionalan. Primjetan
je, kaže, dolazak novih duhovnih sadržaja koji nisu ukorijenjeni u narodu, niti
u sadržajima koji su činili posebnim vjernike u svim krajevima Bosne i Hercegovine,Republike Hrvatske pa i šire.
„Kada se prihvaćamo nekih novih duhovnih pokreta koji nisu ukorijenjeni u
našem narodu onda često zapostavljamo
tradicionalni duhovni sadržaj.
Površno prihvaćamo sadržaj novih
duhovnih pokreta i onda se dovodimo u
situaciju da gubimo stare duhovne sadržaje po kojima je naš narod prepoznatljiv. Stali smo na neko raskrižje gdje nismo odlučno pošli niti za jednim, niti za
drugim pravcem. Ja sam za to, da ukoliko
se uvode novi duhovni pokreti, da se oni
temeljito preispitaju i prihvate, pa tek
onda da ih realiziramo. U svakom slučaju
dok Službena crkva ne prihvati temeljito
nove duhovne pokrete i ne stavi ih kao
program u svim župama i biskupiji, dotada ćemo imati slučajeva u kojim pojedini svećenici prihvataju te sadržaje, a
dio svećenika je protiv toga“.
Sličnog mišljenja je i profesor Miro
Jelečević. On kaže da su bosanski katolici
još u velikoj mjeri tradicionalni. To je vezano za bosanskohercegovačku povijest
koja je bila veoma često takva da se
jedino moglo preživjeti čvrsto se držeći
nasljeđenih načina življenja i prakticiranja duhovnosti.
Po njegovim riječima novi duhovni
pokreti su svakako reakcija na svoje vrijeme i dobri su, ali u mnogim stvarima ne
uzimaju u obzir ono što također jeste dobro, a to je tradicija i povijest. Neki duhovni oblik života se ne može tek tako
presaditi iz jednog kraja u drugi. Čovjekov duhovni život se organski razvija
kroz vrijeme i u određenom prostoru:
“U novim duhovnim pokretima ima
pozitivnih stvari, u smislu da oni recimo
animiraju ljude i aktiviraju ljude u jednom crkvenom životu. Međutim, nisam
veliki pristalica mnogih stvari koji se tu
susreću, počevši prije svega od stvari
koje se vežu uz pitanja problematičnih
molitvenih iskaza, djelovanja koja su
usmjerena na ozdravljenja, rješavanje
svih životnih problema i sl. Također, tu
ima problematičnih teoloških momenata, kao što su pitanje siromašnih ljudi i
pitanje ljudi koji pate i boluju. Za nas kršćane, bolest i patnja nije stvar koju trebamo nekako tražiti i suvremeno obožaBROJ 6
vati, ali to nije i mjesto prokletstva za nas.
Patnja je jedno važno teološko mjesto u
kojem čovjek susreće Boga. Čini mi se da
se takvo nešto pomalo izvitoperilo u suvremenim duhovnim pokretima, previše
se stavlja naglasak na zdrav život”.
S druge strane profesor Šimo Maršić
kaže da novi duhovni pokreti na dobar
način odgovaraju na izazove današnjeg
vremena. Iako Crkva u svom okrilju ima
različite pokrete, Maršić kaže da se oni
ne mogu nikada nametnuti kao jedini put
odnosa s Bogom. Oni su pojedini putovi
koji vode ka zajedništvu s Crkvom i koji
odgovaraju pojedinim grupama ljudi.
„Nekome može odgovorati pokret
neokatehumena u Crkvi, nekome njihova
duhovnost toliko ne odogovara. Fokularini su isto jedan zanimljiv pokret, koji je
priznat isto kao i neokatehumenski put i
nalazi se u okrilju Katoličke crkve, ali nije
ekskluzivan. To je jako važno, ne može
nitko tko se nalazi u tom pokretu tvrditi
da svi moraju doći u taj pokret kako bi
bili članovi Crkve. Crkva prihvaća sve pokrete kroz svoje dokumente i Crkva uvijek ide na ponovno propitivanje koliko su
pokreti u skladu s crkvenim naukom i
koliko doprinose zajedništvu s Crkvom.
Ukoliko neki pokret razara to zajedništvo s Crkvom, onda Crkva poziva crkvene
pastire, biskupe da pokušaju usmjeriti
svu pozitivnu energiju na zajedništvo
župne zajednice. Na primjer, fokularini
na poseban način rade na jedinstvu i
naglašavaju Božju ljubav kao temelj
našeg crkvenog katoličkog djelovanja.
Neokatehumeni pokušavaju u svom programu ljude pozvati na ponovno doživljavanje krsnih obećanja i svega onog što
su u krštenju prihvatili.“
Maršić dodaje da biskupi Crkve pozivaju laike na veće zauzimanje u sklopu
Katoličke crkve kroz različite pokrete.
Papinsko vijeće za laike organiziralo je
nekoliko susreta na kojima su sudjelovali
voditelji različitih pokreta. Službena crkva želi ohrabriti one koji su u takvim pokretima. Bit će potreban, kaže, veći zamah i Službene crkve i laika, što će doprinijeti životu same Katoličke crkve. Svaki
pokret doprinosi boljem životu vjere u
mjestu, župi i biskupiji, naglašava Maršić.
Na kraju, ovaj nas članak možda uputi
na razmišljanje kakvi smo mi to kršćani
ako se sramimo svoje vjere. Kakvi smo
mi to kršćani ako i dalje budemo odgovarili one koji žele ostvariti svoje zvanje.
Dragi Fojničani molite za duhovna
zvanja vašega grada. Molite Gospodara
žetve da pošalje svoje radnike jer radnika je malo, a žetva je velika.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
DRUŠTVO & IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
Susret materijalnog i
duhovnog u najnovijim
znanstvenim spoznajama
U
sprkos onima koji se nisu složili s
njim, Bohm je razvio još dublje razumijevanje, ono o međusobno povezanoj cjelini sa svjesnom esencijom, gdje postoji interakcija između sve
materije i događaja, jer su vrijeme, prostor i udaljenost iluzija u odnosu na perspektivu. Zapravo, razvio je holografski
model univerzuma u kojem se cjelina
može naći u najmanjem dijelu - u vlati
trave ili atomu - i gdje materija, okolnosti
i dimenzije proizlaze iz holografskih projekcija suptilne, ali snažne svjesne energije.
Stvarna lokacija, a time i čestice koje
mijenjaju oblik, manifestiraju stvarnost;
zapravo, postoje samo u kontekstu relativnih pojava. Bohm je otkrio da je sve
povezano sa svim drugim, prošlost, sadašnjost i budućnost, kao i vrijeme, prostor i udaljenost, jer sve zauzima isti Neprostor i Ne-vrijeme.
David Bohm je u svijet fizike i znanosti donio razumijevanje koje je vodilo mistike i mudrace od početka vremena. Odbacivši ideju da čestice ne postoje sve
dok se ne promatraju, on je, poput dobitnika Nobelove nagrade i uglednog fizičara Briana Josephsona, shvatio da fizika
mora gledati prirodu subatomske stvarnosti na nov način. Nije riječ jednostavno
o tome da svjesna perspektiva utječe na
prirodu subatomskih kvantuma, razotkriva Bohm, već o tome da su subatomski
kvantumi svjesni, a to znači da je sve
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Znanost, materija,
svijest i duh (2)
Priredio Alen Cvjetković, prof.fil.soc.
svjesno, čak i beživotni predmeti i naoko
prazan prostor, što je upravo definicija,
ako je takva moguća, mistične ili duhovne stvarnosti.
POSVEĆEN PROSTOR
Većina se fizičara slaže da običan kubični centimetar prostora vrvi od više
energije, od zbroja sve energije koja postoji u cijelom materijalnom univerzumu. Jedna grana fizike tu kalkulaciju
smatra tako nevjerojatnom da je zaključila kako mora biti pogrešna. Ali za one
poput Bohma, načelo ima savršenog smisla. Materija se, prema stavu avangarde
među subatomskim fizičarima, ne može
odvojiti od onoga što se doima poput
praznog prostora. Ona je, bolje rečeno,
dio prostora, te dio dubljeg, nevidljivog
poretka iz kojeg izvire nevidljiva, svjesna
esencija stvarnosti, kao materijalni oblik, a potom se opet vraća u nevidljivo.
Dakle, prostor nije prazan, već je ispunjen izrazito koncentriranom svjesnom
energijom, izvorom svega što postoji.
U elaboratu The Holographic Universe (Holografski univerzum), raspravi o
implikacijama Bohmovih otkrića, Michael Talbott cjelokupno materijalno stvaranje opisuje kao "mreškanje... obrazac podražaja nasred nezamislivo golemog
oceana".
BROJ 6
Talbott dalje kaže, parafrazirajući
Bohma, "unatoč očitoj materijalnosti i
golemosti, univerzum ne postoji sam za
sebe i od sebe, nego je pastorak nečeg
daleko većeg i nezamislivog.".
Talbott priča Bohmovu priču, sažimajući implikacije njegovih otkrića i implicitnog nihilizma moderne znanosti.
"Bohm", kaže Talbott, "vjeruje da je naša
gotovo univerzalna sklonost fragmentiranju svijeta i ignoriranju dinamičke međusobne povezanosti svega, zapravo odgovorna za mnoge od naših problema.
Mi vjerujemo da možemo izvući vrijedne
dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu, liječiti dijelove našeg tijela bez vođenja računa o cjelini, baviti se kriminalom,
siromaštvom i ovisnostima bez bavljenja
društvom kao cjelinom." Bohm, kaže Talbott, vjeruje da tako fragmentirani pristup čak može dovesti do našeg konačnog uništenja.
Dakle, problem usklađivanja moderne znanosti, čak i moderne fizike, s divljenjem što ga dijete osjeća dok zuri u vedro noćno nebo, les deux infinis, ostaje
dogma apsolutnog materijalizma, međusobne nepovezanosti. Premda se situacija promijenila u određenim krugovima
unutar znanstvene zajednice, još uvijek
9
DRUŠTVO & IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
nam govore da je materija izvor svega
života. Ne postoji ništa doista tajanstveno, kažu, suprotno Einsteinovu uvjerenju da se uvažavanje zagonetnog nalazi u
središtu svake prave znanosti.
U pismima jednom prijatelju, Darwin
je gorljivo zagovarao postupnost, teoriju
da je sav život evoluirao polako i neumoljivo iz primitivne materije, bez naglih
promjena, kako bi izbjegao podržavanje
bilo kakve teorije o nadnaravnom ili biblijskom kreacionizmu. Sad shvaćamo da
je ta predrasuda ostala uvriježena do te
mjere, da je apsolutni materijalizam postao utvrđena dogma znanstvenog i akademskog svijeta.
Prema Allanu Bloomu, profesoru na
Sveučilištu Chicaga, na sugestiju o postojanju Apsolutnog, čak i u filozofskom
smislu, u akademskim se krugovima gleda s prijezirom. U djelu Closing of the
American Mind (Zatvaranje američkog
uma) razotkriva da je "apsolutizam" bilo
koje vrste, postao tabu u sveučilišnim
učionicama. Akademici kažu da u univerzumu ne može postojati nikakav temeljni
poredak ili inteligencija. Međutim, avangarda teorijske fizike nastupa s novim
poimanjem veoma drevnog i metafizičkog Apsolutnog.
DREVNA MUDROST I
MODERNA ZNANOST
Genesis of the Cosmos (Postanak kozmosa), knjiga Paula LaViolettea o drevnim mitovima i "znanosti neprestanog
stvaranja", razotkriva neobično ustrajnu
poruku usađenu u gotovo sve drevne mitologije svijeta, poruku što je sada ponavljaju kvantni kozmolozi kao što je
Andre Linde sa Stanforda, pa čak i Steven
Hawking s Cambridgea.
Preneseni iz maglovite pretpovijesti
do modernih vremena, ti drevni mitovi
uvijek iznova opisuju načela na koja sad
ukazuju najnovija otkrića fizike, ona o
univerzalnom potencijalu skrivenom
unutar stvarnosti. "U svim slučajevima",
kaže LaViolette, "koncept (mitovi) zapravo prikazuje kako se u početku uniforman i jednoličan eter sam dijelio i
stvorio bipolarni obrazac valova."
LaViolette elaborira, govoreći nam da
"drevna znanost o kreacionizmu" dopire
do nas putem mita, koja "zamišlja da sve
fizičke oblike, žive ili nežive, podržava
nevidljiva struja procesa, tijek vitalne
energije koja postoji u svim dijelovima
prostora. Dakle, drevna znanost o kreacionizmu kaže da postoje životne svijesti
ili duh u svemu, čak i u neživim stvarima
10
kao što su stijene i rijeke, ili sama Zemlja." Dok svoju premisu potkrjepljuje
načelima kvantne fizike, LaViolette se
obraća materijalistima koji obitavaju u
svijetu moderne znanosti: "Takvo je
gledište u oštroj suprotnosti sa sterilnom mehanističkom paradigmom koja je
nijekala postojanje nevidljive nadnaravne domene i izazvala raskol između znanosti i religije."
Istaknute ličnosti u fizici, kao što su
dobitnik Nobelove nagrade Steven Weinberg i drugi ugledni fizičari, ostavljaju
vrata otvorena za LaVioletteovo neprestano stvaranje, kombinirajući - kako kaže fizičar Michio Kaku s Gradskog sveučilišta New Yorka - judeokršćanske, budističke i znanstvene kozmologije. Vrhunski
stručnjaci također govore o vjerojatnosti
paralelnih univerzuma, ili Multiverse, pri
čemu je naša stvarnost jedna od mnogih
koje postoje u Ne-vremenu/Ne-prostoru, načelo koje zvuči poput znanstvene
verzije transcendentalnog postojanja.
Osvrnuvši se na nemogućnost teorije
o velikom prasku da objasni što se dogodilo prije velikog praska, Kaku, u jednom
članku u London Daily Telegraphu, citira
Weinberga: "Važna implikacija je ta da
nije bilo početka, paralelni svjetovi su
cijelo vrijeme bili ovdje." Razmišljajući o
tome koliko je zapravo nevjerojatno da je
naša stvarnost, a kamoli neka druga, ikad
stvorila uvjete koji bi podržavali biološki
život, Freeman Dyson s Princetona kaže,
zloslutno za materijaliste: "Čini se kao da
je univerzum znao da dolazimo."
IZA VELA
Načela što ih znanost sada počinje
prihvaćati, ona o prirodno inteligentnom
univerzumu, postoje već, naravno, tisućama godina. Drevni tekstovi na sanskrtu opisuju Purushu, Vrhunsku svijest, i
Chittam, ili stvari uma, kao temeljne za
prirodu stvarnosti. Mineralno, biljno i životinjsko carstvo postoje kao stupnjevi
Vrhunske svijesti, a čovjek, budući da posjeduje visoko razvijenu svijest, sudjeluje u tom golemom strujanju suptilne
svijesti.
Ovdje, um je minijaturni univerzum, a
univerzum je proširenje uma. Dok u zapadnjačkoj znanosti rasprava još uvijek
bjesni, oni koji se bave jogom odavno
govore o stvarnom doživljaju svijesti,
onome što ugledni fizičari smatraju apstraktnom teorijom. U uzvišenom stanju
svijesti, primjerice, veliki majstor joge
Paramahansa Yogananda, koji je veliki
dio života proveo u Sjedinjenim Državama, doživio je spajanje vlastite svijesti s
kozmičkom sviješću, nakon što je mnogo
BROJ 6
godina posvetio tom cilju.
Yogananda opisuje taj doživljaj u svojoj poznatoj autobiografiji: "Moj osjećaj
identiteta više nije bio ograničen na tijelo", kaže, "već je obuhvatio okolne atome.
Moj obični frontalni vid promijenio se u
sferični vid, istodobno sveobuhvatan,
sve se stopilo u svjetlucavo more. Sjedinjavajuća svjetlost mijenjala se s materijalizacijom oblika."
Nakon što je opisao stanje ekstatičke
radosti, ugledni majstor joge dalje kaže:
"U meni je bujalo blaženstvo koje je počelo obuhvaćati gradove, kontinente,
Zemlju, sunčeve i zvjezdane sustave, fine
svemirske maglice i lebdeće univerzume.
Cijeli je svemir blistao unutar beskonačnosti mojega bića." U žargonu moderne
fizike, to se iskustvo može opisati kao
Ne-lokalitet u elektronskom moru. U žargonu joge, to se zove Jedinstvenost s Vrhunskom sviješću, Ultimativnim bićem,
ili Bogom.
Kao što su mudraci činili tisućama
godina prije njega, Yogananda opisuje
univerzum iza materije kao nešto sastavljeno od neopisivo suptilne Svjetlosti.
Materijalni univerzum opisuje kao nešto
sastavljeno od iste esencije, ali u masivnijem obliku, načelo koje se ponavlja u
gotovo svim mističnim predajama svijeta, a sada i u modernoj fizici. Po pitanju
izvora te Svjetlosti, Yogananda kaže:
"Božanska disperzija zraka izlijevala se
iz vječnog izvora, blješteći u galaksije
preobražene neopisivim aurama. Uvijek
sam iznova gledao kako se kreativni
snopovi zgušnjavaju u zviježđa, a zatim
postaju polja prozirnog plamena. Ritmičkim vraćanjem, sekstilijun svjetova
prelazio je u eteričan sjaj, a zatim je vatra
postala nebeski svod."
Možda je još važnije što nam mudrac
govori, da je njegov doživljaj središta cjelokupne svjetlosti i stvaranja proizišao iz
točke intuitivne percepcije u njegovu
srcu, ne iz njegova uma, a ta činjenica
naglašava granice znanstvenih metoda
Zapada. Premda se zapadnjačka znanost
može usprotiviti tako subjektivnoj priči,
tvrdeći da joj manjka znanstvena verifikacija, oni mistici koji su se tijekom povijesti posvećivali apsolutnoj percepciji,
govore o sličnim doživljajima. Znanost
joge, koja se prakticira unutar laboratorija ljudske svijesti, zapravo je znanost
svijesti, za koju fizičari kakav je Bohm
teoretiziraju da je neodvojiva, i odgovorna za svu stvarnost.
Na svoj vlastiti način, naše zadivljeno
dijete ispod zvijezda vjerojatno stvara
isti zaključak.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
NEMA RAJA BEZ RODNOGA KRAJA...
FOJNIČKAŠKRINJA
I
zmeđu Gozdaca, Pljace, Vrisa i Dugog
Brda, uz rijeku Željeznicu – LUKE. Nekada naselje sa samo nekoliko vodenica i žitnim poljima koja još pamte živući Lukaši, danas moderno naselje, ali uvijek mjesto koje je mamilo i koje mami
ljepotom. Rijetka su mjesta sa tolikim i
takvim prirodnim ljepotama. Gdje god
čovjek baci pogled vidi zelenilo i cvjetne
okućnice kao odmor za oči, a šum rijeke i
poj ptica pune dušu dok lagani povjetarac, koji i vrele ljetne dane čini bajkovitim, odmara tijelo.
Kao i sva mjesta u fojničkoj općini
koja su bila naseljena hrvatskim življem,
tako su i Luke pretrpjele velika stradanja
u ovome posljednjem ratu. Po pričama
dede Miška nisu ga štedjeli ni partizani
nakon Drugog svjetskog rata, palili su i
iseljavali, ali ovaj rat je , možda i zato što
smo ga osobno proživjeli, bio kud i kamo
neljudskiji i suroviji. Svo stanovništvo je
prognano, veliki broj kuća je uništen, a
neke su i spaljene do temelja.
Prije rata Luke su imale 42 kuće i sve
su bile nastanjene, danas ih je 52, a u 10
njih nema nitko stalno naseljen. Još dvije
nove su u izgradnji i čekaju svoje stanare.
U Luke se nakon rata nije vratila niti polovica prijeratnog stanovništva. Iako je
danas u Lukama 41 domaćinstvo, a prije
rata ih je bilo 38, iz svake obitelji je pola
ili čak i više članova 'rasuto' po inozemstvu ili je svoje živote nastavilo u drugim
mjestima diljem BiH.
Unatoč tome što su se vrijedni Lukaši
dobro snašli u 'tuđem svijetu', svi su oni
srcem ostali u svome selu. Stalno nastanjenih žitelja danas je 111, ali svakoga
dana u Lukama ih boravi puno više, a
tijekom ljeta i Božićnih blagdana taj broj
se i utrostručuje.
Zadnjih nekoliko godina Luke su bile
pravo malo gradilište. Uglavnom uz pomoć članova obitelji koji su 'vani' skoro
da nema kuće i okućnice koja nije obnovljena i uređena, a neke su pravljene i iznova. Radilo se i na infrastrukturi, pa je
urađen novi rezervoar i kompletna vodovodna mreža te tako riješen dugogodišnji problem nedostatka vode, a posebno
u ljetnim danima kada se voda puno više
troši. Urađena je i ulična rasvjeta kroz
cijelo naselje.
Lukaši oduvijek slove kao vrijedni i
radišni ljudi. Osim što su to dokazali oni u
iseljeništvu koji su silom prilika morali
otići u nepoznato, a danas dolaze kao
uspješni i dobro situirani poslovni ljudi,
koji ulažu u svoj kraj, dokazuju to i žitelji
koji su se vratili u svoje mjesto. Danas u
vremenu globalne krize u Lukama je 32
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Luke i Lukaši
Piše Marina Šimunić
zaposlene osobe. Istina je da ih najmanji
broj radi u općini Fojnica (uglavnom su
uposleni u Sarajevu, Kiseljaku i drugim
mjestima). Umirovljenika je u Lukama
također 32 uz koje od mirovine živi i 12
njihovih bračnih drugova. Nezaposlenih
je samo 16, a dvoje žitelja je u stanju socijalne potrebe, teško se mogu zaposliti, ali
opet žive od ruku svoga rada. Ono čime
se Luke ne mogu pohvaliti jeste broj djece koja su ovdje stalno nastanjena,
školske djece i omladine je samo 11, a
predškolske 6. To je i razumljivo kada se
u obzir uzme da je veliki broj svoje obitelji zasnovao negdje drugo.
Lukama osim okruženja u kojemu se
nalaze, posebnu čar daju njezini ljudi. U
svakome ovdje ima nešto posebno, sve
su to zanimljivi i specifični ljudi. Pisati o
tome tražilo bi puno vremena i prostora,
ali jednog čovjeka ipak treba izdvojiti, jer
pričati o Lukama a ne spomenuti Ivicu
Stanića – Ženskonju bilo bi besmisleno.
Taj vrijedni i radišni čovjek je na usluzi
bilo kome i bilo što da treba, u svakom
trenutku. Osim što je 'zadužen' da bude
svakome pri ruci, bez njega bi informacije po selu puno sporije prolazile. Uvijek
spreman za šalu, društvo, razgovor, obilazi sve u selu, a on i njegova Kate su
svoju kuću pretvorili u mjesto gdje su svi
uvijek dobro došli.
Ono što je još zanimljivo jeste i fenomen 'seoske kave' koja ovdje još uvijek
živi i svakodnevno se podmlađuje tako
da joj je budućnost izvjesna. Svakodnevno okupljanje u točno određeno
BROJ 6
vrijeme, po utvrđenom rasporedu i trajanju, žene u Lukama 'probace koju',
podijele novosti i saznanja, nasmiju se,
katkad koga i 'protresu', ali najbitnije u
svemu, druže se. Ne okuplja samo 'seoska kava' žene u Lukama, okupljaju se
one i u večernjim satima svibnja i listopada kada zajedno mole krunicu.
U ljetno doba Luke ožive, vrve djecom, raseljenim Lukašima, ali i gostima
koje oni dovode i ponosno im pokazuju
gdje su se rodili. Živo je na bazenu, na
ulici, na odbojci na pijesku, a noću se
zaluta u 'tuđe' kukuruze i krastavice, da
se pokaže djeci koja su se rodila negdje
daleko, u drukčijem svijetu što je to zbližavalo njihove roditelje i kako se nekada
ovdje odrastalo, a oni to vrlo brzo uče i za
par noći već je umijeće u selu naći kukuruz.
A kad dođe jesen sve opet lagano
utihne osim Jozinog i Kukrikinog mlina
koji melju žita iz okolnih sela kao i nekada. Tako sve do Badnje večeri kada se
Lukaši opet skupe nakon večera u svojim
obiteljima, iziđu na selo i zajedno čekaju
Djeda Božičnjaka nikad sa sigurnošću ne
znajući dolazi li sa Vrisa ili Gozdaca te
proslave zajedno Božić, na rastanku sanjajući opet ljeto, nova druženja i lukaške
dane i noći.
Ovo je bila kratka priča o Lukama i
Lukašima, bila je to statistika i pokoja
riječ više, ali ono što je svakom Lukašu u
srcu nemoguće je napisati perom – Luke
se jednostavno osjećaju i žive srcem, ma
gdje bili.
11
MALE ŽIVOTNE RADOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Ovo je priča o tome kako ljudi
otvorenog srca primaju darove 's
neba' uvijek sa oduševljenjem.
Rado dijele svoje veselje sa
iznenadnim gostima i nikada, baš
nikada ne sumnjaju u dobro koje
je dijelom svakog čovjeka, čak i
onoga koji izgubi kompas… Ovo
je priča o svakodnevici koja može
biti i lijepa i zdrava, ako previše
ne žurimo za onim što nije niti na
nebu niti na zemlji. Ovo je priča o
radosti koja sigurno postoji u
svima nama!
Rođendan iznenađenju
Kavu i čaj pile Božana Tuka i Suzana Lovrić
Fotografije Suzana Lovrić
I
manje Biljane i Josipa Cvjetkovića nalazi se u skrovitom dijelu Bakovića, na
putu koji vodi prema Citonji, ondje
gdje se sunce probudi, a kasno zaželi
odmora. Iznenadili smo ih u kasnim poslijepodnevnim satima, baš u trenutku
kada su se boje rastapale na napetoj površini slasnih bijelih grozdova koje je Josip u naramku unio u kuću.
"Grožđe je kao kupovno", govori širokim osmjehom dok nas prati u dnevnu
sobu. Ovdje žive: Danijel, ove godine završio srednju šumarsku, tražimo mu posao, drago mi je, Ivo ide u drugi razred
iste škole i nećemo ga upoznati ovom prilikom, Marko je osmi razred, gdje je Marko, tko zna, Antun, ima tatin osmjeh, sretan je šestogodišnjak, za dlaku je izbjegao devetogodišnji program školovanja,
i Kristina, rođena u prvoj minuti ove godine! Štipamo je za ružičaste nožice, nasmijavamo i nagovaramo da što prije poraste i pomogne Biljani oko ove male muške vojske.
Biljana ne ispušta Kristinu iz naručja
dok priprema izvrstan čaj od domaćih
trava i govori: "Mogu ja to, dečki slušaju,
imaju radne navike, nije teško, kada se
teži za skladom onda je on i najprisutniji,
a teški trenutak se lakše preskoči…"
Tog dana je, sa početka kolovoza, Josip krenuo u Citonju gdje imaju voćnjak,
povrtnjak i staro obiteljsko naslijeđe o
kojem jedini brine. Trebalo je navodniti
12
usjeve jer je suša potrajala. Pod strašnom
žegom pravio je češće odmore pa je prilikom jednog baš legao u ležaj od trave i
načeo patišmanj koji mu je Biljana pripremila za okrepu. Pogled mu je neminovno plutao rasplinutim, bijelim nebom kada je ugledao nešto jako neobično, nepomično. U prvi mah je pomislio
kako se o ptici radi - mora da je neki grabežljivac koji tako stoji na mjestu, visoko,
promatra plijen i čeka priliku da se sunovrati po svoj zalogaj. Kako je vrijeme odmicalo, Josip je bio sve umorniji, a ni
vrućina nije nikako popuštala, postajao
je nesiguran u svoj vid, makar i dalje znatiželjan. Točka se povećavala, ali je i dalje
nekako visjela na istom mjestu. Kada se,
već pred večer, spustio na još jedan predah objekt je već bio krajnje izazovan.
Shvatio je da se radi o malom balonu koji
je nosio pisamce. Lelujao je sporo prema
njemu, a noć se bližila. A što je bilo najdramatičnije, od nikud se pojavio neki
vjetar i počeo mijenjati smjer balona. Josip ima nekog praiskonskog inata valjda,
kada je odlučio da će tu zanoćiti, ako
treba, samo da ulovi to čudo. Kada je još
istu večer donio balon sa imenom djevojčice koja je u Njemačkoj 16. lipnja 2010.
godine proslavila svoj šesti rođendan,
veselju i čuđenju nije bilo kraja. Duže od
dva mjeseca putovao je taj dar 's neba'
prema obitelji Cvjetković da bi stigao na
pravo mjesto, tu gdje se još umiju iskreno
BROJ 6
obradovati. Stariji sinovi su se odmah
prihvatili prevođenja sa njemačkog pa su
saznali kako je rođendan proslavljen u
Bowling centru u Obrigheimu, a potom je
počelo pretraživanje zemljopisne karte.
Bila je to sjajna večernja zabava za sedmočlanu obitelj. Uz Biljanine kolače i domaće sokove zamišljali su kako izgledaju
rođendanske proslave u Obrigheimu dajući maštovite komentare o odjeći i frizurama, kao da su već nebrojeno puta
pozivani na takve fešte.
Pri samom dnu pisamca stajala je
molba onomu tko uhvati balon - javiti se
na naznačenu adresu sa podacima o
tome tko je i gdje ulovio nesvakidašnju
rođendansku igru. Dječaci su bez razmišljanja poslali odgovor i sada željno
iščekuju neku moguću reakciju iz dalekih
predjela.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
DRUŠTVA I UDRUGE
FOJNIČKAŠKRINJA
Od tri registrirana hrvatska kulturna društva na području općine
najpoznatije je KUD "Matija Gubec" Bakovići koje ima dugu tradiciju u njegovanju kulture među
hrvatskim narodom u Fojnici.
O
samom društvu, o njegovoj povijesti, obimu djelovanja i brojnosti
članova kazao nam je mladi predsjednik društva gosp. Marko Bućo
koji je izabran na Izbornoj skupštini
društva od 21. ožujka ove godine.
KUD “Matija Gubec” osnovano je
1932. godine kao kulturno-umjetničko
društvo na inicijativu Engleza, tadašnjih
eksploatatora bakovičkog rudnika zlata.
Oni su bili i prvi donatori tj. kupci prvih
glazbenih instrumenata. Prvotni naziv
društva je bio HKD (Hrvatsko kulturnoumjetničko društvo) "Matija Gubec", registrirano u Sarajevu 1936. godine pri
Savezu kulturno-umjetničkih društava.
Poslije Drugog svjetskog rata preregistrirano je u KUD "Matija Gubec" i do
danas nosi ovaj naziv. Dom je društvo dobilo tek 1963. godine, a donatori su bili
sami mještani (sve su sami svojim radom
i doprinosom uradili). Još je važno naglasiti da KUD "Matija Gubec" nije prestajalo sa radom izuzev relativno kratkog perioda od 1. lipnja 1993. pa do svibnja
1995. godine (zbog ratnih sukoba na
našim prostorima) kada je obnovljen rad
društva.
Važno je naglasiti da društvo isključivo radi na amaterskoj osnovi. Društvo
je stalni sudionik smotri folklora Hrvata
BiH, koje se održavaju svake godine u
drugom mjestu. Do danas ove manifestaRUJAN/LISTOPAD 2010.
KUD "Matija Gubec"
Bakovići
Piše Jakov Gavran
cije su održavane, između ostalog, u
Orašju, Jajcu, Kupresu itd.
Od prosinca 2000. godine KUD "Matija Gubec" Bakovići je član Udruge hrvatskih kulturno-umjetničkih društava
BiH. Društvo ima ukupno 53 zahvalnice
starijeg datuma od kojih su samo tri sačuvane, ostale su uništene u periodu ratnih zbivanja na ovom prostoru. Ove godine društvo je napunilo 75 godina postojanja i rada.
KUD "Matija Gubec" ima oko 150
stalnih članova koji su podijeljeni u četiri
sekcije i to: tamburašku, likovnu, folklornu i plesnu skupinu. Kako se može vidjeti
iz predočenog, u domu se skoro svaki
dan nešto događa što nam je i cilj. Glavni
cilj je da angažiramo mlade na održava-
nju njihove tradicije i da učine nešto za
svoju zajednicu, a i širi kraj. Posebno bih
istaknuo da smo nedavno uveli i folklor
za odrasle, dobna granica je otprilike
preko 30 godina. Za pohvalu je da trenutno imamo oko 40-50 takvih članova.
Za ovu godinu imamo mnogo planova
koje ćemo naravno uz pomoć dobrih
ljudi i naših brojnih članova realizirati.
Planovi se većinom odnose na putovanja
na nekoliko smotri folklora, na uređenje
prostorija doma za izložbe, uređenje
okoliša doma kako bi ono bilo pristupačnije i ljepše.
Također vrijedi napomenuti da smo
nabavili ispred društva i 250 kompleta
posuđa kojim raspolažemo za iznajmljivanje, kao i sa prostorijama doma.”
Kafana Centar
F
O
J
N
I
C
A
radno vrijeme:
8 - 20 h
vl. Slaviša Vrećo
tel. 062 701 170
BROJ 6
13
PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans
FOJNIČKAŠKRINJA
V
eć smo putovali onomad u ovom
smjeru. Put Bakovića, a onda nastavljamo i dalje, prema Dusini. U Bilićima skrećemo lijevo. Uz pomoć prometnih smjernica znala bih i sama, ali da
nema mojih dragih prijatelja, dalje od
prostrane zaravni na kojoj se lijepo ugnijezdilo selo Korda, bez njih bih bila
izgubljena. Od Korde se odvajamo opet
lijevo, nova asfaltna cesta krivuda prema
Djedovom Dolu. Vjetar odiže najranjivije
lišće što se sa jutrošnjim jakim mrazem
već počelo opraštati od svojih korjenova.
Kovitla ih i igra se s njima pa te raznobojne mrlje svaki čas mijenjaju oblik i veličinu na modroj podlozi neba. Prelijep je
jesenji dan. Uživanje nakratko biva prekinuto prelaskom automobilskih guma
na makadam. Usporavamo vožnju i ona
postaje još ljepša. Primiču nam se hrastovi svojim raširenim granama, ali nam
njihov zagrljaj uporno promiče. Stižemo
našem domaćinu. Njegovim krovom se
kotrljaju sunčeve kapi i kako mu priđosmo, popadaše i po nama. Zrak je ipak
hladan pa dišem plitko i brzo. Dobro smo
došli u Podgoru ili Oroze, kako radije
zovu ovaj idilični predio smješten na blage padine između dvije bogate šume.
Česme i izvori su na svakom koraku, a
naš korak ne gubi ni časka. Krećemo odmah prema maloj nekropoli koja je nekada bila u ničijoj livadi. Među kamenim
gromadama odskakivala je lopta po cijele dane, a uvečer bi se tiho izgovarale prve stidljive simpatije. Nikada nikoga nije
posebno začudilo otkuda su tu i do kada
će tako stajati. Stećci su uvijek bili i pored
i unutar naših života.
Danas je sve to drukčije. Šuma ih je
skrila iako su pored samog puta. Zarasli u
šipražje i omotani debelom mahovinom,
ne svjedoče više svoju izvornu ljepotu.
Nepomično šute i odolijevaju vremenu,
još od srednjeg vijeka tako… Gledaju nas
bez očiju. Sjenke stabala se rastaču po
njihovoj površini dok ih obilazim. Odmičem lišće i pipam površinu. Sanduci i
14
U Mašeti
Piše Suzana Lovrić
ploče bez poruka i slikovnih priča. Samo
gruba, brza, jeftina obrada. Dakle, ovdje
leže oni koji ne bijahu veliki ratnici niti
veliki zemljoposjednici? Ili nije bilo tako
vičnih majstora u kraju? Ukupno devet
stećaka među kojima je i jedan pravi monolitni ljepotan. Intervencijom ljudske
ograničenosti prevrnut je na bok i utonuo u rahli humus. Pitam se, koliko bi
njegove ljepote moglo biti otkriveno grebanjem zemlje i mahovine koja ga
sakriva, ali odustajem. Tišina se nameće,
i pristojno i neizbježno. Stojim na zemlji
koja podnosi svaku težinu. Ne razmišljam o smrtnosti. Jer nje zapravo i nema.
Samo postoji smrt. Trenutak u kojem se
naša težina pretvara u jednu zavjetrinu
na nekom obronku koji će prije ili kasnije
postati šuma. Pretvara se u sliku, slovo i
poruke koje nismo umjeli poslati za života. Samo kada bih još znala kome se
šalju poruke, sebi mrtvom ili preostalim
živima, mogla bih leći u Mašetu.
Ljubičasta jesenja sumaglica prinese
mi zvuke Casa da colina, kratku tugu iz
glasa Katiae Guerreiro. Vjetar ponovno
diže kolo od lišća iznad naših glava i mi
krenusmo natrag.
Kuća na brijegu i dalje je pjevala.
Umire li samo vlastela ili neki kameni
BROJ 6
krtičnjak zasluži i luzer? Okrećem se dok
izlazimo. Tužna sam. Jer, malo je mjesta
koja možete obići Fojnicatransom, a da se
na tako kratkoj stazi nađe toliko odgovora. Pa ipak se prema tim mjestima
držimo kao povrijeđene svekrve. Gorko
zapuštamo mudrost koju nam donose
godine, razbacujemo se savjetima, a ne
činimo ništa da ljepota i važnost povijesnog nasljeđa zablista.
Na povratku susrećemo radoznalo
lice jednog starijeg čovjeka što je krenuo
u potragu za gljivama. Poklanja mi dvije
cigarete. Jednu odmah palim. Dok plutam fotoobjektivom i fućkam gusti mirišljavi dim, u kadar mi ulijeće šojka, pa još
jedna, i još jedna… Dugo ih promatramo
kako na sigurnoj udaljenosti pronalaze
svoj večernji obrok u krošnjama voćnjaka. Potom prelijeću livade pa iznad naših
glava nestaju u šumi boje njihovog perja.
Meni ipak ostaju nezaboravljeni
samo stećci u Mašeti. Slika sa reljefom od
debele mahovine i sjena te razbacanih
limenki među tim tužnim kamenim ogledalima prolaznosti.
Tužna sam. Jer sam imala vrećicu u
ruksaku, a nisam ih pokupila.
I sada već stvaram prvu priliku da se
tamo vratim!
RUJAN/LISTOPAD 2010.
RUDARSTVO
FOJNIČKAŠKRINJA
Rudnici zlata i srebra u Bakovićima i danas predstavljaju geološku enigmu, koja nikada nije razjašnjena stručnim argumentima.
Veći istražni radovi, bušotine i
raskopi nikada nisu rađeni, kao ni
geološke karte da bi se detaljnije
definirao položaj, količine i kvalitet rezervi.
S
redinom 1880. godine vlada je obaviještena da se u okolici Fojnice i Kreševa nalaze značajne količine željezne rude. Procijenjeno je da je bakovičko rudište rentabilno za eksploataciju
te su iste godine došli i prvi koncesionari
u ovaj rudnik, braća Boschan (Bošan).
Rudnik je imao vlastitu električnu centralu s turbinom od 75 konjskih snaga,
koja je pokretala separaciju. Ruda iz Bakovića je odvožena kolima do željezničke
stanice u Visokom (oko 35 km), odakle je
otpremana u Mađarsku i tamo prerađivana. Analize rude, izvršene 1883.
godine, pokazale su da se u toni rude
nalazi 8-15 grama zlata. Do 1939. godine
izvađeno je više od 150.000 tona rude,
od čega 2.000 kg zlata i 7.500 kg srebra.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Rudnik zlata i srebra
u Bakovićima
Piše Dragan Kalinić
Ruda je vađena kroz 1.000 m dug
hodnik, širine 1-2 m. Radnu snagu u rudniku su činili, uglavnom, domaći ljudi, uz
svega nekoliko stranaca. Osim radnika
bila su zaposlena još i 2 činovnika i 3-5
nadglednika stranog porijekla. Nadnice
bakovičkih rudara stalno su bile ispod
prosjeka nadnica u rudarstvu i metalurgiji u BiH. Za prosječnu nadnicu radnik u
Bakovićima mogao je kupiti 8-9 kg kukuruznog brašna, ili 15-18 kg krumpira ili
7-8 kg crnog kruha.
Rudište je udaljeno 4,5 km jugoistočno od Fojnice i 0,5 km sjeverno od sela
Bakovići. Nešto više od glavnog okna, u
padini, nalazi se ulaz u jamu Jurijus, koja
datira još iz rimskog perioda. Trenutno
je betoniran, a o geološkim bogatstvima
unutar otvora možemo samo nagađati.
Okolna haldišta prerađene rude još uvijek sadrže određenu količinu zlata i srebra jer primitivna separacija i floatacija,
koja je rađena prije, nije mogla kvalitetno
BROJ 6
i efikasno izdvojiti ciljane materijale, što
ostavlja mogućnost da pri ponovnoj aktivaciji ovih ležišta i ta ruda bude uključena u proces dobivanja zlata i srebra.
Kako je kriza, vezana uz recesiju, veoma aktuelna i u našim krajevima, ulaganja u daljnja istraživanja bila bi od koristi
za BiH, lokalnu zajednicu, kao i za sve
institucije i pojedince koji budu direktno
ili indirektno uključeni u vršenju tih radova, ali i za turističku zajednicu. Ako
znamo da cijena zlata i srebra na tržištu
svakim danom raste, smatra se opravdanim provođenje daljnjih istraživanja
ovog lokaliteta. Rude ima u određenim
količinama i sada, ali ne precizno definirano koliko i kojeg kvaliteta. Novim
analizama pokušala se još jednom skrenuti pozornost na potencijalnost ovog
prostora i resurse na koje bi u budućnosti trebalo obratiti veću pozornost nego
što je to do sada rađeno.
15
IZDVOJENO
FOJNIČKAŠKRINJA
Z
Sjednica Središnje uprave
Priredio Jakov Gavran
U
nirano je da izgradnja bude dovršena do
kraja godine, a dom bi trebao biti u funkciji od proljeća.
Isto tako, bilo je riječi o projektu podizanja spomenika papi Ivanu Pavlu II.
Rečeno je kako su poslovi malo usporeni
iz objektivnih razloga, a ponajviše zbog
zaključka Općinskog vijeća Općine Stari
Grad da se spomenik dislocira s predloženog mjesta ispred sarajevske katedrale. Očekuju se uskoro novi sastanci kako
bi ta nova lokacija bila definirana, a isto
tako uskoro će biti održan sastanak Organizacijskog odbora jer će trebati donijeti odluke za daljnju realizaciju projekta.
Na 59. skupštini Napretka, koja je u
svibnju održana u Tuzli, donošena je odluka o osnivanju Zaklade za stipendije.
Na današnjoj sjednici Uprave donesena
je odluka da se u naziv zaklade uvrsti i
'sveučilište' te je imenovano i tročlano
Povjerenstvo koje treba napraviti plan
rada i način funkcioniranja Zaklade.
Članovi Središnje uprave upoznati su
o organizaciji simpozija koji će povodom
Napretkove obljetnice biti održan u
Sarajevu, 9. listopada, a o posljednjih 20
godina govorit će preko 25 predavača.
Svakako, na koncu, treba spomenuti
kako će u Sarajevu, 9. studenog ove godine, biti održano javno snimanje HTV-ove
emisije "Lijepom našom" u dvorani na
Skenderiji i koja će u potpunosti biti
posvećena Napretku i 20. obljetnici obnove rada. Kako je kazao prof. Topić
očekuje se odličan program kao i dolazak
dosta osoba iz javnog i kulturnog života i
Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
16
BROJ 6
Fojnici je 2. listopada održana redovna sjednica Središnje uprave
Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Na početku sjednice nazočne je pozdravio Salkan Merdžanić, načelnik općine Fojnica. Zahvalivši Središnjoj upravi što ovu sjednicu održava u
Fojnici kazao je kako Napredak daje
nadu svima da u Bosni i Hercegovini ima
života. Čestitao je 20. godišnjicu obnove
rada Napretka uz želju da nastavi njegovati svoju kulturu i popravljati odnose
među narodima.
Predsjednik Napretka prof. dr. Franjo Topić otvorio je sjednicu informacijom da je predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. Ivo Josipović odlikovao Napredak Poveljom Republike Hrvatske.
"Ovo je od neizmjerne važnosti za Napredak i za sve ono što radimo. Predsjednik Josipović je i prigodom otvaranja Napretkovog kulturnog centra u Zagrebu
kazao kako je Napredak primjer modela
politike suživota i već su te njegove riječi
veliko priznanje za nas", kazao je Topić i
napomenuo kako će svečanost dodjela
Povelje biti u Uredu predsjednika Republike Hrvatske.
Jedna od točaka dnevnog reda bila je i
izvješće o utemeljenju sveučilišta. Poslovi na registraciji sveučilišta, koje će svoje
formalno sjedište imati u Travniku, teku
po planu i uskoro se očekuje i rješenje o
registraciji. Izraženo je uvjerenje kako će
prvi upisi biti u idućoj akademskoj
godini.
I poslovi na gradnji Multimedijalnog
doma na Trebeviću, uz sve probleme birokratske prirode, teku dosta dobro. Pla-
apoda je vrlo zanimljiv toponim pa se
i dan-danas prepričava najvjerojatniji njegov korijen. Između brežuljaka
je smještena prostrana uvala koja se
zeleni u svim nijansama i mami na rast i
život. Upravo su tu, prijašnjih stoljeća kada je stočarstvo bilo jedina egzistencija
ovdje, seoske krave namamljene bogatstvom ispaše bježale u nju, ne znajući
kako će ih ispod raznolike trpeze dočekati blato, glib. Tako su mnogi ostali bez
svoje hranilice obitelji zadugo prepričavajući kako zapade, ostade, zapode…
Krajine su se vratili 23. rujna 2003.
godine kada je usporedo sa obnavljanjem kuće započelo i obnavljanje voćnjaka. Godinama zapuštene voćke tražile su,
valjda, bar upola manje vremena da se
oporave, a vremena su, opet, bila moderna i zahtijevala brzu reakciju. Tako se
Marko uključio u projekt vođen od strane Luteranskog saveza iz Tuzle koji je
tijekom 2004. i 2005. godine, kao doprinos održivosti povratka, podijelio tisuće
sadnica krušaka i jabuka. Naravno, trebalo je imati u vlasništvu zemlju koja je
prikladna za uzgoj tog plemenitog voća.
Na pet dunuma osunčane padine zasadila je ova obitelj tisuću sadnica jabuka
različitih sorti! Dok šetamo tom blagom
uzvišicom koja se nalazi na svega pet minuta hoda od novoobnovljene obiteljske
kuće, Marko zaljubljeno napominje; zlatni delišes, bijeli i crveni, ajdared, primasazrijeva od kraja kolovoza do 10. rujna,
moraš biti jako hitar da ugrabiš njenu ljepotu, topas, gala, velespur… sve su posebne. Ajdared su izuzetno hvaljene u kontroli šećera kod pacijenata sa diabetesom, govori nam Marko, dovoljno je pojesti samo jednu u večernjim satima da bi
se održao višak šećera u prihvatljivim veličinama. Kada ga pitamo odkud sve te
informacije ima, posebno naglašava ulogu ing. Besima Salkića iz Tuzle koji je
godinama vodio projekte edukacije i usavršavanja, besplatnim savjetima i priručnicima iz oblasti voćarstva pomagao pri
uzgoju sorti koje, dakle, nisu autohtone i
o kojima se zaista trebalo učiti. Kalem
treba uzgajati do visine od 90-ak cm kada se formiraju prve četiri grane. Nakon
toga ostavljamo granu vodilicu za formiranje naredne četiri grane tokom druge
godine, a isti je postupak i tijekom treće
godine. Tijekom četvrte godine, vodilicu
povijamo ili prikraćujemo tako da stablo
ostaje na visini od 2- 2,5 m. Onda su to su
prave plantažne voćke čiji se plod može
ubirati sa zemlje. Urod se ubire s kraja
kolovoza do prvih dana listopada. Većina
RUJAN/LISTOPAD 2010.
PREDSTAVLJAMO
FOJNIČKAŠKRINJA
Sa prvim danom jeseni voćnjak Milke i
Marka Krajine bio je već skoro potpuno obran. Pa ipak, šetnja kroz osunčane jabučne
aleje bila je poseban doživljaj uz razgovor
sa našim domaćinima, a pogled koji se
spuštao na pitome obronke zaseoka Zapoda i na ostrušku dolinu bio je nezamislivo
lijep dar nakon teškog radnog dana…
uroda se još uvijek koristi za spravljanje
rakije, a najbolji primjerci, u kakve smo
gledali, čuvaju se za konzumnu trgovinu.
Marko je opčinjen svojim krasoticama, ali ga povremeno budimo iz transa i
tada jasno naglasi kako je njih trinaestorica voćara iz Fojnice osim sadnica dobilo i po 1000 KM, što je bilo skoro dovoljno
za pripremu terena kod sadnje. Posebno
je zahvalan i Caritasu BiH koji mu je
donirao 3000 eura. Tim novcem je osposobio sustav za navodnjavanje, kupio cisternu od 2000 litara te izgradio kaptažu
za skupljanje vode koja, srećom, leži pod
njegovom zemljom. Federalno Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je također prepoznalo značaj
ovog projekta tako da povremeno daju
skromnu potporu. Međutim, od Općine
nije nikada stiglo ništa vrijedno spomena iako su se voćari odmah na početku
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Jabuka naša
svagdašnja
Piše Suzana Lovrić
cijelog tog projekta registrirali kao udruga. "
Ignoriraju nas i oni, kao i Poljoprivredna zadruga koja bi mogla jako pomoći
pri plasmanu," ne skriva razočaranje.
Prošle godine smo uspjeli prodati tzv.
stolnu ili konzumnu jabuku u Banjaluku,
2 tone ukupno. Međutim, traženje tržišta
u privatnim aranžmanima najgori je mogući izbor. Snalažljivost i veze u trgovini
ne bi trebale biti dijelom ljubavi prema
voćarstvu. Voćar ima dovoljno posla oko
stabala tijekom cijele godine. Najmanje
pet puta godišnje treba pokositi travu
koja se onda pretvara u zeleno gnojivo za
ishranu voćki. Gnojenje stajskim gnojivom je neophodno svake tri godine. U
proljeće se moraju okopati i svakako
obrezati, što je možda najosjetljiviji dio
kod njege i formiranja krošnje. Edukacija
na ovu delikatnu radnju organizirana je
BROJ 6
kroz praktični dvodnevni tečaj na Stupu
već u prvoj godini pokretanja projekta.
Temelje znanja koje je nesebično prenosio ing. Salkić naši domaćini svakodnevno nadograđuju čitanjem stručne literature te stjecanjem vlastitih saznanja
i iskustava kroz višesatni boravak u
voćnjaku.
Iako je umirovljenik, Marko radi možda više no ikada. Po tri puta dnevno obilazi svoje voćke, tepa im i ispunjava njihove 'prohtjeve', a nerijetko zaboravi i na
ručak. Veliku pomoć i podršku ima u krugu obitelji pa je i svoju djecu i unučad
'zarazio' ljubavlju i respektom prema
prirodi.
Poruka koju Marko šalje svojim Fojničanima mogla bi se ukratko definirati život u skladu sa prirodom je mnogo
lakši i ljepši!
17
FELJTON
FOJNIČKAŠKRINJA
DJELOVANJE FRANJEVACA U BOSNI I ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE (3)
Osvajanje Bosne
Priredio Branko Golub
P
ad Bosne pod Osmanlijsku vlast
(1463.) predstavljao je povijesnu
prekretnicu. Život naroda tekao je
dugo na stari način, bez vidljivih promjena, a glavna briga novoga gospodara
bila je vojska. "Isturene osmanske tvrđave na zapadnoj strani Bosne u ovom razdoblju bile su: SUSID U USKOPLJU,
AILHISAR (Prusac), Travnik i Vranduk,
koje su čuvali graničari."
Turskim osvajanjem Bosne došlo je i
do dalekosežnih promjena, koje su se
odrazile i na etnički i na vjerski sastav
Bosne pa tako, naravno, i na djelovanje
bosanskih franjevaca.
Prema turskom odnosno islamskom
shvaćanju, nije se smjelo raditi na obraćanju muslimana na neku drugu vjeru;
takav rad bi bio spriječen i surovo kažnjen. Nasuprot tome, bilo je dopušteno i
poželjno u očima muslimana da katolik i
inovjerac prijeđe na njihovu vjeru. Prema tome, misionarski rad u Bosni nakon
osvajanja, ukoliko bi se nastavio, mogao
bi se ticati samo nemuslimana; ipak, prilike su bile takve da su unaprijed isključivale neke vidnije uspjehe. Bosanskim
franjevcima preostao je, dakle, zadatak
da čuvaju vjeru svojih vjernika, da ih tješe i pomažu u zajedničkim teškoćama.
Tako se rad bosanskih misionara silom
prilika sveo na to da im vjernici kao vjernici prežive i da žive koliko je moguće
kršćanskije.
Turska se nazočnost u Bosni osjećala
prije nego što je ona pala u ruke Turcima.
Još prije Kosovske bitke (1389.) turski su
odredi provaljivali u pogranične krajeve
bosanske države. To se osobito pojačalo
nakon što su Turci osvojili Skoplje
(1392.) i u njemu ustanovili sandžakat;
njegovi su se upravitelji uplitali u međusobne sporove bosanskih velikaša pa su
često nastupali i kao suci u njima. Godine
1415. pomogli su Bosancima u bici sa Sigismundom u Usori, a Tvrtko II. obvezao
se godine 1428. da će im plaćati godišnji
danak od 25.000 dukata i ustupio im neke gradove.
Godine 1463. Bosna nije bila potpuno
osvojena, jer su znatan dio bosanskog
područja povratili u kršćanske ruke dijelom Mađari, a dijelom Vladislav Kosača.
Mađari su uskoro osnovali u Bosni dvije
banovine, jednu sa sjedištem u Srebreniku, a drugu, na zapadu, sa sjedištem u
Jajcu. No, Turci su to sve postupno povratili, a uz to osvojili i Hercegovinu (1482.).
18
Srebrenička banovina prestala je postojati 1512., a Jajce je palo 1528. godine.
Bihać, koji danas pripada Bosni, ali je
prije pada pod Turke, bio dio hrvatskog
kraljevstva, dospio je u ruke Osmanlija
1592. godine. Taj razvoj govori da se godine 1463. turska vlast ukorijenila u Bosni da u njoj stoljećima ostane.
Prvi koji je shvatio političku stvarnost toga vremena: da su Turci u Bosni i
da će u njoj dugo ostati, bio je predstavnik (kustos) bosanskih franjevaca fra
Anđeo iz Vrhobosne (kasnije nazvan:
ZVIZDOVIĆ).
S tom stvarnošću trebalo je računati
pa je on pobjedničkom sultanu na Milodražu nedaleko od Kiseljaka, kad se ovaj
vraćao iz Jajca gdje je smaknuo posljednjeg bosanskog kralja, pristupio i zamolio ga da franjevci (atak – preko njih – i
katolici) mogu slobodno ispovijedati
svoju vjeru.
Sultanu je to izgledalo politički razborito (da imadne mirne i lojalne podložnike) udovoljiti molbi pa je tada izdao
glasovitu AHDNAMU (povelju), kojom je
dopustio povratak onima koji su pred
Turcima izbjegli i zajamčio franjevcima,
a time i katolicima, nesmetano ispovijedanje vjere, osobnu slobodu i sigurnost
imovine. Bilo je to obostrano izlaženje u
susret; sa strane fra Anđelove – priznanje nove vlasti, sa strane Mehmeda II. –
uvažavanje novih, katoličkih podanika i
njihovih predstavnika, franjevaca.
AHDNAMA sultana Mehmeda II. fra
Anđelu Zvizdoviću god. 1463.
... ja sultan Mehmed-han, dajem na
znanje svom puku i odličnicima, da su
posjednici ovoga carskoga fermana, bosanski duhovnici, našli moju veliku milost pa zapovijedam:
Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje
spomenute ni njihove crkve. Neka mirno
stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka
se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni
moji veziri, ni moji službenici, ni moji
podanici, niti itko od stanovnika moga
carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka nitko ne upada, niti vrijeđa i
ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni
njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to,
ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u
moju državu, da im je dopušteno.
BROJ 6
AHDNAMA sultana Mehmeda II.
fra Anđelu Zvizdoviću god. 1463.
Budući da sam spomenutima milostivo dao ovu carsku zapovijed, kunem se
sljedećom zakletvom:
Tako mi stvoritelja zemlje i neba, koji
hrani sva stvorenja, i tako mi sedam
mushafa i sedam svetih knjiga i tako mi
našega veliko Proroka, i tako mi 124.000
vjerovjesnika, i tako mi sablje kojom se
pašem, nitko neće protivno učiniti ovomu što je napisano dok oni budu pokorni
mojoj službi i vjerni mojoj zapovijedi.
Pisano, 28. maja
u stanu Milodraž
Ahdnama je bila osnovna pravna isprava na koju su se uvijek iznova - tijekom stoljeća, pozivali bosanski franjevci:
njom su, iako često bezuspješno, branili
osnovna ljudska prava, svoja i svoga
naroda.
Original dokumenta čuva se u Franjevačkom samostanu u Fojnici.
Iako je svojom vjerodajnicom
(ohhname) Sultan Mehmed II (1463.) zagarantirao kršćanima slobodu vjere i
osobnu slobodu, kasnijim zakonskim
propisima bilo je konzervirano zatečeno
stanje po pitanju kulture.
"Crkve su se mogle održati samo u
stanju kako je bilo zatečeno."
Prve godine osvajanja (od 1463. do
1467.) bile su ispunjene stradanjem.
Izvori govore da su već i ranije, 1435. u
turskim provalama, stradali mnogi franjevački samostani. Tako je to bilo i
1463., kad su – prema buli pape Siksta IV.
iz 1473. – bili porušeni ili opustošeni svi
samostani Bosanske vikarije. Zato im
papa dopušta da mogu osnovati ili priRUJAN/LISTOPAD 2010.
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
hvatiti samostane u Hrvatskoj i Sloveniji
sve do Drave, a Matija Karvin daje dva samostana u Primorju franjevcima Bosanske vikarije.
U cjelini uzeto, ovo je razdoblje
(1463. – 1514.) bilo najmirnije od svih
koje su franjevci proveli pod turskom
vlašću. I bosanski su se katolici držali,
kako se čini, ispravno prema turskim vlastima.
Turci su se u ovo vrijeme čuvali da ne
povrijede njihove vjerske osjećaje; čak
su dopuštali da grade nove crkve od kamena ili da ruševne poprave. Štoviše, u to
vrijeme su postavili i marionetskog bosanskog kralja (Matiju Kotromanića), da
bi stvorili dojam kako se njihovim osvajanjem nije ništa promijenilo. Nešto kasnije (1515.) izdali su sutješkim franjevcima ferman, kojim su im oprostili
danke.
Ipak se već u to vrijeme mijenja sastav bosanskog stanovništva. Jedan dio
pravoslavnih Vlaha iz istočne Hercegovine prelazi u sjevernu i sjevernoistočnu
Bosnu, a drugi dio naseljava predio oko
Maglaja (oko 800 vlaških obitelji). Ne
smije se podcijeniti ni odljev katoličkog
stanovništva prilikom osvajanja: jedan
dio je izbjegao pred Turcima na zapad
odnosno jug, a dobar dio bio je odveden
kao roblje.
"Franjevačka provincija Bosna Srebrena je 1623. imala 17 samostana, 11
kapela, 23 župe i 276 franjevaca u Bosni,
te 25 koji su službovali u Bugarskoj, a 53
studirali u Italiji i Mađarskoj. Provincija
je imala ukupno 355 članova."
Što je bio razlog prelaženja s kršćanstva na islam?
Franjevci su pa s njima i katolici bili
izloženi strahovitom ekonomskom pritisku putem daća, globi, ucjena, nepotrebnih pregleda, neizbježnog mita da bi se
došlo do "pravde" i do povoljnog rješenja. Taj ekonomski razlog prvi je i najvažniji poticaj da se promjeni vjera.
Drugi je bio neusporedivo povoljniji
izgledi da se ostvari uspješan osobni
uspon, karijera ako se pređe na islam.
Međutim, Adem Handžić tvrdi da u
BiH nije bilo prisilnog prevođenja na
islam.
"Početkom Bečkih ratova 1683. godine u Bosni i Hercegovini je bilo oko
120.000 katolika, ali i taj broj će iseljenjem u slobodne zemlje koncem 17. i početkom 18. stoljeća pasti na samo
25.000."
Slabljenju katolicizma na području
današnje Bosne doprinosila su stalna
iseljavanja katoličkog stanovništva iz
razloga koji su već navedeni, a djelovanje
franjevaca odvijalo se u veoma teškim
uvjetima.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Vrijeme
Willy
T
rag svjetla što silazi s prozora još
jednom me podsjeća da je ono što
ovdje zovemo, dan na izmaku. Uskoro
će tama pogasiti boje, omekšati konture i u svima nama iznova promijeniti
ritam življenja i ojačati dnevnim svjetlom zasjenjena stanja duha. Iako ostaju
tek obrisi, u miru sjenki i pogašenih svjetala vidimo dalje i možda opet otvaramo
svoju skrivenu škrinjicu s blagom, daleko
od pogleda drugih. U sebi. Težnje, želje,
ambicije, osjećaji i sjećanja, kroz naše će
misli teći poput slapa milijuna sitnica, u
proteklom vremenu skupljenih kapi iz
mora što nas okružuje. I tada se silno jako može osjetiti – vrijeme; naše svakodnevno i vječno mjerilo vrijednosti, ne
tek kao mjerilo trajanja, već vrijednosti
postojanja u dragom zajedništvu s nekim
ili nečim.
"A što je to vrijeme?", upitao me neki
dan malac sa satom na ruci. I ja sam mu
odgovorio ono što bi svatko od vas rekao
trogodišnjaku. Jer već pet i pol tisuća godina mjerimo vrijeme, tako nedodirljivu,
neuhvatljivu veličinu i dobro znamo da
svaki pokušaj njegova sirova kročenja
uvijek završava užasnutim pogledom na
sat. "Nemam vremena!", izgovaramo
svaki dan i svaka će naša pomisao na vrijeme završavati potragom za egzaktnim
odgovorom na pitanje koliko je sati. Živimo u ritmu mehanizama koji broje sekunde. Ne smetaju nas različite vremenske zone, različiti sustavi mjerenja vremena, naprasni pomaci satova... Očito da
nam je jedino važno da smo sinkronizirani s onima koji nas okružuju. Koliko je
ustvari sati? To je najmanje bitno. Važno
je da nam satovi idu jednako. I zadovoljaBROJ 6
vamo se odgovorom da je sat sprava što
mjeri vrijeme, a vrijeme je nešto što neumitno teče, nešto što mjerimo satom. I
gotovo. Možda vas kao i mene, neki ovim
odgovorom nezadovoljni klinac, natjera
da mislite i drugačije.
Fizičari će istu tu kategoriju pokušati
svesti u mnogo racionalnije okvire. Smislili su prihvatljivu priču o Univerzumu,
dali vremenu, uz materiju i prostor počasno mjesto stupa postojanja ičega. I
potukli se oko priče ubrzo... vrijeme im je
izmaklo kontroli, počelo diletirati, podivljalo je i poludjelo. Uspjeli su sve upakirati u relativnost, obilježili tempus sa t,
dogovorili sekunde i obznanili svima kako treba razumjeti vrijeme - na njihov
način.
Vrijeme je omiljena tema spekulacija
i svatko može izmisliti svoju, dovoljno
dobru teoriju o vremenu koja će biti neoboriva ili se samo ograditi filozofijskim
mudrijašenjem tipa: "Znam što je vrijeme dok me nitko to ne pita.... "Svakim
danom ono se pronalazi ili gubi, štedi il'
troši, sudi svemu il' rane liječi, plovi se
njime vremeplovom, sjećanjem u prošlost, razmišljanjem u budućnost.
A u sadašnjosti svi ga želimo posjedovati, osjećati kao "svoje vrijeme" i u njemu ostavljati tragove... da ne prolazi uzalud, ne teče bez nas.
Da li leti, il' se pretvara u vječnost uvijek ovisi o nama, ovisi o tome kako ga
doživljavamo, kako ga želimo ili možemo
razumjeti, kome ga poklanjamo i čime ga
upotpunjujemo. I stvaramo tako vrijeme,
živimo u njemu i svaki dan težimo
zavladati njime.
Imamo svoje vrijeme i navikli smo
više ili manje uspješno ga organizirati,
jer svi ga smatramo dragocjenim. Ali
lijepo je pogledati na vrijeme i kao na
mjerilo dragocjenosti, sadržaja škrinjice
što živi u svakome od nas. Ugušiti makar
ponekad svakodnevnu pragmatičnost
koja nas vječito u duhu sintagme "vrijeme je novac" ganja da nemirno oko sebe
pogledom tražimo kazaljke.
Što biste htjeli na poklon? Vjerujem
da biste mnogi, kad biste se dosjetili, odgovorili - vrijeme, jer bi vam obično pao
napamet neki "realniji" odgovor. Pokloni
li vam netko svoje vrijeme, poklanjate li
nekome isto, pa makar letjelo suludo
tada, bit ćete sretni. I bit će nevažno što
tada vrijeme leti, jer bit će ono dokaz nečije bliskosti. Mnogi će od vas pomislit
slično barem kad ugledaju poklopljene
kazaljke sata. U pomisao koja tada stiže
netko je davno prije mene uklesao sve
što ja sada tek ponavljam.
Stoga, ne gubite vrijeme. Krenite poklanjati vrijeme sebi i drugima.
19
IZ ARHIVA FOJNIČKOG SAMOSTANA
FOJNIČKAŠKRINJA
Tragovi materijalne kulture iz prapovijesnog perioda potvrđuju dugu
naseljenost prostora današnjeg Kiseljaka i njegove okolice. Prelijepim,
zelenim brdskim predjelima i nadasve izvorom mineralne vode oduvijek je privlačio pažnju domaćih i
stranih naučnika koji su se interesirali za ljekovita svojstva te mineralne vode – kiseljaka, a isto tako i
mnogih turista. Na osnovu samo
nekoliko značajnijih dokumenata
pokušano je bar malo dočarati Kiseljak i vrijeme u njemu od dolaska
Autro-Ugarske 1878. godine pa do
njenog odlaska 1918. godine. Činjenice koje su ovdje predstavljene
potkrijepljene su pouzdanim izvorima, arhivskom građom, a isto tako i
literaturom. Iako se već i prije pisalo
o Kiseljaku, ipak mislim da to nije
dovoljno i da Kiseljak zaslužuje
mnogo više pažnje i istraživanja.
P
rvi spomen mjesta Rotilja, u današnjem Kiseljaku (vjerojatno ne i najstariji) datira od 1244. godine, 20. srpnja,
kada "Bela kralj ugarski i hrvatski
potvrđuje posjede biskupije bosanske", a
zatim se spominje župa Lepenica, Rocil
(današnji Rotilj), kao i crkva sv. Mihaela
(sv. Mihovila). Fotokopije objavljenih
srednjovjekovnih dokumenata, uvezane u
sedam knjiga čuvaju se u Arhivu Bosne i
Hercegovine i služe za naučne potrebe, a
podaci o Kiseljaku pronađeni su u "Izvorima za istoriju Bosne i Hercegovine (srednji
vijek)“, Knjiga I. (do 1350. godine).
U "Putopisu kroz Bosnu, Srbiju,
Bugarsku i Rumeliju 1530.", Benedikta Kuripešića, nalazi se prvi pisani trag o samom
Kiseljaku pod nazivom "Saurer Brunnen"
/Kiseli izvor/, a datira iz 1530. godine, 11.
rujna, dok se u "Putopisu o jugoslovenskim
zemljama" Evlije Čelebi iz 1660. godine,
(bez datuma), poznatog osmanskog putopisca, Kiseljak opisuje kao mjesto sa prirodnim izvorima mineralne vode. Engleski
putopisac Arhtur Evans koji je prošao kroz
Kiseljak u srpnju 1875. godine napisao je
da je po prvi put otkako je u Bosni "zanoćio
u krevetu" i to u najboljem hotelu na koji je
dotada naišao u našoj zemlji, a da se u blizini tog hotela nalazi kiosk ispod kojeg
izvire voda "slavljena na daleko i široko".
Svi ovi podaci nam svjedoče, naime, da je
Kiseljak bio prolazno mjesto mnogih
domaćih i stranih putnika.
20
Kratak osvrt na
povijest Kiseljaka
Piše Sandra Biletić
Po osvajanju Bosne sultan Mehmed
el Fatih je dozvolio kršćanima slobodno
ispovijedanje svoje vjere, a čuvena Ahdnama, carski ferman o slobodi ispovijedanja katoličke vjere, isposlovana u mjestu
Milodraži kod Kiseljaka danas se čuva u
muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici.
Poslije višestoljetne osmanske vlasti
Bosna i Hercegovina se našla u sastavu jedne isto tako velike i moćne države. AustroUgarska je 1878. godine okupirala, a zatim
je 1908. godine i službeno proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Jedna od najznačajnijih borbi vodila se upravo kod Kiseljaka, u mjestu Klokoti. Mnogi poginuli
austrougarski vojnici su sahranjeni u Kiseljaku i njima u čast je 1904. godine podignut spomenik, koje je porušen poslije
Drugog svjetskog rata.
Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini potrajala je čitava četiri desetljeća, što
je bilo dovoljno da se izvrše velike političke, ekonomske i socijalne promjene. Preobražaj je bio očigledan, naročito u krajevima u kojim su izgrađene nove ceste, a
obzirom da se Kiseljak nalazi na glavnom
putu Sarajevo-Brod i da je bio povezan sa
cestom za Visoko to je samo doprinijelo bržem razvoju ovoga mjesta.
U tom periodu Kiseljak je pripadao fojničkom srezu, a fojnički srez sarajevskom
okrugu. Siječnja 1902. godine seoske starješine, kneževi i muktari poslali su dopis
Zemaljskoj vladi u kojem mole otvaranje
BROJ 6
općinskog ureda u Kiseljaku zato što "po
jedan dan moramo izdangubiti jer je od nas
do Fojnice najbliže selo 3, a najdalje 6 sati
udaljeno", no prvi načelnik Kiseljaka
Nikola Čurić u izvorima se spominje tek
1913. godine. Za njegovog zamjenika bio je
postavljen Ivo Momčinović, a nakon njih se
redovno smjenjuju novi izabrani predstavnici vlasti, te se od tada u kontinuitetu, kroz
pisane izvore, može pratiti rad ove ustanove.
U arhivskoj građi najčešće se spominje
kupalište/banja u Kiseljaku o kojoj postoje
razni godišnji izvještaji. To su uglavnom
izvještaji raznih profesora i ljekara o ljekovitim svojstvima mineralne vode, izvještaji
o posjećenosti lječilišta, informacije o zakupnicima lječilišta i slobodnim mjestima
u njemu za siromašno stanovništvo i
besplatno korištenje kupatila za vojnike.
"Godine 1881. podigla je Zemaljska vlada
kupatilo sa 6 kabina ondje, a 1888. je pročišćeno vrelo, te od tada daje pet puta više
kisele vode no prije. 1894. povećano je kupatilo za 10 kabina, te sad broji 16 kabina,
a nasadom parka na Kiseljaku i u blizini
veoma je poljepšano ovo popularno kupalište". Iz ovih podataka možemo samo
zaključiti da se ukazala potreba za
izgradnjom jednog modernijeg objekta "za
mnoge goste koji onamo dolaze".
Građevinarstvo u Kiseljaku u ovom periodu doživljava procvat što se može pratiti
iz raznih projekata izgradnje. Na primjer
RUJAN/LISTOPAD 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
1897. godine u Kiseljaku je podignuta prva
modernija crkva po nacrtu arhitekte Josipa
Vancaša čiji se projekat danas čuva u Historijskom muzeju u Sarajevu. Narodna
osnovna škola u Kiseljaku izgrađena je
1899. godine, a školske klupe bile su popunjene godinu dana poslije. Prvi učitelj
bio je Ante Debeljak, a pomoćna učiteljica
Ružica Haller. Nastava se odvijala prema
nastavnom planu koji je propisivala
Zemaljska vlada.
Zatim se mogu pronaći i projekti izgradnje ostalih zgrada kao na primjer projekat pomoćnoga objekta uz žandarmerijsku zgradu pošte u Kiseljaku iz 1902. godine, projekat kuće obitelji Schwab u Kiseljaku, također iz 1902. godine.
1905. godine poslana je i molba Zemaljskoj vladi za podizanje pravoslavne
crkve, no, nažalost, sasvim je malo ili nimalo pisanih tragova iz ovog perioda o toj
crkvi i džamiji uopće.
Svoju prvu javnu telefonsku govornicu
Kiseljak je dobio 1.siječnja 1912. godine, a
iste godine uspostavlja se i poštanska ruta
Kiseljak-Kreševo.
1913. godine Kiseljak dobiva vodovod i
kanalizaciju prema projektima građevinskih firmi iz Beča, međutim sve ove aktivnosti oko izgradnje prekidaju se početkom Prvog svjetskog rata.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u
Bosni i Hercegovini osnivaju se i kulturnoprosvjetna društva, čija je aktivnost bila
RUJAN/LISTOPAD 2010.
usmjerena na širenje prosvijećenosti i
podizanju kulturnog nivoa, kao i na jačanju
nacionalnog pokreta i stvaranju domaće
inteligencije, a prve čitaonice, pjevačka
društva i knjižnice bili su centri tog
kulturnog života.
Zemaljska vlada odobrava otvaranje
čitaonice u Kiseljaku 7. travnja 1907. godine pod nazivom „Hrvatska čitaonica".
Njen glavni zadatak je bio širenje naobrazbe među narodom, podržavanje raznih
časopisa, njegovanje glazbe, priređivanje
zabava, izleta i drugih javnih priredbi.
Naredbom Zemaljske vlade od 23.
ožujka 1908. godine čitaonici se besplatno
ustupa zemljište za izgradnju svog objekta
u površini od 497 m2.
Odbor Hrvatske čitaonice donosi zaključke da se dobiveno zemljište ustupa
BROJ 6
Hrvatskoj narodnoj zajednici za gradnju
Hrvatskog doma, s tim da se dvije sobe
odrede za čitaonicu koja će samo u tu svrhu
i služiti. Ideja o gradnji Hrvatskog doma u
Kiseljaku proizišla je iz želje Odbora da
Hrvatski dom bude prvi vidljivi spomen
"Prvog središnjeg odbora HNZ-a", koji će
ponosno stajati na vidiku svih Kiseljačana.
Pored Hrvatske čitaonice poslije Prvog
svjetskog rata u Kiseljaku djeluju i ostala
kulturna društva kao što su podružnica
HKD Napredak, (osnovana 1922. godine),
Hrvatske katoličke Orlice (osovane 1926.
godine), Hrvatski katolički Orao (pravila
društva iz 1926. godine) i Hrvatski sportski
klub Viktorija (pravila društva iz 1928.
godine).
U arhivskoj građi Arhiva Bosne i Hercegovine nalazi se obilje dokumenata iz
austrougarskog perioda, ali i perioda koji
slijede (period između dva svjetska rata,
period poslije Drugog svjetskog rata), na
osnovu kojih se može dati jasan pregled
političkih, kulturnih i socijalnih prilika u
tom periodu.
Ovdje je prezentiran samo dio manjeviše poznate arhivske građe o Kiseljaku,
koja je doista neiscrpna i dosta neistražena.
Kiseljak ima dugu i dobro poznatu tradiciju, njegov proizvod danas uživa veliki
ugled diljem Europe, a svaki gore navedeni
dokument svjedoči o bogatoj i raznovrsnoj
prošlosti ovoga mjesta.
21
ŽIVOTNA ŠKOLA
FOJNIČKAŠKRINJA
Suradnja roditelja i škole kao najznačajnijih odgojnih čimbenika ima važno mjesto u odgoju djeteta, polazeći već od pretpostavke da jedino skladno djelovanje
različitih odgojnih faktora potiče razvoj
zdrave ličnosti.
Suradnja
roditelja i škole
Piše Josipa Lovrić
S
– autoritativni – imaju tendenciju iskazivanja pozitivne kontrole ponašanja
djece i sve njihove direktive su ukomponirane u otvorenu komunikaciju sa djecom, gdje se od njih traži određeno ispunjenje zahtjeva roditelja, poštivanje roditeljskog autoriteta, ali ne i slijepa poslušnost, što pruža šansu za pravilan
odgojni utjecaj i cjelokupni razvoj djece.
– autoritarni odgoj karakterizira rigidna kontrola dječjeg ponašanja, česta
primjena kažnjavanja djece, nedostatak
poticaja i hrabrenja djece za suprotstavljanje raznovrsnim problemima, često
prisutno zastrašivanje djece, te ucjenjivanje, nepoštivanje mišljenja djece i
stalno isticanje ličnosti roditelja kao predisponiranih djeci.
– permisivni roditelji kod kojih je
prisutna vrlo mala kontrola djece, previše im se popušta, imaju i previše slobode koja može da im predstavlja poteškoću. Preveliko popuštanje tendira razmaženom ponašanju djece koje vodi
neprilagođenosti djeteta, što se naročito
odražava u njegovom kasnijem životu
kada jako teško podnosi frustracije; ne
zna odgoditi zadovoljenje neke želje, ne
zna biti strpljiv, ne zna se odricati pa
silno trpi kad mu se želja ne ispuni.
U dosadašnjoj praksi roditelji su bili
najčešće nijemi promatrači zbivanja u
školi, a suradnja se uglavnom svodila na
22
BROJ 6
vako vremensko razdoblje, o čemu
svjedoče brojni dokumenti, imalo je
različite stavove kada je u pitanju
suradnja roditelja i škole. Društvene
promjene koje se odražavaju u svim aspektima života također čine i sastavni
dio promjena u odgojno-obrazovnom
radu.
Odgoj počinje u obitelji, a obitelj je
prva i osnovna društvena jedinca i kao
takva temeljna ustanova za život svakog
društva. Obitelj ima jako mnogo zadaća,
jedna od tih zadaća je odgojna zadaća jer
dijete prve spoznaje dobiva u obitelji i
potrebna mu je podrška i pomoć roditelja. Dakle, roditelji su po svojoj prirodnoj i društvenoj funkciji odgojitelji.
Osjećaj materinstva i očinstva upućuje ih
da se brinu o djeci, da ih odgajaju kako
bih postali čestiti ljudi. Budući da nitko
ne može drugome dati ono što nema, odgojitelj bi se morao odlikovati bogatstvom pozitivnih ljudskih kvaliteta kao
npr. čestitošću, poštenjem, iskrenošću,
ljubaznošću i drugim vrijednostima koje
odgojem prenosi na svoje dijete. Svojim
odgojnim nastojanjima postupno grade
autoritet, a on je nezaobilazna komponenta dobrog odgojitelja i uspješnog odgojnog rada. Na koji način će odgojno
djelovati roditelji, ovisi od tipa roditelja,
što se odražava i na suradnju sa školom.
Tipovi roditelja su:
serviranje gotovih informacija koje su se
odnosile na učenje i ponašanje djeteta u
školi. Danas je uloga roditelja u odgojnoobrazovnom radu veoma važna, a načini
suradnje sa školom postaju sve brojniji.
Polaskom u školu dijete širi svoj socijalni
krug koji je u našoj sredini, do polaska u
školu, bio sveden samo na obitelj jer je
veoma mali broj djece pohađao neku od
predškolskih ustanova. Bilo bi poželjno
pomoći, ne samo djetetu koje postaje
učenik, već i roditelju koji sve to preživljava na svoj način. Ukoliko škola kao institucija pruži neophodnu pomoć i podršku, od samog početka uspostavi zdravu
komunikaciju sa roditeljima , problema
će biti sigurno manje. Roditelji postaju
aktivni sudionici odgojno-obrazovnog
rada, ali još uvijek inicijativa treba biti
pokrenuta od strane škole. Već na upisu u
prvi razred poželjno je ukratko prezentirati stavove škole koji trebaju djelovati
pozitivno i stimulirajuće na roditelje.
Trebaju kod njih stvoriti osjećaj odgovornosti za suradnju sa školom. Značaj
suradnje roditelja i škole, kao i oblike
suradnje je neophodno permanentno
razvijati i inovirati, a središte svih oblika
suradnje treba biti učenik. Nažalost, za
bilo koju aktivnost uvijek postoje i barijere, pa kada je u pitanju i suradnja roditelja i škole one također postoje. Neophodno je tražiti načine uklanjanja baRUJAN/LISTOPAD 2010.
SPORT
FOJNIČKAŠKRINJA
rijera, inovirati oblike suradnje, koordinirano raditi, kontinuirano surađivati.
Škola je javna ustanova koja obavlja
djelatnost odgoja i obrazovanja pod uvjetima i na način propisan zakonom. Odgojna funkcija škole se znatno povećava
kada roditelji zbog prezaposlenosti ili
drugih razloga ne osiguravaju razinu i
kvalitetu odgoja koji se od njih očekuje,
na jednoj strani, i snažnog utjecaja društvene sredine koji nije uvijek u skladu s
ciljem odgoja, na drugoj strani. Funkcija
škole je veoma značajna i zbog toga što
mladi ljudi u njoj borave u godinama kada se najintenzivnije razvijaju i kad je
moguć najsnažniji utjecaj na njihov razvoj, životnu orijentaciju i pogled na
svijet.
Međutim, škola nije i ne može biti
jedini i glavni čimbenik odgoja. Dakle, to
nas dovodi do spoznaje da prosvjetni
radnici trebaju biti objektivni te prihvatiti i ograničenja koja nisu u mogućnosti
sami otkloniti. Od izuzetne je važnosti da
roditelji i učitelj dobro započnu svoju
višegodišnju suradnju s obostranim uvjerenjem da je svima jedini i pravi cilj
dobrobit i uspjeh djeteta.
Učitelji su veoma važni u razvitku
odnosa, pozitivnog ili negativnog, prema
učenju. Oni mogu probuditi radoznalost,
jačati samostalnost, poticati intelektualnost i stvarati uvjete za uspjeh u formalnom i trajnom obrazovanju. Prvi susret
sa školom ustvari je susret sa učiteljem ili
učiteljicom. O njegovu ishodu može uveliko ovisiti i daljnje snalaženje djeteta u
školi. U tijeku školovanja djeca će susresti mnoge učitelje, te u odnosima s
njima stjecati raznolika i vrijedna životna iskustva o različitim ljudskim osobinama, navikama, ponašanjima. Neki od
njih ostavit će dubok trag, bit će ličnosti s
kojima će težiti da se poistovjete, nažalost bit će i onih kojih će se sjećati s nelagodom, jer su im razorili samopouzdanje i ugasili interes za školu i općenito
učenje. Učitelji se razlikuju po svom pristupu nastavi, načinu motiviranja učenika, komuniciranja, načinu ocjenjivanja
itd. Opće je poznato da roditelji najradije
i najplodnije surađuju sa onim učiteljem
koji ima smisla za ljudsku komunikaciju,
o kome učenici imaju lijepo mišljenje, koji plijeni svojom neposrednošću, uvijek
pokazuje i dokazuje svoju dobronamjernost i za koga se zna da povjerenje koje
mu ukažu roditelji i djeca, neće biti zlouporabljeno. Zbog svega navedenog prigodu da njegove inicijative budu bez
većih otpora prihvaćene ima onaj učitelj
RUJAN/LISTOPAD 2010.
koji sa osjećajem odgovornosti obavlja
svoje obveze, korektno se odnosi prema
drugim ljudima, pokazuje interesiranje
za probleme drugih, i spremnost da im, u
slučaju potrebe pruži pomoć bez očekivanja da za to bude nagrađen ili pohvaljen. Učitelj treba posjedovati razvijene
vještine uspostavljanja skladnih i
humanih odnosa između ljudi u školi i
zajednici. Veoma važno je naglasiti da
učitelj svojim pedagoškim kvalitetama
utječe i na promjenu stava roditelja o
potrebi suradnje roditelja sa školom.
Suradnja roditelja i škole mora biti
dobro planirana i utemeljena na efikasnoj komunikaciji. Naravno u središtu
svih tih interakcija treba biti dijete. Participiranje u radu škole postaje imperativ
vremena jer se lepeza odgojno-obrazovnih zadataka proširuje, a u mnogim oblastima roditelji mogu aktivno sudjelovati kao stručnjaci, instruktori, savjetodavci, članovi tima školskog menadžmenta i organa upravljanja, volonteri i
kreatori. U manjim sredinama, gdje djeca
nisu bila uključena u neki od oblika
organiziranog odgojno-obrazovnog rada, škola ima veću i opsežniju zadaću.
Veliki broj djece se prvi put odvaja od
svojih obitelji, prvi put ima susret sa
društvenim autoritetom tj. učiteljem.
Kako će navedeni susret dijete doživjeti
ovisi prvenstveno od učitelja i njegovih
kvaliteta, koje rezultiraju razvijanjem
pozitivnog ili negativnog stava spram
učenja i škole. Od prvih iskustava ovise i
stavovi roditelja, kao i njihova raspoloživost za suradnju sa školom. Izniman
značaj za suradnju roditelja i škole ima
osobnost nastavnika i njegove kvalitete.
Često možemo čuti da se sa oduševljenjem učenika, roditelja i kolega spominju
imena, ostvarenja, djela nekih učitelja
koji učenicima mogu poslužiti kao model
s kojim se žele u budućnosti identificirati. Međutim nisu rijetki ni oni koji prouzroče problem u razvoju djeteta, ponekad svojim neznanjem, ali, nažalost,
ponekad i svjesnim djelovanjem. Uključivanje roditelja u rad škole može se
ostvariti na više načina, od pasivnog
primaoca informacija u prošlosti do
potpune angažiranosti i koordinacije
svih čimbenika odgojno-obrazovnog
rada. Odgovornost roditelja, te profesionalna i ljudska odgovornost učitelja,
veliki su poticaj razvoja zdravih i stabilnih ličnosti. Komunikacija, koordinacija i tolerancija vode do uspješne
suradnje i većih ostvarenja, stoga ih
prakticirajmo!
BROJ 6
MEMORIJALNI TURNIR
GERD WAGNER
Dan nogometa
u Fojnici
Piše Marko Tuka
U
Fojnici je 2.10, u organizaciji Škole
nogometa "Trgotank", održan memorijalni turnir Gerd Wagner. Turnir se igra u sjećanje na njemačkog
diplomatu Gerda Wagnera koji je sa članovima svoje delegacije tragično nastradao 16.9.1997. u padu helikoptera
na Prokoškom jezeru. To je i razlog da se
u pripremi turnira angažiralo osoblje
Ambasade Savezne Republike Njemačke
u BiH.
Turnir se igrao u dvije konkurencije, i
to za dječake rođene 1997. i 1998. te u
konkurenciji godišta 1999. i 2000. Na
turniru su sudjelovale ekipe: ŠF "Bubamara" Sarajevo, FK "Željezničar" Sarajevo, ŠN "Trgotank" Fojnica, ŠF "Visoko"
Visoko, NK "Novi Travnik“ Novi Travnik,
FK "Fojnica" te ekipa FK "Ilijaš".
Nakon uzbudljivih i za ovaj uzrast
izuzetno kvalitetnih utakmica došlo se i
do pobjednika ovog turnira. To su u ovoj
godini i to u obje konkurencije nogometaši Škole nogometa "Trgotank" iz Fojnice. Kao što je i red odabrani su i najbolji i
to u starijoj konkurenciji najbolji strijelac je Davor Babić, najbolji golman Josip
Šimunić te najbolji igrač Aldin Hrvat iz
ekipe FK "Ilijaš". Kod onih mlađih za najboljeg igrača je proglašen Marin Cvjetković, nabolji golman je Jasmin Kršić
obojica iz ekipe "Trgotanka", te najbolji
strijelac Alen Nuhanović FK "Željezničar".
Ovo nogometno takmičenje uveličano je i prijateljskom utakmicom uposlenika Ambasade SR Njemačke i ekipe veterana iz Fojnice. Iako je rezultat bio u
drugom planu reći ćemo da su pobijedili
domaćini nakon izvođenja sedmeraca.
Na kraju pomenimo i one bez kojih ne bi
bilo moguće organizirati ovakvo nešto.
To su Adnan Koljši trener i Vjekoslav
Bošnjak čija je tvrtka generalni pokrovitelj turnira.
23
IZ BOŽJE RIZNICE
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Zimnica
Piše Božana Tuka
Danas zimnica nije samo spremanje namirnica za zimu, nego i gurmansko pripremanje
slatkiša, salata i začinskih umaka.
Mješajući sastojke od istih ćete namirnica
dobiti, za razliku od uobičajenih kiselih krastavaca ili pekmeza od šljiva, specijalitete koje
ćete s ponosom poslužiti u zimskim mjesecima
kao iznaneđenje. Ništa nije dovoljno dobro sve
dok se ne okuša vlastitim nepcem!
U ovom broju vam nudimo jedan od mnogih
recepata za ajvar. Mislim da nema domaćice
koja u svoju zimnicu ne doda i ajvar.
O bijesu
Priredila Božana Tuka
B
io jedan mali dječak koji je imao je lošu narav. Otac mu je
dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad
pobijesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan u
ogradu.
Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih
nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj
zabijenih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati
svoju narav, nego zabijati čavle u ogradu. Napokon je osvanuo
dan u kojem dječak nije niti jedan čavao zabio u ogradu. Otišao
je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao: "Svakoga dana kada uspiješ
kontrolirati svoje ponašanje iz ograde iščupaj po jedan čavao."
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju reći svom
ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Tada mu je rekao:
"Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u
ogradi. Ograda više nikada neće biti ista." Kada u bijesu kažeš
neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije
važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Duševna rana
je isto toliko bolna kao i tjelesna.
24
BROJ 6
AJVAR:
5 kg crvenih paprika
2 kg patlidžana
100 gr soli
100 gr šećera
½ l vinskog octa
½ l vode
Sol, šećer, ocat i vodu staviti u lonac da
prokuha. U toj smjesi kuhati paprike i patlidžan
dok ne omekšaju. Kada je sve skuhano samljeti u
mašini za meso (ili u blenderu/ multipraktik). U
lonac u kojem ćemo kuhati ajvar dodati manje od
1l ulja te potom dodati samljevene paprike i
patlidžan. Neprestano miješati 2-2,5 h. Na kraju
dodati bijelog luka po želji.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
GLAZBA
FOJNIČKAŠKRINJA
Fojnička tamburica
Piše Vesna Bošnjak
"...i ako postoje oni drugi svjetovi,
opet ćemo ti i ja tamburu zasvirati..."
T
ambura je žičani glazbeni, narodni
trzalački instrument, sličan vrsti narodnih instrumenata drugih naroda.
Ona je tradicionalna, a ne autohtona
kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na Balkanu, tako što su je donijeli Turci u XIV. i XV. stoljeću. Najstariji
sačuvani pisani povijesni dokument o
tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551.
godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca
francuskog konzula u Turskoj. Tambura
se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije i Egipta.
O pretečama tambure govore i sačuvani
likovni spomenici iz Tebe u Egiptu, gdje
se takav instrument zove lauta. Daljnjim
razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Balkana gdje se najviše
i udomaćila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana (u Makedoniji, na Kosovu, te osobito u Bosni i Hercegovini). Iz Bosne je seobom Bunjevaca
i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku,
pa je u XVIII. i XIX. stoljeću postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća i nalazi se u
Osijeku.
RUJAN/LISTOPAD 2010.
Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti
početkom XX. stoljeća radom graditelja
violina. Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja te zbog
činjenice što su imale samo dvije ili tri
žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao
narodnog instrumenta jedan novi, koji bi
po svojim glasovnim mogućnostima bio
ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala sa četiri žice i kvartnim načinom
ugodbe. Tamburaška glazba je bila jako
popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću, ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u
Budimpešti tambura "izišla iz mode",
tako se pojavila u Vojvodini.
BROJ 6
Kod nas u Fojnici je također prisutan
zvuk tambure. Kroz desetljeća na našim
prostorima su bili vrsni majstori tambura, koji su odlično poznavali "pitomi"
zvuk tambure i njezinu građu. Kako su
bili odlični majstori, tako su i bili odlični
svirači svojih instrumenata, a i učitelji
mlađih naraštaja. Tako se kroz povijest
narodnih igara i pjesama, uz bogat zvuk
tambure i njezinog ugođaja, kod nas
zadržala i danas. Zvuk tambure kod nas u
Fojnici se posebno preferira u KPD "Matija Gubec" Bakovići, gdje se sva narodna
kola, bilo s naših prostora ili iz Slavonije,
izvode uz zvuke tambure. Nakon rata
1993. naraštaj mladih tamburaša je nestao, što je prijetilo i gašenju rada folklora u Bakovićima. Dolaskom fra Mirka
Majdandžića u Fojnicu 2003. na službu
gvardijana, rodila se nada. Fra Mirko je
svojim umijećem, kroz poznavanje zvuka
tambure, a ujedno i vrsni svirač, izučio
novi naraštaj mladih da sviraju tamburu,
ali i da zavole zvuke tambure, koji su njima do tada bili nepoznati.
Tako su 'njegovi' "Fojnički tamburaši" ove godine odlučili, u sklopu KPD
"Matija Gubec" učiniti isto što i fra Mirko.
Ali i dalje je on tu nazočan, kako podrškom za rad, tako i podrškom s instrumentima i žicama. Tako je od 12. srpnja
2010. krenula ŠKOLA TAMBURE u prostorijama KPD " Matija Gubec" Bakovići.
Prijavilo se oko 20-oro djece, što je dobar
znak da se još gaji ljubav prema tamburi.
Ako ima još mladih koji bi voljeli svirati
tamburu ili gitaru, neka se pridruže. Svi
zainteresirani trebaju poznavati note i
imati svoj instrument.
Još sanjam….
Još sanjam
da ću te majko sresti,
s motikom u ruci,
kraj Tulega na cesti.
Umorna lica, a čela vedra
k'o da bi meni reći htjela:
„Suva je zemlja, al' nije tvrdo,
idi ti kući i nemoj da bi mrd'o.
Brzo će ćaća s konjima stići,
morate u Bare, po sijeno ići.“
U đeri imaš friška kruva
A čorba, eno, još se kuva.“
Mijat L. Tuka
25
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
Tanja Stupar – Trifunović
Rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i
književnost u Banjaluci.
Do sad je objavila knjige: ''Kuća od slova'', pjesme, Zadužbina ''Petar Kočić'',
Banjaluka-Beograd, 1999. ''Uspostavljanje ravnoteže'', pjesme, KOV, Vršac, 2002.
"Adornova svraka", priče, Zalihica, Sarajevo 2007. ''O čemu misle varvari dok
doručkuju'', pjesme, Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008., ''Glavni junak je čovjek koji se
zaljubljuje u nesreću'', Fondacija/Zaklada ''Fra Grgo Martić, Kreševo.
Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački i
danski.
Knjiga "O čemu misle varvari dok doručkuju" je nagrađena nagradom UniCredit
banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i našla se u užem izboru za književnu
nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award) u okviru kojeg je
Stupar-Trifunovićeva nagrađena jednomjesečnim boravkom u Beču.
Knjiga poezije ''Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću'' nagrađena je
Književnom nagradom ''Fra Grgo Martić'' za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu.
Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu.
Godinama se bavi i književnom kritikom u dnevnim novinma i časopisima. Jedan je
od urednika časopisa za književnost, umjetnost i kulturu ''Putevi''.
O mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti čekaš da te ja zovnem u mračnu sobu i skinem jer već imam dovoljno godinama
da bih to trebala znati o mračnim sobama i muškarcima u njima
Ti znaš da sam ja od onih žena što skidaju druge i same sebe i najzad legnu kraj
tebe kao da će da umru i da im od tih grčevitih pokreta zavisi život jer ako ne
umiru čemu onda sve to
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub kad ja nestajem u tvojim rukama
i preoblikujem se u nešto drugo u majku u sestru u omiljenu profesoricu u
doktoricu koja ti je vadila krajnike u radnu kolegicu sa velikim grudima
u život u smrt u sve ono što voliš i mrziš u čemu si htio da nestaneš da se uliješ da
budeš da ne budeš
I mogao bi tako lako da me ubiješ samo ako progovorim i podsjetim te na to
da sam tvoja žena
Nedjeljom
Nedjeljom na stolu ribarnice koprca se debeli šaran dok otac poseže za
novčanikom
majka vadi veliki ceker iz torbe
a dijete tužnim i znatiželjnim očima gleda prvu smrt ubistvo šarana otetog iz
bazena
Nedjeljom ja sam najusamljeniji čovjek jer sve ovo gledam iz prikrajka i nisam
otac koji će djetetu čistiti šarana od koščica i nisam majka koja će ubrusom brisati
njegove meke usne i nisam dijete koje će zaspati sito i pomalo prestravljeno
jutrošnjim prizorom
Nedjeljom nakon što prođem pijacom i moje oči bivaju raznesene na sve strane
grada u punim cekerima
ja odlazim slijep i prazan u obližnju kafanu da pijem
26
BROJ 6
RUJAN/LISTOPAD 2010.
BENZINSKA CRPKA EKOBENZ
LUŽINE – FOJNICA
konoba
BANDIR
Kiseljak
vl. Lucija Komšić
tel.063/337-384
Žrtava domovinskog rata bb
BiH - 71250 Kiseljak
Tel. 030/ 877 300; 877 301
Fax 030/ 877 302
E-mail: [email protected]
Iz samostanske riznice
Jedan od najstarijih i najvrjednijih dokumenata, koji se čuva u samostanskoj knjižnici, jest
FOJNIČKI GRBOVNIK. U nekoliko narednih brojeva Škrinje donosimo nekoliko istaknutih stranica
ove stare i vrijedne 'knjige'. Za ovaj broj predstavljamo naslovnu stranicu Grbovnika.
Gornji dio ove posvetne stranice pisan je bosančicom i glasi:
Rodoslovlje bosanskoga aliti iliričkoga vladanija zajedno postavljenoga po Stanislavu
Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemanjića cara Srbljena i Bošnjaka, 1340.
Donji dio stranice latinski je napisana potvrda, koju je potpisao u Kraljevoj Sutjesci,
8. srpnja 1800. godine fra Grga Ilić, biskup i apostolski vikar u Bosni. Potvrda svjedoči
da je Grbovnik brižno čuvan u Franjevačkom samostanu u Fojnici "od pamtivijeka,
naime od zauzeća Bosanskog kraljevstva."

Fojnička škrinja broj 5

Fojnička škrinja broj 24

Fojnička škrinja broj 31

Fojnička škrinja broj 7

Fojnička škrinja broj 15

Fojnička škrinja broj 9

Fojnička škrinja broj 14

ovdje - Sjemenarna

Fojnička škrinja broj 19

Godišnji bilten Zavoda Bakovići, br. 5 za 2011. godinu (PDF, 1,63 MB)

Fojnička škrinja broj 17

Ovdje - Sjemenarna

Fojnička škrinja broj 10

Biti žena - Hortus Mentis

Fojnička škrinja broj 13

Na “Muškoj vodi” i tetrijebi umiru u ljubavi

Glas Budinščine br. 7 - Općina Budinščina Online

oprema i preparati za salone, wellness i spa centre i

706_Miljković_Erlang .pdf

Postoji li mogućnost obnove etničkog nasilja u BiH?

“Spolna / rodna ravnopravnost i odgovorno spolno

Direktorij donatora